Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 114, a. 5

Može li čovjek sebi zaslužiti prvu milost

Prigovor 1. Čini se da čovjek može sebi zaslužiti prvu milost. Jer kako Augustin veli, „vjera zaslužuje opravdanje“. Opravdava se pak čovjek po prvoj milosti. Dakle, čovjek može sebi zaslužiti prvu milost.

Prigovor 2. Nadalje, Bog ne daje milost osim dostojnima. Ali ne naziva se tko dostojnim nekoga dara osim onaj koji ga je zaslužio po pravdi. Dakle, netko može po pravdi zaslužiti prvu milost.

Prigovor 3. Nadalje, kod ljudi netko može zaslužiti već primljeni dar, kao što onaj tko je primio konja od gospodara, zaslužuje ga dobro ga rabeći u gospodarevoj službi. Ali Bog je darežljiviji od čovjeka. Dakle, mnogo više već primljenu prvu milost čovjek može zaslužiti od Boga po sljedećim djelima.

Naprotiv, pojam se milosti protivi plaći djelâ, prema onome iz Rim 4: „Onomu koji radi, plaća se ne računa po milosti, nego po dugu“. Ali ono čovjek zaslužuje što se ubraja kao plaća njegova djela. Dakle, prvu milost čovjek ne može zaslužiti.

Odgovaram: dar se milosti može razmatrati na dva načina. Na jedan način, prema pojmu besplatnoga dara. I tako je bjelodano da se svaka zasluga protivi milosti, jer kako u Rim 11 Apostol veli: „Ako je iz djelâ, više nije iz milosti“. Na drugi način može se razmatrati prema naravi same stvari koja se daruje. I tako također ne može potpadati pod zaslugu onoga tko nema milost: kako zato što nadilazi razmjer naravi, tako i zato što prije milosti, u stanju grijeha, čovjek ima zapreku zasluživanja milosti, naime sam grijeh. Nakon što pak netko već ima milost, ne može već posjedovana milost potpadati pod zaslugu, jer plaća je cilj djela, a milost je počelo svakoga dobrog djela u nama, kako je gore rečeno. Ako pak netko zasluži drugi besplatni dar snagom prethodne milosti, više neće biti prva. Stoga je bjelodano da nitko ne može sebi zaslužiti prvu milost.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin veli u knjizi Retract., on je sam nekoć u tome bio zaveden, što je vjerovao da je početak vjere od nas, a dovršenje da nam se daje od Boga, što na istome mjestu opoziva. I na taj se smisao čini da spada to što vjera zaslužuje opravdanje. No ako pretpostavimo, kako drži istina vjere, da je početak vjere u nama od Boga; već i sam čin vjere slijedi prvu milost, i tako ne može biti zaslužan za prvu milost. Po vjeri se dakle čovjek opravdava, ne kao da čovjek vjerujući zaslužuje opravdanje, nego zato što, dok se opravdava, vjeruje; time što se pokret vjere zahtijeva za opravdanje bezbožnika, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: Bog ne daje milost osim dostojnima. Ipak ne tako da bi prije bili dostojni, nego jer ih on sam po milosti čini dostojnima, „koji jedini može čistim učiniti začeto iz nečista sjemena“.

Odgovor na 3. prigovor: svako dobro čovjekovo djelo proizlazi iz prve milosti kao iz počela. No ne proizlazi iz ma kojega ljudskoga dara. I zato nije sličan razlog o daru milosti i o ljudskom daru.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.