Prva kršćanska rasprava o duši: o njezinu podrijetlu, naravi i moćima, njezinu sjedinjenju s tijelom, snu i snovima, smrti i stanju duše do uskrsnuća.
1. Za spoznaju o duši ne utječemo se filozofima, nego Bogu
Raspravivši s Hermogenom o jedinoj točki podrijetla duše, koliko me vodila njegova pretpostavka da se duša sastoji radije od prilagodbe tvari negoli od Božjega daha, sada se okrećem drugim pitanjima vezanima uz tu temu; a u obradi tih pitanja očito ću se ponajviše morati boriti s filozofima. U samom Sokratovu zatvoru čarkali su o stanju duše. Odmah sumnjam je li to vrijeme bilo prikladno za njihova velikoga učitelja, da i ne govorim o mjestu, iako to možda nije osobito važno. Jer što je Sokratova duša tada mogla promatrati bistro i spokojno? Sveti brod vratio se s Delosa, čaša kukute na koju je bio osuđen bila je ispijena, smrt mu je već bila pred očima; njegov je duh, kako se može pretpostaviti, prirodno bio uzdrman svakim čustvom; ili ako je narav izgubila svoj utjecaj, morao je biti lišen svake moći razmišljanja. Ili neka je bio onako spokojan i miran koliko hoćete, nepokolebljiv, unatoč zahtjevima prirodne dužnosti, pred suzama one koja je ubrzo trebala postati njegovom udovicom i pred pogledom svoje od tada siročadi, ipak je njegova duša morala biti ganuta već i samim svojim nastojanjima da potisne osjećaje; i sama njegova postojanost morala je biti poljuljana dok se borio protiv nemira uzbuđenja oko sebe. Osim toga, kakve bi druge misli mogao gojiti bilo koji čovjek koji je nepravedno osuđen na smrt, doli one koje bi ga utješile za nanesenu mu nepravdu? Osobito bi to bio slučaj s tim slavnim stvorenjem, filozofom, komu nepravedno postupanje ne bi potaknulo čeznuće za utjehom, nego radije osjećaj ozlojeđenosti i negodovanja. Stoga, nakon izricanja presude, kada mu je došla žena sa svojim malodušnim plačem: »O Sokrate, nepravedno si osuđen!«, činilo se da već nalazi radost odgovarajući: »A bi li onda željela da sam pravedno osuđen?« Stoga nije ni čudo ako je čak i u svom zatvoru, iz želje da slomi prljave ruke Anita i Melita, suočen sa samom smrću, tvrdio besmrtnost duše snažnom pretpostavkom kakva je bila potrebna da se osujeti nepravda koju su mu nanijeli. Tako da je sva Sokratova mudrost u tome trenutku proisticala iz hinitbe preuzetoga spokoja, radije negoli iz čvrstoga uvjerenja u utvrđenu istinu. Jer tko je ikada otkrio istinu bez Boga? Po komu je Bog ikada pronađen bez Krista? Po komu je Krist ikada istraživan bez Duha Svetoga? Po komu je Duh Sveti ikada zadobiven bez tajanstvenoga dara vjere? Sokrata je, u to nitko ne može sumnjati, pokretao drukčiji duh. Jer kažu da se demon vezao uz njega od njegova djetinjstva, svakako najgori učitelj, unatoč visokom mjestu koje su mu dodijelili pjesnici i filozofi, odmah do samih bogova, štoviše uz same bogove. Nauci Kristove snage još nisu bili dani, one snage koja jedina može pobiti taj najpogubniji utjecaj zla u komu nema ničega dobroga, nego je radije začetnik svakoga krivovjerja i zavodnik od svake istine. Ako je dakle Proročište pitijskoga demona proglasilo Sokrata najmudrijim od ljudi, koje je, budite sigurni, lijepo uredilo taj posao za svoga prijatelja, koliko je tek veće dostojanstvo i postojanost tvrdnje kršćanske mudrosti, pred čijim se samim dahom razbježuje čitava vojska demona! Ta mudrost nebeske škole otvoreno i bez suzdržavanja niječe bogove ovoga svijeta i ne pokazuje takvu dosljednost da zapovijedi da se »pijetao žrtvuje Eskulapu«; ne uvodi nikakve nove bogove i demone, nego izgoni stare; ne kvari mladež, nego je poučava u svoj dobroti i umjerenosti; i tako podnosi nepravednu osudu ne samo jednoga grada, nego cijeloga svijeta, radi one istine koja navlači to veću mržnju što je potpunija: tako da ne kuša smrt iz otrovane čaše gotovo na način veselja, nego je ispija u svakoj vrsti gorke okrutnosti, na vješalima i u paljenicama. U međuvremenu, u još mračnijem zatvoru svijeta među vašim Kebetima i Fedonima, u svakom istraživanju o čovjekovoj duši, ona usmjerava svoje propitivanje prema Božjim pravilima. U svakom slučaju, ne možete nam pokazati moćnijega tumača duše od njezina Stvoritelja. Od Boga možete naučiti o onome što imate od Boga; ali ni od koga drugoga nećete dobiti to znanje ako ga ne dobijete od Boga. Jer tko će otkriti ono što je Bog sakrio? Tomu se utočištu moramo utjecati u svojim istraživanjima, gdje smo najsigurniji čak i u izvođenju svoga neznanja. Jer doista je bolje za nas ne znati neku stvar zato što nam je On nije objavio, negoli je znati prema ljudskoj mudrosti zato što je netko bio dovoljno odvažan to pretpostaviti.
2. Kršćanin ima sigurno i jednostavno znanje o predmetu koji je pred nama
Naravno, ne ćemo nijekati da su filozofi katkad mislili isto što i mi. Svjedočanstvo istine ishod je toga. Katkad se čak i u oluji, kada se granice neba i mora izgube u pometnji, sretnim slučajem nabasa na neku luku; a katkad u samim tminama noći, samo slijepom srećom, čovjek nađe pristup nekom mjestu ili izlaz iz njega. U naravi je, međutim, većina zaključaka sugerirana, da tako kažemo, onim zajedničkim razumom kojim je Bog izvolio obdariti ljudsku dušu. Taj je razum preuzela filozofija te se, s ciljem veličanja vlastite vještine, nadula (nije ni čudo što se služim ovim jezikom) težeći za onom lakoćom govora koja se prakticira u građenju i rušenju svega, a koja ima veću sposobnost uvjeravanja ljudi govorom negoli poučavanjem. Ona stvarima dodjeljuje njihove oblike i uvjete; katkad ih čini zajedničkima i javnima, katkad ih prisvaja za privatnu upotrebu; na izvjesnosti ćudljivo utiskuje obilježje neizvjesnosti; poziva se na presedane, kao da se sve stvari mogu međusobno uspoređivati; opisuje sve stvari pravilom i definicijom, dodjeljujući različita svojstva čak i sličnim predmetima; ništa ne pripisuje božanskom dopuštenju, nego kao svoje principe uzima zakone naravi. Podnio bih ja njezina pretvaranja kad bi samo ona sama bila vjerna naravi i kad bi mi dokazala da vlada naravi budući da je povezana s njezinim stvaranjem. Nesumnjivo je mislila da svoje otajstva crpi iz svetih izvora, kako ih ljudi smatraju, jer se u drevna vremena za većinu autora pretpostavljalo da su (neću reći božanski, nego) stvarni bogovi: kao, na primjer, egipatski Merkur, komu je Platon iskazivao veliko poštovanje; i frigijski Silen, komu je Mida posudio svoje duge uši kada su mu ga pastiri doveli; i Hermotim, komu su dobri ljudi iz Klazomene podigli hram nakon njegove smrti; i Orfej; i Muzej; i Ferekid, Pitagorin učitelj. No zašto bismo se brinuli, budući da su ti filozofi također napali i one spise koje mi osuđujemo pod nazivom apokrifi, sigurni kako jesmo da ne treba prihvatiti ništa što se ne slaže s pravim sustavom proroštva koji se pojavio u ovom sadašnjem dobu; jer ne zaboravljamo da je bilo lažnih proroka, a davno prije njih i palih duhova, koji su poučili čitav ton i izgled svijeta lukavim znanjem ove filozofske vrste? Doista nije nevjerojatno da je bilo koji čovjek koji traga za mudrošću mogao otići tako daleko, iz radoznalosti, da konzultira same proroke; ali bilo kako bilo, ako uzmete filozofe, naći ćete u njima više raznolikosti negoli suglasja, budući da se čak i u njihovu suglasju može otkriti njihova raznolikost. Cokoliv je istinito u njihovim sustavima i u skladu s proročkom mudrošću, oni ili preporučuju kao da izvire iz nekoga drugog izvora, ili pak izopačeno primjenjuju u nekom drugom smislu. Taj je postupak praćen velikom štetom za istinu, kada se pretvaraju da joj se ili pomaže lažju ili da laž crpi potporu iz nje. Sljedeća je okolnost nužno morala nas i filozofe dovesti do sukoba, osobito u ovoj stvari, što oni katkad odijevaju misli koje su zajedničke obadvjema strankama u dokaze koji su svojstveni njima samima, ali u nekim točkama protivni našemu pravilu i mjerilu vjere; a drugi put brane mišljenja koja su posebno njihova dokazima za koje obje strane priznaju da su valjani i povremeno u skladu s njihovim sustavom vjerovanja. Istina je, na taj način, bila gotovo isključena od strane filozofa, kroz otrove kojima su je zarazili; i tako, ako promatramo oba načina spajanja koja smo upravo spomenuli, a koja su jednako neprijateljska prema istini, osjećamo hitnu potrebu da s jedne strane oslobodimo misli koje su nam s njima zajedničke od dokaza filozofa, te da s druge strane odvojimo dokaze koje obje strane upotrebljavaju od mišljenja tih istih filozofa. A to možemo učiniti vraćajući sva pitanja na Božje nadahnuto mjerilo, uz očiti izuzetak tako jednostavnih slučajeva koji su slobodni od zapletenosti bilo kakvih unaprijed stvorenih zamisli, te se pošteno mogu prihvatiti na temelju samoga ljudskog svjedočanstva; jer takve jasne dokaze moramo katkad posuditi od protivnika, kada naši protivnici od toga nemaju nikakve koristi. Nisam nesvjestan koliku su golemu količinu literature filozofi nakupili o predmetu koji je pred nama u svojim vlastitim komentarima o tome, kakve sve različite škole načela postoje, kakvi sukobi mišljenja, kakvi plodni izvori pitanja, kakve zamršene metode rješavanja. Štoviše, zavirio sam i u medicinsku znanost, sestru (kako kažu) filozofije, koja tvrdi da je njezina funkcija liječiti tijelo, a time i imati posebno poznavanje duše. Iz te okolnosti ona ima velika razmimoilaženja sa svojom sestrom, budući da ova druga tvrdi da zna više o duši kroz očiglednije postupanje s njom u njezinim tjelesnim prostorijama. Ali zanemarimo svu tu njihovu borbu za prvenstvo! Jer proširujući svoja pojedinačna istraživanja o duši, filozofija je s jedne strane uživala u punom zamahu svoga genija, dok je medicina s druge strane imala stroge zahtjeve svoje vještine i prakse. Široka su čovjekova istraživanja neizvjesnosti; još su šire njihove rasprave o nagađanjima. Koliko god bila velika poteškoća u iznošenju dokaza, trud oko postizanja uvjerljivosti nije nimalo manji; tako da je tmurni Heraklit bio posve u pravu kada je, promatrajući gustu tamu koja je obavijala istraživanja onih koji su se raspitivali o duši, i umoran od njihovih beskonačnih pitanja, izjavio da zasigurno nije istražio granice duše, iako je prešao svaki put u njezinim područjima. Kršćaninu su, međutim, potrebne samo dvije-tri riječi za jasno razumijevanje čitave teme. Ali u tih nekoliko riječi za njega uvijek nastaje sigurnost; niti mu je dopušteno dati svojim istraživanjima širi raspon nego što je spojivo s njihovim rješenjem; jer »beskrajna pitanja« apostol zabranjuje. Mora se, međutim, dodati da nitko ne može pronaći nikakvo rješenje osim onoga koje se nauči od Boga; a ono što se nauči od Boga zbroj je i bit čitave stvari.
3. Podrijetlo duše definirano iz jednostavnih riječi Pisma
Kamo sreće da nikada nisu bila potrebna »krivovjerja, da se očituju prokušani!« Tada se od nas nikada ne bi tražilo da kušamo svoju snagu u borbama o duši s filozofima, tim patrijarsima krivovjeraca, kako ih se s pravom može nazvati. Apostol je još u svoje vrijeme predvidio da će filozofija nanijeti nasilnu štetu istini. Na ovu opomenu o lažnoj filozofiji bio je potaknut nakon što je bio u Ateni, upoznao taj brbljavi grad i ondje okusio njegove preprodavače mudrosti i brbljavce. Slično je i s postupanjem s dušom prema sofističkim naucima ljudi koji »miješaju svoje vino s vodom«. Neki od njih niječu besmrtnost duše; drugi tvrde da je besmrtna i još nešto više. Neki pokreću rasprave o njezinoj biti; drugi o njezinu obliku; treći pak o svakoj od njezinih pojedinih moći. Jedna škola filozofa izvodi njezino stanje iz različitih izvora, dok druga pripisuje njezin odlazak na različita odredišta. Različite škole odražavaju karakter svojih učitelja, ovisno o tome jesu li primile svoje dojmove iz Platonova dostojanstva, Zenonove snage, Aristotelove taložnosti, Epikurove gluposti, Heraklitove žalosti ili Empedoklova ludila. Pogreška je božanskoga nauka, pretpostavljam, u tome što izvire iz Judeje radije negoli iz Grčke. Krist je također pogriješio poslavši ribare da propovijedaju, radije negoli sofiste. Stoga, kakva god štetna isparenja izbijala iz filozofije i zamagljivala vedru i zdravu atmosferu istine, na kršćanima će biti da ih raščiste, bilo razbijanjem u komadiće dokaza koji se izvode iz principa stvari, mislim na one filozofa, bilo suprotstavljanjem im izreka nebeske mudrosti, to jest onih koje je objavio Gospodin; kako bi se uklonile zamke kojima filozofija zarobljava pogane i potisnula sredstva kojima se služi krivovjerje da poljulja vjeru kršćana. Već smo odlučili o jednoj točki u našoj raspravi s Hermogenom, kako smo rekli na početku ove rasprave, kada smo tvrdili da je duša oblikovana Božjim dahom, a ne od tvari. Ondje smo se oslanjali čak i na jasne upute nadahnute tvrdnje koja nas izvješćuje kako je »Gospodin Bog uduhao u čovjekovo lice dah života, tako da je čovjek postao živa duša«, tim Božjim uduhovljenjem, naravno. O toj točki, stoga, ne trebam više ništa istraživati niti iznositi. Ona ima svoju vlastitu raspravu i svoga vlastitog krivovjerca. Smatrat ću je svojim uvodom u druge grane ove teme.
4. Nasuprot Platonu, duša je stvorena i nastala rođenjem
Nakon što se razjasni podrijetlo duše, na red dolazi njezino stanje ili položaj. Jer kada priznajemo da duša potječe od Božjega daha, slijedi da joj pripisujemo početak. To joj Platon, doduše, odbija pripisati, jer on hoće da duša bude nerođena i nestvorena. Mi pak, iz same činjenice da je imala početak, kao i iz njezine naravi, učimo da je imala i rođenje i stvaranje. A kada joj pripisujemo i rođenje i stvaranje, nismo pogriješili: jer biti rođen doista je jedno, a biti stvoren drugo, pri čemu je prvi izraz najprikladniji za živa bića. Međutim, kada razlike imaju vlastita mjesta i vremena, povremeno posjeduju i međusobnu primjenjivost među sobom. Tako se i stvaranje može uzeti u smislu rađanja; budući da je sve što prima bitak ili postojanje, na bilo koji način, uistinu rođeno. Jer stvoritelj se uistinu može nazvati roditeljem stvorene stvari: u tom smislu i Platon upotrebljava to nazivlje. Stoga, što se tiče našega vjerovanja u stvaranje ili rođenje duše, mišljenje filozofa srušeno je čak i autoritetom proroštva.
5. Vjerojatno mišljenje stoika da duša ima tjelesnu narav
Pretpostavimo da netko pozove u pomoć Eubula, Kritolaja, Ksenokrata, a ovom prigodom i Platonova prijatelja Aristotela. Vrlo je vjerojatno da će se smatrati spremnima lišiti dušu njezine tjelesnosti, osim ako slučajno ne vide druge filozofe koji se protive njihovu naumu, i to u većem broju, tvdeći za dušu tjelesnu narav. Sada se ne pozivam samo na one koji dušu oblikuju iz očiglednih tjelesnih tvari, kao što Hiparh i Heraklit čine iz vatre; kao što Hipon i Tales čine iz vode; kao što Empedoklo i Kritija čine iz krvi; kao što Epikur čini iz atoma, budući da čak i atomi svojom povezanošću tvore tjelesne mase; kao što Kritolaj i njegovi peripatetici čine iz određene neopisive pete biti, ako se tijelom može nazvati ono što radije uključuje i obuhvaća tjelesne tvari; nego pozivam i stoike da mi pomognu, koji, dok gotovo našim riječima izjavljuju da je duša duhovna bit (budući da su dah i duh po svojoj naravi vrlo bliski jedan drugome), ipak ne će imati poteškoća uvjeriti nas da je duša tjelesna tvar. Doista, Zenon, definirajući dušu kao duh rođen s tijelom, gradi svoj dokaz na ovaj način: Tvar koja svojim odlaskom uzrokuje smrt živoga bića jest tjelesna tvar. A upravo odlaskom duha koji je rođen s tijelom živo biće umire; stoga je duh koji je rođen s tijelom tjelesna tvar. Ali taj duh koji je rođen s tijelom jest duša: slijedi, dakle, da je duša tjelesna tvar. Klijant također hoće da obiteljska sličnost prelazi s roditelja na njihovu djecu ne samo u tjelesnim crtama, nego i u obilježjima duše; kao da se iz zrcala čovjekovih običaja, moći i osjećaja tjelesna sličnost i nesličnost hvataju i odražavaju i po duši. Stoga je ona kao tjelesna podložna sličnosti i nesličnosti. Opet, nema ničega zajedničkog između tjelesnih i netjelesnih stvari glede njezine podložnosti. Ali duša zasigurno suosjeća s tijelom i dijeli njegovu bol kad god je ono ozlijeđeno modricama, ranama i čirevima: i tijelo trpi s dušom te je s njom sjedinjeno (kad god je ona pogođena tjeskobom, nevoljom ili ljubavlju) u gubitku snage koju podnosi njegov suputnik, čiji stid i strah potvrđuje vlastitim rumenilom i bljedilom. Duša je, dakle, dokazano tjelesna iz ove međusobne zajednice podložnosti. Krizip se također rukuje u zajedništvu s Klijantom kada utvrđuje da uopće nije moguće da se stvari koje su obdarene tijelom odvoje od stvari koje nemaju tijela; jer nemaju takav odnos kao što je međusobni dodir ili povezanost. Shodno tome Lukrecije kaže:
»Tangere enim et tangi nisi corpus nulla potest res.«
»Jer ništa osim tijela nije sposobno dodirivati ili biti dodirnuto.«
Takvo je odvajanje, međutim, posve prirodno između duše i tijela; jer kada duša napusti tijelo, njega svladava smrt. Duša je, dakle, obdarena tijelom; jer da nije tjelesna, ne bi mogla napustiti tijelo.
6. Pobijanje platonističkih dokaza o bestjelesnosti duše, možda neopravdanih
Te zaključke platonisti više pomućuju dovitljivošću negoli istinom. Svako tijelo, kažu oni, nužno ima ili živu ili neživu narav. Ako ima neživu narav, gibanje prima izvana; ako ima živu narav, prima ga iznutra. No duša ne prima gibanje ni izvana ni iznutra: ne izvana, jer nema neživu narav; niti iznutra, jer je ona sama radije davateljica gibanja tijelu. Očito je, dakle, da nije tjelesna tvar, budući da ne prima gibanje ni na jedan način, prema naravi i zakonu tjelesnih tvari. Ovdje nas ponajprije iznenađuje neprikladnost definicije koja se poziva na predmete što nemaju nikakve srodnosti s dušom. Nemoguće je naime dušu nazvati ili živim ili neživim tijelom, budući da je sama duša ta koja tijelo čini živim, ako mu je prisutna, ili pak neživim, ako je od njega odsutna. Stoga ono što proizvodi učinak ne može samo biti učinak, tako da bi zasluživalo naziv živoga ili neživoga bića. Duša se tako naziva s obzirom na vlastitu tvar. Ako se dakle ono što je duša ne može nazvati živim ili neživim tijelom, kako se može uspoređivati s naravi i zakonom živih i neživih tijela? Nadalje, budući da je svojstvo tijela da biva pokretano izvana nečim drugim, i kako smo već pokazali da duša prima gibanje od nečega drugoga kada je pokrenuta (izvana, dakako, nečim drugim) proročkim nadahnućem ili bjesnilom, s pravom stoga moram smatrati tjelesnom tvari ono što je, prema navedenim primjerima, pokrenuto nekim drugim predmetom izvana. Ako je primanje gibanja od drugoga svojstvo tijela, koliko je to više davanje gibanja nečemu drugome! Ali duša pokreće tijelo, čiji su svi napori vidljivi izvana. Duša daje pokret nogama za hodanje, rukama za dodirivanje, očima za gledanje i jeziku za govor, poput kakve nutarnje slike koja pokreće i oživljuje površinu. Odakle bi duši pritjecala tolika moć kad bi bila bestjelesna? Kako bi netjelesna stvar mogla pokretati čvrsta tijela? No na koji se način čini da su osjetila u čovjeku podijeljena na tjelesna i umna? Govore nam da se svojstva tjelesnih stvari, poput zemlje i ognja, zamjećuju tjelesnim osjetilima, dodirom i vidom; dok se [svojstva] bestjelesnih stvari, primjerice dobrohotnost i zloća, otkrivaju umnim sposobnostima. Iz toga izvode za njih očit zaključak da je duša bestjelesna, jer se njezina svojstva ne poimaju opažanjem tjelesnih organa, nego umnim moćima. Doista, začudio bih se ako odmah ne potkopam samo tlo na kojem stoji njihov dokaz. Pokazujem im naime kako se bestjelesne stvari obično podlažu tjelesnim osjetilima, zvuk, primjerice, organu sluha; boja, organu vida; miris, njušnom organu. I kao u tim primjerima, tako i duša ima svoj dodir s tijelom; da i ne spominjemo kako nam se bestjelesni predmeti javljaju preko tjelesnih organa upravo zato što dolaze u dodir sa spomenutim organima. Budući da je dakle bjelodano kako tjelesne stvari obuhvaćaju i shvaćaju čak i one bestjelesne, zašto dušu, koja je tjelesna, ne bi jednako tako obuhvaćale i shvaćale bestjelesne sposobnosti? Sigurno je, prema tome, da njihov dokaz propada. Među njihovim uočljivijim dokazima naći će se i onaj da se po njihovu sudu svaka tjelesna tvar hrani tjelesnim tvarima; dok se duša, kao bestjelesna bitnost, hrani bestjelesnom hranom, na primjer proučavanjem mudrosti. Ali ni to uporište nema u sebi čvrstoće, jer nam Soran, najvrsniji autoritet u medicinskoj znanosti, pruža odgovor kada tvrdi da se duša hrani i tjelesnom hranom; štoviše, kada klone i oslabi, često se uistinu krijepi hranom. Uistinu, kada je lišena svake hrane, ne odlazi li duša posve iz tijela? Soran je dakle, raspravivši o duši na najopširniji način i ispunivši četiri sveska svojim raspravama, te odvagnuvši sva mišljenja filozofa, obranio tjelesnost duše, premda joj je u tom postupku oduzeo besmrtnost. Jer nije dano svim ljudima vjerovati u istinu koju kršćani imaju povlasticu držati. Kao što nam je, dakle, Soran na temelju činjenica pokazao da se duša hrani tjelesnom hranom, neka i filozof pokaže da se ona hrani bestjelesnom hranom. Ali činjenica je da nitko nikada nije uspio ugasiti sumnje i poteškoće toga čovjeka o stanju duše medovinom Platonove istančane rječitosti, niti ih zasititi mrvicama sitnih Aristotelovih domišljanja. No što će biti s dušama svih onih krepkih barbara koje uopće nisu primile hranu filozofskoga nauka, a ipak su snažne u nepoučenoj praktičnoj mudrosti, i koje, premda posve izgladnjele u filozofiji, bez vaših atenskih akademija i trijemova, pa i bez Sokratove tamnice, ipak uspijevaju živjeti? Jer hrana učenoga proučavanja ne koristi samoj biti duše, nego samo njezinu vladanju i stezi; takva hrana ne pridonosi povećanju njezina obujma, nego samo povećanju njezine ljupkosti. K tome je sretna okolnost što stoičari tvrde da čak i umijeća imaju tjelesnost; jer po tome bi i duša morala biti tjelesna, budući da se općenito drži kako se ona hrani umijećima. Ipak, tolika je golema zaokupljenost filozofskoga uma da on uglavnom nije u stanju gledati ravno preda se. Odatle priča o Talesu koji pada u bunar. Vrlo često, također, ne shvaćajući čak ni vlastita mišljenja, sumnja u slabljenje vlastitoga zdravlja. Odatle priča o Hrizipu i čemerici. Držim da mu se takvo priviđenje moralo dogoditi kada je ustvrdio da dva tijela nikako ne mogu biti sadržana u jednome: sigurno je smetnuo s uma i iz vida slučaj trudnih žena koje iz dana u dan nose u krilu jedne utrobe ne samo jedno tijelo, nego čak i dva ili tri u isto vrijeme. U zapisima građanskoga prava nalazi se isto tako primjer neke Grkinje koja je rodila petorke, majka svih njih u jednom porodu, mnogostruka roditeljica jednoga poroda, plodan porod iz jedne utrobe, koja je, okružena tolikim tijelima, umalo rekoh narodom, i sama bila nitko manje doli šesta osoba! Cijelo stvorenje svjedoči kako su ona tijela kojima je po naravi određeno da proiziđu iz tijela, već uključena u onome iz čega proizlaze. Ono što proizlazi iz nečega drugoga mora nužno biti drugo u odnosu na to. Ništa, međutim, ne proizlazi iz drugoga osim rađanjem; ali tada su to dva bića.
7. Dokazivanje tjelesnosti duše iz evanđeljâ
Što se tiče filozofâ, rekli smo dovoljno. Što se pak tiče naših vlastitih učitelja, naše pozivanje na njih doista je [ex abundanti], višak autoriteta: u samome Evanđelju naći će se najjasnije svjedočanstvo o tjelesnoj naravi duše. U paklu se duša nekoga čovjeka muči, kažnjena u plamenu, trpeći nesnosnu žeđ i proseći s prsta sretnije duše utjehu kapi vode za svoj jezik. Smatrate li da je taj svršetak blaženoga siromaha i bijednoga bogataša samo izmišljen? Čemu onda ime Lazar u tome izvještaju, ako taj događaj ne spada među stvarne dogodovštine? Ali čak i ako ga valja smatrati izmišljenim, on će i dalje biti svjedočanstvo istine i stvarnosti. Jer da duša ne posjeduje tjelesnost, slika duše nikako ne bi mogla sadržavati prst tjelesne tvari; niti bi Pismo izmišljalo tvrdnju o udovima tijela kad oni ne bi postojali. No što je to što se nakon odvajanja od tijela prenosi u Podzemlje; što se ondje zadržava; što se čuva do sudnjega dana; kamo je i Krist, umirući, sišao? Pretpostavljam da su to duše praotaca. Ali čemu sve to, ako duša nije ništa u svojemu podzemnom boravištu? Jer ništa doista i jest ako nije tjelesna tvar. Jer sve što je bestjelesno ne može se nikako čuvati ni stražariti; također je izuzeto i od kazne i od okrepe. Ono čime se može iskusiti kazna i okrepa mora biti tijelo. O tome ću opširnije raspravljati na prikladnijem mjestu. Stoga, koliku god mjeru kazne ili okrepe duša kuša u Podzemlju, u svojoj tamnici ili boravištu, u ognju ili u krilu Abrahamovu, time pruža dokaz vlastite tjelesnosti. Bestjelesna stvar naime ništa ne trpi, nemajući ono što je čini sposobnom za trpljenje; a ako ima takvu sposobnost, mora biti tjelesna tvar. Jer koliko je god svaka tjelesna stvar sposobna trpjeti, toliko je i ono što je sposobno trpjeti tjelesno.
8. Razmatranje drugih platonističkih dokaza
Osim toga, bilo bi grubo i besmisleno izuzeti bilo što iz razreda tjelesnih bića na temelju toga što nije posve nalik ostalim sastavnicama toga razreda. I gdje pojedina stvorenja posjeduju različita svojstva, ne pokazuje li ta raznolikost u djelima istoga razreda veličinu Stvoritelja, koji ih je učinio u isto vrijeme različitima a ipak sličnima, prijateljskima a ipak suparničkima? Doista, i sami se filozofi slažu govoreći da se svemir sastoji od skladnih suprotnosti, prema Empedoklovu nauku o prijateljstvu i neprijateljstvu. Tako se dakle, premda su tjelesne biti suprotstavljene bestjelesnima, one ipak međusobno razlikuju tako da svojom raznolikošću proširuju svoje vrste, ne mijenjajući rod, ostajući sve jednako tjelesne; pridonoseći Božjoj slavi u svojem mnogostrukom postojanju poradi svoje raznolikosti; tako raznolike poradi svojih razlika; tako različite po tome što jedne posjeduju jednu vrstu opažanja, druge drugu; jedne se hrane jednom vrstom hrane, druge drugom; neke opet posjeduju vidljivost, dok su druge nevidljive; neke su teške, druge lake. Običavaju govoriti da se duša mora proglasiti bestjelesnom s toga razloga što tijela mrtvaca, nakon njezina odlaska iz njih, postaju teža, dok bi trebala biti lakša, budući da su lišena težine tijela, ako je duša tjelesna tvar. Ali što, veli Soran odgovarajući na taj dokaz, ako bi ljudi zanijekali da je more tjelesna tvar zato što brod izvan vode postaje teška i nepomična masa? Koliko je dakle istinitija i snažnija tjelesna bit duše, koja nosi tijelo, koje na koncu zadobiva toliku težinu, s najhitrijim pokretom! Nadalje, čak i ako je duša nevidljiva, to je samo u strogom skladu sa stanjem njezine vlastite tjelesnosti i prikladno svojstvu njezine vlastite biti, kao i naravi onih bića kojima je po svojoj sudbini bila nevidljiva. Sovine oči ne mogu podnijeti sunce, dok je orao u tolikoj mjeri sposoban suočiti se s njegovim sjajem da se plemenitost njegova poroda utvrđuje nepomičnom snagom njihova pogleda; dok se orlić koji odvrati oko od sunčeve zrake izbacuje iz gnijezda kao izrođeno stvorenje! Toliko je dakle točno da je jednome oku nevidljiv predmet koji drugo može posve jasno vidjeti, a da se time ne podrazumijeva nikakva bestjelesnost u onome što nije obdareno jednako snažnom moći vida. Sunce je doista tjelesna tvar, jer se sastoji od ognja; međutim, predmet čije postojanje orlić odmah priznaje, sova niječe, što ipak nipošto ne šteti orlovu svjedočanstvu. Posve je ista razlika u pogledu tjelesnosti duše, koja je tijelu možda nevidljiva, ali je duhu savršeno vidljiva. Tako je Ivan, bivajući »u Duhu« Božjemu, jasno promatrao duše mučenika.
9. Pojedinosti o navodnoj objavi jednoj montanističkoj sestri
Kada tvrdimo da duša ima tijelo kakvoće i vrste svojstvene samoj sebi, u tome njezinu posebnom stanju već ćemo imati rješenje u pogledu svih ostalih priljepaka njezine tjelesnosti; naime, da joj pripadaju jer smo pokazali da je tijelo, ali da i oni imaju kakvoću svojstvenu samima sebi, razmjernu posebnoj naravi tijela kojemu pripadaju; ili pak, ako su u ovome slučaju neki prateći znakovi tijela zamjetni po svojoj odsutnosti, to također proizlazi iz posebnosti stanja tjelesnosti duše, kojoj nedostaju razna svojstva koja su prisutna svim drugim tjelesnim bićima. Pa ipak, uza sve to, nećemo nipošto biti nedosljedni ako ustvrdimo da uobičajenija obilježja tijela, kakva uvijek prate tjelesno stanje, pripadaju i duši, poput oblika i omeđenosti; te ono trojstvo protežnosti, mislim na duljinu, širinu i visinu, kojima filozofi mjere sva tijela. Što nam sada preostaje nego dati duši lik? Platon to odbija učiniti, kao da to ugrožava besmrtnost duše. Jer sve što ima lik, prema njemu je složeno i sastavljeno od dijelova; dok je duša besmrtna; a budući da je besmrtna, stoga je nerazrješiva; a budući da je nerazrješiva, bezlična je: jer kad bi, naprotiv, imala lik, bila bi složenoga i sklopljenoga ustrojstva. On, međutim, na neki drugi način oblikuje za dušu sliku umnih likova, lijepu po skladnoj simetriji i poukama filozofije, ali nagrđenu nekim suprotnim svojstvima. Što se nas tiče, mi doista ucrtavamo u dušu crte tjelesnosti, ne samo iz sigurnosti kojoj nas je razum poučio o njezinoj tjelesnoj naravi, nego i iz čvrstoga uvjerenja što ga u nas Božja milost utiskuje objavom. Jer, budući da priznajemo duhovne karizme ili darove, i mi smo zaslužili primitak proročkoga dara, premda dolazimo poslije Ivana Krstitelja. Imamo sada među sobom sestru koja je imala sreću biti obdarena raznim darovima objave, koje doživljava u Duhu kroz ekstatična viđenja za vrijeme svetih obreda Gospodnjega dana u crkvi: ona razgovara s anđelima, a ponekad i sa samim Gospodinom; gleda i sluša tajanstvena priopćenja; proniče srca nekih ljudi, a onima koji su u potrebi pruža lijekove. Bilo pri čitanju Pisma, bilo pri pjevanju psalama, bilo pri propovijedanju, bilo pri prinosu molitava, u svim tim bogoslužnim činima pruža joj se građa i prigoda za viđenja. Možda se dogodilo, dok je ta naša sestra bila zanesena u Duhu, da smo na neki neizreciv način raspravljali o duši. Nakon što se narod otpusti po završetku svetih službi, ona nam po običaju redovito javlja sve što je vidjela u viđenju, jer se sva njezina priopćenja ispituju s najvećom pomnjom kako bi se provjerila njihova istinitost. »Između ostaloga«, veli ona, »pokazana mi je duša u tjelesnom obliku, i duh mi se običavao ukazivati; ne, doduše, kao isprazna i pusta tlapnja, nego takav da se mogao čak i rukom opipati, mek i proziran i eterične boje, a obličjem u svemu nalik na ljudsko biće.« To je bilo njezino viđenje, a svjedok joj bijaše Bog; i apostol je sasvim pouzdano prorekao da će u Crkvi biti »duhovnih darova«. Možete li sada odbiti povjerovati u to, čak i ako se za vaše uvjerenje podastire nepobitan dokaz u svakoj pojedinosti? Budući da je dakle duša tjelesna tvar, nema sumnje da posjeduje svojstva poput onih koja smo upravo spomenuli, među njima i svojstvo boje, koje je nerazdvojno od svake tjelesne tvari. A koju biste boju pripisali duši doli eteričnu i prozirnu? Ne da je njezina tvar uistinu eter ili zrak (premda je to bilo mišljenje Enezidema i Anaksimena, a pretpostavljam i Heraklita, kako neki kažu o njemu), niti prozirno svjetlo (iako je Heraklid Pontski tako držao). Strijelni kamenci doista nisu ognjene tvari zato što sjaje rumenim crvenilom; niti su berili sastavljeni od vodene tvari zato što su čiste valovite bjeline. Koliko ima stvari osim ovih koje bi njihova boja povezala u isti razred, ali ih narav drži daleko razdvojenima! Budući pak da sve što je vrlo istančano i prozirno nosi snažnu sličnost sa zrakom, takav bi bio slučaj i s dušom, jer je po svojoj materijalnoj naravi vjetar i dah ili duh; odakle proizlazi da je vjerovanje u njezinu tjelesnu kakvoću ugroženo zbog krajnje istančanosti i suptilnosti njezine biti. Isto tako, što se tiče obličja ljudske duše iz vašega vlastitoga poimanja, možete lako zamisliti da ono nije ništa drugo doli ljudski lik; doista, ništa drugo doli oblik onoga tijela koje svaka pojedina duša oživljuje i pokreće. Na to nas može odmah navesti razmatranje prvotnoga stvaranja čovjeka. Jer samo pažljivo promotrite: nakon što je Bog dahnuo u lice čovjeku dah života, i čovjek time postao živa duša, zasigurno je taj dah smjesta prošao kroz lice u nutarnji ustroj i proširio se kroz sve prostore tijela; i čim se božanskim dahom zgusnuo, morao se utisnuti u svaku nutarnju crtu koju je to zgušnjavanje ispunilo, te tako biva, da tako kažemo, skrućen u liku. Odatle je, tim postupkom zgušnjavanja, nastalo utvrđivanje tjelesnosti duše; a utiskivanjem je nastao i oblikovan njezin lik. To je nutarnji čovjek, različit od vanjskoga, ali ipak jedan u dvostrukom stanju. I on ima vlastite oči i uši, pomoću kojih je Pavao zacijelo čuo i vidio Gospodina; ima, štoviše, sve ostale udove tijela pomoću kojih ostvaruje sve procese mišljenja i svaku djelatnost u snovima. Tako biva da bogataš u paklu ima jezik, a siromah Lazar prst, i Abraham krilo. Po tim se crtama raspoznaju i znaju i duše mučenikâ pod žrtvenikom. Duša koja je u početku bila združena s Adamovim tijelom, koja je rasla s njegovim rastom i bila oblikovana prema njegovu obličju, pokazala se klicom kako cjelokupne tvari ljudske duše, tako i toga dijela stvorenja.
10. Zastupanje jednostavne naravi duše zajedno s Platonom; istovjetnost duha i duše
Bitno je za čvrstu vjeru izjaviti s Platonom da je duša jednostavna, drugim riječima jednolika i nesastavljena, to jest jednostavna s obzirom na svoju tvar. Ne mari za ljudska umjetna gledišta i teorije, i daleko bile krivovjerničke izmišljotine! Neki tvrde da unutar duše postoji naravna tvar, duh, koji se od nje razlikuje, kao da bi jedno bilo imati život, što je služba duše, a drugo ispuštati dah, što bi bila tobožnja služba duha. No ta se dva djelovanja ne nalaze u svim životinjama, jer mnoge samo žive, ali ne dišu, budući da nemaju organe za disanje, pluća i dušnike. No kakva je korist, pri istraživanju čovječje duše, posuđivati dokaze od komarca ili mrava, kad je veliki Stvoritelj u svojim božanskim rasporedbama svakoj životinji dodijelio životne organe prikladne njezinoj naravi i ustrojstvu, tako da ne bismo smjeli hvatati nagađanja iz takvih usporedbi? Čovjek, doista, premda tjelesno proviđen plućima i dušnicima, neće se stoga pokazati kao onaj koji jednim postupkom diše, a drugim živi; niti se za mrava, premda je lišen tih organa, može stoga reći da je bez disanja, kao da samo živi i ništa više. Jer tko je uistinu postigao tako jasan uvid u Božja djela da bi smio pretpostaviti kako ti organski izvori nedostaju bilo kojem živom stvoru? Tu je onaj Herofil, poznati liječnik, ili, kako bih ga gotovo mogao nazvati, mesar, koji je rasjekao bezbroj osoba kako bi istražio tajne naravi, koji je nemilosrdno postupao s ljudskim stvorenjima da bi otkrio njihov oblik i građu: sumnjam je li uspio jasno istražiti sve nutarnje dijelove njihova ustrojstva, budući da sama smrt mijenja i remeti naravne životne radnje, osobito kad smrt nije naravna, nego takva da mora izazvati nepravilnost i zabludu usred samih postupaka seciranja. Filozofi su tvrdili kao sigurnu činjenicu da komarci, mravi i moljci nemaju plućnih ni arterijskih organa. Pa dobro, reci mi, ti radoznali i pomni istraživaču tih tajni, imaju li oni oči za gledanje? Pa ipak idu kamo god žele, i gledanjem izbjegavaju i ciljaju razne predmete: pokaži mi njihove oči, pokaži mi njihove zjenice. I moljci grizu i jedu: pokaži mi njihove čeljusti, otkrij mi njihove kutnjake. Nadalje, komarci zuje i bruje, pa čak ni u tami ne propuštaju naći put do naših ušiju: pokaži mi, dakle, ne samo bučnu cjevčicu, nego i bodljikavo koplje tih njihovih usta. Uzmi bilo koje živo biće, bilo ono i najsitnije što možeš naći, ono se mora hraniti i uzdržavati nekom hranom: pokaži mi, dakle, njihove organe za unošenje, probavljanje i izbacivanje hrane. Što dakle moramo reći? Ako se takvim oruđima uzdržava život, ta oruđa moraju dakako postojati u svemu što ima živjeti, premda zbog svoje sitnoće nisu vidljiva oku niti shvatljiva razumu. To možeš lakše vjerovati ako se sjetiš da Bog očituje svoju stvaralačku veličinu jednako u malim stvarima kao i u najvećima. Ako pak smatraš da Božja mudrost nema moć oblikovati tako neznatna tjelešca, ipak možeš prepoznati njegovu veličinu u tome što je čak i najmanjim životinjama podario životne radnje, premda bez prikladnih organa, osiguravajući im moć vida čak i bez očiju, jedenja čak i bez zuba, i probave čak i bez želuca. Neke životinje također imaju sposobnost kretati se naprijed bez nogu, poput zmija, klizećim pokretom, ili poput crva, uspravljajućim naporima, ili poput puževa, svojim sluzavim puzanjem. Zašto onda ne bi vjerovao da se i disanje može vršiti bez plućnih mjehova i bez arterijskih kanala? Time bi pribavio sebi snažan dokaz da je duh ili dah privjesak ljudske duše, upravo zato što neka stvorenja nemaju daha, i što ga nemaju jer nisu proviđena organima za disanje. Smatraš mogućim da neko biće živi bez daha; zašto onda ne pretpostaviti da bi biće moglo disati bez pluća? Reci mi, molim te, što je to disati? Pretpostavljam da to znači ispuštati dah iz sebe. Što znači ne živjeti? Pretpostavljam da to znači ne ispuštati dah iz sebe. To je odgovor koji bih morao dati ako »disati« nije isto što i »živjeti«. Međutim, svojstvo je mrtva čovjeka da ne diše: disati je, dakle, svojstvo živa čovjeka. Ali disati je isto tako svojstvo onoga koji uzima dah: stoga je i disanje svojstvo živa čovjeka. Kad bi dakle i jedno i drugo bilo moguće izvršiti bez duše, disanje možda ne bi bilo djelovanje duše, nego samo življenje. Ali uistinu živjeti jest disati, a disati jest živjeti. Stoga sav taj postupak, i disanja i življenja, pripada onome čemu pripada i življenje, to jest duši. Pa dobro, budući da odvajaš duh (ili dah) i dušu, odvojite i njihova djelovanja. Neka oboje izvrši neki čin odvojeno jedno od drugoga, duša zasebno, duh zasebno. Neka duša živi bez duha; neka duh diše bez duše. Neka jedno od njih napusti ljudska tijela, neka drugo ostane; neka se smrt i život susretnu i slože. Ako su doista duša i duh dvoje, mogu se razdijeliti; i tako bi, odvajanjem onoga koji odlazi od onoga koji ostaje, nastalo sjedinjenje i susret života i smrti. No takvo sjedinjenje nikada neće nastati: stoga oni nisu dvoje i ne mogu se razdijeliti; ali mogli su se razdijeliti da su bili dvoje. Ipak, dvije se stvari doista mogu sjediniti u rastu. No ovo se dvoje o kojima je riječ nikada neće sjediniti, budući da je jedno živjeti, a drugo disati. Tvari se razlikuju po svojim djelovanjima. Koliko čvršći temelj imaš za vjerovanje da su duša i duh samo jedno, budući da im ne pripisuješ nikakvu razliku, tako da je duša sama po sebi duh, pri čemu je disanje djelovanje onoga čega je i život! Ali što ako ustraješ u pretpostavci da je dan jedno, a svjetlost, koja pripada danu, drugo, dok je dan samo sama svjetlost? Mora, dakako, biti i različitih vrsta svjetlosti, kako se vidi iz službe ognjeva. Tako će isto biti i različitih vrsta duhova, prema tome potječu li od Boga ili od đavla. Uistinu, kad god je riječ o duši i duhu, shvatit će se da je duša sama po sebi duh, baš kao što je dan sama svjetlost. Jer neka je stvar istovjetna s onim po čemu sama postoji.
11. Duh je izraz za djelovanje duše, a ne za njezinu narav; valja ga pomno razlikovati od Duha Božjega
Ali me narav moga sadašnjeg istraživanja obvezuje nazivati dušu duhom ili dahom, jer se disanje pripisuje drugoj tvari. Mi međutim to djelovanje pripisujemo duši, za koju priznajemo da je nedjeljiva jednostavna tvar, i stoga je moramo nazvati duhom u određenom smislu, ne zbog njezina stanja, nego njezina djelovanja; ne s obzirom na njezinu narav, nego na njezino djelovanje; jer ona diše, a ne zato što je duh u nekom posebnom smislu. Jer puhati ili disati znači udisati i izdisati. Tako da smo primorani opisati, pojmom koji označuje to disanje, to jest duhom, dušu za koju držimo da je, po svojstvu svoga djelovanja, dah. Štoviše, mi s pravom i osobito ustrajemo u tome da je nazivamo dahom, ili duhom, nasuprot Hermogenu, koji izvodi dušu iz tvari umjesto iz Božjega daha ili udaha. On, dakako, ide izravno protiv svjedočanstva Pisma, i s tim ciljem pretvara dah u duh, jer ne može vjerovati da je stvorenje u koje je udahnut Duh Božji palo u grijeh, a zatim u osudu; i stoga bi zaključio da je duša potekla iz tvari, a ne iz Duha ili daha Božjega. Zbog toga razloga mi sa svoje strane, čak i iz tog odlomka, tvrdimo da je duša dah, a ne duh u biblijskom i posebnom smislu duha; i ovdje sa žaljenjem uopće primjenjujemo izraz duh u nižem smislu, uslijed istovjetnog čina udisanja i disanja. U tom odlomku jedino je pitanje o naravnoj tvari, jer disati jest čin naravi. Ne bih se ni trenutka dulje zadržavao na toj točki da nema onih krivovjeraca koji u dušu unose neku duhovnu klicu koja nadilazi moje poimanje: tvrde da ju je duši podijelila tajna darežljivost njezine majke Sofije (Mudrosti), bez znanja Stvoritelja. Ali Sveto pismo, koje bolje poznaje Tvorca duše, ili bolje rečeno sam Bog, nije nam reklo ništa više nego da je Bog udahnuo u čovjekovo lice dah života i da čovjek postade živa duša, po kojoj je imao i živjeti i disati; ujedno čineći dovoljno jasnu razliku između duha i duše, u takvim odlomcima kao što je sljedeći, gdje sam Bog izjavljuje: »Duh je moj od mene izišao, i dah svakoga ja sam stvorio. I dah moga Duha postade duša.« I opet: »On daje dah narodu na zemlji i Duh onima što njome hode.« Prije svega dolazi naravna duša, to jest dah, narodu na zemlji, drugim riječima onima koji tjelesno ravnaju u tijelu; potom poslije dolazi Duh onima koji njome hode, to jest onima koji podlažu djela tijela; jer i Apostol kaže da »nije prvo duhovno, nego naravno, a zatim duhovno«. Jer utoliko ukoliko je Adam odmah prorekao to »veliko otajstvo Krista i Crkve«, kad je rekao: »Evo napokon kosti od mojih kostiju i mesa od mojega mesa! Zato će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i dvoje će biti jedno tijelo«, iskusio je djelovanje Duha. Jer na njega je pala ona ekstaza, koja je proročka djelatna snaga Duha Svetoga. Pa čak je i zli duh utjecaj koji dolazi na čovjeka. Doista, Duh Božji nije stvarnije »pretvorio Šaula u drugoga čovjeka«, to jest u proroka, kad »su ljudi govorili jedni drugima: Što se to dogodilo sa sinom Kiševim? Zar je i Šaul među prorocima?«, nego što ga je zli duh poslije pretvorio u drugoga čovjeka, drugim riječima u otpadnika. Juda se isto tako dugo vremena ubrajao među izabrane apostole, pa je čak bio postavljen u službu njihova blagajnika; još nije bio izdajnik, premda je postao kradljivac; ali poslije je đavao ušao u njega. Slijedom toga, budući da ni Duh Božji ni zli duh nisu po naravi usađeni u čovjekovu dušu pri njegovu rođenju, ta duša očito mora postojati odvojeno i sama, prije nego što joj pristupi bilo koji duh: ako je tako odvojena i sama, mora biti i jednostavna i nesastavljena s obzirom na svoju tvar; i stoga ne može disati iz bilo kojega drugog razloga osim iz samoga stanja vlastite tvari.
12. Razlika između uma i duše te odnos među njima
Isto tako i um, ili animus, koji Grci nazivaju ΝΟΥΣ, mi ne shvaćamo u drugom smislu doli kao oznaku one sposobnosti ili oruđa koje je prirođeno i usađeno u dušu, i njoj po naravi svojstveno, po čemu ona djeluje, po čemu stječe spoznaju i čijim je posjedovanjem sposobna za samoniklost gibanja u sebi samoj, te da se tako čini kako je pokreće um, kao da je riječ o drugoj tvari, kako tvrde oni koji određuju da je duša pokretačko počelo svemira, Sokratov bog, Valentinovo »jedinorođeno« od njegova oca Bita i njegove majke Sige. Kako li je zbrkano mišljenje Anaksagore! Jer, zamislivši da je um početno počelo svih stvari i objesivši o njegovu os ravnotežu svemira, tvrdeći uz to da je um jednostavno počelo, nepomiješano i nesposobno za miješanje, on ga ponajviše iz tog razloga odvaja od svakog stapanja s dušom; pa ipak ga u drugom odlomku zapravo sjedinjuje s dušom. Tu nedosljednost zamijetio je i Aristotel: no je li njegova kritika trebala biti graditeljska i upotpuniti njegov vlastiti sustav, radije nego razorna za počela drugih, jedva mogu prosuditi. Što se pak njega samoga tiče, premda odgađa svoju definiciju uma, ipak počinje spominjući, kao jedan od dvaju naravnih sastavnih dijelova uma, ono božansko počelo za koje nagađa da je netrpno, ili nesposobno za čuvstvo, i time ga uklanja iz svakog zajedništva s dušom. Jer dok je očito da je duša podložna onim čuvstvima koja joj po naravi pripada trpjeti, ona mora nužno trpjeti ili po umu ili s umom. Ako je pak duša po naravi povezana s umom, nemoguće je izvesti zaključak da je um netrpan; ili opet, ako duša ne trpi ni po umu ni s umom, ne može nikako imati naravno zajedništvo s umom, s kojim ništa ne trpi i koji sam ništa ne trpi. Nadalje, ako duša ništa ne trpi po umu i s umom, neće doživjeti nikakav osjet, niti će steći ikakvu spoznaju, niti će podnijeti ikakvo čuvstvo djelovanjem uma, kako oni tvrde da hoće. Jer Aristotel čak i osjete čini trpnjama ili stanjima čuvstva. I to s pravom. Jer vršiti osjete znači trpjeti čuvstvo, budući da trpjeti znači osjećati. Isto tako, stjecati spoznaju znači vršiti osjete; i podnositi čuvstvo znači vršiti osjete; a sve je to stanje trpljenja. No vidimo da duša ne doživljava ništa od toga na takav način da i um ne bi bio zahvaćen čuvstvom, po kojem se uistinu, i s kojim, sve izvršava. Slijedi, dakle, da je um sposoban za miješanje, nasuprot Anaksagori; i trpan ili podložan čuvstvu, protivno Aristotelovu mišljenju. Osim toga, ako se ima dopustiti odvojeno stanje između duše i uma, tako da oni u tvari budu dvije stvari, onda će čuvstvo i osjet, i svaka vrsta ukusa, i svako djelovanje i gibanje biti obilježja jednoga od njih; dok će naravno stanje drugoga biti mir, i počinak, i obamrlost. Nema dakle drugog izbora: ili um mora biti beskoristan i prazan, ili pak duša. No ako se sva ta stanja doista mogu pripisati oboma, onda će u tom slučaju to dvoje biti jedno te isto, i Demokrit će postići svoje kad ukine svaku razliku među njima. Pitanje će se postaviti kako dvoje može biti jedno, bilo pobrkanošću dviju tvari, bilo rasporedom jedne? Mi pak tvrdimo da se um sjedinjuje s dušom, ne doduše kao da bi se od nje razlikovao po tvari, nego kao njezino naravno djelovanje i oruđe.
13. Prvenstvo duše
Preostaje zatim istražiti gdje leži prvenstvo, drugim riječima, što je od toga dvoga nadređeno onom drugom, tako da ono u čemu očito leži prvenstvo bude u biti viša tvar; dok će se ono nad čime ta u biti viša tvar ima vlast smatrati naravnim izvršiteljem više tvari. Tko će se dakle ustručavati pripisati svu tu vlast duši, po čijem je imenu čitav čovjek primio svoj naziv u svagdanjem govoru? Koliko duša, veli bogataš, uzdržavam?, a ne koliko umova. Kormilarova je želja također izbaviti toliko duša od brodoloma, a ne toliko umova; i radnik na svom poslu, i vojnik na bojnom polju, potvrđuje da polaže svoju dušu (ili život), a ne svoj um. O pogibeljima ili zavjetima i željama kojega se od to dvoje češće govori na ljudskim usnama, o umu ili o duši? S čime ljudi na umoru, kako se veli, imaju posla, s umom ili s dušom? Ukratko, sami filozofi i liječnici, čak i kad im je nakana raspravljati o umu, u svakom slučaju stavljaju na naslovnu stranicu i u sadržaj: »De Anima« (»Rasprava o duši«). A da bi imao i Božje jamstvo o tom predmetu, on se obraća duši; dušu on potiče i savjetuje da obrati um i razum k njemu. Duša je ta koju je Krist došao spasiti; duša je ta kojoj prijeti uništenjem u paklu; duša je ta (ili život) za koju zabranjuje da se previše cijeni; svoju dušu također (ili život) dobri Pastir sam polaže za svoje ovce. Duši dakle pripisuješ prvenstvo; u njoj također imaš ono jedinstvo tvari kojemu, kako opažaš, um služi kao oruđe, a ne kao vladajuća snaga.
14. Filozofi raznoliko dijele dušu; ta podjela nije tvarno rasijecanje
Budući da je dakle u sebi jedinstvena, jednostavna i cjelovita, jednako se ne može sastaviti i sklopiti od vanjskih dijelova kao što se ne može podijeliti u samoj sebi i od same sebe, ukoliko je neraspadljiva. Jer kad bi je bilo moguće sastaviti i razoriti, više ne bi bila besmrtna. Budući pak da nije smrtna, ona je ujedno nesposobna za raspad i diobu. Naime, biti razdijeljen znači raspasti se, a raspasti se znači umrijeti. Ipak su filozofi podijelili dušu na dijelove: Platon, primjerice, na dva; Zenon na tri; Panetije na pet ili šest; Soran na sedam; Hrizip čak na osam; Apolofan na devet; dok su pojedini stoičari našli u duši čak dvanaest dijelova. Posidonije ide i za dva dijela dalje od ovih: on polazi od dviju vodećih sposobnosti duše, upravljačke sposobnosti, koju nazivaju ἡγεμονικόν, i razumne sposobnosti, koju zovu λογικόν, te ih na koncu razdjeljuje na sedamnaest dijelova. Tako različito pojedine škole rasijecaju dušu. No takve diobe ne bi trebalo smatrati dijelovima duše koliko njezinim silama, sposobnostima ili djelovanjima, kao što je i sam Aristotel neke od njih smatrao. Jer to nisu odresci ili organski dijelovi duševne tvari, nego funkcije duše, kao što su kretanje, djelovanje, mišljenje i sve ostalo što na taj način dijele; takvih je isto tako i pet svima dobro poznatih osjetila: vid, sluh, okus, dodir, miris. Premda su svima njima dodijelili pojedine dijelove tijela kao njihova posebna boravišta, iz te okolnosti ne slijedi da bi jednaka razdioba bila prikladna za odsječke duše; jer čak ni samo tijelo ne bi dopuštalo takvo komadanje kakvom bi oni podvrgnuli dušu. No od čitavoga broja udova sačinjeno je jedno tijelo, tako da je taj ustroj ponajprije srastanje, a ne dioba. Pogledaj ono nadasve čudesno organsko djelo Arhimedova umijeća, mislim na njegove hidraulične orgulje, s tolikim udovima, dijelovima, svezama, prolazima za tonove, otvorima za njihove zvukove, sklopovima za njihov sklad i nizovima cijevi; pa ipak sve te pojedinosti tvore samo jedno glazbalo. Na sličan način zrak, koji na poticaj hidrauličnoga stroja struji kroz te orgulje, ne dijeli se na zasebne dijelove time što se raspršuje kroz glazbalo kako bi ono sviralo: on je cjelovit i potpun u svojoj tvari, premda je podijeljen u svojemu djelovanju. Taj primjer nije dalek od poredbe Stratona, Enesidema i Heraklita: jer ti filozofi zastupaju jedinstvo duše koja je razlivena po čitavom tijelu, a ipak u svakome dijelu jednaka. Upravo poput zraka koji se upuhuje u cijevi po čitavim orguljama, duša na različite načine očituje svoje snage posredstvom osjetila, pri čemu se doista ne dijeli, nego se radije raspoređuje po naravnome redu. Pod kojim pak nazivima valja poznavati te snage, kojim ih diobama među njima valja razvrstati i na koje ih posebne službe i funkcije u tijelu valja pojedinačno ograničiti, o tome neka raspravljaju i odlučuju liječnici i filozofi: nama će dostajati tek nekoliko napomena.
15. Životnost i razumnost duše, njezina narav i sjedište u čovjeku
Ponajprije moramo utvrditi postoji li u duši neko vrhovno počelo životnosti i razumnosti koje nazivaju upravljačkom snagom duše, τὸ ἡγεμονικόν, jer ako se to ne prihvati, u pitanje se dovodi cjelokupno stanje duše. Uistinu, oni koji govore da takve upravljačke sposobnosti nema, počeli su od pretpostavke da je sama duša puka nepostojanost. Neki Dikelarh Mesenjanin, a među liječnicima Andreas i Asklepijad, dokinuli su upravljačku snagu duše tako što su osjetila, kojima pripisuju vodeću ulogu, smjestili upravo u um. Asklepijad nas nemilosrdno pritišće čak i ovim dokazom: da vrlo mnoge životinje, pošto izgube one dijelove tijela u kojima se drži da ponajprije boravi počelo duševne životnosti i osjeta, i dalje u znatnoj mjeri zadržavaju život kao i osjet; kao u slučaju muha, osa i skakavaca kad im se odsijeku glave, te koza, kornjača i jegulja kad im se iščupaju srca. Zaključuje dakle da ne postoji nikakvo posebno počelo ili snaga duše; jer kad bi postojalo, krepkost i jakost duše ne bi mogle potrajati nakon što bi bile uklonjene zajedno sa svojim boravištima ili tjelesnim organima. Međutim, Dikelarh protiv sebe ima mnoge autoritete, i to filozofe: Platona, Stratona, Epikura, Demokrita, Empedokla, Sokrata, Aristotela; dok se nasuprot Andreasu i Asklepijadu mogu postaviti njihova liječnička braća Herofil, Erazistrat, Dioklo, Hipokrat i sam Soran; a iznad svih ostalih stoje naši kršćanski autoriteti. Od Boga smo poučeni o oba ova pitanja, naime da u duši postoji upravljačka snaga i da je ona pohranjena u jednom osobitom skrovištu tijela. Jer kad se čita da je Bog »ispitivač i svjedok srca«; kad Njegov prorok biva prekoren time što mu On otkriva tajne srca; kad sam Bog u svojemu narodu proniče misli njihova srca: »Zašto zlo mislite u svojim srcima?«; kad David moli: »Čisto srce stvori mi, Bože«, a Pavao izjavljuje: »Srcem se vjeruje za pravednost«, te Ivan veli: »Vlastito srce osuđuje svakoga čovjeka«; kad naposljetku »onaj koji s požudom pogleda ženu, već je s njom počinio preljub u svojem srcu«; tada se u potpunosti razjašnjavaju obje točke: da postoji upravljačka sposobnost duše s kojom se može suglasiti Božji naum, drugim riječima vrhovno počelo razumnosti i životnosti, jer gdje je razumnost, ondje mora biti i životnost, te da ona prebiva u onome najdragocjenijem dijelu našega tijela na koji Bog osobito gleda. Stoga se ne smije pretpostaviti, s Heraklitom, da tu vrhovnu sposobnost o kojoj raspravljamo pokreće neka vanjska sila; niti s Moshionom, da ona lebdi po čitavom tijelu; niti s Platonom, da je zatvorena u glavi; niti sa Ksenofanom, da ima vrhunac na tjemenu glave; niti da počiva u mozgu, prema Hipokratovu mišljenju; niti oko podnožja mozga, kako je mislio Herofil; niti u njegovim opnama, kako su govorili Straton i Erazistrat; niti u prostoru među obrvama, kako je držao liječnik Straton; niti unutar prsnoga koša, prema Epikuru: nego radije kako su vazda naučavali Egipćani, osobito oni među njima koji su smatrani tumačima svetih istina; u skladu također s onim stihom Orfeja ili Empedokla:
»Namque homini sanguis circumcordialis est sensus.«
»Čovjeku je naime osjet u krvi oko srca.«
Isto to mišljenje zastupaju čak i Protagora, Apolodor i Hrizip, pa naš prijatelj Asklepijad može slobodno poći u potragu za svojim kozama koje bleje bez srca i loviti svoje muhe bez glava; a svi oni vrli mislioci koji su unaprijed odredili narav ljudske duše prema stanju nerazumnih životinja, neka budu posve sigurni da su oni sami ti koji žive bez srca i bez mozga.
16. Dijelovi duše i sastavnice razumne duše
Sasvim je u skladu s vjerom i ona Platonova postavka u kojoj on dijeli dušu na dva dijela, razumni i nerazumni. Ovoj se definiciji ne protivimo, osim što tu dvostruku razdiobu ne bismo pripisali naravi duše. Razumni element moramo držati njezinim naravnim stanjem, koje joj je utisnuto od samoga njezina stvaranja po njezinu Tvorcu, koji je sam u svojoj biti razuman. Jer kako bi moglo biti drukčije doli razumno ono što je Bog izveo na vlastiti poticaj, štoviše, što je izričito poslao svojim vlastitim dahom ili nadahnućem? Nerazumni pak element moramo shvatiti kao nešto što je pridošlo kasnije, što je poteklo od zmijina nagovaranja, kao sam čin prvoga prijestupa, koji je od tada postao urođen duši i rastao s njezinim rastom, poprimivši s vremenom oblik naravnoga razvitka, budući da se zbio neposredno na samome početku naravi. No budući da isti Platon govori o razumnome elementu samo kao o postojećem u duši samoga Boga, kad bismo nerazumni element također pripisali naravi koju je naša duša primila od Boga, tada bi i nerazumni element podjednako potjecao od Boga kao naravni proizvod, jer Bog je začetnik naravi. Od đavla pak dolazi poticaj na grijeh. Svaki je pak grijeh nerazuman: stoga nerazumno potječe od đavla, od koga potječe grijeh; a to je strano Bogu, kojemu je nerazumno također tuđe načelo. Razlika dakle između ta dva elementa proizlazi iz različitosti njihovih začetnika. Kada dakle Platon pridržava razumni element duše samo Bogu, a razdjeljuje ga na dva odsjeka: srditi, koji nazivaju θυμικόν, i požudni, koji označuju pojmom ἐπιθυμητικόν, tako da prvi čini zajedničkim nama i lavovima, a drugi dijeljenim između nas i muha, dok je razumni element ograničen na nas i Boga, vidim da ćemo to pitanje morati obraditi s obzirom na stvarnosti koje nalazimo na djelu i u Kristu. Jer to trojstvo svojstava možeš promatrati u Gospodinu. U Njemu je bio razumni element, po kojemu je poučavao, po kojemu je raspravljao, po kojemu je pripravljao put spasenja; u Njemu je nadalje bilo negodovanje, kojim se obarao na pismoznance i farizeje; i u Njemu je bilo načelo želje, kojim je tako žarko čeznuo blagovati pashu sa svojim učenicima. U našim vlastitim slučajevima, prema tome, srditi i požudni elementi naše duše ne smiju se bez razlike upisivati na račun nerazumne naravi, jer smo sigurni da su u našemu Gospodinu ti elementi djelovali u potpunome skladu s razumom. Bog će se s posvemašnjim razlogom gnjeviti na sve koji zaslužuju Njegov gnjev; a s razlogom će također Bog željeti sve što je Njega dostojno. Jer prema zlu čovjeku pokazat će negodovanje, a za dobra čovjeka željet će spasenje. Nama samima apostol čak dopušta požudno svojstvo: »Ako tko«, veli on, »žudi za biskupskom službom, dobro djelo želi.« Rekavši dakle »dobro djelo«, pokazuje nam da je ta želja razumna. Dopušta nam također osjećati negodovanje. Kako i ne bi, kad ga i sam proživljava? »Htio bih«, veli on, »da se i odsjeku oni koji vas bune.« U savršenome skladu s razumom bilo je ono negodovanje koje je proizlazilo iz njegove želje za očuvanjem stege i reda. No kada veli: »Nekoć bijasmo djeca gnjeva«, on kori nerazumnu srditost, kakva ne potječe od one naravi koja je Božje djelo, nego od one koju je unio đavao, koji se i sam naziva gospodarom svoje vrste: »Ne možete služiti dvojici gospodara«, a ima i sam naziv »oca«: »Vi ste od oca đavla.« Stoga se ne trebaš bojati pripisati mu gospodstvo i vlast nad tom drugom, kasnijom i pokvarenom naravi o kojoj smo govorili, kad o njemu čitaš kao o »sijaču kukolja« i noćnom pustošitelju žetve pšenice.
17. Vjerodostojnost osjetila koju je osporavao Platon, a potvrdio sam Krist
Zatim se opet susrećemo s pitanjem vjerodostojnosti onih pet osjetila o kojima učimo s našom abecedom; budući da i iz toga vrela proizlazi stanovita potpora našim krivovjercima. To su sposobnosti gledanja, slušanja, njušenja, kušanja i dodirivanja. Pouzdanost ovih osjetila odveć strogo osporavaju platonisti, a prema nekima također Heraklit, Dioklo i Empedoklo; u svakom slučaju Platon u Timeju proglašava djelovanja osjetila nerazumnima i iskvarenima našim mnijenjima ili uvjerenjima. Vid se optužuje za obmanu jer tvrdi da su vesla uronjena u vodu nagnuta ili savijena, unatoč sigurnosti da su ravna; nadalje jer je posve uvjeren da je ona daleka kula, koja je uistinu četvorouglasta oblika, zapravo okrugla; jer će također poreći činjenicu o uistinu usporednoj građi onoga trijema ili arkade, držeći da postaje sve uža prema svojemu kraju; i zato što će s morem spojiti nebo koje visi na tolikoj visini iznad njega. Na isti se način naš sluh optužuje za zabludu: mislimo, primjerice, da je buka na nebu ono što nije ništa drugo doli tutnjava kola; ili, ako vam je draže obrnuto, kad je grmljavina tutnjala u daljini, bili smo posve sigurni da su kola stvarala tu buku. Tako su i naša osjetila mirisa i okusa u zabludi, jer isti mirisi i vina gube svoju vrijednost nakon što ih neko vrijeme upotrebljavamo. Po istome se načelu kudi naš dodir kad isto popločenje koje se rukama činilo hrapavim noge osjećaju posve glatkim; a u kupalištima se za mlaz tople vode najprije tvrdi da je posve vruć, a poslije ugodno umjeren. Tako nas prema njima naša osjetila varaju, dok smo cijelo to vrijeme mi uzrok nepodudarnostima mijenjajući svoja mnijenja. Stoičari su umjereniji u svojim pogledima; jer oni ne tovare sramotu obmane na baš svako osjetilo i u svako vrijeme. Epikurovci opet pokazuju još veću dosljednost tvrdeći da su sva osjetila jednako istinita u svojemu svjedočanstvu, i to uvijek, samo na različit način. Nisu naši organi osjeta krivi, nego naše mnijenje. Osjetila samo doživljavaju osjet, ona ne stvaraju mnijenje; duša je ta koja mnije. Oni su odvojili mnijenje od osjetila, a osjet od duše. No odakle dolazi mnijenje ako ne od osjetila? Doista, da oko nije razabralo okrugao oblik na onoj kuli, ne bi moglo imati nikakvu predodžbu da ona posjeduje zaobljenost. Nadalje, odakle nastaje osjet ako ne od duše? Jer kad duša ne bi imala tijelo, ne bi imala ni osjeta. Prema tome, osjet dolazi od duše, a mnijenje od osjeta; i cijeli je taj postupak duša. No nadalje, s pravom se može tvrditi da postoji nešto što uzrokuje razmimoilaženje između izvještaja osjetila i stvarnosti činjenica. Budući da je moguće, kako smo vidjeli, da se izvijesti o pojavama koje ne postoje u samim predmetima, zašto ne bi bilo jednako moguće da se izvijesti o pojavama koje nisu uzrokovane osjetilima, nego razlozima i uvjetima koji posreduju po samoj naravi stvari? Ako je tako, bit će jedino pravo da ih se dolično prepozna. Istina je da je voda bila uzrok tome što se veslo činilo nagnutim ili savijenim: izvan vode ono je bilo posve ravno po izgledu, kao i na djelu. Nježnost tvari ili posrednika koji tvori zrcalo pomoću svoje svjetlosti, prema tome kako biva pogođen ili potresen, titranjem zapravo uništava izgled ravnosti pravocrtne linije. Na sličan način stanje otvorenoga prostora koji ispunjava razmak između nje i nas nužno čini da pravi oblik kule izmakne našoj pozornosti; jer jednolična gustoća okolnoga zraka koji prekriva njezine kutove sličnim svjetlom briše njihove obrise. Tako se opet jednaka širina arkade oštri ili sužava prema svojemu svršetku, sve dok njezin izgled, postajući sve stisnutiji pod izduženim krovom, ne dosegne točku iščeznuća u smjeru svoje najudaljenije točke. Tako se nebo stapa s morem kad se vid na koncu iscrpi, koji je uredno održavao granice dvaju elemenata sve dok je trajao njegov krepki pogled. Što se tiče navodnih slučajeva varavoga sluha, što bi drugo moglo proizvesti privid doli sličnost zvukova? A ako je miris poslije bio manje snažan njuhu, a vino blaže okusu, i voda ne tako vruća na dodir, njihova je izvorna snaga na koncu u svima njima nađena posve neoštećena. No u pogledu hrapavosti i glatkoće popločenja bilo je posve naravno i pravo da udovi poput ruku i nogu, tako različiti po nježnosti i otvrdnulosti, imaju različite dojmove. Na taj način dakle ne može nastati privid u našim osjetilima bez primjerenoga uzroka. Ako pak posebni uzroci, kakve smo naveli, zavode naša osjetila i po našim osjetilima također naša mnijenja, tada više ne smijemo pripisivati obmanu osjetilima, koja slijede posebne uzroke privida, niti mnijenjima koja oblikujemo; jer njih pobuđuju i njima upravljaju naša osjetila, koja samo slijede uzroke. Ljudi pogođeni bjesnilom ili ludilom zamjenjuju jedan predmet drugim. Orest u svojoj sestri vidi svoju majku; Ajant vidi Odiseja u poklanome stadu; Atamant i Agava razabiru divlje zvijeri u svojoj djeci. Treba li onda njihove oči ili njihovo bjesnilo kriviti za tako veliku zabludu? Sve ima gorak okus, zbog preobilja žuči, onima koji boluju od žutice. Hoćete li njihov okus optužiti za tjelesno izvrtanje ili njihovo loše zdravstveno stanje? Sva su osjetila dakle povremeno poremećena ili prevarena, ali samo na takav način da budu posve slobodna od svake krivnje u svojim naravnim funkcijama. No štoviše, čak ni protiv samih posebnih uzroka i uvjeta ne smijemo podići optužnicu za obmanu. Jer budući da se ta tjelesna zastranjenja događaju iz određenih razloga, ti razlozi ne zaslužuju da ih se smatra obmanama. Što god se treba dogoditi na određen način, nije obmana. Ako dakle i te okolnosne uzroke valja osloboditi svakoga prijekora i krivnje, koliko bismo više morali osloboditi od prigovora osjetila nad kojima spomenuti uzroci vrše nesmetanu vlast! Odatle smo posve sigurno dužni za osjetila tražiti istinu, vjernost i cjelovitost, videći da ona nikada ne daju drukčiji račun o svojim dojmovima od onoga koji im nalažu posebni uzroci ili uvjeti koji u svim slučajevima proizvode ono razmimoilaženje što se pojavljuje između izvještaja osjetila i stvarnosti predmeta. Što dakle smjeraš, o najdrskija Akademijo? Obarate čitavo stanje ljudskoga života; remetite sav red naravi; zamračujete samu dobru providnost Božju, jer ljudska osjetila, koja je Bog postavio nad svim svojim djelima kako bismo ih razumjeli, nastavali, njima upravljali i uživali ih, korite kao varave i izdajničke tirane! No zar ne prima od njih sve stvorenje naše službe? Zar se njihovim posredovanjem ne utiskuje čak i drugi oblik svijetu: tolike vještine, tolika radna pomagala, tolika zanimanja, takvi poslovi, takve službe, takva trgovina, takvi lijekovi, savjeti, utjehe, običaji, uljudbe i stečevine života! Sve je to donijelo sam slast i okus ljudskoga opstanka, dok po tim ljudskim osjetilima čovjek jedini od sve oživljene naravi ima odliku razumnoga bića, sa sposobnošću za razumijevanje i znanje, štoviše, sa sposobnošću da utemelji samu Akademiju! Ali Platon, kako bi omalovažio svjedočanstvo osjetila, u »Fedru« niječe, u osobi Sokrata, vlastitu sposobnost da spozna čak i sama sebe, prema nalogu delfijskoga proročišta; a u »Teetetu« lišava samoga sebe sposobnosti spoznaje i osjeta; i ponovno, u »Fedru«, odgađa do nakon smrti posmrtnu spoznaju istine, kako je naziva, a ipak je svejedno nastavio mudrovati čak i prije nego što je umro. Ne smijemo, velim, ne smijemo dovoditi u pitanje istinitost tih jadnih ocrnjenih osjetila, da ne bismo čak i u samome Kristu unijeli sumnju u istinitost njihova osjeta; da se možda ne bi reklo kako On nije doista »vidio Sotonu kako poput munje pade s neba«; da nije doista čuo Očev glas koji svjedoči o Njemu; ili da se prevario dotaknuvši punicu Petrovu; ili da je miris pomasti koju je poslije udisao bio drukčiji od onoga koji je prihvatio za svoj ukop; i da je okus vina bio drukčiji od onoga što ga je posvetio na spomen svoje krvi. Na tome je krivom načelu Marcion zapravo odabrao vjerovati da je On bio utvara, niječući Mu stvarnost savršenoga tijela. No ni Njegovim apostolima Njegova narav nikada nije bila privid. On je uistinu i viđen i slušan na gori; istinsko i stvarno bî ispijanje onoga vina na svadbi u Kani Galilejskoj; istinski i stvaran bî također dodir tada povjerovavšega Tome. Čitajte Ivanovo svjedočanstvo: »Što smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što smo promatrali i ruke naše opipale o Riječi života.« Lažno bi, dakako, i prijevarno moralo biti to svjedočanstvo ako je svjedočanstvo naših očiju, ušiju i ruku po naravi laž.
18. Platon je gnosticima pružio neke zablude. Djelatnosti duše
Obraćam se sada području naših umskih moći, onakvih kakve je Platon predao krivovjercima, odijeljenih od naših tjelesnih djelatnosti, stekavši spoznaju o njima prije smrti. Pita u »Fedonu«: što dakle mislite o samome posjedovanju znanja? Hoće li tijelo biti prepreka tome ili ne, ako ga tko uzme kao sudionika u traženju znanja? Imam slično pitanje: imaju li sposobnosti vida i sluha ikakvu istinu i stvarnost za ljudska bića ili nemaju? Nije li tako da čak i pjesnici uvijek mrmljaju protiv nas kako nikada ništa ne možemo pouzdano čuti niti vidjeti? Sjetio se, bez sumnje, onoga što je rekao komički pjesnik Epiharm: »Um je taj koji vidi, um koji čuje, sve je ostalo slijepo i gluho.« U istom smislu ponovno kaže da je najmudriji onaj čovjek čija je duševna snaga najjasnija; koji se nikada ne služi osjetilom vida, niti svome umu pridodaje pomoć ma koje takve sposobnosti, nego upotrebljava sam intelekt u nepomućenu spokojstvu kada se predaje promatranju radi stjecanja čista uvida u narav stvari, odvajajući se svom snagom od svojih očiju i ušiju i, kako se valja izraziti, od čitavoga svoga tijela, na temelju toga što ono uznemiruje dušu i ne dopušta joj posjedovati ni istinu ni mudrost kad god s njime stupi u doticaj. Vidimo, dakle, da je nasuprot tjelesnim osjetilima pribavljena druga sposobnost mnogo korisnije naravi, same moći duše, koje proizvode razumijevanje one istine čije stvarnosti nisu opipljive niti otvorene tjelesnim osjetilima, nego su vrlo daleko od svakodnevnoga ljudskoga znanja, ležeći u tajnosti, u visinama gore i u prisutnosti samoga Boga. Jer Platon tvrdi da postoje neka nevidljiva počela, netjelesna, nebeska, božanska i vječna, koja nazivaju idejama, to jest praslikama, koje su uzorci i uzroci onih predmeta naravi što su nam očiti i podložni našim tjelesnim osjetilima: prva su, prema Platonu, stvarne istine, a potonji njihove slike i prilike. No zar se ovdje ne vide tragovi krivovjernih načela gnostika i valentinovaca? Iz te filozofije oni željno preuzimaju razliku između tjelesnih osjetila i umskih moći, razlikovanje koje zapravo primjenjuju na prispodobu o deset djevica: uzimajući pet ludih djevica kao znamen pet tjelesnih osjetila, budući da su ona tako luda i tako podložna prijevari; a mudre djevice da izraze značenje umskih moći, koje su tako mudre da dopiru do one otajstvene i nadzemaljske istine smještene u pleromi. Eto, dakle, tajanstvena izvorišta ideja tih krivovjeraca. Jer u toj filozofiji leže i njihovi eoni i njihova rodoslovlja. Tako i oni dijele osjećanje, i to na umske moći iz njihova duhovnoga sjemena i osjetilne sposobnosti iz duševnoga, koje nikako ne može shvatiti duhovne stvari. Iz prvoga klijaju nevidljive stvari, a iz drugoga vidljive stvari koje su niske i vremenite, i koje su očite osjetilima, smještene kakve jesu u opipljivim oblicima. Zbog tih smo stajališta u prijašnjem odlomku naveli kao početnu činjenicu da um nije ništa drugo doli priprava ili oruđe duše, te da duh nije neka druga sposobnost, odvojena od duše, nego je sama duša koja djeluje u disanju; premda se onaj utjecaj koji je ili Bog s jedne strane, ili đavao s druge, udahnuo u nju, mora promatrati u svjetlu dodatnoga elementa. A sada, što se tiče razlike između umskih moći i osjetilnih sposobnosti, mi je dopuštamo samo onoliko koliko prirodna raznolikost među njima od nas zahtijeva. Postoji, dakako, razlika između tjelesnih i duhovnih stvari, između vidljivih i nevidljivih bića, između predmeta koji su očiti pogledu i onih koji su od njega skriveni, jer se jedna vrsta pripisuje osjetilu, a druga umu. Pa ipak, i jedne i druge valja smatrati svojstvenima duši i njoj poslušnima, budući da ona tjelesne predmete obuhvaća posredovanjem tijela na posve isti način na koji netjelesne predmete poima uz pomoć uma, osim što ona čak vrši osjetilno opažanje kada se služi umom. Jer zar nije istina da služiti se osjetilima znači služiti se umom? I služiti se umom znači rabiti osjetila? Što doista može biti osjetilno opažanje doli razumijevanje onoga što je predmet osjeta? I što može biti um ili razumijevanje doli gledanje onoga što je shvaćeni predmet? Zašto posezati za tako mučnim sredstvima zlostavljanja jednostavne spoznaje i razapinjanja istine? Tko mi može pokazati osjetilo koje ne razumije predmet svojega osjeta, ili um koji ne opaža predmet što ga razumije, na tako jasan način da mi dokaže kako jedno može bez drugoga? Ako su tjelesne stvari predmeti osjetila, a netjelesne predmeti uma, različite su vrste predmeta, a ne boravište ili prebivalište osjetila i uma; drugim riječima, ne duša [anima] i um [animus]. Čime se, ukratko, opažaju tjelesne stvari? Ako je to dušom, onda je um osjetilna sposobnost, a ne tek umska moć; jer dok razumije, on ujedno i opaža, budući da bez opažanja nema razumijevanja. Ako pak tjelesne stvari opaža duša, onda slijedi da je snaga duše umska, a ne tek osjetilna sposobnost; jer dok opaža, ona ujedno i razumije, budući da bez razumijevanja nema opažanja. I čime se onda, opet, razumiju netjelesne stvari? Ako je to umom, gdje će biti duša? Ako je to dušom, gdje će biti um? Jer stvari koje se razlikuju morale bi biti uzajamno odsutne jedna od druge kada se bave svojim odgovarajućim službama i dužnostima. Vi zacijelo smatrate da je um u određenim prigodama odsutan iz duše; jer pretpostavljate da smo tako sazdani i ustrojeni da ne znamo jesmo li nešto vidjeli ili čuli, pod pretpostavkom da je um u to vrijeme bio odsutan. Moram stoga tvrditi da sama duša nije ni vidjela ni čula, budući da je u danom trenutku bila odsutna sa svojom djelatnom snagom, to jest umom. Istina je da kad god čovjek nije pri sebi, njegova je duša pomućena, ne zato što bi um bio odsutan, nego zato što je u to vrijeme supatnik s dušom. Doista, duša je ta koja je ponajprije pogođena takvim nezgodama. Odakle se ta činjenica potvrđuje? Potvrđuje se iz sljedećega razmatranja: da se nakon odlaska duše um više ne nalazi u čovjeku; on uvijek slijedi dušu, niti naposljetku ostaje sam iza nje nakon smrti. Budući da slijedi dušu, on je također nerazdruživo vezan uz nju; baš kao što je razumijevanje vezano uz dušu, koju slijedi um, s kojim je razumijevanje nerazdruživo povezano. Pretpostavimo sada da je razumijevanje uzvišenije od osjetila i bolji pronalazač otajstava, što to mari dokle god je ono samo osobita sposobnost duše, baš kao što su to i sama osjetila? To nipošto ne utječe na moj dokaz, osim ako bi se smatralo da je razumijevanje uzvišenije od osjetila kako bi se iz tvrdnje o takvoj uzvišenosti izvelo i njegovo zasebno stanje. Nakon što sam tako pobio njihovu tobožnju razliku, moram opovrgnuti i to pitanje uzvišenosti, prije nego što pristupim vjerovanju u višega boga koje krivovjerje iznosi. O toj točki o višem bogu morat ćemo, međutim, ukrstiti mačeve s krivovjercima na njihovu vlastitom tlu. Naš se sadašnji predmet tiče duše, a cilj je spriječiti podmuklo pripisivanje uzvišenosti intelektu ili razumijevanju. Iako su predmeti koje dotiče intelekt više naravi, budući da su duhovni, od onih koje obuhvaćaju osjetila, budući da su tjelesni, to će i dalje biti samo uzvišenost u predmetima, kao uzvišenih nasuprot poniznima, a ne u sposobnostima intelekta protiv osjetila. Jer kako intelekt može biti uzvišeniji od osjetila kada ga upravo ona odgajaju za otkrivanje raznih istina? Činjenica je da se te istine uče posredovanjem opipljivih oblika; drugim riječima, nevidljive se stvari otkrivaju pomoću vidljivih, baš kao što nam apostol veli u svojoj poslanici: »Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva jasno vide od stvaranja svijeta, jer se umom spoznaju po onome što je stvoreno«; i kako bi Platon također mogao poučiti naše krivovjerce: »Ono što se pojavljuje slika je onoga što je skriveno pogledu«, odakle nužno mora slijediti da je ovaj svijet u svakom pogledu slika nekoga drugoga, tako da se intelekt očito služi osjetilima za vlastito vođenje, mjerodavnost i oslonac; a bez osjetila istina se ne bi mogla dosegnuti. Kako dakle nešto može biti uzvišenije od onoga što služi kao oruđe njegovu opstanku, što mu je usto prijeko potrebno, i čijoj pomoći duguje sve što stječe? Iz onoga što smo rekli slijede dakle dva zaključka: (1) Da intelektu ne valja davati prednost pred osjetilima na tobožnjem temelju da je djelatnik po kojemu stvar postoji niži od same stvari; i (2) da se intelekt ne smije odvajati od osjetila, budući da je oruđe kojim se uzdržava opstanak neke stvari povezano sa samom stvari.
19. Intelekt je u ljudskome biću istodoban s dušom. Primjer iz Aristotela pretvoren u dokaz u prilog tim stajalištima
Niti smijemo propustiti primijetiti one pisce koji lišavaju dušu intelekta čak i na kratko razdoblje. Oni to čine kako bi pripravili put uvođenju intelekta, a također i uma, u kasnijoj životnoj dobi, upravo u vrijeme kada se u čovjeku pojavljuje razboritost. Tvrde da je razdoblje povojništva podržavano samom dušom, jednostavno radi promicanja životnosti, bez ikakve nakane stjecanja spoznaje, jer nemaju sve stvari koje posjeduju život ujedno i spoznaju. Stabla, na primjer, da navedemo Aristotelov primjer, imaju životnost, ali nemaju spoznaju; i s njim se slaže svatko tko udjeljuje svim oživljenim bićima udio u duševnoj tvari, koja prema našem shvaćanju postoji u čovjeku samome kao njegovo posebno svojstvo, ne zato što je djelo Božje, što su i sva druga stvorenja, nego zato što je dah Božji, što je jedino ova ljudska duša, za koju kažemo da se rađa s punom opremom svojih vlastitih sposobnosti. Pa dobro, neka iziđu pred nas s primjerom stabala: prihvatit ćemo njihov izazov, niti ćemo u njemu naći ikakve štete za vlastito dokazivanje; jer nepobitna je činjenica da, dok su stabla još samo grančice i mladice, i prije nego što dosegnu stadij stabalca, u njima postoji njihova vlastita sposobnost života čim izniknu iz svojih rodnih postelja. No kako vrijeme odmiče, snaga stabla polagano napreduje, dok raste i otvrdnjava u svoje drvenasto deblo, sve dok njegova zrela dob ne dovrši stanje koje mu narav namjenjuje. Inače, kakva bi sredstva stabla u svoje vrijeme posjedovala za cijepljenje mladica, oblikovanje lišća, bubrenje svojih pupoljaka, ljupko osipanje svojih cvjetova i omekšavanje svojih sokova, kad u njima ne bi bilo tiha rasta pune zalihe njihove naravi i razdiobe toga života po svim njihovim granama radi postizanja njihove zrelosti? Stabla stoga imaju sposobnost ili spoznaju; i vuku je odonud odakle vuku i životnost, to jest iz jednoga izvora životnosti i spoznaje koji je svojstven njihovoj naravi, i to od povojništva s kojim i ona započinju. Jer opažam da čak i loza, premda još nježna i nezrela, ipak razumije svoj prirodni posao te nastoji prionuti uz kakav oslonac, kako bi se, naslanjajući se na nj i preplećući se kroz njega, tako razvila. Zaista, ne čekajući ratarovu brigu, bez špalira, bez potpornja, za što god se njezine vitice uhvate, uz to će se s ljubavlju priviti i obujmiti to s doista većom ustrajnošću i snagom po vlastitoj sklonosti nego po vašoj volji. Ona čezne i žuri se biti sigurna. Uzmite također biljke bršljana, nebitno koliko mlade: opažam njihove pokušaje od samoga početka da dohvate predmete iznad sebe i, prestižući sve ostalo, da se drže za najvišu stvar, više voleći širiti se preko zidova svojom lisnatom potkom i osnovom nego puzati po zemlji i biti gažene svakom nogom koja ih želi zgnječiti. S druge strane, u slučaju onih stabala koja trpe štetu od dodira sa zgradom, kako se ona odmiču dok rastu i izbjegavaju ono što ih ozljeđuje! Možete vidjeti da su njihove grane prirodno bile namijenjene da idu u suprotnom smjeru i možete vrlo dobro razumjeti vitalne nagone takva stabla po njegovu izbjegavanju zida. Ono je zadovoljno, ako je to samo mali grm, svojom neznatnom sudbinom, koje je u svom predviđajućem nagonu bilo potpuno svjesno od djetinjstva, samo što se još uvijek boji čak i srušene zgrade. S moje strane, dakle, zašto se ne bih borio za ove mudre i pronicljive naravi stabala? Neka imaju životnu snagu, kao što filozofi dopuštaju, ali neka imaju i znanje, iako ga filozofi poriču. Čak i djetinjstvo debla, dakle, može imati intelekt, njemu prikladan: koliko više može djetinjstvo ljudskoga bića, čija je duša, koja se može usporediti s nastajućim izdankom stabla, izvedena od Adama kao svoga korijena i razmnožena među njegovim potomstvom putem žene, kojoj je povjerena za prijenos, te je tako proklijala u život sa svim svojim prirodnim aparatom, kako intelektom tako i osjetilom! Mnogo se varam ako ljudska osoba, čak i od svoga djetinjstva, kada je pozdravila život svojim dječjim plačem, ne svjedoči o svom stvarnom posjedovanju sposobnosti osjeta i intelekta samom činjenicom svoga rođenja, potvrđujući u isto vrijeme upotrebu svih svojih osjetila, osjetila vida svjetlošću, osjetila sluha zvukovima, osjetila okusa tekućinama, osjetila mirisa zrakom, osjetila dodira tlom. Ovaj najraniji glas djetinjstva, dakle, prvi je napor osjetila i početni poticaj mentalnih opažanja. Postoji također i daljnja činjenica, da neki ljudi razumiju ovaj tužni plač djeteta kao predznak nevolje u izgledu našega suznoga života, čime se od samoga trenutka rođenja duša mora smatrati obdarenom predznanjem, a još više inteligencijom. Prema tome, ovom intuicijom dojenče poznaje svoju majku, razaznaje dojilju i čak prepoznaje sluškinju, odbijajući dojku druge žene i kolijevku koja nije njegova te čeznući samo za rukama na koje je naviklo. Odakle mu, dakle, ovo razaznavanje novoga i uobičajenoga, ako ne iz instinktivnoga znanja? Kako se događa da se uznemiri i umiri, ako ne uz pomoć svoga početnoga intelekta? Bilo bi doista vrlo čudno da je djetinjstvo prirodno tako živahno, kad ne bi imalo mentalnu snagu, i prirodno tako sposobno za dojmove i naklonost, kad ne bi imalo intelekt. Ali mi držimo suprotno: jer Krist je, »prihvaćajući hvalu iz usta djece i dojenčadi«, izjavio da ni djetinjstvo ni dojenče nisu bez osjetilnosti, od kojih je prvo stanje, susrećući ga s odobravajućim klicanjem, dokazalo svoju sposobnost da mu ponudi svjedočanstvo, dok je drugo, bivajući poklano, naravno radi njega, znalo što znači nasilje.
20. Duša, po svojoj naravi jedinstvena, ali njezine sposobnosti različito razvijene. Raznolikosti su samo slučajne
I ovdje, stoga, izvodimo naš zaključak, da su sva prirodna svojstva duše inherentna u njoj kao dijelovi njezine tvari i da ona rastu i razvijaju se zajedno s njom, od samoga trenutka njezina vlastitoga podrijetla pri rođenju. Baš kao što kaže Seneka, kojega tako često nalazimo na našoj strani: »U nas su usađena sjemena svih umjetnosti i životnih razdoblja. I Bog, naš Učitelj, potajno proizvodi naše mentalne dispozicije«, to jest, iz klica koje su usađene i skrivene u nama putem djetinjstva, a to je intelekt: jer iz njih se razvijaju naše prirodne dispozicije. Naime, čak i sjemenke biljaka imaju jedan oblik u svakoj vrsti, ali njihov razvoj varira: neke se otvaraju i šire u zdravom i savršenom stanju, dok se druge ili poboljšavaju ili kvare, zbog vremenskih uvjeta i tla, te zbog primjene rada i brige, također zbog tijeka godišnjih doba i zbog pojave slučajnih okolnosti. Na sličan način, duša može vrlo dobro biti jedinstvena u svom sjemenskom podrijetlu, iako višestruka procesom rođenja. I ovdje se moraju uzeti u obzir i lokalni utjecaji. Rečeno je da se tupi i brutalni ljudi rađaju u Tebi, a najvrsniji u mudrosti i govoru u Ateni, gdje u okrugu Kolitu djeca govore, takva je prerana zrelost njihova jezika, prije nego što navrše mjesec dana. Zaista, sam Platon nam kaže, u Timeju, da je Minerva, pripremajući se utemeljiti svoj veliki grad, uzela u obzir samo narav zemlje koja je obećavala mentalne dispozicije ove vrste, odakle on sam u Zakonima upućuje Megila i Kliniju da budu pažljivi u svom odabiru mjesta za gradnju grada. Empedoklo, međutim, postavlja uzrok suptilnoga ili tupoga intelekta u kvalitetu krvi, iz koje on izvodi napredak i savršenstvo u učenju i znanosti. Tema o nacionalnim osobitostima do sada je prerasla u poslovičnu ozloglašenost. Komični pjesnici ismijavaju Frigijce zbog njihova kukavičluka, Salustije prekorava Maure zbog njihove lakomislenosti, a Dalmatince zbog njihove okrutnosti, čak i apostol žigoše Krećane kao »lažljivce«. Vrlo vjerojatno se nešto mora pripisati i tjelesnom stanju i zdravstvenom stanju. Debljina ometa znanje, ali vitak stas ga potiče, paraliza obara um, a propadanje ga čuva. Koliko će se više morati primijetiti one slučajne okolnosti koje, uz stanje nečijega tijela ili nečijega zdravlja, teže izoštriti ili otupiti intelekt! On se izoštrava učenim nastojanjima, znanostima, umjetnostima, iskustvenim znanjem, poslovnim navikama i studijima, a otupljuje se neznanjem, besposlenim navikama, neaktivnošću, požudom, neiskustvom, ravnodušnošću i poročnim nastojanjima. Zatim, osim ovih utjecaja, možda se moraju dodati i vrhovne sile. A ovo su vrhovne sile: prema našim kršćanskim shvaćanjima, to su Gospodin Bog i njegov protivnik đavao, ali prema općem ljudskom mišljenju o providnosti, to su sudbina i nužnost, a o sreći, to je čovjekova sloboda volje. Čak i filozofi dopuštaju ove razlike, dok smo mi s naše strane već poduzeli obraditi ih, na načelima kršćanske vjere, u zasebnom djelu. Očito je koliko veliki moraju biti utjecaji koji tako različito djeluju na jednu narav duše, budući da se obično smatraju zasebnim »naravima«. Ipak, to nisu različite vrste, nego slučajni događaji jedne naravi i tvari, upravo one koju je Bog podijelio Adamu i učinio kalupom svih kasnijih. Slučajni događaji će oni uvijek ostati, ali nikada neće postati specifične razlike. Koliko god velika, također, trenutno bila raznolikost ljudskih ćudi, nije bilo tako u Adama, utemeljitelja njihova roda. Ali sva ova neslaganja trebala su postojati u njemu kao izvoru i odatle se spustiti na nas u neumanjenoj raznolikosti, da je raznolikost bila posljedica naravi.
21. Kako slobodna volja pokreće pojedinca, tako se i njegov karakter može promijeniti
Ako je, dakle, duša posjedovala ovu jedinstvenu i jednostavnu narav od početka u Adamu, prije nego što su se iz nje razvile tolike mentalne dispozicije, ona nije učinjena višestrukom takvim raznolikim razvojem, niti trostrukim oblikom koji joj se pripisuje u »valentinovskom trojstvu«, da i dalje imamo na umu osudu tog krivovjerja, jer čak ni ta narav nije uočljiva u Adamu. Što je on imao duhovno? Je li to zato što je proročki objavio »veliko otajstvo Krista i Crkve«? »Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa: ona će se zvati Žena. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionut će uza svoju ženu, i njih će dvoje biti jedno meso.« Ali ovaj dar proroštva došao je na njega tek kasnije, kada je Bog u njega ulio ekstazu, ili duhovnu kvalitetu, u kojoj se sastoji proroštvo. Ako se, opet, zlo grijeha razvilo u njemu, to se ne smije smatrati prirodnom dispozicijom: ono je radije proizvedeno poticanjem stare zmije, što je bilo jednako daleko od toga da bude slučajno za njegovu narav kao što je bilo daleko od toga da bude materijalno u njemu, jer smo već isključili vjerovanje u »Materiju«. Ako, dakle, ni duhovni element, niti ono što heretici nazivaju materijalnim elementom, nije bio vlastito inherentan u njemu, budući da bi, da je bio stvoren iz materije, klica zla morala biti sastavni dio njegova ustrojstva, preostaje da je jedini izvorni element njegove naravi bio onaj koji se naziva duševnim, načelo životnosti, duša, za koji tvrdimo da je jednostavan i jedinstven u svom stanju. Što se toga tiče, preostaje nam istražiti treba li se on, budući da se naziva prirodnim, smatrati podložnim promjeni. Heretici na koje smo se pozvali poriču da je narav podložna bilo kakvoj promjeni, kako bi mogli utvrditi i ustaliti svoju trostruku teoriju, ili »trojstvo«, u svim njegovim karakteristikama s obzirom na nekoliko naravi, jer »dobro stablo ne može rađati zlim plodovima, niti nevaljalo stablo dobrim plodovima, i nitko ne bere smokve s trnja, niti grožđe s kupine«. Ako je tako, onda »Bog više neće moći od kamenja podići djecu Abrahamu, niti učiniti da leglo gujinje donese plodove obraćenja«. I ako je tako, i apostol je bio u zabludi kada je rekao u svojoj poslanici: »Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu« i: »I mi bijasmo po naravi djeca gnjeva« i: »Takvi bijahu neki od vas, ali ste se oprali«. Izjave, međutim, Svetoga pisma nikada neće biti u neskladu s istinom. Nevaljalo stablo nikada neće donijeti dobar plod, osim ako se u njega ne ucijepi bolja narav, niti će dobro stablo proizvesti zao plod, osim istim procesom uzgoja. Kamenje će također postati djeca Abrahamova, ako se odgoji u Abrahamovoj vjeri, a leglo gujinje donijet će plodove pokore, ako odbace otrov svoje opake naravi. To će biti snaga milosti Božje, moćnija doista od naravi, koja vrši svoju vlast nad sposobnošću koja se nalazi ispod nje same u nama, upravo nad slobodom naše volje, koja se opisuje kao αὐτεξούσιος, neovisna vlast, i budući da je ta sposobnost sama po sebi također prirodna i promjenjiva, u kojem god se smjeru okrene, ona se naginje po vlastitoj naravi. Da unutar nas prirodno postoji ova neovisna vlast (τὸ αὐτεξούσιον), već smo pokazali nasuprot i Marcionu i Hermogenu. Ako se, dakle, prirodno stanje mora podvrgnuti definiciji, mora se utvrditi da je dvostruko, pri čemu postoji kategorija rođenoga i nerođenoga, stvorenoga i nestvorenoga. Ono što je primilo svoje ustrojstvo time što je stvoreno ili rođeno, po naravi je sposobno biti promijenjeno, jer može biti i ponovno rođeno i ponovno stvoreno, dok će ono što je nestvoreno i nerođeno ostati zauvijek nepomično. Budući da, međutim, ovo stanje priliči samo Bogu, kao jedinom Biću koje je nerođeno i nestvoreno, i stoga besmrtno i nepromjenjivo, apsolutno je sigurno da je narav svih ostalih postojanja koja su rođena i stvorena podložna modifikaciji i promjeni, tako da ako se duši treba pripisati trostruko stanje, mora se pretpostaviti da ono proizlazi iz promjenjivosti njezinih slučajnih okolnosti, a ne iz odredbe naravi.
22. Rekapitulacija. Definicija duše
Hermogen je već čuo od nas koje su druge prirodne sposobnosti duše, kao i njihovu obranu i dokaz, odakle se može vidjeti da je duša radije potomstvo Božje nego materije. Nazivi ovih sposobnosti ovdje će se jednostavno ponoviti, kako se ne bi činilo da su zaboravljeni i nestali iz vida. Dodijelili smo, dakle, duši i onu slobodu volje koju smo upravo spomenuli, i njezino gospodstvo nad djelima naravi, i njezin povremeni dar proricanja, neovisno o onom daru proroštva koji joj pripada izričito iz milosti Božje. Stoga ćemo sada napustiti ovu temu o dispoziciji duše, kako bismo u potpunosti izložili njezine različite kvalitete. Dušu, dakle, definiramo kao proizašlu iz daha Božjega, besmrtnu, koja posjeduje tijelo, koja ima oblik, jednostavnu u svojoj tvari, razumnu u svojoj vlastitoj naravi, koja razvija svoju moć na različite načine, slobodnu u svojim odlukama, podložnu promjenama slučaja, u svojim sposobnostima promjenjivu, racionalnu, vrhovnu, obdarenu nagonom predosjećaja, izvedenu iz jedne arhetipske duše. Preostaje nam sada razmotriti kako se ona razvija iz ovog jednog izvornog izvora, drugim riječima, odakle, kada i kako nastaje.
23. Mišljenja raznih heretika koja u konačnici potječu od Platona
Neki pretpostavljaju da su sišle s neba, s tako čvrstim uvjerenjem kakvo su skloni gajiti kada se prepuštaju izgledu nepobitnoga povratka onamo. Saturnin, učenik Menandrov, koji je pripadao Simonovoj sekti, uveo je ovo mišljenje: on je tvrdio da je čovjeka stvorio anđeo. Uzaludno, nesavršeno stvorenje isprva, slabo i nesposobno stajati, puzalo je po zemlji poput crva, jer mu je nedostajala snaga da zadrži uspravan položaj, ali nakon što je, samilošću Vrhovne Sile, na čiju je sliku, koja nije bila potpuno shvaćena, nespretno oblikovan, dobio slabašnu iskru života, to je probudilo i ispravilo njegov nesavršeni oblik, i oživjelo ga višom vitalnošću, i osiguralo mu povratak, nakon napuštanja života, njegovu izvornom načelu. Karpokrat, doista, zahtijeva za sebe tako ekstremnu količinu nebeskih kvaliteta, da njegovi učenici svoje vlastite duše odmah stavljaju u ravnopravnost s Kristom, da ne spominjemo apostole, a ponekad, kada im to odgovara, daju im čak i prednost, smatrajući ih, dakako, dionicima one uzvišene kreposti koja s visoka gleda na poglavarstva koja upravljaju ovim svijetom. Apel nam kaže da su naše duše zemaljskim mamcima namamljene dolje iz svojih nadnebeskih boravišta od strane ognjenoga anđela, Izraelova Boga i našega, koji ih je tada čvrsto zatvorio unutar našega grješnoga tijela. Valentinova košnica utvrđuje dušu klicom Sofije, ili Mudrosti, pomoću koje klice oni prepoznaju, u slikama vidljivih predmeta, priče i miletske basne svojih vlastitih eona. Žao mi je od srca što je Platon bio opskrbljivač svim ovim hereticima. Jer u Fedonu on zamišlja da duše lutaju iz ovoga svijeta u onaj, i odatle natrag ovamo, dok u Timeju pretpostavlja da su djeca Božja, kojima je bilo dodijeljeno stvaranje smrtnih stvorenja, uzevši za dušu klicu besmrtnosti, oko nje zgusnuli smrtno tijelo, ukazujući time da je ovaj svijet slika nekoga drugoga. Sada, kako bi pridobio vjerovanje u sve ovo, da je duša ranije živjela s Bogom na nebesima gore, dijeleći s njim njegove ideje, a kasnije sišla živjeti s nama na zemlji, i dok je ovdje, prisjeća se vječnih obrazaca stvari koje je prije naučila, on je razradio svoju novu formulu, μαθήσεις ἀναμνήσεις, što znači da je »učenje prisjećanje«, implicirajući da duše koje nam dolaze odande zaboravljaju stvari među kojima su ranije živjele, ali da ih se kasnije prisjećaju, poučene predmetima koje vide oko sebe. Budući da su, dakle, nauci koje heretici posuđuju od Platona lukavo branjeni ovom vrstom argumenta, dovoljno ću pobiti heretike ako oborim Platonov argument.
24. Platonova nedosljednost. On pretpostavlja da je duša samopostojeća, a ipak sposobna zaboraviti što se dogodilo u prethodnom stanju
Kao prvo, ne mogu dopustiti da je duša sposobna za gubitak pamćenja, jer joj je pripisao tako veliku mjeru božanskog svojstva da je izjednačuje s Bogom. On je čini nerođenom, što bi jedino svojstvo mogao primijeniti kao dovoljnu potvrdu njezina savršenog božanstva; potom dodaje da je duša besmrtna, neraspadljiva, netjelesna, budući da je vjerovao da je i Bog takav, nevidljiv, neopisiv, jednolik, uzvišen, razuman i intelektualan. Što bi još mogao pripisati duši ako ju je htio nazvati Bogom? Mi pak, koji Bogu ne dopuštamo nikakav dodatak u smislu jednakosti, upravo iz te činjenice smatramo da je duša daleko ispod Boga, jer pretpostavljamo da je rođena, te time posjeduje nešto od razblaženog božanstva i oslabljene blaženosti, kao dah Božji, iako ne njegov Duh; i premda je besmrtna, budući da je to svojstvo božanstva, ipak je unatoč svemu trpna, jer je to dio rođenog stanja, pa je stoga od samog početka sposobna za odstupanje od savršenstva i prava, a posljedično i podložna gubitku pamćenja. O tom sam pitanju dovoljno raspravljao s Hermogenom. No može se nadalje primijetiti da, ako duša zaslužuje da je se smatra bogom zbog toga što su sva njezina svojstva jednaka Božjim svojstvima, ona tada ne smije biti podložna nikakvoj strasti, a stoga ni gubitku pamćenja, jer je taj nedostatak zaborava jednako velika šteta za ono čemu ga pripisujete, kao što je pamćenje njegova slava, koje sam Platon smatra samom zaštitom osjetila i intelektualnih sposobnosti, a koje je Ciceron nazvao riznicom svih znanosti. Sada ne moramo podizati sumnju je li tako božanska sposobnost kao što je duša bila sposobna izgubiti pamćenje, pitanje je radije može li iznova povratiti ono što je izgubila. Ne bih mogao odlučiti bi li ono što je trebalo izgubiti pamćenje, ako je jednom pretrpjelo taj gubitak, bilo dovoljno moćno da se samo prisjeti. Obje će se alternative, doduše, vrlo dobro slagati s mojom dušom, ali ne i s Platonovom. Kao drugo, moj će mu prigovor glasiti ovako: Platone, obdaruješ li dušu prirodnom sposobnošću za razumijevanje tih tvojih dobro poznatih ideja? Zasigurno obdarujem, bit će tvoj odgovor. E pa sada, nitko ti neće priznati da znanje o prirodnim znanostima, koje je, kako kažeš, dar prirode, može zakazati. Ali znanje o znanostima zakazuje, znanje o raznim područjima učenja i životnih vještina zakazuje, pa tako možda zakazuje i znanje o sposobnostima i nagnućima našega uma, iako se čini da su oni svojstveni našoj prirodi, a zapravo nisu, jer na njih, kako smo već rekli, utječu slučajnosti mjesta, običaja i navika, tjelesnog stanja, zdravstvenog stanja čovjeka, utjecaji Svevišnjih Sila i promjene čovjekove slobodne volje. A instinktivno znanje o prirodnim predmetima nikada ne zakazuje, čak ni u divljih životinja. Lav će, bez sumnje, zaboraviti svoju divljinu ako je okružen blagim utjecajem dresure, može sa svojom prekrasnom grivom postati igračka neke kraljice Berenike i lizati joj obraze jezikom. Divlja zvijer može odložiti svoje navike, ali njezini prirodni instinkti neće biti zaboravljeni. Neće zaboraviti svoju pravu hranu, ni svoje prirodne izvore, ni svoje prirodne uzbune, pa ako mu kraljica ponudi ribe ili kolače, on će željeti meso, a ako mu se, kad je bolestan, pripremi kakav protuotrov, on će i dalje tražiti majmuna, te ako se protiv njega ne podigne nikakvo lovačko koplje, on će se ipak bojati kukurikanja pijetla. Na isti način s čovjekom, koji je možda najzaboravniji od svih stvorenja, znanje o svemu što mu je prirodno ostat će u njemu neizbrisivo usađeno, ali samo to, kao jedino što je prirodni instinkt. Nikada neće zaboraviti jesti kad je gladan, ili piti kad je žedan, ili koristiti oči kad želi vidjeti, ili uši da čuje, ili nos da miriše, ili usta da okusi, ili ruku da dotakne. To su, dakako, osjetila koja filozofija podcjenjuje dajući prednost intelektualnim sposobnostima. Ali ako je prirodno znanje osjetilnih sposobnosti trajno, kako to da zakazuje znanje intelektualnih sposobnosti kojima se pripisuje nadmoć? Odakle sada izvire sama ta moć zaborava koja prethodi prisjećanju? Od dugog protoka vremena, kaže on. Ali to je kratkovidan odgovor. Duljina vremena ne može biti svojstvena onome što je, prema njemu, nerođeno i što se stoga mora smatrati najsigurnije vječnim. Jer ono što je vječno, na temelju toga što je nerođeno, budući da ne dopušta ni početak ni kraj vremena, nije podložno nikakvom vremenskom mjerilu. A ono što vrijeme ne mjeri, ne podnosi nikakvu promjenu kao posljedicu vremena, niti dugi protok vremena uopće utječe na to. Ako je vrijeme uzrok zaborava, zašto od trenutka ulaska duše u tijelo pamćenje zakazuje, kao da će od tada na dušu utjecati vrijeme? Jer duša, budući nesumnjivo prije tijela, naravno nije bila neovisna o vremenu. Događa li se zaborav doista odmah po ulasku duše u tijelo, ili neko vrijeme nakon toga? Ako odmah, gdje će biti dugi protok vremena koji je u toj hipotezi još nedopustiv? Uzmite, na primjer, slučaj dojenčeta. Ako neko vrijeme nakon toga, neće li duša tijekom razdoblja prije trenutka zaborava i dalje izvršavati svoje moći pamćenja? I kako to da duša naknadno zaboravlja, a zatim se kasnije opet sjeća? Koliko se dugo također mora smatrati da je trajao protok vremena tijekom kojeg je zaborav pritiskao dušu? Cijeli tijek nečijeg života, smatram, bit će nedovoljan da izbriše sjećanje na doba koje je trajalo tako dugo prije dušina preuzimanja tijela. Ali tada, opet, Platon svaljuje krivnju na tijelo, kao da je uopće vjerodostojno da bi rođena tvar mogla ugasiti snagu one koja je nerođena. Postoje, međutim, među tijelima mnoge razlike zbog njihove razumnosti, njihove veličine, njihova stanja, njihove dobi i njihova zdravlja. Hoće li se tada pretpostaviti da postoje slične razlike u zaboravnosti? Zaborav je, međutim, jednolik i identičan. Stoga tjelesna posebnost sa svojim mnogostrukim raznolikostima neće postati uzrok učinka koji je nepromjenjiv. Također postoje, prema samom Platonovu svjedočanstvu, mnogi dokazi koji pokazuju da duša ima sposobnost predviđanja, kao što smo već iznijeli protiv Hermogena. Ali nema živog čovjeka koji i sam ne osjeća da mu je duša obuzeta predosjećajem i proročanstvom nekog znamenja, opasnosti ili radosti. Ako dakle tijelo ne šteti predviđanju, neće, pretpostavljam, štetiti ni pamćenju. Jedno je sigurno, da se duše u istom tijelu i zaboravljaju i sjećaju. Ako bilo koje tjelesno stanje uzrokuje zaboravnost, kako će dopustiti suprotno stanje prisjećanja? Jer prisjećanje je nakon zaborava zapravo uskrsnuće pamćenja. Pa kako onda ono što je u prvom trenutku neprijateljski raspoloženo prema pamćenju ne bi bilo štetno za njega i u drugom trenutku? Naposljetku, tko ima bolje pamćenje od male djece s njihovim svježim, neistrošenim dušama, koje još nisu uronjene u obiteljske i javne brige, nego su posvećene samo onim naukama čije je stjecanje samo po sebi prisjećanje? Zašto se, doista, svi mi ne sjećamo u jednakoj mjeri, budući da smo jednaki u svojoj zaboravnosti? Ali to vrijedi samo za filozofe! Ali čak ni za sve njih. Među toliko naroda, u tako velikom mnoštvu mudraca, Platon je, dakako, jedini čovjek koji je spojio zaborav i prisjećanje ideja. Budući da taj njegov glavni argument nipošto ne stoji, slijedi da s njime mora pasti i cijela njegova nadogradnja, naime da se pretpostavlja kako su duše nerođene, te da žive u nebeskim krajevima i da su poučene u tamošnjim božanskim otajstvima; štoviše, da se spuštaju na ovu zemlju i ovdje se prisjećaju svoga prijašnjeg postojanja, dakako u svrhu opskrbljivanja naših krivovjeraca prikladnim materijalom za njihove sustave.
25. Tertulijan fiziološki pobija zamisao da se duša unosi nakon rođenja
Sada ću se vratiti uzroku ove stranputice, kako bih objasnio kako sve duše potječu od jedne, kada, gdje i na koji se način proizvode. Glede te teme, nije važno pokreće li pitanje filozof, krivovjerac ili svjetina. Oni koji ispovijedaju istinu ne mare za svoje protivnike, osobito za one među njima koji počinju tvrdnjom da duša nije začeta u utrobi, niti je oblikovana i proizvedena u vrijeme kada se tijelo oblikuje, nego se izvana utiskuje dojenčetu prije njegove potpune živosti, ali nakon procesa poroda. Kažu, nadalje, da se ljudsko sjeme, pošto je uredno položeno u utrobu iz spolnog općenja [ex concubitu], te prirodnim poticajem oživljeno, zgušnjava u puku tvar tijela, koja se u svoje vrijeme rađa, topla iz peći utrobe, a zatim oslobođena od njezine topline. To tijelo nalikuje slučaju vrućeg željeza koje se u tom stanju uranja u hladnu vodu, jer pogođeno hladnim zrakom u koji se rađa, odmah prima moć oživljavanja i ispušta glas. To mišljenje zastupaju stoici, zajedno s Enesidemom, a povremeno i sam Platon, kada nam govori da se duša, budući posve odvojena tvorevina koja potječe od drugog mjesta i izvan utrobe, udiše kada novorođeno dijete prvi put udahne, a malo-pomalo izdiše s čovjekovim posljednjim dahom. Vidjet ćemo je li to njegovo mišljenje puka izmišljotina. Čak ni liječničkom staležu nije nedostajao njegov Hikesije koji se pokazao izdajnikom i prirode i vlastita poziva. Ti su gospoda, pretpostavljam, bili preskromni da se s ženama dogovore o otajstvima poroda, tako dobro poznatima ovim posljednjima. Ali koliko više imaju razloga crvenjeti kada ih na kraju žene pobijaju, umjesto da ih hvale. U takvu pitanju kao što je ovo, nitko ne može biti tako koristan učitelj, sudac ili svjedok kao sam spol kojega se to tako blisko tiče. Dajte nam stoga svoje svjedočanstvo, vi majke, bilo još trudne ili nakon poroda (neka nerotkinje i muškarci šute), istina o vašoj vlastitoj prirodi u pitanju je, stvarnost vašega vlastitog trpljenja točka je o kojoj treba odlučiti. Recite nam dakle, osjećate li u zametku u sebi ikakvu drugu životnu snagu osim vlastite, s kojom vam utroba drhti, slabine se tresu, cijela maternica kuca, a teret koji vas pritiske neprestano mijenja svoj položaj? Jesu li vam ti pokreti na radost i na pozitivno uklanjanje tjeskobe, čineći vas sigurnima da vaše dojenče i posjeduje životnost i uživa u njoj? Ili, ako bi njegov nemir prestao, vaša bi prva bojazan bila za njega, a ono bi toga bilo svjesno u vama, budući da ga uznemiruje neobičan zvuk; i vi biste žudjele za štetnom hranom ili biste se čak gnušale hrane, sve zbog njega; a tada biste vi i ono u bliskosti svoje povezanosti zajedno dijelili svoje zajedničke tegobe, do te mjere da bi s vašim natucima i modricama ono doista postalo označeno dok je još u vama, pa čak i na istim dijelovima tijela, preuzimajući tako odlučno na sebe ozljede svoje majke! Sada, kad god su modrina i crvenilo svojstva krvi, krv neće biti bez životnog načela ili duše; ili kada bolest napadne dušu ili životnost, to postaje dokaz njezina stvarnog postojanja, budući da nema bolesti ondje gdje nema duše ili načela života. Nadalje, budući da su prehrana hranom i njezin nedostatak, rast i propadanje, strah i gibanje uvjeti duše ili života, onaj tko ih doživljava mora biti živ. I tako, naposljetku prestaje živjeti onaj tko ih prestane doživljavati. I tako se malo-pomalo dojenčad rađa mrtva, ali kako to, osim ako nisu imala život? Jer kako bi itko mogao umrijeti tko prethodno nije živio? Ali ponekad se po okrutnoj nuždi, dok je još u utrobi, dojenče usmrćuje, kada ležeći poprijeko na ušću maternice ometa porod i ubija svoju majku ako samo ne umre. Prema tome, među kirurškim oruđima postoji određeni instrument koji je oblikovan s fino podešenim savitljivim okvirom za otvaranje maternice prije svega i za držanje otvorenom; nadalje je opremljen prstenastim sječivom s pomoću kojega se udovi u utrobi rasijecaju s zabrinutom, ali nepokolebljivom pažnjom; njegov je posljednji dodatak tupa ili pokrivena kuka kojom se cijeli zametak izvlači nasilnim porodom. Postoji i drugi instrument u obliku bakrene igle ili šiljka kojim se sama smrt izvodi u toj potajnoj otimačini života; daju mu, zbog njegove čedomorne funkcije, ime ἐμβρυοσφάκτης, ubojica zametka, koji je dakako bio živ. Takvu su napravu posjedovali i Hipokrat, i Asklepijad, i Erazistrat, i Herofil, taj razdušitelj čak i odraslih, te sam blaži Soran, koji su svi dobro znali da je začeto živo biće, te su žalili to najnesretnije stanje dojenčeta koje je najprije moralo biti usmrćeno kako ne bi bilo mučeno živo. U nužnost takva okrutnog postupanja ne sumnjam da je bio uvjeren i Hikesije, iako je dušu u dojenčad unosio nakon rođenja od udara hladnog zraka, jer je sam izraz za dušu u grčkom, zaboga, odgovarao takvu hlađenju! Pa dobro, jesu li barbarski i rimski narodi primili duše nekim drugim postupkom, pitam se, jer su dušu nazvali drugim imenom, a ne ψυχή? Koliko ima naroda koji započinju život pod žarkim suncem tropskoga pojasa, paleći svoju kožu do tamne boje? Odakle oni dobivaju svoje duše, bez ledenog zraka da im pomogne? Ne kažem ni riječi o tim dobro ugrijanim spavaćim sobama i svemu tom aparatu topline koji je rodiljama tako silno potreban, kada bi dah hladnog zraka mogao ugroziti njihov život. Ali u samoj kupki dijete će gotovo skliznuti u život, i odmah se čuje njegov plač! Ako je, međutim, dobar ledeni zrak duši tako neophodno blago, tada se izvan germanskih i skitskih plemena, te alpskih i argejskih visina, nitko nikada ne bi trebao roditi! Ali činjenica je zapravo da je stanovništvo brojnije u umjerenim područjima Istoka i Zapada, a ljudski su umovi oštriji, dok nema nijednog Sarmata čija pamet nije tupa i jednolična. Umovi bi ljudi također postali oštriji zbog hladnoće ako bi njihove duše nastajale usred oštrih mrazeva, jer kakva je tvar, takva mora biti i njezina djelatna snaga. Sada, nakon ovih uvodnih tvrdnji, možemo se osvrnuti i na slučaj onih koji su, izašavši iz utrobe svoje majke carskim rezom, udahnuli i zadržali život, vaši Baki i Scipioni. Ako pak postoji netko tko, poput Platona, pretpostavlja da dvije duše ne mogu, ništa više nego što bi dva tijela mogla, supostojati u istoj individui, ja bih mu, naprotiv, mogao pokazati ne samo supostojanje dviju duša u jednoj osobi, kao i dvaju tijela u istoj utrobi, nego isto tako i kombinaciju mnogih drugih stvari u prirodnoj povezanosti s dušom, na primjer demonsku opsjednutost; i to ne samo jednoga duha, kao u slučaju samoga Sokratova demona, nego sedam duhova kao u slučaju Magdalene, te legiju po broju, kao u Gadarenca. A jedna je duša prirodno podložnija spajanju s drugom dušom zbog jednakosti njihove tvari, nego što je zli duh zbog njihove različite prirode. Ali kada nas isti filozof u šestoj knjizi Zakonâ upozorava da se čuvamo kako pokvarenost sjemena ne bi udahnula ljagu i u tijelo i u dušu iz nedopuštena ili ponizna priležništva, jedva znam je li dosljedniji sebi u pogledu jedne od svojih prijašnjih tvrdnji ili one koju je upravo iznio. Jer on nam ovdje pokazuje da duša potječe od ljudskoga sjemena (i upozorava nas da budemo na oprezu zbog toga), a ne, kako je ranije rekao, od prvoga daha novorođenčeta. Molim vas, odakle dolazi to da po sličnosti duše nalikujemo svojim roditeljima u naravi, prema Kleantovu svjedočanstvu, ako nismo proizvedeni iz toga sjemena duše? Zašto su, također, stari astrolozi izrađivali čovjekov horoskop od njegova prvog začeća ako i njegova duša ne vuče podrijetlo od toga trenutka? Tomu horoskopu također pripada uduhavanje duše, štogod to bilo.
26. Samo Pismo nudi jasno znanje o pitanjima o kojima smo raspravljali
Nema kraja nesigurnosti i nestalnosti ljudskoga mišljenja sve dok ne dođemo do granica koje je Bog propisao. Naposljetku ću se povući unutar naših redova i ondje čvrsto držati svoje stajalište, kako bih kršćaninu dokazao valjanost svojih odgovora filozofima i liječnicima. Brate u Kristu, na vlastitom temelju izgrađuj svoju vjeru. Pogledaj utrobe najsvetijih žena, prožete životom u sebi, i njihova čeda koja u njima ne samo da su disala, nego su čak bila obdarena proročkim uvidom. Pogledaj kako se uznemiruje Rebekina utroba, premda je njezin porod još daleko i nema još poticaja životnoga zraka. Gle, blizanci se komešaju u majčinoj utrobi, premda ona još nema znaka o dvama narodima. Možda bismo borbu tog dojenačkog potomstva, koje se borilo prije negoli je živjelo, koje je imalo neprijateljstvo prije oživljenja, smatrali čudom da je tek uznemirivalo majku svojim nemirom u njoj. Ali kada se njezina utroba otvori, te se vidi broj njezina poroda i sazna njihovo proricateljsko stanje, pruža nam se dokaz ne samo o zasebnim dušama dojenčadi, nego i o njihovim neprijateljskim borbama. Onome koji se prvi imao roditi prijetio je zadržavanjem onaj kojega je pretekao u rođenju, koji još nije bio posve izašao, nego mu se samo ruka bila rodila. Ako je pak on uistinu udahnuo život i primio svoju dušu, po platonskom običaju, pri prvome dahu, ili je pak, po stoičkom pravilu, prvi okus oživljenja zadobio dodirom ledenoga zraka, što je onda radio onaj drugi, tako željno iščekivan, koji je još bio zadržan u utrobi i pokušavao onoga drugoga zadržati vani? Pretpostavljam da još nije udahnuo kad je uhvatio brata za petu, te je još bio topao od majčine topline kad je tako silno želio prvi napustiti utrobu. Kakva li djeteta! Tako suparničko, tako snažno i već tako svadljivo, a sve to, pretpostavljam, zato što je već tada bilo puno života! Pogledaj, nadalje, ona izvanredna začeća, još čudesnija, nerotkinje i djevice: te bi žene mogle donijeti na svijet samo nesavršeno potomstvo protivno tijeku naravi, samim time što je jedna bila prestara da nosi sjeme, a druga čista od dodira s muškarcem. Ako je u tom slučaju uopće trebalo biti poroda, priličilo je samo to da se bez duše rode oni, kako bi rekao filozof, koji su nepravilno začeti. Međutim, čak i oni imaju život, svaki od njih u utrobi svoje majke. Elizabeta kliče od radosti, jer Ivan je zaigrao u njezinoj utrobi; Marija veliča Gospodina, jer Krist ju je iznutra potaknuo. Majke prepoznaju svaka svoje čedo, a k tome ih prepoznaju i njihova dojenčad, koja su stoga dakako bila živa, i nisu bila samo duše, nego i duhovi. U skladu s time čitaš riječ Božju upućenu Jeremiji: »Prije nego te oblikovah u majčinu krilu, ja te znadoh.« Budući da nas Bog oblikuje u utrobi, on i diše u nas, kao što je učinio i pri prvome stvaranju, kada »Gospodin Bog oblikova čovjeka i udahnu mu u nosnice dah života«. Niti bi Bog mogao poznavati čovjeka u utrobi osim u njegovoj cjelovitoj naravi: »I prije nego što iziđe iz krila, posvetih te.« Pa je li to u tom ranom razdoblju bilo mrtvo tijelo? Zacijelo ne. Jer »Bog nije Bog mrtvih, nego živih«.
27. Duša i tijelo začeti, oblikovani i usavršeni u počelu istodobno
Kako se, dakle, začinje živo biće? Oblikuje li se tvar i tijela i duše zajedno, u jedno te isto vrijeme? Ili jedno od njih prethodi drugome u naravnom oblikovanju? Mi doista tvrdimo da se oboje začinje, i oblikuje, i usavršava istodobno, kao što se i zajedno rađa; te da u njihovu začeću nema ni trenutka razmaka, tako da bi se ijednome moglo pripisati prvenstvo. Prosudite, naime, o događajima čovjekova najranijeg postojanja po onome što mu se događa na samome kraju. Kako se smrt ne definira ničim drugim doli odvajanjem tijela i duše, život, koji je suprotnost smrti, ne podliježe nikakvoj drugoj definiciji doli sjedinjenju tijela i duše. Ako se razdvajanje događa u jedno te isto vrijeme objema tvarima posredstvom smrti, zakon njihova spajanja trebao bi nas uvjeriti da se ono događa istodobno objema tvarima posredstvom života. Mi pak priznajemo da život započinje začećem, jer tvrdimo da i duša započinje od začeća; život počinje u istom trenutku i na istom mjestu gdje i duša. Tako, dakle, procesi koji djeluju zajedno kako bi proizveli odvajanje smrću, također se udružuju u istodobnom djelovanju kako bi proizveli život. Ako pripišemo prvenstvo oblikovanju jedne od naravi, a potonje vrijeme drugoj, morat ćemo nadalje odrediti točna vremena sijanja, prema stanju i redu svake od njih. A ako je tako, koje ćemo vrijeme dati sjemenu tijela, a koje sjemenu duše? Osim toga, ako se različita razdoblja imaju pripisati sijanjima, onda ćemo iz te razlike u vremenu imati i različite tvari. Jer premda dopuštamo da postoje dvije vrste sjemena, ono tijela i ono duše, ipak izjavljujemo da su ona nerazdvojiva, te stoga istovremena i istodobna po postanku. Neka se nitko ne sablažnjava niti stidi tumačenja prirodnih procesa koje je nužno radi obrane istine. Narav nam treba biti predmet štovanja, a ne crvenjenja. Požuda je, a ne naravna upotreba, donijela sramotu na spolno općenje. Pretjeranost je, a ne redovito stanje, nepristojna i nečista: redovito je stanje primilo blagoslov od Boga i on ga blagoslivlja: »Plodite se i množite i napunite zemlju.« Pretjeranost je, međutim, prokleo, u preljubima, razvratnostima i besramnostima. Dakle, u toj uobičajenoj službi spolova koja združuje muškarca i ženu u njihovu zajedničkom općenju, znamo da i duša i tijelo zajedno vrše dužnost: duša pruža želju, tijelo pridonosi njezinu zadovoljenju; duša daje poticaj, tijelo omogućuje ostvarenje. Budući da je cijeli čovjek pobuđen jednim naporom obiju naravi, izbacuje se njegova sjemena tvar, koja svoju tekućost vuče iz tijela, a svoju toplinu iz duše. Ako je pak duša na grčkome riječ koja je istovjetna s hladnoćom, kako to da tijelo postaje hladno nakon što ga duša napusti? Doista, čak i ako se izložim opasnosti da povrijedim stidljivost u svojoj želji za dokazivanjem istine, ne mogu a da ne upitam ne osjećamo li, u samoj onoj vrelini krajnjega užitka kada se izbacuje plodna tekućina, da je nešto od naše duše otišlo od nas? I ne doživljavamo li malaksalost i klonulost zajedno s pomračenjem vida? To, dakle, mora biti sjeme koje proizvodi dušu, a koje nastaje odmah iz istjecanja duše, baš kao što je ona tekućina sjeme koje proizvodi tijelo, a potječe iz cijeđenja tijela. Sasvim su istiniti primjeri prvoga stvaranja. Adamovo je tijelo bilo oblikovano od kala. A što je kal doli izvrsna vlaga, odakle je imala poteći plodna tekućina? Od daha Božjega najprije je došla duša. A što je drugo dah Božji doli para duha, odakle je imalo poteći ono što izdišemo kroz plodnu tekućinu? Budući da su se, dakle, te dvije različite i odvojene tvari, kal i dah, sjedinile pri prvome stvaranju oblikujući pojedinoga čovjeka, one su tada stopile i pomiješale svoja vlastita sjemena počela u jedno, te zauvijek prenijele na ljudski rod redoviti način njegova razmnožavanja, tako da i sada te dvije tvari, premda međusobno različite, istječu istodobno u sjedinjenom toku; te nalazeći put zajedno u svoje određeno sjemenište, svojom udruženom snagom oplođuju ljudski plod iz svojih dotičnih naravi. U tom je ljudskom izdanku urođeno njegovo vlastito sjeme, prema postupku koji je određen za svako stvorenje obdareno sposobnostima rađanja. U skladu s time, od jednoga praroditelja dolazi cjelokupni odljev i obilje ljudskih duša, pri čemu se narav pokazuje vjernom Božjoj zapovijedi: »Plodite se i množite.« Jer u samome uvodu u to jedno stvaranje, »Načinimo čovjeka«, cjelokupno je čovjekovo potomstvo bilo naviješteno i opisano izrazom u množini: »I neka vladaju nad ribama morskim«, itd. I nije čudo: u sjemenu leži obećanje i zalog žetve.
28. Pitagorejski nauk o seljenju duša ocrtan i osuđen
Što onda u ovo vrijeme znači ona drevna izreka, koju spominje Platon, o uzajamnom seljenju duša; kako odlaze odavde i idu onamo, a zatim se vraćaju ovamo i prolaze kroz život, pa opet odlaze iz ovoga života, a poslije oživljuju od mrtvih? Neki hoće da je to Pitagorina izreka; Albin pretpostavlja da je to božanska objava, možda egipatskoga Merkura. No nema božanske izreke osim od jedinoga pravoga Boga, po kojemu su proroci, i apostoli, i sam Krist objavili svoju veliku poruku. Mnogo je stariji od Saturna, za nekih devet stotina godina ili otprilike toliko, pa čak i od njegovih unuka, Mojsije; a on je zacijelo mnogo božanskiji, jer pripovijeda i prati tijek ljudskoga roda od samoga početka svijeta, označujući pojedina rođenja otaca čovječanstva prema njihovim imenima i njihovim razdobljima; dajući tako jasan dokaz božanskoga karaktera svoga djela, iz njegova božanskog autoriteta i riječi. Ako je doista sofist sa Sama Platonov autoritet za vječno kružno seljenje duša iz neprestane izmjene mrtvih i živih stanja, onda se bez sumnje glasoviti Pitagora, ma kako izvrstan bio u drugim stvarima, radi izmišljanja takva mišljenja oslonio na laž, koja je bila ne samo sramotna nego i pogibeljna. Razmotrite to, vi koji to ne znate, i vjerujte s nama. On glumi smrt, skriva se pod zemljom, osuđuje se na to podnošenje tijekom nekih sedam godina, za koje vrijeme doznaje od svoje majke, koja mu je bila jedina suučesnica i poslužiteljica, što treba pripovijedati svijetu na vjerovanje o onima koji su umrli od njegova povlačenja; a kad je pomislio da je uspio svesti sklop svoga tijela na strašan izgled mrtva starca, izlazi iz mjesta svoga skrivanja i prijevare, te se pretvara da se vratio od mrtvih. Tko bi oklijevao povjerovati da se čovjek, za kojega je pretpostavljao da je umro, vratio u život? Osobito nakon što je od njega čuo činjenice o nedavno umrlima, koje je očito mogao otkriti samo u samome Hadu! Tako je to da ljudi oživljuju nakon smrti prilično stara tvrdnja. Ali što ako je i prilično nova? Istina ne traži starost, niti laž bježi od novosti. Za tu znamenitu izreku držim da je očito lažna, premda oplemenjena starinom. Kako ne bi bilo lažno ono što za svoj dokaz ovisi o laži? Kako da ne smatram Pitagoru varalicom, koji se služi prijevarom kako bi zadobio moje povjerenje? Kako će me uvjeriti da je, prije negoli je bio Pitagora, bio Etalid, i Euforb, i ribar Pir, i Hermotim, kako bi nas uvjerio da ljudi ponovno žive nakon što umru, kad je poslije kao Pitagora zapravo počinio krivokletstvo? Koliko bi mi lakše bilo povjerovati da se jednom vratio u život u vlastitoj osobi nego toliko puta u osobi ovoga i onoga čovjeka, u istoj me mjeri prevario u stvarima u koje je preteško povjerovati, jer se pokazao varalicom u stvarima u koje bi se moglo spremno povjerovati. Eto, prepoznao je Euforbov štit, koji je nekoć bio posvećen u Delfima, i prisvojio ga kao svoj, te dokazao svoje pravo znacima koji su općenito bili nepoznati. Pogledajte opet njegovo podzemno skrovište i vjerujte njegovoj priči ako možete. Jer što se tiče čovjeka koji je smislio tako lukav plan, na štetu svoga zdravlja, prijevarno traćeći svoj život i mučeći ga sedam godina pod zemljom, usred gladi, dokolice i tame, s dubokim gnušanjem prema silnom nebu, kakav nesmotren napor ne bi poduzeo, kakvu radoznalu napravu ne bi pokušao, da dođe do otkrića toga slavnog štita? Pretpostavimo sada da ga je pronašao u nekom od onih skrivenih istraživanja; pretpostavimo da je uhvatio neki slab dah glasa koji je preživio sada već zastarjelu predaju; pretpostavimo da je došao do znanja o njemu pregledom koji mu je podmićeni čuvar dopustio, vrlo dobro znamo koja su sredstva magijskoga umijeća za istraživanje skrivenih tajni: tu su katabolički dusi, koji obaraju svoje žrtve; i paredrički dusi, koji su im uvijek uz bok da ih opsjedaju; i pitonski dusi, koji ih bacaju u zanos svojim vračanjem i trbuhovoračkim vještinama. Jer zar nije bilo vjerojatno da je i Ferekid, učitelj našega Pitagore, vračao, ili bih radije rekao buncao i sanjao, takvim vještinama i napravama? Nije li u njemu mogao biti onaj isti demon koji je, dok je bio u Euforbu, činio krvava djela? No naposljetku, zašto čovjek, koji je dokazao da je bio Euforb svjedočanstvom štita, nije također prepoznao nijednoga od svojih nekadašnjih trojanskih drugova? Jer i oni su do ovoga vremena morali povratiti život, budući da su ljudi ustajali od mrtvih.
29. Pitagorejski nauk pobijen vlastitim prvim načelom, da živi ljudi nastaju od mrtvih
Doista je bjelodano da mrtvi ljudi nastaju od živih; ali iz toga ne slijedi da živi ljudi nastaju od mrtvih. Jer od početka su živi bili prvi po redu stvari, pa su stoga i od početka mrtvi došli poslije po redu. Ali ovi nisu potekli ni iz kojega drugog izvora osim od živih. Živi su imali svoje podrijetlo u bilo kojem drugom izvoru koji hoćete osim u mrtvima; dok mrtvi nisu imali izvora odakle bi izveli svoj početak osim od živih. Ako, dakle, od samoga početka živi nisu potekli od mrtvih, zašto bi se poslije reklo da potječu od mrtvih? Je li taj prvotni izvor, ma kakav bio, došao svome kraju? Je li oblik ili zakon toga bio razlog za žaljenje? Zašto je onda sačuvan u slučaju mrtvih? Ne slijedi li da su, zato što su mrtvi u početku potekli od živih, stoga uvijek potjecali od živih? Jer ili je zakon koji je vladao u početku morao opstati u oba svoja odnosa, ili se morao promijeniti u oba; tako da bi, ako je postalo nužno da živi poslije proizlaze iz mrtvih, na sličan način bilo nužno da ni mrtvi ne proizlaze iz živih. Jer ako vjerno prianjanje uz ustanovljenje nije imalo biti ovjekovječeno u svakom pogledu, onda se suprotnosti ne mogu u pravilnoj izmjeni nastaviti ponovno oblikovati iz suprotnosti. I mi ćemo sa svoje strane navesti protiv vas određene suprotnosti, rođenoga i nerođenoga, vida i sljepoće, mladosti i starosti, mudrosti i ludosti. No iz toga što suprotnost izlazi iz suprotnosti ne slijedi da nerođeno proizlazi iz rođenoga; niti opet da vid proizlazi iz sljepoće, zato što se sljepoća događa vidu; niti opet da mladost oživljava iz starosti, zato što nakon mladosti dolazi oronulost staračke dobi; niti da se ludost sa svojom tupošću rađa iz mudrosti, zato što se mudrost možda katkada može izoštriti iz ludosti. Albin se u tim točkama ponešto boji za svoga učitelja i prijatelja Platona, te se trudi s mnogo domišljatosti razlikovati različite vrste suprotnosti; kao da ti primjeri ne sudjeluju jednako apsolutno u naravi suprotnosti kao i oni koje on izlaže da bi ilustrirao načelo svoga velikog učitelja, mislim na život i smrt. Niti je, što se toga tiče, istina da se život obnavlja iz smrti zato što se događa da smrt nasljeđuje život.
30. Daljnje pobijanje pitagorejske teorije. Stanje suvremene civilizacije
No što moramo reći u odgovor na ono što slijedi? Ponajprije, naime, ako živi dolaze od mrtvih, baš kao što mrtvi proizlaze iz živih, tada uvijek mora ostati nepromijenjen jedan te isti broj ljudskoga roda, upravo onaj broj koji je u početku unio ljudski život. Živi su prethodili mrtvima, zatim su mrtvi proizišli iz živih, a potom opet živi iz mrtvih. Budući da se taj proces neprestano odvijao s istim osobama, stoga su one, proizlazeći iz istih, morale uvijek po broju ostati iste. Jer oni koji su se pojavili u životu nikada nisu mogli postati brojniji niti malobrojniji od onih koji su iščeznuli u smrti. Međutim, u zapisima o davninama ljudskoga roda nalazimo da je ljudski rod napredovao postupnim porastom pučanstva, bilo zaposjedajući različite dijelove zemlje kao prastanovnici, bilo kao nomadska plemena, bilo kao prognanici, bilo kao osvajači, poput Skita u Partiji, Temenida na Peloponezu, Atenjana u Aziji, Frigijaca u Italiji i Feničana u Africi; ili pak običnijim načinima seobe, koje nazivaju ἀποικίαι ili kolonije, sa svrhom da se odbaci višak stanovništva i prenapučena mnoštva izliju u druga boravišta. Prastanovnici i dalje ostaju u svojim starim naseobinama, a također su obogatili i druge krajeve pozajmicama još većega pučanstva. Doista je posve očito, pogleda li se čitav svijet, da on svakim danom postaje bolje obrađen i napučeniji nego u drevna vremena. Sva su mjesta sada pristupačna, sva su dobro poznata, sva otvorena trgovini; najugodnija poljoprivredna dobra izbrisala su sve tragove onoga što su nekoć bile turobne i opasne pustoši; obrađena polja pokorila su šume; stada i krda protjerala su divlje zvijeri; pješčane pustinje su zasijane; stijene su zasađene; močvare su isušene; a ondje gdje su nekoć jedva postojale samotne kolibe, sada su veliki gradovi. Više se ne strepi pred divljim otocima niti se boji njihovih stjenovitih obala; posvuda su kuće, i stanovnici, i uređena vlast, i uljuđen život. Ono što se najčešće susreće našemu pogledu i daje povoda pritužbama jest naše preobilno stanovništvo: naš je broj tegoban svijetu, koji nas jedva može opskrbiti iz svojih prirodnih vrela; naše potrebe postaju sve oštrije, a naše tužbe sve gorče na svim ustima, dok nam Narav uskraćuje svoje uobičajeno uzdržavanje. Zaista, kuga, i glad, i ratovi, i potresi moraju se smatrati lijekom za narode, sredstvom za potkresivanje bujnosti ljudskoga roda; pa ipak, kada bi sjekira jednom posjekla velika mnoštva ljudi, svijet se dosad nikada nije prestrašio pred prizorom povratka svojih mrtvih koji se vraćaju u život nakon svoga tisućljetnog progonstva. A takav bi prizor postao posve očit po ravnoteži smrtnoga gubitka i životnoga oporavka, kada bi bilo istinito da se mrtvi ponovno vraćaju u život. Zašto bi se, međutim, tek nakon tisuću godina, a ne u samome trenutku, trebao zbiti taj povratak od mrtvih, kada, uz pretpostavku da se gubitak ne nadoknadi odmah, mora postojati opasnost od potpunoga utrnuća, budući da nedostatak prethodi naknadi? Doista, ovaj dopust našega sadašnjeg života bio bi posve nerazmjeran razdoblju od tisuću godina; toliko je kraći, i stoga se njegova zublja mnogo lakše gasi negoli ponovno potpaljuje. Budući, dakle, da se razdoblje koje bi, prema raspravljenoj pretpostavci, moralo proteći ako se živi imaju oblikovati od mrtvih, zapravo nije dogodilo, slijedi da ne smijemo vjerovati da se ljudi vraćaju u život od mrtvih na način kako se nagađa u toj filozofiji.
31. Daljnje razobličenje seljenja duša, njegova nerazmrsiva zapletenost
Nadalje, ako se to ponovno zadobivanje života od mrtvih uopće zbiva, pojedinci moraju dakako ponovno preuzeti svoju vlastitu pojedinačnost. Stoga su se duše koje su oživljavale svako pojedino tijelo morale zasebno vratiti u svoja pojedina tijela. No kad god su dvije, ili tri, ili pet duša ponovno zatvorene, kao što neprestano biva, u jednoj utrobi, to u takvim slučajevima neće biti život od mrtvih, jer nema onoga zasebnog povratka koji bi pojedinci trebali imati; premda se po tome računu, bez sumnje, zakon prvotnoga stvaranja izvanredno čuva, time što još uvijek nastaje više duša iz samo jedne! Zatim, ako duše odlaze u različitim životnim dobima, kako to da se ponovno vraćaju u jednoj te istoj dobi? Jer svi su ljudi pri svome rođenju prožeti dojenačkom dušom. Ali kako se događa da se čovjek koji umre u starosti vraća u život kao dojenče? Ako se duša, dok je razdvojena od tijela, tako smanjuje nazadovanjem svoje dobi, koliko bi razumnije bilo da ponovno preuzme svoj život s bogatijim napretkom u svim životnim dostignućima nakon proteka tisuću godina! U svakom slučaju, trebala bi se vratiti s onom dobi koju je dostigla u času svoje smrti, kako bi nastavila upravo onaj život koji je bila napustila. No čak i ako bi se, po tome računu, uvijek iznova pojavljivale iste u svojim kružnim tokovima, priličilo bi im ponijeti sa sobom, ako već ne posve iste oblike tijela, a ono barem svoje izvorne osobitosti karaktera, ukusa i sklonosti, jer bi ih se jedva moglo smatrati istima ako bi im nedostajala ona obilježja pomoću kojih bi se trebala dokazati njihova istovjetnost. No ti mi se suprotstavljaš ovim pitanjem: kako uopće možeš znati, pitaš, nije li sve to tajni proces; ne oduzima li djelo od tisuću godina moć prepoznavanja, budući da se vraćaju tebi nepoznati? No ja sam posve siguran da to nije posve tako, jer ti sam preda me iznosiš Pitagoru kao obnovljenoga Euforba. Pogledaj sada Euforba: on je očito posjedovao vojničku i ratobornu dušu, što se dokazuje samom slavom posvećenih štitova. Što se pak tiče Pitagore, on je bio takav samotnjak i toliko neratoboran da je uzmicao pred vojničkim podvizima kojih je Grčka tada bila prepuna, te je više volio posvetiti se, u mirnome zaklonu Italije, proučavanju geometrije, i astrologije, i glazbe, posve suprotan Euforbu po ukusu i sklonostima. Zatim, nadalje, Pir, kojega je predstavljao, provodio je vrijeme hvatajući ribe; a Pitagora, naprotiv, nikada nije htio dotaknuti ribu, ustežući se čak i od njihova okusa kao od životinjske hrane. Štoviše, Etalid i Hermotim uvrštavali su bob među uobičajena jestiva pri obrocima, dok je Pitagora učio svoje učenike da čak ni ne prolaze kroz polje zasađeno bobom. Pitam stoga: kako se ponovno uzimaju iste duše, koje ne mogu pružiti nikakav dokaz svoje istovjetnosti, bilo svojim sklonostima, bilo navikama, bilo načinom života? A napokon, nalazimo da se spominju samo četiri duše koje ponovno zadobivaju život od tolikih mnoštava Grčke. No ograničavajući se samo na Grčku, kao da se nikakva seljenja duša i ponovna preuzimanja tijela ne događaju, i to svakoga dana, u svakome narodu, i među svim dobima, staležima i spolovima, kako to da samo Pitagora doživljava te promjene iz jedne osobnosti u drugu? Zašto ih ne bih podnio i ja? Ili, ako je to povlastica koju su prisvojili samo filozofi, i to samo grčki filozofi, kao da Skiti i Indijci nemaju filozofa, kako to da se Epikur nije sjećao da je nekoć bio drugi čovjek, niti Hrizip, niti Zenon, pa ni sam Platon, za kojega bismo možda mogli pretpostaviti da je bio Nestor, zbog svoje medene rječitosti?
32. Empedoklo je povećao Pitagorinu besmislicu razvivši posmrtnu promjenu ljudi u razne životinje
No činjenica je da Empedoklo, koji je običavao snatriti da je bog, i zbog toga, pretpostavljam, prezirao da se pomisli kako je ikada prije bio tek kakav heroj, izjavljuje doslovce: »Jednom sam bio Tamno, i riba.« Zašto radije ne dinja, budući da je bio takva budala; ili kameleon, zbog svojega napuhanog hvalisanja? Bez sumnje, kao riba, i to vrlo čudna, izbjegao je raspadanje u kakvu neznatnu grobu, kada je više volio da bude ispečen skokom u Etnu; nakon kojega je podviga zauvijek bio kraj njegovoj μετενσωμάτωσις ili ulaženju u drugo tijelo, prikladno sada samo za lagano jelo nakon pečenja. Na ovoj točki, stoga, moramo se isto tako boriti protiv one još nakaznije pretpostavke da tijekom seljenja duša zvijeri postaju od ljudskih bića, a ljudska bića od zvijeri. Ostavimo Empedoklove Tamne na miru. Naš kratki osvrt na njih u prolazu bit će posve dovoljan, da nas dulje bavljenje njima ne dovede u nepriliku, kako ne bismo morali posegnuti za podrugivanjem i smijehom umjesto za ozbiljnom poukom. Naše je stajalište ovo: ljudska se duša nikako ne može prenijeti u zvijeri, čak ni onda kada se pretpostavlja da one nastaju, prema filozofima, iz tvari počela. Pretpostavimo sada da je duša ili oganj, ili voda, ili krv, ili duh, ili zrak, ili svjetlost; ne smijemo zaboraviti da sve životinje u svojim pojedinim vrstama imaju svojstva koja su oprečna odgovarajućim počelima. Postoje hladne životinje koje su oprečne ognju: vodene zmije, gušteri, daždevnjaci i što se god stvara iz suparničkoga počela vode. Na sličan su način vodi oprečna ona stvorenja koja su po svojoj naravi suha i bez vlage; doista, skakavci, leptiri i kameleoni raduju se sušama. Tako su opet krvi oprečna ona stvorenja koja nemaju ništa od njezine grimizne boje, kao što su puževi, crvi i većina ribljih vrsta. Zatim, duhu su oprečna ona stvorenja koja izgleda nemaju disanja, budući da nisu opskrbljena plućima i dušnikom, kao što su komarci, mravi, moljci i sitna stvorenja te vrste. Oprečna su, štoviše, zraku ona stvorenja koja uvijek žive pod zemljom i pod vodom te nikada ne udišu zrak, stvorenja s čijim ste postojanjem bolje upoznati negoli s njihovim imenima. Svjetlosti su pak oprečna ona stvorenja koja su ili posve slijepa, ili posjeduju oči samo za tamu, kao što su krtice, šišmiši i sove. Te sam primjere naveo kako bih osvijetlio svoj predmet pomoću jasnih i opipljivih naravi. No čak i kada bih mogao uzeti u ruku Epikurove »atome«, ili kada bi moje oko moglo vidjeti Pitagorine »brojeve«, ili kada bi se moja noga mogla spotaknuti o Platonove »ideje«, ili kada bih mogao uhvatiti Aristotelove »entelehije«, vjerojatno bi bilo da bih čak i u tim neopipljivim razredima pronašao takve životinje koje bih morao suprotstaviti jedne drugima na temelju njihove oprečnosti. Jer ja tvrdim da, od koje god od prije spomenutih naravi bila sastavljena ljudska duša, ne bi bilo moguće da ona prijeđe radi novih oblika u životinje toliko oprečne svakoj od pojedinih naravi, i da svojim prijelazom podari podrijetlo onim bićima iz kojih bi morala biti isključena i odbačena radije negoli pripuštena i primljena, zbog one izvorne oprečnosti za koju smo pretpostavili da je posjeduje, a koja tjelesnu tvar što je prima predaje beskrajnome sukobu; a zatim opet zbog naknadne oprečnosti, koja proizlazi iz razvoja neodvojivog od svake pojedine naravi. Sasvim je, naime, pod drukčijim uvjetima duši čovjekovoj dodijeljeno u pojedinim tijelima njezino boravište, i hrana, i poredak, i osjet, i osjećaj, i spolno općenje, i rađanje djece; također je pod drukčijim uvjetima, u pojedinim tijelima, primila osobite sklonosti, kao i dužnosti koje valja ispuniti, naklonosti, odbojnosti, mane, želje, užitke, bolesti, lijekove, ukratko, vlastite načine življenja, vlastite izlaze smrti. Kako će se onda ta ljudska duša, koja prianja uz zemlju, i koja nije kadra bez straha promatrati nikakvu veliku visinu niti ikakvu znatnu dubinu, i koja se također umara ako se uspinje uz mnoge stube, a guši se ako je potopljena u ribnjak, kako će se, velim, duša koja je sputana takvim slabostima u nekome budućem stupnju uzdići u zrak u orlu, ili zaroniti u more u ugoru? Kako će se opet ona, pošto se hranila plemenitim i biranim kao i izvrsnim jelima, hotimično hraniti, neću reći mekinjama, nego čak i trnjem, i divljom hranom gorkoga lišća, i životinjama s gnojišta, i otrovnim crvima, ako se mora preseliti u kozu ili u prepelicu; štoviše, možda se hraniti strvinom, čak i ljudskim truplima u kakvu medvjedu ili lavu? No kako će se doista poniziti na to, kada se sjeti svoje vlastite naravi i dostojanstva? Na isti način možeš podvrgnuti sve druge primjere ovome mjerilu neskladnosti, i tako nas poštedjeti zadržavanja na pojedinačnome razmatranju svakoga od njih redom. No, kolika god bila mjera i kakav god bio način ljudske duše, nameće nam se pitanje: što će ona činiti u daleko većim životinjama, ili u onima posve sićušnima? Nužno je da svako pojedino tijelo, bilo koje veličine, bude ispunjeno dušom, i da duša bude posve pokrivena tijelom. Kako će, dakle, čovjekova duša ispuniti slona? Kako će se, isto tako, stisnuti unutar komarca? Bude li tako silno rastegnuta ili stisnuta, bez sumnje će biti izložena pogibli. A to me navodi da postavim drugo pitanje: ako duša nipošto nije sposobna za ovu vrstu preseljenja u životinje koje nisu prikladne za njezin prihvat, bilo navikama svojih tijela bilo drugim zakonima svoga bića, hoće li tada pretrpjeti promjenu prema svojstvima raznih životinja i prilagoditi se njihovu životu, unatoč svojoj oprečnosti ljudskome životu, postavši zapravo oprečna svojemu ljudskome jastvu zbog svoje potpune promjene? No istina je: ako pretrpi takvo preobličenje i izgubi ono što je nekoć bila, ljudska duša neće biti ono što je bila; a ako prestane biti svoje prijašnje ja, metensomatoza, to jest prilagodba nekoga drugog tijela, propada, i dakako se ne može pripisati duši koja će prestati postojati pod pretpostavkom svoje potpune promjene. Jer samo se tada za dušu može reći da doživljava taj proces metensomatoze kada ga podnosi ostajući nepromijenjena u svojemu izvornom stanju. Budući, dakle, da duša ne dopušta promjenu, kako ne bi prestala zadržavati svoju istovjetnost; a ipak ne može ostati nepromijenjena u svojemu izvornom stanju, jer tada ne uspijeva primiti oprečna tijela, još uvijek želim saznati neki vjerodostojan razlog koji bi opravdao takvo preobličenje o kakvome raspravljamo. Jer premda se neki ljudi uspoređuju sa zvijerima zbog svoga karaktera, sklonosti i težnji, budući da čak i Bog kaže: »Čovjek je sličan nerazumnoj stoci koja gine«, ne slijedi zbog toga da grabežljivi ljudi postaju lunje, razvratni psi, nagli pantere, dobri ljudi ovce, brbljavi lastavice, a čisti golubovi, kao da bi jedna te ista tvar duše posvuda ponavljala svoju vlastitu narav u svojstvima životinja u koje je prešla. Osim toga, jedno je tvar, a drugo je narav te tvari; utoliko što je tvar posebno svojstvo jedne određene stvari, dok njezina narav može pripadati mnogim stvarima. Uzmimo primjer ili dva. Kamen ili komad željeza jest tvar: tvrdoća kamena i željeza jest narav te tvari. Njihova tvrdoća povezuje predmete zajedničkim svojstvom; njihove ih tvari drže odvojenima. Zatim, nadalje, postoji mekoća u vuni, i mekoća u peru: njihova su naravna svojstva slična, i izjednačuju ih; njihova stvarna svojstva nisu slična, i drže ih različitima. Tako, ako se čovjek isto tako označi kao divlja zvijer ili bezazlena, time ipak nema istovjetnosti duše. Sličnost se naravi, naime, opaža čak i onda kada je različitost tvari najočitija: jer samom činjenicom što prosuđuješ da čovjek nalikuje zvijeri, priznaješ da njihova duša nije istovjetna; kažeš, naime, da nalikuju jedno drugome, a ne da su jedno te isto. To je ujedno smisao riječi Božje koju smo upravo naveli: ona uspoređuje čovjeka sa zvijerima po naravi, ali ne po tvari. Osim toga, Bog zapravo ne bi izrekao takvu opasku o čovjeku da ga je po tvari poznavao samo kao zvjerskog.
33. Sudbena odmazda ovih seljenja duša pobijena s porugom
Budući da se to učenje brani čak i na temelju sudske odmazde, pod izgovorom da ljudske duše dobivaju kao drugove onu vrstu životinja koja odgovara njihovu životu i zaslugama, kao da bi prema svojim različitim značajkama trebale ili biti ubijene u zločincima određenima za pogubljenje, ili pritisnute teškim radom u slugama, ili izmorene i satrvene u težacima, ili sramotno ponižene u nečistima; ili, opet, po istom načelu, pridržane za čast, ljubav, njegu i pažljivo štovanje u likovima najistaknutijim po položaju i vrlini, korisnosti i nježnoj osjetljivosti, moram i ovdje napomenuti da, ako se duše preobražavaju, zapravo neće moći izvršiti niti iskusiti sudbine koje budu zaslužile; te će svrha i nakana sudske nagrade biti uništena, jer će nedostajati osjet i svijest o zasluzi i odmazdi. A taj nedostatak svijesti mora postojati ako duše izgube svoje stanje; i taj gubitak mora uslijediti ako ne ostanu u istome stanju. No čak i ako bi imale dovoljno postojanosti da ostanu nepromijenjene sve do suda, što je točka koju je Merkurije Egipatski priznao kada je rekao da se duša nakon odvajanja od tijela ne raspršuje natrag u dušu svemira, nego trajno zadržava svoju zasebnu individualnost, »kako bi«, da se poslužim njegovim vlastitim riječima, »položila račun Ocu za ono što je učinila u tijelu«; čak i pod pretpostavkom svega toga, kažem, ipak želim ispitati pravednost, svečanost, veličanstvo i dostojanstvo toga tobožnjeg Božjeg suda, i vidjeti nema li ljudski sud u njemu previsoko prijestolje, pretjerano u oba smjera, u svojoj službi kazni i nagrada, prestrog u dijeljenju svoje osvete i predarežljiv u udjeljivanju svoje naklonosti. Što mislite, što će biti s dušom ubojice? Oživjet će, pretpostavljam, kakvu stoku određenu za klaonicu i mesnicu, kako bi i sama bila ubijena, kao što je ubijala; i sama oguljena, jer je druge pljačkala; i sama upotrijebljena za hranu, jer je divljim zvijerima bacala zlosretne žrtve koje je nekoć ubijala po šumama i samotnim putovima. Ako je dakle takva sudska odmazda koju ima primiti, ne će li takva duša vjerojatno naći više utjehe nego kazne u činjenici da prima svoj samrtni udarac iz ruku najvještijih stručnjaka, da biva pokopana sa začinima posluženima na najpikantnije načine jednoga Apicija ili Lurkona, da biva iznesena na stolove vaših istančanih Cicerona, prinesena na najraskošnijim pliticama jednoga Sile, da nalazi svoje zadušnice u gozbi, te da je proždiru ugledna usta ravna njoj samoj, radije nego lunje i vukovi, tako da svi mogu vidjeti kako je dobila ljudsko tijelo za svoj grob, i kako je ponovno ustala nakon povratka vlastitome srodnom rodu, likujući pred licem ljudskih presuda, ako ih je iskusila? Jer te barbarske smrtne presude predaju raznim divljim zvijerima, koje su odabrane i izvježbane čak i protiv svoje naravi za svoju užasnu službu, zločinca koji je počinio ubojstvo još dok je živ; štoviše, sprječavaju ga da previše lako umre napravom koja odgađa njegov posljednji čas kako bi mu se pooštrila kazna. No čak i ako bi njegova duša svojim odlaskom preduhitrila posljednji udarac mača, njegovo tijelo u svakom slučaju ne smije izbjeći oružju: odmazda za njegov vlastiti zločin ipak se iznuđuje probadanjem njegova grla i trbuha, te probijanjem njegova boka. Nakon toga biva bačen u vatru, kako bi i sam njegov grob bio prevaren. Ni na koji mu se drugi način, doista, ne dopušta ukop. Ne da se ikakva velika briga, na koncu, posvećuje njegovoj lomači, tako da druge životinje nailaze na njegove ostatke. U svakom slučaju, nikakvo se milosrđe ne iskazuje njegovim kostima, nikakva blagost njegovu pepelu, koji mora biti kažnjen izloženošću i golotinjom. Osveta koja se među ljudima nanosi ubojici uistinu je tolika koliku nameće i narav. Tko ne bi više volio pravednost svijeta, koja, kako i sam apostol svjedoči, »ne nosi mača uzalud«, i koja je vjerska ustanova kada se strogo osvećuje u obranu ljudskoga života? Kada promotrimo i kazne dosuđene za druge zločine, vješala, i lomače, i vreće, i ostve, i litice, tko ne bi smatrao boljim primiti svoju presudu na sudovima Pitagore i Empedokla? Jer čak i oni nesretnici koje će poslati u tijela magaraca i mula da budu kažnjeni teškim radom i ropstvom, kako li će samo čestitati sami sebi na blagome trudu mlina i vodenog kola, kada se sjete rudnika, i kažnjeničkih okova, i javnih radova, pa čak i tamnica i samica, strašnih u svojemu dokonom, besposlenom trajanju? Zatim, opet, u slučaju onih koji su, nakon besprijekorna života, predali svoj život Sucu, također tražim nagrade, ali radije otkrivam kazne. Doista, mora da je lijep dobitak za dobre ljude biti vraćen u život u bilo kakvim životinjama! Homer se, tako je sanjao Enije, sjećao da je nekoć bio paun; uostalom, ja sa svoje strane ne mogu vjerovati pjesnicima, čak ni kada su potpuno budni. Paun je, bez sumnje, vrlo lijepa ptica, koja se po volji kočoperi svojim sjajnim perjem; ali njegova krila ne nadoknađuju njegov glas, koji je hrapav i neugodan; a nema ničega što pjesnici više vole od dobre pjesme. Njegova preobrazba u pauna bila je stoga za Homera kazna, a ne čast. Svjetska nagrada donijet će mu mnogo veću radost kada ga bude hvalila kao oca slobodnih umijeća; i on će više voljeti ukrase svoje slave nego ljupkost svojega repa! No neka bude tako, neka se pjesnici sele u paunove, ili u labudove, ako hoćete, osobito jer labudovi imaju pristojan glas: u koju ćete životinju zaodjenuti onoga pravednog junaka Eaka? U koju ćete zvijer obući čednu i vrsnu Didonu? Koja će ptica pripasti Strpljivosti? Koja životinja Svetosti? Koja riba Nedužnosti? Ta sva su stvorenja sluge čovjeku; sva su mu podložna, sva ovisna o njemu. Ako poslije treba postati jedno od tih stvorenja, on je takvom promjenom ponižen i srozan, on kojemu se za njegove vrline dragovoljno dosuđuju likovi, kipovi i naslovi kao javne počasti i istaknute povlastice, on kojemu senat i narod izglasavaju čak i žrtve! O, kakvih li sudskih presuda koje bi bogovi izrekli kao čovjekovu nagradu nakon smrti! Lažljivije su od bilo kojih ljudskih presuda; prezrive su kao kazne, odvratne kao nagrade; takve kakvih se najgori ljudi nikada ne bi mogli bojati, niti ih najbolji željeti; takve, doista, za kakvima će težiti zločinci, radije nego sveti, oni prvi kako bi što brže izbjegli strogu presudu svijeta, a ovi potonji kako bi je što kasnije navukli na sebe. Kako nas dobro, uistinu, o filozofi, poučavate i kako nam korisno savjetujete da nakon smrti nagrade i kazne padaju s lakšom težinom! Dok bi se, naprotiv, ako ikakav sud uopće čeka duše, prije trebalo pretpostaviti da će on biti teži na svršetku života negoli u njegovu tijeku, jer ništa nije potpunije od onoga što dolazi na samome kraju, a k tome ništa nije potpunije od onoga što je nadasve božansko. Prema tome, Božji će sud biti puniji i potpuniji jer će biti izrečen na samome kraju, u vječnoj i neopozivoj presudi, i kazne i utjehe, ljudima čije duše ne će seliti u zvijeri, nego će se vratiti u svoja vlastita tijela. I sve to jedanput zauvijek, i u »onaj dan o kojemu samo Otac zna«; samo zna kako bi svojim trepetnim iščekivanjem vjera stavila na punu kušnju svoju tjeskobnu iskrenost, držeći svoj pogled svagda uprt u taj dan, u svojemu trajnom neznanju o njemu, svakodnevno se bojeći onoga čemu se ipak svakodnevno nada.
34. Ta su maštanja potaknula neka svjetogrđna kvarenja kršćanstva. Osuđeno bezboštvo Šimuna Čarobnjaka
Nijedna tvrdnja, doista, pod krinkom bilo kojega krivovjerja nije još provalila među nas koja bi sadržavala tako neobičnu izmišljotinu kao što je ta da duše ljudskih bića prelaze u tijela divljih zvijeri; no ipak smo smatrali potrebnim napasti i pobiti to umišljanje, kao dosljedan nastavak prethodnih mišljenja, kako bi se Homera u paunu uklonilo jednako djelotvorno kao i Pitagoru u Euforbu; te kako bi se, rušenjem metempsihoze i metensomatoze istim udarcem, izbilo tlo koje je pružalo nemalu potporu našim krivovjercima. Tu je zloglasni Šimun iz Samarije u Djelima apostolskim, koji se cjenkao za Duha Svetoga: nakon što ga je On osudio, te nakon uzaludna kajanja što on i njegov novac moraju propasti zajedno, usmjerio je svoje snage na uništenje istine, kao da se želi utješiti osvetom. Osim potpore koju su mu pružale njegove vlastite čarobnjačke vještine, pribjegao je prijevari, te je kupio tirsku ženu po imenu Helena iz javne kuće istim novcem koji je ponudio za Duha Svetoga, što je trgovina dostojna toga bijednog čovjeka. Doista se pretvarao da je Najviši Otac, te je nadalje tvrdio da je ta žena njegova vlastita prvotna zamisao, kojom je naumio stvoriti anđele i arkanđele; da je ona, nakon što je primila tu nakanu, potekla od Oca i sišla u donja prostranstva, te ondje, preduhitrivši Očev naum, proizvela anđeoske vlasti koje nisu znale ništa o Ocu, Stvoritelju ovoga svijeta; da su je ove zadržale kao zarobljenicu iz buntovnog pobuda vrlo slična njezinu vlastitome, kako se nakon njezina odlaska od njih ne bi činilo da su oni potomstvo drugoga bića; te da je, nakon što je zbog toga bila izložena svakoj uvredi, kako bi je spriječili da ih igdje napusti nakon svojega obeščašćenja, bila ponižena čak do ljudskoga obličja, da bude zatvorena, takoreći, u okove tijela. Budući da se tijekom mnogih vjekova valjala u jednom i drugom ženskom obličju, postala je ona zloglasna Helena koja je bila tako pogubna za Prijama, a poslije za oči Stezihorove, kojega je oslijepila u osvetu za njegove rugalice, a zatim mu vratila vid da ga nagradi za njegove hvalospjeve. Lutajući tako od tijela do tijela, u svojoj se konačnoj sramoti pokazala još podlijom Helenom kao javna bludnica. Ta je djevojka, dakle, bila ona izgubljena ovca na koju je sišao Najviši Otac, to jest Šimun, koji je, nakon što ju je pronašao i vratio natrag, bilo na svojim ramenima ili na bokovima ne mogu reći, bacio pogled na spasenje ljudi, kako bi ugodio svojoj zlobi oslobađajući ih od anđeoskih vlasti. Štoviše, kako bi njih prevario, i sam je uzeo vidljivo obličje; te pretvarajući se da ima izgled čovjeka među ljudima, glumio je ulogu Sina u Judeji, a Oca u Samariji. O jadna Heleno, kako li je teška tvoja sudbina između pjesnika i krivovjeraca, koji su ocrnili tvoj glas čas preljubom, čas bludništvom! Samo je njezino izbavljenje iz Troje slavnija stvar od njezina izvlačenja iz javne kuće. Bilo je tisuću lađa da je odvedu iz Troje; tisuću novčića vjerojatno je bilo i više nego dovoljno da je se izvuče iz bludilišta. Sram te bilo, Šimune, što si bio tako spor u njezinu traženju i tako nestalan u njezinu otkupljivanju! Kako li si samo drukčiji od Menelaja! Čim ju je izgubio, kreće u potragu za njom; čim je oteta, počinje je tražiti; nakon desetogodišnjega boja hrabro je izbavlja: nema tu skrivanja, nema varanja, nema izmotavanja. Doista se bojim da je on bio mnogo bolji »Otac«, koji se toliko budnije, hrabrije i ustrajnije trudio oko povratka svoje Helene.
35. Mišljenja Karpokrata, drugoga izdanka pitagorejskih učenja, izložena i pobijena
Međutim, nije filozofija seobe duša skovala tu priču samo za tebe, Šimune. Karpokrat se njome jednako dobro služi, koji je bio čarobnjak i bludnik poput tebe, samo što nije imao Helenu. A zašto i ne bi, budući da je tvrdio kako se duše ponovno zaodijevaju tijelima kako bi se na svaki način osiguralo obaranje božanske i ljudske istine. Jer, prema njegovu bijednom učenju, ovaj život nikome nije postao dovršen sve dok sve one ljage za koje se drži da ga nagrđuju nisu u potpunosti očitovane u njegovu vladanju; jer nema ničega što se po naravi smatra zlim, nego samo onako kako ljudi o tome misle. Seobu ljudskih duša, dakle, u bilo koju vrstu raznoraznih tijela, smatrao je u svakom slučaju prijeko potrebnom kad god neka pokvarenost nije bila u potpunosti počinjena u ranijem razdoblju životnoga puta. Zla djela, može se sa sigurnošću reći, pripadaju životu. Štoviše, kad god je duša podbacila kao dužnik u grijehu, mora biti opozvana u postojanje, sve dok ne »plati i posljednji novčić«, izgurana s vremena na vrijeme u tamnicu tijela. U tom smislu on iskrivljuje cijelu onu Gospodnju prispodobu koja je iznimno jasna i jednostavna u svojemu značenju, i koju bi od početka trebalo shvaćati u njezinu očitom i naravnom smislu. Tako je naš »protivnik«, ondje spomenut, poganin koji hodi s nama istim putem života koji je zajednički njemu i nama. Ta »morali bismo izići iz svijeta« ako nam ne bi bilo dopušteno razgovarati s njima. On nam dakle zapovijeda da pokažemo dobrohotnost prema takvu čovjeku. »Ljubite svoje neprijatelje«, veli On, »molite za one koji vas proklinju«, kako takav čovjek u bilo kakvu poslovanju ne bi bio razdražen kakvim vašim nepravednim postupkom, te te »predao sucu« svojega vlastitoga naroda, a ti bio bačen u tamnicu i zadržan u njezinoj tijesnoj i uskoj ćeliji sve dok mu ne isplatiš sav svoj dug. Zatim, opet, ako biste bili skloni primijeniti naziv »protivnik« na đavla, Gospodnji vam nalog savjetuje, »dok si na putu s njim«, da čak i s njime sklopiš takav sporazum kakav se smatra spojivim sa zahtjevima tvoje prave vjere. Sporazum koji si sklopio glede njega jest taj da se odričeš njega, i njegova sjaja, i njegovih anđela. Takav je tvoj ugovor u toj stvari. Prijateljsko razumijevanje koje ćeš morati provoditi mora proizlaziti iz tvojega obdržavanja toga sporazuma: ne smiješ nikada pomisliti da uzmeš natrag išta od onoga čega si se odrekao i što si mu vratio, kako te ne bi pozvao kao prijevarna čovjeka i prekršitelja tvojega ugovora pred Boga Suca, jer u tom ga svjetlu čitamo na drugome mjestu kao »optužitelja braće«, to jest svetih, gdje se upućuje na stvarnu praksu sudskoga progona; te kako te taj Sudac ne bi predao anđelu koji ima izvršiti presudu, a on te bacio u paklenu tamnicu, iz koje ne će biti izlaska sve dok se i najmanji od tvojih prijestupa ne otplati u razdoblju prije uskrsnuća. Što može biti prikladniji smisao od ovoga? Koje tumačenje istinitije? Ako je pak, prema Karpokratu, duša vezana za činjenje svih vrsta zločina i zloga vladanja, što iz njegova sustava moramo razumjeti pod njezinim »protivnikom« i neprijateljem? Pretpostavljam da to mora biti onaj bolji um koji će je silom privoljeti na izvršenje kakva djela kreposti, kako bi bila gonjena od tijela do tijela, sve dok se ni u jednome ne nađe dužnikom zahtjevima kreposna života. To znači da se dobro stablo prepoznaje po svojemu lošem plodu, drugim riječima, da se učenje istine shvaća iz najgorih mogućih pouka. Držim da se krivovjerci ove škole s osobitom pohlepom hvataju za primjer Ilije, za kojega pretpostavljaju da se tako ponovno pojavio u Ivanu Krstitelju kako bi izjavu našega Gospodina učinili jamcem za svoju teoriju seobe duša, kada je rekao: »Ilija je već došao, ali ga ne prepoznaše«; i opet, na drugome mjestu: »I ako hoćete primiti, on je Ilija koji ima doći«. Je li dakle uistinu u pitagorejskom smislu narod pristupio Ivanu s pitanjem: »Jesi li ti Ilija?«, a ne radije u smislu božanskoga proroštva: »Evo, poslat ću vam Iliju« Tišbijca? Činjenica je, međutim, da njihova metempsihoza, ili teorija seobe duša, označava opoziv duše koja je umrla davno prije i njezin povratak u neko drugo tijelo. No Ilija ima ponovno doći, ne nakon napuštanja života putem umiranja, nego nakon svojega prenesenja, to jest uzdignuća bez umiranja; ne sa svrhom da bude vraćen u tijelo, iz kojega nije otišao, nego sa svrhom da ponovno posjeti svijet iz kojega je bio prenesen; ne na način ponovnog preuzimanja života koji je odložio, nego ispunjenja proroštva, stvarno i uistinu isti čovjek, kako s obzirom na svoje ime i oznaku, tako i s obzirom na svoju nepromijenjenu ljudsku narav. Kako bi dakle Ivan mogao biti Ilija? Imate svoj odgovor u anđelovu naviještenju: »I on će ići pred narodom«, veli on, »u duhu i snazi Ilijinoj«, a ne, zamijetite, u njegovoj duši i njegovu tijelu. Te su naravi, naime, prirodno vlasništvo svakoga pojedinca; dok se »duh i snaga« udjeljuju kao vanjski darovi milošću Božjom, te se tako mogu prenijeti na drugu osobu prema naumu i volji Svemogućega, kao što je u davnini bio slučaj s duhom Mojsijevim.
36. Glavne točke piščeva predmeta. O spolovima ljudskoga roda
Radi rasprave o ovim pitanjima napustili smo, ako se dobro sjećam, tlo na koje se sada moramo vratiti. Utvrdili smo postavku da je duša sjemenski položena u čovjeka, i to ljudskim posredovanjem, te da je njezino sjeme od samoga početka jednoliko, kao što je i sjeme tijela, za ljudski rod; (a to smo utvrdili) zbog oprečnih mišljenja filozofa i krivovjeraca te one drevne izreke koju spominje Platon (na koju smo se gore osvrnuli). Sada po redu slijedimo točke koje iz toga proizlaze. Duša, bivajući posijana u utrobu u isto vrijeme kad i tijelo, prima također zajedno s njime svoj spol; i to doista tako istodobno da se nijedna od te dvije tvari ne može sama smatrati uzrokom spola. Kad bi u sjetvi tih tvari bio dopustiv bilo kakav razmak u njihovu začeću, tako da bi prvo bilo začeto ili tijelo ili duša, tada bi se mogao pripisati poseban spol jednoj od tvari zbog razlike u vremenu oplodnje, tako da bi ili tijelo utisnulo svoj spol duši, ili duša tijelu; kao što Apel (krivovjerac, a ne slikar) daje prednost pred njihovim tijelima dušama muškaraca i žena, kako ga je poučila Filumena, te posljedično čini da tijelo, kao kasnije, prima svoj spol od duše. I oni koji čine da duša nakon rođenja nadođe na tijelo, unaprijed određuju, dakako, spol prethodno oblikovane duše kao muški ili ženski prema (spolu) tijela. No istina je da su sjetve ovih dviju tvari nerazdvojive s obzirom na vrijeme, a njihovo je izlijevanje također jedno te isto, uslijed čega im je osigurana zajednica spola; tako da tijek naravi, kakav god bio, povlači granicu (za različite spolove). Svakako u ovome gledištu imamo potvrdu načina prvih dvaju oblikovanja, kada je muškarac bio uobličen i usklađen na potpuniji način, jer je Adam bio prvi oblikovan; a žena je došla daleko iza njega, jer je Eva bila kasnije oblikovana. Tako je njezino tijelo dugo vremena bilo bez specifična oblika (kakav je poslije poprimila kada je izvađena iz Adamova boka); ali je čak i tada ona sama bila živo biće, jer bih je u to vrijeme po duši smatrao čak dijelom Adama. Osim toga, Božji bi dah i nju oživio da u ženi nije bilo prijenosa od Adama i njegove duše, kao i njegova tijela.
37. O oblikovanju i stanju zametka. Njegov odnos s predmetom ove rasprave
Čitavim postupkom sjetve, oblikovanja i dovršenja ljudskoga zametka u utrobi bez sumnje upravlja neka moć koja u tome služi volji Božjoj, kakva god bila metoda koju joj je određeno primijeniti. Čak je i rimsko praznovjerje, pomno pazeći na ove pojedinosti, izmislilo božicu Alemonu da hrani plod u utrobi; kao i (božice) Nonu i Decimu, nazvane po najkritičnijim mjesecima trudnoće; te Partulu, da upravlja i ravna porodom; i Lucinu, da dijete izvede na porod i svjetlo dana. Mi, sa svoje strane, vjerujemo da anđeli u tome služe Bogu. Zametak dakle postaje ljudsko biće u utrobi od trenutka kada je njegov oblik dovršen. Mojsijev zakon doista kažnjava dužnim kaznama onoga tko izazove pobačaj, budući da već postoji začetak ljudskoga bića, kojemu se već sada uračunava stanje života i smrti, jer već podliježe ishodima obojega, premda, živeći još u majci, većim dijelom dijeli svoje stanje s majkom. Moram reći nešto i o razdoblju rođenja duše, kako ne bih izostavio ništa uzgredno u čitavu postupku. Zreo i pravilan porod zbiva se, po općem pravilu, na početku desetoga mjeseca. Oni koji teoretiziraju o brojevima, časte broj deset kao roditelja svih ostalih i kao onoga koji daje savršenstvo ljudskome rođenju. Što se mene tiče, više volim promatrati ovu mjeru vremena s obzirom na Boga, kao da to podrazumijeva da deset mjeseci radije uvodi čovjeka u deset zapovijedi; tako da brojčana procjena vremena potrebnoga za dovršenje našega naravnoga rođenja odgovara brojčanoj podjeli pravila našega preporođenoga života. No budući da se porod dovršava i sa sedmim mjesecom, spremnije u tome broju negoli u osmome prepoznajem čast brojčanoga slaganja sa subotnim razdobljem; tako da mjesec u kojemu se Božja slika ponekad stvara u ljudskome rođenju, svojim brojem odgovara danu u kojemu je Božje stvorenje bilo dovršeno i posvećeno. Ljudskome je rođenju ponekad dopušteno da bude prijevremeno, a ipak da se dogodi u prikladnom i savršenom skladu sa sedmicom ili sedmerostrukim brojem, kao predznakom našega uskrsnuća, i počinka, i kraljevstva. Ogdoada, ili osmerostruki broj, stoga se ne tiče našega oblikovanja; jer u vremenu koje ona predstavlja više neće biti ženidbe. Već smo dokazali svezu tijela i duše, od srašćivanja samih njihovih sjetava do potpunoga oblikovanja ploda. Sada tvrdimo njihovu svezu također od rođenja nadalje; na prvome mjestu zato što oboje rastu zajedno, samo svako na drukčiji način prikladan različitosti njihove naravi, tijelo u veličini, duša u razumu, tijelo u tvarnome stanju, duša u osjetljivosti. Nama je, međutim, zabranjeno pretpostaviti da se duša povećava u tvari, da se ne bi reklo kako je sposobna i za smanjenje u tvari, pa bi se čak moglo povjerovati i u njezino utrnuće; nego se njezina prirođena moć, u kojoj se nalaze sve njezine naravne posebnosti, kako su izvorno usađene u njezino biće, postupno razvija zajedno s tijelom, a da se pritom ne narušava klicni temelj tvari, koji je primila kad je u početku udahnuta u čovjeka. Uzmite određenu količinu zlata ili srebra, zasad sirovu masu: ona doista ima zbijeno stanje, i to u tome trenutku zbijenije nego što će biti; ipak unutar svojih obrisa sadrži ono što je posvema masa zlata ili srebra. Kada se ta masa poslije proširi kovanjem u listiće, postaje veća nego što je bila prije produženjem izvorne mase, ali ne bilo kakvim dodavanjem njoj, jer se proteže u prostoru, a ne povećava u obujmu; premda se na neki način čak i povećava kada se proteže: jer se može povećati u obliku, ali ne u stanju. Zatim, opet, sjaj zlata ili srebra, koji je, dok je kovina bila samo u grumenu, u njoj bez sumnje doista bio prisutan, ali tek pritajeno, zasja u razvijenu sjaju. Poslije se javljaju različite preinake oblika, prema savitljivosti u tvari koja joj omogućuje da se pokorava obradi rukotvorca, koji ipak masi ne dodaje ništa doli njezina uobličenja. Na sličan način treba prosuđivati rast i razvoj duše, ne kao povećanje njezine tvari, nego kao buđenje njezinih moći.
38. O rastu duše. Njezina zrelost podudara se sa zrelošću tijela u čovjeku
Već smo postavili načelo da su sva naravna svojstva duše koja se odnose na osjet i razum prirođena samoj njezinoj tvari te izviru iz njezina urođenoga ustrojstva, ali da napreduju postupnim rastom kroz životna doba i razvijaju se na različite načine uslijed vanjskih okolnosti, prema ljudskim mogućnostima i vještinama, njihovim običajima i navikama, njihovu zavičaju i utjecajima vrhovnih sila; no slijedom onoga gledišta o povezanosti tijela i duše koje sada moramo razmotriti, tvrdimo da se pubertet duše podudara s pubertetom tijela, te da oboje zajedno dospijevaju do toga punoga rasta oko četrnaeste godine života, općenito govoreći, ono prvo po pobudama osjetila, a ovo potonje po rastu tjelesnih udova; i (određujemo tu dob) ne zato što, kako pretpostavlja Asklepijad, tada započinje promišljanje, niti zato što građanski zakoni od toga razdoblja računaju početak pravih životnih poslova, nego zato što je to bio određeni poredak od samoga početka. Jer kao što su Adam i Eva osjetili da moraju pokriti svoju golotinju nakon što su spoznali dobro i zlo, tako i mi ispovijedamo da imamo isto rasuđivanje dobra i zla od trenutka kada doživimo isti osjećaj stida. Od spomenute dobi (od četrnaest godina) spol biva obuzet i zaogrnut posebnom osjetljivošću, a požuda se služi službom oka, te prenosi svoj užitak na drugoga, i razumije naravne odnose između muškoga i ženskoga, te nosi pregaču od smokvina lišća da pokrije sramotu koju još uvijek pobuđuje, i izgoni čovjeka iz raja nedužnosti i čistoće, te u svojoj divljoj pohoti nasrće na grijehe i protunaravne poticaje na prijestup; jer je njezin nagon u to vrijeme nadmašio odredbu naravi i izvire iz njezine opake zlouporabe. No strogo naravna požuda jednostavno je ograničena na želju za onom hranom koju je Bog u početku podario čovjeku. »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi«, kaže On; a zatim opet naraštaju koji je slijedio neposredno nakon potopa proširio je dopuštenje: »Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu; evo, kao što sam vam dao zeleno bilje, dajem vam sve«; pri čemu On ima u vidu radije tijelo negoli dušu, premda je to i u interesu duše. Jer moramo ukloniti svaku prigodu cjepidlaki koji bi, zato što duši prividno treba hrana, na temelju te okolnosti tvrdio da se duša smatra smrtnom, budući da se uzdržava jelom i pićem te nakon nekoga vremena gubi svoju snagu kad joj se oni uskrate, a pri njihovu potpunu uklanjanju na koncu klone i umire. Točka koju moramo imati pred očima nije samo koja to posebna moć želi tu (hranu), nego i s kojom svrhom; pa čak i ako je to radi nje same, ipak ostaje pitanje: zašto ta želja, i kada se osjeća, i koliko dugo? Zatim se opet mora uzeti u obzir da je jedno željeti po naravnome nagonu, a drugo željeti iz nužde; jedno je željeti kao svojstvo bića, a drugo željeti radi posebna cilja. Duša će, stoga, željeti jelo i piće, za sebe doista zbog posebne nužde; za tijelo, pak, po naravi njegovih svojstava. Jer tijelo je bez sumnje kuća duše, a duša je privremeni stanovnik tijela. Želja će, dakle, stanara proizići iz privremenoga uzroka i posebne nužde koju i sam njegov naziv nagoviješta, s ciljem da koristi i unaprijedi mjesto svoga privremenoga boravka dok u njemu boravi; ne sa svrhom, dakako, da sam bude temelj kuće, ili sam njezini zidovi, ili sam njezin potporanj i krov, nego jednostavno i jedino sa svrhom da bude smješten i udomljen, budući da takav smještaj ne bi mogao primiti doli u zdravoj i dobro sagrađenoj kući. (Primjenjujući sada ovu sliku na dušu,) ako joj se ne osigura takav smještaj, neće biti u njezinoj moći da napusti svoje prebivalište te, zbog nedostatka prikladnih i pravih sredstava, ode zdrava i čitava, posjedujući također svoja vlastita uporišta i hranu koja pripada njezinu vlastitom stanju, to jest besmrtnost, razumnost, osjetljivost, razum i slobodu volje.
39. Zli duh narušio je čistoću duše od samoga rođenja
Sve te darove duše koji su joj podareni pri rođenju još uvijek nagrđuje i kvari ono zlobno biće koje ih je u početku gledalo zavidnim okom, tako da se nikada ne vide u svojemu spontanom djelovanju, niti se njima upravlja onako kako bi trebalo. Jer uz kojega se pojedinca ljudskoga roda neće prilijepiti zli duh, spreman uhvatiti u zamku njihove duše već od samih vrata njihova rođenja, na kojima je pozvan biti prisutan u svim onim praznovjernim postupcima koji prate rađanje djece? Tako biva da se svi ljudi rađaju s idolopoklonstvom kao primaljom, dok same utrobe koje ih nose, još povezane povezima koji su bili spleteni pred idolima, proglašavaju svoje potomstvo posvećenim zlodusima: jer pri porodu zazivaju pomoć Lucine i Dijane; čitav tjedan prostrt je stol u čast Junoni; posljednjega dana zazivaju se sudbine horoskopa; a tada je djetetov prvi korak na tlu posvećen božici Statini. Nakon toga, propušta li itko posvetiti idolopoklonskoj službi čitavu glavu svoga sina, ili iščupati vlas, ili obrijati sve britvom, ili je svezati za prinos, ili je zapečatiti za svetu uporabu, u korist roda, predaka ili za javno bogoštovlje? Po tome načelu ranoga zaposjedanja dogodilo se da je Sokrata, dok je još bio dječak, pronašao duh zloduha. Tako se također svim osobama dodjeljuju njihovi geniji, što je samo drugo ime za zloduhe. Stoga ni u jednome slučaju (mislim, dakako, na pogane) nema rođenja koje je čisto od idolopoklonskoga praznovjerja. Iz te je okolnosti apostol rekao da su, kada je bilo koji od roditelja posvećen, djeca sveta; i to jednako po povlastici (kršćanskoga) sjemena kao i po stezi ustanove (po krštenju i kršćanskome odgoju). »Inače«, kaže on, »bila bi djeca nečista« po rođenju: kao da je htio da shvatimo kako su djeca vjernika određena za svetost, a time i za spasenje; kako bi zalogom takve nade pružio potporu braku, koji je odlučio očuvati u njegovoj cjelovitosti. Osim toga, on zasigurno nije zaboravio što je Gospodin tako izričito rekao: »Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje«; drugim riječima, ne može biti svet.
40. Čovjekovo tijelo samo je pomoćnik duši u činjenju zla
Svaka dakle duša, po svojemu rođenju, ima svoju narav u Adamu sve dok se ponovno ne rodi u Kristu; štoviše, ona je nečista sve dok ostaje bez toga ponovnog rođenja; a budući da je nečista, ona djelatno griješi te prožima čak i tijelo (zbog njihove povezanosti) vlastitom sramotom. Premda je tijelo grešno, i nama je zabranjeno hoditi po njemu, a njegova se djela osuđuju jer žude protiv duha, te se ljudi zbog njega kore kao puteni, ipak tijelo nema takvu sramotu samo po sebi. Jer ne misli ono samo od sebe niti osjeća išta sa svrhom da savjetuje ili zapovijeda grijeh. Kako bi uistinu i moglo? Ono je samo poslužna stvar, a njegovo služenje nije poput služenja sluge ili bliskoga prijatelja, živih i ljudskih bića; nego ponajprije poput posude ili nečega takva: ono je tijelo, a ne duša. Čaša može poslužiti žednu čovjeku; a ipak, ako žedan čovjek ne prinese čašu svojim ustima, čaša neće pružiti nikakvu poslužnu službu. Stoga vrsna razlika, ili raspoznavno svojstvo čovjeka, nipošto ne leži u njegovu zemljanom počelu; niti je tijelo ljudska osoba, kao da je neka moć njegove duše i osobno svojstvo; nego je to stvar sasvim drukčije tvari i drukčijega stanja, premda pridodana duši kao imovina ili kao oruđe za životne zadaće. U skladu s time tijelo se u Pismu kori, jer duša ništa ne čini bez tijela u djelima požude, proždrljivosti, pijanstva, okrutnosti, idolopoklonstva i drugim djelima tijela, djelima, mislim, koja nisu ograničena na osjete, nego završavaju učincima. Poticaji grijeha, doista, kada ne završavaju učincima, obično se pripisuju duši: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je u srcu s njome počinio preljub.« Ali što je samo tijelo, bez duše, ikada učinilo u djelima kreposti, pravednosti, ustrajnosti ili čistoće? Kakve li pak besmislice pripisivati grijeh i zločin onoj tvari kojoj ne pripisujete nikakva dobra djela ni vlastiti značaj! Stranka koja pomaže u počinjenju zločina izvodi se pred sud samo tako da glavni prijestupnik koji je doista počinio zločin snosi težinu kazne, premda ni pomagač ne izbjegava optužbu. Veća je sramota koja pada na začetnika kada njegovi izvršitelji bivaju kažnjeni njegovom krivnjom. Više se udaraca nanosi onome tko potiče i zapovijeda zločin, dok u isto vrijeme onaj tko se pokorava takvoj zloj zapovijedi ne biva oslobođen krivnje.
41. Usprkos pokvarenosti čovjekove duše istočnim grijehom, ipak je ostao temelj na kojemu božanska milost može djelovati radi njezina oporavka duhovnim ponovnim rođenjem
Postoji, dakle, osim zla koje na dušu nadođe posredovanjem zloga duha, i prethodno, te u određenom smislu naravno zlo, koje izvire iz njezina pokvarena podrijetla. Jer, kako smo već rekli, pokvarenost naše naravi druga je narav koja ima svojega boga i oca, naime začetnika te pokvarenosti. Ipak postoji udio dobra u duši, onoga izvornoga, božanskoga i istinskoga dobra, koje je njezina prava narav. Jer ono što potječe od Boga radije se pomračuje negoli gasi. Može se doista pomračiti, jer nije Bog; utrnuti se, međutim, ne može, jer dolazi od Boga. Kao što dakle svjetlost, kada je prepriječi neprozirno tijelo, i dalje ostaje, premda se ne vidi zbog umetanja tako gustoga tijela; tako isto dobro u duši, bivajući pritisnuto zlom, zbog njegove pomračujuće naravi ili se uopće ne vidi, jer mu je svjetlost posve skrivena, ili se pak tek zalutala zraka vidi ondje gdje se probija kroz slučajan otvor. Tako su neki ljudi vrlo zli, a neki vrlo dobri; no ipak duše svih tvore samo jedan rod: čak i u najgorima ima nečega dobra, a u najboljima ima nečega zla. Jer sam je Bog bez grijeha; a jedini čovjek bez grijeha jest Krist, budući da je Krist također Bog. Tako božanstvo duše provaljuje u proročkim predviđanjima uslijed svojega pradavnoga dobra; i svjesna svoga podrijetla, svjedoči za Boga (svoga Tvorca) uzvicima kao što su: Dobri Bože! Bog zna! i Zbogom! Kao što nijedna duša nije bez grijeha, tako nijedna duša nije bez sjemena dobra. Stoga, kada duša prigrli vjeru, bivajući obnovljena u svojemu drugome rođenju vodom i silom odozgor, tada, pošto se ukloni veo njezine prijašnje pokvarenosti, gleda svjetlost u punome sjaju. Nju također (u njezinu drugom rođenju) prihvaća Duh Sveti, baš kao što je u njezinu prvome rođenju obuhvaća nečisti duh. Tijelo slijedi dušu sada sjedinjenu s Duhom kao dio vjenčanoga miraza, ne više sluga duše, nego Duha. O sretna li braka, ako se u njemu ne počini nikakva povreda bračnoga zavjeta!
42. San, zrcalo smrti, kao uvod u razmatranje smrti
Preostaje još (da raspravimo pitanje) smrti, kako bi naša građa završila ondje gdje je i sama duša privodi kraju; premda je Epikur u svojemu općepoznatom nauku ustvrdio da se smrt nas ne tiče. Ono što se raspadne, veli on, nema osjeta; a ono što je bez osjeta, nama je ništa. No, nije zapravo smrt ta koja se raspada i gubi osjet, nego ljudska osoba koja smrt doživljava. Pa ipak je i on priznao da trpljenje pripada biću kojemu pripada i djelovanje. Ako je dakle čovjeku svojstveno trpjeti smrt, koja rastvara tijelo i uništava osjetila, kolika je besmislica tvrditi da tako velika podložnost ne pripada čovjeku! Mnogo točnije Seneka kaže: »Nakon smrti svemu dolazi kraj, pa i samoj (smrti).« Iz te njegove tvrdnje nužno slijedi da će smrt pripadati samoj sebi, jer i sama ima kraj; a još više čovjeku, u čijem svršetku među »svime« svršava i ona sama. Smrt, (veli Epikur), ne pripada nama; onda po tome ni život ne pripada nama. Jer doista, ako ono što uzrokuje naš raspad nema veze s nama, onda i ono što nas sastavlja i oblikuje mora biti nepovezano s nama. Ako nam gubitak osjeta nije ništa, onda ni stjecanje osjeta ne može imati nikakve veze s nama. Činjenica je, međutim, da onaj tko uništava samu dušu, (kao što to čini Epikur), ne može a da ne uništi i smrt. Što se pak nas tiče, (budući da smo kršćani), moramo o smrti raspravljati onako kako bismo raspravljali o zagrobnom životu i o nekom drugom području duše, (pretpostavljajući) da u svakom slučaju mi pripadamo smrti, ako ona već ne pripada nama. Po istom načelu ni san, koji je pravo ogledalo smrti, nije stran našoj temi.
43. San je prirodna radnja, kako pokazuju druga razmatranja i svjedočanstvo Pisma
Raspravimo dakle najprije o snu, a potom o tome na koji se način duša susreće sa smrću. San zacijelo nije nadnaravna stvar, kako bi to neki filozofi htjeli, pretpostavljajući da je on posljedica uzroka koji se čine iznad naravi. Stoici tvrde da je san »privremeni prestanak djelatnosti osjetila«; epikurovci ga određuju kao prekid životnoga duha; Anaksagora i Ksenofan kao njegov umor; Empedoklo i Parmenid kao njegovo hlađenje; Straton kao odvajanje urođenoga duha (duše); Demokrit kao oskudicu duše; Aristotel kao prekid topline oko srca. Što se mene tiče, mogu slobodno reći da nikada nisam spavao na takav način da bih otkrio ijedno od tih stanja. Uistinu, nikako ne možemo vjerovati da je san umor; on je prije suprotno od toga, jer nesumnjivo uklanja umor, te se čovjek snom osvježuje umjesto da bude iscrpljen. Osim toga, san nije uvijek posljedica umora; a čak i kada jest, umor više ne traje. Niti mogu dopustiti da je san hlađenje ili slabljenje životne topline, jer naša tijela iz sna crpe toplinu na takav način da se pravilno raspršivanje hrane s pomoću sna ne bi moglo tako lako odvijati kada bi postojala prevelika toplina koja bi ga pretjerano ubrzavala, ili hladnoća koja bi ga usporavala, ako bi san imao navodni rashlađujući učinak. Tu je i daljnja činjenica da znojenje upućuje na pregrijanu probavu; a probava nam se pripisuje kao proces kuhanja, što je djelovanje povezano s toplinom, a ne s hladnoćom. Na sličan način, besmrtnost duše priječi vjerovanje u teoriju da je san prekid životnoga duha, ili oskudica duha, ili odvajanje urođenoga duha (duše). Duša propada ako doživi umanjenje ili prekid. Naše je jedino utočište, doista, složiti se sa stoicima, određujući da je san privremeni prestanak djelatnosti osjetila, koji pribavlja počinak samo tijelu, ne i duši. Jer duša, budući da je uvijek u pokretu i uvijek djelatna, nikada ne podliježe počinku, što je stanje strano besmrtnosti: jer ništa besmrtno ne dopušta nikakav kraj svojemu djelovanju; a san je kraj djelovanja. Doista, samo tijelu, koje je podložno smrtnosti, i jedino tijelu, san milostivo daruje prestanak rada. Onomu, dakle, tko posumnja je li san prirodna radnja, dijalektički stručnjaci dovode u pitanje čitavu razliku između naravnih i nadnaravnih stvari, tako da ono što je smatrao da je iznad naravi može, (ako želi), bez opasnosti pripisati naravi, koja je uistinu tako uredila stvari da se prividno mogu smatrati višima od nje; i tako su, naravno, sve stvari naravne ili nijedna nije naravna, (prema potrebi). Kod nas (kršćana), međutim, može dobiti pozornost samo ono što se predlaže razmatranjem Boga, Tvorca svih stvari o kojima sada raspravljamo. Jer mi vjerujemo da je narav, ako uopće išta jest, razumno djelo Božje. Razum naime upravlja snom; jer san je tako prikladan za čovjeka, tako koristan, tako nužan, da bez njega nijedna duša ne bi mogla pribaviti sredstvo za oporavak tijela, za obnovu njegovih snaga, za očuvanje njegova zdravlja, za pružanje prestanka rada i lijeka protiv truda, te za čije zakonito uživanje dan odlazi, a noć donosi odredbu oduzimajući svim predmetima samu njihovu boju. Budući da je dakle san prijeko potreban za naš život, zdravlje i pomoć, u njemu ne može biti ničega što ne bi bilo razumno i što ne bi bilo naravno. Zato liječnici izgone izvan dveri naravi sve što je protivno onome što je životno, zdravo i korisno za narav; jer za one bolesti koje su neprijateljske snu, bolesti uma i želuca, presudili su da su protivne naravi, te su takvom odlukom odredili kao njezin zaključak da je san posve naravan. Štoviše, kada izjavljuju da san nije naravan u letargičnom stanju, svoj zaključak izvode iz činjenice da je on naravan kada se odvija u dužnom i pravilnom vršenju. Svako se naime naravno stanje narušava bilo nedostatkom bilo pretjeranošću, dok se održava svojom pravom mjerom i količinom. Naravno će dakle po svome stanju biti ono što se može učiniti nenaravnim zbog nedostatka ili pretjeranosti. Pa što ako biste uklonili jelo i piće iz uvjeta naravi, ako se u njima nalazi glavni poticaj na san? Sigurno je da je čovjeku, od samoga početka njegove naravi, bio usađen taj nagon (za snom). Ako primate pouku od Boga, (naći ćete) da je praotac ljudskoga roda, Adam, okusio drijemež prije negoli je popio gutljaj počinka; zaspao je prije negoli je radio, ili čak prije negoli je jeo, štoviše, prije nego što je progovorio; kako bi ljudi vidjeli da je san naravno svojstvo i radnja, i to ona koja zapravo ima prvenstvo pred svim naravnim sposobnostima. Iz ovoga prvotnog primjera navedeni smo da već tada u snu prepoznamo sliku smrti. Jer kao što je Adam bio praslika Krista, Adamov je san nagovijestio smrt Krista, koji je imao usnuti smrtnim snom, kako bi se iz rane nanesene na Njegovu boku, na sličan način (kao što je Eva bila oblikovana), označila Crkva, prava majka živih. Zato je san tako ljekovit, tako razuman, i zapravo oblikovan po uzoru na onu smrt koja je opća i zajednička ljudskome rodu. Bog je, doista, htio (a može se usput reći da On u svojim rasporedbama uglavnom ništa nije priveo u djelo bez takvih pralikova i sjena) pred nas staviti, na potpuniji i savršeniji način od Platonova primjera, svakodnevnim ponavljanjem obrise čovjekova stanja, osobito što se tiče njegova početka i svršetka; pružajući tako ruku da spremnije pomogne našoj vjeri pralikom i prispodobama, ne samo riječima nego i stvarnostima. On stoga pred tvoj pogled stavlja ljudsko tijelo pogođeno prijateljskom silom drijemeža, oboreno blagom nužnošću počinka, nepomično u položaju, upravo onako kako je ležalo prije života i kako će ležati nakon što život prođe: ondje leži kao svjedočanstvo svoga oblika kada je prvi put načinjeno, i svoga stanja kada naposljetku bude pokopano, iščekujući dušu u oba stadija, u prvome prije njezina darivanja, u drugome nakon njezina nedavnog oduzimanja. U međuvremenu je duša u takvim okolnostima da se čini djelatnom na drugome mjestu, učeći se podnositi buduću odsutnost prikrivanjem svoje prisutnosti za taj čas. Uskoro ćemo doznati za slučaj Hermotima. No ipak ona u tom međuvremenu sanja. Odakle joj dakle snovi? Činjenica je da ona ne može posve počivati ili biti besposlena, niti narav svoje besmrtnosti ograničava na mirne sate sna. Ona dokazuje da posjeduje neprestano kretanje; putuje kopnom i morem, trguje, uzbuđuje se, radi, igra se, tuguje, raduje se, bavi se dopuštenim i nedopuštenim poslovima; pokazuje koliku moć ima čak i bez tijela, kako je dobro opremljena vlastitim udovima, iako u isto vrijeme odaje potrebu koju ima da svoju djelatnost ponovno utisne u neko tijelo. Sukladno tome, kada tijelo otrese svoj drijemež, ono pred tvojim očima potvrđuje uskrsnuće mrtvih vlastitim ponovnim preuzimanjem svojih naravnih radnji. Takav dakle mora biti i naravni razlog i razumna narav sna. Ako ga promatraš samo kao sliku smrti, započinješ vjeru, hraniš nadu, učiš i kako umrijeti i kako živjeti, učiš budnost čak i dok spavaš.
44. Priča o Hermotimu i nespavanje cara Nerona. Nema odvajanja duše od tijela do smrti
Što se tiče slučaja Hermotima, kažu da je u snu bivao lišen svoje duše, kao da je lutala daleko od njegova tijela poput osobe na odmoru. Njegova je žena izdala tu čudnu osobitost. Njegovi su neprijatelji, našavši ga kako spava, spalili njegovo tijelo, kao da je mrtvac: kada se njegova duša prekasno vratila, pripisala je (pretpostavljam) samoj sebi krivnju za ubojstvo. Ipak su dobri građani Klazomene utješili jadnoga Hermotima hramom u koji nijedna žena nikada ne ulazi, zbog sramote ove žene. A zašto ova priča? Zato da se, budući da pučko vjerovanje tako spremno drži san odvajanjem duše od tijela, lakovjernost ne bi poticala ovim slučajem Hermotima. To je zacijelo morala biti mnogo teža vrsta drijemeža: moglo bi se pretpostaviti da je to bila noćna mora, ili možda ona bolesna klonulost koju Soran predlaže nasuprot noćnoj mori, ili pak neka takva bolest kakvu je basna pripisala Epimenidu, koji je prespavao nekih pedeset godina. Svetonije nas, međutim, izvješćuje da Neron nikada nije sanjao, a Teopomp isto govori o Trasimedu; no Neron je pri kraju svoga života s mukom sanjao nakon nekoga silnog straha. Što bi se doista reklo, kada bi se vjerovalo da je slučaj Hermotimov bio takav da je počinak njegove duše bio stanje stvarne besposlenosti tijekom sna i stvarno odvajanje od njegova tijela? Možete nagađati da je to bilo bilo što drugo osim takve slobode duše koja dopušta bjegove od tijela bez smrti, i to stalnim ponavljanjem, kao da je to uobičajeno za njezino stanje i ustrojstvo. Kada bi mi se doista reklo da se takvo što ikada dogodilo duši, nalik potpunoj pomrčini sunca ili mjeseca, uistinu bih pretpostavio da je taj događaj bio uzrokovan samim Božjim zahvatom, jer ne bi bilo nerazumno da čovjek primi opomenu od Božanskoga Bića bilo putem upozorenja bilo putem straha, kao bljeskom munje ili iznenadnim udarom smrti; samo bi bilo mnogo prirodnije zaključiti da se taj postupak odvija snom, jer ako se mora pretpostaviti, (kao što pretpostavlja tvrdnja kojoj se protivimo), da to nije bio san, taj bi se događaj radije trebao dogoditi čovjeku dok je potpuno budan.
45. Snovi kao popratni učinak djelatnosti duše. Ekstaza
Dužni smo na ovome mjestu izložiti kakvo je mišljenje kršćana o snovima, kao pojavama sna i nipošto neznatnim ili beznačajnim uzbuđenjima duše, za koju smo izjavili da je uvijek zauzeta i djelatna zbog svoga neprestanog kretanja, što je opet dokaz i svjedočanstvo njezine božanske kakvoće i besmrtnosti. Kada dakle počinak pripadne ljudskim tijelima, budući da je to njihova osobita utjeha, duša, prezirući počinak koji joj nije naravan, nikada ne počiva; i budući da ne prima pomoć od udova tijela, služi se vlastitima. Zamislite gladijatora bez njegova oruđa ili oružja, i vozara bez njegove zaprege, koji ipak pokretima prikazuju cijeli tijek i napor svojih zanimanja: tu je borba, tu je okršaj; ali napor je uzaludan. Ipak se čini da je cijeli postupak izveden, premda očito nije stvarno ostvaren. Tu je čin, ali nema učinka. Tu moć nazivamo ekstazom, u kojoj osjetilna duša izlazi iz sebe same, na način koji čak nalikuje ludilu. Tako je u samome početku san bio uveden ekstazom: »I Bog posla ekstazu na Adama, i on zaspa.« San je došao na njegovo tijelo da mu pruži počinak, ali ekstaza je pala na njegovu dušu da ukloni počinak: iz te se same okolnosti još uvijek redovito događa (a iz toga reda proizlazi narav slučaja) da je san povezan s ekstazom. Doista, s kolikim stvarnim osjećajem, tjeskobom i patnjom doživljavamo radost, žalost i strah u svojim snovima! Dok nas ne bi ganuli nikakvi takvi osjećaji, koji bi naravno bili najobičnije tlapnje, kada bismo, dok sanjamo, bili gospodari samih sebe, (netaknuti ekstazom). U tim su snovima, doista, dobra djela beskorisna, a zločini bezazleni; jer nećemo biti osuđeni za prividna grješna djela, kao što nećemo biti ni okrunjeni za zamišljeno mučeništvo. No kako se, pitat ćeš, duša može sjećati svojih snova, kada se kaže da nema nikakve vlasti nad svojim radnjama? To pamćenje mora biti osobiti dar ekstatskoga stanja o kojemu raspravljamo, budući da ne proizlazi iz bilo kakva zakazivanja zdravoga djelovanja, nego posve iz naravnoga procesa; niti ono uklanja umno djelovanje, nego ga privremeno povlači. Jedno je potresti, drugo je pokrenuti; jedno je uništiti, drugo uznemiriti. Ono dakle što pamćenje pruža označava zdravlje uma; a ono što zdrav um ekstatično doživljava dok pamćenje ostaje nezapriječeno, jest svojevrsno ludilo. Za nas se prema tome ne kaže da smo ludi, nego da sanjamo u tome stanju; te da smo u punom posjedu svojih umnih sposobnosti, ako smo to ikada. Jer premda moć vršenja tih sposobnosti može u nama biti prigušena, ona ipak nije ugašena; osim što se može činiti da je i sama odsutna u isto vrijeme dok ekstaza djeluje u nama na svoj osobiti način, tako da pred nas iznosi slike zdravoga uma i mudrosti, jednako kao što iznosi i slike zastranjenja.
46. Raznolikost snova i viđenja. Epikur ih je podcjenjivao, premda su općenito bili vrlo cijenjeni. Primjeri snova
Sada se osjećamo ponukanima iznijeti mišljenje o značaju snova kojima je duša uzbuđena. A kada ćemo stići do teme smrti? Na takvo bih pitanje rekao: Kada Bog dopusti: ne dopušta dugo odgađanje ono što se u svakom slučaju mora dogoditi. Epikur je iznio svoje mišljenje da su snovi posve isprazne stvari; (ali to govori) oslobađajući Božanstvo svake brige, razarajući čitav poredak svijeta i dajući svemu izgled pukoga slučaja, nasumičnoga u svojim ishodima, prigodnoga u svojoj naravi. No ako je takva narav stvari, mora postojati neka prilika čak i za istinu, jer je nemoguće da ona bude jedina izuzeta od sudbine koja pripada svim stvarima. Homer je snovima dodijelio dvoja vrata, rožnata za istinu, bjelokosna za zabludu i privid. Jer, kažu, kroz rog se može vidjeti, dok je bjelokost neprozirna. Aristotel, premda izražava svoje mišljenje da su snovi u većini slučajeva neistiniti, ipak priznaje da u njima ima neke istine. Stanovnici Telmesa ne dopuštaju da su snovi u bilo kojem slučaju bez značenja, nego krive vlastitu slabost kada nisu u stanju odgonetnuti njihovo značenje. Tko je pak takav tuđinac ljudskome iskustvu da ponekad u snovima nije zamijetio neku istinu? Natjerat ću Epikura da se zacrveni ako se samo osvrnem na nekoliko značajnijih primjera. Herodot pripovijeda kako je Astijag, kralj Medijaca, vidio u snu kako iz utrobe njegove kćeri djevice istječe poplava koja je potopila Aziju; i opet, u godini koja je uslijedila nakon njezine udaje, vidio je lozu kako raste iz istoga dijela njezina tijela, koja je prekrila cijelu Aziju. Istu priču prije Herodota pripovijeda Haron iz Lampsaka. Oni koji su protumačili ta viđenja nisu prevarili majku kada su njezina sina odredili za tako velik pothvat, jer Kir je i potopio i prekrio Aziju. Filip Makedonski, prije nego što je postao otac, vidio je otisnuto na stidnici svoje supruge Olimpijade obličje maloga prstena, s lavom kao pečatom. Zaključio je da je potomstvo od nje nemoguće (pretpostavljam zato što lav samo jednom postaje otac), kada su Aristodem ili Aristofont slučajno naslutili da ništa beznačajno ili isprazno ne leži pod tim pečatom, nego da se navješćuje sin vrlo slavna značaja. Oni koji išta znaju o Aleksandru prepoznaju u njemu lava onoga malog prstena. O tome piše Efor. Nadalje, Heraklid nam pripovijeda da je neka žena iz Himere u snu vidjela Dionizijevu tiraniju nad Sicilijom. Euforion je javno zabilježio kao činjenicu da je prije negoli je rodila Seleuka njegova majka Laodika predvidjela da je on određen za carstvo Azije. Kod Strabona opet nalazim da je upravo zahvaljujući snu čak i Mitridat zaposjeo Pont; a od Kalistena nadalje doznajem da je po navještaju sna Ilir Baraliris proširio svoju vlast od Mološana do granica Makedonije. I Rimljani su poznavali takve snove. Iz sna je Marko Tulije (Ciceron) doznao kako je onaj koji je još bio tek mali dječak, u položaju obična građanina, koji bijaše tek običan Julije Oktavije i samome (Ciceronu) osobno nepoznat, bio predodređeni August, te zatomitelj i zatirač rimskih građanskih razdora. To je zabilježeno u Vitelijevim komentarima. No viđenja ove proročke vrste nisu se ograničavala samo na predskazivanja vrhovne vlasti, jer su ukazivala i na pogibelji i katastrofe: kao na primjer kada je Cezar zbog bolesti izostao iz bitke kod Filipa i time izbjegao mač Bruta i Kasija, a zatim, premda je očekivao da će se na bojištu suočiti s još većom opasnošću od neprijatelja, napustio svoj šator pokoravajući se Artorijevu viđenju, te tako izbjegao zarobljavanje od strane neprijatelja koji je ubrzo potom zaposjeo šator; ili opet, kada je kći Polikrata sa Sama predvidjela raspeće koje ga čeka po mazanju sunca i Jupiterovoj kupelji. Isto se tako u snu objavljuju visoke počasti i iznimni talenti; pronalaze se i lijekovi, razotkrivaju krađe i označuju blaga. Tako je Ciceronovu uzvišenost, dok je još bio mali dječak, predvidjela njegova dojilja. Labud iz Sokratovih grudi koji blago tješi ljude njegov je učenik Platon. Šakača Leonima Ahilej ozdravlja u snovima. Tragični pjesnik Sofoklo u snu otkriva zlatnu krunu koja je bila nestala s atenske akropole. Tragični glumac Neoptolem, primivši u snu naputke od samoga Ajanta, spašava od uništenja junakov grob na retejskoj obali pred Trojom; a uklanjajući propalo kamenje, vraća se obogaćen zlatom. Koliko tumača i ljetopisaca jamči za ovu pojavu? Tu su Artemon, Antifont, Straton, Filohor, Epiharm, Serapion, Kratip i Dionizije s Roda, te Hermip, čitava književnost onoga doba. Svima ću se samo nasmijati, ako se doista trebam smijati čovjeku koji je uobrazio da će nas uvjeriti kako je Saturn sanjao prije ikoga drugoga; u što možemo povjerovati samo ako je Aristotel, koji bi nam rado pripomogao k takvu mišljenju, živio prije bilo kojeg drugog čovjeka. Oprostite mi što se smijem. Epiharm je uistinu, kao i Atenjanin Filohor, snovima dodijelio najviše mjesto među proricanjima. Sav je svijet pun proročišta ove vrste: tu su proročišta Amfijaraja u Oropu, Amfiloha u Malu, Sarpedona u Troadi, Trofonija u Beotiji, Mopsa u Ciliciji, Hermione u Makedoniji, Pasifaje u Lakoniji. Zatim, opet, postoje i druga, o kojima će vam, s njihovim izvornim utemeljenjima, obredima i povjesničarima, zajedno s cjelokupnom književnošću o snovima, Hermip iz Berita u pet opsežnih svezaka pružiti iscrpan prikaz, sve do sitosti. No stoičari vrlo rado govore da nam je Bog, u svojoj najbudnijoj providnosti nad svakim poretkom, dao snove među ostalim zaštitama umijeća i znanosti proricanja, kao osobitu potporu naravnog proročišta. Toliko o snovima kojima čak i mi moramo pripisati vjerodostojnost, premda ih moramo tumačiti u drugom smislu. Što se pak tiče svih ostalih proročišta u kojima nitko nikada ne sanja, što bismo drugo o njima imali izjaviti doli da su đavolsko smišljanje onih duhova koji su već u ono doba prebivali u tim znamenitim osobama ili su smjerali oživjeti uspomenu na njih kao puko poprište svojih zlih nauma, idući tako daleko da krivotvore božansku moć pod njihovim obličjem i likom, te s jednakom ustrajnošću u zlu obmanjuju ljude samim svojim darovima lijekova, opomena i predviđanja, kojih je jedini učinak bio taj da nanesu to veću štetu svojim žrtvama što su im više pomagali; dok su ih sredstva kojima su pružali pomoć odvraćala od svakoga traženja pravoga Boga, usađujući u njihove umove predodžbe o lažnome? A dakako, tako poguban utjecaj nije zatvoren niti ograničen unutar međa svetišta i hramova: on luta uokolo, leti zrakom i cijelo je to vrijeme slobodan i nesputan. Tako da nitko ne može sumnjati kako su i sami naši domovi otvoreni tim đavolskim duhovima, koji salijeću svoj ljudski plijen svojim tlapnjama ne samo u svojim kapelama nego i u svojim odajama.
47. Različita razredba snova. Neki su od Boga poslani, poput Nabukodonozorovih snova; drugi su jednostavno plodovi naravi
Tvrdimo, dakle, da nam snove poglavito nanose demoni, premda se ponekad pokažu istinitima i nama naklonjenima. Međutim, kada sa smišljenom težnjom za zlom, o kojoj smo upravo govorili, poprime laskav i zamamljiv oblik, pokazuju se razmjerno ispraznima, varavima, mračnima, razuzdanima i nečistima. I nije čudo što slike poprimaju narav stvarnosti. No od Boga, koji je uistinu obećao da će »izliti milost Duha Svetoga na svako tijelo i odredio da Njegove sluge i Njegove sluškinje gledaju viđenja kao i da proriču«, valja smatrati da potječu sva ona viđenja koja se mogu usporediti sa samom Božjom milošću, kao poštena, sveta, proročka, nadahnuta, poučna, koja pozivaju na krepost, a čija obilata narav čini da se prelijevaju čak i na bezbožnike, budući da Bog s uzvišenom nepristranošću »daje kišu i sunce pravednima i nepravednima«. Uistinu je po Božjem nadahnuću Nabukodonozor usnio svoje snove; i gotovo veći dio čovječanstva prima spoznaju o Bogu iz snova. Tako biva da, kao što se Božje milosrđe obilno izlijeva na pogane, tako i napast Zloga nasrće na svete, od kojih on nikada ne odustaje u svojim zlobnim nastojanjima da im se prikrade kako god može u samome snu, ako ih već ne može napasti dok su budni. Treću vrstu snova činit će oni koje duša naizgled sama sebi stvara iz snažne zaokupljenosti posebnim okolnostima. Budući pak da duša ne može sanjati sama od sebe, jer je i Epiharm toga mišljenja, kako sama sebi može postati uzrokom ikakva viđenja? Mora li se onda ova vrsta snova prepustiti djelovanju naravi, pridržavajući za dušu, čak i kada je u stanju zanosa, moć podnošenja bilo kakvih zgoda koje je snađu? Oni pak snovi koji očito ne potječu ni od Boga, ni od đavolskoga nadahnuća, niti od duše, budući da su izvan dosega običnoga očekivanja, uobičajenoga tumačenja ili mogućnosti da ih se razumljivo ispripovijeda, morat će se pripisati u zasebnu kategoriju onoga što je čisto i jednostavno stanje zanosa i njegovih osobitih uvjeta.
48. Uzroci i okolnosti snova. Što najbolje pridonosi uspješnom sanjanju
Kažu da su snovi pouzdaniji i jasniji kada se dogode pred kraj noći, jer se tada budi krepkost duše, a težak san odlazi. Što se tiče godišnjih doba, snovi su mirniji u proljeće, budući da ljeto opušta, a zima na neki način otvrdnjuje dušu; dok jesen, koja je u drugim pogledima kušnja za zdravlje, zna oslabiti dušu slasnošću svojih plodova. Zatim, opet, što se tiče položaja tijela tijekom spavanja, ne bi trebalo ležati na leđima, niti na desnom boku, niti tako da se uvrće utroba, kao da joj se šupljina naopako rasteže: uslijedilo bi lupanje srca, ili bi pritisak na jetru izazvao bolnu smetenost uma. No kako god bilo, smatram da se sve to svodi na domišljato nagađanje prije negoli na siguran dokaz, premda tvorac toga nagađanja nije nitko manji doli Platon; a moguće je da sve to nije ništa drugo doli plod slučaja. No općenito govoreći, snovi će biti pod nadzorom čovjekove volje ako ih se uopće može usmjeravati; jer ne smijemo ispitivati što mnijenje s jedne strane, a praznovjerje s druge, propisuju za postupanje sa snovima u pogledu razlikovanja i mijenjanja različitih vrsta hrane. Što se praznovjerja tiče, imamo primjer kada se post propisuje onim osobama koje se namjeravaju podvrgnuti snu potrebnom za primanje proročanstva, kako bi takvo uzdržavanje proizvelo traženu čistoću; dok primjer mnijenja nalazimo kada Pitagorini učenici, kako bi postigli isti cilj, odbacuju bob kao hranu koja bi opteretila želudac i izazvala probavne smetnje. Ali trojica braće, koji bijahu Danielovi drugovi, zadovoljavajući se samo povrćem kako bi izbjegli onečišćenje kraljevskim jelima, primiše od Boga, uz drugu mudrost, napose dar pronicanja i tumačenja smisla snova. Što se mene tiče, jedva da znam ne bi li me post jednostavno naveo da sanjam tako duboko da ne bih bio svjestan jesam li uopće išta sanjao. Zar onda, upitat ćeš, trijeznost nema nikakve veze s ovom stvari? Zacijelo ima jednako toliko koliko i u cjelokupnom ovom predmetu: ako pruža kakvu dobru službu praznovjerju, daleko više pruža religiji. Jer čak i demoni zahtijevaju takvu stegu od svojih sanjara kao ugodu svojemu božanstvu, budući da znaju kako je to Bogu ugodno, jer Daniel, da ga ponovno navedem, »nije jeo ukusna kruha« kroz tri tjedna. No on se služio tim uzdržavanjem kako bi poniznošću ugodio Bogu, a ne sa svrhom da proizvede osjetljivost i mudrost za svoju dušu prije primanja priopćenja kroz snove i viđenja, kao da to ne bi radije trebalo izvršiti takvo djelovanje u stanju zanosa. Ova trijeznost, dakle, u kojoj se javlja naše pitanje, neće imati nikakve veze s poticanjem zanosa, nego će radije poslužiti kao preporuka da ga izvodi Bog.
49. Nijedna duša po naravi nije lišena snova
Što se tiče onih osoba koje pretpostavljaju da dojenčad ne sanja, na temelju toga što se sve funkcije duše tijekom života obavljaju prema sposobnosti dobi, oni bi trebali pozorno promatrati njihovo drhtanje, trzaje i vedre osmijehe dok spavaju, te iz takvih činjenica razumjeti da su to osjećaji njihove duše dok sanja, koji tako spremno izbijaju na površinu kroz nježnu krhkost njihova djetinjeg tijela. Činjenica pak da se za afrički narod Atlante govori kako provode noć u duboku letargičnu snu navlači na njih prijekor da nešto nije u redu s ustrojstvom njihove duše. Ili je glasina, koja je povremeno klevetnička prema barbarima, prevarila Herodota, ili pak velika četa takvih demona gospodari u tim barbarskim krajevima. Budući da, uistinu, Aristotel primjećuje o nekom junaku sa Sardinije da je uskraćivao moć viđenja i snova onima koji su se utjecali njegovu svetištu radi nadahnuća, mora biti da je u volji i hiru demona kako oduzeti tako i podijeliti sposobnost snova; a iz ove okolnosti mogla je proizići ona iznimna činjenica, koju smo spomenuli, da su Neron i Trazimed sanjali tek tako kasno u životu. Mi pak snove izvodimo od Boga. Zašto onda Atlanti nisu primili sposobnost sanjanja od Boga, jer uistinu nema naroda koji je sada tuđinac Bogu, otkad evanđelje sjaji svojim slavnim svjetlom diljem svijeta do nakraj zemlje? Može li dakle biti da je glasina prevarila Aristotela, ili je taj hir i dalje običaj demona? Zauzmimo bilo koje stajalište o tome slučaju, samo neka se ne zamišlja da je ijedna duša po svojemu naravnom ustrojstvu lišena snova.
50. Apsurdno Epikurovo mišljenje i bezbožne tlapnje krivovjerca Menandra o smrti; čak su i Enoh i Ilija pridržani za smrt
Dosad smo dovoljno rekli o snu, zrcalu i slici smrti, a isto tako i o djelatnostima sna, to jest snovima. Prijeđimo sada na razmatranje uzroka našega odlaska odavde, to jest određenja i tijeka smrti, jer ni nju ne smijemo ostaviti neispitanu i neistraženu, premda je ona sama kraj svih pitanja i istraživanja. Prema općem osjećaju ljudskoga roda, izjavljujemo da je smrt »dug naravi«. Toliko je utvrđeno glasom Božjim; takav je ugovor sa svime što se rađa, tako da se već time pobija hladna Epikurova tlapnja, koji kaže da mi takav dug ne dugujemo; i ne samo to, nego se odbacuje i ludo mišljenje samarijanskoga krivovjerca Menandra, koji tvrdi da smrt ne samo da nema ništa s njegovim učenicima, nego da ih uistinu nikada ne dostiže. On se pretvara da je primio takav nalog od tajne moći Onoga odozgo, da svi koji prime njegovo krštenje postaju besmrtni, neraspadljivi i u trenu zaodjeveni uskrsnim životom. Čitamo, bez sumnje, o mnogim čudesnim vrstama voda: kako, na primjer, vinska kakvoća rijeke opija ljude koji piju iz Linkesta; kako u Kolofonu vode proročkoga izvora udaraju ljude ludilom; kako je Aleksandar bio ubijen otrovnom vodom s gore Nonakride u Arkadiji. Zatim, opet, bijaše u Judeji prije Kristova vremena kupalište ljekovite moći. Dobro je poznato kako je pjesnik opjevao močvarni Stiks kao onaj koji čuva ljude od smrti; premda je Tetida, unatoč toj zaštiti, morala oplakivati svoga sina. A što se toga tiče, kada bi i sam Menandar zaronio u taj slavni Stiks, na koncu bi zacijelo morao umrijeti; jer se mora doći do Stiksa, smještena kako po svim predajama jest u podzemnim predjelima mrtvih. No što su i gdje su te blagoslovljene i očaravajuće vode kojima se čak ni Ivan Krstitelj nikada nije služio u svojim prethodnim posluživanjima, niti ih je Krist poslije njega ikada objavio svojim učenicima? Kakva je to bila čudesna Menandrova kupelj? Smiješan je to čovjek, držim. Ali zašto je takav kladenac bio tako rijetko tražen, tako nepoznat, onaj kojemu je tako malo tko ikada pribjegao radi svojega očišćenja? Uistinu vidim razlog za sumnju u tako rijetku pojavu sakramenta uz koji je vezano toliko sigurnosti i spasa, i koji ukida uobičajeni zakon umiranja čak i u službi samoga Boga, kada naprotiv svi narodi moraju »uzaći na goru Gospodnju i u dom Boga Jakovljeva«, koji od svojih svetaca u mučeništvu traži onu smrt koju je iziskivao čak i od svojega Krista. Nitko neće pripisati magiji takav utjecaj koji bi izuzeo od smrti ili koji bi osvježio i oživio život, poput vinove loze obnovom njezina stanja. Takva moć nije bila dana ni samoj velikoj Medeji, u svakom slučaju ne nad ljudskim bićem, ako joj je i bila dopuštena nad bezazlenom ovcom. Enoh je bez sumnje bio prenesen, a tako i Ilija; niti su iskusili smrt: ona je bila odgođena, i to samo odgođena, sasvim sigurno: oni su pridržani za trpljenje smrti, kako bi svojom krvlju utrnuli Antikrista. Čak je i Ivan podnio smrt, premda je u pogledu njega prevladavalo neutemeljeno očekivanje da će ostati na životu do dolaska Gospodnjega. Krivovjerja, doista, ponajviše brzopleto nastaju iz primjera koje mi sami pružamo: ona pribavljaju svoje obrambeno oružje s istoga mjesta koje napadaju. Cijelo se pitanje ukratko rješava ovim izazovom: gdje se nalaze ljudi koje je sam Menandar krstio? Koje je uronio u svoj Stiks? Neka istupe i stanu pred nas ti njegovi apostoli koje je učinio besmrtnima! Neka ih moj nevjerni Toma vidi, neka ih čuje, neka ih opipa, i bit će uvjeren.
51. Smrt u potpunosti odvaja dušu od tijela
Ali djelovanje smrti jasno je i očito: ono je odvajanje tijela i duše. Neki pak, s obzirom na besmrtnost duše, koju tako slabo shvaćaju jer nisu poučeni od Boga, zastupaju je tako bijednim dokazima da bi rado naveli na pomisao kako se pojedine duše drže uz tijelo čak i nakon smrti. Upravo u tom smislu Platon, premda one duše koje mu se sviđaju smjesta otprema na nebo, ipak u svojoj Državi iznosi pred nas truplo nepokopana čovjeka, koje se dugo očuvalo bez raspadanja zbog toga što je duša, kako on veli, ostala neodvojena od tijela. U istom smislu i Demokrit primjećuje kako u grobu još prilično dugo rastu čovjekovi nokti i kosa. Sasvim je, naime, moguće da je narav ozračja pogodovala očuvanju spomenutoga trupla. Što ako je zrak bio osobito suh, a tlo slano? Što ako je i tvar samoga tijela bila neobično suha i usahla? Što, k tome, ako je način smrti već uklonio iz trupla svu tvar podložnu truljenju? Što se noktiju tiče, budući da su oni početak živaca, lako se može činiti da se izdužuju uslijed opuštanja i rastezanja samih živaca, te da sve više izviruju kako meso propada. Kosa se pak hrani iz mozga, što bi joj omogućilo dugotrajno trajanje kao njezina tajna hrana i zaštita. Doista, i kod samih živih ljudi cijela je kosa bujna ili rijetka u razmjeru s obiljem mozga. Imate liječnike koji to potvrđuju. No ni djelić duše nikako ne može ostati u tijelu, koje je i samo određeno da nestane kada vrijeme dokine cjelokupnu pozornicu na kojoj je tijelo odigralo svoju ulogu. Pa ipak, čak i to djelomično preživljavanje duše nalazi mjesta u mišljenjima nekih ljudi; i zbog toga ne dopuštaju da se tijelo na pogrebu sažeže vatrom, jer žele poštedjeti taj mali ostatak duše. Postoji, međutim, i drugi način tumačenja ovoga pobožnog postupanja, ne kao da ono ide u prilog ostacima duše, nego kao da želi odvratiti okrutan običaj u interesu samoga tijela; budući da ono, kao ljudsko, i samo ne zaslužuje svršetak kakav se dosuđuje i ubojicama. Istina je, naime, da je duša nedjeljiva, jer je besmrtna; (I ta nas činjenica) primorava vjerovati da je sama smrt nedjeljiv čin, koji nedjeljivo zahvaća dušu, ne doduše zato što je ona besmrtna, nego zato što je nedjeljiva. Smrt bi se, naime, morala razdijeliti u svome djelovanju kada bi duša bila djeljiva na čestice od kojih bi se ijedna morala sačuvati za kasniji stadij smrti. Po tom računu, dio smrti morao bi zaostati za dio duše. Nije mi nepoznato da još postoji neki trag takva mišljenja. Doznao sam to od jedne osobe iz naše zajednice. Poznat mi je slučaj žene, kćeri kršćanskih roditelja, koja je u samom cvijetu svoje dobi i ljepote mirno usnula (u Isusu), nakon izvanredno sretna, premda kratkotrajna bračnoga života. Prije nego što su je položili u grob, i dok je svećenik započinjao propisani obred, na sam prvi dah njegove molitve odmaknula je ruke od bokova, položila ih u stav pobožnosti te ih nakon završetka svetoga bogoslužja ponovno vratila uz bokove. Zatim, opet, postoji ona dobro poznata priča među našima, da se jedno tijelo na nekome groblju svojevoljno pomaknulo kako bi napravilo mjesta drugome tijelu koje je trebalo položiti pokraj njega. Ako se, a tako i jest, slične priče pripovijedaju među poganima, (možemo zaključiti samo to) da Bog posvuda očituje znakove svoje moći, svojima na utjehu, a tuđincima za svjedočanstvo. Uistinu bih mnogo radije pretpostavio da se takvo znamenje dogodilo izravnim Božjim djelovanjem negoli zbog kakvih ostataka duše: jer ako bi od nje preostao kakav ostatak, zacijelo bi pokrenuo i ostale udove; a čak i da je pokrenuo ruke, to ipak ne bi bilo radi molitve. Niti bi se mrtvac jednostavno zadovoljio time da napravi mjesta svome susjedu: osim toga, i samome bi sebi koristio promjenom položaja. No iz ma kojega uzroka proizlazile te pojave, koje morate ubrojiti među znakove i čudesa, nemoguće je da one propisuju zakon naravi. Smrt, ako jednom zaostane za cjelovitošću u djelovanju, nije smrt. Ako preostane i najmanji djelić duše, on čini stanje života. Smrt se neće pomiješati sa životom ništa više negoli noć s danom.
52. Svaka je smrt nasilje nad naravlju koje proizlazi iz grijeha; grijeh kao zadiranje u narav kakvu je Bog stvorio
Takvo je, dakle, djelo smrti: odvajanje duše od tijela. Ostavljajući po strani kobi i slučajne okolnosti, ona se, prema ljudskim shvaćanjima, dijeli u dva oblika, redoviti i izvanredni. Redovitu pripisuju naravi, koja vrši svoj tihi utjecaj pri preminuću svakoga pojedinca; za izvanrednu se kaže da je protivna naravi, te se zbiva pri svakoj nasilnoj smrti. Što se pak tiče naših vlastitih nazora, mi znamo kakvo je bilo čovjekovo podrijetlo, te smjelo tvrdimo i postojano ustrajemo u tome da se smrt čovjeku ne događa kao prirodna posljedica, nego zbog krivnje i nedostatka koji sam po sebi nije naravan; premda je zacijelo dovoljno lako primijeniti naziv naravan na nedostatke i okolnosti koji nam se (iako uslijed pojave izvanjskoga uzroka) čine neodvojivima od samoga našeg rođenja. Da je čovjeku neposredno određeno umrijeti kao uvjet njegova stvorenja, tada bi se smrt, dakako, morala pripisati naravi. A da mu nije bilo tako određeno umrijeti, dokazuje sam zakon koji je njegov položaj učinio ovisnim o opomeni, a smrt posljedicom čovjekova slobodnog izbora. Uistinu, da nije sagriješio, on zasigurno ne bi umro. Ne može biti narav ono što nastaje vršenjem volje nakon što joj je ponuđen izbor, a ne po nužnosti kao ishodu nekoga neumoljivog i nepromjenjivog stanja. Prema tome, premda smrt ima različite ishode, budući da su joj uzroci mnogostruki, ne možemo reći da je i najlakša smrt toliko blaga da se ne bi zbila nasiljem (nad našom naravlju). Sam zakon koji proizvodi smrt, ma kako bio jednostavan, ipak je nasilje. Kako bi i moglo biti drukčije kada se tako prisno zajedništvo duše i tijela, tako nerazdvojan zajednički rast dviju sestrinskih supstancija od samoga njihova začeća, raskida i razdvaja? Jer premda čovjek može izdahnuti od radosti, poput Spartanca Hilona dok je grlio sina koji je upravo pobijedio na Olimpijskim igrama; ili od slave, poput Atenjanina Klidema dok je primao zlatni vijenac za vrsnoću svojih povijesnih spisa; ili u snu, poput Platona; ili u napadaju smijeha, poput Publija Krasa, smrt je ipak odveć nasilna, dolazeći na nas neobičnim i tuđim sredstvima, izgoneći dušu načinom koji je posve njezin, pozivajući nas da umremo u času kada bi se moglo veselo živjeti u radosti i časti, u miru i ugodnostima. To je i dalje nasilje nad brodovima: premda daleko od kaferejskih hridi, nenapadnuti olujama, bez vala koji bi ih razbio, uz povoljan vjetar, u glatkoj plovidbi, s veselom posadom, oni tonu usred potpune sigurnosti, iznenada, uslijed kakva unutarnjeg potresa. Nisu drukčiji ni brodolomi života, ishodi čak i spokojne smrti. Nije važno plovi li posuda ljudskoga tijela s netaknutim gredama ili razbijena olujama, ako je plovidba duše uništena.
53. Budući da je nepodijeljena, čitava duša ostaje do posljednjega časa životnosti; nikada se ne povlači iz tijela djelomično ili u dijelovima
No gdje će se naposljetku duša morati nastaniti kada bude gola i lišena tijela? Zacijelo ne smijemo oklijevati poći za njom onamo, po redu našega istraživanja. Ipak, ponajprije moramo u potpunosti iznijeti ono što pripada temi koja je pred nama, kako nitko, zato što smo spomenuli različite ishode smrti, ne bi od nas očekivao njihov poseban opis, što bi radije trebalo prepustiti liječnicima, koji su pravi procjenitelji onoga što pripada smrti ili njezinim uzrocima te stvarnim stanjima ljudskoga tijela. Dakako, s ciljem očuvanja istine o besmrtnosti duše, raspravljajući o ovoj temi, morat ću pri spomenu smrti uvesti izraze o rastvaranju takva smisla koji kao da nagovještava da duša izmiče postupno i dio po dio; jer ona se povlači (iz tijela) sa svim obilježjima opadanja, čineći se podložnom propadanju, te nam nameće pomisao da biva uništena sporim postupkom svoga odlaska. No čitav razlog te pojave nalazi se u tijelu i proizlazi iz tijela. Jer kakva god bila vrsta smrti (koja djeluje na čovjeka), ona bez sumnje proizvodi uništenje ili tvari, ili područja, ili prolaza životnosti: tvari, kao što su žuč i krv; područja, kao što su srce i jetra; prolaza, kao što su vene i arterije. Budući da su ti dijelovi tijela pojedinačno opustošeni povredom svojstvenom svakome od njih, sve do samoga konačnog sloma i dokidanja životnih snaga, drugim riječima, svrha, sjedišta i djelatnosti naravi, mora se dogoditi, usred postupnoga propadanja njezinih oruđa, boravišta i prostora, da i sama duša, prisiljena napuštati svaki pojedini dio, poprima privid kao da se smanjuje do ništavila; na sličan način kao što se pretpostavlja da je sam vozač posustao kada mu konji, zbog umora, uskrate svoje snage. No ta se pretpostavka odnosi samo na okolnosti lišene osobe, a ne na stvarno stanje trpljenja. Jednako tako vozač tijela, životni duh, posustaje zbog slabosti svoga vozila, a ne svoje vlastite, napuštajući svoje djelo, ali ne i svoju snagu, malakšući u djelovanju, ali ne i u bitnome stanju, osiromašen u mogućnostima, ali ne i u supstanciji, jer prestaje pokazivati svoju prisutnost, ali ne prestaje postojati. Tako svaka brza smrt, kao što je odrubljivanje glave ili lomljenje vrata, što smjesta otvara prostran izlaz za dušu; ili iznenadna propast, koja jednim udarcem satire svako životno djelovanje, poput onoga unutarnjeg rasapa, kapi, ne usporava bijeg duše niti mučno razdjeljuje njezin odlazak na uzastopne trenutke. Gdje je pak smrt dugotrajna, duša napušta svoj položaj na način na koji biva i sama napuštena. Pa ipak se tim postupkom ne komada na dijelove: ona se polako izvlači; a dok se tako izvlači, čini se kao da je posljednji ostatak tek djelić nje same. Nikakav se dio, međutim, ne smije smatrati odvojivim zato što je posljednji; niti ga se, zato što je malen, smije smatrati podložnim raspadanju. Sukladan nizu jest njegov svršetak, a sredina se produžuje do krajnosti; i ostaci prianjaju uz cjelinu te bivaju dočekani, ali ih ona nikada ne napušta. Čak ću se usuditi reći da je ono posljednje od cjeline sama cjelina; jer dok je manje i najposljednije, ono ipak pripada cjelini i dovršuje je. Odatle se, doista, mnogo puta događa da je duša pri samome odvajanju snažnije uzgibana tjeskobnijim pogledom i oživjelom rječitošću; dok s uzvišenijega i slobodnijeg položaja na koji je sada postavljena, posredstvom svoga posljednjeg ostatka koji se još zadržava u tijelu, izriče ono što vidi, što čuje i što počinje spoznavati. Platonovskim izrazom, doduše, tijelo je tamnica, ali apostolovim ono je »hram Božji«, jer je u Kristu. Ipak, (kako se mora priznati), zbog svoje zatvorenosti ono priječi i zamračuje dušu te je prlja srašćenošću s tijelom; odakle biva da svjetlo koje obasjava predmete dopire do duše na zbrkaniji način, kao kroz prozor od rožine. Bez sumnje, kada se duša snagom smrti oslobodi svoje srašćenosti s tijelom, samim se tim oslobođenjem čisti i pročišćuje: štoviše, sigurno je da ona izmiče iz koprene tijela na otvoren prostor, k svojemu jasnom, čistom i nutarnjem svjetlu; i tada osjeća kako uživa u svome oslobođenju od tvari te po svojoj slobodi ponovno zadobiva svoje božansko dostojanstvo, kao onaj koji se budi iz sna pa od slika prelazi k zbiljnostima. Tada kazuje ono što vidi; tada kliče ili se boji, već prema tome kakvo nalazi boravište pripravljeno za nju, čim ugleda samo lice anđela, onoga tužitelja duša, Merkura pjesnikâ.
54. Kamo odlazi duša kad napusti tijelo? Mišljenja filozofa redom su manje ili više besmislena; Platonov Had
Na pitanje, dakle, kamo se duša povlači, sada dajemo odgovor. Gotovo svi filozofi koji drže do besmrtnosti duše, bez obzira na svoja posebna gledišta o tom predmetu, ipak zahtijevaju za nju to (vječno stanje), kao Pitagora, Empedoklo i Platon, kao i oni koji joj dopuštaju izvjesnu odgodu od časa napuštanja tijela do sveopćega požara, te kao stoici, koji u gornje stanove smještaju samo svoje duše, to jest duše mudraca. Platon, istina, ne dopušta to odredište svim dušama, bez razlike, čak ni svih filozofa, nego samo onih koji su njegovali svoju mudrost iz ljubavi prema dječacima. Toliku povlasticu nečistoća zadobiva u rukama filozofa! Po njegovu sustavu, dakle, duše se mudraca uzdižu visoko u eter: prema Ariju, u zrak; prema stoicima, na Mjesec. Čudim se, doista, što zemlji prepuštaju duše nemudrih, kada tvrde da čak i njih poučavaju mudraci, toliko njihovi nadređeni. Jer gdje je ta škola u kojoj su mogle biti poučavane u golemome prostoru koji ih dijeli? Kojim su putem duše učenice mogle pohađati svoje učitelje kada su jedne od drugih rastavljene tako dalekim razmakom? Kakvu im pak korist uopće može donijeti ikakva pouka u njihovu stanju poslije smrti, kada se nalaze na rubu propasti od sveopćega ognja? Sve ostale duše oni strovaljuju u Had, koji Platon u svome Fedonu opisuje kao krilo zemlje, gdje se skuplja, taloži i isparava sva nečistoća svijeta, i gdje svaki pojedini dašak zraka samo čini još gušćima nečistoće te uzavrele mase.
55. Kršćansko poimanje položaja Hada; blaženstvo raja neposredno nakon smrti; povlastica mučenikâ
Mi sami ne smatramo da su donji krajevi (Hada) puka šupljina, niti kakva podzemna odvodna jama svijeta, nego golem dubok prostor u unutrašnjosti zemlje i skrovito skrovište u samoj njezinoj utrobi; budući da čitamo kako je Krist u svojoj smrti proveo tri dana u srcu zemlje, to jest u tajnome nutarnjem skrovištu koje je skriveno u zemlji, okruženo zemljom i položeno povrh bezdanih dubina koje leže još niže. I premda je Krist Bog, ipak je, budući ujedno i čovjek, »umro po Pismima« i »po istim Pismima bio pokopan«. Istome je zakonu svoga bića u potpunosti udovoljio ostajući u Hadu u obličju i stanju mrtva čovjeka; niti je uzišao u nebeske visine prije negoli je sišao u donje dijelove zemlje, kako bi ondje patrijarhe i proroke učinio dionicima sebe samoga. (Budući da je tako), morate smatrati da je Had podzemno područje, i držati podalje one koji su previše oholi da bi povjerovali kako duše vjernika zaslužuju mjesto u donjim krajevima. Ti ljudi, koji su »sluge veće od svoga Gospodara i učenici veći od svoga Učitelja«, bez sumnje bi prezreli primiti utjehu uskrsnuća ako bi je morali čekati u krilu Abrahamovu. No s tom je svrhom, kažu oni, Krist sišao u pakao, da mi sami ne bismo morali silaziti onamo. Pa dobro, kakva je onda razlika između pogana i kršćana ako ista tamnica čeka sve njih kad umru? Kako će se, uistinu, duša uzdići na nebo, gdje Krist već sjedi zdesna Ocu, kada se još nije po Božjoj zapovijedi začula arkanđelova trublja, kada još oni koje dolazak Gospodnji zatekne na zemlji nisu poneseni u zrak u susret Njemu o Njegovu dolasku, zajedno s mrtvima u Kristu koji će prvi uskrsnuti? Nikome nebo nije otvoreno; zemlja je za njega još sigurna, ne bih rekao da je zatvorena pred njim. Kada naime svijet prođe, tada će se otvoriti kraljevstvo nebesko. Zar ćemo onda morati spavati visoko gore u eteru, s Platonovim dječkoljubnim velikanima; ili u zraku s Arijem; ili oko Mjeseca sa stoicističkim Endimionima? Ne, nego u raju, kažete mi, kamo su se već patrijarsi i proroci preselili iz Hada u pratnji Gospodinova uskrsnuća. Kako to, dakle, da područje raja, koje se, kako je Duhu objavljeno Ivanu, nalazilo pod žrtvenikom, ne pokazuje u sebi nikakve druge duše osim duša mučenika? Kako to da je najhrabrija mučenica Perpetua na dan svoje muke ondje vidjela samo svoje sudrugove mučenike, u viđenju raja koje je primila, ako ne zato što mač koji je čuvao ulaz nije dopuštao nikome ući onamo, osim onima koji su umrli u Kristu, a ne u Adamu? Nova smrt za Boga, upravo ona izvanredna za Krista, biva primljena u odaju smrtnosti, posebno preuređenu i prilagođenu da primi novopridošlicu. Uočite, dakle, razliku između poganina i kršćanina u njihovoj smrti: ako morate položiti svoj život za Boga, kako Tješitelj savjetuje, to nije u blagim groznicama i na mekim posteljama, nego u oštrim bolima mučeništva: morate uzeti križ i nositi ga za svojim Učiteljem, kako vas je On sam poučio. Jedini ključ za otključavanje raja jest krv vašega vlastitog života. Imate našu raspravu (o Raju), u kojoj smo utvrdili stajalište da se svaka duša čuva pod stražom u Hadu sve do dana Gospodnjega.
56. Pobijanje homerskog shvaćanja o zadržavanju duše izvan Hada zbog nepokopanoga tijela; pobijanje tvrdnje da prerano odijeljene duše moraju čekati na ulazak u Had
Postavlja se pitanje događa li se to odmah nakon odlaska duše iz tijela, bivaju li neke duše u međuvremenu iz posebnih razloga zadržane ovdje na zemlji te je li im dopušteno po vlastitoj volji ili posredovanjem vlasti naknadno se ukloniti iz Hada? Čak ni za takva mišljenja nipošto ne manjka onih koji ih sa samopouzdanjem iznose. Vjerovalo se da nepokopani mrtvaci nisu primani u podzemne predjele prije nego što prime dostojan ukop, kao u slučaju Homerova Patrokla, koji u snu usrdno moli Ahila za ukop jer ne može ući u Had kroz ikoja druga vrata budući da ga duše pokopanih mrtvaca neprestano odguruju. Znamo da je Homer ovdje pokazao više od pjesničke slobode; na umu je imao prava pokojnikâ. Naime, razmjerno njegovoj brizi za pravedne počasti groba bila je i njegova osuda onoga odgađanja ukopa koje je štetilo dušama. Njegova je namjera bila dodati i opomenu da nitko, zadržavajući u svojoj kući tijelo prijatelja, ne izlaže sebe zajedno s pokojnikom većoj šteti i nevolji zbog neprimjerene utjehe koju hrani bolju i tugom. Stoga je imao dvostruki cilj prikazujući tužaljke nepokopane duše: želio je sačuvati čast mrtvima žurnim obavljanjem njihova sprovoda, kao i ublažiti osjećaje žalosti koje je budio spomen na njih. No, na koncu, kako li je samo isprazno pretpostavljati da bi duša mogla nositi obrede i potrebe tijela ili ijednu od njih ponijeti sa sobom u podzemne predjele! A koliko li je još ispraznije ako se pretpostavi da duši nastaje šteta od onoga zanemarivanja ukopa koje bi ona zapravo trebala primiti kao dobročinstvo! Jer zacijelo bi duša koja nije imala volje umrijeti radije izabrala što je moguće kasnije preseljenje u Had. Voljet će nemarna baštinika po čijoj zasluzi još uvijek uživa svjetlost. Ako je pak sigurno da duši nastaje šteta od kasnoga ukopa tijela, a bit štete leži u zanemarivanju ukopa, ipak je u najvišem stupnju nepravedno da sve zlo pretrpi ona kojoj se to grješno odgađanje nikako ne može pripisati, jer sva krivnja dakako pada na najbliže pokojnikove rođake. Kažu također da one duše koje su ugrabljene preranom smrću lutaju amo tamo dok ne ispune ostatak godina koje bi proživjele da nije bilo njihove nepravodobne kobi. No ili su dani određeni svakome čovjeku ponaosob, a ako su tako određeni, ne mogu pretpostaviti da se mogu skratiti; ili ako se unatoč takvu određenju mogu skratiti voljom Božjom ili nekim drugim moćnim utjecajem, tada tvrdim da takvo skraćivanje nema nikakve valjanosti ako se oni još uvijek mogu dovršiti na neki drugi način. Ako s druge strane nisu određeni, ne može postojati nikakav ostatak koji bi se trebao ispuniti za neodređena razdoblja. Moram primijetiti još nešto. Pretpostavimo da je to dojenče koje umre još privijeno na prsa; ili nedozreli dječak; ili opet mladić koji je dosegao zrelost: pretpostavimo povrh toga da je život u svakom pojedinom slučaju trebao doseći punih osamdeset godina, kako je moguće da duša ijednoga od njih provede sve te uskraćene godine ovdje na zemlji nakon što je smrću izgubila tijelo? Životna se dob ne može proživjeti bez tijela, budući da se uz pomoć tijela obavljaju dužnosti i napori životnoga vijeka. Neka naši vlastiti vjernici k tomu imaju na umu da će duše o uskrsnuću ponovno primiti ista ona tijela u kojima su umrle. Stoga se mora očekivati da naša tijela ponovno poprime ista stanja i iste dobi, jer upravo te pojedinosti podjeljuju tijelima njihove posebne oblike. Na koji način onda duša dojenčeta može tako provesti na zemlji svoj ostatak godina da bi o uskrsnuću mogla poprimiti stanje osamdesetogodišnjaka, premda je jedva proživjela mjesec dana? Ili ako bude potrebno da se određeni dani života ispune ovdje na zemlji, mora li duša zajedno s tim danima proći i isti onaj životni tijek u svim njegovim mijenama, koji je i sam određen da prati dosuđene dane? Mora li se baviti školskim učenjem u svom prijelazu iz djetinjstva u dječaštvo; vojnikovati u zanosu i snazi mladosti i ranoga muževnoga doba; te susretati ozbiljne i sudske odgovornosti u zrelijim godinama između zrelosti i starosti? Mora li trgovati radi dobitka, obrađivati tlo motikom i plugom, ploviti morem, voditi parnice, stupati u brak, mučiti se i raditi, podnositi bolesti i sve nezgode sreće i nesreće koje je čekaju u protoku godina? No kako se svi ti poslovi mogu voditi bez tijela? Život proživljen bez života? No reći ćete mi da to određeno razdoblje o kojem je riječ treba biti lišeno svakoga događaja, da se treba dovršiti pukim protjecanjem. Što onda priječi da se ono ispuni u Hadu, gdje nema apsolutno nikakve koristi kojoj biste ga mogli namijeniti? Stoga tvrdimo da svaka duša, ma koje dobi bila pri napuštanju tijela, ostaje nepromijenjena u istoj, sve dok ne dođe vrijeme kada će se obećano savršenstvo ostvariti u stanju dolično prilagođenu mjeri neusporedivih anđela. Zato se mora smatrati da one duše provode progonstvo u Hadu za koje ljudi drže da su odnesene nasiljem, osobito okrutnim mukama, poput onih na križu, pod sjekirom, od mača i od lava; no mi ne smatramo nasilnim onim smrtima koje dosuđuje pravda, ta osvetnica nasilja. Tako dakle, reći ćete, sve su opake duše prognane u Had. Ne tako brzo, moj je odgovor. Moram vas prisiliti da odredite što mislite pod Hadom, koje od njegova dva područja, područje dobrih ili zlih. Ako mislite na zle, sve što mogu reći jest da već sada duše opakih zaslužuju biti predane tim boravištima; ako pak mislite na dobre, zašto biste smatrali nedostojnima takva počivališta duše dojenčadi i djevica, i onih koji su poradi svoga životnog stanja bili čisti i nedužni?
57. Magija i čaranje prividni su samo po svojim učincima. Samo Bog može uskrisiti mrtve
Ili je vrlo lijepa stvar biti zadržan u tim podzemnim predjelima s aorima, to jest dušama koje su prerano odnesene; ili je pak vrlo loša stvar biti ondje pridružen bijotanatima, onima koji su pretrpjeli nasilnu smrt. Neka mi bude dopušteno upotrijebiti same riječi i nazive kojima odzvanja magija, ta izumiteljica svih tih čudnovatih mišljenja, sa svojim Ostanom, i Tifonom, i Dardanom, i Damigeronom, i Nektabisom, i Berenikom. Postoji dobro poznat pučki spis koji se prihvaća prizivati iz boravišta Hada one duše koje su doista odspavale svoju punu dob, i preminule časnom smrću, i bile pokopane uz sve obrede i dolične počasti. Što ćemo nakon toga reći o magiji? Reći ćemo, dakako, ono što gotovo svatko o njoj kaže, da je to obmana. No nismo mi kršćani jedini čijoj pozornosti taj sustav obmane ne izmiče. Mi smo doista otkrili te duhove zla, doduše ne u dosluhu s njima, nego po određenoj spoznaji koja im je neprijateljska; niti se postupkom koji im je privlačan, nego silom koja ih podjarmljuje hvatamo ukoštac s njihovim bijednim sustavom, tom mnogostrukom pošasti ljudskoga uma, tim tvorcem svake zablude, tim zatornikom našega spasenja i naše duše u jednom zamahu. Na taj način, upravo po magiji, koja je zapravo samo drugo idolopoklonstvo, u kojem se pretvaraju da nakon smrti postaju demoni, baš kao što se u prvom i doslovnom idolopoklonstvu smatralo da postaju bogovi, a zašto ne, budući da su bogovi tek mrtve stvari, spomenuti aori i bijotanati bivaju doista prizivani, i to ne bez razloga ako tko svoju vjeru temelji na tom načelu da je posve vjerodostojno kako su nasilju i nepravdi ponajviše odane one duše koje su nasiljem i nepravdom ugrabljene okrutnom i preranom smrću te bi imale silnu želju za odmazdom. No pod krinkom tih duša djeluju demoni, osobito oni koji su u njima obitavali dok su bile u životu, i koji su ih zapravo i gurnuli u kob što ih je naposljetku odnijela. Jer, kako smo već naznačili, jedva da postoji ijedno ljudsko biće koje ne prati demon; a mnogima je dobro poznato da prerane i nasilne smrti, koje ljudi pripisuju nesretnim slučajevima, zapravo uzrokuju demoni. Ovu obmanu zloga duha koji se skriva u osobama mrtvih kadri smo, ako se ne varam, dokazati samim činjenicama, kada u slučajevima zaklinjanja zli duh tvrdi za sebe da je katkad netko od rođaka opsjednute osobe, katkad gladijator ili borac sa zvijerima, a katkad čak i bog; pri čemu mu je uvijek jedna od glavnih briga utrnuti samu istinu koju naviještamo, kako ljudi ne bi lako povjerovali da sve duše odlaze u Had, te kako bi oborili vjeru u uskrsnuće i sud. Pa ipak, unatoč svemu tome, demon, nakon što pokuša prevariti nazočne, biva svladan pritiskom božanske milosti te posve protiv svoje volje priznaje svu istinu. Tako i u onoj drugoj vrsti magije, za koju se smatra da iz Hada izvodi duše koje ondje počivaju te ih izlaže javnom pogledu, nema drugoga sredstva obmane kojem se ikada pribjegava a da djeluje snažnije. Dakako, priviđenje postaje vidljivo zato što je uz njega vezano i tijelo; a nije teško zavarati izvanjski vid čovjeku kojemu je tako lako zaslijepiti duhovno oko. Zmije koje su izišle iz štapova čarobnjakâ zacijelo su se faraonu i Egipćanima ukazale kao tjelesne tvari. Istina je da je Mojsijeva istinitost progutala njihovu lažnu prijevaru. Mnoge su pokušaje protiv apostola izveli i vračari Šimun i Elima, no sljepoća koja ih je pogodila nije bila čarobnjačka varka. Što je novo u nastojanju nečistoga duha da krivotvori istinu? Upravo u ovo vrijeme krivovjerni sljedbenici toga istoga Šimuna Maga toliko su uzneseni lakomim pretenzijama svoga umijeća da se laćaju izvesti iz Hada duše samih proroka. I pretpostavljam da to mogu učiniti pod krinkom lažnoga čuda. Jer doista, ništa manje od toga nije u davnini bilo dopušteno pitonskom duhu, duhu trbuhozborstva, naime da predoči dušu Samuelovu kada se Šaul savjetovao s mrtvima, nakon što je izgubio živoga Boga. No daleko bilo od nas da pretpostavimo kako demon može izvući iz počivališta u Hadu dušu bilo kojega svetca, a kamoli proroka. Znamo da se »sam Sotona pretvara u anđela svjetla«, a još više u čovjeka svjetla, te da će se naposljetku »pokazati da je i sam Bog«, i izvesti »velika znamenja i čudesa, tako da, bude li moguće, zavede i same izabrane«. Jedva da je oklijevao u spomenutoj prigodi ustvrditi za sebe da je prorok Božji, osobito pred Šaulom, u kojemu je tada doista prebivao. Ne smijete zamišljati da je onaj koji je proizveo priviđenje bio jedan, a onaj koji se s njime savjetovao drugi; bio je to jedan te isti duh, kako u vračari tako i u kralju otpadniku, koji je s lakoćom hiniti priviđenje onoga u što ih je već unaprijed pripravio vjerovati kao u stvarnost, onaj isti duh po čijem je zlu utjecaju Šaulovo srce bilo prikovano ondje gdje mu je bilo blago, a gdje zasigurno nije bio Bog. Stoga se dogodilo da je vidio njega uz čiju je pomoć vjerovao da će vidjeti, jer je povjerovao onomu uz čiju je pomoć gledao. No susrećemo se s prigovorom da se u noćnim viđenjima nerijetko viđaju mrtve osobe, i to s određenom svrhom. Tako se primjerice Nasamoni savjetuju s privatnim proročištima učestalim i dugotrajnim pohodima grobovima svojih rođaka, kako se može naći u Heraklida, Nimfodora ili Herodota; a Kelti u istu svrhu probdiju cijelu noć na grobovima svojih hrabrih vođa, kako tvrdi Nikandar. Pa dobro, mi dopuštamo da ukazanja mrtvih osoba u snovima nisu ništa stvarnije istinita od onih u živih osoba; no primjenjujemo istu prosudbu na sve podjednako, na mrtve i na žive, pa i na sve pojave koje se vide. Stvari naime nisu istinite zato što se takvima čine, nego zato što su u potpunosti dokazane kao takve. Istina snova očituje se iz ostvarenja, a ne iz privida. Povrh toga, činjenicu da Had ni u kojem slučaju nije otvoren za izlazak ijedne duše čvrsto je utvrdio Gospodin u osobi Abrahamovoj, u svojem prikazu siromaha u počinku i bogataša u mukama. Nitko, rekao je, ne može biti poslan iz tih boravišta da nam javi kako stoje stvari u donjim predjelima, što bi bila svrha koja bi u takvoj prigodi, ako bi ijedna uopće mogla biti, bila dopuštena kako bi se potaknula vjera u Mojsija i proroke. Božja je moć nesumnjivo katkad vraćala duše ljudî u njihova tijela, kao dokaz svojih uzvišenih prava; no zbog te činjenice nikada se ne smije pretpostaviti da je moguć ikakav sporazum između božanske vjere i oholih pretenzija vračara, obmane snova i pjesničke samovolje. Pa ipak, u svim slučajevima istinskoga uskrsnuća, kada Božja moć vraća duše u njihova tijela bilo po djelovanju prorokâ, bilo po Kristu ili apostolima, čvrsta, opipljiva i utvrđena stvarnost oživjeloga tijela pruža nam potpuno jamstvo da njegov pravi oblik mora biti takav da prisiljava čovjeka na uvjerenje o prijevarnosti svakoga bestjelesnog ukazanja mrtvih osoba.
58. Zaključak. Odgođena pitanja. Sve se duše čuvaju u Hadu do uskrsnuća, iščekujući svoju konačnu bijedu ili blaženstvo
Sve su dakle duše zatvorene unutar Hada: priznajete li to? Istina je rekli vi da ili ne: k tomu, ondje se već doživljavaju kazne i utjehe; i ondje imate siromaha i bogataša. A sada, pošto sam neka usputna pitanja odgodio za ovaj dio svoga djela, osvrnut ću se na njih na ovome prikladnu mjestu i potom privesti riječ kraju. Zašto dakle ne možete pretpostaviti da duša u međuvremenu podnosi kaznu i utjehu u Hadu, dok čeka svoj ishod suda, u određenom iščekivanju bilo tmine bilo slave? Odgovarate: Zato što u Božjem sudu njezina stvar mora biti sigurna i postojana, niti bi trebalo biti ikakva prethodnog nagovještaja o pravorijeku njegove presude; i također zato što duša najprije treba biti zaogrnuta svojim ruhom obnovljenoga tijela, koje kao sudionik njezinih djela treba biti i dionik njezine nagrade. Što se onda ima dogoditi u tom međuvremenu? Zar ćemo spavati? No duše ne spavaju čak ni dok su ljudi živi: posao je tijela spavati, kojemu pripada i sama smrt, ništa manje nego njezino zrcalo i slika, san. Ili hoćete da se ništa ne događa ondje kamo se privlači sav ljudski rod i kamo se odgađa sve čovjekovo očekivanje radi sigurnoga čuvanja? Mislite li da je to stanje predokus suda ili njegov stvarni početak? Prijevremeno posezanje u njega ili prvi stupanj njegova punog izvršenja? Zaista, zar ne bi bila najveća moguća nepravda, čak i u Hadu, kada bi krivcima još uvijek bilo dobro čak i ondje, a pravednicima još uvijek ne bi bilo dobro? Što, zar biste htjeli da nada nakon smrti bude još više smućena? Zar biste htjeli da nam se još više ruga nesigurnim očekivanjem? Ili će ona sada postati pregled prošloga života i priprema suda, s neizbježnim osjećajem trepetnoga straha? No opet, mora li duša uvijek čekati tijelo kako bi iskusila žalost ili radost? Nije li ona i sama po sebi dostatna da trpi i jedan i drugi od tih osjećaja? Koliko li je često, bez ikakve boli za tijelo, sama duša mučena zlovoljom, srdžbom i klonulošću, a vrlo često i nesvjesno, samoj sebi neshvatljivo? Koliko često s druge strane, usred tjelesne patnje, duša traži za sebe neku potajnu radost i povlači se na trenutak iz nasrtljiva društva tijela? Varuckam se ako duša doista nema običaj, posve osamljena i sama, radovati se i ponositi nad samim mukama tijela. Pogledajte na primjer dušu Mucija Scevole dok mu se desnica topi nad vatrom; pogledajte također Zenonovu, dok muke Dionizijeve prelaze preko nje. Ugrizi divljih zvijeri dika su mladim junacima, kao što su na Kiru bili ožiljci od medvjeda. Vrlo dobro dakle duša čak i u Hadu zna kako se radovati i tugovati čak i bez tijela; budući da u tijelu osjeća bol kada joj se svidi, premda je tijelo nepovrijeđeno; a kada joj se svidi osjeća radost, premda je tijelo u boli. Ako se dakle takvi osjećaji javljaju po njezinoj volji za života, koliko se više mogu dogoditi nakon smrti po sudskoj odredbi Božjoj! Povrh toga, ne izvršava duša sve svoje radnje posredovanjem tijela; jer sud Božji progoni čak i jednostavna razmišljanja i puke prohtjeve. »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u svom srcu.« Stoga je upravo iz toga razloga najprikladnije da duša, nimalo ne čekajući tijelo, bude kažnjena za ono što je učinila bez sudioništva tijela. Tako će, po istom načelu, u zamjenu za pobožne i dobrohotne misli u kojima nije dijelila pomoć tijela, bez tijela primiti svoju utjehu. Štoviše, čak i u djelima učinjenim po tijelu duša ih prva zamišlja, prva ih uređuje, prva ih odobrava, prva ih gura u djela. Pa čak i ako je katkad nespremna djelovati, ona ipak prva raspravlja o onome što kani postići uz pomoć tijela. Ni u kojem slučaju naime dovršeni čin ne može prethoditi misaonom poimanju istoga. Stoga je posve u skladu s ovim poretkom stvari da onaj dio naše naravi prvi primi naknadu i nagradu koje mu pripadaju zbog njegova prvenstva. Ukratko, budući da pod »tamnicom« označenom u Evanđelju razumijevamo Had, i budući da također tumačimo »posljednji novčić« kao i najmanji prijestup koji se ondje mora naknaditi prije uskrsnuća, nitko neće oklijevati povjerovati da duša u Hadu prolazi određenu odgojnu stegu naknade, bez štete po puni postupak uskrsnuća, kada će se naknada dijeliti povrh toga i po tijelu. Ovu je točku Paraklet također utisnuo u našu svijest u vrlo čestim opomenama, kad god je itko od nas priznao snagu njegovih riječi iz spoznaje njegovih obećanih duhovnih objava. I sada naposljetku, pošto sam, kako vjerujem, raspravio svako ljudsko mišljenje o duši i ispitao njegovu narav naukom naše svete vjere, zadovoljili smo onu radoznalost koja je jednostavno razumna i nužna. Što se pak tiče one pretjerane i isprazne, u njezinim će saznanjima vazda biti toliki nedostatak kolika je bila pretjeranost i samovolja u njezinim istraživanjima.