I-II, q. 109, a. 5
Može li bez milosti zaslužiti vječni život
Prigovor 1. Čini se da čovjek može zaslužiti vječni život bez milosti. Gospodin naime veli u Mt 19: „Ako hoćeš ući u život, čuvaj zapovijedi“, iz čega se čini da je ući u vječni život postavljeno u čovjekovu volju. No ono što je u našoj volji postavljeno, možemo sami po sebi. Dakle, čini se da čovjek sam po sebi može zaslužiti vječni život.
Prigovor 2. Nadalje, vječni je život nagrada ili plaća koja se ljudima uzvraća od Boga, prema onome iz Mt 5: „Plaća je vaša velika na nebesima“. No plaća ili nagrada uzvraća se od Boga čovjeku prema njegovim djelima, prema onome iz Ps 61: „Ti ćeš uzvratiti svakome po djelima njegovim“. Budući dakle da je čovjek gospodar svojih djela, čini se da je u njegovoj vlasti postavljeno prispjeti k vječnom životu.
Prigovor 3. Nadalje, vječni je život posljednja svrha ljudskoga života. Ali svaka naravna stvar može po svojim naravnim silama postići svoju svrhu. Dakle, mnogo više čovjek, koji je više naravi, može po svojim naravnim silama prispjeti k vječnom životu bez ikakve milosti.
Naprotiv, Apostol veli u Rim 6: „Milost Božja život je vječni“. Što se zato veli, kako Glosa na istome mjestu kaže, „da bismo razumjeli da nas Bog k vječnom životu privodi po svojemu milosrđu“.
Odgovaram: čini koji privode k svrsi moraju biti razmjerni svrsi. Nijedan pak čin ne nadilazi razmjer djelatnoga počela. I zato vidimo u naravnim stvarima da nijedna stvar ne može svojim djelovanjem postići učinak koji bi nadilazio djelatnu moć, nego svojim djelovanjem može proizvesti samo učinak razmjeran svojoj moći. A vječni je život svrha koja nadilazi razmjer ljudske naravi, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I zato čovjek po svojim naravnim silama ne može proizvesti zaslužna djela razmjerna vječnom životu, nego se za to zahtijeva viša moć, a to je moć milosti. I zato bez milosti čovjek ne može zaslužiti vječni život. Može ipak činiti djela koja privode k nekom dobru čovjeku sunavnom, kao raditi na polju, piti, jesti i imati prijatelja te drugo tomu slično, kako Augustin veli u trećem odgovoru protiv pelagijevaca.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek svojom voljom čini djela zaslužna za vječni život, ali, kako Augustin u istoj knjizi veli, za to se zahtijeva da se čovjekova volja pripravi od Boga po milosti.
Odgovor na 2. prigovor: kako Glosa veli na Rim 6, na ono: „Milost Božja život je vječni: sigurno je da se vječni život uzvraća dobrim djelima, ali sama djela kojima se uzvraća, pripadaju Božjoj milosti“, budući da je i gore rečeno da se za ispunjavanje zapovijedi zakona prema dužnom načinu, po kojemu je njihovo ispunjavanje zaslužno, zahtijeva milost.
Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor polazi od svrhe koja je čovjeku sunaravna. No ljudska narav, po tome samome što je plemenitija, može biti privedena k višoj svrsi, barem uz pomoć milosti, do koje niže naravi nikako ne mogu dosegnuti. Kao što je čovjek bolje raspoložen za zdravlje ako nekim pomoćima medicine može postići zdravlje, negoli onaj koji nikako ne može, kako Filozof navodi u II De caelo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.