Najstarija sačuvana rasprava o krštenju: Tertulijan slavi vodu posvećenu Duhom, koja pere grijehe i daje novi život, te tumači kako se krštenje podjeljuje.
1. Uvod. Povod rasprave
Sretan li je naš sakrament vode, jer se njime, perući grijehe naše nekadašnje sljepoće, oslobađamo i primamo u vječni život! Rasprava o tome neće biti suvišna; ona ne poučava samo one koji se tek oblikuju u vjeri, nego i one koji, zadovoljni time što su jednostavno povjerovali bez temeljitoga ispitivanja razloga predaje, zbog neznanja u mislima nose neiskušanu, premda vjerojatnu vjeru. Posljedica je toga da je otrovnica kajinske sljedbe, koja je nedavno boravila u ovim krajevima, odvela mnoge svojim najotrovnijim naukom, postavivši si za prvi cilj uništenje krštenja. To je posve u skladu s naravi, jer zmije otrovnice, ljutice i bazilisci ponajčešće traže suha i bezvodna mjesta. No mi, ribice, po uzoru na našega ΙΧΘΥΣ Isusa Krista, rođeni smo u vodi, i nemamo spasenja ni na koji drugi način doli trajnim boravkom u vodi; stoga je to najčudovišnije stvorenje, koje nije imalo pravo naučavati ni zdrav nauk, vrlo dobro znalo kako ubiti ribice: odvodeći ih od vode!
2. Sama jednostavnost Božjega djelovanja kamen je spoticanja tjelesnomu umu
No kolika je samo snaga izopačenosti koja tako potresa vjeru ili posve sprječava njezino prihvaćanje, napadajući je upravo na načelima od kojih se vjera sastoji! Nema doista ničega što ljudske umove čini tvrdokornijima od jednostavnosti božanskih djela koja su vidljiva u samome činu, u usporedbi s veličanstvom koje im je obećano u učinku; tako da se zbog same činjenice što se čovjek s tolikom jednostavnošću, bez sjaja, bez ikakve osobite novosti u pripremi, naposljetku bez ikakva troška, uranja u vodu i uz izgovaranje tek nekoliko riječi biva poškropljen, te ponovno ustaje, nimalo ili tek neznatno čišći, postizanje vječnosti koje iz toga slijedi smatra tim više nevjerojatnim. Varalica sam ako se, naprotiv, upravo iz raskoši, pripreme i troška ne izgrađuje povjerenje i ugled svetkovina i otajstava idolā. O jadna li nevjero, koja Bogu posve odričeš Njegova vlastita svojstva, jednostavnost i moć! Što dakle? Zar nije čudesno i to što se smrt spira pranjem? No tome valja još više vjerovati ako je upravo čudesnost razlog zašto se ne vjeruje. Jer kakva dolikuje da budu božanska djela po svojoj kakvoći, osim da nadilaze svako čuđenje? I mi se sami čudimo, ali zato što vjerujemo. Nevjera se pak čudi, ali ne vjeruje: jednostavnim se činima čudi kao da su uzaludni, a veličanstvenim ishodima kao da su nemogući. Pa neka je i tako kako mislite, svakoj je točki dostatna božanska izjava koja je prethodila: »Ludo svijeta izabra Bog da posrami mudre« i: »Ono što je ljudima vrlo teško, Bogu je lako«. Jer ako je Bog mudar i moćan, što ne niječu čak ni oni koji Ga mimoilaze, s dobrim razlogom postavlja tvarna počela vlastitoga djelovanja u onome što je suprotno mudrosti i moći, to jest u ludosti i nemogućnosti; budući da svaka krjepost prima svoj uzrok od onih stvari kojima biva izazvana.
3. Zašto je voda izabrana za oruđe Božjega djelovanja. Njezino prvenstvo pri stvaranju
Imajući na umu ovu izjavu kao konačno pravilo, ipak pristupamo raspravi o pitanju: »Kako li je ludo i nemoguće ponovno se oblikovati vodom. Čime je to, molim vas, ova tvarna tvar zaslužila službu tako visoka dostojanstva?« Valja, pretpostavljam, ispitati ugled tekućega počela. Njega pak nalazimo u izobilju, i to od samoga početka. Jer voda je jedna od onih stvari koje su, prije svakoga uređenja svijeta, počivale kod Boga u još neoblikovanu stanju. »U početku«, veli Pismo, »stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bijaše nevidljiva i pusta, i tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Gospodnji lebdio je nad vodama.« Prvo što moraš štovati, o čovječe, jest starost vodā po tome što je njihova tvar drevna; drugo je njihovo dostojanstvo, po tome što su bile sjedište Božanskoga Duha, Njemu zacijelo ugodnije od svih drugih tada postojećih počela. Jer tama je do tada bila potpuna, bezoblična, bez ukrasa zvijezda; i bezdan tmuran; i zemlja neopremljena; i nebo neizrađeno: samo je voda, svagda savršena, radosna, jednostavna tvarna tvar, čista u sebi samoj, pružala dostojno prebivalište Bogu. Što reći o činjenici da su vode na neki način bile upravljačke sile po kojima je Bog od tada uspostavio raspored svijeta? Jer postavljanje nebeskoga svoda u sredini izveo je »rastavljajući vode«; postavljanje »kopna« postigao je »odvajajući vode«. Nakon što je svijet potom bio uređen po svojim počelima, kada su mu dani stanovnici, »vode« su prve primile zapovijed »da provrve živim stvorovima«. Voda je prva proizvela ono što ima život, kako ne bi bilo čudno što u krštenju vode znaju davati život. Jer zar i samo djelo oblikovanja čovjeka nije postignuto uz pomoć vodā? Prikladna se tvar nalazi u zemlji, no nije prikladna za tu svrhu ako nije vlažna i sočna; nju »vode«, odijeljene četiri dana prije na svoje mjesto, ublažuju svojom preostalom vlagom do ilovaste gustoće. Ako od toga trenutka nadalje nastavim sveopće ili opširnije nabrajati dokaze o »ugledu« ovoga počela koje mogu navesti da pokažem kolika je njegova moć ili njegova milost; koliko domišljatih naprava, koliko službi, kako korisno oruđe pruža svijetu, bojim se da bi se moglo činiti kako sam radije sabrao pohvale vodi nego razloge za krštenje; premda bih time još potpunije poučio kako se ne smije sumnjati da je Bog učinio da Mu se tvarna tvar, koju je rasporedio po svim svojim proizvodima i djelima, pokorava i u Njegovim vlastitim sakramentima; da tvarna tvar koja upravlja zemaljskim životom djeluje kao posrednik i u nebeskome.
4. Pradavno lebdenje Duha Božjega nad vodama kao pralik krštenja. Sveopće počelo vode time postaje posrednik posvećenja. Sličnost između vanjskoga znaka i unutarnje milosti
No bit će dostatno u uvodu spomenuti one točke u kojima se ujedno prepoznaje ono izvorno načelo krštenja, koje je već tada bilo unaprijed označeno samim položajem uzetim za pralik krštenja, naime da će Duh Božji, koji je od početka lebdio nad vodama, trajno ostati nad vodama krštenika. Sveto je pak, dakako, lebdjelo nad svetim; ili je pak ono nad čime se lebdjelo posudilo svetost od onoga što je lebdjelo nad njim, budući da je nužno da u svakom slučaju podložena tvarna tvar poprimi kakvoću onoga što se nad njom nadvija, a nadasve tjelesna od duhovne, prikladne, zbog istančanosti svoje tvari, i za prodiranje i za ulaženje. Tako je narav vodā, posvećena od Svetoga, i sama ujedno začela moć posvećivanja. Neka nitko ne kaže: »Zašto se onda mi, molim vas, krstimo onim istim vodama koje su postojale u prvome početku?« Dakako da ne onim vodama, osim utoliko što je rod doista jedan, ali su vrste vrlo brojne. No ono što je svojstvo roda, ponovno se pojavljuje i u vrsti. I prema tome nema nikakve razlike pere li se čovjek u moru ili u bari, u rijeci ili na izvoru, u jezeru ili u koritu; niti ima ikakve razlike između onih koje je Ivan krstio u Jordanu i onih koje je Petar krstio u Tiberu, osim ako je uškopljenik, kojega je Filip krstio usred putovanja slučajnom vodom, time zadobio više ili manje spasenja od drugih. Sve vode, dakle, na temelju pradavne povlastice svojega podrijetla, nakon zazivanja Boga, postižu sakramentalnu moć posvećenja; jer Duh smjesta dolazi s nebesa i počiva nad vodama, posvećujući ih od samoga sebe; a budući da su tako posvećene, one u isto vrijeme upijaju moć posvećivanja. Premda se može priznati da je prispodoba prikladna za jednostavan čin; da se, budući da smo okaljani grijesima kao nečistoćom, od tih ljaga peremo u vodama. No kako se grijesi ne pokazuju na našemu tijelu, jer nitko ne nosi na svojoj koži mrlju idolopoklonstva, ili bludnosti, ili prijevare, tako su osobe te vrste nečiste u duhu, koji je začetnik grijeha; jer duh je gospodar, a tijelo je sluga. Ipak, oboje uzajamno dijele krivnju: duh na temelju zapovijedanja, a tijelo na temelju poslušnosti. Stoga, nakon što su vode posredovanjem anđela na neki način obdarene ljekovitom krjepošću, duh se tjelesno pere u vodama, a tijelo se u njima duhovno čisti.
5. Poganska upotreba vode. Pralik anđela na kupalištu Betesdi
»No, pogani«, reći će netko, »koji su tuđi svakom razumijevanju duhovnih sila, pripisuju svojim idolima to isto ulijevanje takve djelotvornosti u vode.« Tako i čine, ali se varaju udovičkim vodama. Jer pranjem se posvećuju u neke svete obrede, nekog ozloglašenog Izide ili Mitre. I same bogove jednako časte pranjima. Štoviše, nošenjem vode uokolo i škropljenjem, posvuda čiste ladanjska imanja, kuće, hramove i čitave gradove; u svakom slučaju, na Apolonijskim i Eleuzinskim igrama bivaju kršteni; i umišljaju da je učinak toga njihovo ponovno rođenje i otpuštenje kazni za njihova krivokletstva. Među starima je, nadalje, onaj tko bi se okaljao ubojstvom, običavao tražiti vode očišćenja. Stoga, ako sama narav vode, budući da je prikladno tvorište za pranje, navodi ljude da se laskaju vjerovanjem u znamenja očišćenja, koliko li će istinitije vode pružiti tu službu po autoritetu Boga, po kojemu je sazdana sva njihova narav! Ako ljudi misle da je voda po religiji obdarena ljekovitom krepošću, koja je religija djelotvornija od religije Boga živoga? Priznajući tu činjenicu, i ovdje prepoznajemo revnost đavla koji se natječe s onim što je Božje, nalazeći da i on provodi krštenje nad svojim podložnicima. Kakve li sličnosti ima u tome? Nečisti čisti! Zatornik oslobađa! Prokleto biće odrješuje! On će, tobože, uništiti vlastito djelo, perući grijehe koje sam nadahnjuje! Ove su opaske iznesene kao svjedočanstvo protiv onih koji odbacuju vjeru; ako ne vjeruju u ono što je Božje, dok vjeruju u lažne krivotvorine toga kod Božjeg suparnika. Zar nema i drugih slučajeva u kojima, bez ikakva sakramenta, nečisti duhovi lebde nad vodama, u lažnom oponašanju onoga lebdenja Božanskoga Duha na samome početku? Svjedoci su svi sjenoviti izvori, i svi zabačeni potoci, i bazeni u kupalištima, i vodovodi u privatnim kućama, ili cisterne i bunari za koje se kaže da imaju svojstvo »odvođenja duhom«, po snazi, naime, škodljivoga duha. Ljude koje su vode utopile ili ih pogodile ludilom ili strahom, nazivaju nimfoleptima, ili »limfatičnima«, ili »hidrofobnima«. Zašto smo naveli ove primjere? Da tko ne bi smatrao preteškim za vjerovanje da sveti anđeo Božji daruje svoju prisutnost vodama, kako bi ih ugodio za čovjekovo spasenje; dok zli anđeo često ima oskvrnjujuće općenje s tim istim elementom na čovjekovu propast. Ako se čini novošću da anđeo biva prisutan u vodama, već se prije dogodio primjer onoga što je imalo doći. Anđeo je, svojim zahvatom, običavao uzmutiti kupalište u Betsaidi. Oni koji su se tužili na slabo zdravlje vrebali su na njega; jer tko god bi prvi sišao u njih, nakon svoga pranja prestajao bi se tužiti. Ovaj pralik tjelesnog ozdravljenja naviještao je duhovno ozdravljenje, po pravilu prema kojemu tjelesne stvari uvijek prethode kao slika duhovnih stvari. I tako, kada je milost Božja napredovala do viših stupnjeva među ljudima, vodama i anđelu podaren je porast djelotvornosti. Oni koji su običavali liječiti tjelesne nedostatke, sada ozdravljaju duh; oni koji su činili vremenito spasenje, sada obnavljaju vječno; oni koji su oslobađali samo jednom u godini, sada svakodnevno spašavaju pukove kao cjelinu, budući da je smrt uništena pranjem grijeha. Uklonivši krivnju, dakako, uklanja se i kazna. Tako će čovjek za Boga biti vraćen na njegovu »sličnost«, on koji je u minulim danima bio suobličen »slici« Božjoj; (»slika« se smatra da je u njegovu obličju, a »sličnost« u njegovoj vječnosti;) jer ponovno prima onoga Duha Božjega kojega je tada najprije primio od njegova udaha, ali ga je poslije izgubio po grijehu.
6. Anđeo preteča Duha Svetoga. Značenje sadržano u krsnoj formuli
Ne da u vodama postižemo Duha Svetoga, nego se u vodi, pod anđelom, čistimo i pripravljamo za Duha Svetoga. I u ovom je slučaju prethodio pralik; jer tako je Ivan unaprijed bio Gospodinov preteča, »pripravljajući putove njegove«. Tako i anđeo, svjedok krštenja, »poravnava staze« Duhu Svetomu, koji ima sići na nas, po spiranju grijeha, koje postiže vjera, zapečaćena u Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu. Jer ako »na usta dvojice ili trojice svjedoka ima počivati svaka riječ«, dok po blagoslovu imamo iste te kao svjedoke naše vjere koje imamo i kao jamce našega spasenja, koliko li više broj božanskih imena dostaje i za sigurnost naše nade! Štoviše, nakon davanja zaloga kako svjedočanstva vjere tako i obećanja spasenja pod »tri svjedoka«, nužno se pridodaje spomen Crkve; budući da je ondje gdje su trojica, to jest Otac, Sin i Duh Sveti, ondje i Crkva, koja je tijelo ove trojice.
7. O pomazanju
Nakon toga, kada iziđemo iz kupelji, bivamo posvema pomazani blagoslovljenim pomazanjem, po staroj stezi u kojoj su ljudi pri ulasku u svećeništvo običavali biti pomazani uljem iz roga, još otkako je Mojsije pomazao Arona. Odatle se Aron naziva »Kristom«, od »krizme«, što je »pomazanje«; koje je, postavši duhovnim, pružilo prikladno ime Gospodinu, jer je bio »pomazan« Duhom od Boga Oca; kao što je napisano u Djelima apostolskim: »Uistinu, sabraše se u ovome gradu protiv svetoga Sluge tvoga koga si pomazao«. Tako i u našem slučaju, pomazanje teče tjelesno, to jest po tijelu, ali koristi duhovno; na isti način kao što je i sam čin krštenja tjelesan, po tome što bivamo uronjeni u vodu, ali je učinak duhovan, po tome što smo oslobođeni od grijeha.
8. O polaganju ruku. Pralikovi potopa i golubice
Zatim se na nas polaže ruka, zazivajući i pozivajući Duha Svetoga kroz blagoslov. Zar će se dopustiti da je ljudskoj domišljatosti moguće dozvati dah u vodu, te primjenom ruku odozgo oživjeti njihovo sjedinjenje u jedno tijelo s drugim duhom tako jasna zvuka; a da Bogu ne bi bilo moguće, u slučaju vlastitoga glazbala, s pomoću »svetih ruku« proizvesti uzvišeno duhovno suzvučje? No i ovo, kao i ono prijašnje, potječe iz drevnoga otajstvenog obreda u kojemu je Jakov blagoslovio svoje unuke, rođene od Josipa, Efrajima i Manašea; s rukama položenim na njih i unakrsno zamijenjenim, i doista tako poprijeko nagnutim jedna preko druge da su, ocrtavajući Krista, čak nagovijestile budući blagoslov u Kristu. Tada na naša očišćena i blagoslovljena tijela rado silazi od Oca onaj Najsvetiji Duh. Nad vodama krštenja, prepoznajući takoreći svoje pradavno sjedište, on počiva; onaj koji se spustio na Gospodina »u liku golubice«, kako bi se narav Duha Svetoga očitovala po stvorenju koje je slika jednostavnosti i nedužnosti, jer je golubica čak i u svom tjelesnom ustroju doslovno bez žuči. I stoga on govori: »Budite bezazleni kao golubovi«. Čak ni ovo nije bez potkrepljujućeg svjedočanstva prethodnoga pralika. Jer kao što je nakon voda potopa, kojima se očistila stara opačina, nakon krštenja svijeta, tako reći, golubica bila vjesnik koji je zemlji navijestio ublaženje nebeskoga gnjeva, kada bješe odaslana iz korablje i vratila se s maslinovom grančicom, znamenom koji je čak i među narodima pretkazanje mira; tako po istom zakonu nebeskoga učinka, k zemlji, to jest k našemu tijelu dok izranja iz kupelji nakon svojih starih grijeha, leti golubica Duha Svetoga, donoseći nam mir Božji, poslana s nebesa gdje je Crkva, opredmećena korablja. Ali svijet se vratio grijehu; u kojoj bi se točki krštenje loše uspoređivalo s potopom. I zato je određen za oganj; baš kao i čovjek koji nakon krštenja obnavlja svoje grijehe, tako da i ovo valja prihvatiti kao znak za našu opomenu.
9. Pralikovi Crvenoga mora i vode iz pećine
Koliko je, dakle, dokaza naravi, koliko povlastica milosti, koliko svečanosti stege, pralikova, priprava, molitava, koje su odredile svetost vode! Najprije, doista, kada je narod, bezuvjetno oslobođen, umaknuo nasilju egipatskoga kralja prijelazom kroz vodu, upravo je voda uništila samoga kralja sa svim njegovim četama. Koji je pralik očitije ispunjen u sakramentu krštenja? Narodi bivaju oslobođeni od svijeta s pomoću vode, naime, a đavla, svoga starog zlotvora, ostavljaju posve za sobom, potopljena u vodi. Zatim, voda se iz svoga nedostatka »gorčine« vraća u svoju prirođenu milinu »slatkoće« Mojsijevim drvom. To drvo bijaše Krist, koji sam od sebe vraća žile nekada otrovane i gorke naravi u svespasonosne vode krštenja. To je voda koja je narodu neprekidno tekla iz »prateće pećine«; jer ako je Krist »Pećina«, bez sumnje vidimo krštenje blagoslovljeno vodom u Kristu. Kako li je silna milost vode u očima Boga i njegova Krista za potvrdu krštenja! Nikada Krist nije bez vode, ukoliko se i sam krsti u vodi; u vodi započinje prve početke očitovanja svoje snage, pozvan na svadbu; žedne poziva, držeći govor, k svojoj vječnoj vodi; odobrava, poučavajući o ljubavi među djelima milosrđa, čašu vode pruženu siromahu; krijepi svoju snagu na zdencu; hodi po vodi; rado prelazi more; poslužuje vodu svojim učenicima. Sve do same muke traje svjedočanstvo krštenja, dok biva predan na križ, voda posreduje, svjedok su Pilatove ruke; kada je proboden, iz njegova boka navire voda, svjedok je vojnikovo koplje!
10. O Ivanovu krštenju
Govorili smo, koliko su nam to dopuštale naše skromne sposobnosti, o općim stvarima koje tvore temelj svetosti krštenja. Sada ću, jednako po svojim najboljim silama, prijeći na preostale njegove značajke, dotičući se nekih manjih pitanja.
Krštenje koje je naviještao Ivan bilo je predmet, već u ono vrijeme, pitanja koje je sam Gospodin postavio farizejima, je li to krštenje bilo nebesko ili doista zemaljsko, o čemu oni nisu bili kadri dati suvisao odgovor, utoliko što nisu razumjeli, jer nisu vjerovali. Ali mi, premda sa skromnom mjerom razumijevanja kao i vjere, kadri smo odrediti da je to krštenje doista bilo božansko, premda s obzirom na zapovijed, a ne i s obzirom na djelotvornost, budući da čitamo kako je Ivan bio poslan od Gospodina da izvrši tu dužnost, ali ljudsko po svojoj naravi, jer nije prenosilo ništa nebesko, nego je predslužilo nebeskim stvarima, budući da je bilo postavljeno nad obraćenjem, koje je u čovjekovoj vlasti. Uistinu, pismoznanci i farizeji, koji nisu htjeli »vjerovati«, nisu se ni »obratili«. No ako je obraćenje ljudska stvar, njegovo krštenje mora nužno biti iste naravi; inače, da je bilo nebesko, dalo bi i Duha Svetoga i otpuštenje grijeha. Ali nitko niti oprašta grijehe niti besplatno daje Duha osim samoga Boga. Čak je i sam Gospodin rekao da Duh neće sići ni pod kojim drugim uvjetom osim da on najprije uziđe k Ocu. Ono što Gospodin još nije podjeljivao, dakako, sluga nije mogao pružiti. Prema tome, u Djelima apostolskim nalazimo da ljudi koji su imali »Ivanovo krštenje« nisu primili Duha Svetoga, za koga nisu znali ni po čuvenju. To, dakle, nije bila nebeska stvar, jer nije pružala nebeske darove; dok je upravo ono što je bilo nebesko u Ivanu, Duh proroštva, toliko posve izostalo nakon prijenosa cjelokupnoga Duha na Gospodina, da je ubrzo poslao pitati je li onaj koga je sam propovijedao, koga je pokazao kad je dolazio k njemu, doista »ON«. I tako se s »krštenjem obraćenja« postupalo kao da je pripravnik za otpuštenje i posvećenje koje je ubrzo imalo uslijediti u Kristu; jer u tome što je Ivan propovijedao »krštenje za otpuštenje grijeha«, ta je izjava dana s obzirom na buduće otpuštenje; ako je istina, kao što jest, da obraćenje prethodi, a otpuštenje slijedi; a to je »pripravljanje puta«. No onaj koji »pripravlja« sam ne »usavršuje«, nego pribavlja drugome da usavrši. Sam Ivan ispovijeda da nebeske stvari nisu njegove, nego Kristove, govoreći: »Tko je sa zemlje, zemaljski je i govori o zemlji; onaj koji dolazi odozgor, iznad svih je«; i ponovno govoreći da on »krsti samo u obraćenju, ali da će ubrzo doći onaj koji će krstiti Duhom i ognjem«; dakako zato što se istinska i postojana vjera krsti vodom, na spasenje; a prijetvorna i slaba vjera krsti se ognjem, na sud.
11. Odgovor na prigovor da »Gospodin nije krstio«
»Ali gle«, kažu neki, »Gospodin je došao, a nije krstio; jer čitamo: ›Ipak on sam nije krstio, nego njegovi učenici!‹« Kao da je, uistinu, Ivan propovijedao da će on krstiti vlastitim rukama! Dakako, njegove riječi ne valja tako shvatiti, nego jednostavno izrečene na uobičajen način; baš kao što, na primjer, kažemo: »Car je izdao proglas«, ili: »Prefekt ga je izbatinirao«. Zar, molim vas, car osobno izdaje proglas ili prefekt osobno batinja? Za onoga čiji službenici što čine uvijek se kaže da on to čini. Tako će se i »on će vas krstiti« morati shvatiti kao da stoji: »po njemu« ili »u njega« »bit ćete kršteni«. Ali neka nikoga ne smeta to što »on sam nije krstio«. Jer u koga bi trebao krstiti? U obraćenje? Čemu onda smatrate njegova preteču? U otpuštenje grijeha, koje je davao riječju? U samoga sebe, koga je poniznošću skrivao? U Duha Svetoga, koji još nije sišao od Oca? U Crkvu, koju njegovi apostoli još nisu utemeljili? I tako su upravo onim »Ivanovim krštenjem« njegovi učenici običavali krstiti kao poslužitelji, kojim je prije Ivan krstio kao preteča. Neka nitko ne misli da je to bilo nekim drugim krštenjem, jer drugo ne postoji osim onoga Kristova koje je uslijedilo; a koje u to vrijeme, dakako, njegovi učenici nisu mogli podjeljivati, utoliko što slava Gospodnja još nije bila u punini dostignuta, niti je djelotvornost kupelji bila uspostavljena po muci i uskrsnuću; jer niti naša smrt može doživjeti uništenje osim po Gospodnjoj muci, niti naš život može biti obnovljen bez njegova uskrsnuća.
12. O nužnosti krštenja za spasenje
Kada se, međutim, postavi propis da »bez krštenja nitko ne može postići spasenje« (ponajprije na temelju one Gospodinove izjave, koji veli: »Ako se tko ne rodi iz vode, nema života«), odmah se javljaju cjepidlačke, štoviše drske sumnje nekih: »kako po tome propisu spasenje mogu postići apostoli, za koje, osim Pavla, ne nalazimo da su kršteni u Gospodinu? Štoviše, budući da je Pavao jedini od njih koji je obukao haljinu Kristova krštenja, ili je unaprijed presuđena propast svih ostalih koji su lišeni Kristove vode, kako bi se propis održao, ili se propis dokida ako je spasenje određeno i za nekrštene.« Čuo sam, Gospodin mi je svjedok, sumnje takve vrste, da tko ne bi pomislio kako sam toliko lakomislen da bez povoda, u slobodi svoga pera, izmišljam zamisli koje bi u drugima pobudile sablazan.
A sada ću, koliko budem mogao, odgovoriti onima koji tvrde »da apostoli nisu bili kršteni«. Jer ako su primili ljudsko Ivanovo krštenje i čeznuli za Gospodinovim, budući da je sam Gospodin odredio da je krštenje jedno (govoreći Petru, koji je želio biti posve opran: »Tko se jednom okopao, nema potrebe ponovno se prati«; što on, dakako, uopće ne bi rekao nekome tko nije kršten); već ovdje imamo očit dokaz protiv onih koji, kako bi razorili sakrament vode, lišavaju apostole čak i Ivanova krštenja. Može li se činiti vjerodostojnim da »put Gospodnji«, to jest Ivanovo krštenje, tada nije bio »pripravljen« u onim osobama koje su bile određene da otvore put Gospodnji po svemu svijetu? Sam Gospodin, premda od njega nije bilo duga nikakva »obraćenja«, bio je kršten: zar krštenje nije bilo nužno za grešnike? Što se pak tiče činjenice da »drugi nisu bili kršteni«, oni ipak nisu bili Kristovi drugovi, nego neprijatelji vjere, pismoznanci i farizeji. Iz te se činjenice razabire dodatna misao da su se, budući da su se Gospodinovi protivnici odbili krstiti, oni koji su slijedili Gospodina krstili, te nisu mislili jednako sa svojim suparnicima; osobito kada je, ako je i bilo koga uz koga su prionuli, Gospodin uzvisio Ivana iznad njega svjedočanstvom govoreći: »Među rođenima od žena nema većega od Ivana Krstitelja«.
Drugi pak iznose domišljaj, očito prilično usiljen, »da su apostoli primili zamjenu za krštenje kada su u svojoj lađici bili poškropljeni i prekriveni valovima, te da je i sam Petar bio dovoljno uronjen kada je hodao po moru«. No, po mojemu mišljenju, jedno je biti poškropljen ili zahvaćen silinom mora, a sasvim drugo biti kršten u poslušnosti vjerskoj stezi. Ta je lađica uistinu pružala sliku Crkve, po tome što je uznemirivana »na moru«, to jest u svijetu, »valovima«, to jest progonstvima i iskušenjima; dok Gospodin u svojoj strpljivosti takoreći spava, sve dok se, probuđen u krajnjoj nevolji molitvama svetih, ne usprotivi svijetu i ne vrati spokoj svojima.
Bilo kako bilo, jesu li bili kršteni na bilo koji način ili su ostali neoprani do kraja, tako da se i ona Gospodinova riječ o »jednom pranju« pod Petrovim likom odnosi samo na nas, ipak je odveć drsko donositi sud o spasenju apostolâ. Njima je naime povlastica samoga prvog izbora, a potom i nerazdvojne prisnosti, mogla podijeliti sažetu milost krštenja, budući da su, držim, slijedili Onoga koji je običavao obećavati spasenje svakome vjerujućem. »Vjera te tvoja spasila«, govorio bi, i: »Oprošteni su ti grijesi«, dakako, po tvojemu vjerovanju, premda još nisi kršten. Ako je to apostolima nedostajalo, ne znam na temelju kakve su to vjere, pokrenuti samo jednom Gospodinovom riječju, jedni zauvijek ostavili carinarnicu, drugi napustili oca i lađu te zanat od kojega su živjeli, a treći, prezrevši ukop vlastitoga oca, prije nego što ju je uopće čuo ispunio onu najuzvišeniju Gospodinovu zapovijed: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.«
13. Još jedan prigovor: Abraham se svidio Bogu a da nije bio kršten. Odgovor na to. Staro mora ustupiti mjesto novome i krštenje je sada zakon
Ovdje dakle oni zlikovci pokreću pitanja. Govore tako: »Krštenje nije potrebno onima kojima je dovoljna vjera; jer se uostalom i Abraham svidio Bogu ne po sakramentu vode, nego po sakramentu vjere.« No u svim stvarima ono što je kasnije ima mjerodavnu snagu, i ono što slijedi nadvladava ono što je prethodilo. Neka je nekada, prije Gospodinove muke i uskrsnuća, spasenje bivalo po samoj goloj vjeri. No sada, kada je vjera proširena i kada je postala vjerom koja vjeruje u njegovo rođenje, muku i uskrsnuće, sakramentu je dodano proširenje, naime čin pečata krštenja; na neki način odjeća one vjere koja je prije bila gola, a koja sada ne može postojati bez svoga vlastitog zakona. Jer zakon krštenja postavljen je i obrazac propisan: »Idite«, veli, »naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Usporedba ove odredbe s onom definicijom: »Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo nebesko«, vezala je vjeru uz nužnost krštenja. U skladu s time, svi koji su od tada povjerovali bivali su kršteni. Tada se također i Pavao, kada je povjerovao, krstio; a to je smisao zapovijedi koju mu je Gospodin dao kada ga je udario sljepoćom, rekavši: »Ustani i uđi u Damask; ondje će ti se reći što ti treba činiti«, to jest biti kršten, što je bilo jedino što mu je nedostajalo. Osim te točke, on je dovoljno spoznao i povjerovao da je »Nazarećanin« uistinu »Gospodin, Sin Božji«.
14. O Pavlovoj tvrdnji da nije poslan krstiti
No oni ponovno iznose prigovor iz samoga tog Apostola, po tome što je rekao: »Jer Krist me ne posla krstiti«; kao da je tim razlogom krštenje dokinuto! Jer ako je tako, zašto je krstio Gaja i Krispa i Stefanin dom? Uostalom, čak i ako njega Krist nije poslao krstiti, ipak je drugim apostolima dao zapovijed da krste. No te su riječi napisane Korinćanima s obzirom na prilike onoga posebnog vremena, budući da su se među njima poticali raskoli i nesuglasice, dok je jedan sve pripisivao Pavlu, a drugi Apolonu. Iz toga razloga mirotvorni Apostol, iz bojazni da se ne bi činilo kako sva dostignuća pripisuje sebi, veli da je poslan »ne krstiti, nego navješćivati evanđelje«. Jer navješćivanje je ono što prethodi, a krštenje ono što slijedi. Stoga je navješćivanje došlo prvo: no držim da je krštenje ujedno bilo dopušteno onome komu je bilo povjereno i navješćivanje.
15. Jedinstvo krštenja. O heretičkom i židovskom krštenju
Ne znam raspravlja li se o još kojoj točki kako bi se krštenje dovelo u prijepor. Dopustite mi da se prisjetim onoga što sam gore izostavio, kako se ne bi činilo da usred rasprave prekidam niz misli koje slijede. Za nas postoji jedno i samo jedno krštenje, kako po Gospodinovu evanđelju tako i po Apostolovim poslanicama, budući da veli: »Jedan Bog, i jedno krštenje, i jedna Crkva na nebesima.« Ipak valja priznati da je pitanje: »Kakva pravila valja obdržavati s obzirom na heretike?«, doista vrijedno razmatranja. Jer na nas se odnosi ona tvrdnja. Heretici pak nemaju zajedništva u našoj stezi, a sama činjenica njihova izopćenja svjedoči da su oni tuđinci. Nisam dužan u njima priznavati ono što je meni naloženo, jer oni i mi nemamo istoga Boga, niti jednoga, to jest istoga Krista. Stoga ni njihovo krštenje nije jedno s našim, jer nije isto; to je krštenje koje oni, budući da ga nemaju valjano, bez sumnje uopće nemaju, niti se može računati ono što se ne posjeduje. Tako ga ne mogu ni primiti, jer ga nemaju. No o toj smo točki već potpunije raspravljali na grčkome. Ulazimo dakle u krsni zdenac samo jednom: jednom se grijesi spiru, jer se nikada ne bi smjeli ponoviti. No židovski se Izrael pere svakodnevno, jer se svakodnevno onečišćuje: i stoga je, kako se takvo onečišćenje ne bi uvuklo i među nas, donesena definicija o jednom pranju. Blagoslovljene li vode koja jednom spira, koja se ne izruguje grešnicima ispraznim nadama, koja ponavljanjem nečistoća ne biva okužena te ponovno ne prlja one koje je jednom oprala!
16. O drugom krštenju, krvlju
Imamo doista također i drugi zdenac, i sam u svemu jedno s prijašnjim, naime zdenac krvi; o kojemu je Gospodin rekao: »Krštenjem mi se krstiti«, kada je već bio kršten. Jer on je došao »po vodi i krvi«, baš kao što je Ivan napisao; da bi vodom bio kršten, a krvlju proslavljen; kako bi nas na jednak način učinio pozvanima po vodi, a izabranima po krvi. Ta je dva krštenja izlio iz rane svoga probodenog boka, kako bi se oni koji vjeruju u njegovu krv oprali vodom, a oni koji su oprani vodom također napojili krvlju. To je ono krštenje koje i zamjenjuje pranje u zdencu kada ono nije primljeno, i obnavlja ga kada je izgubljeno.
17. O vlasti podjeljivanja krštenja
Za zaključak našega kratkog predmeta preostaje podsjetiti vas na dužno obdržavanje podjeljivanja i primanja krštenja. Pravo njegova podjeljivanja ima vrhovni svećenik, a to je biskup; zatim prezbiteri i đakoni, ali ne bez biskupova ovlaštenja, poradi časti Crkve, čijim se očuvanjem čuva i mir. Osim njih, to pravo imaju čak i laici; jer ono što se jednako prima, može se jednako i dati. Ako biskupi, ili svećenici, ili đakoni nisu prisutni, pozivaju se drugi učenici na to djelo. Riječ Gospodnju nitko ne smije skrivati: na jednak način i krštenje, koje je podjednako Božje vlasništvo, mogu podjeljivati svi. No koliko više pravilo strahopoštovanja i skromnosti obvezuje laike, budući da te ovlasti pripadaju njihovim predstojnicima, kako ne bi prisvajali sebi posebnu službu biskupa! Nadmetanje s biskupskom službom majka je raskolâ. Presveti je Apostol rekao: »Sve je dopušteno, ali nije sve na korist.« Neka doista bude dovoljno u slučajevima nužde poslužiti se tim pravilom, ako bilo kada okolnosti mjesta, vremena ili osobe na to primoraju; jer tada je postojana hrabrost onoga koji priteče u pomoć, kada je stanje ugroženoga hitno, iznimno dopuštena; u protivnom će biti kriv za propast ljudskoga bića ako se usteže pružiti ono što je imao punu slobodu dati. No drska žena, koja je prisvojila pravo poučavanja, zasigurno neće sebi stvoriti i pravo krštenja, osim ako ne ustane neka nova zvijer nalik prijašnjoj; tako da, kao što je ona dokinula krštenje, neka druga vlastitim pravom počne krstiti! Ako pak spisi koji lažno nose Pavlovo ime navode Teklin primjer kao dopuštenje ženama da poučavaju i krste, neka znaju da je u Aziji onaj prezbiter koji je sastavio taj spis, kao da svojim prilogom uvećava Pavlov ugled, nakon što je bio raskrinkan i priznao da je to učinio iz ljubavi prema Pavlu, bio uklonjen sa svoje službe. Jer kako bi se moglo činiti vjerodostojnim da onaj koji ženi nije dopustio čak ni učiti s prevelikom smjelošću, dade ženskoj osobi vlast poučavanja i krštenja! »Neka šute«, veli, »i kod kuće neka pitaju svoje muževe.«
18. O osobama kojima i vremenu kada valja podijeliti krštenje
No oni čija je to služba znaju da se krštenje ne smije podjeljivati lakomisleno. Izreka »Daj svakomu koji od tebe ište« ima svoje vlastito značenje, koje se ponajprije odnosi na davanje milostinje. Naprotiv, radije valja pomno promotriti ovaj naputak: »Ne dajte svetinje psima niti bacajte biserje pred svinje«; i: »Ruku prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionik tuđih grijeha.« Ako je Filip tako lako krstio dvoranina, promislimo da se tu umiješalo očito i jasno svjedočanstvo kako ga je Gospodin smatrao dostojnim. Duh je naložio Filipu da pođe na onaj put: ni sam eunuh nije zatečen besposlen, niti kao onaj kojega je iznenada obuzela žarka želja za krštenjem; nego je, pošto je uzišao u Hram radi molitve, bio usrdno posvećen Božjemu Pismu, te je tako prikladno pronađen onaj komu je Bog, a da ovaj nije ni molio, poslao apostola, kojemu je Duh opet zapovjedio da se pridruži dvoraninovim kolima. Pismo koje je čitao podudara se u pravi čas s njegovom vjerom: Filip biva zamoljen i sjeda do njega; Gospodin mu biva naviješten; vjera ne oklijeva; na vodu ne treba čekati; djelo je dovršeno, a apostol odnesen. Netko će reći: »Ali i Pavao je uistinu kršten brzo.« Jer njegov ga je domaćin Šimun brzo prepoznao kao »određeno oruđe izabranja«. Božje odobravanje šalje pred sobom sigurna prethodna znamenja; svaka molba može i prevariti i biti prevarena. I stoga je, prema prilikama i raspoloženju, pa i dobi svakoga pojedinca, odgoda krštenja probitačnija; ponajprije ipak u slučaju male djece. Jer zašto je potrebno, ako samo krštenje nije toliko nužno, da se i kumovi izvrgavaju opasnosti? Oni naime i sami zbog smrtnosti mogu propustiti ispuniti svoja obećanja, a mogu se i razočarati razvojem zle ćudi u onima za koje su jamčili. Gospodin doista veli: »Ne priječite im k meni!« Neka dakle dođu dok odrastaju; neka dođu dok uče, dok se poučavaju kamo dolaze; neka postanu kršćani kada budu kadri spoznati Krista. Zašto nevino životno doba hita k »oproštenju grijeha«? Više će se opreza pokazati u svjetovnim stvarima: tako da se onomu komu se ne povjerava zemaljski imetak povjerava božanski! Neka znaju kako »iskati« spasenje, da se barem čini kako si dao »onomu koji ište«. Iz ništa manjega razloga valja odgoditi i one koji nisu u braku, u kojima je pripremljeno tlo za iskušenje, kako u onima koji nikada nisu bili u braku poradi njihove zrelosti, tako i u udovcima i udovicama poradi njihove slobode, sve dok se ili ne vjenčaju ili se pak potpunije ne utvrde u uzdržljivosti. Ako tko shvaća veliku težinu krštenja, više će se bojati njegova primanja nego njegova odgađanja: cjelovita je vjera sigurna u spasenje.
19. O najprikladnijim vremenima za krštenje
Pasha pruža svečaniji dan za krštenje; tada je uostalom dovršena i Gospodinova muka u koju se krstimo. Niti će biti neprikladno slikovito protumačiti činjenicu da je Gospodin, kada je trebao proslaviti posljednju Pashu, rekao učenicima poslanima na pripremu: »Srest ćete čovjeka koji nosi krčag vode.« Znakom vode on pokazuje mjesto za proslavu Pashe. Nakon toga, Pedesetnica je najradosnije razdoblje za podjeljivanje krštenja; u njoj je također među učenicima višekratno posvjedočeno Gospodinovo uskrsnuće i neizravno ukazano na nadu Gospodinova dolaska, po tome što su u to vrijeme, kada je uzet natrag na nebo, anđeli rekli apostolima da će »on tako doći kao što je i uzišao na nebo«; dakako, o Pedesetnici. No štoviše, kada Jeremija veli: »I sabrat ću ih s krajeva zemlje na blagdanski dan«, on označava dan Pashe i Pedesetnice, što je u pravom smislu »blagdanski dan«. Ipak, svaki je dan Gospodnji; svaki je sat, svako vrijeme prikladno za krštenje: ako i postoji razlika u svečanosti, u milosti razlike nema.
20. O pripravi za primanje krštenja i o ponašanju nakon njega
Oni koji pristupaju krštenju trebaju moliti učestalim molitvama, postovima, prigibanjem koljena i cjelonoćnim bdjenjima, te s ispoviješću svih prošlih grijeha, kako bi izrazili i smisao Ivanova krštenja: »Krstili su se«, veli Pismo, »ispovijedajući svoje grijehe.« Za nas je razlog zahvalnosti ako sada javno ispovijedamo svoja bezakonja ili svoje sramote: jer u isto vrijeme i dajemo zadovoljštinu za svoje prijašnje grijehe mrtvljenjem svoga tijela i duha, i unaprijed polažemo temelj obrane protiv iskušenja koja će odmah uslijediti. »Bdijte i molite«, veli Gospodin, »da ne padnete u napast.« A razlog zašto su oni pali u napast, vjerujem, bio je taj što su zaspali; tako da su napustili Gospodina kada je bio uhvaćen, a onaj koji je ostao uz njega i potegao mač, čak ga je triput zatajio: jer već prije bijaše izrečena riječ da »nitko tko nije iskušan ne može postići nebeska kraljevstva«. Samoga je Gospodina odmah nakon krštenja okružilo iskušenje, kada je četrdeset dana postio. »Tada«, reći će netko, »i nama priliči radije postiti nakon krštenja.« Pa tko vam to brani, osim potrebe za radošću i zahvaljivanja za spasenje? No koliko ja po svojim skromnim silama razumijem, Gospodin je slikovito uzvratio Izraelu na prijekor koji je ovaj nanio Gospodinu. Jer narod se, prešavši more i lutajući pustinjom četrdeset godina, premda je ondje bio hranjen božanskim zalihama, ipak više spominjao svoga trbuha i grla nego Boga. Zato je Gospodin, povukavši se u pustinjska mjesta nakon krštenja, držeći post od četrdeset dana pokazao da čovjek Božji »ne živi samo o kruhu«, nego »o svakoj riječi Božjoj«; i da se iskušenja koja proizlaze iz sitosti ili neumjerenosti teka slamaju uzdržljivošću. Stoga, blagoslovljeni, koje čeka milost Božja, kada uziđete iz onoga najsvetijeg kupelja svoga novog rođenja i po prvi put pružite ruke u kući svoje majke zajedno sa svojom braćom, ištite od Oca, ištite od Gospodina, da vam se udijele njegova vlastita osobita dobra milosti i raspodjele darova. »Ištite«, veli on, »i primit ćete.« Eto, iskali ste i primili; kucali ste i otvorilo vam se. Samo vas molim da se, dok ištete, sjetite i grešnika Tertulijana.