I-II, q. 100, a. 5
O njihovu broju
Prigovor 1. Čini se da se zapovijedi Dekaloga neprikladno nabrajaju. Jer grijeh je, kako veli Ambrozije, „prijestup božanskoga zakona i neposlušnost nebeskim zapovijedima“. No grijesi se razlikuju po tome što čovjek griješi ili protiv Boga, ili protiv bližnjega, ili protiv samoga sebe. Budući dakle da se među zapovijedima Dekaloga ne postavljaju neki propisi koji uređuju čovjeka prema samome sebi, nego samo oni koji ga uređuju prema Bogu i bližnjemu, čini se da je nabrajanje zapovijedi Dekaloga nedostatno.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je štovanju Boga pripadalo obdržavanje subote, tako i obdržavanje drugih svetkovina te prinošenje žrtava. No među zapovijedima Dekaloga nalazi se jedna koja pripada obdržavanju subote. Dakle, trebale bi biti i neke koje pripadaju drugim svetkovinama i bogoštovlju žrtava.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se protiv Boga može sagriješiti krivokletstvom, tako i huljenjem ili lažući na drugi način protiv božanskoga nauka. No postavljen je jedan propis koji zabranjuje krivokletstvo, kada se kaže: „Ne uzimaj imena Boga svoga uzalud“. Dakle, grijeh hule i lažnoga nauka morao bi se zabraniti nekim propisom Dekaloga.
Prigovor 4. Nadalje, kao što čovjek ima naravnu ljubav prema roditeljima, tako i prema djeci. Zapovijed se ljubavi također proteže na sve bližnje. No zapovijedi su Dekaloga usmjerene na ljubav, prema onome iz 1 Tim 1: „Svrha je zapovijedi ljubav“. Dakle, kao što se postavlja neki propis koji pripada roditeljima, tako su se trebali postaviti i neki propisi koji pripadaju djeci i drugim bližnjima.
Prigovor 5. Nadalje, u svakome se rodu grijeha može sagriješiti srcem i djelom. No u nekim rodovima grijeha, naime u krađi i preljubu, zasebno se zabranjuje grijeh djela, kada se veli: ne čini preljuba, ne ukradi; a zasebno grijeh srca, kada se veli: ne poželi stvari bližnjega svoga, i: ne poželi žene bližnjega svoga. Dakle, to isto trebalo se postaviti i kod grijeha ubojstva i lažnoga svjedočenja.
Prigovor 6. Nadalje, kao što se događa da grijeh proizlazi iz nereda požudnoga dijela, tako i iz nereda srditoga dijela. No nekim se propisima zabranjuje neuredna požuda, kada se kaže: ne poželi. Dakle, i u Dekalogu su se trebali postaviti neki propisi po kojima bi se zabranjivao nered srditoga dijela. Ne čini se dakle da se deset zapovijedi Dekaloga prikladno nabraja.
Naprotiv, kaže se u Pnz 4: „Objavio vam je savez svoj koji vam je zapovjedio da vršite, i deset riječi koje napisa na dvije kamene ploče“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, kao što propisi ljudskoga zakona usmjeruju čovjeka na ljudsku zajednicu, tako propisi božanskoga zakona usmjeruju čovjeka na neku zajednicu ili državu ljudi pod Bogom. A da bi pak netko dobro boravio u nekoj zajednici, zahtijevaju se dvije stvari: od kojih je prva da se dobro odnosi prema onome tko stoji na čelu zajednice; a druga je da se čovjek dobro odnosi prema drugim sudrugovima i subrćom u zajednici. Treba dakle da se u božanskom zakonu najprije donesu neki propisi koji usmjeruju čovjeka k Bogu; a zatim drugi propisi koji usmjeruju čovjeka prema drugim bližnjima koji zajedno žive pod Bogom. Vladaru pak zajednice čovjek duguje tri stvari: najprije vjernost, drugo poštovanje, treće službu. Vjernost pak prema gospodaru sastoji se u tome da čast vrhovništva ne prenosi na drugoga. I s obzirom na to uzima se prva zapovijed, kada se kaže: nemoj imati tuđih bogova. Poštovanje se pak prema gospodaru zahtijeva tako da se ništa uvredljivo protiv njega ne počini. I s obzirom na to uzima se druga zapovijed, a to je: ne uzimaj imena Gospodina Boga svoga uzalud. Služba se pak duguje gospodaru u uzdarje za dobročinstva koja podanici od njega primaju. I na to se odnosi treća zapovijed, o posvećenju subote u spomen stvorenja stvari. Prema bližnjima se pak netko dobro odnosi i posebno i općenito. Posebno s obzirom na one kojima je dužnik, da im vrati dug. I s obzirom na to uzima se propis o poštovanju roditelja. Općenito pak s obzirom na sve, da se nikome ne nanese šteta, ni djelom ni riječju ni srcem. Djelom se nanosi šteta bližnjemu, katkad u vlastitu osobu, s obzirom na samu postojanost osobe. I to se zabranjuje time što se kaže: ne ubij. Katkad pak u združenu osobu s obzirom na rađanje potomstva. I to se zabranjuje kada se kaže: ne čini preljuba. Katkad pak u posjedovanu stvar, koja je usmjerena na oboje. I s obzirom na to kaže se: ne ukradi. Šteta se pak riječju zabranjuje kada se veli: „Ne govori lažna svjedočanstva protiv bližnjega svoga“. Šteta se pak srcem zabranjuje kada se kaže: ne poželi. I prema toj razlici mogle bi se razlikovati i tri zapovijedi koje usmjeruju k Bogu. Od kojih se prva odnosi na djelo, pa se ondje kaže: ne pravi klesana lika. Druga na riječ, pa se kaže: ne uzimaj imena Boga svoga uzalud. Treća pripada srcu, jer se u posvećenju subote, ukoliko je moralan propis, zapovijeda počinak srca u Bogu. Ili, prema Augustinu, po prvoj zapovijedi poštujemo jedinstvo prvoga počela; po drugoj božansku istinu; po trećoj njegovu dobrotu, kojom se posvećujemo i u kojoj počivamo kao u svrsi.
Odgovor na 1. prigovor: na prvo se dakle može odgovoriti dvostruko. Prvo tako što se zapovijedi Dekaloga odnose na zapovijedi ljubavi. Trebalo je naime čovjeku dati zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjemu zato što je s obzirom na to naravni zakon bio pomračen zbog grijeha; ali ne s obzirom na ljubav prema samome sebi, jer je s obzirom na to naravni zakon bio snažan. Ili također zato što je ljubav prema samome sebi uključena u ljubavi prema Bogu i bližnjemu; u tome naime čovjek uistinu ljubi samoga sebe što se usmjeruje k Bogu. I stoga se u zapovijedima Dekaloga postavljaju samo propisi koji pripadaju bližnjemu i Bogu. Drukčije se može reći da su zapovijedi Dekaloga one koje je narod neposredno primio od Boga; stoga se veli u Pnz 10: „Napisao je na ploče, prema onome što je prije napisao, deset riječi koje je Gospodin govorio vama“. Stoga zapovijedi Dekaloga moraju biti takve da mogu odmah ući u pamet naroda. Propis pak ima razlog duga. To pak da čovjek po nužnosti duguje nešto Bogu ili bližnjemu, to lako ulazi u poimanje čovjeka, a osobito vjernika. Ali da je nešto po nužnosti dug čovjeku od onoga što pripada njemu samome a ne drugome, to se ne pokazuje tako očitim: naime, na prvi se pogled čini da je svatko slobodan u onome što pripada njemu samome. I stoga propisi kojima se zabranjuju neredi čovjeka prema samome sebi dolaze narodu posredstvom pouke mudraca. Stoga ne pripadaju Dekalogu.
Odgovor na 2. prigovor: sve svetkovine staroga zakona ustanovljene su u spomen nekoga božanskoga dobročinstva: ili prošloga koje se spominjalo, ili budućega koje se unaprijed naviještalo. I slično tome radi toga su se prinosile sve žrtve. Među svim pak dobročinstvima Božjim koja je trebalo spominjati, prvo i glavno bilo je dobročinstvo stvaranja, koje se spominje u posvećenju subote; stoga se u Izl 20 kao razlog ovoga propisa postavlja: „Jer u šest dana stvori Bog nebo i zemlju“ itd. Među svim pak budućim dobročinstvima koja je trebalo unaprijed navijestiti, glavno i konačno bio je počinak uma u Bogu, bilo u sadašnjosti po milosti, bilo u budućnosti po slavi, što se također označavalo po obdržavanju subote; stoga se u Iz 58 kaže: „Ako odvratiš nogu svoju od subote, od vršenja volje svoje u sveti dan moj, i nazoveš subotu milinom i svetim Gospodnjim slavnim“. Ta su naime dobročinstva prva i glavna u umu ljudi, nadasve vjernika. Druge se pak svetkovine slave radi nekih posebnih vremenito prolaznih dobročinstava, kao slavljenje Pashe radi dobročinstva prošloga oslobođenja iz Egipta i radi buduće Kristove muke, koja je vremenito prošla uvodeći nas u počinak duhovne subote. I stoga se, izostavivši sve druge svetkovine i žrtve, samo subota spominjala među zapovijedima Dekaloga.
Odgovor na 3. prigovor: kako Apostol veli u Heb 6: „Ljudi se većim od sebe kunu, i svake njihove prepirke kraj radi utvrđivanja jest prisega“. I stoga, budući da je prisega zajednička svima, radi toga se zabrana nereda oko prisege posebno zabranjuje propisom Dekaloga. Grijeh pak lažnoga nauka pripada samo malobrojnima, stoga nije trebalo da se o tome čini spomen među zapovijedima Dekaloga. Premda se također, s obzirom na neko razumijevanje, u tome što se kaže: ne uzimaj imena Boga svoga uzalud, zabranjuje lažnost nauka: jedna naime Glosa tumači: nemoj reći da je Krist stvorenje.
Odgovor na 4. prigovor: odmah naravni razum čovjeku nalaže da nikome ne čini nepravdu, i stoga se propisi koji zabranjuju štetu protežu na sve. No naravni razum ne nalaže odmah da za nekoga drugoga treba nešto učiniti, osim onome kome čovjek nešto duguje. Dug pak sina prema ocu toliko je očit da se nikakvim izgovorom ne može poreći, po tome što je otac počelo rađanja i bitka, a povrh toga odgoja i nauka. I stoga se ne postavlja pod propis Dekaloga da se neko dobročinstvo ili služenje nekome iskazuje, osim roditeljima. Za roditelje se pak ne čini da su dužnici djeci zbog nekih primljenih dobročinstava, nego radije obratno. Sin je također nešto očevo; a očevi ljube sinove kao nešto svoje, kako veli Filozof u VIII. Ethic. Stoga se po istim razlozima ne postavljaju neki propisi Dekaloga koji pripadaju ljubavi prema djeci, kao ni oni koji usmjeruju čovjeka prema samome sebi.
Odgovor na 5. prigovor: naslada preljuba i korist bogatstava jesu po sebi poželjne stvari ukoliko imaju razlog ugodnoga ili korisnoga dobra. I zbog toga je u njima trebalo zabraniti ne samo djelo, nego i požudu. Ali ubojstvo i lažnost po samima su sebi grozotni, jer se bližnji i istina naravno ljube, a ne žele se osim radi drugoga. I stoga nije trebalo oko grijeha ubojstva i lažnoga svjedočenja zabranjivati grijeh srca, nego samo djela.
Odgovor na 6. prigovor: kako je gore rečeno, sve strasti srditoga dijela potječu od strasti požudnoga dijela. I stoga u zapovijedima Dekaloga, koje su kao prvi elementi zakona, nije trebalo spominjati strasti srditoga dijela, nego samo strasti požudnoga dijela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.