Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 108, a. 1

Mora li novi zakon neka vanjska djela zapovijedati ili zabranjivati

Prigovor 1. Čini se da novi zakon nikakve vanjske čine ne bi trebao zapovijedati ili zabranjivati. Novi je naime zakon Evanđelje kraljevstva; prema onome iz Mt 24: „Propovijedat će se ovo Evanđelje kraljevstva po svem svijetu“. No kraljevstvo Božje ne sastoji se u vanjskim činima, nego samo u nutarnjima; prema onome iz Lk 17: „Kraljevstvo je Božje unutar vas“; i Rim 14: „Nije kraljevstvo Božje jelo i piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu Svetom“. Dakle, novi zakon ne treba zapovijedati ili zabranjivati neke vanjske čine.

Prigovor 2. Nadalje, novi je zakon zakon duha, kako se veli u Rim 8. No gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda, kako se veli u 2 Kor 3. Nema pak slobode ondje gdje je čovjek obvezan na činjenje ili izbjegavanje nekih vanjskih djela. Dakle, novi zakon ne sadrži neke zapovijedi ili zabrane vanjskih čina.

Prigovor 3. Nadalje, za sve se vanjske čine razumijeva da pripadaju ruci, kao što nutarnji čini pripadaju umu. No ova se postavlja razlika između novoga i staroga zakona: da „stari zakon obuzdava ruku, a novi zakon obuzdava um“. Dakle, u novom zakonu ne smiju se postavljati zabrane i zapovijedi vanjskih čina, nego samo nutarnjih.

Naprotiv, po novom zakonu ljudi postaju sinovi svjetlosti; stoga se veli u Iv 12: „Vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti“. No sinovima svjetlosti priliči činiti djela svjetlosti, a odbacivati djela tame; prema onome iz Ef 5: „Bili ste nekada tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu; kao sinovi svjetlosti hodite“. Dakle, novi je zakon neka vanjska djela trebao zabraniti, a neka zapovjediti.

Odgovaram: treba reći, kako je rečeno, da je glavnina novoga zakona milost Duha Svetoga, koja se očituje u vjeri što djeluje po ljubavi. Tu pak milost ljudi postižu po Sinu Božjem koji je postao čovjekom, čije je čovještvo najprije ispunila milost, te se odatle na nas prelila. Stoga se veli u Iv 1: „Riječ je tijelom postala“; i poslije se dodaje: „Puna milosti i istine“; i dolje: „Od punine njegove svi mi primismo, i milost za milost“. Stoga se dodaje da su milost i istina po Isusu Kristu postale. I stoga je prikladno da se po nekim vanjskim osjetnim stvarima milost što istječe od utjelovljene Riječi u nas unese; te da se iz te nutarnje milosti, po kojoj se tijelo podlaže duhu, proizvedu neka vanjska osjetna djela. Tako dakle vanjska djela mogu na dva načina pripadati milosti. Na jedan način kao ona koja na neki način privode k milosti. I takva su djela sakramenata koja su u novom zakonu ustanovljena, kao krštenje, euharistija i druga tome slična. Druga su pak vanjska djela ona koja se proizvode iz poticaja milosti. I u njima valja paziti na neko razlikovanje. Neka naime imaju nužnu podudarnost ili protivnost prema nutarnjoj milosti, koja se sastoji u vjeri što djeluje po ljubavi. I takva su vanjska djela zapovjeđena ili zabranjena u novom zakonu: kao što je zapovjeđeno ispovijedanje vjere, a zabranjeno nijekanje; veli se naime u Mt 10: „Tko god prizna mene pred ljudima, priznat ću i ja njega pred Ocem svojim; tko god pak zataji mene pred ljudima, zatajit ću i ja njega pred Ocem svojim“. Druga su pak djela koja nemaju nužnu protivnost ili podudarnost prema vjeri što djeluje po ljubavi. I takva djela nisu u novom zakonu zapovjeđena ili zabranjena iz samoga prvog ustanovljenja zakona; nego su od zakonodavca, to jest Krista, prepuštena svakome pojedincu, prema tome kako tko mora voditi brigu. I tako je svakome slobodno oko takvih stvari odrediti što mu koristi činiti ili izbjegavati; a svakome predstojniku oko takvih stvari urediti svojim podanicima što u takvim stvarima treba činiti ili izbjegavati. Otuda se također glede toga zakon Evanđelja naziva zakonom slobode, jer je stari zakon mnogo toga određivao, a malo toga prepuštao slobodi ljudi da odrede.

Odgovor na 1. prigovor: kraljevstvo se Božje u nutarnjim činima prvenstveno sastoji, ali posljedično kraljevstvu Božjemu pripadaju također sve one stvari bez kojih nutarnji čini ne mogu postojati. Kao što ako je kraljevstvo Božje nutarnja pravednost i mir i duhovna radost, nužno je da se svi vanjski čini koji se protive pravednosti ili miru ili duhovnoj radosti protive kraljevstvu Božjemu, i stoga ih u Evanđelju kraljevstva treba zabraniti. One pak stvari koje se ravnodušno odnose s obzirom na to, primjerice jesti ova ili ona jela, u njima nije kraljevstvo Božje; stoga Apostol prethodno veli: „Nije kraljevstvo Božje jelo i piće“.

Odgovor na 2. prigovor: prema Filozofu u I. Metaphys., „slobodan je onaj koji je radi sebe samoga“. Onaj dakle slobodno nešto čini koji čini iz samoga sebe. Ono pak što čovjek čini iz habitusa koji odgovara njegovoj naravi, čini iz samoga sebe, jer habitus naginje na način naravi. Ako bi pak habitus bio protivan naravi, čovjek ne bi djelovao prema onome što je on sam, nego prema nekoj pokvarenosti koja ga je snašla. Budući dakle da je milost Duha Svetoga kao nutarnji habitus u nas uliven koji nas naginje na pravo djelovanje, čini nas da slobodno vršimo ono što odgovara milosti i izbjegavamo ono što se milosti protivi. Tako se dakle novi zakon naziva zakonom slobode dvostruko. Na jedan način jer nas ne sili na činjenje ili izbjegavanje nečega osim onoga što je po sebi ili nužno ili protivno spasenju, što potpada pod propis ili zabranu zakona. Drugo, zato što takve propise ili zabrane čini da slobodno ispunjavamo, ukoliko ih iz nutarnjega poticaja milosti ispunjavamo. I zbog toga se dvoga novi zakon naziva zakonom savršene slobode, Jak 1.

Odgovor na 3. prigovor: novi zakon, obuzdavajući um od neurednih pokreta, nužno također obuzdava ruku od neurednih čina, koji su učinci nutarnjih pokreta.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.