Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 17, a. 6

Zapovijeda li se čin razuma

Prigovor 1. Čini se da čin razuma ne može biti zapovjeđen. Čini se naime neprikladnim da nešto zapovijeda samomu sebi. No razum je taj koji zapovijeda, kako je gore rečeno. Dakle, čin se razuma ne zapovijeda.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je po biti različito je od onoga što je po sudioništvu. No moć čiji se čin zapovijeda od razuma jest razum po sudioništvu, kako se kaže u I. Ethic. Dakle, ne zapovijeda se čin one moći koja je razum po biti.

Prigovor 3. Nadalje, onaj se čin zapovijeda koji je u našoj vlasti. No spoznati i prosuditi istinito, što je čin razuma, nije uvijek u našoj vlasti. Dakle, čin razuma ne može biti zapovjeđen.

Naprotiv, ono što činimo po slobodnoj odluci može se činiti po našoj zapovijedi. No čini se razuma vrše po slobodnoj odluci; kaže naime Damaščanin da „po slobodnoj odluci čovjek traži, i istražuje, i sudi, i raspoređuje“. Dakle, čini razuma mogu biti zapovjeđeni.

Odgovaram: treba reći da, jer se razum povraća nad samoga sebe, kao što usmjerava o činima drugih moći, tako također može usmjeravati o svojemu vlastitom činu. Stoga i njegov vlastiti čin može biti zapovjeđen. No valja pripaziti da se čin razuma može razmatrati dvostruko. Na jedan način u pogledu vršenja čina. I tako se čin razuma uvijek može zapovjediti, kao kada se nekomu naloži da pazi i da se služi razumom. Na drugi način u pogledu objekta, s obzirom na koji se promatraju dva čina razuma. Prvo doista da istinu oko nečega shvati. I to nije u našoj vlasti; to se naime događa po snazi nekoga svjetla, bilo naravnoga bilo natnaravnoga. I zato u pogledu toga čin razuma nije u našoj vlasti, niti se može zapovjediti. Drugi je pak čin razuma dok onome što shvaća pristaje. Ako su dakle bila takva shvaćanja uz koja razum naravno pristaje, poput prvih počela, pristanak uz takva počela ili neslaganje nije u našoj vlasti, nego u redu naravi, i zato, govoreći u pravom smislu, ne podliježe zapovijedi. Postoje pak neka shvaćanja koja ne uvjeravaju toliko razum da ne bi mogao pristati ili ne pristati, ili barem pristanak ili neslaganje odgoditi, zbog nekoga razloga; i u takvima sam pristanak ili neslaganje jest u našoj vlasti i potpada pod zapovijed.

Odgovor na 1. prigovor: razum na ovaj način zapovijeda samomu sebi kao što i volja pokreće samu sebe, kako je gore rečeno, ukoliko se naime obje moći povraćaju nad svoj čin i iz jednoga teže u drugo.

Odgovor na 2. prigovor: zbog različitosti objekata koji su podložni činu razuma ništa ne priječi da razum ima udjela u samome sebi, kao što se u spoznaji zaključaka sudjeluje u spoznaji počela.

Odgovor na 3. prigovor: na treći je prigovor jasan odgovor iz rečenoga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.