I-II, q. 114, a. 6
Može li je čovjek zaslužiti drugome
Prigovor 1. Čini se da čovjek može drugome zaslužiti prvu milost. Jer u Mt 9, na ono: „Vidjevši Isus njihovu vjeru“ itd., Glosa veli: „Koliko vrijedi kod Boga vlastita vjera, kod kojega je tuđa tako vrijedila da je iznutra i izvana izliječila čovjeka“. Ali nutarnje je izliječenje čovjeka po prvoj milosti. Dakle, čovjek može drugome zaslužiti prvu milost.
Prigovor 2. Nadalje, molitve pravednika nisu prazne, nego djelotvorne, prema onome iz Jak posl.: „Mnogo vrijedi usrdna molitva pravednikova“. Ali na istome se mjestu prije toga stavlja: „Molite jedni za druge da ozdravite“. Budući dakle da čovjekovo spasenje ne može biti osim po milosti, čini se da jedan čovjek može drugome zaslužiti prvu milost.
Prigovor 3. Nadalje, u Lk 16 veli se: „Načinite sebi prijatelje od nepravednoga mamona, da vas, kad izdate, prime u vječne šatore“. Ali nitko se ne prima u vječne šatore osim po milosti, po kojoj jedinoj netko zaslužuje vječni život, kako je gore rečeno. Dakle, jedan čovjek može drugome steći, zaslužujući, prvu milost.
Naprotiv, veli se u Jr 15: „Kad bi Mojsije i Samuel stali preda me, duša moja ne bi bila uz taj narod“, koji su ipak bili najveće zasluge kod Boga. Čini se dakle da nitko ne može drugome zaslužiti prvu milost.
Odgovaram: kako je iz gore rečenoga bjelodano, naše djelo ima pojam zasluge iz dvoga. Prvo doduše, po snazi božanskoga pokretanja, i tako netko zaslužuje po pravdi. Na drugi način ima pojam zasluge prema tome što proizlazi iz slobodne volje, ukoliko nešto činimo svojevoljno. I s te je strane zasluga prikladnosti, jer prikladno je da, dok čovjek dobro rabi svoju moć, Bog prema uzvišenoj moći djeluje izvrsnije. Iz čega je bjelodano da po zasluzi pravde nitko ne može drugome zaslužiti prvu milost osim samoga Krista. Jer svatko se od nas pokreće od Boga po daru milosti da sam prispije k vječnom životu, i zato se zasluga pravde ne pruža izvan toga pokretanja. Ali Kristova je duša pokrenuta od Boga po milosti ne samo da sam prispije k slavi vječnoga života nego i da druge k njoj dovede, ukoliko je glava Crkve i začetnik ljudskoga spasenja, prema onome iz Heb 2: „Koji je mnoge sinove priveo u slavu, začetnik spasenja“, i tako dalje. No po zasluzi prikladnosti netko može drugome zaslužiti prvu milost. Jer budući da čovjek postavljen u milosti ispunjava Božju volju, prikladno je, prema razmjeru prijateljstva, da Bog ispuni čovjekovu volju u spasenju drugoga, premda katkad može postojati zapreka sa strane onoga čije opravdanje neki svetac želi. I u tom slučaju govori autoritet Jeremije posljednje naveden.
Odgovor na 1. prigovor: vjera drugih koristi drugome za spasenje po zasluzi prikladnosti, a ne po zasluzi pravde.
Odgovor na 2. prigovor: uslišenje molitve oslanja se na milosrđe, a zasluga po pravdi oslanja se na pravednost. I zato moleći čovjek postiže mnoge stvari iz božanskoga milosrđa koje ipak ne zaslužuje prema pravednosti, prema onome iz Dn 9: „Jer ne iznosimo svoje molbe pred tvoje lice na temelju svojih opravdanja, nego na temelju tvojih mnogih milosrđa“.
Odgovor na 3. prigovor: za siromahe koji primaju milostinju veli se da druge primaju u vječne šatore, bilo proseći za njih oproštenje moleći; bilo zaslužujući po drugim dobrima po prikladnosti; bilo također govoreći u materijalnom smislu, jer po samim djelima milosrđa koja tko prema siromasima čini, zaslužuje biti primljen u vječne šatore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.