I-II, q. 113, a. 8
O naravnom redu onoga što se stječe u opravdanju
Prigovor 1. Čini se da ulijevanje milosti nije prvo po redu naravi među onim što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika. Prije je naime udaljiti se od zla negoli pristupiti k dobru, prema onome iz Ps 36: „Ukloni se od zla i čini dobro“. Ali oproštenje krivnje pripada udaljavanju od zla, dok ulijevanje milosti pripada postizanju dobra. Dakle, po naravi je prije oproštenje krivnje negoli ulijevanje milosti.
Prigovor 2. Nadalje, raspoloženje po naravi prethodi obliku za koji raspolaže. Ali pokret slobodne volje jest neko raspoloženje za primanje milosti. Dakle, po naravi prethodi ulijevanju milosti.
Prigovor 3. Nadalje, grijeh priječuje dušu da slobodno ne teži k Bogu. No prije je ukloniti ono što priječi gibanje negoli gibanje uslijedi. Dakle, po naravi je prije oproštenje krivnje i pokret slobodne volje prema grijehu negoli pokret slobodne volje prema Bogu i negoli ulijevanje milosti.
Naprotiv, uzrok je po naravi raniji od učinka. Ali ulijevanje milosti uzrok je svega drugoga što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika, kako je gore rečeno. Dakle, po naravi je ranije.
Odgovaram: spomenuto četvero što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika, vremenom je doduše u isto vrijeme, jer opravdanje bezbožnika nije sukcesivno, kako je rečeno; ali po redu naravi jedno je od njih ranije od drugoga. I među njima je po naravnom redu prvo ulijevanje milosti; drugo, pokret slobodne volje prema Bogu; treće je pokret slobodne volje prema grijehu; a četvrto je oproštenje krivnje. Čemu je razlog taj što je u svakom gibanju po naravi prvo pokretanje samoga pokretača; drugo je pak raspoloženje tvari ili gibanje samoga pokrenutoga; a posljednje je svrha ili cilj gibanja na koji se pokretanje pokretača završava. Samo je dakle pokretanje Boga koji pokreće ulijevanje milosti, kako je gore rečeno; a gibanje ili raspoloženje pokrenutoga jest dvostruk pokret slobodne volje; a cilj pak ili svrha gibanja jest oproštenje krivnje, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I zato je po naravnom redu prvo u opravdanju bezbožnika ulijevanje milosti; drugo je pokret slobodne volje prema Bogu; treće je pokret slobodne volje prema grijehu (zato se naime onaj tko se opravdava gnuša grijeha jer je protiv Boga, stoga pokret slobodne volje prema Bogu po naravi prethodi pokretu slobodne volje prema grijehu, budući da mu je uzrok i razlog); četvrto je pak i posljednje oproštenje krivnje, na koje se čitava ta promjena usmjerava kao na svrhu, kako je rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: udaljavanje od cilja i približavanje k cilju mogu se razmatrati na dva načina. Na jedan način, sa strane pokrenutoga. I tako po naravi udaljavanje od cilja prethodi približavanju k cilju, prije je naime u pokrenutom subjektu oprečno koje se odbacuje, a poslije je ono što se po gibanju stječe pokrenutomu. Ali sa strane djelatnika jest obratno. Djelatnik naime po obliku koji u njemu već postoji, djeluje na uklanjanje suprotnoga, kao što sunce po svojemu svjetlu djeluje na uklanjanje tmina. I zato sa strane sunca, prije je obasjati negoli tmine ukloniti; a sa strane zraka koji se ima obasjati, prije je očistiti se od tmina negoli postići svjetlo, po redu naravi; premda je oboje u isto vrijeme po vremenu. I jer se ulijevanje milosti i oproštenje krivnje izriču sa strane Boga koji opravdava, zato je po redu naravi ulijevanje milosti ranije negoli oproštenje krivnje. Ali ako se uzme ono što je sa strane opravdanoga čovjeka, obratno je, jer po redu naravi prije je oslobođenje od krivnje negoli postizanje opravdavajuće milosti. Ili se može reći da su ciljevi opravdanja krivnja kao odakle, a pravednost kao kamo, dok je milost uzrok oproštenja krivnje i postizanja pravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: raspoloženje subjekta prethodi primanju oblika po redu naravi, no ipak slijedi djelovanje djelatnika po kojemu se također sam subjekt raspolaže. I zato pokret slobodne volje po redu naravi prethodi postizanju milosti, ali slijedi ulijevanje milosti.
Odgovor na 3. prigovor: kako Filozof veli u II. Physic., u pokretima duše posve prethodi pokret prema počelu promatranja ili prema svrsi djelovanja, ali u vanjskim gibanjima uklanjanje zapreke prethodi postizanju svrhe. I jer je pokret slobodne volje pokret duše, prije se po redu naravi pokreće prema Bogu kao prema svrsi negoli na uklanjanje zapreke grijeha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.