I-II, q. 17, a. 5
Zapovijeda li se čin volje
Prigovor 1. Čini se da čin volje nije zapovjeđen. Kaže naime Augustin u VIII. knjizi Confess.: „Zapovijeda um da um hoće, pa ipak ne čini“. Htjeti je pak čin volje. Dakle, čin volje se ne zapovijeda.
Prigovor 2. Nadalje, onomu priliči da mu se zapovijeda komu priliči razumjeti zapovijed. No volji ne pripada razumjeti zapovijed, razlikuje se naime volja od razuma, čije je razumjeti. Dakle, čin se volje ne zapovijeda.
Prigovor 3. Nadalje, ako se neki čin volje zapovijeda, po istom se razlogu svi zapovijedaju. No ako se svi čini volje zapovijedaju, nužno je ići u beskonačno: jer čin volje prethodi činu razuma koji zapovijeda, kako je rečeno; pa ako se taj čin volje opet zapovijeda, onoj će opet zapovijedi prethoditi drugi čin razuma, i tako u beskonačno. To je pak neprikladno, da se ide u beskonačno. Dakle, čin volje se ne zapovijeda.
Naprotiv, sve što je u našoj vlasti podložno je našoj zapovijedi. No čini su volje ponajviše u našoj vlasti: naime svi se naši čini utoliko nazivaju da su u našoj vlasti ukoliko su dragovoljni. Dakle, čini se volje zapovijedaju od nas.
Odgovaram: treba reći da, kako je rečeno, zapovijed nije ništa drugo doli čin razuma koji uz stanovito pokretanje usmjerava nešto na djelovanje. Bjelodano je pak da razum može usmjeravati o činu volje: kao što naime može prosuditi da je dobro nešto htjeti, tako može usmjeriti zapovijedajući da čovjek to hoće. Iz čega je očito da čin volje može biti zapovjeđen.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin na istom mjestu kaže, um, kada savršeno zapovjedi samomu sebi da hoće, tada već hoće; no to što katkada zapovijeda a ne hoće, to biva iz toga što ne zapovijeda savršeno. Nesavršena pak zapovijed biva iz toga što se razum s različitih strana pokreće na zapovijedanje ili nezapovijedanje, stoga se koleba između dvoga i ne zapovijeda savršeno.
Odgovor na 2. prigovor: kao što u tjelesnim udovima bilo koji ud djeluje ne samo sebi samomu, nego čitavu tijelu, poput oka koje gleda za čitavo tijelo; tako je također u moćima duše. Naime razum razumijeva ne samo sebi, nego svim moćima; i volja hoće ne samo sebi, nego svim moćima. I zato čovjek zapovijeda samomu sebi čin volje, ukoliko razumijeva i hoće.
Odgovor na 3. prigovor: budući da je zapovijed čin razuma, onaj se čin zapovijeda koji je podložen razumu. Prvi pak čin volje nije iz usmjeravanja razuma, nego iz nagona naravi ili višega uzroka, kako je gore rečeno. I zato nije nužno da se ide u beskonačno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.