Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 109, a. 10

Može li sam po sebi ustrajati u dobru

Prigovor 1. Čini se da čovjek postavljen u milosti ne treba pomoć milosti za ustrajnost. Ustrajnost je naime nešto manje od kreposti, kao i uzdržljivost, kako je bjelodano po Filozofu u VII. Ethic. Ali čovjek ne treba drugu pomoć milosti za posjedovanje kreposti od časa kad je opravdan po milosti. Dakle, još mnogo manje treba pomoć milosti za posjedovanje ustrajnosti.

Prigovor 2. Nadalje, sve se kreposti ulijevaju u isto vrijeme. Ali ustrajnost se postavlja kao neka krepost. Dakle, čini se da se, u isto vrijeme kad se s milošću uliju druge kreposti, daje i ustrajnost.

Prigovor 3. Nadalje, kako Apostol veli u Rim 5, više je čovjeku vraćeno Kristovim darom negoli je izgubio Adamovim grijehom. Ali Adam je primio ono čime je mogao ustrajati. Dakle, mnogo nam se više vraća po Kristovoj milosti da možemo ustrajati. I tako čovjek ne treba milost za ustrajnost.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De perseverantia: „Zašto se ustrajnost ište od Boga ako se ne daje od Boga? Zar je i to podrugljiva molba kad se od njega ište ono za što se zna da to on sam ne daje, nego da je, dok on ne daje, u čovjekovoj vlasti?“ Ali ustrajnost se ište i od onih koji su posvećeni po milosti, što se razumije kad govorimo: „Sveti se ime tvoje“, kako na istome mjestu Augustin potvrđuje riječima Ciprijanovim. Dakle, čovjek i postavljen u milosti treba da mu se ustrajnost dade od Boga.

Odgovaram: o ustrajnosti se govori na tri načina. Katkad naime označava habitus uma po kojemu čovjek čvrsto stoji, da se ne bi uklonio od onoga što je po kreposti, pod navalom žalosti, tako da se ustrajnost odnosi prema žalostima kao uzdržljivost prema požudama i ugodnostima, kako Filozof veli u VII. Ethic. Na drugi način može se nazvati ustrajnošću neki habitus prema kojemu čovjek ima nakanu ustrajati u dobru sve do svršetka. I na oba ta načina ustrajnost se ulijeva u isto vrijeme s milošću, kao i uzdržljivost te ostale kreposti. Na treći način naziva se ustrajnošću neko nastavljanje dobra sve do svršetka života. A za posjedovanje takve ustrajnosti čovjek postavljen u milosti ne treba doduše neku drugu habitualnu milost, nego božansku pomoć koja ga upravlja i štiti od nasrtaja napasti, kako se vidi iz prethodnoga pitanja. I zato nakon što je netko opravdan po milosti, nužno mora od Boga iskati spomenuti dar ustrajnosti, naime da bude očuvan od zla sve do svršetka života. Mnogima se naime daje milost kojima se ne daje ustrajati u milosti.

Odgovor na 1. prigovor: onaj prigovor polazi od prvoga načina ustrajnosti, kao što i drugi prigovor polazi od drugoga.

Odgovor na 2. prigovor: iz toga je bjelodano rješenje na drugi.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli u knjizi De natura et gratia, „čovjek je u prvom stanju primio dar po kojemu bi mogao ustrajati, ali nije primio to da ustraje. Sada pak po Kristovoj milosti mnogi primaju i dar milosti kojim mogu ustrajati, i nadalje im se daje to da ustraju“. I tako je Kristov dar veći negoli Adamov prijestup. Pa ipak je čovjek po daru milosti lakše mogao ustrajati u stanju nevinosti, u kojemu nije bilo nikakve pobune tijela protiv duha, negoli što možemo sada, kada obnova Kristove milosti, premda je započeta s obzirom na um, još ipak nije dovršena s obzirom na tijelo. Što će biti u domovini, gdje čovjek ne samo da će moći ustrajati nego i neće moći griješiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.