Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 1, a. 5

Može li jedan čovjek imati više krajnjih ciljeva

Prigovor 1. Čini se da je moguće da se volja jednoga čovjeka istodobno usmjeri na više stvari kao na krajnje ciljeve. Kaže naime Augustin u XIX. knjizi De Civ. Dei da su neki krajnji cilj čovjeka postavili u četvero, naime „u nasladu, u spokoj, u prvotna dobra naravi i u krepost“. To je pak očito više stvari. Dakle, jedan čovjek može postaviti krajnji cilj svoje volje u mnogim stvarima.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se međusobno ne protivi ne isključuje jedno drugo. No mnogo se toga nalazi u stvarima što se međusobno ne protivi. Ako se dakle jedno postavi kao krajnji cilj volje, zbog toga se ne isključuje drugo.

Prigovor 3. Nadalje, volja po tome što postavi krajnji cilj u nečemu ne gubi svoju slobodnu moć. No prije nego što je postavila svoj krajnji cilj u onome, recimo u nasladi, mogla je postaviti svoj krajnji cilj u drugome, recimo u bogatstvu. Dakle, i nakon što netko postavi krajnji cilj svoje volje u nasladi, može istodobno postaviti krajnji cilj u bogatstvu. Dakle, moguće je da se volja jednoga čovjeka istodobno usmjeri na različite stvari kao na krajnje ciljeve.

Naprotiv, ono u čemu netko počiva kao u krajnjem cilju vlada čovjekovim osjećajem, jer odatle prima pravila čitava svoga života. Stoga se o proždrljivcima kaže u Fil 3: „kojima je bog trbuh“, jer naime postavljaju krajnji cilj u slastima trbuha. No kako se kaže u Mt 6, „nitko ne može služiti dvojici gospodara“, naime međusobno neuređenima. Dakle, nemoguće je da postoje mnogi krajnji ciljevi jednoga čovjeka koji nisu međusobno uređeni.

Odgovaram: nemoguće je da se volja jednoga čovjeka istodobno odnosi prema različitim stvarima kao prema krajnjim ciljevima. Čemu se trostruki razlog može navesti. Prvi je jer, budući da svaka stvar teži za svojim savršenstvom, netko kao krajnji cilj želi ono što želi kao savršeno dobro koje dovršuje njega samoga. Stoga Augustin kaže u XIX. knjizi De Civ. Dei: „ciljem dobra sada nazivamo ne ono što se troši da ne bude, nego ono što se usavršuje da bude puno“. Potrebno je dakle da krajnji cilj tako ispuni svu čovjekovu težnju da ništa izvan njega ne preostane za željenje. Što ne može biti ako se za njegovo savršenstvo traži nešto vanjsko. Stoga ne može biti da težnja tako teži k dvjema stvarima kao da je svaka od njih njezino savršeno dobro. Drugi je razlog jer, kao što je u napredovanju razuma počelo ono što se naravno spoznaje, tako u napredovanju razumskoga apetita, a to je volja, treba biti počelo ono što se naravno želi. To pak mora biti jedno, jer narav ne teži osim k jednome. Počelo je pak u napredovanju razumskoga apetita krajnji cilj. Stoga ono k čemu volja teži pod vidom krajnjega cilja mora biti jedno. Treći je razlog jer, budući da voljni čini iz cilja zadobivaju vrstu, kako je gore utvrđeno, potrebno je da od krajnjega cilja, koji je zajednički, zadobiju pojam roda, kao što se i naravne stvari postavljaju u rod prema zajedničkom formalnom pojmu. Budući da su dakle sva teženja volje, ukoliko su takva, jednoga roda, potrebno je da krajnji cilj bude jedan. I osobito zato što je u svakom rodu jedno prvo počelo, a krajnji cilj ima pojam prvoga počela, kako je rečeno. No kako se odnosi krajnji cilj čovjeka jednostavno prema čitavu ljudskom rodu, tako se odnosi krajnji cilj ovoga čovjeka prema ovomu čovjeku. Stoga je potrebno da, kao što je svim ljudima naravno jedan krajnji cilj, tako se i volja ovoga čovjeka postavi u jednom krajnjem cilju.

Odgovor na 1. prigovor: sve se te mnoge stvari prihvaćaju u pojmu jednoga savršenoga dobra od njih sastavljenoga od strane onih koji su u njima postavljali krajnji cilj.

Odgovor na 2. prigovor: premda se može uzeti više stvari koje se međusobno ne protive, ipak se savršenom dobru protivi to da išta od savršenstva stvari bude izvan njega.

Odgovor na 3. prigovor: moć volje nema to da učini da suprotnosti budu istodobno. Što bi se dogodilo kad bi težila k više nepovezanih stvari kao k krajnjim ciljevima, kako je bjelodano iz rečenoga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.