I-II, q. 17, a. 4
Jesu li zapovijed i zapovjeđeni čin jedan čin ili različiti
Prigovor 1. Čini se da zapovjeđeni čin nije jedan čin sa samom zapovijeđu. Različitih su naime moći različiti čini. No jedne je moći zapovjeđeni čin, a druge sama zapovijed, jer jedna je moć koja zapovijeda, a druga kojoj se zapovijeda. Dakle, nije isti zapovjeđeni čin sa zapovijeđu.
Prigovor 2. Nadalje, što se god može jedno od drugoga odvojiti, različito je, jer ništa se ne odvaja od samoga sebe. No katkada se zapovjeđeni čin odvaja od zapovijedi: prethodi naime katkada zapovijed, a ne slijedi zapovjeđeni čin. Dakle, drugi je čin zapovijed od zapovjeđenoga čina.
Prigovor 3. Nadalje, što se god odnosi prema ranijem i kasnijem, različito je. No zapovijed naravno prethodi zapovjeđenom činu. Dakle, različiti su.
Naprotiv, Filozof kaže da „gdje je jedno radi drugoga, ondje je samo jedno“. No zapovjeđeni čin nije osim radi zapovijedi. Dakle, jedno su.
Odgovaram: treba reći da ništa ne priječi da neke stvari budu u nekom pogledu mnoge, a u nekom pogledu jedno. Štoviše, sve mnoge stvari jesu prema nečemu jedno, kako Dionizije kaže u posljednjem poglavlju De div. nom. Valja ipak pripaziti na razliku u tome što su neke stvari jednostavno mnoge, a u nekom pogledu jedno, a neke pak obrnuto. Jedno se pak na ovaj način naziva kao i biće. Biće pak jednostavno jest supstancija, no biće u nekom pogledu jest akcident ili također razumsko biće. I zato što god je jedno prema supstanciji, jest jedno jednostavno, a u nekom pogledu mnogostruko. Kao što je cjelina u rodu supstancije, sastavljena od svojih sastavnih ili bitnih dijelova, jedno jednostavno: naime cjelina je biće i supstancija jednostavno, a dijelovi su bića i supstancije u cjelini. Ono pak što je različito prema supstanciji, a jedno prema akcidentu, različito je jednostavno, a u nekom pogledu jedno: kao što su mnogi ljudi jedan narod, i mnogo kamenja jedna hrpa; što je jedinstvo sastava ili reda. Slično također mnogi pojedinci koji su jedno u rodu ili u vrsti jesu jednostavno mnogi, a u nekom pogledu jedno: naime biti jedno u rodu ili u vrsti znači biti jedno prema razumu. No kao što se u rodu naravnih stvari neka cjelina sastavlja od tvari i oblika, poput čovjeka od duše i tijela, koji je jedno naravno biće, premda ima mnoštvo dijelova; tako se također u ljudskim činima čin niže moći odnosi tvarno prema činu više moći, ukoliko niža moć djeluje u snazi više moći koja je pokreće; tako se naime i čin prvoga pokretača odnosi formalno prema činu oruđa. Odatle je očito da su zapovijed i zapovjeđeni čin jedan ljudski čin, kao što je neka cjelina jedno, ali je prema dijelovima mnogostruka.
Odgovor na 1. prigovor: kad bi bile različite moći međusobno neuređene, njihovi bi čini bili jednostavno različiti. No kada je jedna moć pokretač druge, tada su njihovi čini na neki način jedan, naime isti je čin pokretača i pokretanoga, kako se kaže u III. Physic.
Odgovor na 2. prigovor: iz toga što se zapovijed i zapovjeđeni čin mogu međusobno odvojiti proizlazi da su mnogi po dijelovima. Dijelovi se naime čovjeka mogu međusobno odvojiti, koji su ipak jedno po cjelini.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi u onome što je po dijelovima mnogostruko a jedno po cjelini da jedno bude prije drugoga. Kao što je duša na neki način prije tijela, a srce je prije drugih udova.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.