I-II, q. 109, a. 9
Može li čovjek koji je postigao milost, bez druge božanske pomoći, činiti dobro i izbjeći grijeh
Prigovor 1. Čini se da onaj koji je već postigao milost može sam po sebi činiti dobro i izbjeći grijeh, bez druge pomoći milosti. Naime, svaka je stvar ili uzaludna ili nesavršena ako ne ispunjava ono za što se daje. Ali milost nam se daje za to da možemo činiti dobro i izbjeći grijeh. Ako dakle po milosti to čovjek ne može, čini se da je milost ili uzalud dana ili je nesavršena.
Prigovor 2. Nadalje, po milosti sam Duh Sveti prebiva u nama, prema onome iz 1 Kor 3: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ Ali Duh Sveti, budući da je svemoguć, dostatan je da nas navede na dobro djelovanje i da nas očuva od grijeha. Dakle, čovjek koji je postigao milost može oboje spomenuto bez druge pomoći milosti.
Prigovor 3. Nadalje, ako čovjek postigavši milost još treba drugu pomoć milosti za to da ispravno živi i suzdrži se od grijeha, s jednakim će razlogom, i ako postigne onu drugu pomoć milosti, još trebati drugu pomoć. Ići će se dakle u beskonačno, što je neprikladno. Dakle, onaj tko je u milosti ne treba drugu pomoć milosti za to da dobro djeluje i suzdrži se od grijeha.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De natura et gratia da „kao što tjelesno oko, i potpuno zdravo, ne može vidjeti ako mu ne pomogne sjaj svjetlosti, tako i čovjek, pa i najsavršenije opravdan, ne može ispravno živjeti ako mu božanski ne pomogne vječno svjetlo pravednosti“. Ali opravdanje biva po milosti, prema onome iz Rim 3: „Opravdani besplatno njegovom milošću“. Dakle, i čovjek koji već ima milost treba drugu pomoć milosti za to da ispravno živi.
Odgovaram: kako je gore rečeno, čovjek za ispravan život na dva načina treba Božju pomoć. Na jedan doduše način, s obzirom na neki habitualni dar, po kojemu se iskvarena ljudska narav liječi, te također izliječena uzdiže na činjenje zaslužnih djela vječnoga života, koja nadilaze razmjer naravi. Na drugi način čovjek treba pomoć milosti da bi od Boga bio pokrenut na djelovanje. Što se dakle tiče prvoga načina pomoći, čovjek koji se nalazi u milosti ne treba drugu pomoć milosti kao neki drugi uliveni habitus. Treba ipak pomoć milosti prema drugom načinu, naime da ga Bog pokreće na ispravno djelovanje. I to zbog dvoga. Prvo doduše, iz općega razloga, zbog toga što, kako je gore rečeno, nijedna stvorena stvar ne može prijeći u bilo kakav čin osim po moći božanskoga pokretanja. Drugo, iz posebnoga razloga, zbog stanja naravi čovjeka. Ona se naime, premda se po milosti liječi s obzirom na um, ipak u njoj zadržava iskvarenost i okuženost s obzirom na tijelo, po kojoj služi zakonu grijeha, kako se veli u Rim 7. Ostaje također neka tmina neznanja u razumu, prema kojoj, kako se također veli u Rim 8, „ne znamo što da molimo kako valja“. Zbog različitih naime ishoda stvari, i jer također same sebe ne poznajemo savršeno, ne možemo do kraja znati što nam koristi, prema onome iz Mudr 9: „Plašljive su misli smrtnika i nesigurne naše providnosti“. I zato nam je nužno da budemo upravljani i štićeni od Boga, koji sve zna i sve može. I poradi toga također onima koji su po milosti preporođeni u sinove Božje priliči govoriti: „I ne uvedi nas u napast“, i: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“, te ostalo što se u molitvi Gospodnjoj nalazi a na to se odnosi.
Odgovor na 1. prigovor: dar habitualne milosti ne daje nam se zato da po njemu više ne bismo trebali božansku pomoć, jer svako stvorenje treba da ga Bog uzdržava u dobru koje je od njega primilo. I zato ako i nakon primljene milosti čovjek još treba božansku pomoć, ne može se zaključiti da je milost dana uzalud ili da je nesavršena. Jer i u stanju slave, kad će milost biti posve savršena, čovjek će trebati božansku pomoć. Ovdje je pak milost na neki način nesavršena, ukoliko čovjeka ne liječi potpuno, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: djelovanje Duha Svetoga kojim nas pokreće i štiti nije ograničeno učinkom habitualnoga dara koji u nama uzrokuje; nego mimo toga učinka on nas pokreće i štiti, zajedno s Ocem i Sinom.
Odgovor na 3. prigovor: onaj razlog zaključuje da čovjek ne treba drugu habitualnu milost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.