I-II, q. 1, a. 4
Postoji li neki krajnji cilj ljudskoga života
Prigovor 1. Čini se da nema nekoga krajnjeg cilja ljudskoga života, nego da se u ciljevima ide u beskonačno. Dobro se naime, prema svojemu pojmu, širi samo od sebe; kako je bjelodano po Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. Ako je dakle ono što proizlazi iz dobra i samo dobro, potrebno je da to dobro širi drugo dobro, i tako je napredovanje dobra u beskonačno. No dobro ima vid cilja. Dakle, u ciljevima je napredovanje u beskonačno.
Prigovor 2. Nadalje, ono što pripada razumu može se u beskonačno umnažati, stoga se i matematičke veličine u beskonačno povećavaju. Vrste također brojeva zbog toga su beskonačne jer, kad se dade bilo koji broj, razum može smisliti drugi veći. No želja za ciljem slijedi prihvaćanje razuma. Dakle, čini se da se i u ciljevima ide u beskonačno.
Prigovor 3. Nadalje, dobro i cilj jest objekt volje. No volja se beskonačno mnogo puta može povratiti nad samu sebe: mogu naime htjeti nešto, i htjeti da to hoću, i tako u beskonačno. Dakle, u ciljevima ljudske volje ide se u beskonačno, i nema nekoga krajnjeg cilja ljudske volje.
Naprotiv, Filozof kaže u II. Metaphys. da „oni koji čine beskonačno, oduzimaju narav dobra“. No dobro je ono što ima vid cilja. Dakle, protivno je pojmu cilja da se ide u beskonačno. Nužno je dakle postaviti jedan krajnji cilj.
Odgovaram: govoreći po sebi, nemoguće je u ciljevima ići u beskonačno, s koje god strane. U svemu naime što po sebi ima međusobni red potrebno je da se, kad se ukloni prvo, ukloni i ono što je usmjereno k prvome. Stoga Filozof dokazuje u VIII. Physic. da nije moguće u pokretačkim uzrocima ići u beskonačno, jer više ne bi bilo prvoga pokretača, čijim oduzimanjem drugi ne mogu pokretati, budući da ne pokreću osim po tome što se pokreću od prvoga pokretača. U ciljevima se pak nalazi dvostruki red, naime red nakane i red izvršenja, i u obama redovima potrebno je da postoji nešto prvo. Ono naime što je prvo u redu nakane jest takoreći počelo koje pokreće težnju; stoga, kad se počelo oduzme, težnja se ni od čega ne bi pokretala. Ono pak što je počelo u izvršenju jest odakle započinje djelovanje; stoga, kad se to počelo oduzme, nitko ne bi počeo išta djelovati. Počelo je pak nakane krajnji cilj, a počelo je izvršenja prvo od onoga što vodi k cilju. Tako dakle ni s jedne strane nije moguće ići u beskonačno: jer kad ne bi bilo krajnjega cilja, ni za čim se ne bi težilo, niti bi ijedno djelovanje završilo, niti bi se pak smirila nakana djelatnika; kad pak ne bi bilo prvoga u onome što vodi k cilju, nitko ne bi počeo išta djelovati, niti bi završilo savjetovanje, nego bi išlo u beskonačno. No ono što nema red po sebi, nego se po akcidentu međusobno spaja, ništa ne priječi da ima beskonačnost; uzroci su naime po akcidentu neodređeni. I na taj način biva da postoji beskonačnost po akcidentu u ciljevima i u onome što vodi k cilju.
Odgovor na 1. prigovor: pojmu dobra pripada da nešto od njega istječe, ali ne i to da ono samo od drugoga proizlazi. I zato, budući da dobro ima vid cilja, a prvo je dobro krajnji cilj, taj razlog ne dokazuje da nema krajnjega cilja, nego da se od pretpostavljenoga prvoga cilja ide u beskonačno prema dolje prema onome što vodi k cilju. I to bi doista pristajalo kad bi se promatrala samo moć prvoga dobra, koja je beskonačna. No budući da prvo dobro ima širenje prema razumu, kojemu pripada prema nekom pouzdanom obliku istjecati u uzrokovano, stanovita se pouzdana mjera primjenjuje na istjecanje dobara od prvoga dobra, od kojega sva druga dobra sudjeluju u moći širenja. I zato širenje dobara ne ide u beskonačno, nego je, kako se kaže u Mudr 11, Bog sve uredio po broju, težini i mjeri.
Odgovor na 2. prigovor: u onome što je po sebi razum započinje od naravno poznatih počela i napreduje k stanovitom svršetku. Stoga Filozof dokazuje u I. knjizi Poster. da u dokazivanjima nema napredovanja u beskonačno, jer se u dokazivanjima promatra red nekih po sebi međusobno povezanih stvari, a ne po akcidentu. U onome pak što se povezuje po akcidentu ništa ne priječi da razum ide u beskonačno. Pripada pak po akcidentu prethodno postojećoj količini ili broju, ukoliko je takav, to da mu se doda količina ili jedinica. Stoga u takvome ništa ne priječi da razum ide u beskonačno.
Odgovor na 3. prigovor: to umnažanje činâ volje povraćene nad samu sebe odnosi se po akcidentu prema redu ciljeva. Što je bjelodano iz toga što se oko jednoga te istoga cilja bez razlike jednom ili više puta nad samu sebe volja povraća.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.