Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 100, a. 2

Jesu li moralne zapovijedi staroga zakona o činima svih kreposti

Prigovor 1. Čini se da moralni propisi zakona nisu o svim činima kreposti. Naime, obdržavanje propisa staroga zakona naziva se opravdanjem, prema onome iz Ps 118: „Tvoja ću opravdanja čuvati“. No opravdanje je izvršenje pravednosti. Dakle, moralni propisi nisu ni o čemu drugom doli o činima pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, ono što potpada pod propis ima razlog duga. No razlog duga ne pripada drugim krepostima, nego jedino pravednosti, čiji je vlastiti čin svakome dati što mu pripada. Dakle, moralni propisi zakona nisu o činima drugih kreposti, nego samo o činima pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, svaki se zakon donosi radi općega dobra, kako veli Izidor. No među krepostima jedino pravednost smjera na opće dobro, kako Filozof veli u V. Ethic. Dakle, moralni propisi govore samo o činima pravednosti.

Naprotiv, Ambrozije veli da je „grijeh prijestup božanskoga zakona i neposlušnost nebeskim zapovijedima“. No grijesi se protive činima svih kreposti. Dakle, božanskom zakonu pripada određivati o činima svih kreposti.

Odgovaram: budući da su propisi zakona usmjereni na opće dobro, kako je gore rečeno, nužno je da se propisi zakona razlikuju prema različitim načinima zajednicâ; stoga i Filozof u svojoj Politici poučava da druge zakone treba postaviti u gradu kojim vlada kralj, a druge u onome kojim vlada narod ili neki moćnici grada. No drukčiji je način zajednice na koju je usmjeren ljudski zakon, a drukčiji one na koju je usmjeren božanski zakon. Naime, ljudski je zakon usmjeren na građansku zajednicu, koja jest zajednica ljudi međusobno. Ljudi se pak međusobno usklađuju vanjskim činima kojima ljudi međusobno opće. Takvo pak općenje pripada razlogu pravednosti, koja je vlastito mjerilo upravljanja ljudskom zajednicom. I stoga ljudski zakon ne postavlja propise osim o činima pravednosti; a ako i zapovijeda čine drugih kreposti, to biva samo ukoliko poprimaju razlog pravednosti, kako je bjelodano po Filozofu u V. Ethic. Ali zajednica na koju usmjerava božanski zakon jest zajednica ljudi s Bogom, bilo u sadašnjem bilo u budućem životu. I stoga božanski zakon postavlja propise o svemu onome po čemu se ljudi dobro usmjeruju na općenje s Bogom. Čovjek se pak s Bogom sjedinjuje razumom ili umom, u kojemu je slika Božja. I stoga božanski zakon donosi propise o svemu onome po čemu je čovjekov razum dobro uređen. A to biva po činima svih kreposti: naime, intelektualne kreposti dobro uređuju čine samoga razuma u njima samima, a moralne kreposti dobro uređuju čine razuma glede nutarnjih strasti i vanjskih djelovanja. I stoga je očito da božanski zakon prikladno postavlja propise o činima svih kreposti, tako ipak da neki, bez kojih se red kreposti, koji je red razuma, ne može sačuvati, potpadaju pod obvezu propisa; a neki, koji pripadaju punini savršene kreposti, potpadaju pod opomenu savjeta.

Odgovor na 1. prigovor: ispunjenje zapovijedi zakona, čak i onih koje su o činima drugih kreposti, ima razlog opravdanja ukoliko je pravedno da čovjek sluša Boga; ili također ukoliko je pravedno da sve što je čovjekovo bude podložno razumu.

Odgovor na 2. prigovor: pravednost u pravom smislu riječi gleda na dug jednoga čovjeka prema drugome, no u svim drugim krepostima gleda se na dug nižih moći prema razumu. I s obzirom na razlog toga duga Filozof u V. Ethic. pripisuje neku metaforičku pravednost.

Odgovor na 3. prigovor: na treće je jasan odgovor po onome što je rečeno o različitosti zajednice.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.