Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 114, a. 4

Je li milost počelo zasluživanja posredstvom ljubavi ponajprije

Prigovor 1. Čini se da milost nije počelo zasluge glavnije po ljubavi negoli po drugim krepostima. Plaća se naime duguje djelu, prema onome iz Mt 20: „Pozovi radnike i podaj im plaću“. No svaka je krepost počelo nekoga djela, jer krepost je djelatni habitus, kako je gore utvrđeno. Dakle, svaka je krepost podjednako počelo zasluživanja.

Prigovor 2. Nadalje, Apostol veli u 1 Kor 3: „Svatko će primiti vlastitu plaću prema svojemu trudu“. Ali ljubav više umanjuje trud negoli ga uvećava, jer kako Augustin veli u knjizi De verbis Dom.: „Sve okrutno i strašno ljubav čini lakim i gotovo ničim“. Dakle, ljubav nije glavnije počelo zasluživanja negoli druga krepost.

Prigovor 3. Nadalje, ona se krepost čini ponajprije počelom zasluživanja čiji su čini nadasve zaslužni. Ali nadasve se zaslužnima čine čini vjere i strpljivosti, ili hrabrosti, kako je bjelodano u mučenicima, koji su se za vjeru strpljivo i hrabro borili sve do smrti. Dakle, druge su kreposti ponajprije počelo zasluživanja negoli ljubav.

Naprotiv, Gospodin veli u Iv 14: „Ako me tko ljubi, ljubit će ga Otac moj, i ja ću ga ljubiti i očitovat ću mu samoga sebe“. No u očitovanoj se spoznaji Boga sastoji vječni život, prema onome iz Iv 17: „Ovo je vječni život: da spoznaju tebe, jedinoga pravoga i živoga Boga“. Dakle, zasluga vječnoga života ponajviše počiva kod ljubavi.

Odgovaram: kako se iz rečenoga može prihvatiti, ljudski čin ima pojam zasluživanja iz dvoga: prvo doduše i ponajprije, iz božanskoga poretka, prema tome što se za čin veli da je zaslužan onoga dobra na koje se čovjek božanski usmjerava; drugo pak, sa strane slobodne volje, ukoliko naime čovjek ima pred ostalim stvorenjima to da djeluje sam po sebi, djelujući svojevoljno. I s obzirom na oboje, prvenstvo zasluge počiva kod ljubavi. Prvo naime valja razmotriti da se vječni život sastoji u uživanju Boga. Pokret pak ljudskoga uma na uživanje božanskoga dobra jest vlastiti čin ljubavi, po kojemu se svi čini drugih kreposti usmjeravaju na tu svrhu, prema tome kako se drugim krepostima zapovijeda od ljubavi. I zato zasluga vječnoga života ponajprije pripada ljubavi, a drugim krepostima drugotno, prema tome kako se njihovi čini zapovijedaju od ljubavi. Slično je također bjelodano da ono što činimo iz ljubavi, nadasve svojevoljno činimo. Stoga se također prema tome što se za pojam zasluge zahtijeva da bude svojevoljna, zasluga ponajprije pripisuje ljubavi.

Odgovor na 1. prigovor: ljubav, ukoliko ima posljednju svrhu za objekt, pokreće druge kreposti na djelovanje. Uvijek naime habitus kojemu pripada svrha zapovijeda habitusima kojima pripada ono što vodi k svrsi, kako je bjelodano iz gore rečenoga.

Odgovor na 2. prigovor: neko djelo može biti mučno i teško na dva načina. Na jedan način, zbog veličine djela. I tako veličina truda pripada uvećanju zasluge. I tako ljubav ne umanjuje trud, štoviše, čini da se prihvate najveća djela; „jer velika djela čini, ako jest“, kako Grgur veli u jednoj homiliji. Na drugi način zbog nedostatka samoga onoga koji djeluje, jer svakome je mučno i teško ono što ne čini spremnom voljom. I takav trud umanjuje zaslugu, a uklanja se po ljubavi.

Odgovor na 3. prigovor: čin vjere nije zaslužan ako vjera ne djeluje kroz ljubav, kako se veli u Gal 5. Slično također čin strpljivosti i hrabrosti nije zaslužan ako tko to ne čini iz ljubavi, prema onome iz 1 Kor 13: „Ako predam svoje tijelo da izgorim, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne koristi“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.