I-II, q. 17, a. 1
Je li zapovijedati čin volje ili razuma
Prigovor 1. Čini se da zapovijedati nije čin razuma, nego volje. Zapovijedati je naime stanovito pokretanje; kaže naime Avicena da je četverostruk pokretač, to jest onaj koji usavršuje, onaj koji raspolaže, onaj koji zapovijeda i onaj koji savjetuje. No k volji pripada pokretati sve druge moći duše, kako je gore rečeno. Dakle, zapovijedati je čin volje.
Prigovor 2. Nadalje, kao što primati zapovijed pripada onome što je podložno, tako se čini da zapovijedati pripada onome što je ponajviše slobodno. No korijen je slobode ponajviše u volji. Dakle, volji pripada zapovijedati.
Prigovor 3. Nadalje, na zapovijed odmah slijedi čin. No na čin razuma ne slijedi odmah čin: naime onaj tko sudi da nešto valja učiniti, ne čini to odmah. Dakle, zapovijedati nije čin razuma, nego volje.
Naprotiv, Grgur Nisenski kaže, a također i Filozof, da se težidbeno pokorava razumu. Dakle, razumu pripada zapovijedati.
Odgovaram: treba reći da je zapovijedati čin razuma, uz prethodno ipak pretpostavljeni čin volje. Za očevidnost toga valja razmotriti da, budući da se čini volje i razuma mogu uzajamno odnositi jedan nad drugim, ukoliko naime razum umuje o htijenju, a volja hoće umovati, događa se da činu volje prethodi čin razuma, i obrnuto. I jer snaga prethodnoga čina ostaje u sljedećem činu, događa se katkada da postoji neki čin volje prema tome što u njemu u snazi ostaje nešto od čina razuma, kako je rečeno o uporabi i o izboru; i obrnuto neki je čin razuma prema tome što u njemu u snazi ostaje nešto od čina volje. Zapovijedati pak doista je bitno čin razuma: naime onaj koji zapovijeda usmjerava onoga komu zapovijeda na činjenje nečega, priopćujući ili navješćujući; a tako usmjeravati na način stanovitoga priopćavanja pripada razumu. No razum može nešto priopćiti ili navijestiti na dva načina. Na jedan način apsolutno, koje se priopćavanje doista izriče glagolom u indikativnom načinu, kao ako netko nekomu kaže: ovo ti valja učiniti. Katkada pak razum priopćuje nešto nekomu pokrećući ga na to, i takvo se priopćavanje izriče glagolom u imperativnom načinu, recimo kada se nekomu kaže: učini ovo. Prvi je pak pokretač u moćima duše na vršenje čina volja, kako je gore rečeno. Budući dakle da drugi pokretač ne pokreće osim u snazi prvoga pokretača, slijedi da to samo što razum pokreće zapovijedajući biva njemu iz snage volje. Stoga preostaje da je zapovijedati čin razuma, uz prethodno pretpostavljeni čin volje, u čijoj snazi razum pokreće po zapovijedi na vršenje čina.
Odgovor na 1. prigovor: zapovijedati nije pokretati na bilo koji način, nego s nekim navještajnim priopćavanjem drugomu. Što pripada razumu.
Odgovor na 2. prigovor: korijen je slobode volja kao subjekt, no kao uzrok jest razum. Iz ovoga se naime volja može slobodno usmjeriti na različite stvari jer razum može imati različita poimanja dobra. I zato filozofi definiraju slobodnu odluku da je slobodan sud razuma, takoreći jer je razum uzrok slobode.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog zaključuje da zapovijed nije čin razuma apsolutno, nego uz stanovito pokretanje, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.