I-II, q. 113, a. 6
Treba li spomenutome pribrojiti oproštenje grijeha
Prigovor 1. Čini se da se oproštenje grijeha ne treba ubrajati među ono što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika. Supstancija se naime stvari ne pribraja onome što se za stvar zahtijeva, kao što se čovjek ne treba pribrajati duši i tijelu. Ali samo opravdanje bezbožnika jest oproštenje grijeha, kako je rečeno. Dakle, oproštenje grijeha ne treba se računati među ono što se za opravdanje bezbožnika zahtijeva.
Prigovor 2. Nadalje, isto je ulijevanje milosti i oproštenje krivnje, kao što je isto obasjanje i progonstvo tmina. Ali isto se ne treba pribrajati samome sebi, jedno se naime suprotstavlja mnoštvu. Dakle, oproštenje krivnje ne treba se pribrajati ulijevanju milosti.
Prigovor 3. Nadalje, oproštenje grijeha slijedi za pokretom slobodne volje prema Bogu i prema grijehu kao učinak za uzrokom, po vjeri se naime i skrušenosti otpuštaju grijesi. Ali učinak se ne treba pribrajati svojemu uzroku, jer ono što se pribraja kao međusobno razdijeljeno, istodobno je po naravi. Dakle, oproštenje krivnje ne treba se pribrajati ostalome što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika.
Naprotiv, u nabrajanju onoga što se zahtijeva za stvar ne smije se mimoići svrha, koja je ono najvažnije u svakoj stvari. Ali oproštenje grijeha jest svrha u opravdanju bezbožnika, veli se naime u Iz 27: „Ovo je sav plod, da se ukloni grijeh njegov“. Dakle, oproštenje grijeha treba se ubrajati među ono što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika.
Odgovaram: četvero se nabraja što se zahtijeva za opravdanje bezbožnika, naime: ulijevanje milosti; pokret slobodne volje prema Bogu po vjeri; i pokret slobodne volje prema grijehu; te oproštenje krivnje. Čemu je razlog taj što je, kako je rečeno, opravdanje neko gibanje kojim se duša pokreće od Boga iz stanja krivnje u stanje pravednosti. U svakom pak gibanju kojim se nešto od drugoga pokreće, zahtijeva se troje: prvo doduše, pokretanje samoga pokretača; drugo, gibanje pokrenutoga; i treće, dovršenje gibanja ili prispijeće k svrsi. Sa strane dakle božanskoga pokretanja uzima se ulijevanje milosti; sa strane pak pokrenute slobodne volje uzimaju se njezina dva pokreta, prema udaljavanju od cilja odakle i približavanju k cilju kamo; a dovršenje pak ili prispijeće k cilju ovoga gibanja izriče se po oproštenju krivnje, u tome se naime opravdanje dovršava.
Odgovor na 1. prigovor: za opravdanje bezbožnika veli se da je samo oproštenje grijeha prema tome što svako gibanje prima vrstu od cilja. Pa ipak se za postizanje cilja zahtijeva mnogo drugoga, kako je bjelodano iz gore rečenoga.
Odgovor na 2. prigovor: ulijevanje milosti i oproštenje krivnje mogu se razmatrati na dva načina. Na jedan način, s obzirom na samu supstanciju čina. I tako su isto, istim naime činom Bog i podjeljuje milost i otpušta krivnju. Na drugi način mogu se razmatrati sa strane objekata. I tako se razlikuju, prema razlici krivnje koja se uklanja i milosti koja se ulijeva. Kao što se i u naravnim stvarima nastajanje i propadanje razlikuju, premda je nastajanje jednoga propadanje drugoga.
Odgovor na 3. prigovor: to nije pribrajanje prema podjeli roda na vrste, u kojoj je potrebno da pribrojeno bude istodobno, nego prema razlici onoga što se zahtijeva za dovršenje nečega. U kojemu pak nabrajanju nešto može biti ranije, a nešto kasnije, jer od počela i dijelova složene stvari nešto može biti ranije od drugoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.