Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 113, a. 7

Postoji li u opravdanju bezbožnika vremenski slijed ili biva u trenu

Prigovor 1. Čini se da opravdanje bezbožnika ne biva u trenutku, nego sukcesivno. Jer kako je rečeno, za opravdanje bezbožnika zahtijeva se pokret slobodne volje. No čin je slobodne volje izabrati, što prethodno zahtijeva promišljanje savjeta, kako je gore utvrđeno. Budući dakle da promišljanje unosi neko raspravljanje, koje ima neki slijed, čini se da je opravdanje bezbožnika sukcesivno.

Prigovor 2. Nadalje, pokret slobodne volje nije bez aktualnoga razmatranja. Ali nemoguće je u isto vrijeme mnoge stvari razumjeti u činu, kako je u prvom dijelu rečeno. Budući dakle da se za opravdanje bezbožnika zahtijeva pokret slobodne volje prema različitome, naime prema Bogu i prema grijehu, čini se da opravdanje bezbožnika ne može biti u trenutku.

Prigovor 3. Nadalje, oblik koji prima više i manje, sukcesivno se prima u subjektu, kako je bjelodano o bjelini i crnini. Ali milost prima više i manje, kako je gore rečeno. Dakle, ne prima se iznenada u subjektu. Budući dakle da se za opravdanje bezbožnika zahtijeva ulijevanje milosti, čini se da opravdanje bezbožnika ne može biti u trenutku.

Prigovor 4. Nadalje, pokret slobodne volje koji se stječe za opravdanje bezbožnika jest zaslužan, i tako je potrebno da proizlazi iz milosti, bez koje nema nikakve zasluge, kako će se niže reći. Ali prije je to da nešto postigne oblik negoli da djeluje prema obliku. Dakle, prije se ulijeva milost, a poslije se slobodna volja pokreće prema Bogu i prema gnušanju grijeha. Nije dakle opravdanje sve u isto vrijeme.

Prigovor 5. Nadalje, ako se milost ulijeva duši, potrebno je dati neki trenutak u kojemu je prvi put u duši. Slično ako se krivnja otpušta, potrebno je dati posljednji trenutak u kojemu je čovjek podložan krivnji. Ali ne može biti isti trenutak, jer bi tako oprečnosti u isto vrijeme bile u istome. Dakle, moraju biti dva trenutka koji jedan drugoga slijede, između kojih, prema Filozofu u VI. Physic., mora biti međuvrijeme. Ne biva dakle opravdanje sve u isto vrijeme, nego sukcesivno.

Naprotiv, opravdanje bezbožnika biva po milosti Duha Svetoga koji opravdava. Ali Duh Sveti iznenada dolazi umovima ljudi, prema onome iz Dj 2: „Nastade iznenada sa neba šum kao kad se digne silan vjetar“; gdje Glosa veli da „ne zna za spora pregnuća milost Duha Svetoga“. Dakle, opravdanje bezbožnika nije sukcesivno, nego trenutno.

Odgovaram: cjelokupno opravdanje bezbožnika izvorno se sastoji u ulijevanju milosti, po njoj se naime i slobodna volja pokreće i krivnja otpušta. Ulijevanje pak milosti biva u trenutku bez sukcesije. Čemu je razlog taj što to da se neki oblik ne utisne iznenada subjektu, potječe otuda što subjekt nije raspoložen, a djelatnik treba vrijeme za to da subjekt raspolaže. I zato vidimo da čim je tvar raspoložena prethodnom promjenom, supstancijalni se oblik stječe tvari, i iz istoga razloga, jer je prozirno po sebi raspoloženo za primanje svjetla, iznenada biva obasjano od svijetlećega tijela u činu. Rečeno je pak gore da Bog za to da ulije milost duši, ne zahtijeva nikakvo raspoloženje osim onoga koje sam čini. Čini pak takvo raspoloženje dostatnim za primanje milosti katkad doduše iznenada, a katkad postupno i sukcesivno, kako je gore rečeno. To naime što naravni djelatnik ne može iznenada raspoložiti tvar, potječe otuda što postoji neki nerazmjer onoga što se u tvari opire prema moći djelatnika, i poradi toga vidimo da što je djelatnikova moć jača, to se tvar brže raspolaže. Budući dakle da je božanska moć beskonačna, može ma kakvu stvorenu tvar iznenada raspoložiti za oblik, a još mnogo više slobodnu volju čovjeka, čiji pokret može biti trenutan po naravi. Tako dakle opravdanje bezbožnika biva od Boga u trenutku.

Odgovor na 1. prigovor: pokret slobodne volje koji se stječe za opravdanje bezbožnika jest pristanak na gnušanje grijeha i na približavanje k Bogu, koji pak pristanak iznenada biva. Događa se pak katkad da prethodi neko promišljanje, koje ne pripada supstanciji opravdanja, nego je put u opravdanje, kao što je prostorno gibanje put k obasjanju, a promjena k nastajanju.

Odgovor na 2. prigovor: kako je u prvom dijelu rečeno, ništa ne priječuje da se dvoje u isto vrijeme razumije u činu, prema tome kako su na neki način jedno, kao što u isto vrijeme razumijemo subjekt i predikat, ukoliko se sjedinjuju u redu jedne tvrdnje. I na isti se način slobodna volja može u dvoje u isto vrijeme pokrenuti, prema tome kako se jedno usmjerava na drugo. Pokret pak slobodne volje prema grijehu usmjerava se na pokret slobodne volje prema Bogu, zato se naime čovjek gnuša grijeha jer je protiv Boga, uz kojega želi prionuti. I zato se slobodna volja u opravdanju bezbožnika u isto vrijeme gnuša grijeha i obraća se k Bogu, kao što se i tijelo u isto vrijeme, udaljujući se od jednoga mjesta, približava k drugome.

Odgovor na 3. prigovor: nije razlog zašto se oblik ne prima iznenada u tvari to što može više i manje postojati, jer tako se svjetlo ne bi iznenada primalo u zraku, koji se može više i manje obasjati. Nego razlog treba uzeti sa strane raspoloženja tvari ili subjekta, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: u istom trenutku u kojemu se oblik stječe, stvar počinje djelovati prema obliku, kao što se vatra čim je nastala, giba uvis; i kad bi njezino gibanje bilo trenutno, u istom bi se trenutku dovršilo. Pokret pak slobodne volje, koji je htjeti, nije sukcesivan, nego trenutan. I zato nije potrebno da opravdanje bezbožnika bude sukcesivno.

Odgovor na 5. prigovor: slijed dviju oprečnosti u istom subjektu treba drukčije razmatrati u onome što je podložno vremenu, a drukčije u onome što je iznad vremena. U onome naime što je podložno vremenu, ne može se dati posljednji trenutak u kojemu je raniji oblik u subjektu, ali se može dati posljednje vrijeme, i prvi trenutak u kojemu je sljedeći oblik u tvari ili subjektu. Čemu je razlog taj što se u vremenu ne može uzeti prije jednoga trenutka drugi trenutak koji neposredno prethodi, zato što trenutci ne slijede jedan za drugim neprekinuto u vremenu, kao ni točke na crti, kako se dokazuje u VI. Physic. Nego vrijeme završava na trenutak. I zato u svem prethodnom vremenu kojim se nešto pokreće k jednom obliku, podložno je suprotnom obliku, a u posljednjem trenutku onoga vremena, koji je prvi trenutak sljedećega vremena, ima oblik koji je cilj gibanja. No u onome što je iznad vremena, drukčije je. Ako naime i postoji ondje kakav slijed osjećaja ili umskih pojmova, kao u anđelima, takav se slijed ne mjeri neprekinutim vremenom, nego odijeljenim vremenom, kao što ni samo ono što se mjeri nije neprekinuto, kako je u prvom dijelu utvrđeno. Stoga se u takvima mora dati posljednji trenutak u kojemu je bilo ono prvo, i prvi trenutak u kojemu je ono što slijedi, niti je potrebno da postoji međuvrijeme, jer ondje nema neprekinutosti vremena koja bi to zahtijevala. No ljudski um koji se opravdava, sam je po sebi doduše iznad vremena, ali je akcidentalno podložen vremenu, ukoliko naime razumije s neprekinutošću i vremenom prema predodžbama u kojima promatra razumljive likove, kako je u prvom dijelu rečeno. I zato treba prosuditi, prema tome, o njegovoj promjeni prema stanju vremenitih gibanja, tako naime da kažemo kako se ne može dati posljednji trenutak u kojemu je krivnja postojala, nego posljednje vrijeme; a može se dati prvi trenutak u kojemu je milost prisutna, dok je u svem prethodnom vremenu postojala krivnja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.