Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 1, a. 3

Primaju li čovjekovi čini vrstu od cilja

Prigovor 1. Čini se da ljudski čini ne primaju vrstu od cilja. Cilj je naime vanjski uzrok. No svaka pojedina stvar ima vrstu od nekoga unutarnjega počela. Dakle, ljudski čini ne primaju vrstu od cilja.

Prigovor 2. Nadalje, ono što daje vrstu treba biti prije. No cilj je poslije u bitku. Dakle, ljudski čin nema vrstu od cilja.

Prigovor 3. Nadalje, isto ne može biti osim u jednoj vrsti. No događa se da se brojčano isti čin usmjeri k različitim ciljevima. Dakle, cilj ne daje vrstu ljudskim činima.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De moribus Ecclesiae et Manichaeorum: „prema tome kako je cilj prijekoran ili hvalevrijedan, prema tome su naša djela prijekorna ili hvalevrijedna“.

Odgovaram: svaka pojedina stvar zadobiva vrstu prema činu, a ne prema mogućnosti; stoga se ono što je sastavljeno od tvari i oblika uspostavlja u svojim vrstama po vlastitim oblicima. I to također valja razmotriti u vlastitim gibanjima. Budući naime da se gibanje na neki način razlikuje po djelovanju i trpljenju, oboje od toga zadobiva vrstu od čina: djelovanje doista od čina koji je počelo djelovanja; trpljenje pak od čina koji je svršetak gibanja. Stoga djelovanje zagrijavanja nije ništa drugo nego stanovito gibanje koje proizlazi iz topline; trpljenje pak zagrijavanja nije ništa drugo nego gibanje k toplini; a definicija očituje pojam vrste. I na oba načina ljudski čini, bilo da se promatraju na način djelovanjâ bilo na način trpljenjâ, zadobivaju vrstu od cilja. Na oba se naime načina mogu promatrati ljudski čini po tome što čovjek pokreće samoga sebe i biva pokrenut od samoga sebe. Rečeno je pak gore da se čini nazivaju ljudskima ukoliko proizlaze iz promišljene volje. Objekt je pak volje dobro i cilj. I stoga je bjelodano da je počelo ljudskih čina, ukoliko su ljudski, cilj. A slično je i svršetak istih; naime, ono u čemu završava ljudski čin jest ono što volja smjera kao cilj; kao što je u naravnim djelatnicima oblik rođenoga suobličen obliku onoga koji rađa. I jer se, kako Ambrozije kaže na Luku, „vladanja vlastito nazivaju ljudskima“, moralni čini vlastito zadobivaju vrstu iz cilja; naime, isto su moralni čini i ljudski čini.

Odgovor na 1. prigovor: cilj nije posvema nešto vanjsko od čina, jer se uspoređuje s činom kao počelo ili svršetak; i to je samo od pojma čina: da naime bude od nekoga, u pogledu djelovanja, i da bude k nečemu, u pogledu trpljenja.

Odgovor na 2. prigovor: cilj prema tome što je prvi u nakani, kako je rečeno, prema tome pripada volji. I na taj način daje vrstu ljudskom to jest moralnom činu.

Odgovor na 3. prigovor: brojčano isti čin, prema tome što jednom izlazi od djelatnika, ne usmjerava se osim k jednomu bližemu cilju, od kojega ima vrstu; ali se može usmjeriti k više udaljenih ciljeva, od kojih je jedan cilj drugoga. Moguće je ipak da se jedan čin prema vrsti naravi usmjeri k različitim ciljevima volje: kao što se to samo da se ubije čovjek, što je isto prema vrsti naravi, može usmjeriti kao k cilju k očuvanju pravednosti i k zadovoljenju srdžbe. I odatle će biti različiti čini prema vrsti morala, jer će na jedan način biti čin kreposti, a na drugi način bit će čin mane. Gibanje naime ne prima vrstu od onoga što je svršetak po akcidentu, nego samo od onoga što je svršetak po sebi. Moralni pak ciljevi akcidentalno pripadaju naravnoj stvari; i obrnuto pojam naravnoga cilja akcidentalno pripada moralnomu. I stoga ništa ne priječi da čini koji su isti prema vrsti naravi budu različiti prema vrsti morala, i obrnuto.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.