I-II, q. 113, a. 4
Zahtijeva li se za nj pokret vjere
Prigovor 1. Čini se da se za opravdanje bezbožnika ne zahtijeva pokret vjere. Kao što se naime po vjeri čovjek opravdava, tako također i po nekim drugim stvarima. Naime po strahu, o kojemu se veli u Sir 1: „Strah Gospodnji izgoni grijeh, jer onaj tko je bez straha, neće se moći opravdati“. I opet po ljubavi, prema onome iz Lk 7: „Oprošteni su joj mnogi grijesi jer je ljubila mnogo“. I opet po poniznosti, prema onome iz Jak 4: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“. I opet po milosrđu, prema onome iz Izr 15: „Milosrđem i vjerom čiste se grijesi“. Dakle, ne zahtijeva se više pokret vjere za opravdanje negoli pokret spomenutih kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, čin vjere ne zahtijeva se za opravdanje osim ukoliko po vjeri čovjek spoznaje Boga. Ali i na druge načine čovjek može spoznati Boga, naime po naravnoj spoznaji i po daru mudrosti. Dakle, ne zahtijeva se čin vjere za opravdanje bezbožnika.
Prigovor 3. Nadalje, različiti su članci vjere. Ako se dakle čin vjere zahtijeva za opravdanje bezbožnika, čini se da bi čovjek trebao, kada se prvi put opravdava, misliti o svim člancima vjere. Ali to se čini neprikladnim, budući da takvo razmišljanje zahtijeva dugotrajno vrijeme. Dakle, čini se da se čin vjere ne zahtijeva za opravdanje.
Naprotiv, veli se u Rim 5: „Opravdani dakle vjerom, imajmo mir s Bogom“.
Odgovaram: kako je rečeno, pokret slobodne volje zahtijeva se za opravdanje bezbožnika, prema tome kako se čovjekov um pokreće od Boga. Bog pak pokreće čovjekovu dušu obraćajući je k samome sebi, kako se veli u Ps 84, prema drugom tekstu: „Bože, ti ćeš nas obrativši oživiti“. I zato se za opravdanje bezbožnika zahtijeva pokret uma kojim se obraća k Bogu. Prvo pak obraćenje k Bogu biva po vjeri, prema onome iz Heb 11: „Onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati da jest“. I zato se pokret vjere zahtijeva za opravdanje bezbožnika.
Odgovor na 1. prigovor: pokret vjere nije savršen ako nije ljubavlju informiran, stoga je u isto vrijeme u opravdanju bezbožnika s pokretom vjere također i pokret ljubavi. Pokreće se pak slobodna volja k Bogu radi toga da mu se podloži, stoga se također stječe čin sinovskoga straha i čin poniznosti. Događa se naime da jedan te isti čin slobodne volje pripada različitim krepostima, prema tome kako jedna zapovijeda a druga biva zapovijeđena, ukoliko se naime čin može usmjeriti na različite svrhe. Čin pak milosrđa djeluje protiv grijeha na način zadovoljštine, i tako slijedi opravdanje, ili na način priprave, ukoliko milosrdni postižu milosrđe, i tako također može prethoditi opravdanju; ili se također stječe za opravdanje u isto vrijeme sa spomenutim krepostima, prema tome što je milosrđe uključeno u ljubav prema bližnjemu.
Odgovor na 2. prigovor: po naravnoj spoznaji čovjek se ne obraća k Bogu ukoliko je on objekt blaženstva i uzrok opravdanja, stoga takva spoznaja ne dostaje za opravdanje. Dar pak mudrosti pretpostavlja spoznaju vjere, kako je bjelodano iz gore rečenoga.
Odgovor na 3. prigovor: kako Apostol veli u Rim 4, „onomu koji vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, ubrojit će se njegova vjera u pravednost, prema odluci Božje milosti“. Iz čega je bjelodano da se u opravdanju bezbožnika zahtijeva čin vjere s obzirom na to da čovjek vjeruje kako je Bog opravditelj ljudi po Kristovu otajstvu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.