Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 100, a. 1

Jesu li sve moralne zapovijedi staroga zakona od naravnoga zakona

Prigovor 1. Čini se da svi moralni propisi ne pripadaju naravnom zakonu. Kaže se naime u Sir 17: „Dodao im je stegu i zakon života dao im u baštinu“. No stega se razlikuje od naravnoga zakona po tome što se naravni zakon ne uči, nego se posjeduje po naravnom nagonu. Dakle, nisu svi moralni propisi od naravnoga zakona.

Prigovor 2. Nadalje, božanski je zakon savršeniji od ljudskoga zakona. No ljudski zakon onome što pripada naravnom zakonu pridodaje neke stvari koje pripadaju dobrim običajima, što je bjelodano iz toga što je naravni zakon isti kod svih, dok su ustanove takvih običaja različite kod različitih naroda. Dakle, božanski je zakon još mnogo više morao povrh naravnoga zakona dodati neke stvari koje pripadaju dobrim običajima.

Prigovor 3. Nadalje, kao što naravni razum navodi na neke dobre običaje, tako i vjera; stoga se i u Gal 5 kaže da vjera djeluje po ljubavi. No vjera nije sadržana pod naravnim zakonom, jer ono što pripada vjeri nadilazi naravni razum. Dakle, svi moralni propisi božanskoga zakona ne pripadaju naravnom zakonu.

Naprotiv, Apostol u Rim 2 kaže da „pogani koji nemaju zakona, po naravi čine ono što je od zakona“, što treba razumjeti o onome što pripada dobrim običajima. Dakle, svi moralni propisi zakona pripadaju naravnom zakonu.

Odgovaram: treba reći da moralni propisi, odijeljeni od bogoštovnih i pravnih, jesu oni koji po sebi pripadaju dobrim običajima. Budući pak da se ljudski običaji nazivaju takvima s obzirom na razum, koji je vlastito počelo ljudskih čina, dobrim se običajima nazivaju oni koji se slažu s razumom, a lošima oni koji se ne slažu s razumom. Kao što pak svaki sud spekulativnoga razuma proizlazi iz naravne spoznaje prvih počela, tako i svaki sud praktičnoga razuma proizlazi iz nekih naravno spoznatih počela, kako je gore rečeno. Iz njih se može na različite načine dolaziti do donošenja suda o različitim stvarima. Neke su naime stvari u ljudskim činima toliko jasne da se odmah, uz malo razmatranja, mogu odobriti ili osuditi pomoću onih općih i prvih počela. A neke su takve da se za sud o njima zahtijeva mnogostruko razmatranje različitih okolnosti, a pomno ih razmatrati ne pripada svakome, nego mudracima; kao što razmatrati pojedinačne zaključke znanostî ne pripada svima, nego samo filozofima. Neke su pak takve da za donošenje suda o njima čovjek treba primiti pomoć po božanskoj pouci, kao što je to s onim što treba vjerovati. Tako je dakle bjelodano: budući da su moralni propisi o onome što pripada dobrim običajima, a to je ono što se slaže s razumom, te budući da svaki sud ljudskoga razuma na neki način proizlazi iz naravnoga razuma, nužno je da svi moralni propisi pripadaju naravnom zakonu, ali na različit način. Neki su naime takvi da naravni razum svakoga čovjeka po sebi odmah prosuđuje da ih treba činiti ili ne činiti, kao što je: „Poštuj oca svoga i majku svoju“, te: „Ne ubij, ne ukradi“. I takvi propisi pripadaju naravnom zakonu apsolutno. Neki su pak takvi da ih mudraci tananijim razmatranjem razuma prosuđuju vrijednima obdržavanja. I ti pripadaju naravnom zakonu tako da ipak trebaju stegu kojom mudriji poučavaju neukije, kao ono: „Pred sijedom glavom ustani i poštuj osobu starca“, i tome slično. Neki su pak takvi da ljudski razum za sud o njima treba božansku pouku kojom biva poučen o božanskim stvarima, kao što je ono: „Ne pravi sebi klesana lika niti ikakve sličnosti; ne uzimaj imena Boga svoga uzalud“.

Odgovor na prigovore: i po ovome je jasan odgovor na prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.