Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 108, a. 2

Odnosi li se dostatno u zapovijedanju ili zabranjivanju vanjskih čina

Prigovor 1. Čini se da je novi zakon nedostatno uredio vanjske čine. Novom se naime zakonu ponajviše čini da pripada vjera koja djeluje po ljubavi; prema onome iz Gal 5: „U Kristu Isusu niti obrezanje što vrijedi niti neobrezanje, nego vjera koja po ljubavi djeluje“. No novi je zakon razložio neke stvari koje treba vjerovati a koje nisu bile u starom zakonu razložene, kao o vjeri u Trojstvo. Dakle, trebao je također dodati neka vanjska moralna djela koja nisu bila u starom zakonu određena.

Prigovor 2. Nadalje, u starom zakonu nisu ustanovljeni samo sakramenti, nego također i neke svetinje, kako je gore rečeno. No u novom zakonu, premda su ustanovljeni neki sakramenti, čini se ipak da Gospodin nikakve svetinje nije ustanovio, primjerice koje bi pripadale posvećenju nekoga hrama ili posuđa, ili također slavljenju neke svetkovine. Dakle, novi je zakon nedostatno uredio vanjske stvari.

Prigovor 3. Nadalje, u starom zakonu, kao što bijahu neka obdržavanja koja pripadaju Božjim službenicima, tako također bijahu neka obdržavanja koja pripadaju narodu, kako je gore rečeno kada se raspravljalo o bogoštovnim propisima staroga zakona. No čini se da su u novom zakonu neka obdržavanja dana Božjim službenicima, kako je bjelodano u Mt 10: „Nemojte posjedovati zlata niti srebra, niti novca u pojasima svojim“, i ostalo što ondje slijedi, te što se veli u Lk 9 i 10. Dakle, trebala su se neka obdržavanja ustanoviti u novom zakonu koja bi pripadala vjernomu narodu.

Prigovor 4. Nadalje, u starom zakonu, osim moralnih i bogoštovnih, postojali su neki pravni propisi. No u novom zakonu ne predaju se neki pravni propisi. Dakle, novi je zakon nedostatno uredio vanjska djela.

Naprotiv, Gospodin u Mt 7 veli: „Tko god sluša ove moje riječi i vrši ih, bit će sličan mudru čovjeku koji sagradi kuću svoju na stijeni“. No mudar graditelj ništa ne propušta od onoga što je nužno za zgradu. Dakle, u Kristovim riječima dostatno je postavljeno sve što pripada ljudskomu spasenju.

Odgovaram: treba reći, kako je rečeno, da je novi zakon u vanjskim stvarima trebao samo ono zapovijedati ili zabranjivati po čemu se uvodimo u milost ili što po nužnosti pripada pravoj upotrebi milosti. I jer milost ne možemo postići od sebe samih, nego samo po Kristu, stoga je sakramente po kojima postižemo milost sam Gospodin ustanovio po samome sebi: naime krštenje, euharistiju, red službenika novoga zakona, postavljajući apostole i sedamdeset i dvojicu učenika, i pokoru, i nerazrješivu ženidbu. Potvrdu je također obećao po slanju Duha Svetoga. Iz njegova se također ustanovljenja čita da su apostoli uljem mažući bolesnike liječili, kako stoji u Mk 6. Koji su sakramenti novoga zakona. Prava je pak upotreba milosti po djelima ljubavi. Koja doduše, ukoliko su od nužnosti kreposti, pripadaju moralnim propisima koji su se i u starom zakonu predavali. Stoga glede toga novi zakon povrh staroga nije trebao dodavati oko vanjskoga djelovanja. Određenje pak navedenih djela u odnosu na štovanje Boga pripada bogoštovnim propisima zakona; a u odnosu pak na bližnjega pravnim, kako je gore rečeno. I stoga, jer ta određenja nisu po sebi od nužnosti nutarnje milosti u kojoj zakon stoji, stoga ne potpadaju pod propis novoga zakona, nego se prepuštaju ljudskoj prosudbi: neka doduše glede podanika, koja naime pripadaju pojedinačno svakome; a neka pak glede vremenitih ili duhovnih poglavara, koja naime pripadaju općoj koristi. Tako dakle novi zakon nikakva druga vanjska djela nije trebao odrediti zapovijedajući ili zabranjujući, osim sakramenata i moralnih propisa koji po sebi pripadaju razlogu kreposti, primjerice da se ne smije ubiti, da se ne smije ukrasti i tome slično.

Odgovor na 1. prigovor: ono što pripada vjeri nadilazi ljudski razum, stoga do toga ne možemo doći osim po milosti. I stoga, kada je nadošla obilnija milost, trebalo je više toga što treba vjerovati razložiti. No prema djelima kreposti usmjerujemo se po naravnom razumu, koji je neko mjerilo ljudskoga djelovanja, kako je gore rečeno. I stoga u tome nije trebalo dati neke propise povrh moralnih propisa zakona, koji su od naloga razuma.

Odgovor na 2. prigovor: u sakramentima novoga zakona daje se milost, koja nije doli od Krista, i stoga je trebalo da od njega imaju ustanovljenje. No u svetinjama se ne daje neka milost, primjerice u posvećenju hrama ili žrtvenika ili drugoga tome sličnoga, ili također u samoj proslavi svetkovina. I stoga je takve stvari, jer po samima sebi ne pripadaju nužnosti nutarnje milosti, Gospodin vjernicima prepustio da ustanove po svojoj prosudbi.

Odgovor na 3. prigovor: one propise Gospodin nije dao apostolima kao bogoštovna obdržavanja, nego kao moralne uredbe. I mogu se razumjeti dvostruko. Na jedan način, prema Augustinu u knjizi O suglasju evanđelista, da nisu zapovijedi, nego dopuštenja. Dopustio im je naime da mogu ići na propovjedničku službu bez torbe i štapa i drugoga tome sličnoga, kao imajući vlast uzimati životne potrebe od onih kojima su propovijedali; stoga dodaje: dostojan je naime radnik hrane svoje. Ne griješi pak, nego više pruža, onaj tko svoje nosi, od čega bi živio u propovjedničkoj službi, ne primajući uzdržavanje od onih kojima Evanđelje propovijeda, kao što je Pavao činio. Na drugi se način mogu razumjeti, prema tumačenju drugih svetaca, da su to neke vremenite uredbe dane apostolima za ono vrijeme u kojemu su se slali na propovijedanje u Judeju prije Kristove muke. Trebali su naime učenici, kao još maleni pod Kristovom skrbi, primiti neke posebne uredbe od Krista, kao i bilo koji podanici od svojih predstojnika; i ponajviše zato što su se imali pomalo vježbati da napuste brigu za vremenito, po čemu su postajali prikladni za to da Evanđelje po svem svijetu propovijedaju. Niti je čudno ako je, dok je još trajalo stanje staroga zakona i dok još nisu postigli savršenu slobodu duha, neke određene načine života ustanovio. Koje je pak uredbe, pred samu muku, uklonio, kao učenicima koji su već po njima dostatno izvježbani. Stoga u Lk 22 reče: „Kada sam vas poslao bez kese i torbe i obuće, je li vam što nedostajalo? A oni rekoše: Ništa. Reče im dakle: Ali sada tko ima kesu, neka je uzme; slično i torbu“. Već se naime približavalo vrijeme savršene slobode, da se posve prepuste svojoj prosudbi u onome što po sebi ne pripada nužnosti kreposti.

Odgovor na 4. prigovor: i pravni propisi, po sebi promatrani, nisu od nužnosti kreposti s obzirom na takvo određenje, nego samo s obzirom na opći razlog pravednosti. I stoga je pravne propise Gospodin prepustio na uređivanje onima koji su imali voditi brigu o drugima, bilo duhovnu bilo vremenitu. No oko pravnih propisa staroga zakona neke je stvari razjasnio, zbog lošega razumijevanja farizeja, kako će se dolje reći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.