Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 100, a. 9

Potpada li način opsluživanja kreposti pod zapovijed

Prigovor 1. Čini se da način kreposti potpada pod propis zakona. Način je naime kreposti da netko pravedno čini pravedna djela, i hrabro hrabra, i slično o drugim krepostima. No u Pnz 16 propisuje se: „Pravedno vrši ono što je pravedno“. Dakle, način kreposti potpada pod propis.

Prigovor 2. Nadalje, pod propis ponajviše potpada ono što je u nakani zakonodavca. No nakana je zakonodavca ponajprije usmjerena na to da ljude učini krposnima, kako se veli u II. Ethic. Krposnome pak pripada kreposno djelovati. Dakle, način kreposti potpada pod propis.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da način kreposti u pravom smislu riječi jest da netko djeluje dragovoljno i s ugodom. No to potpada pod propis božanskoga zakona, kaže se naime u Ps 99: „Služite Gospodinu u veselju“; i u 2 Kor 9: „Ne sa žalošću ili na silu, jer vesela darivatelja ljubi Bog“; gdje Glosa veli: „Što god dobra činiš, s veseljem čini, i tada dobro činiš; ako pak sa žalošću činiš, biva po tebi, ne činiš ti“. Dakle, način kreposti potpada pod propis zakona.

Naprotiv, nitko ne može djelovati na onaj način na koji djeluje krposnik ako nema habitus kreposti, kako je bjelodano po Filozofu u II. i V. Ethic. Tko god pak prestupa propis zakona, zaslužuje kaznu. Slijedilo bi dakle da onaj tko nema habitus kreposti, što god bi činio, zasluživao bi kaznu. To je pak protiv nakane zakona, koji smjera na to da čovjeka, privikavajući ga na dobra djela, privede kreposti. Dakle, način kreposti ne potpada pod propis.

Odgovaram: kako je gore rečeno, propis zakona ima prisilnu snagu. Ono dakle izravno potpada pod propis zakona na što zakon prisiljava. Prisila je pak zakona po strahu od kazne, kako se veli u X. Ethic., jer ono u pravom smislu riječi potpada pod propis zakona za što se kazna zakona dosuđuje. Glede određivanja pak kazne drukčije se odnosi božanski zakon, a drukčije ljudski zakon. Ne dosuđuje se naime kazna zakona osim za ono o čemu zakonodavac ima suditi, jer zakon kažnjava iz suda. Čovjek pak, koji je donositelj ljudskoga zakona, nema suditi doli o vanjskim činima, jer „ljudi vide ono što se pojavljuje“, kako se veli u 1 Sam 16. Ali jedino Bogu, koji je donositelj božanskoga zakona, pripada suditi o nutarnjim pokretima voljâ, prema onome iz Ps 7: „Koji ispituje srca i bubrege, Bože“. Prema tome dakle treba reći da se način kreposti s obzirom na nešto promatra u ljudskom i božanskom zakonu; s obzirom na nešto pak u božanskom zakonu, ali ne u ljudskom zakonu; s obzirom na nešto pak niti u ljudskom zakonu niti u božanskom zakonu. Način se pak kreposti sastoji u trima stvarima, prema Filozofu u II. Ethic. Od kojih je prva ako netko djeluje znajući. O tome pak sudi i božanski zakon i ljudski zakon. Ono naime što netko čini ne znajući, čini po akcidentu. Stoga se prema neznanju neke stvari prosuđuju za kaznu ili za oproštenje, kako prema ljudskom zakonu tako i prema božanskom zakonu. Druga je pak da netko djeluje hoteći, ili birajući i radi toga birajući; u čemu se podrazumijeva dvostruki nutarnji pokret, naime volje i nakane, o kojima je gore rečeno. I o tome dvome ne sudi ljudski zakon, nego samo božanski zakon. Ljudski naime zakon ne kažnjava onoga tko hoće ubiti a ne ubije; no božanski ga zakon kažnjava, prema onome iz Mt 5: „Tko se god srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu“. Treća je pak da čvrsto i nepokolebljivo posjeduje i djeluje. I ta čvrstoća u pravom smislu riječi pripada habitusu, da naime netko djeluje iz ukorijenjena habitusa. I s obzirom na to način kreposti ne potpada pod propis niti božanskoga zakona niti ljudskoga zakona: naime, niti od čovjeka niti od Boga biva kažnjen kao prijestupnik propisa onaj tko iskazuje dužno poštovanje roditeljima, premda nema habitus pobožnosti.

Odgovor na 1. prigovor: način činjenja čina pravednosti koji potpada pod propis jest da se nešto učini prema redu prava, ali ne to da se čini iz habitusa pravednosti.

Odgovor na 2. prigovor: nakana se zakonodavca odnosi na dvije stvari. Na jednu naime, na koju namjerava navesti po propisima zakona, a to je krepost. Druga je pak o kojoj namjerava donijeti propis, a to je ono što vodi ili pripravlja za krepost, naime čin kreposti. Nije naime isto svrha propisa i ono o čemu se propis daje, kao što ni u drugim stvarima nije isto svrha i ono što je k svrsi.

Odgovor na 3. prigovor: djelovati bez žalosti djelo kreposti potpada pod propis božanskoga zakona, jer tko god djeluje sa žalošću, ne djeluje hoteći. Ali djelovati s ugodom, ili s veseljem ili radošću, na neki način potpada pod propis, naime ukoliko ugoda slijedi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koja potpada pod propis, budući da je ljubav uzrok ugode; a na neki način ne, ukoliko ugoda slijedi habitus: ugoda je naime djela znak stvorenoga habitusa, kako se veli u II. Ethic. Može naime neki čin biti ugodan ili radi svrhe, ili radi prikladnosti habitusa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.