I-II, q. 109, a. 6
Može li se čovjek pripremiti za milost bez milosti
Prigovor 1. Čini se da čovjek može sam sebe pripraviti za milost sam po sebi, bez vanjske pomoći milosti. Naime, čovjeku se ništa ne nalaže što bi mu bilo nemoguće, kako je gore rečeno. No u Zah 1 veli se: „Obratite se k meni, i ja ću se obratiti k vama“, a pripraviti se za milost nije ništa drugo doli obratiti se k Bogu. Dakle, čini se da se čovjek sam po sebi može pripraviti za milost bez pomoći milosti.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek se pripravlja za milost čineći ono što je u njemu, jer ako čovjek čini ono što je u njemu, Bog mu ne uskraćuje milost; veli se naime u Mt 7 da Bog daje dobra duha onima koji ga ištu. Ali veli se da je u nama ono što je u našoj vlasti. Dakle, čini se da je u našoj vlasti postavljeno da se pripravimo za milost.
Prigovor 3. Nadalje, ako čovjek treba milost za to da se pripravi za milost, s jednakim će razlogom trebati milost za to da se pripravi za onu milost, i tako bi se išlo u beskonačno, što je neprikladno. Dakle, čini se da treba stati kod prvoga, naime da se čovjek bez milosti može pripraviti za milost.
Prigovor 4. Nadalje, u Izr 16 veli se: „Čovjekovo je pripraviti srce“. No veli se da je čovjekovo ono što može sam po sebi. Dakle, čini se da se čovjek sam po sebi može pripraviti za milost.
Naprotiv, veli se u Iv 6: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla“. Kad bi se pak čovjek sam mogao pripraviti, ne bi bilo potrebno da ga drugi privuče. Dakle, čovjek se ne može pripraviti za milost bez pomoći milosti.
Odgovaram: dvostruka je priprava ljudske volje za dobro. Jedna doduše kojom se pripravlja za dobro djelovanje i za uživanje u Bogu. I takva priprava volje ne može biti bez habitualnoga dara milosti, koji bi bio počelo zaslužnoga djela, kako je rečeno. Na drugi način može se shvatiti priprava ljudske volje za postizanje samoga dara habitualne milosti. A za to da se pripravi za primanje ovoga dara, ne treba pretpostaviti neki drugi habitualni dar u duši, jer bi se tako išlo u beskonačno, nego treba pretpostaviti neku besplatnu pomoć Boga koji iznutra pokreće dušu ili nadahnjuje dobru odluku. Na ta dva naime načina trebamo božansku pomoć, kako je gore rečeno. Da pak za to trebamo pomoć Boga koji pokreće, bjelodano je. Nužno je naime, budući da svaki djelatnik djeluje radi svrhe, da svaki uzrok obrati svoje učinke k svojoj svrsi. I zato, budući da je prema redu djelatnikâ ili pokretačâ red svrhâ, nužno je da se k posljednjoj svrsi čovjek obrati po pokretanju prvoga pokretača, a k bližoj svrsi po pokretanju nekoga od nižih pokretača, kao što se duh vojnika obraća na traženje pobjede iz pokretanja vojskovođe, a na slijeđenje stijega neke bojne čete iz pokretanja časnika. Tako dakle, budući da je Bog prvi pokretač jednostavno, iz njegova je pokretanja to što se sve obraća k njemu prema općoj namjeri dobra, po kojoj svaka stvar namjerava postati slična Bogu prema svojemu načinu. Stoga i Dionizije u knjizi De div. nom. veli da „Bog sve obraća k samome sebi“. Ali pravedne ljude obraća k samome sebi kao k posebnoj svrsi, koju namjeravaju i uz koju žele prionuti kao uz vlastito dobro, prema onome iz Ps 72: „Meni je milina biti u Božjoj blizini“. I zato to da se čovjek obrati k Bogu, ne može biti osim po tome što ga Bog obraća. A to je pripraviti se za milost: kao obratiti se k Bogu, poput onoga tko ima oko odvraćeno od sunčeva svjetla, pa se time pripravlja za primanje sunčeva svjetla što svoje oči obraća prema suncu. Stoga je bjelodano da se čovjek ne može pripraviti za primanje svjetla milosti osim po besplatnoj pomoći Boga koji iznutra pokreće.
Odgovor na 1. prigovor: obraćenje čovjeka k Bogu biva doduše po slobodnoj volji, i prema tome se čovjeku zapovijeda da se obrati k Bogu. No slobodna se volja ne može obratiti k Bogu osim ako Bog nju k sebi ne obrati, prema onome iz Jr 31: „Obrati me i obratit ću se, jer ti si Gospodin Bog moj“; i Tuž posl.: „Obrati nas, Gospodine, k sebi i obratit ćemo se“.
Odgovor na 2. prigovor: čovjek ne može ništa učiniti ako ga Bog ne pokrene, prema onome iz Iv 15: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. I zato kad se kaže da čovjek čini ono što je u njemu, veli se da je to u čovjekovoj vlasti ukoliko je pokrenut od Boga.
Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor polazi od habitualne milosti, za koju se zahtijeva neka priprava, jer svaki oblik zahtijeva raspoloženi primatelj. No to što čovjek biva pokrenut od Boga ne pretpostavlja neko drugo pokretanje, budući da je Bog prvi pokretač. Stoga ne treba ići u beskonačno.
Odgovor na 4. prigovor: čovjekovo je pripraviti srce, jer to čini po slobodnoj volji, ali ipak to ne čini bez pomoći Boga koji pokreće i k sebi privlači, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.