I-II, q. 109, a. 1
Može li čovjek bez milosti spoznati ikakvu istinu
Prigovor 1. Čini se da čovjek bez milosti ne može spoznati nikakvu istinu. Jer na ono iz 1 Kor 12: „Nitko ne može reći: Gospodin Isus, osim u Duhu Svetome“, Ambrozijeva Glosa kaže: „Svaka istina, od koga god bila izrečena, od Duha je Svetoga“. Ali Duh Sveti prebiva u nama po milosti. Dakle, istinu ne možemo spoznati bez milosti.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u I Soliloq. da su „najsigurnije stvari znanosti takve kakve su one koje sunce obasjava da se mogu vidjeti; a sam Bog jest onaj koji obasjava; razum je pak tako u umovima kao što je gledanje u očima; a oči uma jesu osjetila duše“. Ali tjelesno osjetilo, ma kako bilo čisto, ne može vidjeti ništa vidljivo bez obasjanja sunca. Dakle, ljudski um, ma kako bio savršen, ne može umovanjem spoznati istinu bez božanskoga obasjanja. A to pripada pomoći milosti.
Prigovor 3. Nadalje, ljudski um ne može razumjeti istinu osim misleći, kako je bjelodano po Augustinu u XIV De Trin. Ali Apostol veli u 2 Kor 3: „Nismo sposobni sami od sebe što pomisliti, kao od sebe“. Dakle, čovjek ne može sam po sebi spoznati istinu bez pomoći milosti.
Naprotiv, Augustin veli u I Retract.: „Ne odobravam što sam u molitvi rekao: Bože, koji nisi htio da itko osim čistih spozna istinu. Može se naime odgovoriti da mnogi, pa i nečisti, znaju mnoge istine“. A po milosti čovjek biva učinjen čistim, prema onome iz Ps 50: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“. Dakle, čovjek bez milosti može sam po sebi spoznati istinu.
Odgovaram: spoznati istinu jest neka upotreba, ili čin, umskoga svjetla, jer prema Apostolu u Ef 5: „Sve što se očituje, svjetlost je“. A svaka upotreba unosi neko gibanje, uzimajući gibanje u širokom smislu, prema tome kako se razumijevanje i htijenje nazivaju nekim gibanjima, kako je bjelodano po Filozofu u III. De anima. No u tjelesnim stvarima vidimo da se za gibanje ne zahtijeva samo sam oblik koji je počelo gibanja ili djelovanja, nego se također zahtijeva pokretanje prvoga pokretača. A prvi pokretač u redu tjelesnih stvari jest nebesko tijelo. Stoga ma koliko vatra imala savršenu toplinu, ne bi mijenjala osim po pokretanju nebeskoga tijela. Bjelodano je pak da, kao što se sva tjelesna gibanja svode na gibanje nebeskoga tijela kao na prvoga tjelesnog pokretača, tako se sva gibanja, kako tjelesna tako i duhovna, svode na prvoga pokretača jednostavno, a to je Bog. I zato, ma kako se neka narav, tjelesna ili duhovna, pretpostavila savršenom, ne može prijeći u svoj čin ako je Bog ne pokrene. To pak pokretanje biva prema planu njegove providnosti, a ne po nužnosti naravi, poput pokretanja nebeskoga tijela. No od Boga nije samo svako gibanje kao od prvoga pokretača, nego je također od njega svako formalno savršenstvo kao od prvoga čina. Tako dakle djelovanje razuma, i bilo kojega stvorenoga bića, ovisi o Bogu s obzirom na dvoje: na jedan način, ukoliko od njega ima oblik po kojem djeluje; na drugi način, ukoliko ga on pokreće na djelovanje. Svaki pak oblik koji je Bog usadio stvorenim stvarima ima djelotvornost s obzirom na neki određeni čin za koji je sposoban prema svojem svojstvu, a dalje ne može osim po nekom nadodanu obliku, kao što voda ne može grijati osim ugrijana od vatre. Tako dakle ljudski razum ima neki oblik, naime samo umsko svjetlo, koje je po sebi dostatno za spoznavanje nekih razumljivih stvari, onih naime do čije spoznaje možemo doći po osjetilnima. No više razumljive stvari ljudski razum ne može spoznati ako se ne usavrši jačim svjetlom, kao svjetlom vjere ili proroštva, koje se naziva svjetlo milosti, ukoliko je nadodano naravi. Tako dakle treba reći da za spoznaju bilo koje istine čovjek treba božansku pomoć kako bi Bog pokrenuo razum na njegov čin. Ali ne treba za spoznaju istine u svemu novo obasjanje nadodano naravnom obasjanju, nego u nekima, koja nadilaze naravnu spoznaju. A ipak katkad Bog čudesno po svojoj milosti neke poučava o onome što se može spoznati naravnim razumom, kao što i katkad čudesno čini neke stvari koje narav može učiniti.
Odgovor na 1. prigovor: svaka istina, od koga god bila izrečena, od Duha je Svetoga kao od onoga koji ulijeva naravno svjetlo i pokreće na razumijevanje i govorenje istine. Ali ne kao od onoga koji prebiva po posvećujućoj milosti, ili kao od onoga koji udjeljuje neki habitualni dar nadodan naravi, nego je to samo u spoznavanju i govorenju nekih istina, i to ponajviše onih koje pripadaju vjeri, o kojima je Apostol govorio.
Odgovor na 2. prigovor: tjelesno sunce obasjava izvana, ali razumsko sunce, koje je Bog, obasjava iznutra. Stoga je samo naravno svjetlo usađeno u dušu Božje obasjanje kojim bivamo od njega obasjani za spoznavanje onoga što pripada naravnoj spoznaji. I za to se ne zahtijeva drugo obasjanje, nego samo za ono što nadilazi naravnu spoznaju.
Odgovor na 3. prigovor: uvijek trebamo božansku pomoć za bilo kakvo mišljenje, ukoliko on pokreće razum na djelovanje, jer u činu nešto razumjeti jest misliti, kako je bjelodano po Augustinu u XIV De Trin.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.