I-II, q. 113, a. 5
Zahtijeva li se za nj pokret slobodne volje protiv grijeha
Prigovor 1. Čini se da se za opravdanje bezbožnika ne zahtijeva pokret slobodne volje prema grijehu. Sama naime ljubav dostaje za brisanje grijeha, prema onome iz Izr 10: „Sve prijestupe pokriva ljubav“. Ali objekt ljubavi nije grijeh. Dakle, za opravdanje bezbožnika ne zahtijeva se pokret slobodne volje prema grijehu.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko teži k onome što je naprijed, ne smije gledati na ono što je natrag, prema onome od Apostola u Fil 3: „Što je za mnom, zaboravljam, a za onim što je preda mnom, sežem se, prema cilju trčim, k nagradi višnjega poziva“. Ali onome tko teži k pravednosti, natrag su prošli grijesi. Dakle, njih treba zaboraviti i prema njima se ne smije sezati pokretom slobodne volje.
Prigovor 3. Nadalje, u opravdanju bezbožnika ne otpušta se jedan grijeh bez drugoga, bezbožno je naime od Boga se nadati polovičnu oproštenju. Ako bi dakle u opravdanju bezbožnika trebalo da se slobodna volja pokrene protiv grijeha, trebalo bi da čovjek misli o svim svojim grijesima. Što se čini neprikladnim: kako zato što bi se zahtijevalo mnogo vremena za takvo razmišljanje, tako i zato što za grijehe koje je čovjek zaboravio ne bi mogao dobiti oproštenje. Dakle, pokret slobodne volje prema grijehu ne zahtijeva se za opravdanje bezbožnika.
Naprotiv, veli se u Ps 31: „Rekoh: Priznat ću protiv sebe nepravdu svoju Gospodinu, i ti si otpustio bezbožnost grijeha mojega“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, opravdanje bezbožnika neko je gibanje kojim se ljudski um pokreće od Boga iz stanja grijeha u stanje pravednosti. Potrebno je dakle da se ljudski um odnosi prema objema krajnostima prema pokretu slobodne volje, kao što se tijelo prostorno pokrenuto od nekoga pokretača odnosi prema dvama ciljevima gibanja. Bjelodano je pak u prostornom gibanju tijelâ da se pokrenuto tijelo udaljuje od cilja odakle i približava se k cilju kamo. Stoga je potrebno da se ljudski um, dok se opravdava, po pokretu slobodne volje udaljuje od grijeha i približava k pravednosti. Udaljavanje pak i približavanje u pokretu slobodne volje uzima se prema gnušanju i želji, veli naime Augustin tumačeći u komentaru na Iv ono: „A najamnik bježi: Naši su osjećaji pokreti dušâ; radost je širenje duše, strah je bijeg duše; napreduješ dušom kad žudiš, bježiš dušom kad se bojiš“. Potrebno je dakle da u opravdanju bezbožnika bude dvostruk pokret slobodne volje: jedan kojim po želji teži u Božju pravednost; i drugi kojim se gnuša grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: istoj kreposti pripada težiti za jednim od oprečnih i bježati od drugoga. I zato kao što ljubavi pripada ljubiti Boga, tako također gnušati se grijehâ po kojima se duša odvaja od Boga.
Odgovor na 2. prigovor: k onome što je natrag čovjek se ne smije vraćati po ljubavi; nego što se toga tiče mora to zaboraviti, da se uz to ne bi osjećajno vezao. Mora ih se ipak sjećati po razmatranju da bi im se protivio i gnušao ih se, jer se tako od njih udaljuje.
Odgovor na 3. prigovor: u vremenu koje prethodi opravdanju potrebno je da se čovjek gnuša pojedinih grijeha koje je počinio a kojih se sjeća. I iz takva prethodnoga razmatranja slijedi u duši neki pokret koji se općenito gnuša svih počinjenih grijeha, među kojima su uključeni i grijesi predani zaboravu, jer je čovjek u tome stanju tako raspoložen da bi se i zbog onih kojih se ne sjeća skrušio kad bi mu bili u sjećanju. I taj se pokret stječe za opravdanje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.