Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Protiv Prakseje, koji je tvrdio da je sam Otac rođen i trpio, Tertulijan uči jednoga Boga u trima osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, te prvi rabi riječ Trinitas.

1. Sotonine spletke protiv istine. Kako poprimaju oblik praksejanskoga krivovjerja. Izvještaj o širenju toga krivovjerja

Na razne se načine đavao natjecao s istinom i opirao joj se. Katkada je njegov cilj bio uništiti istinu braneći je. On tvrdi da postoji samo jedan Gospodin, svemogući Stvoritelj svijeta, kako bi iz toga nauka o jedinstvu skovao krivovjerje. On kaže da je sam Otac sišao u Djevicu, da se sam rodio od nje, sam trpio, štoviše da je On sam bio Isus Krist. Ovdje se stara zmija posvađala sama sa sobom, budući da mu je, kada je iskušavao Krista nakon Ivanova krštenja, pristupio kao »Sinu Božjemu«; zacijelo dajući do znanja da Bog ima Sina, čak i po svjedočanstvu samih Pisama iz kojih je u tom trenutku kovao svoju napast: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« Opet: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe«, misleći bez sumnje na Oca, »i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.« Ili je možda, na koncu, samo predbacivao evanđeljima laž, govoreći zapravo: »Odbacite Mateja, odbacite Luku! Zašto slušati njihove riječi? Unatoč njima, izjavljujem da sam pristupio samomu Bogu; samoga sam Svemogućega iskušavao licem u lice; i ni zbog koje druge svrhe doli da ga iskušam nisam mu pristupio. Da je, naprotiv, to bio samo Sin Božji, po svoj prilici nikada se ne bih udostojao s njime imati posla.« Međutim, on je sam lažac od početka, a takav je i svaki čovjek kojega on potakne na svoj način; kao na primjer Prakseja. Jer on je bio prvi koji je u Rim iz Azije uvezao ovu vrstu krivovjerne izopačenosti, čovjek u ostalim stvarima nemirna duha, a nadasve napuhan ohološću priznavaštva jednostavno i jedino zato što je morao kratko vrijeme podnositi neugodnost zatvora; kojom prigodom, čak i »da je predao svoje tijelo da se sažeže, ništa mu ne bi koristilo«, jer nije imao ljubavi Božje, čijim se darovima sam usprotivio i koje je uništio. Jer pošto je rimski biskup priznao proročke darove Montana, Priske i Maksimile, te je na temelju toga priznanja podijelio svoj mir crkvama Azije i Frigije, on ga je, navaljujući lažnim optužbama protiv samih proroka i njihovih crkava te pozivajući se na autoritet biskupovih predšasnika na toj stolici, prisilio da opozove mirovno pismo koje je već bio izdao, kao i da odustane od svoje namjere priznavanja rečenih darova. Time je Prakseja učinio dvostruku službu đavlu u Rimu: prognao je proroštvo i uveo krivovjerje; natjerao je u bijeg Parakleta i razapeo Oca. Praksejin je kukolj osim toga bio posijan te je donio svoj plod i ovdje, dok su mnogi spavali u svojoj jednostavnosti nauka; no činilo se da je taj kukolj doista bio iščupan, pošto ga je otkrio i razotkrio onaj čijim se posredovanjem Bogu svidjelo poslužiti. Doista, Prakseja se bio hotimično vratio svojoj staroj, pravoj vjeri, naučavajući je nakon svoga odricanja od zablude; i njegov vlastiti rukopis ostaje kao dokaz među tjelesnima, u čijem se društvu taj čin tada zbio; poslije se o njemu ništa nije čulo. Mi smo se doista, sa svoje strane, naknadno povukli od tjelesnih po svojem priznavanju i održavanju Parakleta. No Praksejin je kukolj tada posvuda rasuo svoje sjeme, koje je, ležeći neko vrijeme skriveno, s prikrivenom životnom snagom pod krinkom, sada izbilo s novom snagom. Ali opet će biti iščupano s korijenom, ako Gospodin hoće, već sada; a ako ne sada, onda u onaj dan kada će se svi snopovi kukolja skupiti zajedno, te će zajedno sa svakom drugom sablazni biti spaljeni neugasivim ognjem.

2. Katolički nauk o Trojstvu i jedinstvu, ponekad nazvan božanskom ekonomijom ili rasporedbom osobnih odnosa Božanstva

U tijeku vremena dakle, tobože, Otac se rodio i Otac je trpio, sam Bog, Gospodin Svemogući, za koga u svojem propovijedanju izjavljuju da je Isus Krist. Mi pak, kao što smo uistinu uvijek činili, a osobito otkad smo bolje poučeni od Parakleta, koji ljude uistinu uvodi u svu istinu, vjerujemo da postoji samo jedan Bog, ali pod sljedećom rasporedbom, ili οἰκονομία, kako se naziva: da taj jedan jedini Bog ima i Sina, svoju Riječ, koja je izišla od Njega samoga, po kojoj je sve stvoreno i bez koje ništa nije postalo. Vjerujemo da je Njega Otac poslao u Djevicu i da se od nje rodio, budući i Čovjek i Bog, Sin Čovječji i Sin Božji, te da je nazvan imenom Isus Krist; vjerujemo da je trpio, umro i bio pokopan, prema Pismima, te da, pošto ga je Otac uskrisio i uzeo natrag na nebo, sjedi s desne Ocu, i da će doći suditi žive i mrtve; koji je također s neba od Oca, prema svojemu vlastitom obećanju, poslao Duha Svetoga, Parakleta, posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca i Sina i Duha Svetoga. Da nam je ovo pravilo vjere došlo od početka evanđelja, čak i prije bilo kojega od starijih krivovjeraca, a kamoli prije Prakseje, jučerašnjega umišljenika, bit će očito kako iz kasnoga datuma koji obilježava sva krivovjerja, tako i iz posve novoga karaktera našega novopečenoga Prakseje. U ovom načelu moramo odsada nalaziti predmnijevanje jednake snage protiv svih krivovjerja uopće: da je istinito ono što je prvo, dok je lažno ono što je kasnijega datuma. No čuvajući ovo pravilo nepovrijeđenim, ipak se mora dati neka prilika za preispitivanje izjava krivovjeraca, s obzirom na pouku i zaštitu raznih osoba; makar samo zato da se ne čini kako je svako izvrtanje istine osuđeno bez ispitivanja i jednostavno unaprijed prosuđeno; osobito u slučaju ovoga krivovjerja, koje umišlja da posjeduje čistu istinu, misleći da se u Jednoga Jedinoga Boga ne može vjerovati ni na koji drugi način doli govoreći da su Otac, Sin i Duh Sveti jedna te ista Osoba. Kao da i na taj način sve nije Jedno, time što su svi od Jednoga, jedinstvom naime tvari; dok se još uvijek čuva otajstvo rasporedbe, koje raspoređuje Jedinstvo u Trojstvo, postavljajući u njihov red tri Osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga: tri, međutim, ne po stanju, nego po stupnju; ne po tvari, nego po obliku; ne po moći, nego po očitovanju; ipak jedne tvari, i jednoga stanja, i jedne moći, budući da je On jedan Bog, od koga se ti stupnjevi, oblici i očitovanja računaju pod imenom Oca i Sina i Duha Svetoga. Kako oni podliježu broju bez diobe, bit će pokazano kako naša rasprava bude napredovala.

3. Razni pučki strahovi i predrasude. Nauk o Trojstvu u jedinstvu izbavljen od tih krivih shvaćanja

Jednostavni naime, neću ih nazvati nerazumnima i neukima, koji uvijek tvore većinu vjernika, plaše se rasporedbe Trojstva u Jednome, na temelju toga što ih samo njihovo pravilo vjere odvraća od mnoštva bogova ovoga svijeta k jedinomu pravom Bogu; ne shvaćajući da se, premda je On jedan jedini Bog, u Njega ipak mora vjerovati s Njegovom vlastitom οἰκονομία. Brojčani red i raspodjelu Trojstva oni drže razdiobom Jedinstva; dok je Jedinstvo koje izvodi Trojstvo iz samoga sebe toliko daleko od toga da bude uništeno, da ga ono zapravo podupire. Oni nam neprestano prigovaraju da smo propovjednici dvojice bogova i trojice bogova, dok sebi prvenstveno pripisuju zaslugu da su štovatelji Jednoga Boga; baš kao da samo Jedinstvo s nerazumnim zaključcima ne rađa krivovjerje, a Trojstvo razumno promatrano ne tvori istinu. Mi, kažu oni, držimo monarhiju, to jest jedinovladu Božju. I tako, što se samoga zvuka tiče, čak i Latini, i to oni neuki, izgovaraju tu riječ na takav način da biste pomislili kako je njihovo razumijevanje riječi μοναρχία, to jest monarhije, jednako potpuno kao i njihov izgovor toga pojma. Eto dakle, Latini se trude izgovoriti μοναρχία, dok Grci zapravo odbijaju razumjeti οἰκονομία, to jest rasporedbu Trojstva u Jednome. Što se pak mene tiče, ako sam prikupio ikakvo znanje o bilo kojem jeziku, siguran sam da μοναρχία ne znači ništa drugo doli pojedinačnu i samostalnu vlast; no unatoč svemu tome, ta monarhija, zato što je vlast jednoga, ne priječi onoga čija je to vlast, bilo da ima sina, bilo da je samoga sebe doista učinio sinom sebi, bilo da upravlja svojom vlastitom monarhijom preko kojih god poslužitelja hoće. Štoviše, tvrdim da nikakvo gospodstvo ne pripada jednomu jedinomu na takav način, kao njegovo vlastito, ili u takvom smislu pojedinačno, ili u takvom smislu monarhija, a da se ne bi također vršilo preko drugih osoba koje su s njime najtješnje povezane, i koje je ono samo pribavilo sebi kao službenike. Ako usto onaj čija je monarhija ima sina, ona se ne dijeli smjesta niti prestaje biti monarhija ako se i sin uzme za subaštinika u njoj; naprotiv, po svojemu podrijetlu ona jednako pripada onomu od koga se prenosi na sina; a budući da je njegova, utoliko je više monarhija, to jest jedina vlast, jer je drže dvojica koji su tako nerazdvojni. Prema tome, budući da se i božanskom Monarhijom upravlja po tolikim legijama i vojskama anđela, kao što je pisano: »Tisuće tisuća služahu njemu, i deset tisuća puta deset tisuća stajahu preda njim«; i budući da ona zbog te okolnosti nije prestala biti vladavina jednoga, tako da više ne bi bila monarhija, zato što njome upravlja toliko tisuća vlasti; kako to da se drži kako Bog trpi diobu i razdjeljenje u Sinu i u Duhu Svetomu, kojima su dodijeljena drugo i treće mjesto i koji su tako usko povezani s Ocem u njegovoj supstanciji, dok nikakvu takvu diobu i razdjeljenje ne trpi u mnoštvu tolikih anđela? Zar doista pretpostavljaš da su Oni, koji su po naravi udovi same Očeve supstancije, zalog njegove ljubavi, oruđa njegove moći, štoviše, sama njegova sila i cjelokupan sustav njegove monarhije, njezino obaranje i uništenje? Nisi u pravu tako misleći. Više bih volio da se vježbaš u značenju same stvari negoli u zvuku riječi. Jer moraš razumjeti da je obaranje monarhije ovo: kada se nad nju uvede druga vlast, koja ima ustrojstvo i stanje svojstveno samoj sebi, i stoga je suparnička; kada se, na primjer, uvodi neki drugi bog nasuprot Stvoritelju, kao u Marcionovim mnijenjima; ili kada se uvode mnogi bogovi, po vašim Valentinima i vašim Prodicima. Tada to doista znači obaranje Monarhije, jer uključuje uništenje Stvoritelja.

4. Jedinstvo Božanstva te vrhovništvo i jedina vlast Božjega Bića. Monarhija nipošto nije narušena katoličkim naukom

A što se mene tiče, koji Sina izvodim ni iz čega drugoga doli iz Očeve supstancije, i prikazujem ga kako ništa ne čini bez Očeve volje te kako je primio svu vlast od Oca, kako bih ja uopće mogao uklanjati Monarhiju iz vjere, kad je čuvam u Sinu onako kako mu ju je Otac povjerio? Istu bih primjedbu želio izričito iznijeti i u pogledu trećega stupnja u Božanstvu, jer vjerujem da Duh ne proizlazi ni iz kojega drugoga izvora doli od Oca po Sinu. Pazi dakle da nisi radije ti onaj koji uništava Monarhiju, kada obaraš njezin raspored i raspodjelu, koja je uspostavljena u onoliko imena koliko se svidjelo Bogu upotrijebiti. No ona ostaje tako čvrsta i postojana u svojemu stanju, usprkos uvođenju Trojstva u nju, da je Sin zapravo ima vratiti cijelu Ocu; baš kao što apostol kaže u svojoj poslanici o samome svršetku svega: »Kada preda kraljevstvo Bogu i Ocu; jer on treba da kraljuje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje«; slijedeći dakako riječi Psalma: »Sjedni mi s desne strane dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.« »A kad mu sve bude podloženo, izuzev onoga koji mu je sve podložio, tada će se i sam Sin podložiti onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.« Vidimo dakle da Sin nije zapreka Monarhiji, premda njome sada upravlja Sin; jer kod Sina je ona još uvijek u svojemu stanju, i u svojemu će stanju biti vraćena Ocu po Sinu. Nitko je dakle neće okrnjiti zbog pripuštanja Sina k njoj, budući da je sigurno da mu ju je Otac povjerio i da je On s vremenom ima ponovno predati Ocu. Iz ovoga jednoga retka poslanice nadahnutoga apostola već smo mogli pokazati da su Otac i Sin dvije zasebne Osobe, ne samo spominjanjem njihovih zasebnih imena kao Oca i Sina, nego i činjenicom da Onaj koji predaje kraljevstvo i Onaj komu se ono predaje, a isto tako Onaj koji je podložio sve i Onaj komu je sve podloženo, nužno moraju biti dva različita Bića.

5. Izvođenje Sina ili Riječi Božje od Oca božanskim ishodištem. Prikazano djelovanjem ljudske misli i svijesti

No budući da oni hoće da Dvojica budu samo Jedan, tako da se Oca drži istovjetnim sa Sinom, posve je pravo da se ispita cijelo pitanje o Sinu: postoji li, tko je i na koji način postoji. Tako će sama istina osigurati vlastitu potvrdu iz Pisama i tumačenja koja ih čuvaju. Ima nekih koji tvrde da čak i Knjiga Postanka na hebrejskom počinje ovako: »U početku načini Bog sebi Sina.« Kako za to nema temelja, naveden sam na druge razloge izvedene iz samoga Božjega rasporeda, u kojemu je postojao prije stvaranja svijeta, sve do rođenja Sina. Jer prije svega Bog je bio sam, bivajući sam u sebi i za sebe svemir, i prostor, i sve. Nadalje, bio je sam jer nije bilo ničega izvan njega doli njega samoga. Pa ipak, čak ni tada nije bio sam; jer imao je uza se ono što je posjedovao u sebi, to jest svoj vlastiti Razum. Jer Bog je razuman, i Razum bijaše najprije u njemu; i tako je sve proizišlo od njega samoga. Taj je Razum njegova vlastita Misao ili Svijest koju Grci nazivaju logos [λόγος], kojim izrazom označujemo i Riječ ili Govor; i stoga je sada uobičajeno među našima, uslijed jednostavnoga prijevoda toga izraza, reći da Riječ bijaše u početku kod Boga; premda bi prikladnije bilo smatrati Razum starijim; jer Bog nije imao Riječ od početka, nego je imao Razum i prije početka; a i sama se Riječ sastoji od Razuma, za koji se tako dokazuje da je postojao prije, kao njezina vlastita supstancija. Nije da je ta razlika od kakve praktične važnosti. Jer premda Bog još ne bijaše poslao svoju Riječ, ipak ju je imao u sebi, u zajedništvu s vlastitim Razumom i obuhvaćenu u njemu, dok je u tišini planirao i raspoređivao u sebi sve što je poslije namjeravao izreći po svojoj Riječi. Dok je tako planirao i raspoređivao sa svojim vlastitim Razumom, zapravo je činio da postane Riječ ono čime se bavio na način Riječi ili Govora. A da bi to lakše razumio, promotri najprije na samome sebi, koji si načinjen »na sliku i priliku Božju«, s kojom svrhom i ti posjeduješ razum u sebi, ti koji si razumno stvorenje, budući da te nije načinio samo razumni Tvorac, nego si zapravo oživljen iz njegove supstancije. Promatraj dakle kako se, dok u tišini razgovaraš sa samim sobom, taj isti proces odvija u tebi po tvome razumu, koji ti izlazi ususret s riječju pri svakom pokretu tvoje misli, pri svakom poticaju tvojega poimanja. Što god misliš, tu je riječ; što god pojmiš, tu je razum. Moraš to izreći u svojemu umu; i dok govoriš, prihvaćaš govor kao subesjednika sa sobom, u koji je uključen upravo taj razum, po kojemu, dok u mislima razgovaraš sa svojom riječju, uzajamnim djelovanjem proizvodiš misao s pomoću toga razgovora sa svojom riječju. Tako je, u određenom smislu, riječ druga osoba u tebi, po kojoj u razmišljanju izgovaraš govor, i po kojoj također, uzajamnošću postupka, izgovarajući govor rađaš misao. Sama je riječ nešto različito od tebe samoga. Koliko li se potpunije sve to odvija u Bogu, čijom se slikom i prilikom i ti smatraš, ukoliko On ima razum u sebi čak i dok šuti, a u taj je Razum uključena njegova Riječ! Mogu stoga bez lakomislenosti najprije postaviti kao utvrđeno načelo da čak ni tada, prije stvaranja svemira, Bog nije bio sam, budući da je u sebi imao i Razum i, nerazdvojnu od Razuma, svoju Riječ, koju je učinio drugom u odnosu na sebe pokrećući je u sebi.

6. Riječ Božja ujedno je i Mudrost Božja. Izlaženje Mudrosti radi stvaranja svemira prema božanskom naumu

Ova moć i raspored Božanskoga Uma iznosi se u Pismima i pod imenom Sofija [Σοφία], Mudrost; jer što može s većim pravom nositi ime Mudrosti negoli Razum ili Riječ Božja? Poslušaj stoga samu Mudrost, postavljenu u svojstvu Druge Osobe: »Gospodin me stvori u početku svojih putova, radi svojih djela, prije nego što je načinio zemlju, prije nego što su se utvrdile gore; štoviše, prije svih brežuljaka on me rodi«; to jest, stvori me i rodi u svojemu vlastitom umu. Zatim opet promotri razliku među njima naznačenu zajedništvom Mudrosti s Gospodinom. »Kada je pripremao nebo«, veli Mudrost, »bila sam nazočna s njim; i kada je gradio svoja čvrsta mjesta nad vjetrovima, a to su oblaci gore; i kada je utvrđivao izvore i sve što je pod nebom, bila sam uza nj, uređujući sve s njim; bila sam uza nj, u meni je uživao; i svakodnevno sam se radovala u njegovoj nazočnosti.« Čim se dakle Bogu svidjelo izvesti u njihove pojedine supstancije i oblike stvari koje je planirao i uredio u sebi, zajedno s Razumom i Riječju svoje Mudrosti, najprije je izveo samu Riječ, koja je u sebi imala svoj vlastiti nerazdvojni Razum i Mudrost, kako bi sve postalo po onome po komu je bilo planirano i raspoređeno, štoviše, i već načinjeno, ukoliko je postojalo u Božjem umu i razumu. Tome je pak još nedostajalo da bude i javno spoznato te trajno očuvano u svojim vlastitim oblicima i supstancijama.

7. Sin, nazvan Riječju i Mudrošću, podložan je tome da ga se smatra tek svojstvom. Pokazuje se da je On osobno Biće

Tada dakle i sama Riječ poprima svoj vlastiti oblik i sjajno ruho, svoj vlastiti zvuk i glasovni izričaj, kada Bog reče: »Neka bude svjetlost.« To je savršeno rođenje Riječi, kada ona izlazi od Boga, načinjena od njega najprije da osmisli i promisli sve pod imenom Mudrosti: »Gospodin me stvori ili oblikova kao početak svojih putova«; a zatim rođena da sve provede u djelo: »Kada je pripremao nebo, bila sam nazočna s njim.« Tako je čini jednakom sebi; jer izlazeći iz njega postade njegov prvorođeni Sin, jer je rođena prije svega; a i njegov jedinorođeni, jer je jedina rođena od Boga, na način svojstven samo njoj, iz krila njegova vlastitoga srca, kao što i sam Otac svjedoči: »Moje srce«, veli, »iznjedrilo je moju preslavnu Riječ.« Otac je svagda nalazio radost u njoj, a ona se jednako radovala uzajamnom radošću u Očevoj nazočnosti: »Ti si Sin moj, danas te rodih«; i prije zornice rodih te. Sin jednako tako priznaje Oca, govoreći u svojoj vlastitoj osobi, pod imenom Mudrosti: »Gospodin me oblikova kao početak svojih putova, radi svojih djela; prije svih brežuljaka rodi me.« Jer ako se u ovom odlomku doista čini da Mudrost kaže kako ju je Gospodin stvorio radi svojih djela i da dovrši njegove putove, ipak se u drugom Pismu pruža dokaz da »sve po Riječi postade i bez nje ne postade ništa«; kao što se opet na drugome mjestu kaže: »Riječju Gospodnjom nebesa se utvrdiše i duhom usta njegovih sva vojska njihova«, to jest Duhom, ili božanskom naravi, koja bijaše u Riječi; tako je bjelodano da je jedna te ista sila koja se na jednome mjestu opisuje pod imenom Mudrosti, a u drugome odlomku pod nazivom Riječi, koja je bila određena za Božja djela, koja »utvrdi nebesa«, »po kojoj sve postade« i »bez koje ne postade ništa«. Niti se trebamo dulje zadržavati na toj točki, kao da to nije sama Riječ o kojoj se govori i pod imenom Mudrosti i pod imenom Razuma, i cjelokupne božanske Duše i Duha. Postala je također Sinom Božjim i bî rođena kada iziđe iz njega. Priznaješ li dakle, pitat ćeš, da je Riječ stanovita supstancija, sazdana od Duha i priopćenja Mudrosti? Svakako priznajem. Ali ti joj ne dopuštaš da uistinu bude supstancijalno biće, koje ima vlastitu supstanciju; na takav način da je se može smatrati stvarnim predmetom i osobom, i tako biti kadra, kao postavljena na drugo mjesto do Boga Oca, činiti dvojicu, Oca i Sina, Boga i Riječ. Jer reći ćeš: što je riječ doli glas i zvuk usta, i, kako poučavaju gramatičari, udareni zrak, shvatljiv uhu, a u ostalome neka vrst isprazne, puste i netjelesne stvari? Ja, naprotiv, tvrdim da ništa pusto i isprazno nije moglo proizići od Boga, budući da ne potječe iz onoga što je pusto i isprazno; niti je ikako moglo biti bez supstancije ono što je proizišlo iz tako velike supstancije i proizvelo tako silne supstancije; jer sve što je postalo po njoj, ona je sama osobno načinila. Kako bi moglo biti da je ona sama ništa, bez koje ništa nije postalo? Kako je mogao onaj koji je isprazan načiniti čvrste stvari, i onaj koji je pust načiniti stvari koje su pune, i onaj koji je netjelesan načiniti stvari koje imaju tijelo? Jer premda neka stvar ponekad može biti načinjena drukčijom od onoga po komu je načinjena, ipak ništa ne može biti načinjeno od onoga što je pusta i isprazna stvar. Zar je onda ta Riječ Božja pusta i isprazna stvar, koja se naziva Sinom, koji se i sam označuje kao Bog? »Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.« Pisano je: »Ne uzimaj uzalud imena Boga svoga.« To je zasigurno Onaj »koji, budući u obličju Božjemu, nije smatrao plijenom to što je jednak Bogu«. U kakvu obličju Božjemu? Podrazumijeva dakako u nekome obličju, a ne ni u kakvu. Jer tko će poreći da je Bog tijelo, premda je »Bog Duh«? Jer Duh ima tjelesnu supstanciju svoje vlastite vrste, u svojemu vlastitom obličju. Ako dakle nevidljive stvari, ma kakve bile, imaju i svoju supstanciju i svoje obličje u Bogu, po čemu su vidljive samo Bogu, koliko li tek više ono što je poslano iz njegove supstancije neće biti bez supstancije! Kakva god dakle bila supstancija Riječi, ja je označujem kao Osobu, tražim za nju ime Sina; i dok prepoznajem Sina, tvrdim da je On zaseban, kao drugi uz Oca.

8. Premda Sin ili Riječ Božja izlazi od Oca, On nije, poput Valentinova ishođenja, odvojiv od Oca. Niti je Duh Sveti odvojiv od Njih. Primjeri iz naravi

Ako tko iz ovoga pomisli da uvodim kakvu probolu [προβολή], to jest kakvo izvođenje jedne stvari iz druge, kao što čini Valentin kada izlaže eon iz eona, jedan za drugim, onda je ovo moj prvi odgovor tebi: Istina se ne smije ustezati od uporabe takva izraza, njegove stvarnosti i značenja, zato što se njime služi i krivovjerje. Činjenica je da ga je krivovjerje radije preuzelo od Istine, kako bi ga preoblikovalo u svoju krivotvorinu. Je li Riječ Božja bila izvedena ili nije? Ovdje stani sa mnom i ne uzmiči. Ako je bila izvedena, onda priznaj da pravi nauk ima izvođenje; i ne mari za krivovjerje kada u bilo kojoj točki oponaša istinu. Pitanje je sada u kojemu smislu pojedina strana rabi zadanu stvar i riječ koja je izriče. Valentin dijeli i odvaja svoja izvođenja od njihova Začetnika, i postavlja ih na tako veliku udaljenost od njega da eon ne poznaje Oca: on doduše čezne da ga spozna, ali ne može; štoviše, gotovo biva progutan i rastopljen u ostatak tvari. Kod nas, naprotiv, samo Sin poznaje Oca, i sam je objavio Očevo krilo. On je također sve čuo i vidio kod Oca; i ono što mu je Otac zapovjedio, to i govori. I nije izvršio svoju vlastitu volju, nego Očevu, koju je najintimnije poznavao, još od početka. »Jer tko od ljudi zna što je u Bogu doli Duh koji je u njemu?« No Riječ je bila oblikovana Duhom, i, ako se smijem tako izraziti, Duh je tijelo Riječi. Riječ je stoga i svagda u Ocu, kako sam veli: »Ja sam u Ocu«; i svagda je kod Boga, prema onome što je pisano: »I Riječ bijaše kod Boga«; i nikada nije odvojena od Oca, niti je druga u odnosu na Oca, budući da »ja i Otac jedno smo«. To će biti izvođenje kojemu poučava istina, čuvarica Jedinstva, u kojemu izjavljujemo da je Sin izvođenje od Oca, a da nije odvojen od njega. Jer Bog je poslao Riječ, kako i Branitelj izjavljuje, baš kao što korijen tjera stablo, i izvor rijeku, i sunce zraku. Jer to su probole [προβολαί], ili izbijanja supstancija iz kojih potječu. Doista, ne bih oklijevao nazvati stablo sinom ili izdankom korijena, rijeku sinom ili izdankom izvora, a zraku sunca; jer svako je izvorno vrelo roditelj, a sve što iz izvora proizlazi jest izdanak. Još mnogo više to vrijedi za Riječ Božju, koja je doista primila ime Sina kao svoju vlastitu oznaku. No ipak stablo nije odvojeno od korijena, niti rijeka od izvora, niti zraka od sunca; pa tako ni Riječ nije odijeljena od Boga. Slijedeći dakle oblik ovih usporedbi, ispovijedam da Boga i njegovu Riječ, Oca i njegova Sina, nazivam dvojicom. Jer korijen i stablo doista su dvije stvari, ali uzajamno povezane; izvor i rijeka također su dva oblika, ali nerazdjeljivi; isto tako sunce i zraka dva su oblika, ali nerazdvojna. Sve što proizlazi iz nečega drugoga mora nužno biti drugo u odnosu na ono iz čega proizlazi, a da pritom ipak nije odvojeno. Gdje pak postoji drugi, moraju biti dvojica; a gdje postoji treći, moraju biti trojica. Duh je doista treći od Boga i Sina; baš kao što je plod sa stabla treći od korijena, ili kao što je potok iz rijeke treći od izvora, ili kao što je vrh zrake treći od sunca. Ništa pak nije tuđe onom izvornom vrelu od kojega prima svoja vlastita svojstva. Na isti način Trojstvo, silazeći od Oca kroz isprepletene i povezane stupnjeve, nipošto ne narušava monarhiju, dok u isto vrijeme čuva stanje ekonomije.

9. Katoličko pravilo vjere izloženo u nekim svojim točkama, osobito u nepomiješanom razlikovanju pojedinih osoba Presvetoga Trojstva

Imajte uvijek na umu da je ovo pravilo vjere koje ispovijedam; njime svjedočim da su Otac, Sin i Duh nerazdvojivi jedan od drugoga, i tako ćete spoznati u kojem se smislu to kaže. Promotrite sada, moja je tvrdnja da je Otac jedan, a Sin drugi, i Duh treći, te da se razlikuju jedan od drugoga. Ovu izjavu u krivom smislu shvaća svaka neupućena kao i svaka zlonamjerna osoba, kao da ona naviješta različnost u smislu koji bi uključivao odvajanje među Ocem, Sinom i Duhom. Štoviše, prisiljen sam ovo reći, kada oni, uzvisujući monarhiju na štetu ekonomije, tvrde istovjetnost Oca, Sina i Duha, da se Sin od Oca ne razlikuje po raznolikosti, nego po raspodjeli: ne razlikuje se po razdiobi, nego po razlikovanju; jer Otac nije isto što i Sin, budući da se razlikuju jedan od drugoga po načinu svoga bitka. Jer Otac je cjelokupna punina naravi, dok je Sin izvedenica i dio cjeline, kao što sam priznaje: »Otac je veći od mene.« U Psalmu je njegova podređenost opisana riječima da je učinjen »malo manjim od anđela«. Tako se Otac razlikuje od Sina jer je veći od Sina, ukoliko je jedan onaj koji rađa, a drugi onaj koji je rođen; jedan je također onaj koji šalje, a drugi onaj koji je poslan; i opet, jedan je onaj koji stvara, a drugi onaj po kome je sve stvoreno. Sretno sam Gospodin rabi ovaj izraz za osobu Branitelja, kako bi označio ne podjelu ili odvajanje, nego raspored uzajamnih odnosa u Božanstvu; jer kaže: »Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja... Duha Istine«, čineći tako Branitelja različitim od sebe samoga, baš kao što mi kažemo da je i Sin različit od Oca; tako da je pokazao treći stupanj u Branitelju, kao što vjerujemo da je drugi stupanj u Sinu, zbog reda koji se obdržava u ekonomiji. Osim toga, ne predstavlja li već sama činjenica da imaju zasebna imena Oca i Sina očitovanje da su različiti u osobnosti? Jer, doista, sve će stvari biti ono što njihova imena označavaju da jesu; i ono što jesu i što će ikada biti, to će se i zvati; a razlikovanje označeno imenima nipošto ne dopušta nikakvu pomutnju, jer nema nikakve pomutnje u stvarima koje ona označavaju. »Vaša riječ neka bude: Da, da; Ne, ne; jer što je više od toga, od Zloga je.«

10. Sama imena Oca i Sina dokazuju osobno razlikovanje Njih dvojice. Nikako ne mogu biti istovjetni, niti je njihova istovjetnost potrebna za očuvanje božanske monarhije

Dakle, posrijedi je ili Otac ili Sin, i dan nije isto što i noć; niti je Otac isto što i Sin, na način da bi obojica bili jedan, a jedan ili drugi obojica, što je mišljenje koje zastupaju najumišljeniji monarhijanci. On je sam, kažu oni, načinio sebe Sinom samome sebi. No Otac čini Sina, a Sin čini Oca; i oni koji tako postaju uzajamno povezani jedan iz drugoga i jedan prema drugome, nikako ne mogu sami od sebe jednostavno postati tako povezani sami sa sobom, da bi Otac mogao načiniti sebe Sinom samome sebi, a Sin učiniti sebe Ocem samome sebi. I odnose koje Bog uspostavlja, njih on također čuva. Otac mora nužno imati sina da bi bio otac; isto tako sin, da bi bio sin, mora imati oca. Jedno je, međutim, imati, a drugo biti. Na primjer, da bih bio muž, moram imati ženu; nikada sam ne mogu biti svoja vlastita žena. Na isti način, da bih bio otac, imam sina, jer nikada samome sebi ne mogu biti sin; i da bih bio sin, imam oca, jer je nemoguće da ikada budem svoj vlastiti otac. I upravo me ti odnosi čine onim što jesam, kada ih steknem: bit ću dakle otac kada imam sina, i sin kada imam oca. Ako pak trebam samome sebi biti bilo koji od ovih odnosa, više nemam ono što sam sâm trebao biti: niti otac, jer bih trebao biti svoj vlastiti otac; niti sin, jer bih bio svoj vlastiti sin. Štoviše, budući da moram imati jedan od ovih odnosa da bih bio onaj drugi; tako, ako trebam biti oboje zajedno, neću uspjeti biti jedno dok god ne posjedujem ono drugo. Jer ako sam sâm moram biti svoj sin, ja koji sam ujedno i otac, sada prestajem imati sina, budući da sam svoj vlastiti sin. No ne imajući sina, budući da sam svoj vlastiti sin, kako mogu biti otac? Jer moram imati sina da bih bio otac. Stoga nisam sin, jer nemam oca koji čini sina. Na isti način, ako sam sâm svoj otac, ja koji sam ujedno i sin, više nemam oca, nego sam sâm svoj otac. Ne imajući međutim oca, budući da sam svoj vlastiti otac, kako mogu biti sin? Jer moram imati oca da bih bio sin. Ne mogu dakle biti otac, jer nemam sina koji čini oca. Sve to mora biti đavolska smicalica, to isključivanje i razdvajanje jednoga od drugoga, jer obuhvaćajući obojicu zajedno u jednome pod izlikom monarhije, čini da se nijedan ne drži niti priznaje, tako da on nije Otac, budući da doista nema Sina; niti je Sin, budući da na isti način nema Oca: jer dok je Otac, neće biti Sin. Na taj način oni drže monarhiju, ali ne drže ni Oca ni Sina. No reći će netko: »Bogu ništa nije nemoguće.« Točno; tko bi to mogao ne znati? Tko također može ne znati da je »ono što je ljudima nemoguće, Bogu moguće«? »Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre.« Sve smo to pročitali. Stoga, tvrde oni, Bogu nije bilo teško načiniti sebe i Ocem i Sinom, protivno stanju stvari među ljudima. Jer nerotkinji roditi dijete protivno naravi nije bila nikakva poteškoća za Boga; niti je to bilo za djevicu začeti. Naravno, ništa nije »preteško za Gospodina«. No ako odlučimo primijeniti ovo načelo tako neumjereno i grubo u svojim hirovitim maštarijama, mogli bismo onda smatrati da je Bog učinio sve što nam se prohtije, s obrazloženjem da mu to nije bilo nemoguće učiniti. Ne smijemo, međutim, zato što je on kadar sve učiniti, pretpostaviti da je stvarno učinio ono što nije učinio. Nego moramo istražiti je li to doista učinio. Bog je mogao, da je htio, opskrbiti čovjeka krilima za letenje, baš kao što je dao krila lunjama. Ne smijemo, međutim, prebrzo zaključiti da je to učinio samo zato što je to mogao učiniti. Mogao je također utrnuti Prakseju i sve druge krivovjerce u isti tren; ne slijedi, međutim, da je to učinio samo zato što je to mogao. Jer bilo je potrebno da postoje i lunje i krivovjerci; bilo je potrebno također da Otac bude raspet. U određenom smislu postojat će nešto teško čak i za Boga, naime ono što nije učinio, ne zato što nije mogao, nego zato što to nije htio učiniti. Jer kod Boga htjeti znači moći, a ne htjeti znači ne moći; sve što je međutim htio, on je bio kadar i ostvariti, i pokazao je svoju moć. Budući dakle da je Bog, da je htio načiniti sebe Sinom samome sebi, imao moć to učiniti; i budući da je, ako je imao moć, ostvario svoj naum, vi ćete dokazati njegovu moć i njegovu volju da učini upravo to onda kada nam dokažete da je to stvarno i učinio.

11. Pokazuje se da je istovjetnost Oca i Sina, kako ju je držao Prakseja, puna pomutnje i besmisla. Mnogi navodi iz Pisama navedeni kao dokaz razlikovanja božanskih osoba Trojstva

Vaša će dužnost, međutim, biti navesti svoje dokaze iz Pisama jednako jasno kao što to činimo mi kada dokazujemo da je on svoju Riječ načinio Sinom samome sebi. Jer ako ga naziva Sinom, i ako Sin nije nitko drugi doli onaj koji je proizišao od samoga Oca, i ako je Riječ proizišla od samoga Oca, on će onda biti Sin, a ne onaj od koga je proizišao. Jer sâm Otac nije proizišao iz sebe samoga. Vi pak, koji tvrdite da je Otac isto što i Sin, uistinu činite da je ista Osoba i poslala od sebe i u isto vrijeme izišla iz sebe kao ono Biće koje je Bog. Ako mu je i bilo moguće to učiniti, on to u svakom slučaju nije učinio. Morate iznijeti dokaz koji od vas tražim, jednak mome; to jest, morate mi dokazati da Pisma pokazuju kako su Sin i Otac isti, baš kao što se s naše strane dokazuje da su Otac i Sin različiti; kažem različiti, ali ne odvojeni: jer kao što ja sa svoje strane navodim riječi samoga Boga: »Moje je srce izlilo moju preizvrsnu Riječ«, tako i vi na sličan način morate nasuprot meni navesti neki redak gdje je Bog rekao: »Moje je srce izlilo mene samoga kao moju vlastitu preizvrsnu Riječ«, u tom smislu da je on sâm i onaj koji izlijeva i onaj koji je izliven, i onaj koji je poslao i onaj koji je poslan, budući da je i Riječ i Bog. Potičem vas također da uočite kako ja sa svoje strane iznosim odlomak gdje je Otac rekao Sinu: »Ti si Sin moj, danas te rodih.« Ako želite da vjerujem kako je on i Otac i Sin, pokažite mi neki drugi odlomak gdje se objavljuje: »Gospodin reče samome sebi: Ja sam svoj vlastiti Sin, danas sam rodio samoga sebe«; ili opet: »Prije jutra rodio sam samoga sebe«; i isto tako: »Ja Gospodin posjedovao sam samoga sebe kao početak svojih putova za svoja djela; prije svih bregova također sam rodio samoga sebe«; i koji god drugi odlomci imaju isti smisao. Zašto bi, uostalom, Bog, Gospodar svega stvorenoga, oklijevao tako govoriti o sebi da je to doista bilo tako? Je li se bojao da mu se neće vjerovati ako se tolikim riječima proglasio i Ocem i Sinom? Jedne se stvari u svakom slučaju bojao, naime laganja. Bojao se također sebe samoga i svoje vlastite istine. Vjerujući dakle da je on istiniti Bog, siguran sam da nije proglasio ništa da postoji na bilo koji drugi način osim u skladu s njegovim vlastitim rasporedom i uređenjem, te da ništa nije uredio na bilo koji drugi način osim u skladu sa svojim vlastitim proglašenjem. S vaše strane, međutim, morate ga proglasiti lašcem, varalicom i krivotvoriteljem vlastite riječi, ako je, dok je sâm bio Sin samome sebi, dodijelio ulogu svoga Sina da je igra netko drugi, kada sva Pisma svjedoče o jasnom postojanju i razlikovanju osoba Trojstva, i doista nam pružaju naše pravilo vjere, naime da onaj koji govori, i onaj o kome govori, i onaj kome govori, nikako ne mogu izgledati kao jedan te isti. Tako besmislena i obmanjujuća izjava bila bi nedostojna Boga, naime da se, kada se obraća samome sebi, radije obraća nekome drugome, a ne samome sebi. Čujte stoga i druge riječi Očeve o Sinu na usta Izaijina: »Evo Sluge mojega koga podupirem, izabranika mojega, miljenika duše moje: na njega sam stavio duh svoj, on će donijeti pravdu narodima.« Čujte također što govori Sinu: »Premalo je da mi budeš Sluga i podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego te postavljam za svjetlost narodima, da spas moj dopre do nakraj zemlje.« Čujte sada i Sinove riječi o Ocu: »Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza; posla me blagovjesnikom biti siromasima.« Govori o sebi također Ocu u Psalmu: »Ne zapusti me dok ne navijestim silu tvoje mišice svemu budućem naraštaju.« Također u istom smislu u drugom Psalmu: »Gospodine, koliko je mojih tlačitelja!« No gotovo svi Psalmi koji proriču o Kristovoj osobi prikazuju Sina kako razgovara s Ocem, to jest prikazuju Krista kako govori Bogu. Promotrite također Duha kako govori o Ocu i Sinu u svojstvu treće Osobe: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.« Isto tako u riječima Izaijinim: »Ovako govori Gospodin pomazaniku svojemu.« Isto tako, u istom proroku, govori Ocu o Sinu: »Gospodine, tko povjerova našoj propovijedi i kome se objavi mišica Gospodnja? Izraste pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene, ne bijaše na njem ljepote ni sjaja.« Ovo je nekoliko svjedočanstava od mnogih; jer ne namjeravamo navesti sva mjesta iz Pisma, budući da imamo prilično veliku zalihu pod raznim naslovima naše teme, dok ih u našim pojedinim poglavljima pozivamo kao svoje svjedoke u punini njihova dostojanstva i autoriteta. Ipak, u ovih nekoliko navoda jasno se iznosi razlikovanje Osoba u Trojstvu. Jer tu je sâm Duh koji govori, i Otac kojemu on govori, i Sin o kome govori. Na isti način i druga mjesta uspostavljaju svaku pojedinu od nekoliko Osoba u njezinu posebnom svojstvu, upućena kako jesu u nekim slučajevima Ocu ili Sinu u pogledu Sina, u drugim slučajevima Sinu ili Ocu glede Oca, a opet u drugim primjerima Duhu Svetome.

12. Drugi navodi iz Svetoga pisma izneseni kao dokaz mnoštva osoba u Božanstvu

Ako vas također broj Trojstva sablažnjava, kao da nije povezan u jednostavnom jedinstvu, pitam vas kako je moguće da Biće koje je puko i apsolutno jedno i pojedinačno govori u množini, govoreći: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična«; dok je trebalo reći: »Načinit ću čovjeka na svoju sliku, sebi slična«, kao Biće koje je jedinstveno i pojedinačno? U sljedećem pak odlomku: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas«, on nas ili obmanjuje ili se zabavlja govoreći u množini, ako je samo jedan i pojedinačan. Ili je to govorio anđelima, kako Židovi tumače taj odlomak, jer ni oni ne priznaju Sina? Ili je to bilo zato što je u isti mah bio Otac, Sin i Duh, pa se samome sebi obraćao u množini, čineći samoga sebe višestrukim upravo zbog toga? Nipošto, nego zato što je već imao uz sebe svoga Sina, kao drugu Osobu, svoju vlastitu Riječ, a i treću Osobu, Duha u Riječi, on je namjerno usvojio izričaj u množini: »Načinimo«, i »na svoju sliku«, i »postade kao jedan od nas«. Jer s kime je načinio čovjeka? I kome ga je učinio sličnim? Odgovor mora biti: Sinu s jedne strane, koji je jednoga dana trebao obući ljudsku narav; i Duhu s druge strane, koji je trebao posvetiti čovjeka. S njima je dakle govorio, u jedinstvu Trojstva, kao sa svojim poslužiteljima i svjedocima. U sljedećem retku on također razlikuje među Osobama: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori.« Zašto kaže »na sliku Božju«? Zašto ne samo »na svoju sliku«, ako je postojao samo jedan koji je bio Stvoritelj, i ako nije bilo onoga na čiju je sliku načinio čovjeka? Ali postojao je Onaj na čiju je sliku Bog načinio čovjeka, to jest na sliku Kristovu, koji je, budući da je jednoga dana trebao postati Čovjek, još sigurnije i još istinitije, već učinio da se čovjek nazove njegovom slikom, koji je tada imao biti oblikovan od kala, slika i prilika istinskoga i savršenoga Čovjeka. No u pogledu prijašnjih djela svijeta što kaže Pismo? Njegova prva tvrdnja doista je izrečena kada se Sin još nije pojavio: »I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.« Odmah se pojavljuje Riječ, »ono istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet«, i po njemu također dođe svjetlost na svijet. Od toga časa Bog je htio da se stvaranje izvrši u Riječi, dok je Krist bio prisutan i posluživao mu: i tako Bog stvori. I reče Bog: »Neka bude svod... i načini Bog svod«; i reče Bog također: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom; i tako načini Bog svjetlilo veće i svjetlilo manje.« No i sve ostale stvorene stvari na isti je način načinio onaj koji je načinio i one prijašnje, mislim na Riječ Božju, »po kojoj je sve postalo i bez koje nije postalo ništa«. Ako je pak i on Bog, prema Ivanu, koji kaže: »Riječ bijaše Bog«, onda imate dva Bića, Jedno koje zapovijeda da stvar bude načinjena, i Drugo koje izvršava zapovijed i stvara. U kojem pak smislu trebate razumjeti da je on drugi, već sam objasnio, na temelju osobnosti, a ne biti, po načinu razlikovanja, a ne diobe. Premda moram posvuda držati samo jednu bit u trima povezanim i nerazdvojivim Osobama, ipak sam dužan priznati, po nužnosti samoga slučaja, da je onaj koji izdaje zapovijed različit od onoga koji je izvršava. Jer doista, on ne bi izdavao zapovijed da je sve to vrijeme sâm obavljao posao, nalažući da ga obavi onaj drugi. No ipak je izdao zapovijed, premda ne bi namjeravao zapovijedati samome sebi da je bio samo jedan; ili je pak morao djelovati bez ikakve zapovijedi, jer ne bi čekao da zapovjedi samome sebi.

13. Snaga raznih odlomaka Pisma razjašnjena s obzirom na mnoštvo osoba i jedinstvo biti. Ovdje nema mnogoboštva, budući da se na jedinstvu inzistira kao na lijeku protiv mnogoboštva

Pa dobro, odgovaraš ti, ako je Bog bio onaj koji je govorio, i ako je Bog bio onaj koji je stvarao, po tome ispada da je jedan Bog govorio, a drugi stvarao, pa se tako proglašavaju dva Boga. Ako si tako smion i osoran, razmisli malo, te da bi bolje i promišljenije razmislio, poslušaj psalam u kojem se Dvojica opisuju kao Bog: »Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; žezlo je tvoga kraljevstva žezlo pravednosti. Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje: stoga te Bog, Bog tvoj, pomaza ili te učini svojim Kristom.« Budući da ovdje govori Bogu i tvrdi da je Bog pomazan od Boga, morao je potvrditi da su Dvojica Bog po kraljevskoj moći žezla. Stoga i Izaija govori Osobi Kristovoj: »Sabejci, ljudi visokoga stasa, prijeći će k tebi i ići će za tobom, okovani u verige, i klanjat će ti se jer je Bog u tebi: jer ti si naš Bog, a mi to nismo znali; ti si Bog Izraelov.« Jer i ovdje, govoreći: »Bog je u tebi« i »Ti si Bog«, iznosi Dvojicu koji su bili Bog: u prvom izrazu ›u tebi‹ misli u Kristu, a u drugom misli na Duha Svetoga. Još je veličanstvenija izjava koju ćeš izričito naći u Evanđelju: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.« Bijaše Onaj »koji bijaše« i bijaše drugi »kod kojega« bijaše. Ali u Pismu nalazim da se ime Gospodin također primjenjuje na Obojicu: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedni mi s desne strane.« A Izaija kaže ovo: »Gospodine, tko povjerova našem navješćivanju i komu se otkri mišica Gospodnja?« Zasigurno bi rekao ›tvoja mišica‹ da nije htio da shvatimo kako je Otac Gospodin, a i Sin je Gospodin. Mnogo drevnije svjedočanstvo imamo i u Knjizi Postanka: »Tada Gospodin pusti na Sodomu i Gomoru sumpor i vatru od Gospodina s neba.« Sada ili zaniječi da je to Pismo, ili me pusti da pitam kakav si to čovjek kad ne misliš da riječi treba uzimati i shvaćati u smislu u kojem su napisane, osobito kada nisu izrečene u alegorijama i prispodobama, nego u određenim i jednostavnim izjavama? Ako doista slijediš one koji u ono vrijeme nisu podnosili Gospodina kada se pokazivao kao Sin Božji, jer nisu htjeli vjerovati da je on Gospodin, tada se prisjeti zajedno s njima ulomka gdje je napisano: »Ja rekoh: bogovi ste i sinovi Svevišnjega svi« i opet: »Bog stoji u skupštini bogova«, kako bi, ako se Pismo nije bojalo nazvati bogovima ljudska bića koja su vjerom postala sinovi Božji, bio siguran da je isto Pismo s još većim pravom podarilo ime Gospodina istinskomu i jedinomu Sinu Božjemu. Vrlo dobro, kažeš, izazvat ću te da od ovoga dana nadalje, i to na temelju autoriteta tih istih Pisama, propovijedaš dva Boga i dva Gospodina, u skladu sa svojim stavovima. Bože sačuvaj, moj je odgovor. Jer mi, koji po milosti Božjoj posjedujemo uvid i u vremena i u prigode Svetih pisama, osobito mi koji smo sljedbenici Paraklesta, a ne ljudskih učitelja, doista konačno izjavljujemo da su dva Bića Bog, Otac i Sin, a s dodatkom Duha Svetoga i Trojica, prema načelu božanskog ekonomstva koje uvodi broj, kako se za samoga Oca ne bi, kako ti opako zaključuješ, vjerovalo da se rodio i trpio, što nije dopušteno vjerovati budući da tako nije predano. Međutim, da postoje dva Boga ili dva Gospodina izjava je koja ni u jedno vrijeme ne izlazi iz naših usta, ne kao da bi bilo neistinito da je Otac Bog, i Sin Bog, i Duh Sveti Bog, i svaki od njih Bog, nego zato što se u ranijim vremenima o Dvojici doista govorilo kao o Bogu i o dvojici kao o Gospodinu, da bi se, kada dođe Krist, on priznao i kao Bog i označio kao Gospodin, budući da je Sin Onoga koji je i Bog i Gospodin. Kada bi se pak u Pismima našla samo jedna Osoba Onoga koji je Bog i Gospodin, Krist bi s pravom bio neprihvatljiv za naslov Boga i Gospodina, jer se u Pismima proglašavalo da nema drugog doli Jednoga Boga i Jednoga Gospodina, pa bi iz toga moralo slijediti da se čini kako je sam Otac sišao na zemlju, budući da se u Pismima čitalo samo o Jednom Bogu i Jednom Gospodinu, te bi čitavo njegovo ekonomstvo bilo obavijeno tminom, ono koje je s tako jasnom providnošću načrtano i uređeno u njegovu providnosnom rasporedu kao predmet naše vjere. Čim je pak Krist došao i čim smo ga prepoznali kao upravo ono Biće koje je od početka uzrokovalo mnoštvo u božanskom ekonomstvu, budući drugi od Oca, a s Duhom treći, i sam potpunije objavljujući i manifestirajući Oca nego ikada prije, naslov Onoga koji je Bog i Gospodin odmah je vraćen Jedinstvu božanske naravi, upravo zato što su pogani morali prijeći od mnoštva svojih idola k Jednom Jedinom Bogu, kako bi se jasno uspostavila razlika između štovatelja Jednoga Boga i sljedbenika mnogoboštva. Jer bilo je sasvim pravo da kršćani svijetle u svijetu kao »djeca svjetlosti«, klanjajući se i zazivajući Onoga koji je Jedini Bog i Gospodin kao »svjetlost svijeta«. Osim toga, ako bismo iz te savršene spoznaje koja nas uvjerava da naslov Boga i Gospodina pristaje i Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, zazivali mnoštvo bogova i gospodara, ugasili bismo svoje buktinje i postali bismo manje odvažni podnositi mučeničke patnje, od kojih bi nam posvuda bio otvoren lak bijeg čim bismo se zakleli u mnoštvo bogova i gospodara, kako to čine razni krivovjerci koji drže da ima više bogova od Jednoga. Stoga uopće neću govoriti o bogovima niti o gospodarima, nego ću slijediti apostola, tako da, ako treba jednako zazivati Oca i Sina, Oca nazovem »Bog«, a Isusa Krista zazovem kao »Gospodina«. Ali kada se spominje samo Krist, moći ću ga nazvati »Bogom«, kako veli isti apostol: »Od kojih je Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vijeke.« Jer dao bih ime »sunce« i sunčevoj zraci, promatranoj po sebi, ali ako bih spominjao sunce iz kojega zraka izvire, zasigurno bih odmah uskratio ime sunca samoj zraci. Jer premda ne pravim dva sunca, ipak ću i sunce i njegovu zraku smatrati za dvije stvari i dva oblika jedne nedjeljive supstancije, jednako kao Boga i njegovu Riječ, kao Oca i Sina.

14. Naravna nevidljivost Oca i vidljivost Sina posvjedočene u mnogim ulomcima Staroga zavjeta. Time pruženi dokazi o njihovoj raznolikosti

Nadalje, u pomoć nam dolazi, kada tvrdimo da su Otac i Sin Dvojica, ono upravljačko načelo koje je odredilo da je Bog nevidljiv. Kada je Mojsije u Egiptu želio vidjeti lice Gospodnje, govoreći: »Ako sam dakle našao milost u tvojim očima, objavi mi se da te vidim i upoznam«, Bog reče: »Ne možeš vidjeti moga lica, jer čovjek ne može mene vidjeti i živjeti«, drugim riječima, onaj tko mene vidi, umrijet će. A nalazimo da su mnogi vidjeli Boga, a ipak nitko tko ga je vidio nije umro od toga prizora. Istina je da su vidjeli Boga prema ljudskim sposobnostima, ali ne u skladu s punom slavnošću božanstva. Jer za patrijarhe se veli da su vidjeli Boga, kao Abraham i Jakov, i za proroke, kao na primjer Izaija i Ezekiel, a ipak nisu umrli. Dakle, ili su morali umrijeti budući da su ga vidjeli, jer rečenica glasi: »Nitko neće vidjeti Boga i živjeti«, ili ako su vidjeli Boga, a ipak nisu umrli, Pismo je lažno kad navodi da je Bog rekao: »Ako čovjek vidi moje lice, neće živjeti.« Bilo kako bilo, Pismo nas zavodi kada Boga čini nevidljivim i kada ga izvodi pred naše oči. Dakle, mora biti drugo Biće onaj koji je viđen, jer se za onoga koji je viđen ne bi moglo reći da je nevidljiv. Iz toga će slijediti da pod Onim koji je nevidljiv moramo razumjeti Oca u punini njegova veličanstva, dok Sina prepoznajemo kao vidljivoga po rasporedu njegova izvedenog postojanja, baš kao što nam nije dopušteno promatrati sunce u punoj količini njegove supstancije koja je na nebesima, nego očima možemo podnijeti samo zraku zbog ublaženoga stanja ovoga dijela koji se s njega pruža na zemlju. Ovdje bi netko s protivne strane mogao tvrditi da je i Sin nevidljiv budući da je Riječ i budući da je i Duh, te zahtijevajući jednu narav za Oca i Sina, tvrditi da je Otac prije Jedna te ista Osoba sa Sinom. Ali Pismo, kako smo rekli, drži njihovu razliku po razlikovanju koje čini između Vidljivoga i Nevidljivoga. Oni zatim nastavljaju dokazivati s tim učinkom da, ako je Sin bio taj koji je tada govorio Mojsiju, mora misliti na samoga sebe da njegovo lice nikomu nije bilo vidljivo, jer je sam doista bio nevidljivi Otac pod imenom Sina. I time hoće da Vidljivi i Nevidljivi budu jedno te isto, baš kao što su Otac i Sin isto, i to tvrde zato što nas u prethodnom ulomku, prije nego što je uskratio viđenje svoga lica Mojsiju, Pismo izvješćuje da je »Gospodin govorio s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori sa svojim prijateljem«, baš kao što i Jakov kaže: »Vidio sam Boga licem u lice.« Stoga su Vidljivi i Nevidljivi jedno te isto, pa budući da su oba tako jedno te isto, slijedi da je nevidljiv kao Otac, a vidljiv kao Sin. Kao da Pismo, prema našem tumačenju, ne bi bilo primjenjivo na Sina kada se Otac stavi po strani u svojoj vlastitoj nevidljivosti. Mi međutim izjavljujemo da je i Sin, promatran u sebi kao Sin, nevidljiv utoliko što je Bog, i Riječ i Duh Božji, ali da je bio vidljiv prije dana svoga tijela na način na koji kaže Aronu i Mariji: »Ako među vama bude prorok, objavit ću mu se u viđenju i govorit ću mu u snu; ne kao s Mojsijem, s kojim ću govoriti od usta do usta, i to očigledno, to jest u istini, a ne u zagonetkama«, to jest u slici, kako to i apostol izražava: »Sada vidimo u zrcalu, zagonetno, a tada licem u lice.« Budući da dakle za neko buduće vrijeme zadržava svoju prisutnost i govor licem u lice s Mojsijem, što je obećanje koje se poslije ispunilo u osami gore preobraženja, kada, kako čitamo u Evanđelju, »Mojsije se pojavi razgovarajući s Isusom«, očito je da se u ranijim vremenima u zrcalu, tako reći, i u zagonetki, u viđenju i snu, Bog, mislim na Sina Božjega, ukazivao prorocima i patrijarsima, kao i samomu Mojsiju. Pa i ako je Gospodin možda i govorio s njim licem u lice, ipak ga nije mogao promatrati u lice kao čovjek, osim ako to nije bilo u zrcalu, tako reći, i kroz zagonetku. Osim toga, ako je Gospodin tako govorio s Mojsijem da je Mojsije doista razabirao njegovo lice, oko u oko, kako to da odmah nakon toga, u toj istoj prigodi, želi vidjeti njegovo lice, što nije trebao željeti jer ga je već vidio? I kako na sličan način i Gospodin kaže da se njegovo lice ne može vidjeti, jer ga je pokazao, ako ga je doista pokazao, kako pretpostavljaju naši protivnici? Ili koje je to lice Božje čije se viđenje uskraćuje, ako je postojalo ono koje je čovjeku bilo vidljivo? »Vidio sam Boga«, kaže Jakov, »licem u lice, i život mi je sačuvan.« Moralo bi postojati neko drugo lice koje ubija ako ga se samo ugleda. Pa dobro, je li Sin bio vidljiv? Nipošto, premda je bio lice Božje, osim samo u viđenju i snu, te u zrcalu i zagonetki, jer se Riječ i Duh Božji ne mogu vidjeti osim u zamislivom obliku. Ali, kažu oni, nevidljivog Oca naziva svojim licem. Jer tko je Otac? Ne mora li on biti lice Sina po toj vlasti koju dobiva kao rođen od Oca? Jer zar nema naravne prikladnosti u tome da se za nekoga velikana kaže: Taj je čovjek moje lice, on mi daje svoj lik? »Otac moj«, kaže Krist, »veći je od mene.« Stoga Otac mora biti lice Sina. Jer što kaže Pismo? »Duh njegove osobe jest Krist Gospodin.« Kako je dakle Krist Duh Očeve osobe, postoji dobar razlog zašto ga je po jedinstvu Duh Onoga čijoj je osobi pripadao, to jest Otac, proglasio svojim »licem«. A ovo je, dakako, zapanjujuća stvar, da se Oca može uzeti kao lice Sina kada je on njegova glava, jer »glava je Kristu Bog«.

15. Navedeni ulomci iz Novoga zavjeta. Oni posvjedočuju istu istinu o vidljivosti Sina nasuprot nevidljivosti Oca

Ako ne uspijem razriješiti ovaj članak naše vjere ulomcima iz Staroga zavjeta koji bi mogli ostaviti prostora za raspravu, uzet ću iz Novoga zavjeta potvrdu našega stajališta, kako ne bi odmah Ocu pripisao svaki mogući odnos i stanje koje ja pripisujem Sinu. Evo dakle, i u Evanđeljima i u spisima apostola nalazim vidljivoga i nevidljivoga Boga, objavljene pod očitom i osobnom razlikom u stanju Obojice. Postoji jedna naglašena Ivanova izreka: »Boga nitko nikada ne vidje«, misleći, naravno, u bilo koje prijašnje vrijeme. Ali on je doista uklonio svako pitanje vremena rekavši da Boga nitko nikada nije vidio. Apostol potvrdit će tu izjavu, jer govoreći o Bogu kaže: »Koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može«, jer bi čovjek doista umro kad bi ga vidio. Ali ti isti apostoli svjedoče da su i vidjeli i »opipali« Krista. Ako je dakle Krist sam i Otac i Sin, kako može biti i Vidljivi i Nevidljivi? Međutim, kako bi uskladio tu raznolikost između Vidljivoga i Nevidljivoga, neće li netko s protivne strane tvrditi da su obje izjave sasvim točne: da je doista bio vidljiv u tijelu, ali da je bio nevidljiv prije svoga pojavljivanja u tijelu, tako da je onaj koji je kao Otac bio nevidljiv prije tijela isti onaj koji je kao Sin bio vidljiv u tijelu? Ako je međutim on isti onaj koji je bio nevidljiv prije utjelovljenja, kako to da je doista viđen u davna vremena prije dolaska u tijelu? I po istoj logici, ako je on isti onaj koji je bio vidljiv nakon dolaska u tijelu, kako se događa da ga apostoli sada proglašavaju nevidljivim? Kako, ponavljam, sve to može biti, osim ako nije jedan onaj koji je u davnini bio vidljiv samo u otajstvu i zagonetki, a postao je jasnije vidljiv svojim utjelovljenjem, sama Riječ koja je i tijelom postala, dok je drugi onaj koga nitko nikada nije vidio, nitko drugi doli Otac, sam Onaj komu Riječ pripada? Ispitajmo ukratko koga su to apostoli vidjeli. »Ono«, kaže Ivan, »što smo vidjeli očima svojim, što promatrasmo i ruke naše opipaše o Riječi života.« Riječ je pak života postala tijelom, i bila slušana, i viđena, i opipana, jer bijaše tijelo onaj koji prije nego što je došao u tijelu bijaše »Riječ u početku kod Boga« Oca, a ne Otac s Riječi. Jer premda bijaše Bog, Riječ ipak bijaše kod Boga jer je Bog od Boga, te sjedinjen s Ocem jest s Ocem. »I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jednorođenog od Oca«, to jest, dakako, slavu Sina, samoga Onoga koji bijaše vidljiv i kojega je proslavio nevidljivi Otac. I stoga, budući da je rekao da je Riječ Božja Bog, kako ne bi dao nikakvu pomoć oholosti protivnika koji se pretvarao da je vidio samoga Oca, te kako bi napravio razliku između nevidljivoga Oca i vidljivoga Sina, on daje dodatnu tvrdnju, tako reći iz obilja: »Boga nitko nikada ne vidje.« Na kojega Boga misli? Na Riječ? Ali već je rekao: »Njega smo vidjeli i čuli, i ruke su naše opipale Riječ života.« Pa dobro, moram opet pitati, na kojega Boga misli? To je dakako Otac, kod kojega bijaše Riječ, Jednorođeni Sin koji je u krilu Očevu i koji ga je sam objavio. On je bio i slušan i viđen, te da se ne bi smatralo da je privid, bio je i doista opipan. Njega je i Pavao vidio, pa ipak nije vidio Oca. »Nisam li«, kaže on, »vidio Isusa Krista, Gospodina našega?« Štoviše, izričito je nazvao Krista Bogom govoreći: »Od kojih su oci i od kojih je po tijelu došao Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vijeke.« On nam također pokazuje da je Sin Božji, koji je Riječ Božja, vidljiv, jer se onaj koji je postao tijelom nazvao Krist. O Ocu pak kaže Timoteju: »Koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može«, te gomila opis još opsežnijim izrazima: »Koji jedini ima besmrtnost i prebiva u svjetlu nepristupačnome.« O njemu je također rekao u prijašnjem ulomku: »Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu«, tako da bismo čak i suprotna svojstva mogli primijeniti na samoga Sina, smrtnost, pristupačnost, o kojemu apostol svjedoči da je »umro po Pismima« i da ga je »posljednjega od svih vidio i sam«, pomoću, dakako, svjetlosti koja bijaše pristupačna, premda to iskustvo svjetlosti nije prošlo bez opasnosti za njegov vid. Slična opasnost zadesila je i Petra, i Ivana, i Jakova, koji se nisu suočili s istom svjetlošću bez rizika da izgube svoj razum i um, a da su oni, koji nisu mogli podnijeti slavu Sina, vidjeli samoga Oca, morali bi umrijeti toga istog časa, jer »nitko neće vidjeti Boga i živjeti«. Budući da je tako, očito je da je od početka uvijek bio viđen onaj koji je na koncu postao vidljiv, a da onaj koji nikada nije bio vidljiv od početka nije bio viđen ni na koncu, te da su u skladu s time Dvojica, Vidljivi i Nevidljivi. Stoga je Sin bio taj koji je uvijek bio viđen, i Sin koji je uvijek razgovarao s ljudima, i Sin koji je uvijek djelovao po autoritetu i volji Očevoj, jer »Sin ne može učiniti ništa sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini«, to jest »čini« u svome umu i misli. Jer Otac djeluje umom i mislima, dok Sin, koji je u Očevu umu i mislima, daje učinak i oblik onomu što vidi. Tako je sve stvoreno po Sinu, i bez njega nije postalo ništa što je postalo.

16. Rana očitovanja Sina Božjega, zabilježena u Starome zavjetu; predvježbe njegova kasnijeg utjelovljenja

Ali nemojte misliti da je Sin izvršio samo ona djela koja se odnose na [stvaranje] svijeta, nego i sve što je od toga doba Bog učinio. Jer »Otac koji ljubi Sina i sve je predao u njegove ruke«, ljubi ga doista od početka, i od samoga je početka sve predao njemu. Odatle je pisano: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog«; kojemu »je Otac dao svu vlast na nebu i na zemlji«. »Otac ne sudi nikomu, nego je sav sud predao Sinu«, i to od samoga početka. Jer kada govori o svoj vlasti i o svemu sudu, i kaže da je sve po njemu postalo, i da je sve predano u njegove ruke, on ne dopušta nikakve iznimke s obzirom na vrijeme, jer to ne bi bilo sve da nisu posrijedi stvari svih vremena. Prema tome, Sin je taj koji je od početka vršio sud, rušeći oholu kulu i miješajući jezike, kažnjavajući sav svijet silom voda, puštajući na Sodomu i Gomoru oganj i sumpor, kao Gospodin od Gospodina. Jer on je bio taj koji je u svako doba silazio razgovarati s ljudima, od Adama pa sve do patrijarha i proroka, u viđenju, u snu, u zrcalu, u zagonetnu govoru; vazda od početka polažući temelj tijeku svojih rasporedbi, koje je namjeravao slijediti sve do samoga kraja. Tako je i kao Bog uvijek učio razgovarati s ljudima na zemlji, budući nitko drugi doli Riječ koja je imala postati tijelom. No on je tako učio [ili uvježbavao] kako bi nama poravnao put vjere, da lakše povjerujemo da je Sin Božji sišao na svijet ako spoznamo da se i u prošlim vremenima dogodilo nešto slično. Jer kao što su ti događaji opisani u Pismima radi nas i za našu pouku, tako su radi nas i izvršeni, upravo nas »koje su zapala posljednja razdoblja«. Na taj je način već tada posve dobro znao što su ljudski osjećaji i nagnuća, namjeravajući, kao što je uvijek htio, uzeti na sebe stvarne čovjekove sastavne dijelove, tijelo i dušu, pitajući Adama [kao da ne zna]: »Gdje si, Adame?«, kajući se što je stvorio čovjeka, kao da mu je nedostajalo predviđanje; iskušavajući Abrahama, kao da ne zna što je u čovjeku; vrijeđajući se na ljude, a potom mireći se s njima; i što god drugo [od slabosti i nesavršenosti] krivovjernici uzimaju [u svojim pretpostavkama] kao nedostojno Boga da bi ozloglasili Stvoritelja, ne uviđajući da su te okolnosti posve prikladne za Sina, koji je jednoga dana trebao iskusiti čak i ljudske patnje, glad i žeđ, i suze, i stvarno rođenje i pravu smrt, te s obzirom na takvu rasporedbu »po Ocu učinjen malo manjim od anđela«. No krivovjernici, budite sigurni, neće dopustiti da je to prikladno čak ni Sinu Božjemu, a vi to pripisujete samome Ocu, kada se pretvarate da je on radi nas sebe učinio manjim [od anđela]; dok nas Pismo poučava da je onaj koji je učinjen manjim bio tako pogođen od drugoga, a ne on sam od sebe. Što ako je, nadalje, bio jedan onaj koji je »okrunjen slavom i čašću«, a drugi onaj po kojemu je tako okrunjen, zapravo Sin po Ocu? Štoviše, kako to biva da bi svemogući nevidljivi Bog, »koga nitko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti; onaj koji prebiva u svjetlu nepristupačnu«; »onaj koji ne prebiva u rukotvorenim hramovima«; »pred čijim licem zemlja drhti, a gore se tope kao vosak«; koji drži sav svijet u svojoj ruci »kao gnijezdo«; »čije je prijestolje nebo, a zemlja podnožje nogama njegovim«; u kojemu je svako mjesto, a sam nije ni na kojemu mjestu; koji je krajnja granica svemira; kako to biva, velim, da bi on, premda Svevišnji, ipak šetao po raju u predvečerje tražeći Adama; i zatvorio korablju nakon što je Noa ušao u nju; i kod Abrahamova se šatora okrijepio pod hrastom; i zazvao Mojsija iz gorućega grma; i pojavio se kao »četvrti« u peći babilonskoga vladara [premda se ondje naziva Sinom čovječjim], osim ako se svi ti događaji nisu dogodili kao slika, kao zrcalo, kao zagonetka [budućega utjelovljenja]? Doista, ni te se stvari ne bi mogle vjerovati čak ni o Sinu Božjemu da nam nisu predane u Pismima; vjerojatno se ne bi mogle vjerovati ni o Ocu, čak i da su predane u Pismima, budući da ga ovi ljudi spuštaju u Marijinu utrobu, i postavljaju ga pred Pilatovo sudište, i pokapaju ga u Josipov grob. Odatle, dakle, njihova zabluda postaje očita; jer, ne znajući da je cjelokupni poredak božanskoga upravljanja od samoga početka imao svoj tijek po posredovanju Sina, oni vjeruju da je sam Otac doista bio viđen, i da je razgovarao s ljudima, i radio, i žeđao, i trpio glad [usprkos proroku koji kaže: »Bog vječni, Gospodin, Stvoritelj krajeva zemaljskih, niti se umara niti sustaje«; još manje će ikada umrijeti ili biti pokopan!], te stoga da je jednolično jedan Bog, upravo Otac, u svako doba sam činio ono što je uistinu učinjeno po njemu posredovanjem Sina.

17. Različiti uzvišeni naslovi koji opisuju božanstvo, primijenjeni na Sina, a ne, kako bi htio Prakseja, samo na Oca

Oni su lakše pretpostavili da Otac djeluje u Sinovo ime nego da Sin djeluje u Očevo; premda sam Gospodin kaže: »Ja sam došao u ime Oca svojega«; a i Ocu izjavljuje: »Objavio sam tvoje ime ljudima«; dok Pismo također veli: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje«, to jest Sin u Očevo ime. A što se tiče Očevih imena, Bog Svemogući, Svevišnji, Gospodin nad vojskama, Kralj Izraelov, »Onaj koji jest«, mi kažemo [jer toliko nas uče Pisma] da su ona s pravom pripadala i Sinu, te da je Sin došao pod tim nazivima, i uvijek u njima djelovao, i tako ih u sebi očitovao ljudima. »Sve što ima Otac«, veli on, »moje je«. Zašto onda ne i njegova imena? Kada dakle čitate o Svemogućem Bogu, i Svevišnjemu, i Bogu nad vojskama, i Kralju Izraelovu, »Onome koji jest«, razmotrite ne označuje li se tim nazivima i Sin, koji je po vlastitome pravu Bog Svemogući po tome što je Riječ Svemogućega Boga i što je primio vlast nad svime; Svevišnji je po tome što je »uzvišen zdesna Bogu«, kako Petar izjavljuje u Djelima apostolskim; Gospodin je nad vojskama jer mu je po Ocu sve podloženo; Kralj je Izraelov jer je njemu na osobit način povjerena sudbina toga naroda; a isto je tako »Onaj koji jest«, jer mnogi se nazivaju sinovima, ali to nisu. Što se tiče tvrdnje koju zastupaju, da ime Krist pripada i Ocu, čut će [što imam reći] na pravome mjestu. U međuvremenu, neka ovo bude moj izravan odgovor na dokaz koji navode iz Otkrivenja Ivanova: »Ja sam Gospodin koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar«; te iz svih drugih ulomaka koji po njihovu mišljenju čine naziv Boga Svemogućega neprikladnim za Sina. Kao da onaj koji ima doći doista ne bi bio svemoguć; dok je čak i Sin Svemogućega toliko svemoguć koliko je Sin Božji Bog.

18. Oznaka jednoga Boga u proročkim Pismima: zamišljena kao prosvjed protiv poganskoga idolopoklonstva, ona ne isključuje korelativnu zamisao o Sinu Božjemu; Sin je u Ocu

No ono što ih priječi da spremno uoče to zajedništvo Očevih naslova u Sinu jest tvrdnja Pisma gdje god ono određuje da je Bog samo jedan; kao da isto to Pismo nije također predočilo Dvojicu i kao Boga i kao Gospodina, kako smo gore pokazali. Njihov je dokaz: budući da nalazimo Dvojicu i Jednoga, stoga su obojica jedan te isti, i Otac i Sin. No Pismo nije u opasnosti da mu zatreba pomoć bilo čijega dokazivanja kako se ne bi činilo proturječnim samome sebi. Ono ima vlastiti način, kako onda kada iznosi samo jednoga Boga, tako i onda kada pokazuje da su Dvojica, Otac i Sin; i dosljedno je samome sebi. Jasno je da se u njemu spominje Sin. Jer, bez ikakve štete za Sina, posve je moguće da je ono s pravom odredilo da postoji samo jedan Bog, kojemu Sin pripada; budući da onaj koji ima Sina ne prestaje zbog toga postojati, budući sam jedan jedini, to jest poradi sebe samoga, kad god se imenuje bez Sina. A bez Sina se imenuje kad god se definira kao počelo [božanstva] u svojstvu »njegove prve Osobe«, koja se morala spomenuti prije imena Sina; jer Otac je onaj koji se priznaje na prvome mjestu, a nakon Oca imenuje se Sin. Stoga »jedan je Bog«, Otac, »i osim njega nema drugoga«. A kada on sam to izjavljuje, ne niječe Sina, nego kaže da nema drugoga Boga; a Sin nije različit od Oca. Doista, ako samo pažljivo pogledate sutekste koji slijede takve izjave, naći ćete da se oni gotovo uvijek izričito odnose na tvorce idola i njihove štovatelje, s ciljem da se mnoštvo lažnih bogova protjera jedinstvom božanstva, koje ipak ima Sina; i budući da je taj Sin nepodijeljen i neodvojiv od Oca, tako se ima smatrati da je u Ocu, čak i kada se ne imenuje. Činjenica je, da ga je izričito imenovao, odvojio bi ga, rekavši doslovno: »Osim mene nema drugoga, osim moga Sina«. Ukratko, učinio bi svoga Sina doista drugim, nakon što ga je izuzeo od drugih. Pretpostavite da sunce kaže: »Ja sam Sunce, i nema drugoga osim mene, osim moje zrake«, zar ne biste primijetili kako je beskorisna takva izjava, kao da se sama zraka ne ubraja u sunce? Kaže, dakle, da nema Boga osim njega s obzirom na idolopoklonstvo kako pogana tako i Izraela; štoviše, čak i radi naših krivovjernika, koji svojim riječima tvore idole baš kao što pogani čine svojim rukama; to jest, prave drugoga Boga i drugoga Krista. Kada je, dakle, posvjedočio vlastito jedinstvo, Otac se pobrinuo za dobrobit Sina, da se ne bi smatralo kako je Krist došao od drugoga Boga, nego od onoga koji je već rekao: »Ja sam Bog i nema drugoga osim mene«, koji nam pokazuje da je on jedini Bog, ali u zajedništvu sa svojim Sinom, s kojim »sam raspinje nebesa«.

19. Sin u jedinstvu s Ocem pri stvaranju svega: ovo sjedinjenje Dvojice u suradnji ne protivi se pravome Božjem jedinstvu; ono se protivi samo Praksejinoj teoriji poistovjećivanja

No upravo će tu njegovu izjavu oni brzopleto izopačiti u dokaz njegove samotnosti. »Ja sam«, veli on, »sam rasprostro nebo«. Nesumnjivo sam s obzirom na sve druge vlasti; i on tako pruža opominjuće svjedočanstvo protiv nagađanja krivovjernika, koji tvrde da su svijet načinili različiti anđeli i vlasti, koji također samoga Stvoritelja čine ili anđelom ili kakvim podređenim posrednikom poslanim da oblikuje izvanjske stvari, kao što su sastavni dijelovi svijeta, ali koji u isto vrijeme nije poznavao božanski naum. Ako, dakle, u tome smislu on sam raspinje nebesa, kako to da ti krivovjernici zauzimaju svoje stajalište tako izopačeno da proglašavaju nedopustivom samobitnost one Mudrosti koja kaže: »Kada je pripremao nebo, ja sam bila prisutna s njim«?, premda apostol pita: »Tko je spoznao misao Gospodnju ili tko mu je bio savjetnik?«, misleći, dakako, izuzeti onu mudrost koja je bila prisutna s njim. U njemu je, u svakom slučaju, i s njim [Mudrost] načinila svemir, pri čemu on nije bio u neznanju o onome što je ona činila. »Osim Mudrosti«, međutim, izraz je posve istoga smisla kao i »osim Sina«, koji je Krist, »Božja mudrost i Božja snaga«, prema apostolu, koji jedini poznaje Očevu misao. »Jer tko od ljudi zna što je u Bogu, osim Duha koji je u njemu?« Pazite, ne bez njega. Postojao je, dakle, netko tko je učinio da Bog ne bude sam, osim »sam« od svih drugih bogova. No [imamo li slijediti krivovjernike], morat će se odbaciti i samo Evanđelje, jer nam ono govori da je sve stvoreno od Boga po Riječi, bez koje ništa nije postalo. A ako se ne varam, postoji i jedno drugo mjesto na kojemu je pisano: »Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova«. Ta Riječ, sila Božja i Mudrost Božja, mora biti sam Sin Božji. Tako, ako je sve [učinio] po Sinu, morao je po Sinu rasprostrijeti nebesa, i tako ih nije rasprostro sam, osim u smislu u kojemu je »sam« [i odvojen] od svih drugih bogova. U skladu s time on odmah zatim veli o Sinu: »Tko li drugi osujećuje znamenja lažljivaca, i vračare izbezumljuje, mudrace natrag vraća, i znanje njihovo pretvara u ludost, i potvrđuje riječi svoga Sina?«, kao, na primjer, kada je rekao: »Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi je sva milina; njega slušajte«. Pridružujući tako Sina samome sebi, on postaje vlastiti tumač u kojemu je smislu sam rasprostro nebesa, misleći sam sa svojim Sinom, kao što je jedno sa svojim Sinom. Taj će izričaj, prema tome, na jednak način biti Sinov: »Sam sam rasprostro nebesa«, jer po Riječi su nebesa utvrđena. Budući da je, dakle, nebo bilo pripremljeno kada je Mudrost bila prisutna u Riječi, i budući da je sve postalo po Riječi, posve je točno reći da je čak i Sin sam rasprostro nebo, jer je on sam posluživao Očevu djelu. On mora biti i onaj koji kaže: »Ja sam Prvi, i u sve buduće vijekove JA JESAM«. Riječ je, bez sumnje, bila prije svega. »U početku bijaše Riječ«; i u tome ju je početku Otac poslao. Otac, međutim, nema početka, jer ne proizlazi ni od koga; niti ga se može vidjeti, budući da nije bio rođen. Onaj koji je oduvijek bio sam nikada nije mogao imati red ili položaj. Stoga, ako su odredili da se Otac i Sin moraju smatrati jednim te istim, s izričitom svrhom da obrane Božje jedinstvo, to se njegovo jedinstvo čuva netaknutim; jer on je jedan, a ipak ima Sina, koji je jednako s njim obuhvaćen u istim Pismima. Budući da ne žele dopustiti da je Sin zasebna Osoba, drugi nakon Oca, da ne bi, budući tako drugi, prouzročio govorenje o dva Boga, gore smo pokazali da su Dvojica u Pismu stvarno opisana kao Bog i Gospodin. A kako se ne bi sablažnjavali nad tom činjenicom, dajemo razlog zašto se ne kaže da su dva Boga i dva Gospodina, nego da su dvojica kao Otac i Sin; i to ne po odvajanju njihove biti, nego po rasporedbi u kojoj proglašavamo da je Sin nepodijeljen i neodvojiv od Oca, različit po stupnju, a ne po stanju. I premda se, kad se imenuje zasebno, naziva Bogom, on time ne tvori dva Boga, nego jednoga; i to upravo iz one okolnosti što ima pravo zvati se Bogom na temelju svoga jedinstva s Ocem.

20. Pisma na koja se Prakseja oslanja u prilog svojemu krivovjerju malobrojna su; Tertulijan ih navodi

No moram uložiti još nešto truda kako bih pobio njihove dokaze kada probiru iz Pisama u prilog svojemu mišljenju, a odbijaju razmotriti ostale točke koje očito podržavaju pravilo vjere bez ikakva kršenja jedinstva božanstva i uz puno prihvaćanje Monarhije. Jer kao što se u Pismima Staroga zavjeta ne hvataju ni za što drugo doli: »Ja sam Bog i osim mene nema Boga«; tako u Evanđelju jednostavno imaju pred očima Gospodinov odgovor Filipu: »Ja i Otac jedno smo«; i: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca; i ja sam u Ocu i Otac u meni«. Oni bi htjeli da cjelokupna objava obaju Zavjeta ustukne pred ova tri ulomka, dok je jedini ispravan put razumjeti malobrojne izjave u svjetlu mnogih. No u svojemu sporenju oni samo postupaju po načelu svih krivovjernika. Jer, budući da se u općoj masi može naći samo nekoliko svjedočanstava [koja im idu u prilog], oni tvrdoglavo suprotstavljaju nekolicinu mnogima i prihvaćaju ono kasnije protiv onoga ranijeg. Međutim, pravilo koje je od početka uspostavljeno za svaki slučaj donosi svoj prigovor zastare protiv kasnijih pretpostavki, kao što doista čini i protiv onih malobrojnijih.

21. U ovome i u sljedeća četiri poglavlja potankom raščlambom Evanđelja po Ivanu pokazuje se da se o Ocu i Sinu neprestano govori kao o zasebnim Osobama

Razmotri, dakle, koliko ti mjesta pruža svoj propisani autoritet u ovome istom Evanđelju prije ovoga Filipova pitanja i prije bilo kakve rasprave s tvoje strane. I prije svega odmah nam dolazi pod ruku Ivanov predgovor njegovu Evanđelju, koji nam pokazuje što je prethodno bio onaj koji je trebao postati tijelom: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa.« Budući da se ove riječi ne mogu shvatiti drukčije nego onako kako su napisane, bez sumnje se pokazuje da postoji Onaj koji bijaše od početka, a isto tako i Onaj kod koga je uvijek bio: jedan Riječ Božja, drugi Bog (premda je i Riječ Bog, ali Bog promatran kao Sin Božji, a ne kao Otac); Jedan po kome postade sve, Drugi od koga postade sve. No u kojem smislu njega nazivamo Drugim već smo često opisali. Time što smo ga nazvali Drugim, nužno moramo naznačiti da nije istovjetan, doista ne istovjetan, ali ipak ne kao odijeljen; Drugi po rasporedbi, a ne po podjeli. Onaj, dakle, koji je postao tijelom nije bio upravo onaj isti od koga je Riječ izišla. »I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorođenca od Oca«; ne, primijeti, kao Oca. On je »objavio« ono što je u »krilu Očevu«; nije Otac razotkrio tajne vlastitoga krila. Jer tome prethodi druga izjava: »Boga nitko nikada nije vidio.« Zatim opet, kada ga Ivan Krstitelj označuje kao »Jaganjca Božjega«, on nije opisan kao onaj isti s Onim čiji je ljubljeni Sin. On je bez sumnje uvijek Sin Božji, ali ipak ne onaj isti čiji je Sin. Taj božanski odnos Natanael je odmah prepoznao u njemu, kao što je i Petar učinio drugom prigodom: »Ti si Sin Božji.« A on je sam potvrdio da su posve u pravu u svojim uvjerenjima; jer odgovori Natanaelu: »Stoga što ti rekoh: Vidjeh te pod smokvom, vjeruješ?« I na isti je način proglasio Petra blaženim, budući da mu »tijelo i krv nisu to objavili«, to da je spoznao Oca, »nego Otac koji je na nebesima«. Tvrdeći sve to, odredio je razlikovanje koje postoji između dviju Osoba: to jest Sina tada na zemlji, koga je Petar ispovjedio kao Sina Božjega; i Oca na nebesima, koji je Petru objavio spoznaju do koje je došao, da je Krist Sin Božji. Kada je ušao u hram, nazvao ga je »kućom Oca svojega«, govoreći kao Sin. U svojem obraćanju Nikodemu kaže: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.« I opet: »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.« Nadalje, kada su Ivana Krstitelja pitali što zna o Isusu, rekao je: »Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu. Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.« Koga je, doista, objavio ženi Samarijanki? Nije li to bio »Mesija koji se zove Krist«? I tako je dakako pokazao da nije Otac, nego Sin; a drugdje ga se izričito naziva »Kristom, Sinom Božjim«, a ne Ocem. On stoga kaže: »Moje je jelo vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti njegovo djelo«; dok Židovima napominje glede ozdravljenja uzetoga čovjeka: »Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim.« »Moj Otac i ja«, to su Sinove riječi. I upravo su zbog toga »Židovi još više nastojali da ga ubiju, jer ne samo da je kršio subotu nego je i Boga nazivao svojim Ocem, čineći se jednakim Bogu. Tada im on odgovori i reče: Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da Otac čini; što naime on čini, to jednako čini i Sin. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini; pa će mu pokazati i veća djela od ovih da se vi čudom čudite. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava koje hoće. Ta Otac i ne sudi nikomu, nego je sav sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca.« Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla. Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i dao mu je vlast da i sud sudi jer je Sin Čovječji, to jest po tijelu, kao što je i Sin Božji po svojem Duhu. Poslije nastavlja govoreći: »Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova; jer djela koja mi je dao Otac da ih dovršim, upravo ta djela koja činim svjedoče za mene da me poslao Otac. I Otac koji me posla sam je svjedočio za mene.« No odmah dodaje: »Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste obličja njegova vidjeli«; potvrđujući tako da u prijašnjim vremenima nije Otac, nego Sin, bio onaj koga se gledalo i slušalo. Zatim naposljetku kaže: »Ja sam došao u ime Oca svoga i ne primate me.« Uvijek je, dakle, Sin bio onaj o kome čitamo pod nazivom Svemogućega i Svevišnjega Boga, i Kralja, i Gospodina. Onima koji su pitali »što im je činiti da bi radili djela Božja«, odgovorio je: »Ovo je djelo Božje: da vjerujete u onoga koga je on poslao.« Također proglašava sebe »kruhom koji je Otac poslao s neba«; i dodaje da će »sve što mu daje Otac doći k njemu, i onoga tko dođe k njemu neće izbaciti, jer je sišao s neba ne da vrši svoju volju, nego volju Očevu; i da je volja Očeva da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni i uskrsnuće u posljednji dan. Nitko, doista, ne može doći k njemu ako ga ne privuče Otac; dok svatko tko je čuo i naučio od Oca dolazi k njemu.« Zatim izričito nastavlja: »Ne da bi itko vidio Oca«; pokazujući nam time da su ljudi bili poučavani i učeni po Riječi Očevoj. Zatim, kada su mnogi odstupili od njega, a on se okrenuo apostolima s upitom: »Da ne kanite i vi otići?«, što je odgovorio Šimun Petar? »Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.« Reci mi sada, jesu li vjerovali da je on Otac ili Krist Očev?

22. Različiti navodi iz svetoga Ivana koji pokazuju razlikovanje između Oca i Sina; pokazuje se da je čak i Praksejin temeljni tekst, »Ja i Otac jedno smo«, protiv njega

Nadalje, čiji nauk on navješćuje, kojemu su se svi divili? Je li bio njegov vlastiti ili Očev? Tako, kada su dvojili među sobom je li on Krist, dakako ne kao da bi bio Otac, nego kao Sin, kaže im: »I poznajete me i znate odakle sam; a ipak nisam došao sam od sebe, nego je istinit onaj koji me posla, koga vi ne poznajete; ja ga poznajem jer sam od njega.« Nije rekao: Jer ja sam on; i: Sam sam sebe poslao; nego su njegove riječi: »On me posla.« Kada su isto tako farizeji poslali stražare da ga uhvate, kaže: »Još sam malo vremena s vama i onda odlazim k onomu koji me posla.« Kada pak izjavljuje da nije sam, i rabi ove riječi: »nego ja i onaj koji me posla, Otac«, zar ne pokazuje da su Dvojica, Dvojica, a ipak nerazdvojni? Doista, to je bila srž i bit onoga što ih je poučavao, da su nerazdvojno Dvojica; budući da nakon navođenja Zakona, kada on potvrđuje istinitost svjedočanstva dvojice ljudi, odmah dodaje: »Ja svjedočim za samoga sebe, a i Otac koji me posla svjedoči za mene.« Kad bi on bio jedan, bivajući u isti mah i Sin i Otac, zasigurno se ne bi pozvao na potvrdu Zakona, koji ne traži svjedočanstvo jednoga, nego dvojice. Isto tako, kada su ga upitali gdje mu je Otac, odgovorio im je da nisu upoznali ni njega ni Oca; i u tom im je odgovoru jasno rekao o Dvojici koje nisu poznavali. Ako se i uzme da bi, »kad bi poznavali njega, poznavali i Oca njegova«, to zasigurno ne znači da je on sam bio i Otac i Sin; nego da je zbog nerazdvojivosti Njih dvojice bilo nemoguće da jedan od njih bude priznat ili nepoznat bez drugoga. »Onaj koji me posla«, veli on, »istinit je; i ono što sam čuo od njega, to govorim svijetu.« A biblijski izvještaj nastavlja tumačiti na pristupačan način da »nisu razumjeli da im govori o Ocu«, premda su zasigurno trebali znati da su Očeve riječi izgovorene u Sinu, jer su čitali u Jeremije: »I reče mi Gospodin: Evo, stavljam riječi svoje u usta tvoja«; i opet u Izaije: »Gospodin mi dade jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.« U skladu s time sam Krist kaže: »Tada ćete spoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac, jer onaj koji me posla sa mnom je.« To je također dokaz da su bili Dvojica, premda nerazdijeljeni. Isto tako, prekoravajući Židove u raspravi s njima jer su ga htjeli ubiti, rekao je: »Ja govorim što sam vidio kod Oca, a vi činite što ste čuli od svoga oca«; »a sad tražite da ubijete mene, čovjeka koji vam je istinu govorio, koju je čuo od Boga«; i opet: »Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene, jer sam ja od Boga izišao i došao« (ipak time nisu odijeljeni, premda izjavljuje da je izišao od Oca; neki doista grabe priliku koja im se pruža u ovim riječima kako bi iznijeli svoje krivovjerje o njegovu odijeljenju; no njegov izlazak od Boga sličan je izlasku zrake iz sunca, i rijeke iz izvora, i stabla iz sjemena); »ja nemam zloga duha, nego častim svoga Oca«; opet: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa; moj je Otac onaj koji me slavi, za koga vi kažete da je vaš Bog; no vi ga niste upoznali, a ja ga znam; i ako reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama; no ja ga znam i riječ njegovu čuvam.« Ali kada dalje kaže: »Vaš otac Abraham ushićen je bio što će vidjeti moj dan; i vidio je i obradovao se«, on zasigurno dokazuje da se Abrahamu nije ukazao Otac, nego Sin. Na sličan način izjavljuje u slučaju slijepca od rođenja »da mora činiti djela Oca koji ga je poslao«; i nakon što je čovjeku vratio vid, reče mu: »Vjeruješ li u Sina Božjega?« Tada, na čovjekovo pitanje tko je on, počeo mu se objavljivati kao onaj Sin Božji koga mu je navijestio kao pravi predmet njegove vjere. U kasnijem odlomku izjavljuje da njega poznaje Otac i on Oca; dodajući da ga Otac toliko ljubi jer on polaže svoj život, budući da je tu zapovijed primio od Oca. Kada su ga Židovi upitali je li on doista Krist, misleći dakako na Krista Božjega, jer do današnjega dana Židovi ne očekuju samoga Oca, nego Krista Božjega, budući da nigdje ne piše da će Otac doći kao Krist, reče im: »Rekoh vam pa ne vjerujete; djela što ih ja činim u ime Oca svoga, ona svjedoče za mene.« Svjedoče o čemu? O onome istome, dakako, za što su se raspitivali: je li on Krist Božji. Zatim opet, glede svojih ovaca i jamstva da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, kaže: »Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih«; odmah dodajući: »Ja i Otac jedno smo.« Ovdje se, dakle, oni utvrđuju, odveć zaluđeni, štoviše, odveć slijepi da vide najprije to da se u ovome retku naznačuju Dva Bića, »Ja i Otac moj«; zatim da postoji glagolski predikat u množini, »jesmo«, neprimjenjiv na samo jednu osobu; i naposljetku, da predikat završava apstraktnom, a ne osobnom imenicom: »jedno smo«, [lat. Unum], a ne »jedna osoba«, [lat. Unus]. Jer da je rekao »jedna osoba«, mogao je pružiti određenu potporu njihovu mišljenju. [lat. Unus] bez sumnje označuje jedninu; ali ovdje imamo slučaj gdje su »Dvojica« još uvijek subjekt u muškom rodu. On stoga kaže [lat. Unum], pojam u srednjem rodu, koji ne označuje brojčanu jednost, nego jedinstvo biti, sličnost, svezu, privrženost sa strane Oca koji ljubi Sina, i podložnost sa strane Sina koji sluša Očevu volju. Kada kaže: »Ja i Otac jedno smo« po biti, [lat. Unum], pokazuje da su Dvojica, koje izjednačuje i sjedinjuje u jedno. Stoga samoj toj izjavi dodaje da im je »pokazao mnoga dobra djela Očeva«, ni zbog kojega od njih nije zaslužio da ga kamenuju. I kako ne bi pomislili da zaslužuje tu sudbinu, kao da je tražio da ga se smatra samim Bogom, to jest Ocem, rekavši: »Ja i Otac jedno smo«, prikazujući se kao Očev božanski Sin, a ne kao sam Bog, kaže: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upućena, a Pismo se ne može dokinuti, kako onda vi onome koga Otac posveti i posla na svijet velite: Hulio si! jer rekoh: Sin sam Božji! Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati; ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa spoznajte i uvidite da je Otac u meni i ja u Ocu.« Mora dakle po djelima biti da je Otac u Sinu i Sin u Ocu; i tako po djelima shvaćamo da je Otac jedno sa Sinom. Sve vrijeme on je stoga postojano težio ovome zaključku: da se, premda su jedne moći i biti, ipak vjeruje da su Dvojica; jer inače, osim ako se ne bi vjerovalo da su Dvojica, uopće se ne bi moglo vjerovati da Sin uopće ima ikakvo postojanje.

23. Još navoda iz istoga Evanđelja u prilog istomu dijelu katoličke vjere; odbacivanje Praksejina prigovora o štovanju dvaju bogova

Isto tako, kada ga je Marta u kasnijem odlomku priznala Sinom Božjim, nije pogriješila ništa više nego Petar i Natanael; a čak i da je pogriješila, odmah bi spoznala istinu, jer gle, kaneći uskrisiti njezina brata od mrtvih, Gospodin je podigao pogled prema nebu te, obraćajući se Ocu, rekao, dakako kao Sin: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no to rekoh zbog nazočnoga mnoštva, da povjeruju da si me ti poslao.« A u tjeskobi svoje duše, u jednoj kasnijoj prigodi, rekao je: »Što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!«, u čemu je govorio kao Sin. Drugom je pak prigodom rekao: »Ja sam došao u ime Oca svoga.« Prema tome, sam Sinov glas doista je bio dostatan u obraćanju Ocu. No gle, u punini svjedočanstva Otac s neba odgovara, kako bi posvjedočio za Sina: »Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi je sva milina! Slušajte ga!« Također, u onoj tvrdnji: »I proslavio sam i opet ću proslaviti«, koliko Osoba nalaziš, tvrdokorni Prakseja? Nema li ih onoliko koliko je glasova? Imaš Sina na zemlji, imaš Oca na nebu. To pak nije razdioba; to nije ništa drugo doli božanski raspored. Znamo, doduše, da je Bog u bezdanim dubinama i da posvuda postoji; no to je po moći i vlasti. Sigurni smo također da je Sin, budući da je od njega neodjeljiv, posvuda s njime. Ipak, u samome Božjem naumu ili Rasporedu, Otac je htio da se Sina smatra onim koji je na zemlji, a njega samoga onim koji je na nebu; kamo je i sam Sin podizao pogled, molio i upućivao prošnje Ocu; kamo nas je također naučio uzdizati se i moliti: »Oče naš, koji jesi na nebesima«, premda je on doista posvuda prisutan. Za to nebo Otac je htio da bude njegovo prijestolje; dok je Sina učinio »malo manjim od anđela«, poslavši ga na zemlju, ali s nakanom da ga ujedno »slavom i čašću ovjenča«, uzimajući ga natrag na nebo. To mu je i ispunio kada je rekao: »I proslavio sam ga, i opet ću ga proslaviti.« Sin prinosi svoju molbu sa zemlje, Otac daje svoje obećanje s neba. Zašto onda praviš lašcima i Oca i Sina? Ako je Otac govorio s neba Sinu dok je sam bio Sin na zemlji, ili ako se Sin molio Ocu dok je sam bio Sin na nebu, kako to da je Sin tražio nešto od samoga sebe, moleći to od Oca, ako je Sin bio Otac? Ili, s druge strane, kako to da je Otac dao obećanje samome sebi, dajući ga Sinu, ako je Otac bio Sin? Kada bismo čak tvrdili da su oni dva odvojena boga, što nam tako rado predbacuješ, bila bi to podnošljivija tvrdnja nego držati se tako prevrtljiva i promjenjiva Boga kakav je tvoj! Stoga je u spomenutom odlomku Gospodin izjavio prisutnom narodu: »Nije ovaj glas bio poradi mene, nego poradi vas«, kako bi i oni povjerovali u Oca i u Sina, pojedinačno, u njihovim vlastitim imenima, osobama i položajima. Zatim opet Isus povika i reče: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla«; jer po Sinu ljudi vjeruju u Oca, dok je Otac ujedno i autoritet iz kojega izvire vjera u Sina. »I tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.« Kako to? Upravo zato što, kako poslije izjavljuje, »ja nisam govorio sam od sebe, nego Otac koji me posla, on mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim.« Jer »Gospodin Bog dade mi jezik vješt, da znam riječju krijepiti« onu riječ koju doista govorim. »Što god dakle ja govorim, tako govorim kako mi je rekao Otac.« Na koji su način te stvari njemu rečene, evanđelist i ljubljeni učenik Ivan znao je bolje od Prakseje; i stoga dodaje o svojemu shvaćanju: »Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide.« Prakseja bi pak htio da je Otac taj koji je izišao od samoga sebe i vratio se samome sebi; tako da je ono što je đavao stavio u srce Judi bila izdaja ne Sina, nego samoga Oca. No što se toga tiče, stvari nisu dobro ispale ni za đavla ni za krivovjerca; jer čak i u Sinovu slučaju, izdaja koju je đavao protiv njega skovao nije mu nimalo koristila. Sin je Božji dakle, koji bijaše u Sinu Čovječjemu, bio izdan, kao što Pismo poslije veli: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu.« Tko se ovdje podrazumijeva pod imenom »Bog«? Zacijelo ne Otac, nego Riječ Očeva, koja bijaše u Sinu Čovječjemu, to jest u tijelu, u kojemu je Isus već bio proslavljen božanskom silom i riječju. »I Bog će«, veli on, »njega proslaviti u sebi«; to jest, Otac će proslaviti Sina, jer ga ima u sebi; pa premda oboren na zemlju i predan u smrt, uskoro će ga proslaviti njegovim uskrsnućem i učinivši ga pobjednikom nad smrću.

24. O razgovoru svetoga Filipa s Kristom. Tko je vidio mene, vidio je Oca. Tumačenje ovoga teksta protiv Prakseje

No bilo je onih koji čak ni tada nisu razumjeli. Jer Toma, koji je tako dugo bio nevjeran, reče: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli znati put? Reče mu Isus: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga spoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« I sada dolazimo do Filipa koji, potaknut iščekivanjem da vidi Oca i ne shvaćajući u kojem smislu treba shvatiti »vidjeti Oca«, veli: »Pokaži nam Oca i dosta nam je.« Tada mu Gospodin odgovori: »Toliko sam vremena s vama i nisi me upoznao, Filipe?« Koga dakle on veli da su trebali upoznati? Jer to je jedina točka rasprave. Jesu li ga trebali upoznati kao Oca ili kao Sina? Ako kao Oca, Prakseja nam mora reći kako je Krist, koji je tako dugo vremena bio s njima, uopće ikada mogao biti, neću reći shvaćen, nego čak i smatran Ocem. On nam je jasno definiran u svim Pismima, u Starome zavjetu kao Pomazanik Božji, u Novome zavjetu kao Sin Božji. U tome je svojstvu od davnine bio naviješten, u tome ga je svojstvu proglasio i sam Krist; štoviše, i sam Otac, koji ga otvoreno s neba priznaje svojim Sinom i kao svoga Sina ga proslavljuje: »Ovo je Sin moj ljubljeni«; »I proslavio sam ga, i opet ću ga proslaviti.« U tome su svojstvu u njega vjerovali i njegovi učenici, a Židovi ga odbacili. Nadalje, u tome je svojstvu želio da ga prihvate kad god bi imenovao Oca, davao prednost Ocu i častio Oca. Budući da je tome tako, nisu oni nakon dugotrajnoga zajedništva s njime bili u neznanju o Ocu, nego o Sinu; i prema tome Gospodin, koreći Filipa što ne poznaje njega samoga koji je bio predmet njihova neznanja, htio je da ga se doista prizna kao ono Biće za koje im je predbacio da ga nakon toliko vremena ne poznaju, jednom riječju, kao Sina. I sada se može vidjeti u kojem je smislu rečeno: »Tko je vidio mene, vidio je Oca«, u istome onom u kojem je u prethodnom odlomku rečeno: »Ja i Otac jedno smo.« Zašto? Zato što »iziđoh od Oca i dođoh na svijet«; i: »Ja sam put, nitko ne dolazi Ocu osim po meni«; i: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac«; i: »Sve je meni predao Otac moj«; i: »Kao što Otac oživljuje mrtve, tako i Sin oživljuje«; i opet: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga spoznali.« Jer u svim tim odlomcima on se pokazao Očevim poslanikom, po čijem se posredovanju čak i Otac mogao vidjeti u njegovim djelima, čuti u njegovim riječima i prepoznati u Sinovu upravljanju Očevim riječima i djelima. Otac je doista bio nevidljiv, kako je Filip naučio u Zakonu i trebao se u tome času prisjetiti: »Ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.« Stoga biva prekoren što želi vidjeti Oca, kao da je on vidljivo Biće, te biva poučen da on postaje vidljiv samo u Sinu po svojim silnim djelima, a ne u očitovanju svoje osobe. Ako je doista htio da se pod Ocem razumije isto što i Sin, rekavši: »Tko vidi mene, vidi Oca«, kako to da odmah zatim dodaje: »Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?« Trebao je radije reći: »Ne vjeruješ li da sam ja Otac?« S kojom je drugom nakanom tako naglašeno ustrajao na toj točki, ako ne da razjasni ono što je htio da ljudi razumiju, naime, da je on Sin? Zatim opet, rekavši: »Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni«, položio je veći naglasak na svoje pitanje upravo zato da se ne bi, zato što je rekao: »Tko je vidio mene, vidio je Oca«, smatralo da je on Otac; jer nikada nije želio da ga se takvim drži, svagda ispovijedajući da je Sin i da je došao od Oca. Zatim je također postavio zajedništvo dviju Osoba u najjasnije svjetlo, kako se ne bi gajila želja za gledanjem Oca kao da je zasebno vidljiv, te kako bi se Sina smatralo predstavnikom Očevim. Pa ipak nije propustio objasniti kako je Otac u Sinu i Sin u Ocu. »Riječi«, veli on, »koje vam govorim, ne govorim sam od sebe«, jer doista bijahu Očeve riječi; »nego Otac koji prebiva u meni čini svoja djela.« Stoga se po svojim silnim djelima i po riječima svoga nauka Otac koji prebiva u Sinu čini vidljivim, upravo po onim riječima i djelima po kojima ostaje u njemu, kao i po onome u kome ostaje; pri čemu su osobita svojstva obiju Osoba očita iz same te okolnosti što veli: »Ja sam u Ocu i Otac je u meni.« U skladu s time dodaje: »Vjerujte.« Što? Da sam ja Otac? Ne nalazim da je tako napisano, nego radije: »da sam ja u Ocu i Otac u meni; ako ne, zbog samih djela vjerujte«; misleći na ona djela po kojima je Otac očitovao da je u Sinu, doduše ne ljudskome pogledu, nego njegovu razumu.

25. Branitelj ili Duh Sveti. On je različit od Oca i Sina s obzirom na njihovo osobno postojanje. Jedan i neodjeljiv od njih s obzirom na njihovu božansku narav. Ostali navodi iz Evanđelja po Ivanu

Ono što slijedi nakon Filipova pitanja i Gospodinova cjelokupnog odgovora na nj, sve do svršetka Ivanova Evanđelja, nastavlja nam pružati izjave iste vrste, razlikujući Oca i Sina, sa svojstvima svakoga od njih. Tu je potom i Branitelj ili Tješitelj, za kojega obećava da će moliti Oca i poslati ga s neba nakon što uzađe k Ocu. On se doista naziva »drugim Tješiteljem«; no na koji je način on drugi, već smo pokazali: »On će od mojega uzeti«, veli Krist, baš kao što je i sam Krist primio od Očeva. Tako povezanost Oca u Sinu i Sina u Branitelju stvara tri povezane Osobe, koje su ipak različite Jedna od Druge. Te su Tri jedna bit, a ne jedna Osoba, kao što je rečeno: »Ja i Otac jedno smo«, s obzirom na jedinstvo naravi, a ne na pojedinačnost broja. Prođi kroz cijelo Evanđelje i naći ćeš da onoga za koga vjeruješ da je Otac, opisan da djeluje za Oca, premda ti sa svoje strane, dakako, pretpostavljaš da je »Otac, budući vinogradar«, zacijelo morao biti na zemlji, Sin ponovno prepoznaje kao onoga koji je na nebu, kada je, »podigavši oči onamo«, preporučio svoje učenike na čuvanje Ocu. Imamo, štoviše, u onom drugom Evanđelju jasno očitovanje Sinova razlikovanja od Oca: »Bože moj, zašto si me ostavio?«; i opet, u trećem Evanđelju: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« No čak i da nemamo tih odlomaka, susrećemo dostatno svjedočanstvo nakon njegova uskrsnuća i slavne pobjede nad smrću. Sada kada je uklonjena svaka stega njegova poniženja, mogao se, da je to bilo moguće, pokazati kao Otac tako vjernoj ženi kao što je Marija Magdalena kada mu je pristupila da ga dotakne, iz ljubavi, a ne iz radoznalosti, niti s Tominom nevjerom. Ali nije tako; Isus joj veli: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh k Ocu, nego idi mojoj braći«, a čak i time dokazuje da je Sin; jer da je bio Otac, nazvao bi ih svojom djecom umjesto svojom braćom, »i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« Znači li to: uzlazim kao Otac k Ocu, i kao Bog k Bogu? Ili pak kao Sin k Ocu, i kao Riječ k Bogu? Zašto uostalom ovo Evanđelje, na samome svome svršetku, naznačuje da su te stvari uopće napisane, ako ne zato, da upotrijebimo njegove vlastite riječi, »da vjerujete da Isus jest Krist, Sin Božji«? Kad god dakle uzmeš bilo koju od tvrdnji ovoga Evanđelja i primijeniš je kako bi dokazao istovjetnost Oca i Sina, smatrajući da ona služi tvojim stajalištima, boriš se protiv izričite svrhe Evanđelja. Jer te stvari zasigurno nisu napisane zato da vjeruješ da je Isus Krist Otac, nego Sin.

26. Kratak osvrt na Evanđelja po Mateju i Luki. Njihovo slaganje sa svetim Ivanom u pogledu zasebne osobnosti Oca i Sina

Pored razgovora s Filipom i Gospodinova odgovora na nj, čitatelj će primijetiti da smo prošli kroz Ivanovo Evanđelje kako bismo pokazali da su mnoga druga mjesta jasnoga smisla, kako prije tako i poslije toga poglavlja, u potpunu skladu samo s tom jednom i istaknutom tvrdnjom, koju treba tumačiti u suglasju sa svim ostalim mjestima, a ne u suprotnosti s njima, pa i s njezinim vlastitim, svojstvenim i naravnim smislom. Neću se ovdje uvelike služiti potporom drugih Evanđelja, koja potvrđuju našu vjeru Gospodinovim rođenjem: dostatno je primijetiti da onoga koji se imao roditi od djevice izričitim riječima sam anđeo navješćuje kao Sina Božjega: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.« Na ovome će odlomku čak i oni htjeti podići prigovor; ali istina će pobijediti. Dakako, kažu oni, Sin Božji jest Bog, a sila Svevišnjega jest Svevišnji. I ne ustručavaju se podmetati ono što bi, da je bilo istinito, bilo i napisano. Koga se to anđeo toliko bojao da nije jasno izjavio: »Bog će doći na te i Svevišnji će te osjeniti«? Nazvavši ga pak »Duhom Božjim«, premda je Duh Božji Bog, i ne imenovavši izravno Boga, htio je da se podrazumijeva onaj dio cjelokupnoga Božanstva koji se imao povući pod naziv »Sina«. Duh Božji u ovome odlomku mora biti isto što i Riječ. Jer baš kao što, kada Ivan veli: »I Riječ tijelom postade«, pod spomenom Riječi razumijemo i Duha: tako i ovdje pod imenom Duha priznajemo također Riječ. Jer i Duh je supstancija Riječi, a Riječ je djelovanje Duha, i to dvoje jesu jedno te isto. Ivan bi naime morao misliti na Jednoga kada o njemu govori kao o onome koji je »tijelom postao«, a anđeo na Drugoga kada ga navješćuje kao onoga koji se »ima roditi«, ako Duh nije Riječ i Riječ Duh. Jer baš kao što Riječ Božja zapravo nije onaj čija je Riječ, tako ni Duh, premda se naziva Bogom, zapravo nije onaj čijim se Duhom naziva. Ništa što pripada nečemu drugome nije zapravo posve isto što i ono čemu pripada. Jasno je da, kada štogod proizlazi iz nekoga osobnog subjekta i pripada mu jer od njega potječe, po kakvoći može biti upravo onakvo kakav je i sam subjekt od kojega proizlazi i kojemu pripada. Tako je i Duh Bog, i Riječ je Bog, jer proizlazi od Boga, ali ipak nije istovjetan s Onim od koga proizlazi. No ono što je Bog od Boga, premda je stvarno postojeća zbilja, ipak ne može biti sam Bog u isključivom smislu, nego utoliko Bog ukoliko je iste biti kao i sam Bog, i kao stvarno postojeća zbilja, i kao dio Cjeline. Mnogo više »sila Svevišnjega« neće biti sam Svevišnji, jer nije stvarno postojeća zbilja, kao što je Duh, na isti način na koji mudrost Božja i providnost Božja nisu Bog: ta svojstva nisu supstancije, nego prigodci pojedine supstancije. Sila je prigodna Duhu, ali sama ne može biti Duh. Budući da su te zbilje, ma što one bile, mislim na Duha Božjega, Riječ i Silu, bile podarene Djevici, ono što se od nje rađa jest Sin Božji. Za to i sam On u drugim evanđeljima svjedoči da je bio već od samoga djetinjstva: »Zar niste znali«, veli, »da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Sotona ga je također takvim prepoznao u svojim kušnjama: »Ako si Sin Božji.« To isto priznaju i zli dusi: »Znamo tko si: Svetac Božji.« Svoga »Oca« on sam časti. Kada ga je Petar priznao »Kristom, Sinom Boga«, on ne poriče taj odnos. Kliče u duhu kada govori Ocu: »Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih.« Štoviše, on također potvrđuje da Oca nitko ne pozna doli Sin; i obećava da će, kao Sin Očev, priznati one koji njega priznaju i zanijekati one koji njega zaniječu pred svojim Ocem. On također iznosi prispodobu o slanju Sina u vinograd, ne Oca, koji je poslan nakon tolikih slugu, i kojega su vinogradari ubili, a Otac ga osvetio. On također ne zna za posljednji dan i čas, koji je poznat samo Ocu. On predaje kraljevstvo svojim učenicima, kao što kaže da je njemu pripravljeno od Oca. On ima vlast zatražiti od Oca, ako hoće, legije anđela u pomoć. On vapi da ga je Bog ostavio. On predaje svoj duh u ruke Očeve. Nakon svoga uskrsnuća obećava u zalog svojim učenicima da će im poslati obećanje svoga Oca; i na koncu im zapovijeda da krste u Oca i Sina i Duha Svetoga, a ne u jednookasnoga Boga. I doista, ne uranjamo se samo jednom, nego tri puta u Tri Osobe, pri svakom pojedinom spomenu njihovih imena.

27. Ustanovivši tako razliku između Oca i Sina, sada dokazuje razliku dviju naravi koje su bez miješanja sjedinjene u Osobi Sina; izobličavanje Praksejinih izgovora

Ali zašto bih se zadržavao na stvarima koje su tako očite, kada bih trebao napadati točke na kojima oni nastoje zamagliti najjasniji dokaz? Jer, pobijeni sa svih strana o razlici između Oca i Sina, koju mi držimo ne razarajući njihovo nerazdjeljivo jedinstvo, kao na primjerima sunca i zrake, te izvora i rijeke, oni ipak, pomoću svoje umišljotine o nedjeljivom broju, uz ishode dvojstva i trojstva, nastoje protumačiti tu razliku na način koji bi ipak odgovarao njihovim vlastitim zabludama: tako da, sve u jednoj Osobi, razlikuju dvoje, Oca i Sina, shvaćajući da je Sin tijelo, to jest čovjek, to jest Isus; a Otac duh, to jest Bog, to jest Krist. Tako oni, dok tvrde da su Otac i Sin jedno te isto, zapravo započinju njihovim razdjeljivanjem, a ne sjedinjavanjem. Jer ako je Isus jedan, a Krist drugi, tada će Sin biti različit od Oca, jer je Sin Isus, a Otac je Krist. Takvu su monarhiju, pretpostavljam, naučili u Valentinovoj školi, praveći dvojicu, Isusa i Krista. No to je njihovo shvaćanje zapravo već pobijeno onim što smo prethodno iznijeli, jer se Riječ Božja ili Duh Božji također naziva silom Svevišnjega, koga oni drže Ocem; dok ti odnosi sami nisu isto što i Onaj čijim se odnosima nazivaju, nego proizlaze od njega i pripadaju njemu. Međutim, čeka ih još jedno pobijanje na toj točki njihova krivovjerja. Gle, kažu oni, anđeo je navijestio: »Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.« Stoga, zaključuju oni, kako je tijelo to koje je rođeno, tijelo mora biti Sin Božji. Naprotiv, odgovaram ja, to je rečeno o Duhu Božjemu. Jer doista je djevica začela od Duha Svetoga; i ono što je začela, to je i rodila. Trebalo se, dakle, roditi ono što je bilo začeto i što se imalo roditi; to jest Duh, čije će se ime »prozvati Emanuel, što znači: S nama Bog«. Uostalom, tijelo nije Bog, pa se o njemu nije moglo reći: »To Sveto prozvat će se Sinom Božjim«, nego samo o onom Božanskom Biću koje je rođeno u tijelu, o kojemu i psalam veli: »Jer Bog postade čovjekom usred njega i utvrdi ga po volji Očevoj.« Koja je dakle Božanska Osoba rođena u njemu? Riječ i Duh koji se utjelovio s Riječju po volji Očevoj. Riječ je, dakle, utjelovljena; i to mora biti točka našega istraživanja: kako je Riječ postala tijelom, je li time što se preobrazila u tijelo ili time što se uistinu zaodjenula tijelom. Zasigurno time što se uistinu zaodjenula tijelom. Uostalom, nužno moramo vjerovati da je Bog nepromjenjiv i nesposoban za promjenu lika, budući da je vječan. A preobrazba je uništenje onoga što je prethodno postojalo. Jer sve što se preobrazi u nešto drugo prestaje biti ono što je bilo i počinje biti ono što prije nije bilo. Bog, međutim, niti prestaje biti ono što bijaše, niti može biti išta drugo doli ono što jest. Riječ je Bog, a »Riječ Gospodnja ostaje dovijeka«, upravo ostajući nepromjenjivo u svome vlastitom liku. Ako se pak ne može preobraziti, mora slijediti da se njezino postajanje tijelom shvati u tom smislu da ona biva u tijelu, i očituje se, i biva viđena, i biva opipana posredstvom tijela; jer i sve druge točke zahtijevaju da se tako shvate. Jer ako je Riječ postala tijelom preobrazbom i promjenom supstancije, odmah slijedi da Isus mora biti supstancija sastavljena od dviju supstancija, od tijela i duha, neka vrsta mješavine, poput elektruma, sastavljenoga od zlata i srebra; i prestaje biti i zlato, to jest duh, i srebro, to jest tijelo, pri čemu se jedno mijenja drugim i nastaje treća supstancija. Isus, dakle, po tom računu ne može biti Bog, jer je prestao biti Riječ, koja je postala tijelom; niti može biti utjelovljeni Čovjek, jer nije pravo tijelo, a tijelo bijaše ono što je Riječ postala. Budući dakle složen od obojega, on zapravo nije ni jedno ni drugo; on je radije neka treća supstancija, posve različita od obiju. No istina je da nalazimo kako je on izričito prikazan i kao Bog i kao Čovjek; sam psalam koji smo naveli nagovješćuje o tijelu da »Bog postade Čovjekom usred njega, stoga ga utvrdi po volji Očevoj«, doista u svakom pogledu kao Sin Božji i Sin Čovječji, bivajući Bog i Čovjek, razlikujući se bez sumnje po svakoj supstanciji u njezinu vlastitom svojstvu, budući da Riječ nije ništa drugo doli Bog, a tijelo ništa drugo doli Čovjek. Tako i apostol uči o njegovim dvjema supstancijama govoreći: »Koji je potekao od potomstva Davidova«, po kojim će riječima on biti Čovjek i Sin Čovječji. »Koji je proglašen Sinom Božjim po Duhu«, po kojim će riječima on biti Bog, i Riječ, Sin Božji. Jasno vidimo dvostruko stanje, koje nije pomiješano, nego združeno u Jednoj Osobi, Isusu, Bogu i Čovjeku. O Kristu pak odgađam ono što imam reći. Ovdje napominjem da je svojstvo svake naravi tako u cijelosti očuvano da je Duh s jedne strane u Isusu činio sve što je Njemu svojstveno, kao što su čudesa, silna djela i znamenja; a Tijelo je s druge strane pokazivalo osjećaje koji mu pripadaju. Bilo je gladno pod đavlovom kušnjom, žedno sa Samarijankom, plakalo je nad Lazarom, bilo je tjeskobno sve do smrti, i naposljetku je doista umrlo. Ako je pak to bilo samo neko treće biće [tertium quid], neka složena narav nastala iz dviju supstancija, poput spomenutoga elektruma, ne bi bilo vidljivih očitih dokaza ni jedne naravi. Nego bi prijenosom djelovanja Duh činio ono što pripada Tijelu, a Tijelo ono što čini Duh; ili pak ono što ne pristoji ni Tijelu ni Duhu, nego zbrkano nekoga trećeg obilježja. Štoviše, po toj pretpostavci, ili je Riječ pretrpjela smrt, ili tijelo nije umrlo, ako se već Riječ pretvorila u tijelo; jer ili je tijelo bilo besmrtno, ili je Riječ bila smrtna. Budući pak da su dvije supstancije djelovale odvojeno, svaka u svojemu svojstvu, nužno su svakoj od njih pripala njihova vlastita djelovanja i njihovi vlastiti ishodi. Nauči dakle, zajedno s Nikodemom, da je »što je rođeno od tijela, tijelo, i što je rođeno od Duha, duh«. Niti tijelo postaje Duh, niti Duh tijelo. U jednoj Osobi oni bez sumnje mogu skladno supostojati. Od njih se sastoji Isus: Čovjek od tijela, od Duha Bog; i anđeo ga je označio kao »Sina Božjega« s obzirom na onu narav po kojoj bijaše Duh, pridržavajući za tijelo naziv »Sin Čovječji«. Na isti ga način apostol ponovno naziva »Posrednikom između Boga i ljudi« te time potvrđuje njegovo dioništvo u objema supstancijama. Hoćeš li sada, da privedemo stvar kraju, ti koji tumačiš da je Sin Božji tijelo, biti tako ljubazan pa nam pokazati što je Sin Čovječji? Hoće li on tada, želio bih znati, biti Duh? Ali ti ustraješ na tome da je sam Otac Duh, na temelju toga što je »Bog Duh«, baš kao da ne čitamo također da postoji »Duh Božji«; na isti način na koji nalazimo da, kao što »Riječ bijaše Bog«, tako postoji i »Riječ Božja«.

28. Krist nije Otac, kako je tvrdio Prakseja; raskrinkavanje nedosljednosti i apsurdnosti toga mišljenja; pravi nauk o Isusu Kristu prema svetom Pavlu, koji se slaže s drugim svetim piscima

I tako, najbezumniji krivovjerče, ti činiš Krista Ocem, ne razmislivši niti jednom o stvarnoj snazi toga imena, ako je Krist uopće ime, a ne radije nadimak ili naziv; jer ono znači »Pomazanik«. No Pomazanik nije vlastito ime ništa više nego Odjeven ili Obuven; to je samo pridjevak imenu. Pretpostavimo sada da je Isus nekim načinom nazvan i Odjeven [Vestitus], kao što se doista naziva Krist po otajstvu svoga pomazanja, bi li na isti način rekao da je Isus bio Sin Božji, a u isto vrijeme pretpostavio da je Odjeven bio Otac? Što se dakle tiče Krista, ako je Krist Otac, Otac je Pomazanik, i prima pomazanje, dakako, od drugoga. Inače, ako ga prima od samoga sebe, moraš nam to dokazati. No mi ne doznajemo takvu činjenicu iz Djela apostolskih u onom uskliku Crkve Bogu: »Zaista, u ovome se gradu sabraše protiv svetog Sluge tvoga Isusa, koga si pomazao, i Herod i Poncije Pilat s poganima i pukom izraelskim.« Ovi su dakle posvjedočili i da je Isus bio Sin Božji i da ga je, budući da je Sin, Otac pomazao. Krist stoga mora biti isto što i Isus koga je Otac pomazao, a ne Otac koji je pomazao Sina. U istom su smislu i Petrove riječi: »Neka dakle pouzdano znade sav dom Izraelov da je Bog i Gospodinom i Kristom, to jest Pomazanikom, učinio tog Isusa koga vi raspeste.« Ivan k tome žigoše onoga čovjeka kao »lašca« koji »niječe da Isus jest Krist«; dok s druge strane izjavljuje da je »svatko tko vjeruje da Isus jest Krist, od Boga rođen«. Zato nas također potiče da vjerujemo u ime njegova, Očeva, Sina Isusa Krista, kako bi »naše zajedništvo bilo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom«. Pavao na isti način posvuda govori o »Bogu Ocu i Gospodinu našemu Isusu Kristu«. Pišući Rimljanima, zahvaljuje Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Galaćanima izjavljuje da je »apostol ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu«. Ti doista posjeduješ sve njegove spise, koji jasno svjedoče u istom smislu i prikazuju Dvojicu, Boga Oca i našega Gospodina Isusa Krista, Sina Očeva. Oni također svjedoče da je Isus sam Krist, te pod jednim ili drugim nazivom Sin Božji. Jer točno po istom pravu po kojemu oba imena pripadaju istoj Osobi, samomu Sinu Božjemu, pripada i svako pojedino ime bez onoga drugoga istoj Osobi. Prema tome, bilo da se ime Isus pojavi samo, razumijeva se i Krist, jer Isus jest Pomazanik; ili ako se navede samo ime Krist, tada se Isus poistovjećuje s njim, jer Pomazanik jest Isus. Od ta dva imena, Isus Krist, prvo je vlastito, koje mu je dao anđeo; a drugo je samo dodatak, koji se o njemu izriče zbog njegova pomazanja, upućujući tako na uvjet da Krist mora biti Sin, a ne Otac. Kako je slijep čovjek koji ne opaža da se imenom Krista podrazumijeva neki drugi Bog, ako Ocu pripisuje to ime Krista! Jer ako je Krist Bog Otac, kada kaže: »Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, k Bogu svojemu i Bogu vašemu«, on naravno posve jasno pokazuje da iznad njega samoga postoji drugi Otac i drugi Bog. Ako je pak Otac Krist, mora postojati neko drugo Biće koje »utvrđuje grom i stvara vjetar, i navješćuje ljudima svoga Krista«. I ako »ustadoše kraljevi zemaljski i knezovi se sabraše protiv Gospodina i protiv Krista njegova«, taj Gospodin mora biti drugo Biće, protiv čijega su se Krista sabrali kraljevi i knezovi. I ako, da navedemo još jedan redak, »tako veli Gospodin Gospodinu mojemu Kristu«, Gospodin koji govori Ocu Kristovu mora biti zasebno Biće. Štoviše, kada apostol u svojoj poslanici moli: »Da vam Bog Gospodina našega Isusa Krista dadne Duha mudrosti i objave«, mora biti netko drugi doli Krista Onaj koji je Bog Isusa Krista, djelitelj duhovnih darova. I jednom zauvijek, da ne lutamo kroz svaki redak, Onaj »koji je uskrisio Krista od mrtvih i koji će oživjeti naša smrtna tijela«, mora zacijelo, kao darovatelj života, biti različit od mrtvoga Oca, ili čak od oživjeloga Oca, ako je Krist koji je umro zapravo Otac.

29. Krist je taj koji je umro; Otac je nesposoban za trpljenje, bilo sam bilo s drugim; bogohulni zaključci koji proizlaze iz Praksejinih postavki

Šutnja! Šutnja pred takvim bogohulstvom. Budimo zadovoljni govoreći da je Krist umro, Sin Očev; i neka to bude dovoljno, jer nam Pisma toliko govore. Jer čak i apostol svojoj izjavi, koju ne izriče bez osjećaja njezine težine, da je »Krist umro«, odmah dodaje: »po Pismima«, kako bi ublažio oštrinu te tvrdnje autoritetom Pisama i tako uklonio sablazan od čitatelja. Naime, premda se tvrdi da su u Kristu dvije supstancije, to jest božanska i ljudska, iz čega bjelodano slijedi da je božanska narav besmrtna, a ljudska smrtna, očito je u kojem smislu on izjavljuje da je »Krist umro«: upravo u onom smislu u kojem je bio tijelo i Čovjek i Sin Čovječji, a ne po tome što je Duh i Riječ i Sin Božji. Ukratko, budući da kaže da je umro Krist, to jest Pomazanik, pokazuje nam da je ono što je umrlo bila narav koja je bila pomazana, jednom riječju, tijelo. Vrlo dobro, reći ćete vi; budući da mi sa svoje strane potvrđujemo svoj nauk točno istim izrazima koje vi rabite sa svoje strane glede Sina, nismo krivi za bogohulstvo protiv Gospodina Boga, jer ne tvrdimo da je umro po božanskoj naravi, nego samo po ljudskoj. Naprotiv, vi doista hulite, jer tvrdite ne samo da je Otac umro, nego da je umro smrću na križu. Jer »proklet tko visi na drvetu«, što je prokletstvo koje po Zakonu pristoji Sinu, utoliko što je »Krist za nas postao prokletstvom«, ali nipošto Ocu; no budući da vi pretvarate Krista u Oca, podložni ste optužbi za bogohulstvo protiv Oca. No kada mi tvrdimo da je Krist bio raspet, mi ga ne obasipamo prokletstvom; mi samo ponovno potvrđujemo prokletstvo koje je izrekao Zakon, niti je doista apostol izrekao bogohulstvo kada je rekao isto što i mi. Osim toga, kao što nema bogohulstva u tome da se subjektu pripiše ono što se na njega s pravom primjenjuje, tako je, s druge strane, bogohulstvo kada se o subjektu tvrdi ono što mu ne priliči. Po tom načelu, također, Otac nije bio sudionik u trpljenju sa Sinom. Krivovjerci se uistinu, bojeći se da ne upadnu u izravno bogohulstvo protiv Oca, nadaju umanjiti ga ovim dosjetkom: dopuštaju nam utoliko da su Otac i Sin Dvojica, dodajući da, budući da doista Sin trpi, Otac je samo njegov sutrpin. Ali kako su samo apsurdni čak i u toj svojoj umišljenosti! Jer što je značenje »sutrpljenja«, nego podnošenje trpljenja zajedno s drugim? Ako je pak Otac nesposoban za trpljenje, nesposoban je i za trpljenje u zajedništvu s drugim; u protivnom, ako može trpjeti s drugim, onda je naravno sposoban za trpljenje. Vi mu, u stvari, ništa ne prepuštate tim izgovorom svojih strahova. Bojite se reći da je sposoban za trpljenje onaj kojega činite sposobnim za sutrpljenje. Zatim, opet, Otac je jednako nesposoban za sutrpljenje kao što je i sam Sin nesposoban za trpljenje pod uvjetima svoga postojanja kao Bog. No dobro, ali kako je Sin mogao trpjeti ako Otac nije trpio s njime? Moj je odgovor: Otac je odijeljen od Sina, premda ne od njega kao Boga. Jer čak i ako se rijeka zaprlja muljem i blatom, premda teče iz izvora istovjetna s njime po naravi i nije odvojena od izvora, ipak šteta koja pogađa tok ne dopire do izvora; i premda je voda izvora ta koja trpi nizvodno u toku, ipak, budući da nije pogođena na samom izvoru, nego samo u rijeci, izvor ne trpi ništa, nego samo rijeka koja istječe iz izvora. Tako isto i Duh Božji, ma za kakvo trpljenje bio sposoban u Sinu, ipak, budući da nije mogao trpjeti u Ocu, izvoru Božanstva, nego samo u Sinu, bjelodano nije mogao trpjeti kao Otac. No meni je dovoljno da Duh Božji nije pretrpio ništa kao Duh Božji, jer sve što je trpio, trpio je u Sinu. Sasvim je druga stvar bila da Otac trpi sa Sinom u tijelu. O tome smo također raspravljali. Niti će itko to poreći, budući da čak ni mi sami nismo sposobni trpjeti za Boga ako Duh Božji nije u nama, koji također po našem posredništvu izgovara sve što pripada našemu vladanju i trpljenju; ne ipak tako da on sam trpi u našem trpljenju, nego nam samo podjeljuje snagu i sposobnost trpljenja.

30. Kako je Otac na križu ostavio Sina. Pravo značenje toga pogubno je za Prakseju. Također i Kristovo uskrsnuće, njegovo uzašašće, sjedenje zdesna Ocu i poslanje Duha Svetoga

Međutim, ako ustrajete u guranju svojih stavova još dalje, naći ću načina da vam odgovorim s još većom strogošću i da vas dočekam usklikom samoga Gospodina, kako bih vas izazvao pitanjem: Što vi istražujete i mudrujete o tome? Imate njega gdje kliče usred svoje muke: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Dakle, ili je Sin trpio bivajući »ostavljen« od Oca, pa Otac posljedično nije trpio ništa utoliko što je ostavio Sina; ili pak, ako je Otac bio taj koji je trpio, kojemu se to onda Bogu obratio svojim vapajem? No to je bio glas tijela i duše, to jest čovjeka, a ne Riječi i Duha, to jest ne Boga; i bio je izrečen kako bi dokazao netrpljivost Boga, koji je »ostavio« svoga Sina utoliko što je predao njegovu ljudsku supstanciju trpljenju smrti. Ovu je istinu uočio i apostol kada piše u tom smislu: »Ako Otac nije poštedio vlastitoga Sina«. To je prije njega uočio i Izaija kada je izjavio: »I Gospodin ga predade za grijehe naše«. Na taj ga je način »ostavio«, ne poštedjevši ga; »ostavio« ga je predavši ga. U svemu drugome Otac nije ostavio Sina, jer je Sin u Očeve ruke predao svoj duh. Doista, nakon što ga je tako predao, odmah je umro; a kako je Duh ostao s tijelom, tijelo ne može proći punu mjeru smrti, to jest u truljenju i raspadanju. Za Sina je, dakle, umrijeti značilo biti ostavljen od Oca. Sin, dakle, i umire i ponovno ustaje po Pismima. Sin je također onaj koji uzađe na nebeske visine i koji siđe u donje dijelove zemlje. »On sjedi zdesna Ocu«, a ne Otac sa svoje vlastite desne strane. Njega vidi Stjepan pri svojem mučeništvu kamenovanjem kako još uvijek sjedi zdesna Bogu, gdje će nastaviti sjediti sve dok Otac ne položi njegove neprijatelje za podnožje nogama njegovim. Doći će ponovno na oblacima nebeskim, upravo onako kako se pokazao kada je uzlazio na nebo. U međuvremenu je primio od Oca obećani dar i izlio ga, samoga Duha Svetoga, Treće Ime u Božanstvu i Treći Stupanj Božanskoga Veličanstva; Navjestitelja Jedne Monarhije Božje, ali u isto vrijeme Tumača Rasporedbe svakome tko sluša i prima riječi novoga proroštva; i »Uvoditelja u svu istinu«, onakvu kakva je u Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, prema otajstvu Kristova nauka.

31. Nazadnjačka narav Praksejina krivovjerja. Nauk o Presvetom Trojstvu tvori veliku razliku između židovstva i kršćanstva

No ovaj vaš nauk nosi sličnost sa židovskom vjerom, čija je bit u tome da tako vjeruje u jednoga Boga da odbija uza nj ubrojiti Sina, a nakon Sina Duha. Koja bi, dakle, razlika bila između nas i njih kada ne bi bilo ovoga razlikovanja koje vi nastojite srušiti? Kakva bi potreba bila za evanđeljem, koje je sadržaj Novoga saveza, određujući, kao što čini, da su Zakon i Proroci trajali do Ivana Krstitelja, ako se od tada nadalje u Oca, Sina i Duha ne vjeruje i kao u Trojicu i kao u one koji tvore Jednoga Jedinoga Boga? Bogu se svidjelo obnoviti svoj savez s čovjekom na takav način da se u njegovo Jedinstvo povjeruje na nov način, po Sinu i Duhu, kako bi se Bog sada mogao otvoreno spoznati u svojim vlastitim Imenima i Osobama, on koji u drevnim vremenima nije bio jasno shvaćen, premda je naviještan po Sinu i Duhu. Odlazite stoga, vi »antikristi koji niječete Oca i Sina«. Jer oni niječu Oca kada kažu da je on isti kao i Sin; i niječu Sina kada pretpostavljaju da je on isti kao i Otac, pripisujući im ono što nije njihovo i oduzimajući im ono što jest njihovo. Ali »tko god ispovijeda da je Isus Krist Sin Božji«, a ne Otac, »Bog u njemu ostaje i on u Bogu«. Mi vjerujemo svjedočanstvu Božjemu u kojemu nam on svjedoči o svojemu Sinu. »Tko nema Sina, nema života«. A taj čovjek nema Sina tko vjeruje da je on itko drugi doli Sin.