Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 106, a. 2

O njegovoj snazi, to jest opravdava li

Prigovor 1. Čini se da novi zakon ne opravdava. Nitko se naime ne opravdava osim ako sluša zakon Božji; prema onome iz Heb 5: „Postade“, naime Krist, „svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“. No Evanđelje ne postiže uvijek to da ga ljudi slušaju; veli se naime u Rim 10: ne slušaju svi Evanđelje. Dakle, novi zakon ne opravdava.

Prigovor 2. Nadalje, Apostol dokazuje u Poslanici Rimljanima da stari zakon nije opravdavao jer je njegovim dolaskom prijestup porastao; stoji naime u Rim 4: „Zakon srdžbu stvara, gdje naime nema zakona, nema ni prijestupa“. No još je mnogo više novi zakon povećao prijestup: veću naime kaznu zaslužuje onaj tko poslije danoga novoga zakona još griješi; prema onome iz Heb 10: „Kada tko prekrši Mojsijev zakon, bez ikakva milosrđa, uz dva ili tri svjedoka, umire. Koliko veću, mislite, goru kaznu zaslužuje onaj tko Sina Božjega pogazi“ itd. Dakle, novi zakon ne opravdava, kao ni stari.

Prigovor 3. Nadalje, opravdavati je vlastiti učinak Božji, prema onome iz Rim 8: Bog je onaj koji opravdava. No stari je zakon bio od Boga, kao i novi zakon. Dakle, novi zakon ne opravdava više negoli stari zakon.

Naprotiv, Apostol veli u Rim 1: „Ne stidim se Evanđelja, jer je snaga Božja na spasenje svakomu koji vjeruje“. Nema pak spasenja osim opravdanima. Dakle, zakon Evanđelja opravdava.

Odgovaram: kako je rečeno, zakonu Evanđelja pripadaju dvije stvari. Jedna doduše prvenstveno, naime sama milost Duha Svetoga iznutra dana. I glede toga novi zakon opravdava. Stoga Augustin veli u knjizi O duhu i slovu: ondje, naime u Starome zavjetu, zakon je izvana postavljen, kojim bi se nepravedni prestrašili; ovdje, naime u Novome zavjetu, iznutra je dan, kojim bi se opravdali. Drugo pripada zakonu Evanđelja drugotno, naime pouke vjere i propisi koji uređuju ljudski osjećaj i ljudske čine. I glede toga novi zakon ne opravdava. Stoga Apostol veli u 2 Kor 3: „Slovo ubija, a Duh oživljuje“. I Augustin tumači u knjizi O duhu i slovu da se pod slovom razumijeva svako Pismo koje postoji izvan ljudi, pa i moralnih propisa kakvi se u Evanđelju nalaze. Stoga bi i slovo Evanđelja ubijalo kada iznutra ne bi bila prisutna iscjeljujuća milost vjere.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od novoga zakona ne glede onoga što je glavno u njemu, nego glede onoga što je drugotno u njemu, naime glede pouka i propisa izvana predloženih čovjeku riječju ili pismom.

Odgovor na 2. prigovor: milost Novoga zavjeta, premda pomaže čovjeku da ne griješi, ipak ne utvrđuje tako u dobru da čovjek ne bi mogao griješiti: to naime pripada stanju slave. I stoga, ako tko nakon primljene milosti Novoga zavjeta sagriješi, veću kaznu zaslužuje, kao nezahvalan za veća dobročinstva i ne služeći se danom mu pomoću. Ipak se zbog toga ne kaže da novi zakon stvara srdžbu, jer što je do njega samoga, pruža dostatnu pomoć da se ne griješi.

Odgovor na 3. prigovor: novi i stari zakon dao je jedan Bog, ali na različit način. Stari je naime zakon dao napisan na kamenim pločama, a novi je zakon dao napisan na tjelesnim pločama srca, kako Apostol veli u 2 Kor 3. Stoga, kako Augustin veli u knjizi O duhu i slovu: „To slovo izvan čovjeka napisano Apostol naziva i posluživanjem smrti i posluživanjem osude. Ovaj pak, naime zakon Novoga zavjeta, naziva posluživanjem Duha i posluživanjem pravednosti, jer po daru Duha činimo pravednost i oslobađamo se od osude prijestupa“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.