I-II, q. 109, a. 7
Može li čovjek bez milosti ustati od grijeha
Prigovor 1. Čini se da čovjek može ustati od grijeha bez pomoći milosti. Naime, ono što se prethodno zahtijeva za milost, biva bez milosti. Ali ustati od grijeha prethodno se zahtijeva za prosvjetljenje milošću, veli se naime u Ef 5: „Ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist“. Dakle, čovjek može ustati od grijeha bez milosti.
Prigovor 2. Nadalje, grijeh se suprotstavlja kreposti kao bolest zdravlju, kako je gore rečeno. Ali čovjek po snazi naravi može ustati od bolesti k zdravlju bez pomoći vanjskoga lijeka, zbog toga što iznutra ostaje počelo života, od kojega proizlazi naravno djelovanje. Dakle, čini se da se s jednakim razlogom čovjek može sam po sebi obnoviti, vraćajući se iz stanja grijeha u stanje pravednosti, bez pomoći vanjske milosti.
Prigovor 3. Nadalje, svaka naravna stvar može se vratiti k činu koji odgovara njezinoj naravi, kao što se zagrijana voda sama po sebi vraća k naravnoj hladnoći, a kamen bačen uvis sam po sebi vraća k svojemu naravnom gibanju. Ali grijeh je neki čin protiv naravi, kako je bjelodano po Damaščaninu u II. knjizi. Dakle, čini se da se čovjek može sam po sebi vratiti od grijeha u stanje pravednosti.
Naprotiv, Apostol veli u Gal 2: „Ako je dan zakon koji može opravdati, onda je Krist uzalud umro“, to jest bez razloga. S jednakim dakle razlogom, ako čovjek ima narav po kojoj se može opravdati, Krist je uzalud, to jest bez razloga, umro. Ali to je neprikladno reći. Dakle, čovjek se ne može sam po sebi opravdati, to jest vratiti se iz stanja krivnje u stanje pravednosti.
Odgovaram: čovjek nikako ne može sam po sebi ustati od grijeha bez pomoći milosti. Budući naime da grijeh, prolazeći činom, ostaje krivnjom, kako je gore rečeno; nije isto ustati od grijeha što i prestati s činom grijeha. Nego ustati od grijeha jest da se čovjek obnovi u onome što je griješeći izgubio. No čovjek griješeći upada u trostruku štetu, kako je bjelodano iz gore rečenoga: naime u ljagu, u iskvarenje naravnoga dobra i u dužnost kazne. Ljagu doduše navlači ukoliko biva lišen uresa milosti zbog nagrđenosti grijehom. Dobro pak naravi kvari se ukoliko se čovjekova narav poremećuje voljom čovjeka koja nije podložna Bogu: jer kad se taj red ukloni, posljedica je da čitava narav čovjeka koji griješi ostaje neuređena. A dužnost kazne jest ona po kojoj čovjek griješeći smrtno zaslužuje vječnu osudu. Bjelodano je pak za svako od to troje da se ne može obnoviti osim po Bogu. Budući naime da ures milosti potječe iz obasjanja božanskim svjetlom, takav se ures ne može obnoviti u duši ako Bog iznova ne obasja, stoga se zahtijeva habitualni dar, a to je svjetlo milosti. Slično se ni red naravi ne može obnoviti, tako da se čovjekova volja podloži Bogu, osim ako Bog čovjekovu volju ne privuče k sebi, kako je rečeno. Slično se također ni dužnost vječne kazne ne može otpustiti osim od Boga, protiv kojega je uvreda počinjena i koji je sudac ljudima. I zato se zahtijeva pomoć milosti za to da čovjek ustane od grijeha, i s obzirom na habitualni dar i s obzirom na unutarnje Božje pokretanje.
Odgovor na 1. prigovor: čovjeku se nalaže ono što pripada činu slobodne volje koji se zahtijeva u tome što čovjek ustaje od grijeha. I zato kad se kaže: „Ustani, i zasvijetlit će ti Krist“, ne treba shvatiti tako da bi cjelokupno ustajanje od grijeha prethodilo prosvjetljenju milošću, nego zato što kad čovjek po slobodnoj volji pokrenutoj od Boga nastoji ustati od grijeha, prima svjetlo opravdavajuće milosti.
Odgovor na 2. prigovor: naravni razum nije dostatno počelo ovoga zdravlja koje je u čovjeku po opravdavajućoj milosti, nego je počelo toga milost, koja se uklanja po grijehu. I zato se čovjek ne može sam po sebi obnoviti, nego treba da mu se iznova ulije svjetlo milosti, kao kad bi se mrtvu tijelu da uskrsne iznova ulila duša.
Odgovor na 3. prigovor: kad je narav cjelovita, može se sama po sebi obnoviti na ono što joj odgovara i što joj je razmjerno, ali na ono što nadilazi njezin razmjer, ne može se obnoviti bez vanjske pomoći. Tako dakle ljudska narav, padajući po činu grijeha, jer ne ostaje cjelovita nego se kvari, kako je gore rečeno, ne može se sama po sebi obnoviti ni na sebi sunaravno dobro, a još mnogo manje na dobro nadnaravne pravednosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.