Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 100, a. 8

Može li se u njima dati otpust

Prigovor 1. Čini se da su propisi Dekaloga podložni oprostu. Propisi naime Dekaloga pripadaju naravnom pravu. No naravno pravedno u nekima zakazuje i promjenjivo je, kao i ljudska narav, kako Filozof veli u V. Ethic. Nedostatak pak zakona u nekim posebnim slučajevima jest razlog davanja oprosta, kako je gore rečeno. Dakle, u propisima Dekaloga može se dati oprost.

Prigovor 2. Nadalje, kako se čovjek odnosi prema ljudskom zakonu, tako se Bog odnosi prema božanski danom zakonu. No čovjek može dati oprost u propisima zakona koje je čovjek postavio. Dakle, budući da su propisi Dekaloga ustanovljeni od Boga, čini se da Bog u njima može dati oprost. No crkveni poglavari vrše službu Božju na zemlji, veli naime Apostol u 2 Kor 2: „Jer i ja, ako sam što oprostio, poradi vas sam oprostio u osobi Kristovoj“. Dakle, i poglavari mogu dati oprost u propisima Dekaloga.

Prigovor 3. Nadalje, među propisima Dekaloga sadržana je zabrana ubojstva. No čini se da ljudi daju oprost u tome propisu, naime kada se prema propisu ljudskoga zakona ljudi dopušteno ubijaju, primjerice zločinci ili neprijatelji. Dakle, propisi su Dekaloga podložni oprostu.

Prigovor 4. Nadalje, obdržavanje subote sadržano je među propisima Dekaloga. No u tome je propisu bio dan oprost, kaže se naime u 1 Mak 2: „I doniješe odluku u onaj dan govoreći: Svaki čovjek koji god pođe na nas u boj na dan subotnji, borimo se protiv njega“. Dakle, propisi su Dekaloga podložni oprostu.

Naprotiv, kaže se u Iz 24 da se neki kore zbog toga što su promijenili pravo, raskinuli vječni savez, što se ponajviše ima razumjeti o propisima Dekaloga. Dakle, propisi se Dekaloga ne mogu promijeniti oprostom.

Odgovaram: kako je gore rečeno, tada se u propisima mora dati oprost kada nastupi neki pojedinačni slučaj u kojemu se, ako se obdržava slovo zakona, ide protiv nakane zakonodavca. Nakana je pak bilo kojega zakonodavca ponajprije i uglavnom usmjerena na opće dobro; a drugo pak na red pravednosti i kreposti, prema kojemu se opće dobro čuva i do njega se dolazi. Ako se dakle dadu neki propisi koji sadrže samo očuvanje općega dobra ili sam red pravednosti i kreposti, takvi propisi sadrže nakanu zakonodavca i stoga su neoprostivi. Primjerice, ako bi se u nekoj zajednici postavio ovaj propis: da nitko ne uništi državu, niti izda grad neprijateljima, ili da nitko ne učini nešto nepravedno ili loše; takvi bi propisi bili neoprostivi. Ali ako bi se predali neki drugi propisi usmjereni na te propise, kojima se određuju neki posebni načini, u takvim bi se propisima mogao dati oprost, ukoliko propuštanjem takvih propisa u nekim slučajevima ne bi nastala šteta za prve propise koji sadrže nakanu zakonodavca. Primjerice, ako bi se radi očuvanja države odredilo u nekom gradu da iz pojedinih četvrti neki stražare radi čuvanja opkoljenoga grada, moglo bi se nekima dati oprost radi neke veće koristi. Zapovijedi pak Dekaloga sadrže samu nakanu zakonodavca, naime Boga. Jer propisi prve ploče, koji usmjeruju k Bogu, sadrže sam red prema općem i konačnom dobru, što je Bog; propisi pak druge ploče sadrže sam red pravednosti koju među ljudima treba obdržavati, da se naime nikome ne učini ono što nije dužno, a svakome dade što je dužno; prema tome naime razlogu treba razumjeti zapovijedi Dekaloga. I stoga su propisi Dekaloga posve neoprostivi.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ne govori o naravno pravednom koje sadrži sam red pravednosti, to naime nikada ne zakazuje, da pravednost treba čuvati. Nego govori s obzirom na određene načine obdržavanja pravednosti, koji u nekima zatajuju.

Odgovor na 2. prigovor: kako Apostol veli u 2 Tim 2: „Bog ostaje vjeran, sebe zanijekati ne može“. Zanijekao bi pak samoga sebe ako bi dokinuo sam red svoje pravednosti, budući da je on sama pravednost. I stoga u tome Bog ne može dati oprost, da čovjeku bude dopušteno ne odnositi se uredno prema Bogu, ili ne biti podložen redu njegove pravednosti, čak i u onome prema čemu se ljudi međusobno uređuju.

Odgovor na 3. prigovor: ubojstvo čovjeka zabranjuje se u Dekalogu ukoliko ima razlog nedopuštenoga, jer tako propis sadrži sam razlog pravednosti. Ljudski pak zakon ne može to dopustiti, da se dopušteno čovjek ubije nedopušteno. Ali da se ubiju zločinci ili neprijatelji države, to nije nedopušteno. Stoga se to ne protivi propisu Dekaloga, niti je takvo ubijanje ubojstvo koje se propisom Dekaloga zabranjuje, kako Augustin veli u I. De lib. arb. I slično, ako se nekome oduzme ono što je bilo njegovo, ako je pravedno da to izgubi, to nije krađa ili otimačina koje se zabranjuju propisom Dekaloga. I stoga, kada su sinovi Izraelovi po Božjoj zapovijedi uzeli plijen Egipćana, to nije bila krađa, jer im se to dugovalo po Božjoj presudi. Slično također Abraham, kada je pristao ubiti sina, nije pristao na ubojstvo, jer je po zapovijedi Boga, koji je gospodar života i smrti, bilo pravedno da on bude ubijen. On je naime onaj koji kaznu smrti dosuđuje svim ljudima, pravednima i nepravednima, za grijeh prvoga roditelja; a ako je čovjek izvršitelj te presude po božanskoj ovlasti, neće biti ubojica, kao ni Bog. I slično također Hošea, pristupivši k ženi bludnici ili k ženi preljubnici, nije počinio preljub niti blud, jer je pristupio onoj koja je bila njegova po božanskoj zapovijedi, onoga koji je začetnik ustanovljenja ženidbe. Tako su dakle sami propisi Dekaloga, s obzirom na razlog pravednosti koji sadrže, nepromjenjivi. Ali s obzirom na neko određenje primjenom na pojedinačne čine, da naime ovo ili ono bude ubojstvo, krađa ili preljub, ili ne, to je pak promjenjivo: katkad samo božanskom vlašću, u onome naime što je od samoga Boga ustanovljeno, kao u ženidbi i u drugim takvim stvarima; katkad također ljudskom vlašću, kao u onome što je povjereno ljudskoj nadležnosti. Glede toga naime ljudi vrše službu Božju, ali ne glede svega.

Odgovor na 4. prigovor: ona je odluka bila više tumačenje propisa negoli oprost. Ne smatra se naime da krši subotu onaj tko čini djelo koje je nužno za ljudsko spasenje, kako Gospodin dokazuje u Mt 12.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.