I-II, q. 17, a. 2
Pripada li zapovijedati nerazumnim životinjama
Prigovor 1. Čini se da zapovijedati priliči nerazumnim životinjama. Jer prema Aviceni, „moć koja zapovijeda gibanje jest težidbena, a moć koja izvršava gibanje jest u mišićima i živcima“. No obje su te moći u nerazumnim životinjama. Dakle, zapovijed se nalazi u nerazumnim životinjama.
Prigovor 2. Nadalje, pojmu sluge pripada to da mu se zapovijeda. No tijelo se uspoređuje s dušom kao sluga s gospodarom, kako Filozof kaže u I. knjizi Polit. Dakle, tijelu zapovijeda duša, također u nerazumnih bića, koja su sastavljena od duše i tijela.
Prigovor 3. Nadalje, po zapovijedi čovjek čini zalet na djelo. No zalet na djelo nalazi se u nerazumnim životinjama, kako Damaščanin kaže. Dakle, u nerazumnim se životinjama nalazi zapovijed.
Naprotiv, zapovijed je čin razuma, kako je rečeno. No u nerazumnih bića nema razuma. Dakle, niti zapovijedi.
Odgovaram: treba reći da zapovijedati nije ništa drugo doli usmjeriti nekoga na činjenje nečega uz stanovito priopćavajuće pokretanje. Usmjeravati pak vlastiti je čin razuma. Stoga je nemoguće da u nerazumnim životinjama, u kojima nema razuma, bude na bilo koji način zapovijed.
Odgovor na 1. prigovor: za težidbenu se moć kaže da zapovijeda gibanje ukoliko pokreće razum koji zapovijeda. No to je samo u ljudima. U nerazumnim pak životinjama težidbena moć nije u pravom smislu zapovjedna, osim ako se zapovjedno uzme u širem smislu za pokretačko.
Odgovor na 2. prigovor: u nerazumnim životinjama tijelo doista ima odakle da se pokorava, ali duša nema odakle da zapovijeda, jer nema odakle da usmjerava. I zato ondje nema odnosa onoga koji zapovijeda i onoga komu se zapovijeda, nego samo pokretača i pokretanoga.
Odgovor na 3. prigovor: drukčije se nalazi zalet na djelo u nerazumnim životinjama, a drukčije u ljudima. Ljudi naime čine zalet na djelo po usmjeravanju razuma, stoga u njima zalet ima pojam zapovijedi. U nerazumnih se pak bića događa zalet na djelo po nagonu naravi, zato naime što se njihova težnja čim spozna prikladno ili neprikladno naravno pokreće na slijeđenje ili bijeg. Stoga bivaju od drugoga usmjereni na djelovanje, a ne usmjeravaju sami sebe na djelovanje. I zato je u njima zalet, ali ne zapovijed.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.