I-II, q. 109, a. 8
Može li čovjek bez milosti izbjeći grijeh
Prigovor 1. Čini se da čovjek bez milosti može ne griješiti. „Nitko naime ne griješi u onome što ne može izbjeći“, kako veli Augustin u knjizi De duab. animab. i De lib. arb. Ako dakle čovjek koji se nalazi u smrtnom grijehu ne može izbjeći grijeh, čini se da griješeći ne griješi. Što je neprikladno.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek se kori radi toga da ne griješi. Ako dakle čovjek koji se nalazi u smrtnom grijehu ne može ne griješiti, čini se da mu se ukor uzalud primjenjuje. Što je neprikladno.
Prigovor 3. Nadalje, u Sir 15 veli se: „Pred čovjekom je život i smrt, dobro i zlo, što mu se svidi, dat će mu se“. Ali netko griješeći ne prestaje biti čovjek. Dakle, još je uvijek u njegovoj vlasti izabrati dobro ili zlo. I tako čovjek bez milosti može izbjeći grijeh.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De perfect. iustit.: „Tko god poriče da se trebamo moliti da ne padnemo u napast (a to poriče onaj tko tvrdi da za negriješenje čovjeku nije potrebna pomoć Božje milosti, nego da je, primivši samo zakon, dostatna ljudska volja), ne sumnjam da ga treba ukloniti od ušiju svih i iz usta svih izopćiti“.
Odgovaram: o čovjeku možemo govoriti na dva načina: na jedan način, prema stanju cjelovite naravi; na drugi način, prema stanju iskvarene naravi. Prema stanju doduše cjelovite naravi, i bez habitualne milosti, čovjek je mogao ne griješiti ni smrtno ni lako, jer griješiti nije ništa drugo doli odstupiti od onoga što je po naravi, što je čovjek mogao izbjeći u cjelovitosti naravi. Ipak to nije mogao bez pomoći Boga koji uzdržava u dobru, čijim bi oduzimanjem i sama narav propala u ništa. No u stanju iskvarene naravi čovjek treba habitualnu milost koja liječi narav da bi se posve uzdržao od grijeha. To pak ozdravljenje biva ponajprije u sadašnjem životu s obzirom na um, dok tjelesna težnja još nije potpuno obnovljena, stoga Apostol u Rim 7, u osobi obnovljena čovjeka, veli: „Ja sam dakle umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“. U kojemu pak stanju čovjek može apstinirati od smrtnoga grijeha koji se sastoji u razumu, kako je gore utvrđeno. Ali čovjek ne može apstinirati od svakoga lakoga grijeha, zbog iskvarenosti nižega osjetilnog apetita, čije pojedine pokrete razum doduše može obuzdati (i po tome imaju narav grijeha i voljnoga), ali ne sve, jer dok jednomu nastoji odoljeti, možda se drugi podiže; a također i zato što razum ne može uvijek biti budan radi izbjegavanja takvih pokreta, kako je gore rečeno. Slično također prije negoli se čovjekov razum, u kojemu je smrtni grijeh, obnovi po opravdavajućoj milosti, može izbjeći pojedine smrtne grijehe, i to kroz neko vrijeme, jer nije nužno da neprestano griješi u činu. Ali da dugo ostane bez smrtnoga grijeha, ne može biti. Stoga i Grgur veli na Ezekiela da „grijeh koji se ubrzo po pokori ne izbriše, svojom težinom vuče k drugome“. A razlog je tomu taj što, kao što se razumu treba podložiti niža težnja, tako se i razum treba podložiti Bogu i u njemu postaviti svrhu svoje volje. Po svrsi pak treba uređivati sve ljudske čine, kao što se po sudu razuma trebaju uređivati pokreti nižega apetita. Kao što dakle, kad niži apetit nije potpuno podložen razumu, ne može biti da se ne pojave neuredni pokreti u osjetilnoj težnji; tako također, kad čovjekov razum nije podložen Bogu, posljedica je da se događaju mnoge neurednosti u samim činima razuma. Jer kad čovjek nema svoje srce utvrđeno u Bogu, tako da se ni radi kakva dobra koje bi postigao ili zla koje bi izbjegao ne bi htio od njega odijeliti; nailazi mnogo toga radi čijega postizanja ili izbjegavanja čovjek odstupa od Boga prezirući njegove zapovijedi, i tako griješi smrtno, ponajviše zato što u iznenadnim stvarima čovjek djeluje prema unaprijed zamišljenoj svrsi i prema već postojećem habitusu, kako Filozof veli u III. Ethic.; premda po prethodnom promišljanju razuma čovjek može nešto učiniti mimo reda unaprijed zamišljene svrhe i mimo nagnuća habitusa. No budući da čovjek ne može uvijek biti u takvu promišljanju, ne može se dogoditi da dugo ustraje a da ne djeluje prema posljedicama volje poremećene u odnosu na Boga, osim ako se brzo po milosti ne obnovi u dužni red.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek može izbjeći pojedine čine grijeha, ali ne sve, osim po milosti, kako je rečeno. Pa ipak, jer je iz njegova nedostatka to što se čovjek ne pripravlja za posjedovanje milosti, time se ne ispričava od grijeha što bez milosti ne može izbjeći grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: ukor je koristan „kako bi se iz boli ukora rodila volja za preporođenjem. Ako je ipak onaj tko se kori sin obećanja, tako da, dok šum ukora izvana odjekuje i bičuje, Bog u njemu iznutra skrovitim nadahnućem djeluje i htjeti“, kako Augustin veli u knjizi De corrept. et grat. Zato je dakle potreban ukor, jer se čovjekova volja zahtijeva za to da apstinira od grijeha. Ali ipak ukor nije dostatan bez Božje pomoći, stoga se veli u Prop 7: „Promotri djela Božja, da nitko ne može ispraviti onoga koga je on prezreo“.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli u Hypognost., ona se riječ shvaća o čovjeku prema stanju cjelovite naravi, kada još nije bio rob grijeha, stoga je mogao griješiti i ne griješiti. Sada se također što god čovjek hoće, daje mu se. Ali to što dobro hoće, ima iz pomoći milosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.