I-II, q. 106, a. 3
O njegovu početku, to jest je li trebao biti dan od početka svijeta
Prigovor 1. Čini se da je novi zakon trebao biti dan od početka svijeta. Jer u Boga nema pristranosti, kako se veli u Rim 2. No svi su ljudi sagriješili i potrebna im je slava Božja, kako se veli u Rim 3. Dakle, od početka svijeta trebao se dati zakon Evanđelja, da bi se po njemu svima priteklo u pomoć.
Prigovor 2. Nadalje, kao što su na različitim mjestima različiti ljudi, tako također i u različitim vremenima. No Bog, „koji hoće da se svi ljudi spase“, kako se veli u 1 Tim 2, zapovjedio je da se Evanđelje propovijeda na svim mjestima, kako je bjelodano u Mt posl. i Mk posl. Dakle, u svim je vremenima trebao biti prisutan zakon Evanđelja, tako da se dade od početka svijeta.
Prigovor 3. Nadalje, čovjeku je potrebnije duhovno spasenje, koje je vječno, negoli tjelesno spasenje, koje je vremenito. No Bog je od početka svijeta providio čovjeku ono što je nužno za tjelesno spasenje, predajući njegovoj vlasti sve što je radi čovjeka stvoreno, kako je bjelodano u Post 1. Dakle, i novi zakon, koji je nadasve nužan za duhovno spasenje, trebao se ljudima dati od početka svijeta.
Naprotiv, Apostol veli u 1 Kor 15: „Nije prvo duhovno, nego naravno“. No novi je zakon ponajviše duhovan. Dakle, novi zakon nije trebao biti dan od početka svijeta.
Odgovaram: trostruki se razlog može navesti zašto novi zakon nije trebao biti dan od početka svijeta. Od kojih je prvi zato što je novi zakon, kako je rečeno, prvenstveno milost Duha Svetoga; a ona se nije trebala obilno dati prije negoli se zapreka grijeha ukloni od ljudskoga roda, dovršenim otkupljenjem po Kristu; stoga se veli u Iv 7: „Još nije bio dan Duh, jer Isus još ne bijaše proslavljen“. I taj razlog bjelodano navodi Apostol u Rim 8, gdje, nakon što je prethodno govorio o zakonu duha života, dodaje: „Bog, poslavši Sina svoga u obličju grješnoga tijela, zbog grijeha osudi grijeh u tijelu, da se opravdanje zakona ispuni u nama“. Drugi se razlog može navesti iz savršenosti novoga zakona. Ništa se naime ne privodi k savršenstvu odmah od početka, nego nekim vremenitim redom sukcesije, kao što netko najprije postaje dječak, a poslije muž. I taj razlog navodi Apostol u Gal 3: „Zakon je bio naš pedagog u Kristu, da se iz vjere opravdamo. A kada je došla vjera, više nismo pod pedagogom“. Treći se razlog uzima iz toga što je novi zakon zakon milosti, i stoga je najprije trebalo da čovjek bude prepušten samome sebi u stanju staroga zakona kako bi, upadajući u grijeh i spoznajući svoju nemoć, priznao da mu je potrebna milost. I taj razlog navodi Apostol u Rim 5 govoreći: „Zakon se prikrao da se umnoži prijestup; a gdje se umnožio prijestup, još se više izlila milost“.
Odgovor na 1. prigovor: ljudski je rod zbog grijeha prvoga roditelja zaslužio biti lišen pomoći milosti. „I stoga kojima se god ne daje, to je iz pravednosti; kojima se pak daje, to je iz milosti“, kako Augustin veli u knjizi O savršenoj pravednosti. Stoga u Boga nema pristranosti iz toga što nije svima od početka svijeta predložio zakon milosti, koji je trebalo predložiti dužnim redom, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: različitost mjesta ne mijenja različito stanje ljudskoga roda, koje se mijenja protokom vremena. I stoga se svim mjestima predlaže novi zakon, ali ne svim vremenima, premda je u svakom vremenu bilo nekih koji su pripadali Novome zavjetu, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ono što pripada tjelesnom spasenju služi čovjeku što se tiče naravi, koja se ne oduzima po grijehu. No ono što pripada duhovnom spasenju usmjeruje se na milost, koja se gubi po grijehu. I stoga nije jednak razlog za jedno i drugo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.