Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 113, a. 2

Zahtijeva li se za nj ulijevanje milosti

Prigovor 1. Čini se da se za oproštenje krivnje, koje je opravdanje bezbožnika, ne zahtijeva ulijevanje milosti. Može se naime netko udaljiti od jedne suprotnosti bez toga da se privede k drugoj, ako su suprotnosti posredne. Ali stanje krivnje i stanje milosti posredne su suprotnosti, postoji naime srednje stanje nevinosti, u kojemu čovjek nema ni milost ni krivnju. Dakle, može se nekome otpustiti krivnja bez toga da se privede k milosti.

Prigovor 2. Nadalje, oproštenje krivnje sastoji se u božanskom ubrajanju, prema onome iz Ps 31: „Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja grijeh“. Ali ulijevanje milosti stavlja također nešto u nas, kako je gore utvrđeno. Dakle, ulijevanje milosti ne zahtijeva se za oproštenje krivnje.

Prigovor 3. Nadalje, nitko nije podložan u isto vrijeme dvjema suprotnostima. Ali neki su grijesi suprotni, kao rasipnost i škrtost. Dakle, onaj tko je podložan grijehu rasipnosti, nije u isto vrijeme podložan grijehu škrtosti. Može se ipak dogoditi da mu je prije bio podložan. Dakle, griješeći manom rasipnosti, oslobađa se od grijeha škrtosti. I tako se otpušta neki grijeh bez milosti.

Naprotiv, veli se u Rim 3: „Opravdani besplatno njegovom milošću“.

Odgovaram: čovjek griješeći vrijeđa Boga, kako je bjelodano iz gore rečenoga. No uvreda se ne otpušta nekome osim po tome što se duh uvrijeđenoga pomiruje s onim koji vrijeđa. I zato se prema tome veli da nam se grijeh otpušta što se Bog miri s nama. Taj se pak mir sastoji u ljubavi kojom nas Bog ljubi. No Božja ljubav, što je do božanskoga čina, vječna je i nepromjenjiva, ali s obzirom na učinak koji nam utiskuje, katkad se prekida, ukoliko naime od njega katkad otpadamo i katkad ga opet zadobivamo. Učinak pak božanske ljubavi u nama koji se po grijehu oduzima, jest milost, kojom čovjek biva dostojan vječnoga života, iz kojega smrtni grijeh isključuje. I zato se ne bi moglo shvatiti oproštenje krivnje kad ne bi bilo ulijevanja milosti.

Odgovor na 1. prigovor: više se zahtijeva za to da se onome koji vrijeđa otpusti uvreda, negoli za to da se jednostavno netko tko ne vrijeđa ne mrzi. Može se naime među ljudima dogoditi da jedan čovjek nekoga drugoga niti ljubi niti mrzi; ali ako ga uvrijedi, to da mu oprosti uvredu, ne može se dogoditi bez posebne naklonosti. A Božja naklonost prema čovjeku obnavlja se po daru milosti. I zato premda je čovjek, prije negoli sagriješi, mogao biti bez milosti i bez krivnje; ipak nakon grijeha ne može biti bez krivnje ako nema milost.

Odgovor na 2. prigovor: kao što se Božja ljubav ne sastoji samo u činu božanske volje, nego također unosi neki učinak milosti, kako je gore rečeno; tako također i to što Bog ne ubraja grijeh čovjeku, unosi neki učinak u samome onome komu se grijeh ne ubraja. To naime što se nekome ne ubraja grijeh od Boga, proizlazi iz božanske ljubavi.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli u knjizi De nuptiis et concup., „kad bi prestati s grijehom bilo to što i nemati grijeh, dostajalo bi da Pismo ovako opominje: Sine, sagriješio si, nemoj više pridodavati. Ali ne dostaje, nego se dodaje: I za prijašnje moli da ti se otpuste“. Grijeh naime prolazi činom, a ostaje krivnjom, kako je gore rečeno. I zato kad netko od grijeha jedne mane prelazi u grijeh suprotne mane, prestaje doduše imati čin prošloga, ali ne prestaje imati krivnju, stoga u isto vrijeme ima krivnju obaju grijeha. Nisu naime grijesi međusobno suprotni sa strane odvraćanja od Boga, s koje strane grijeh ima krivnju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.