Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 109, a. 3

Može li čovjek bez milosti ljubiti Boga iznad svega

Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može ljubiti Boga iznad svega iz samih naravnih sila bez milosti. Jer ljubiti Boga iznad svega jest vlastit i glavni čin ljubavi. Ali ljubav čovjek ne može imati sam po sebi, jer „ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“, kako se veli u Rim 5. Dakle, čovjek iz samih naravnih sila ne može ljubiti Boga iznad svega.

Prigovor 2. Nadalje, nijedna narav ne može iznad same sebe. Ali ljubiti nešto više negoli sebe jest težiti u nešto iznad samoga sebe. Dakle, nijedna stvorena narav ne može ljubiti Boga iznad same sebe bez pomoći milosti.

Prigovor 3. Nadalje, Bogu, budući da je najviše dobro, duguje se najviša ljubav, a ta je da se ljubi iznad svega. Ali za iskazivanje najviše ljubavi Bogu, koja mu se od nas duguje, čovjek ne dostaje bez milosti, inače bi se milost uzalud nadodavala. Dakle, čovjek ne može bez milosti iz samih naravnih sila ljubiti Boga iznad svega.

Naprotiv, prvi je čovjek bio postavljen u samim naravnim darovima, kako neki drže. U tome je stanju bjelodano da je na neki način ljubio Boga. No nije ljubio Boga jednako sebi ili manje od sebe, jer bi po tome sagriješio. Dakle, ljubio je Boga iznad sebe. Dakle, čovjek iz samih naravnih sila može ljubiti Boga više negoli sebe i iznad svega.

Odgovaram: kako je gore rečeno u prvom dijelu, u kojemu su također o naravnoj ljubavi anđela iznesena različita mišljenja, čovjek je u stanju cjelovite naravi mogao djelovati moću svoje naravi dobro koje mu je sunaravno, bez nadodavanja besplatnoga dara, premda ne bez pomoći Boga koji pokreće. No ljubiti Boga iznad svega jest nešto sunaravno čovjeku, pa i svakom stvorenju ne samo razumnom nego i nerazumnom, pa i neživom, prema načinu ljubavi koji pojedinom stvorenju može pristajati. Razlog je tomu taj što je svakome naravno da teži i ljubi nešto prema tome kako je rođeno da bude: „Tako naime svatko djeluje kako je rođeno“, kako se veli u II. Physic. Bjelodano je pak da je dobro dijela radi dobra cjeline. Stoga također naravnom težnjom ili ljubavlju svaka pojedinačna stvar ljubi svoje vlastito dobro radi zajedničkoga dobra čitavoga svemira, a to je Bog. Stoga i Dionizije veli u knjizi De div. nom. da „Bog obraća sve na ljubav prema samome sebi“. Stoga je čovjek u stanju cjelovite naravi ljubav prema samome sebi usmjeravao na ljubav prema Bogu kao na svrhu, i slično ljubav prema svim drugim stvarima. I tako je ljubio Boga više negoli samoga sebe i iznad svega. Ali u stanju iskvarene naravi čovjek u tome podbacuje prema težnji razumne volje, koja zbog iskvarenosti naravi slijedi privatno dobro, ako ne ozdravi po Božjoj milosti. I zato treba reći da čovjek u stanju cjelovite naravi nije trebao dar milosti nadodan naravnim dobrima da bi naravno ljubio Boga iznad svega, premda je trebao Božju pomoć koja ga na to pokreće. Ali u stanju iskvarene naravi čovjek treba i za to pomoć milosti koja liječi narav.

Odgovor na 1. prigovor: ljubav (caritas) ljubi Boga iznad svega uzvišenije negoli narav. Narav naime ljubi Boga iznad svega ukoliko je on počelo i svrha naravnoga dobra, dok ljubav ukoliko je on objekt blaženstva i ukoliko čovjek ima neko duhovno zajedništvo s Bogom. Ljubav također nadodaje naravnoj ljubavi prema Bogu neku spremnost i ugodu, kao što i svaki habitus kreposti nadodaje povrh dobroga čina koji biva iz samoga naravnoga razuma čovjeka koji nema habitus kreposti.

Odgovor na 2. prigovor: kad se kaže da nijedna narav ne može iznad same sebe, ne treba shvatiti tako da se ne bi mogla usmjeriti na neki objekt koji je iznad nje, jer bjelodano je da naš razum naravnom spoznajom može spoznati neke stvari koje su iznad njega samoga, kako je bjelodano u naravnoj spoznaji Boga. Nego treba shvatiti da narav ne može u čin koji nadilazi razmjer njezine moći. A takav čin nije ljubiti Boga iznad svega, jer to je naravno svakoj stvorenoj naravi, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: ljubav se naziva najvišom ne samo s obzirom na stupanj ljubljenja nego i s obzirom na razlog ljubljenja i način ljubavi. I prema tome najviši stupanj ljubavi jest onaj kojim ljubav ljubi Boga kao onoga koji blaženim čini, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.