Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 108, a. 3

Upućuje li prikladno ljude glede nutarnjih čina

Prigovor 1. Čini se da je glede nutarnjih čina novi zakon nedostatno uredio čovjeka. Postoji naime deset zapovijedi Dekaloga koje uređuju čovjeka prema Bogu i bližnjemu. No Gospodin je samo oko triju od njih nešto ispunio: naime oko zabrane ubojstva, oko zabrane preljuba i oko zabrane krivokletstva. Dakle, čini se da je nedostatno uredio čovjeka, propuštajući ispunjenje drugih propisa.

Prigovor 2. Nadalje, Gospodin ništa u Evanđelju nije odredio o pravnim propisima osim oko otpuštanja žene, oko kazne taliona i oko progona neprijatelja. No mnogi su drugi pravni propisi staroga zakona, kako je gore rečeno. Dakle, što se toga tiče, nedostatno je uredio život ljudi.

Prigovor 3. Nadalje, u starom zakonu, osim moralnih i pravnih propisa, postojali su neki bogoštovni. Oko kojih Gospodin ništa nije odredio. Dakle, čini se da je nedostatno odredio.

Prigovor 4. Nadalje, nutarnjemu dobrom raspoloženju uma pripada to da čovjek nijedno dobro djelo ne čini radi bilo koje vremenite svrhe. No mnoga su druga vremenita dobra osim ljudske naklonosti; mnoga su također druga dobra djela osim posta, milostinje i molitve. Dakle, bilo je neprikladno što je Gospodin poučio samo oko ta tri djela izbjegavati slavu ljudske naklonosti, a ništa drugo od zemaljskih dobara.

Prigovor 5. Nadalje, čovjeku je naravno uliveno da se brine oko onoga što mu je nužno za život, u kojoj se brizi također druge životinje slažu s čovjekom; stoga se veli u Izr 6: „Idi k mravu, o lijenčino, i promotri putove njegove; pripravlja ljeti hranu sebi i sakuplja o žetvi što će jesti“. No svaki propis koji se daje protiv nagnuća naravi nepravedan je, kao onaj koji je protivan naravnom zakonu. Dakle, čini se da je Gospodin neprikladno zabranio brigu za hranu i odjeću.

Prigovor 6. Nadalje, nijedan čin kreposti ne smije se zabranjivati. No sud je čin pravednosti; prema onome iz Ps 93: „Dok se pravednost ne obrati u sud“. Dakle, čini se da je Gospodin neprikladno zabranio suđenje. I tako se čini da je novi zakon nedostatno uredio čovjeka oko nutarnjih čina.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi O Gospodinovu govoru na gori: „Valja razmotriti jer, kada je rekao: koji sluša ove moje riječi, dostatno označava da je onaj Gospodinov govor svim zapovijedima kojima se oblikuje kršćanski život savršen“.

Odgovaram: kako je bjelodano iz navedenoga Augustinova autoriteta, govor koji je Gospodin iznio na gori sadrži cjelokupnu pouku kršćanskoga života. U kojemu se savršeno uređuju nutarnji čovjekovi pokreti. Jer nakon što je razjasnio svrhu blaženstva i pohvalio apostolsko dostojanstvo po kojima je trebalo evanđeoski nauk proglasiti, uređuje nutarnje čovjekove pokrete: ponajprije što se tiče njega samoga, a zatim što se tiče bližnjega. Što se tiče pak njega samoga, dvostruko, prema dvama nutarnjim čovjekovim pokretima oko onoga što treba činiti, a to su volja o onome što treba činiti i nakana o svrsi. Stoga najprije uređuje čovjekovu volju prema različitim propisima zakona, da se naime netko uzdrži ne samo od vanjskih djela koja su po sebi zla, nego također od nutarnjih i od prigoda zala. Zatim uređuje čovjekovu nakanu poučavajući da u dobrima koja činimo ne tražimo ljudsku slavu niti svjetovna bogatstva, što znači sabirati blago na zemlji. Dosljedno tome pak uređuje nutarnji čovjekov pokret prema bližnjemu, da naime o njemu ne sudimo lakomisleno ili nepravedno ili drsko; a da ipak ne budemo prema bližnjemu toliko popustljivi da im svetinje povjeravamo ako su nedostojni. Naposljetku pak poučava način ispunjavanja evanđeoskoga nauka: naime zazivajući božansku pomoć, i ulažući napor za ulazak kroz uska vrata savršene kreposti, te primjenjujući oprez da nas zavodnici ne iskvare. I to da je obdržavanje njegovih zapovijedi nužno za krepost, a ne dostaje samo ispovijedanje vjere ili činjenje čudesa ili samo slušanje.

Odgovor na 1. prigovor: Gospodin je oko onih propisa zakona pridao ispunjenje u kojima pismoznanci i farizeji nisu imali pravo razumijevanje. A to se događalo ponajviše oko triju zapovijedi Dekaloga. Glede zabrane naime preljuba i ubojstva smatrali su da se samo vanjski čin zabranjuje, a ne nutarnja težnja. Što su više vjerovali glede ubojstva i preljuba negoli glede krađe ili lažnoga svjedočenja, jer se čini da nam pokret srdžbe koji teži k ubojstvu i pokret požude koji teži k preljubu na neki način po naravi pripadaju; ali ne težnja za krađom ili za govorenjem lažnoga svjedočanstva. Glede krivokletstva pak imali su krivo razumijevanje vjerujući da je krivokletstvo doduše grijeh, ali da prisegu po sebi treba željeti i često rabiti, jer se čini da pripada Božjemu štovanju. I stoga je Gospodin pokazao da prisegu ne treba željeti kao dobro, nego da je bolje bez prisege govoriti, osim ako nužda ne prisili.

Odgovor na 2. prigovor: oko pravnih propisa pismoznanci i farizeji lutali su dvostruko. Ponajprije zato što su neke stvari koje su u Mojsijevu zakonu bile predane kao dopuštenja smatrali po sebi pravednima: naime otpuštanje žene i uzimanje lihva od tuđinaca. I stoga je Gospodin zabranio otpuštanje žene u Mt 5, a uzimanje lihva u Lk 6 govoreći: „Dajte zajam ništa odatle ne očekujući“. Na drugi su način lutali vjerujući da neke stvari koje je stari zakon ustanovio da se čine radi pravednosti valja izvršavati iz težnje za osvetom ili iz lakomosti za vremenitim stvarima ili iz mržnje prema neprijateljima. I to u trima propisima. Težnju naime za osvetom smatrali su dopuštenom zbog propisa danoga o kazni taliona. Koji je bio dan da se pravednost sačuva, a ne da čovjek traži osvetu. I stoga Gospodin, da bi to uklonio, uči da čovjekov um tako mora biti pripravljen da, ako je nužno, bude spreman i više podnijeti. Pokret pak lakomosti smatrali su dopuštenim zbog pravnih propisa u kojima se zapovijedalo da se povrat oduzete stvari izvrši također s nekim dodatkom, kako je gore rečeno. I to je zakon zapovjedio radi obdržavanja pravednosti, a ne da dade mjesta lakomosti. I stoga Gospodin uči da iz naše lakomosti ne tražimo natrag, nego da budemo spremni, ako bude nužno, i više dati. Pokret pak mržnje smatrali su dopuštenim zbog propisa zakona danih o ubijanju neprijatelja. Što je zakon odredio radi ispunjenja pravednosti, kako je gore rečeno, a ne radi utaživanja mržnje. I stoga Gospodin uči da prema neprijateljima imamo ljubav i da budemo spremni, ako ustreba, i dobro činiti. Ti se naime propisi moraju uzeti prema pripravnosti uma, kako Augustin tumači.

Odgovor na 3. prigovor: moralni su propisi posve u novom zakonu morali ostati, jer po sebi pripadaju razlogu kreposti. Pravni pak propisi nisu ostajali po nužnosti prema načinu koji je zakon odredio, nego se prepuštalo prosudbi ljudi treba li ovako ili onako odrediti. I stoga nas je prikladno Gospodin oko ta dva roda propisa uredio. Obdržavanje pak bogoštovnih propisa posve se uklanjalo ispunjenjem stvarnosti. I stoga oko takvih propisa, u onom općem nauku, ništa nije odredio. Pokazao je ipak na drugome mjestu da se cijelo tjelesno štovanje koje je bilo određeno u zakonu imalo promijeniti u duhovno, kako je bjelodano u Iv 4, gdje je rekao: „Dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu; nego pravi klanjatelji klanjat će se Ocu u duhu i istini“.

Odgovor na 4. prigovor: sve se svjetovne stvari svode na troje: naime na počasti, bogatstva i užitke; prema onome iz 1 Iv 2: sve što je u svijetu požuda je tijela, što pripada užicima tijela; i požuda očiju, što pripada bogatstvima; i oholost života, što pripada težnji za slavom i čašću. Suvišne pak užitke tijela zakon nije obećavao, nego ih je radije zabranjivao. Obećavao je pak uzvišenost časti i obilje bogatstava; veli se naime u Pnz 28: „Ako poslušaš glas Gospodina Boga svoga, uzvisit će te iznad svih naroda“, što se tiče prvoga; i malo poslije dodaje: „Učinit će da obiluješ svim dobrima“, što se tiče drugoga. Koja su obećanja Židovi tako naopako razumijevali da bi radi njih trebalo služiti Bogu kao radi svrhe. I stoga je Gospodin to uklonio učeći najprije da se djela kreposti ne smiju činiti radi ljudske slave. I postavlja tri djela, na koja se sva druga svode: naime sve što netko čini radi obuzdavanja samoga sebe u svojim požudama svodi se na post; što se god pak čini radi ljubavi prema bližnjemu svodi se na milostinju; što se god pak radi bogoštovlja čini svodi se na molitvu. Postavlja pak ta tri djela posebno kao glavna i po kojima ljudi ponajviše običavaju loviti slavu. Drugo, poučio je da svrhu ne smijemo postavljati u bogatstvima, kada je rekao: „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji“.

Odgovor na 5. prigovor: Gospodin nije zabranio nužnu brigu, nego neurednu brigu. Četverostruk se pak nered brige mora izbjegavati oko vremenitoga. Najprije da u tome ne postavljamo svrhu niti služimo Bogu radi nužne hrane i odjeće. Stoga veli: „Ne sabirajte sebi“ itd. Drugo, da se ne brinemo tako o vremenitome uz očajavanje glede božanske pomoći. Stoga Gospodin veli: „Zna Otac vaš da vam je sve to potrebno“. Treće, da ne bude briga drska, da se naime čovjek uzda kako nužno za život svojom brigom može pribaviti bez božanske pomoći. Što Gospodin uklanja time što „čovjek ne može ništa dodati svojemu stasu“. Četvrto, time što čovjek pretječe vrijeme brige, jer se naime o tome sada brine što ne pripada brizi sadašnjega vremena, nego brizi budućega. Stoga veli: ne budite zabrinuti za sutra.

Odgovor na 6. prigovor: Gospodin ne zabranjuje sud pravednosti, bez kojega se svetinje ne bi mogle uskratiti nedostojnima. Nego zabranjuje neuredan sud, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.