I-II, q. 109, a. 2
Može li čovjek bez Božje milosti htjeti ili činiti ikakvo dobro
Prigovor 1. Čini se da čovjek može htjeti i činiti dobro bez milosti. Naime, u čovjekovoj je vlasti ono čega je on sam gospodar. Ali čovjek je gospodar svojih čina, a ponajviše onoga što je htjeti, kako je gore rečeno. Dakle, čovjek može htjeti i činiti dobro sam po sebi, bez pomoći milosti.
Prigovor 2. Nadalje, svatko može više u onome što mu je po naravi nego u onome što mu je mimo naravi. Ali grijeh je protiv naravi, kako veli Damaščanin u II. knjizi, dok je kreposno djelo čovjeku po naravi, kako je gore rečeno. Budući dakle da čovjek sam po sebi može griješiti, čini se da mnogo više sam po sebi može htjeti i činiti dobro.
Prigovor 3. Nadalje, dobro razuma jest istina, kako veli Filozof u VI. Ethic. Ali razum može spoznati istinu sam po sebi, kao što i svaka druga stvar može sama po sebi vršiti svoje naravno djelovanje. Dakle, mnogo više čovjek može sam po sebi činiti i htjeti dobro.
Naprotiv, Apostol veli u Rim 9: „Nije do onoga koji hoće“, naime htjeti, „niti do onoga koji trči“, naime trčati, „nego do Boga koji se smiluje“. A Augustin veli u knjizi De corrept. et gratia da „bez milosti ljudi ne čine nikakvo dobro, bilo misleći, bilo hoteći i ljubeći, bilo djelujući“.
Odgovaram: čovjekova se narav može razmatrati na dva načina: na jedan način, u svojoj cjelovitosti, kako je bila u prvom roditelju prije grijeha; na drugi način, prema tome kako je u nama iskvarena nakon grijeha prvoga roditelja. No prema obama stanjima ljudska narav treba božansku pomoć za činjenje ili htijenje bilo kojega dobra, kao od prvoga pokretača, kako je rečeno. Ali u stanju cjelovite naravi, što se tiče dostatnosti djelatne moći, čovjek je mogao po svojim naravnim silama htjeti i činiti dobro razmjerno svojoj naravi, kakvo je dobro stečene kreposti, ali ne i nadilazeće dobro, kakvo je dobro ulivene kreposti. No u stanju iskvarene naravi čovjek podbacuje i u onome što po svojoj naravi može, tako da ne može ispuniti sve takvo dobro po svojim naravnim silama. Budući pak da ljudska narav nije po grijehu potpuno iskvarena, tako naime da bi bila lišena svega naravnoga dobra, može doduše i u stanju iskvarene naravi po moći svoje naravi činiti neko pojedinačno dobro, kao graditi kuće, saditi vinograde i drugo tomu slično; ipak ne sve sebi sunaravno dobro, tako da ni u čemu ne podbaci. Kao što bolesnik može sam po sebi imati neko gibanje, ali se ne može savršeno gibati gibanjem zdravoga čovjeka ako ne ozdravi uz pomoć lijeka. Tako dakle besplatnom krepošću nadodanom naravnoj moći čovjek u stanju cjelovite naravi oskudijeva s obzirom na jedno, naime za činjenje i htijenje nadnaravnoga dobra. Ali u stanju iskvarene naravi oskudijeva s obzirom na dvoje: naime da ozdravi, i nadalje da čini dobro nadnaravne kreposti, koje je zaslužno. Nadalje pak u obama stanjima čovjek treba božansku pomoć da bi od njega bio pokrenut na dobro djelovanje.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek je gospodar svojih čina, i htijenja i nehtijenja, zbog promišljanja razuma, koje se može prikloniti na jednu ili na drugu stranu. Ali to što promišlja ili ne promišlja, ako je i tome gospodar, potrebno je da to bude po prethodnom promišljanju. I budući da to ne ide u beskonačno, potrebno je da se konačno dođe do toga da se slobodna volja čovjeka pokreće od nekoga vanjskog počela koje je iznad ljudskoga uma, naime od Boga, kako i Filozof dokazuje u poglavlju De bona fortuna. Stoga um čovjeka, pa i zdravoga, nema tako gospodstvo nad svojim činom da ne bi trebao biti pokretan od Boga. A još mnogo više slobodna volja bolesna čovjeka nakon grijeha, koja biva priječena od dobra po iskvarenosti naravi.
Odgovor na 2. prigovor: griješiti nije ništa drugo doli podbaciti od dobra koje nekome pripada po njegovoj naravi. Svaka pak stvorena stvar, kao što bitak ima samo od drugoga te je u sebi razmatrana ništa, tako treba biti i uzdržavana u dobru koje odgovara njezinoj naravi od drugoga. No može sama po sebi podbaciti od dobra, kao što i sama po sebi može propasti u nebitak, kad ne bi bila božanski uzdržavana.
Odgovor na 3. prigovor: također ni istinu čovjek ne može spoznati bez božanske pomoći, kako je gore rečeno. A ipak je ljudska narav više iskvarena po grijehu s obzirom na težnju za dobrim negoli s obzirom na spoznaju istine.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.