Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 114, a. 7

Može li tko sebi zaslužiti obnovu nakon pada

Prigovor 1. Čini se da netko može sebi samome zaslužiti obnovu nakon pada. Čini se naime da čovjek može zaslužiti ono što se pravedno od Boga moli. Ali ništa se pravednije od Boga ne moli, kako veli Augustin, negoli da se obnovi nakon pada, prema onome iz Ps 70: „Kad me napusti snaga moja, nemoj me ostaviti, Gospodine“. Dakle, čovjek može zaslužiti da se obnovi nakon pada.

Prigovor 2. Nadalje, čovjeku mnogo više koriste njegova djela negoli što koriste drugome. Ali čovjek može na neki način drugome zaslužiti obnovu nakon pada, kao i prvu milost. Dakle, mnogo više može sebi zaslužiti da se obnovi nakon pada.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek koji je nekoć bio u milosti, po dobrim djelima koja je učinio, zaslužio je sebi vječni život, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ali k vječnom životu nitko ne može prispjeti ako se ne obnovi po milosti. Dakle, čini se da je sebi zaslužio obnovu po milosti.

Naprotiv, veli se u Ez 18: „Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i počini nepravdu, sva njegova pravedna djela koja je učinio neće se spominjati“. Dakle, ništa mu neće vrijediti prijašnje zasluge za to da ustane. Dakle, nitko ne može sebi zaslužiti obnovu nakon budućega pada.

Odgovaram: nitko ne može sebi zaslužiti obnovu nakon budućega pada, niti zaslugom po pravdi, niti zaslugom po prikladnosti. Zaslugom doduše po pravdi to sebi ne može zaslužiti, jer pojam ove zasluge ovisi o pokretanju božanske milosti, koje se pak pokretanje prekida po sljedećem grijehu. Stoga sva dobročinstva koja poslije netko od Boga postiže, kojima se obnavlja, ne potpadaju pod zaslugu, kao da se pokretanje prijašnje milosti sve do toga ne pruža. Također se i zasluga po prikladnosti kojom tko drugome zaslužuje prvu milost priječuje da ne postigne učinak, zbog zapreke grijeha u onome komu tko zaslužuje. Mnogo se dakle više priječuje djelotvornost takve zasluge po zapreci koja je i u onome tko zaslužuje i u onome komu se zaslužuje, ovdje se naime oboje stječe u jednu osobu. I zato nikako netko ne može sebi zaslužiti obnovu nakon pada.

Odgovor na 1. prigovor: želja kojom tko želi obnovu nakon pada naziva se pravednom, i slično molitva, jer teži k pravednosti. Ipak ne tako da bi se oslanjala na pravednost na način zasluge, nego samo na milosrđe.

Odgovor na 2. prigovor: netko može drugome po prikladnosti zaslužiti prvu milost, jer ondje nema zapreke barem sa strane onoga koji zaslužuje. Što se nalazi dok netko nakon zasluge milosti odstupa od pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: neki su rekli da nitko ne zaslužuje apsolutno vječni život, osim po činu konačne milosti; nego samo pod uvjetom, ako ustraje. Ali to se nerazumno govori, jer katkad čin posljednje milosti nije više zaslužan, nego manje, negoli čin prijašnje, zbog pritiska bolesti. Stoga treba reći da svaki čin ljubavi zaslužuje apsolutno vječni život. Ali po sljedećem se grijehu postavlja zapreka prijašnjoj zasluzi da ne postigne učinak, kao što i naravni uzroci podbacuju od svojih učinaka zbog nadolazeće zapreke.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.