Hermogen je naučavao da je Bog stvorio svijet iz vječne tvari. Tertulijan na temelju Pisma odgovara da je samo Bog vječan te da je sve stvorio ni iz čega.
1. Hermogenova mišljenja, po propisu starine dokazana kao krivovjerna; ne potječu iz kršćanstva, nego iz poganske filozofije; spomen nekih od njegovih postavki
Običaj nam je, radi skraćivanja rasprave, protiv krivovjernika postaviti pravilo o njihovu kasnom podrijetlu. Jer u onolikoj mjeri u kolikoj po našem pravilu prvenstvo pripada istini, koja je ujedno prorekla da će biti krivovjerja, u tolikoj se mjeri sva kasnija mišljenja moraju unaprijed prosuditi kao krivovjerja, budući da su po drevnijem pravilu istine bila prorečena da će se jednoga dana pojaviti. Hermogenov nauk nosi tu ljagu novotarije. On je, ukratko, čovjek koji u sadašnje vrijeme živi u svijetu; po samoj svojoj naravi krivovjernik, a uz to i nemiran duh, koji brbljavost drži rječitošću, a drskost postojanošću, te smatra dužnošću čiste savjesti klevetati pojedince. Nadalje, on prezire Božji zakon svojim slikanjem, opravdava ponovljene ženidbe, navodi Božji zakon u obranu požude, a ipak ga prezire s obzirom na svoju umjetnost. Krivotvori na dvostruk način, svojim kauterijem i svojim perom. Potpuni je preljubnik, i u nauku i u tijelu, jer zaudara od zaraze ponovljenih ženidbi, a usto je otpao od pravila vjere jednako kao i onaj apostolov Hermogen. Ipak, pustimo čovjeka po strani, kad je njegov nauk ono što propitujem. Ne čini se da priznaje nekoga drugog Krista kao Gospodina, premda ga drži na drugačiji način; no tom razlikom u svojoj vjeri on ga zapravo čini drugim bićem, štoviše, oduzima mu sve što je Bog, jer ne dopušta da je sve stvorio ni iz čega. Jer, okrenuvši se od kršćana k filozofima, od Crkve k Akademiji i Trijemu, ondje je od stoika naučio kako Tvar staviti u istu razinu s Gospodinom, kao da je i ona oduvijek postojala nerođena i nenačinjena, nemajući uopće ni početka ni svršetka, iz koje je, po njemu, Gospodin poslije sve stvorio.
2. Hermogen, nakon izopačena zaključivanja iz pukih krivovjernih pretpostavki, zaključuje da je Bog sve stvorio iz već postojeće tvari
Naš vrlo loši slikar obojio je ovu svoju temeljnu sjenu posve bez ikakva svjetla, ovakvim dokazima: započinje postavljanjem pretpostavke da je Gospodin sve stvorio ili iz samoga sebe, ili ni iz čega, ili iz nečega; kako bi, nakon što pokaže da mu je bilo nemoguće stvoriti ih bilo iz samoga sebe bilo ni iz čega, odatle potvrdio preostalu tvrdnju da ih je stvorio iz nečega, te da je to nešto bila Tvar. Nije mogao sve stvoriti, veli on, iz samoga sebe, jer sve što bi Gospodin stvorio iz samoga sebe bili bi dijelovi njega samoga; no on se ne može razdijeliti na dijelove jer je, budući da je Gospodin, nedjeljiv, nepromjenjiv i uvijek isti. Osim toga, ako je išta načinio iz samoga sebe, to bi bilo nešto od njega samoga. Sve pak što je načinjeno i što je on načinio mora se smatrati nesavršenim, jer je načinjeno od dijela i on ga je načinio od dijela; ili ako je, pak, načinio cjelinu, budući da je i sam cjelina, morao bi u tom slučaju biti u isti mah i cjelina i ne cjelina, jer je trebao biti cjelina da bi proizveo samoga sebe, a ipak ne cjelina da bi bio proizveden iz samoga sebe. No to je nadasve teška tvrdnja. Jer ako je postojao, nije mogao biti načinjen, jer je već postojao; ako pak nije postojao, nije mogao načiniti, jer je bio ništa. Nadalje tvrdi da onaj koji uvijek postoji ne nastaje, nego postoji u vijeke vjekova. Sukladno tomu zaključuje da ništa nije načinio iz samoga sebe, jer nikada nije prešao u takvo stanje koje bi mu omogućilo da išta načini iz samoga sebe. Na sličan način tvrdi da nije mogao sve načiniti ni iz čega, ovako: Gospodina određuje kao biće koje je dobro, štoviše, vrlo dobro, koje mora htjeti načiniti stvari tako dobre i izvrsne kakvo je i samo; doista, bilo bi mu nemoguće htjeti ili načiniti išta što ne bi bilo dobro, štoviše, samo po sebi vrlo dobro. Stoga je sve od njega trebalo biti načinjeno dobrim i izvrsnim, prema njegovu vlastitom stanju. Iskustvo međutim pokazuje da su po njemu nastale i zle stvari: naravno, ne po njegovoj volji i ugodnosti, jer da je to bilo po njegovoj volji i ugodnosti, zasigurno ne bi načinio ništa neprikladno ili nedostojno sebe. Ono, dakle, što nije načinio po svojoj volji mora se shvatiti kao načinjeno zbog mane nečega, a to je, bez sumnje, iz Tvari.
3. Hermogenov dokaz; odgovor: dok se naslov Bog vječno primjenjuje na Božansko Biće, Gospodin i Otac samo su odnosni nazivi koji se ne primjenjuju vječno; ukazivanje na nedosljednost u Hermogenovu dokazu
On dodaje i drugu točku: kako je Bog uvijek bio Bog, nije bilo vremena kada Bog nije bio i Gospodin. Ali nikako nije bilo moguće smatrati ga uvijek Gospodinom, na isti način na koji je uvijek bio Bog, da nije oduvijek, u prethodnoj vječnosti, postojalo nešto čega bi se mogao smatrati vječnim Gospodinom. Tako on zaključuje da je Bog uvijek imao Tvar koja je supostojala s njim, a on joj je bio Gospodin. To njegovo tkanje sada ću požuriti razmrsiti. Htio sam ga izložiti ovako opširno radi pouke onima koji nisu upućeni u to pitanje, kako bi znali da je i ostale njegove dokaze dovoljno samo razumjeti da bi ih se pobilo. Tvrdimo, dakle, da je ime Bog oduvijek postojalo s njim i u njemu, ali ne i Gospodin na vječan način. Jer stanje jednoga nije isto što i stanje drugoga. Bog je oznaka same supstancije, to jest božanstva, dok Gospodin nije naziv supstancije, nego moći. Tvrdim da je supstancija uvijek postojala sa svojim vlastitim imenom, a to je Bog; naslov Gospodin dodan je poslije, doista kao pokazatelj nečega što je pridošlo. Jer od trenutka kada su počele postojati one stvari nad kojima je trebala djelovati vlast Gospodara, Bog je, prirastom te moći, i postao Gospodin i primio to ime. Jer Bog je na sličan način i Otac, a on je i Sudac; no nije uvijek bio Otac i Sudac samo zato što je uvijek bio Bog. Jer nije mogao biti Otac prije Sina, niti Sudac prije grijeha. Bilo je, međutim, vrijeme kada uza nj nije postojao ni grijeh, ni Sin; od kojih je prvo trebalo učiniti Gospodina Sudcem, a drugo Ocem. Na taj način on nije bio Gospodin prije onih stvari kojima je trebao biti Gospodin. Nego je tek u neko buduće vrijeme trebao postati Gospodin: baš kao što je postao Otac po Sinu, i Sudac po grijehu, tako je postao i Gospodin po onim stvarima koje je načinio, da bi mu služile. Čini li ti se, Hermogene, da pletem mudrovanja? Kako nam samo prikladno Pismo pruža svoju pomoć, kada ta dva naslova primjenjuje na njega s razlikovanjem, i objavljuje svaki u svoje pravo vrijeme! Jer naslov Bog, doista, koji mu je oduvijek pripadao, spominje odmah na samom početku: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«; i sve dok je nastavljao stvarati, jedno za drugim, ono čemu je trebao biti Gospodin, spominje samo Boga. »I reče Bog«, »i načini Bog«, »i vidje Bog«; no nigdje još ne nalazimo Gospodina. Ali kada je dovršio cjelokupno stvorenje, a osobito samoga čovjeka, koji je bio određen da na osobit način shvati njegovo gospodstvo, tada se on naziva Gospodinom. Tada je i Pismo dodalo ime Gospodin: »I uze Gospodin Bog [Deus Dominus] čovjeka kojega je sazdao«; »I zapovjedi Gospodin Bog Adamu«. Otada je on, koji je prije bio samo Bog, Gospodin, od časa kada ima nešto čemu može biti Gospodin. Jer samome sebi on je uvijek bio Bog, ali svemu ostalome bio je Bog tek onda kada je postao i Gospodin. Stoga, u onoj mjeri u kojoj Hermogen pretpostavlja da je Tvar bila vječna na temelju toga što je Gospodin bio vječan, u tolikoj će mjeri biti očito da ništa nije postojalo, jer je jasno da Gospodin kao takav nije uvijek postojao. Sada kanim sa svoje strane dodati još jednu primjedbu radi neupućenih, među kojima je Hermogen krajnji primjer, te zapravo protiv njega okrenuti njegove vlastite dokaze. Jer kada on niječe da je Tvar rođena ili načinjena, nalazim da je čak i pod tim uvjetima naslov Gospodin neprikladan za Boga u odnosu na Tvar, jer je ona morala biti slobodna, budući da, nemajući početka, nije imala tvorca. Činjenicu svojega prošlog postojanja nije dugovala nikomu, tako da nikomu nije mogla biti podložna. Stoga, otkad je Bog izvršio svoju vlast nad njom stvarajući sve iz Tvari, premda je cijelo vrijeme doživljavala Boga kao svoga Gospodina, Tvar ipak na kraju pokazuje da Bog nije postojao u odnosu Gospodina prema njoj, premda je cijelo to vrijeme on uistinu to bio.
4. Hermogen pridaje božanska svojstva Tvari i tako stvara dva boga
Na ovome mjestu, dakle, započet ću raspravljati o Tvari, kako je to, po Hermogenu, Bog uspoređuje sa samim sobom kao jednako nerođenu, jednako nenačinjenu, jednako vječnu, prikazanu kao biće bez početka i bez svršetka. Jer koje je drugo mjerilo Boga doli vječnost? Koje drugo svojstvo ima vječnost doli to da je oduvijek postojala i da će još zauvijek postojati po svojoj povlastici da nema ni početka ni svršetka? Budući da je to Božje svojstvo, ono će pripadati samo Bogu, čije je svojstvo, dakako na temelju toga što, ako se može pripisati bilo kojem drugom biću, više neće biti svojstvo Boga, nego će, zajedno s njim, pripadati i onom biću kojemu se pripisuje. Jer »ako i ima takozvanih bogova«, po imenu, »bilo na nebu bilo na zemlji, nama je ipak jedan Bog Otac od koga je sve«; odakle je još veći razlog zašto, po našem mišljenju, ono što je Božje svojstvo treba smatrati pripadajućim samo Bogu, i zašto bi, kako sam već rekao, to prestalo biti takvo svojstvo ako ga dijeli neko drugo biće. No budući da je on Bog, to nužno mora biti jedinstveni biljeg te naravi, da bude pridržan samo Jednome. Inače, što će biti jedinstveno i posebno ako to nije ono što nema ništa sebi jednako? Što će biti prvotno ako to nije ono što je iznad svega, prije svega i od čega sve potječe? Posjedujući to, on je jedini Bog, a svojim jedinim posjedovanjem toga on je Jedan. Kad bi još netko dijelio to posjedovanje, tada bi bilo onoliko bogova koliko bi bilo posjednika tih Božjih svojstava. Hermogen, dakle, uvodi dva boga: uvodi Tvar kao jednaku Bogu. Bog, međutim, mora biti Jedan, jer Bog je ono što je vrhovno; a ništa drugo ne može biti vrhovno osim onoga što je jedinstveno; a nikako ne može biti jedinstveno ono što ima išta sebi jednako; a Tvar će biti jednaka Bogu ako se drži vječnom.
5. Hermogen poigrava se vlastitim dokazom kao da ga se pomalo boji; nakon što je Tvar zaodjenuo božanskim svojstvima, nastoji je nekako učiniti podređenom Bogu
Ali Bog je Bog, a Tvar je Tvar. Kao da puka razlika u njihovim imenima sprječava jednakost, kada se za njih traži istovjetnost stanja! Dopusti da im je narav različita; pretpostavi također da im obličje nije jednako, što to mari dokle god njihovo apsolutno stanje ima samo jedan način? Bog je nerođen; zar nije i Tvar nerođena? Bog uvijek postoji; zar i Tvar ne postoji oduvijek? Oboje su bez početka; oboje su bez svršetka; oboje su tvorci svemira, i Onaj koji ga je stvorio i Tvar od koje ga je načinio. Jer nemoguće je da se Tvar ne smatra tvorcem svega, kada je svemir sastavljen od nje. Što će odgovoriti? Hoće li reći da se Tvar ne može usporediti s Bogom čim ima nešto što pripada Bogu; budući da, nemajući potpuno božanstvo, ne može odgovarati punom opsegu usporedbe? No što je još ostavio Bogu, a da se ne bi činilo kako je Tvari dodijelio puninu božanstva? Odgovara da, premda je to povlastica Tvari, i vlast i supstancija Boga moraju ostati netaknute, po čemu se on smatra jedinim i prvim Tvorcem, kao i Gospodarom svega. Istina, međutim, zastupa Božje jedinstvo tako što ustraje na tome da sve što pripada samome Bogu pripada samo njemu. Jer samo će tako pripadati njemu samome ako pripada samo njemu; i stoga će biti nemoguće pripustiti drugoga boga, kada nijednom drugom biću nije dopušteno posjedovati ništa Božje. Pa dobro, reći ćeš, po tome mi sami ne posjedujemo ništa Božje. Ali uistinu posjedujemo i posjedovat ćemo, samo što to primamo od njega, a ne od samih sebe. Jer bit ćemo čak i bogovi ako zaslužimo biti među onima o kojima je izjavio: »Ja rekoh: Bogovi ste« i »Bog stade u skupštini bogova«. No to dolazi od njegove vlastite milosti, a ne od nekog svojstva u nama, jer samo on može učiniti bogove. Hermogen pak čini svojstvom Tvari ono što ona ima zajedničko s Bogom. Inače, kad bi od Boga primila svojstvo koje pripada Bogu, mislim na svojstvo vječnosti, moglo bi se tada čak pretpostaviti da posjeduje svojstvo zajedničko s Bogom, a da u isto vrijeme ipak nije Bog. Kakva li je to samo nedosljednost dopustiti zajedničko posjedovanje nekog svojstva s Bogom, a ujedno željeti da ono što ne uskraćuje Tvari ipak bude isključiva povlastica Boga!
6. Izgovori na koje je prisiljen Hermogen, koji obožanstvenjuje Tvar, a ipak je ne želi smatrati jednakom Božanskom Stvoritelju
On tvrdi da je Bogu još uvijek sigurno svojstvo da je jedini Bog, i Prvi, i Tvorac svega, i Gospodar svega, te da je neusporediv s bilo kime, a to su svojstva koja smjesta pripisuje i Tvari. On je Bog, dakako. Bog će također to posvjedočiti; ali on se također katkad zakleo samim sobom da nema drugoga Boga poput njega. Hermogen će ga, međutim, učiniti lašcem. Jer Tvar će biti takav Bog kao i on, budući nenačinjena, nerođena, bez početka i bez svršetka. Bog će reći: »Ja sam prvi!« No kako je on prvi, kada je Tvar suvječna s njim? Između suvječnih i istodobnih bića nema redoslijeda prvenstva. Je li, dakle, i Tvar prva? »Ja sam«, govori Gospodin, »sam razapeo nebesa«. Ali doista nije bio sam, kada ih je jednako razapelo i ono od čega je načinio taj nebeski svod. Kada Hermogen tvrdi da je Tvar bila vječna bez ikakva krnjenja Božjega stanja, neka pripazi da mu s podsmijehom ne uzvratimo istom mjerom: da je Bog na sličan način bio vječan bez ikakva krnjenja stanja Tvari, pri čemu je stanje obojega i dalje zajedničko i jednomu i drugomu. Tvrdnja stoga ostaje nepobitna i u slučaju Tvari, da je ona sama postojala, samo zajedno s Bogom; i da je Bog postojao sam, ali s Tvarju. I ona je bila prva s Bogom, kao što je i Bog bio prvi s njom; ona se, međutim, ne može usporediti s Bogom, kao što se ni Bog ne može usporediti s njom; s Bogom je također bila Tvorac svega, i s Bogom njihov Vladar. Na taj način on predlaže da Bog ima nešto, a ipak ne sve od Tvari. Njemu, prema tome, Hermogen nije pridržao ništa što nije jednako podijelio i Tvari, tako da se ne uspoređuje Tvar s Bogom, nego se radije Bog uspoređuje s Tvarju. Budući pak da ona svojstva koja smatramo svojstvenima Bogu, to jest da je uvijek postojao, bez početka, bez svršetka, te da je bio Prvi, i Sam, i Tvorac svega, odgovaraju i Tvari, želim znati koje svojstvo Tvar posjeduje a da je različito i strano Bogu, te time svojstveno samo njoj, zbog kojega se ne bi mogla usporediti s Bogom? Ono biće u kojemu se nalaze sva Božja svojstva već je dovoljno unaprijed određeno bez ikakve daljnje usporedbe.
7. Držanje Hermogena uz vlastitu teoriju kako bi se njezina besmislenost razotkrila na njegovim vlastitim načelima
Kada on tvrdi da je tvar manja od Boga i njemu podređena, pa stoga različita od njega, te iz istoga razloga neprikladan predmet usporedbe s njim, koji je veće i uzvišenije Biće, dočekujem ga s ovim prigovorom: ono što je vječno i nerođeno nesposobno je za bilo kakvo umanjenje i podređenost, jer upravo to čini i samoga Boga tako velikim kakav jest, nikomu podređenim i nikomu podložnim, štoviše, većim i višim od svega. Jer, kao što sve što je rođeno ili što ima svršetak, pa stoga nije vječno, zbog svoje izloženosti u isti mah i svršetku i početku dopušta svojstva koja su oprečna Bogu, mislim na umanjenje i podređenost, jer je rođeno i načinjeno, tako isto Bog, upravo iz tog razloga, nije podložan tim slučajnostima, jer je posve nerođen i nenačinjen. A ipak je takvo i stanje Tvari. Stoga, od dvaju Bića koja su vječna kao nerođena i nenačinjena, a to su Bog i Tvar, zbog istovjetna načina njihova zajedničkog stanja, jer oboje jednako posjeduju ono što ne dopušta ni umanjenje ni podložnost, to jest svojstvo vječnosti, tvrdimo da nijedno od njih nije manje ili veće od drugoga, nijedno od njih nije podređeno ili nadređeno drugome; nego da oboje stoje na istoj razini po veličini, na istoj razini po uzvišenosti i na istoj razini onoga potpunog i savršenog blaženstva u kojemu se smatra da se sastoji vječnost. Mi pak u svojim shvaćanjima ne smijemo nalikovati poganima; jer oni, kada su prisiljeni priznati Boga, ustraju u tome da ispod njega postoje druga božanstva. Božanstvo, međutim, nema stupnjeva, jer je jedinstveno; i ako se nađe u Tvari kao jednako nerođenoj, nenačinjenoj i vječnoj, mora prebivati u oboma podjednako, jer ni u kojem slučaju ne može biti manje od samoga sebe. Na koji će način onda Hermogen imati smjelosti praviti razlike, i tako podložiti tvar Bogu, vječno Vječnome, nerođeno Nerođenome, tvorca Tvorcu? Budući da se ona usuđuje reći: »I ja sam prva; i ja sam prije svega; i ja sam ono iz čega sve potječe; jednaki smo bili, zajedno smo bili, oboje podjednako bez početka, bez svršetka; oboje podjednako bez Tvorca, bez Boga. Koji je to onda Bog koji me podlaže istodobnoj, suvječnoj sili? Ako je to onaj koji se zove Bog, tada i ja sama imam svoje vlastito božansko ime.« »Ili sam ja Bog, ili je on Tvar, jer oboje smo ono što nijedno od nas nije«. Smatraš li, dakle, da on nije izjednačio Tvar s Bogom, premda se, tobože, pretvara da mu je podređena?
8. Po vlastitim načelima Hermogen materiju općenito čini nadmoćnom Bogu
Štoviše, on čak pretpostavlja materiju Bogu i radije joj podvrgava Boga, kada tvrdi da je Bog sve stvorio iz materije. Jer ako je iz nje crpio svoja sredstva za stvaranje svijeta, materija se već pokazuje nadmoćnom, utoliko što mu je pružila sredstva za izvršenje njegovih djela, a Bog je time jasno podvrgnut materiji, čija mu je supstancija bila neophodna. Jer nema nikoga tko ne treba ono čime se služi, niti ikoga tko nije podvrgnut onome što treba, upravo zato da bi se time mogao služiti. Tako opet nema nikoga tko, služeći se onim što pripada drugome, nije podređen onome čijom se imovinom služi, i nema nikoga tko daje od svojega za tuđu uporabu, a da u tom pogledu nije nadmoćan onome čijoj uporabi posuđuje svoju imovinu. Po tom načelu sama materija nesumnjivo nije trebala Boga, nego se radije ponudila Bogu koji je nju trebao, bogata, obilna i velikodušna kakva jest, Onome koji je, pretpostavljam, bio premalen, preslab i nevješt da ono što je htio oblikuje ni iz čega. Veliku mu je službu doista učinila davši mu sredstva u to vrijeme po kojima bi mogao biti poznat kao Bog i nazvati se Svemogućim, samo što više nije Svemogući, budući da nije dovoljno moćan za to da sve proizvede ni iz čega. Dakako, materija je nešto udijelila i samoj sebi, da bude priznata zajedno s Bogom kao jednaka Bogu, štoviše kao njegova pomoćnica, samo što postoji taj nedostatak da je Hermogen jedini čovjek koji je otkrio tu činjenicu, osim filozofa, tih patrijarha svih krivovjerja. Jer proroci o tome nisu znali ništa, kao ni apostoli do sada, a vjerujem ni sam Krist.
9. Razni neizbježni, ali nepodnošljivi zaključci iz Hermogenovih načela
Ne može reći da se Bog materijom za svoja stvaralačka djela služio kao njezin Gospodar, jer nije mogao biti Gospodar supstancije koja je bila jednaka njemu samome. No možda je to bio naslov proizišao iz tuđe volje u kojem je uživao, nesiguran posjed, a ne gospodarstvo, i to do te mjere da je, premda je materija bila zla, ipak pristao služiti se zlom supstancijom, naravno zbog ograničenja vlastite moći koja ga je činila nemoćnim da stvara ni iz čega, a ne kao posljedica njegove moći. Jer da je, kao Bog, uopće imao moć nad materijom za koju je znao da je zla, najprije bi je obratio u dobro, kao njezin Gospodar i dobri Bog, kako bi se imao čime dobrim služiti umjesto lošim. No budući da je nesumnjivo dobar, samo ne ujedno i Gospodar, On je, služeći se moći koju je imao, pokazao nužnost pod kojom je bio da popusti stanju materije, koju bi popravio da je bio njezin Gospodar. Eto to je odgovor koji se mora dati Hermogenu kada tvrdi da se Bog materijom služio na temelju svoga Gospodstva, pa i toga da na nju nije imao nikakvo pravo, dakako na temelju toga što je sam nije načinio. Zlo onda, po tvojim uvjetima, mora potjecati od samoga Boga, budući da je On, neću reći Autor zla, jer ga nije oblikovao, nego onaj koji ga dopušta, kao netko tko ima vlast nad njim. Ako se pak pokaže da materija uopće ne pripada Bogu, budući da je zla, slijedi da se, kada se služio onim što pripada drugome, time služio ili po nesigurnom pravu jer mu je bila potrebna, ili pak nasilnim posjedom jer je bio jači od nje. Jer na tri se načina stječe tuđa imovina: pravom, dopuštenjem, nasiljem; drugim riječima, gospodarstvom, naslovom proizišlim iz tuđe volje, silom. Budući da gospodarstvo ne dolazi u obzir, Hermogen mora izabrati koji je od drugih načina prikladan za Boga. Je li dakle sve načinio iz materije dopuštenjem ili silom? No uistinu, zar ne bi Bog mudrije odlučio da se uopće ništa ne stvori, nego da se stvori pukim trpljenjem drugoga ili nasiljem, i to još od supstancije koja je bila zla?
10. U kakve tjesnace Hermogen apsurdno dovodi Božansko Biće: ne čini ništa manje nego ga pravi autorom zla
Čak i da je materija bila savršenstvo dobra, zar ne bi za njega bilo jednako nedolično pomišljati na tuđu imovinu, koliko god dobru, da uz njezinu pomoć ostvari svoju svrhu? Bilo je stoga dovoljno apsurdno da On, radi vlastite slave, stvori svijet na takav način da oda svoju obvezu prema supstanciji koja je pripadala drugome, i to još ne dobroj. Zar je On onda, pita Hermogen, trebao načiniti sve ni iz čega, kako bi se i same zle stvari pripisale njegovoj volji? Velika, po mojoj savjesti, mora biti sljepoća naših krivovjeraca koja ih ostavlja da raspravljaju na takav način da ili ustraju na vjerovanju u drugoga Boga koji je vrhunski dobar, na temelju toga što Stvoritelja smatraju autorom zla, ili pak uz Stvoritelja postavljaju materiju, kako bi zlo izveli iz materije, a ne od Stvoritelja. A ipak uopće nema boga koji je slobodan od takva dvojbena položaja, tako da bi mogao izbjeći čak i privid da je autor zla, tko god on bio, tko, neću reći da je napravio, ali ipak dopustio da zlo napravi neki drugi autor i iz nekoga drugog izvora. Hermogenu bi stoga trebalo odmah reći, iako na drugo mjesto odgađamo naše razlikovanje u pogledu načina zla, da ni on ovim svojim izumom nije postigao nikakav rezultat. Jer pogledajte kako se za Boga ispostavlja da je, ako ne Autor, a ono barem netko tko podilazi zlu, utoliko što je On, sa svojom krajnjom dobrotom, trpio zlo u materiji prije nego što je stvorio svijet, iako ga je, budući dobar i neprijatelj zla, trebao popraviti. Jer ili ga je mogao popraviti, ali nije htio, ili je htio, ali kao slab Bog nije mogao. Ako je mogao, a nije htio, sam je bio zao, jer je pogodovao zlu, te se tako sada otvara optužbi za zlo, jer čak i ako ga nije stvorio, ipak, budući da ne bi postojalo da je bio protiv njegova postojanja, sam je morao uzrokovati da postoji kada je odbio htjeti da ono ne postoji. I što je sramotnije od ovoga? Kada je htio da bude ono što sam nije htio stvoriti, djelovao je zapravo protiv samog sebe, utoliko što je i htio da postoji ono što nije htio načiniti, i nije htio načiniti ono za što je htio da postoji. Kao da je ono što je htio bilo dobro, a u isto vrijeme ono čega je odbio biti Tvorac bilo zlo. Ono što je prosudio da je zlo time što ga nije stvorio, također je proglasio dobrim time što je dopustio da postoji. Podnoseći zlo kao dobro umjesto da ga radije iskorijeni, pokazao se njegovim promicateljem; zločinački ako je to učinio po svojoj volji, sramotno ako je po nužnosti. Bog mora biti ili sluga zla ili njegov prijatelj, budući da je razgovarao sa zlom u materiji, štoviše, izvršio je svoja djela iz njezina zla.
11. Hermogen ulaže velike napore da prenese zlo s Boga na materiju: kako u tome ne uspijeva dosljedno vlastitom dokazu
No, napokon, kojim dokazima Hermogen nas uvjerava da je materija zla? Jer nemoguće je da ne nazove zlim ono čemu pripisuje zlo. Postavljamo dakle ovo načelo, da ono što je vječno nipošto ne može dopustiti smanjenje i podvrgavanje, tako da se smatra podređenim drugom suvječnom Biću. Tako da sada tvrdimo da zlo s njim nije ni spojivo, budući da je nesposobno za podvrgavanje, iz činjenice da ni na koji način ne može biti podvrgnuto nikome, jer je vječno. No budući da je, iz drugih razloga, očito da je ono što je vječno kao Bog najviše dobro, po čemu je i On sam dobar, kao vječan, pa stoga i dobar, kao Bog, kako zlo može biti inherentno materiji, za koju se (budući da je vječna) mora vjerovati da je najviše dobro? Inače, ako se pokaže da je ono što je vječno također sposobno za zlo, za to se (zlo) moći vjerovati i u pogledu Boga na njegovu štetu, tako da je bez dovoljna razloga bio toliko zabrinut da ukloni zlo od Boga, budući da zlo mora biti spojivo s vječnim Bićem, čak i time što je učinjeno spojivim s materijom, kako to čini Hermogen. No, kako rasprava sada stoji, budući da se ono što je vječno može smatrati zlim, zlo se mora pokazati nepobjedivim i nesavladivim, budući da je vječno, a u tom slučaju uzalud se trudimo »ukloniti zlo iz svoje sredine«, u tom slučaju, štoviše, Bog nam uzalud daje takvu zapovijed i propis, štoviše, uzalud je Bog uopće odredio ikakav sud, kada zapravo namjerava nanijeti kaznu s nepravdom. No ako, s druge strane, treba biti kraj zlu, kada njegov poglavar, đavao, »otide u oganj koji je Bog pripremio njemu i njegovim anđelima«, pošto najprije bude »bačen u bezdan«, kada isto tako »objavljenje sinova Božjih« bude »oslobodilo stvorenje« od zla, koje je bilo »podvrgnuto ispraznosti«, kada će stoka, obnovljena u nedužnosti i cjelovitosti svoje naravi, biti u miru sa zvijerima poljskim, kada će se i mala djeca igrati sa zmijama, kada Otac pod noge svoga Sina stavi njegove neprijatelje kao tvorce zla, ako je na ovaj način kraj spojiv sa zlom, mora nužno slijediti da je i početak spojiv s njim, te će se ispostaviti da materija ima početak po tome što ima i kraj. Jer sve što se pripisuje računu zla, ima spojivost sa stanjem zla.
12. Promijenjen način rasprave: Hermogenove pretpostavke prihvaćene kako bi se pokazalo u kakvu ga zbrku dovode
Hajde sada, pretpostavimo da je materija zla, štoviše, veoma zla, naravno po naravi, kao što vjerujemo da je Bog dobar, pa i veoma dobar, na jednak način po naravi. A narav se mora smatrati sigurnom i utvrđenom, jednako uporno utvrđenom u zlu u slučaju materije, kao što je nepomična i nepromjenjiva u dobru u slučaju Boga. Jer, kako je očito, ako narav dopušta promjenu iz zla u dobro u materiji, može se promijeniti iz dobra u zlo u Bogu. Ovdje će netko reći: Zar se onda »iz ovoga kamenja neće podignuti djeca Abrahamu«? Zar »legla gujinja neće donijeti plod obraćenja«? I zar »djeca gnjeva« neće postati sinovi mira ako je narav nepromjenjiva? Tvoje pozivanje na takve primjere, prijatelju, nepromišljeno je. Jer stvari koje duguju svoje postojanje rođenju, kao što su kamenje, guje i ljudska bića, nisu prikladne za slučaj materije, koja je nerođena, budući da njihova narav, imajući početak, može imati i svršetak. Ali imaj na umu da je za materiju jednom zauvijek utvrđeno da je vječna, budući da je neponištena, nerođena, te stoga, po pretpostavci, nepromjenjive i neraspadljive naravi, i to prema samom Hermogenovu mišljenju koje on navodi protiv nas kada niječe da je Bog mogao načiniti išta iz samoga sebe, na temelju toga što je ono što je vječno nesposobno za promjenu, jer bi izgubilo, tako glasi to mišljenje, ono što je jednom bilo, postajući promjenom ono što nije bilo, ako ne bi bilo vječno. A što se tiče Gospodina, koji je također vječan, (tvrdio je) da On ne može biti ništa drugo nego ono što uvijek jest. E pa onda, prihvatit ću ovo njegovo određeno mišljenje i pomoću njega ga pobiti. Prigovaram materiji sličnim ukorom, jer su iz nje, iako je zla, štoviše veoma zla, stvorene dobre stvari, štoviše »veoma dobre«: »I vidje Bog da su dobre, i blagoslovi ih Bog«, dakako zbog njihove veoma velike dobrote, sigurno ne zato što su bile zle ili veoma zle. Promjena je dakle dopustiva u materiji, a budući da je tako, ona je izgubila svoje stanje vječnosti; ukratko, njezina je ljepota istrunula u smrti. Vječnost se međutim ne može izgubiti, jer ne može biti vječnost osim po svojoj zaštićenosti od gubitka. Iz istoga razloga ona je i nesposobna za promjenu, utoliko što se, budući da je vječnost, ni na koji način ne može promijeniti.
13. Druga Hermogenova tvrdnja da materija ima nešto dobra u sebi: njezina apsurdnost
Ovdje će se postaviti pitanje: kako su stvorenja načinjena dobrima iz nje, ako su oblikovana bez ikakve promjene? Kako se pojavljuje sjeme onoga što je dobro, štoviše veoma dobro, u onome što je zlo, štoviše veoma zlo? Zacijelo dobro stablo ne donosi zlih plodova, budući da nema Boga koji nije dobar, niti zlo stablo daje dobrih plodova, budući da nema materije osim one koja je veoma zla. Ili ako bismo mu dopustili da u njoj postoji klica dobra, tada više neće biti ujednačene naravi (koja njome prožima), to jest one koja je posve zla, nego ćemo umjesto toga susresti dvostruku narav, dijelom dobru, a dijelom zlu. I opet će se postaviti pitanje: bi li se u subjektu koji je dobar i zao uopće moglo naći suglasje za svjetlo i tamu, za slatko i gorko? Tako opet, ako su se svojstva tako posve različita kao dobro i zlo mogla ujediniti i podariti materiji dvostruku narav, plodnu obje vrste plodova, tada se apsolutno dobre stvari više neće moći pripisivati Bogu, kao što mu se ne pripisuju ni zle stvari, nego će oba svojstva pripadati materiji, budući da potječu od svojstva materije. Tim slijedom nećemo Bogu dugovati ni zahvalnost za dobre stvari, niti zamjerku za zle, jer nije proizveo nikakvo djelo vlastitoga svojstvenog karaktera. Iz te okolnosti proizići će jasan dokaz da je bio podređen materiji.
14. Tertulijan potiskuje svoga protivnika u dilemu
Ako se pak također dokazuje da je, premda mu je materija možda pružila priliku, ipak njegova vlastita volja bila ta koja ga je vodila k stvaranju dobrih stvorenja, budući da je uočio ono što je dobro u materiji, premda je i to nepovoljna pretpostavka, ipak, u svakom slučaju, kada On iz te iste (materije) proizvodi i zlo, On je sluga materije, budući da dakako ne proizvodi i to po svojoj vlastitoj volji, nemajući ništa drugo što bi mogao učiniti nego ostvariti stvaranje iz zlog korijena, nevoljko nesumnjivo, kao onaj koji je dobar, po nužnosti također, kao onaj koji ne želi, te kao čin služenja, jer je iz nužnosti. Koja je dakle dostojnija misao: da je zle stvari stvorio iz nužnosti ili po svojoj vlastitoj volji? Jer doista ih je iz nužnosti stvorio ako je iz materije, a po svojoj vlastitoj volji ako je ni iz čega. Jer sada se uzalud trudiš kada pokušavaš izbjeći učiniti Boga Autorom zlih stvari, jer budući da je sve načinio iz materije, sve će se morati pripisati njemu samome koji je to načinio, upravo zato što je to načinio. Očito se bit pitanja odakle je načinio sve poistovjećuje s pitanjem je li sve načinio ni iz čega, i nije važno odakle je sve načinio, tako da je sve načinio odande odakle mu je pripala najveća slava. A više mu je slave pripalo iz stvaranja po vlastitoj volji nego iz stvaranja po nužnosti, drugim riječima, iz stvaranja ni iz čega nego iz stvaranja iz materije. Dostojnije je vjerovati da je Bog slobodan, pa i kao Autor zla, nego da je rob. Moć, kakva god bila, više mu pristaje nego nemoć. Ako tako čak i dopustimo da materija nije imala ništa dobro u sebi, nego da je Gospodin proizveo koje god je dobro proizveo svojom vlastitom moći, tada će se s jednakim razlogom postaviti i neka druga pitanja. Prvo, budući da u materiji nije bilo nikakva dobra, jasno je da dobro nije načinjeno iz materije, upravo na temelju toga što ga materija nije imala. Nadalje, ako dobro nije načinjeno iz materije, moralo je tada biti načinjeno od Boga; ako ne od Boga, tada je moralo biti načinjeno ni iz čega. Jer to je alternativa prema samom Hermogenovu prikazivanju.
15. Istina da je Bog sve načinio ni iz čega izbavljena iz protivnikovih teturanja
Ako dakle dobro nije proizvedeno iz materije, budući da ga nije bilo u njoj, zloj kakva je bila, niti iz Boga, budući da po Hermogenovu stajalištu ništa nije moglo biti proizvedeno iz Boga, ispostavit će se da je dobro stvoreno ni iz čega, utoliko što nije oblikovano ni iz čega, ni iz materije ni iz Boga. A ako je dobro oblikovano ni iz čega, zašto ne i zlo? Štoviše, ako je išta oblikovano ni iz čega, zašto ne sve? Osim ako božanska moć nije bila nedovoljna za proizvodnju svega, iako je proizvela nešto ni iz čega. Ili pak ako je dobro proizišlo iz zle materije, budući da nije proizišlo ni ni iz čega ni iz Boga, slijedit će da je moralo proizići iz preobraćenja materije, protivno onom nepromjenjivom svojstvu koje se za nju tvrdilo, kao vječno biće. Tako će u pogledu izvora odakle je dobro izvelo svoje postojanje Hermogen sada morati nijekati mogućnost takvoga nečega. Pa ipak je nužno da (dobro) proizlazi iz nekoga od onih izvora iz kojih je on zanijekao samu mogućnost da je izvedeno. Ako se pak za zlo niječe da je ni iz čega kako bi se zanijekalo da je djelo Božje, iz čije bi volje previše izgledalo da potječe, te se tvrdi da potječe iz materije, kako bi bilo svojstvo upravo one stvari od čije se supstancije pretpostavlja da je načinjeno, čak i ovdje, kako sam rekao, Boga će se morati smatrati Autorom zla. Jer dok je njegova dužnost bila proizvesti sve dobre stvari iz materije, ili radije jednostavno dobre stvari, po svom istovjetnom svojstvu moći i volje, On ipak ne samo da nije proizveo sve dobre stvari, nego čak i (neke) zle stvari, dakako ili želeći da zlo postoji ako ga je mogao učiniti da ne postoji, ili pak ne budući dovoljno snažan da postigne da sve bude dobro, ako želeći taj rezultat nije uspio u njegovu ostvarenju, budući da ne može biti razlike je li po slabosti ili po volji Gospodin ispao Autorom zla. Inače, koji je bio razlog da je, nakon što je stvorio dobre stvari, kao da je sam dobar, također proizveo i zle stvari, kao da je zakazao u svojoj dobroti, budući da se nije ograničio na proizvodnju stvari koje su bile jednostavno u skladu s njim samim? Kakva je bila potreba da se, nakon stvaranja svojega vlastitoga djela, bavi i Tvarju proizvodeći jednako tako zlo, kako bi se osiguralo da se jedino njega priznaje dobrim po njegovu dobru, a u isto vrijeme spriječilo da se Tvar smatra zlom po stvorenom zlu? Dobro bi mnogo bolje cvalo da na nj zlo nije dahnulo. Sam naime Hermogen obara dokaze nekolicine koji tvrde da su zla bila nužna kako bi dala sjaj dobru, što se mora razumjeti iz njihovih suprotnosti. To, dakle, nije bio razlog za stvaranje zla; no ako valja tražiti neki drugi razlog za njegovo uvođenje, zašto se ono nije moglo uvesti i iz ničega, budući da bi taj isti razlog oslobodio Gospodina prijekora da ga se drži začetnikom zla, koji sada opravdava postojanje zlih stvari kada ih on proizvodi iz Tvari? A ako postoji to opravdanje, tada je pitanje potpuno stjerano u kut gdje ga ne žele naći oni koji, ne ispitujući sam razlog zla niti razlikujući kako bi ga trebali pripisati Bogu ili odvojiti od Boga, uistinu izlažu Boga mnogim najnedostojnijim klevetama.
16. Niz dvojbi. One pokazuju da Hermogen ne može izbjeći pravovjernom zaključku
Na samome pragu ovoga nauka, o kojem ću vjerojatno morati raspravljati i drugdje, jasno postavljam svoju tvrdnju: i dobro i zlo moraju se pripisati ili Bogu, koji ih je načinio iz Tvari; ili samoj Tvari, iz koje ih je načinio; ili oboje oboma zajedno, jer su međusobno povezani i Onaj koji je stvorio i ono iz čega je stvorio; ili, naposljetku, jedno Jednome, a drugo Drugome, jer osim Tvari i Boga nema trećega. Ako se pokaže da oboje pripada Bogu, Bog će očito biti začetnik zla; ali Bog, budući da je dobar, ne može biti začetnik zla. Nadalje, ako se oboje pripiše Tvari, Tvar će očito biti sama majka dobra; no budući da je Tvar posve zla, ona ne može biti majka dobra. Ako bi se pak smatralo da i jedno i drugo pripada Oboma zajedno, tada će se i u tom slučaju Tvar moći usporediti s Bogom; i oboje će biti jednako, pod jednakim uvjetima združeno sa zlom kao i s dobrim. Tvar se međutim ne smije uspoređivati s Bogom, da se ne bi načinila dva boga. Ako se, naposljetku, jedno pripiše Jednome, a drugo Drugome, to jest neka dobro pripada Bogu, a zlo Tvari, tada se s jedne strane zlo ne smije pripisivati Bogu, niti s druge strane dobro Tvari. A Bog usto, praveći i dobra i zla iz Tvari, stvara ih zajedno s njome. Budući da je tako, ne znam kako će Hermogen izbjeći mojemu zaključku; jer on pretpostavlja da Bog ne može biti začetnik zla, na koji god način stvorio zlo iz Tvari, bilo po svojoj vlastitoj volji, bilo iz nužde, bilo iz samoga razloga stvari. Ako je međutim začetnik zla onaj koji je bio stvarni Stvoritelj, pri čemu je Tvar jednostavno povezana s njime time što mu pruža građu, ti sada dokidaš razlog uvođenja Tvari. Nije naime ništa manje istinito da se posredstvom Tvari Bog pokazuje začetnikom zla, premda si ti pretpostavio Tvar upravo zato da se ne bi činilo da je Bog začetnik zla. Kako je dakle Tvar isključena, jer je isključen i razlog za nju, preostaje da je Bog bez sumnje sve stvorio iz ničega. Jesu li među tim stvarima bila i zla, vidjet ćemo kada postane jasno što su zla i jesu li zle one stvari koje ti sada takvima smatraš. Jer dostojnije je Boga da je i njih proizveo po svojoj vlastitoj volji, proizvodeći ih iz ničega, negoli po tuđem predodređenju, što bi morao biti slučaj da ih je proizveo iz Tvari. Sloboda, a ne nužda, dolikuje Božjoj naravi. Mnogo bih više volio da je On sam od sebe htio stvoriti zlo, negoli da mu je nedostajala moć spriječiti njegovo stvaranje.
17. Istina Božjega djela u stvaranju. Ne može se ni najmanje odstupiti od nje, a da se ne zapadne u besmislicu
To pravilo zahtijeva narav Jedinoga Boga, koji nije Jedini ni na koji drugi način doli kao jedini Bog; i ni na koji drugi način jedini, doli tako da nema ničega drugoga što bi s njime subojalo. Tako će i On biti prvi, jer je sve poslije njega; a sve je poslije njega, jer je sve po njemu; a sve je po njemu, jer je iz ničega: tako da se razum podudara s Pismom koje veli: »Tko je spoznao misao Gospodnju? Ili tko mu bješe savjetnik? Ili s kime se posavjetova? Ili tko mu pokaza put mudrosti i spoznaje? Tko mu je prvi dao da bi mu se moralo uzvratiti?« Zacijelo nitko! Jer uza nj nije bilo nikakve sile, nikakve građe, nikakve naravi koja bi pripadala ikome drugome osim njemu samome. Ako je pak uz pomoć nekoga dijela Tvari izveo svoje stvaranje, morao je od same te Tvari primiti i zamisao i postupak njezina uređenja kao »put mudrosti i spoznaje«. Morao je naime djelovati u skladu sa svojstvom stvari i prema naravi Tvari, a ne prema vlastitoj volji; zbog čega je morao načiniti čak i zla prikladno naravi ne sebe samoga, nego Tvari.
18. Pohvala Mudrosti i Riječi Božjoj, po kojoj je Bog sve stvorio iz ničega
Ako je Bogu u stvaranju svijeta bila potrebna ikakva građa, kako je smatrao Hermogen, Bog je imao daleko plemenitiju i prikladniju u vlastitoj Mudrosti, koju ne treba mjeriti spisima filozofa, nego učiti iz riječi proroka. Ona je uistinu jedina poznavala misao Gospodnju. Jer »tko pozna što je u Bogu i što pripada Bogu, osim Duha koji je u njemu?« A njegova je Mudrost taj Duh. Ona bješe njegov savjetnik, sam put njegove mudrosti i spoznaje. Od nje je sve načinio, tvoreći po njoj i tvoreći s njome. »Kada je pripremao nebesa«, tako veli Pismo, »bijah nazočna uza nj; i kada je utvrđivao visoke oblake nad vjetrovima, i kada je učvršćivao izvore koji su pod nebom, bijah nazočna, sklapajući to zajedno s njime. Ja bijah ona u kojoj je nalazio milinu; štoviše, svakodnevno sam se radovala pred njegovim licem: jer radovao se kada je dovršio svijet, i među sinovima ljudskim pokazivao je svoju radost.« Tko dakle ne bi radije prihvatio nju kao izvor i počelo svih stvari, nju kao doista Tvar svekolike Tvari, nepodložnu nikakvu svršetku, nepromjenjiva stanja, nespokojnu u kretanju, ne neuglednu u liku, nego naravnu, i prikladnu, i skladnih mjera, i lijepu, uistinu takvu kakva bi Bogu mogla zatrebati, njemu koji traži svoje, a ne tuđe? Doista, čim je uvidio da mu je potrebna za stvaranje svijeta, on je odmah stvara i rađa u samome sebi. »Gospodin me posjedovao«, veli Pismo, »kao početak svojih putova za stvaranje svojih djela. Prije vjekova utemelji me; prije nego što je načinio zemlju, prije nego što su se gore utvrdile na svoja mjesta; štoviše, prije bregova rodi me, i prije bezdana bijah rođena.« Neka dakle Hermogen prizna da se za samu Mudrost Božju proglašava da je rođena i stvorena, s posebnim razlogom kako ne bismo pretpostavili da postoji ikakvo drugo biće osim samoga Boga koje je nerođeno i nestvoreno. Jer ako ono što je, budući nerazdvojno od Gospodina, potjecalo od njega i bilo u njemu, ipak nije bilo bez početka, mislim na njegovu Mudrost, koja se tada rodila i stvorila kada se u Božjoj misli stala kretati radi uređenja njegovih stvoriteljskih djela, koliko je nemogućije da je išta bilo bez početka što je bilo izvanjsko Gospodinu! Ako je pak ta ista Mudrost Riječ Božja, u svojstvu Mudrosti, i kao Onaj bez koga ništa nije postalo, kao što ništa nije uređeno bez Mudrosti, kako može biti da je išta, osim Oca, starije, i s toga razloga doista plemenitije od Sina Božjega, jedinorođene i prvorođene Riječi? A da i ne govorimo o tome da je nerođeno jače od onoga što je rođeno, a nestvoreno moćnije od onoga što je stvoreno. Jer ono što nije trebalo Tvorca da bi zadobilo postojanje, bit će mnogo uzvišenijeg dostojanstva od onoga što je imalo začetnika koji ga je uveo u postojanje. Prema tome načelu, dakle, ako je zlo doista nerođeno, dok je Sin Božji rođen (»jer«, veli Bog, »srce je moje iznijelo moju najizvrsniju Riječ«), nisam posve siguran ne uvodi li se zlo po dobru, jače po slabijemu, na isti način kao što se nerođeno uvodi po rođenome. Stoga na tom temelju Hermogen stavlja Tvar čak i ispred Boga, stavljajući je ispred Sina. Jer Sin je Riječ, a »Riječ bijaše Bog«, i »ja i Otac jedno smo«. No na koncu, možda će se Sin dovoljno strpljivo podložiti tome da se ispred njega pretpostavlja ono što je Hermogen izjednačio s Ocem!
19. Priziv na povijest stvaranja. Pravo značenje izraza početak, koji krivovjernik čudnovato izvrće u besmisleno značenje
No ja ću se pozvati na izvorni Mojsijev spis, uz pomoć kojega protivnici uzalud pokušavaju poduprijeti svoja nagađanja, dakako s nakanom da se prikaže kako imaju potporu onoga autoriteta koji je neophodan u takvu istraživanju. Našli su svoju prigodu, kako je i uobičajeno kod krivovjernika, u izvrtanju očitoga značenja pojedinih riječi. Tako će, primjerice, sam početak, kada je Bog stvorio nebo i zemlju, tumačiti kao da označava nešto tvarstveno i utjelovljeno, što valja smatrati Tvarju. Mi međutim ustrajemo na pravome značenju svake riječi te kažemo da principium znači početak, što je izraz prikladan za označavanje onoga što počinje postojati. Jer ništa što je nastalo nije bez početka, niti taj njegov početak može biti u ijednom drugom trenutku doli onda kada počinje imati postojanje. Tako je principium ili početak jednostavno izraz za začetak, a ne ime tvari. Budući da su nebo i zemlja glavna Božja djela, i budući da ih je, načinivši ih prve, na poseban način postavio za početak svojega stvaranja, prije svega ostaloga, Pismo s dobrim razlogom započinje svoj zapis o stvaranju riječima: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«; baš kao što bi reklo: »Naposljetku stvori Bog nebo i zemlju«, da je Bog to stvorio nakon svega ostaloga. Ako je pak početak tvar, i svršetak mora biti materijalan. Nema sumnje, tvarna stvar može biti početak neke druge stvari koja se iz nje može oblikovati; tako je glina početak posude, a sjeme je početak biljke. No kada rabimo riječ početak u tom smislu podrijetla, a ne u smislu poretka, ne propuštamo spomenuti i ime te određene stvari koju smatramo podrijetlom one druge. S druge strane, kada bismo izrekli ovakvu tvrdnju, na primjer: »U početku lončar načini zdjelu ili vrč za vodu«, riječ početak ovdje neće označavati materijalnu tvar, jer nisam spomenuo glinu, koja je početak u tom smislu, nego samo poredak rada, što znači da je lončar najprije načinio zdjelu i vrč, prije svega drugoga, namjeravajući poslije načiniti ostalo. Prema tome, na poredak djela odnosi se riječ početak, a ne na podrijetlo njihovih tvari. Mogao bih ovu riječ početak protumačiti i na drugi način, koji također ne bi bio neprikladan. Grčki izraz za početak, koji glasi ἀρχή, dopušta značenje ne samo prvenstva u poretku nego i vlasti; odakle se knezovi i upravitelji nazivaju ἀρχοντες. Stoga se i u tom smislu početak može uzeti za kneževsku vlast i moć. Bog je doista u svojoj uzvišenoj vlasti i moći stvorio nebo i zemlju.
20. Značenje izraza: U početku. Tertulijan ga povezuje s Mudrošću Božjom i iz njega izvodi istinu da stvaranje nije bilo iz prethodno postojeće tvari
No kao dokaz da grčka riječ ne znači ništa drugo doli početak, i da početak ne dopušta nikakvo drugo značenje osim početnoga, imamo i samo ono Biće koje priznaje takav početak, govoreći: »Gospodin me posjedovao kao početak svojih putova za stvaranje svojih djela.« Jer budući da je sve stvoreno po Mudrosti Božjoj, slijedi da je Bog, kada je stvorio i nebo i zemlju in principio, to jest u početku, to stvorio u svojoj Mudrosti. Doista, da je početak imao tvarno značenje, Pismo nas ne bi izvijestilo da je Bog to i to načinio in principio, u početku, nego radije ex principio, od početka; jer ne bi stvorio u tvari, nego od tvari. No kada se mislilo na Mudrost, bilo je posve ispravno reći: u početku. Jer u Mudrosti je u početku sve načinio, budući da je promišljajući i slažući svoje naume u njoj zapravo već dovršio djelo stvaranja; a da je čak i namjeravao stvoriti iz tvari, ipak bi svoje stvaranje ostvario onda kada je o njemu prethodno promišljao i slagao ga u svojoj Mudrosti, budući da je Ona uistinu bila početak njegovih putova: to promišljanje i slaganje prvo je djelovanje Mudrosti, jer činom razmišljanja i misli otvara put djelima. Taj autoritet Pisma tražim za sebe i iz ove okolnosti: dok mi pokazuje Boga koji je stvorio i djela koja je stvorio, na isti mi način ne otkriva vrelo iz kojega je stvorio. Jer budući da u svakom djelovanju postoje tri glavne stvari, Onaj koji tvori, i ono što je stvoreno, i ono od čega je stvoreno, u ispravnu izvješću o djelovanju moraju se spomenuti tri naziva: osoba tvorca, vrsta stvari koja se tvori i građa od koje je načinjena. Ako se građa ne spominje, dok se i djelo i tvorac djela spominju, bjelodano je da je djelo načinio iz ničega. Jer da je imao išta na čemu bi radio, to bi se spomenulo kao i one druge dvije pojedinosti. Za kraj, primijenit ću Evanđelje kao dopunsko svjedočanstvo Staromu zavjetu. U njemu postoji tim veći razlog zašto bi se trebala pokazati građa, ako je uopće postojala, iz koje je Bog sve načinio, ukoliko se u njemu jasno otkriva po kome je sve načinio. »U početku bijaše Riječ«, to jest u onome istom početku, dakako, u kojem je Bog stvorio nebo i zemlju, »i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa.« Budući da nam je ovdje jasno rečeno tko je bio Tvorac, to jest Bog, i što je načinio, svekolike stvari, i po kome ih je načinio, po svojoj Riječi, zar poredak izvješća ne bi zahtijevao da se jednako tako proglasi i vrelo iz kojega je Bog sve načinio po Riječi, da su uistinu bile načinjene od ičega? Pismo dakle nije moglo spomenuti ono što nije postojalo; i nespominjanjem toga pružilo nam je jasan dokaz da takve stvari nije bilo: jer da je postojala, Pismo bi je spomenulo.
21. Odgovor na prigovor krivovjerja. Suvišno je da nam Pismo doslovce kaže kako je svijet načinjen iz ničega
No reći ćeš mi: ako zaključuješ da je sve načinjeno iz ničega na temelju toga što nam nije rečeno da je išta načinjeno iz prethodno postojeće Tvari, pazi da se s protivne strane ne ustvrdi kako je na istom temelju sve načinjeno iz Tvari, jer jednako tako nije izričito rečeno da je išta načinjeno iz ničega. Neki se dokazi, dakako, mogu prilično lako tako uzvratiti; ali iz toga ne slijedi da su stoga s pravom prihvatljivi ondje gdje postoji razlika u uzroku. Jer ja tvrdim: čak i ako Pismo nije izričito izjavilo da je sve načinjeno iz ničega, kao što se suzdržava reći da je oblikovano iz Tvari, nije postojala tako goruća potreba za izričitim označavanjem stvaranja svih stvari iz ničega, kao što je postojala za njihovo stvaranje iz Tvari, da je to bilo njihovo podrijetlo. Jer kod onoga što je načinjeno iz ničega, sama činjenica da nije naznačeno da je načinjeno od bilo koje određene stvari pokazuje da je načinjeno iz ničega; i nema opasnosti da se pretpostavi kako je načinjeno od ičega kada uopće nema naznake od čega je načinjeno. Međutim, u slučaju onoga što je načinjeno od nečega, ako se bjelodano ne izjavi sama činjenica da je načinjeno od nečega, postojat će opasnost, dok se ne pokaže od čega je načinjeno, najprije da se čini kako je načinjeno iz ničega, jer se ne kaže od čega je načinjeno; a zatim, ako bi bilo takve naravi da odaje izgled kako je zasigurno načinjeno od nečega, postojat će slična opasnost da se učini kako je načinjeno od daleko drukčije građe od one prave, sve dok nedostaje iskaz o tome od čega je načinjeno. Nadalje, da Bog nije mogao sve načiniti iz ničega, Pismo nipošto ne bi moglo dodati da je sve načinio iz ničega, jer ne bi bilo mjesta takvoj izjavi, nego bi nas svakako moralo izvijestiti da je sve načinio iz Tvari, budući da bi Tvar morala biti vrelo; jer se onaj prvi slučaj mogao sasvim razumjeti, čak i ako nije bio stvarno naveden, dok bi se ovaj drugi slučaj ostavio u sumnji ako ne bi bio naveden.
22. Ovaj zaključak potvrđen je običajem Svetoga pisma u njegovoj povijesti stvaranja. Hermogen u opasnosti od prijetnje izrečene protiv dodavanja Pismu
Do te je pak mjere Duh Sveti ovo učinio pravilom svojega Pisma, da kad god se što stvara iz nečega, On spominje i ono što se stvara i ono od čega se stvara. »Neka zemlja«, veli On, »pusti travu, bilje što nosi sjeme i stablo plodonosno što po svojoj vrsti donosi plod u kojem je njegovo sjeme na zemlji. I bi tako. I zemlja pusti travu i bilje što nosi sjeme po svojoj vrsti i stablo koje donosi plod u kojem je njegovo sjeme, po njegovoj vrsti.« I opet: »I reče Bog: Neka provru vode živim stvorovima i ptice neka polete iznad zemlje, pod nebeskim svodom. I bi tako. I stvori Bog velike morske nemani i svakovrsne žive stvorove što se gibaju i što su njima provrele vode, po vrstama njihovim.« Opet poslije: »I reče Bog: Neka zemlja izvede bića živa po vrstama njihovim, stoku, gmizavce i zvijeri zemaljske po vrstama njihovim.« Ako dakle Bog, proizvodeći druge stvari iz onih koje su već bile načinjene, to naznačuje po proroku te nam kazuje što je proizveo iz ovoga ili onoga izvora (iako bismo i sami mogli pretpostaviti da one potječu iz nekoga izvora, a ne ni iz čega, budući da su već bila stvorena određena bića iz kojih bi se lako moglo činiti da su načinjene); ako je Duh Sveti preuzeo na sebe toliku brigu za našu pouku, kako bismo znali iz čega je sve proizvedeno, zar nas ne bi na jednak način podrobno obavijestio i o nebu i o zemlji, naznačujući nam od čega ih je načinio, da se njihovo počelo sastojalo od kakve tvarne tvari, tako da, što se više činilo da ih je načinio ni iz čega, to je uistinu manje postojalo onoga što je već bilo načinjeno, iz čega bi se moglo činiti da ih je stvorio? Stoga, baš kao što nam pokazuje počelo iz kojega je izveo ono što je poteklo iz određenoga izvora, tako i glede onih stvari za koje ne ističe odakle ih je proizveo, On tom šutnjom potvrđuje našu tvrdnju da su proizvedene ni iz čega. »U početku«, dakle, »stvori Bog nebo i zemlju.« Štujem puninu Njegova Pisma, u kojoj mi On očituje i Stvoritelja i stvorenje. U evanđelju k tomu otkrivam Služitelja i Svjedoka Stvoriteljeva, samu Njegovu Riječ. No jesu li sve stvari načinjene od kakve podložne materije, to još nigdje nisam uspio naći. Gdje je takva izjava napisana, to nam ima reći Hermogenova radionica. Ako nigdje nije napisana, neka se onda boji onoga jao što prijeti svima koji dodaju ili oduzimaju od pisane riječi.
23. Hermogena se progoni do drugoga mjesta Pisma. Razotkrivena je besmislenost njegova tumačenja
No on izvodi dokaz iz sljedećih riječi, gdje stoji pisano: »A zemlja bijaše pusta i prazna.« Jer on riječ zemlja razrješuje u materiju, zato što je ono što je od nje načinjeno zemlja. I riječi bijaše daje isti smjer, kao da ukazuje na ono što je oduvijek postojalo nerođeno i nenačinjeno. Bijaše pusta, k tomu, i prazna, jer on hoće da je materija postojala bezoblična i pomiješana, te bez dorade tvorčeve ruke. Te ću njegove nazore pobiti pojedinačno; ali mu najprije želim reći, na način općenita odgovora: mi smatramo da se tim izrazima cilja na materiju. No daje li Pismo naslutiti da je, zato što je materija postojala prije svega, išta sličnoga stanja uopće oblikovano od nje? Ništa takva. Materija je mogla postojati, da se tako svidjelo, ili točnije, da se tako svidjelo Hermogenu. Mogla je, velim, postojati, a da Bog ipak nije ništa načinio od nje, bilo stoga što Mu nije priličilo tražiti pomoć ičega, bilo u najmanju ruku zato što nije pokazano da je išta načinio od materije. Njezino postojanje mora dakle biti bez razloga, reći ćeš. O, nipošto, zacijelo ne bez razloga. Jer čak i ako svijet nije načinjen od nje, iz nje se ipak izleglo krivovjerje; i to osobito drsko, jer nije materija proizvela krivovjerje, nego je krivovjerje radije načinilo samu materiju.
24. Zemlja ne označuje materiju kako bi to Hermogen htio
Vraćam se sada pojedinim točkama pomoću kojih je on mislio da je označena materija. I najprije ću se raspitati o nazivima. Jer čitamo samo o jednomu od njih, o Zemlji; na drugi, to jest na Materiju, ne nailazimo. Pitam dakle, budući da se materija ne spominje u Pismu, kako joj se može pripisati naziv zemlja, koji označuje tvar druge vrste? Sve je veća potreba da se spomene i materija, ako je ova zadobila i daljnji smisao Zemlje, kako bih bio siguran da je Zemlja jedno te isto ime kao i Materija, te da ne bih taj naziv svojatao samo za jednu tvar, kao njezino vlastito ime i po kojemu je bolje poznata; ili pak da je ne bih mogao, ako bih osjetio sklonost, primijeniti na neku pojedinu vrstu materije, umjesto da je uistinu učinim zajedničkim nazivom svekolike materije. Jer kada ne postoji vlastito ime za onu stvar kojoj se pripisuje zajednički naziv, što je manje očit predmet kojemu se može pripisati, to će sposobniji biti da se primijeni na bilo koji drugi predmet. Stoga, čak i pod pretpostavkom da bi nam Hermogen mogao pokazati ime Materija, dužan nam je nadalje dokazati da isti predmet ima nadimak Zemlja, kako bi za nj mogao podjednako zahtijevati oba naziva.
25. Odbijena je pretpostavka da se u povijesti stvaranja spominju dvije zemlje
On stoga tvrdi da su pred nas u dotičnom ulomku stavljene dvije zemlje: jedna, koju Bog stvori u početku; druga kao materija od koje je Bog načinio svijet, a o kojoj je rečeno: »A zemlja bijaše pusta i prazna.« Dakako, ako bih upitao kojoj od dviju zemalja naziv zemlja najbolje pristaje, reći će mi se da je zemlja koja je bila načinjena izvela taj naziv iz onoga od čega je načinjena, na temelju toga što je vjerojatnije da bi potomak dobio ime od počela, negoli počelo od potomka. Budući da je tako, nameće nam se drugo pitanje: je li pravo i prikladno da je ova zemlja koju je Bog načinio izvela svoje ime iz onoga od čega ju je načinio? Jer nalazim kod Hermogena i ostalih materijalističkih krivovjeraca da, dok je jedna zemlja doista bila »pusta i prazna«, ova naša zadobila je od Boga u jednakoj mjeri i oblik, i ljepotu, i sklad; i stoga da je zemlja koja je bila stvorena bila različita stvar od one od koje je bila stvorena. Postavši pak različita stvar, nikako nije mogla s onom drugom dijeliti njezino ime, nakon što se udaljila od njezina stanja. Ako je zemlja bila vlastito ime izvorne materije, ovaj naš svijet, koji nije materija, jer je postao drugačija stvar, neprikladan je nositi ime zemlje, uvidjevši da to ime pripada nečemu drugome i da je strano njegovoj naravi. No, reći ćeš mi, materija koja je prošla kroz stvaranje, to jest naša zemlja, imala je sa svojim počelom zajedništvo imena ne manje nego vrste. Nipošto. Jer premda se vrč oblikuje od gline, neću ga više nazivati glinom, nego vrčem; isto tako, premda je elektrum složen od zlata i srebra, neću ga ipak nazivati ni zlatom ni srebrom, nego elektrumom. Kada dođe do odstupanja od naravi neke stvari, dolazi isto tako do napuštanja njezina imena, s prikladnošću koju jednako zahtijevaju i naziv i stanje. Kolika je doista promjena u odnosu na stanje one zemlje, koja je materija, zadesila ovu našu zemlju, bjelodano je čak i iz činjenice da je ova potonja primila ovo svjedočanstvo o svojoj dobroti u Knjizi Postanka: »I vidje Bog da je dobro«; dok se ona prva, prema Hermogenu, smatra izvorom i uzrokom svih zala. Naposljetku, ako je jedna Zemlja zato što je i druga, zašto onda jedna nije i Materija kao što je i druga? Doista, po tome bi pravilu i nebo i sva stvorenja morali nositi imena Zemlje i Materije, budući da se sva sastoje od materije. Rekao sam dovoljno o nazivu Zemlja, pod kojim on hoće da se razumije materija. To je, kako svatko zna, ime jednoga od elemenata; jer tako nas uči najprije narav, a potom i Pismo, osim ako se ne mora povjerovati onome Silenu koji je tako samouvjereno govorio u nazočnosti kralja Mide o drugome svijetu, prema Teopompovu izvješću. Ali isti nas pisac obavještava da postoji i više bogova.
26. Način koji se opslužuje u povijesti stvaranja, kao odgovor na Hermogenovo opako tumačenje
Mi pak imamo samo jednoga Boga, i samo jednu zemlju, koju u početku Bog stvori. Pismo, koje na samome svojem početku kani proći kroz redoslijed toga, kao svoju prvu obavijest kazuje nam da je ona stvorena; potom nastavlja izlagati kakva je to zemlja bila. Na jednak način glede neba, obavještava nas najprije o njegovu stvaranju: »U početku stvori Bog nebo«; zatim nastavlja uvoditi njegov raspored, kako je Bog rastavio »vode pod svodom od voda nad svodom« i prozvao svod nebom, upravo onu stvar koju je stvorio u početku. Slično potom raspravlja o čovjeku: »I stvori Bog čovjeka, na sliku Božju stvori ga.« Zatim otkriva kako ga je načinio: »I načini Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u nosnice dah života, i postade čovjek živa duša.« To je nedvojbeno ispravan i prikladan način za izvještaj. Najprije dolazi uvodna tvrdnja, zatim slijede pojedinosti u cijelosti; najprije se predmet imenuje, a potom se opisuje. Kako je besmisleno ono drugo gledanje na taj izvještaj, kada je, još prije no što je postavio bilo kakvo spominjanje svojega predmeta, to jest materije, ne navodeći nam čak ni njezino ime, odjednom proglasio njezin oblik i stanje, opisujući nam njezinu kakvoću prije spominjanja njezina postojanja, ističući lik uobličene stvari, ali skrivajući njezino ime! No koliko je vjerodostojnije naše mišljenje, koje drži da je Pismo tek pridodalo raspored predmeta nakon što je najprije dolično opisalo njegovo oblikovanje i spomenulo njegovo ime! Doista, kako je puno i potpuno značenje ovih riječi: »U početku stvori Bog nebo i zemlju; a zemlja bijaše pusta i prazna«, upravo ona ista zemlja, bez sumnje, koju Bog stvori i o kojoj je Pismo govorilo u tome istom trenutku. Jer upravo je to »a« umetnuto u pripovijest poput kopče, u svojoj službi sastavnoga veznika, kako bi nerazrješivo povezalo dvije rečenice: »A zemlja.« Ta riječ vraća um na onu zemlju koja je upravo bila spomenuta i vezuje smisao uz nju. Oduzmi to »a«, i veza je popustila; u tolikoj mjeri da se tada može činiti kako je redak »A zemlja bijaše pusta i prazna« bio namijenjen bilo kojoj drugoj zemlji.
27. O cjepidlačenju riječima kojem se njegov protivnik odao
Ali ti zatim podižeš obrve, i zabacuješ glavu, i daješ znak prstom, u svojstvenome prijezoru, te veliš: tu je ono bijaše, koje izgleda kao da ukazuje na vječno postojanje, čineći svoj predmet, dakako, nerođenim i nenačinjenim, te s toga razloga dostojnim da se smatra materijom. E pa, što se mene tiče, neću pribjeći nikakvu izvještačenu prosvjedu, nego ću jednostavno odgovoriti da se »bijaše« može izreći o svemu, čak i o stvari koja je stvorena, koja je rođena, koje nekoć nije bilo i koja nije tvoja materija. Jer o svemu što ima biće, iz ma kojega izvora ga imalo, imalo ga s početkom ili bez početka, riječ »bijaše« izricat će se iz same činjenice što ono postoji. Na koju god je stvar primjenjivo prvo glagolsko vrijeme radi definicije, na istu će biti prikladan kasniji oblik glagola kada se mora spustiti do izvješćivanja. »Est« (jest) tvori bitni dio definicije, »erat« (bijaše) izvješćivanja. To su trice i mudrovanja krivovjeraca, koji izvrću i dovode u pitanje jednostavno značenje najobičnijih riječi. Veliko li je pitanje, doista, je li »zemlja bila«, koja je bila načinjena! Prava točka rasprave jest je li biti »pusta i prazna« stanje koje više pristaje onome što je stvoreno, ili onome od čega je stvoreno, tako da se predikat (bijaše) može odnositi na istu stvar kojoj pripada i subjekt (ono što bijaše).
28. Razotkrivena čudnovata nedosljednost u Hermogena. Neki izrazi u povijesti stvaranja obranjeni u pravom smislu
Ali mi ćemo pokazati ne samo da se to stanje slagalo s ovom našom zemljom, nego da se nije slagalo s onom drugom, na kojoj je ustrajao Hermogen. Jer, ukoliko je čista materija tako opstojala s Bogom, bez umetanja doista ikakva elementa (budući da još nije postojalo ništa doli nje same i Boga), ona dakako nije mogla biti nevidljiva. Jer, premda Hermogen tvrdi da je tama bila svojstvena biti materije, što je tvrdnja s kojom ćemo se morati suočiti na njezinu pravome mjestu, ipak je tama vidljiva čak i ljudskome biću (jer je sama činjenica da postoji tama očita), a mnogo više Bogu. Da je doista bila nevidljiva, njezina se kakvoća nikako ne bi mogla otkriti. Kako je onda Hermogen doznao da je ta tvar bila »bezoblična«, te pomiješana i nesređena, koja, budući da je bila nevidljiva, nije bila opipljiva njegovim osjetilima? Ako mu je to otajstvo objavio Bog, trebao bi nam pružiti svoj dokaz. Želim također znati je li se dotična tvar mogla opisati kao »prazna«. Prazno je zacijelo ono što je nesavršeno. Jednako je tako sigurno da ništa ne može biti nesavršeno doli ono što je načinjeno; nesavršeno je kada nije potpuno načinjeno. Zacijelo, priznaješ. Materija dakle, koja uopće nije bila načinjena, nije mogla biti nesavršena; a ono što nije bilo nesavršeno, nije bilo »prazno«. Nemajući početka, jer nije bila načinjena, bila je također neprijemljiva za bilo kakvo stanje praznine. Jer to je stanje praznine priljepak početka. Zemlja je, naprotiv, koja je bila načinjena, zasluženo nazvana »praznom«. Jer čim je bila načinjena, imala je stanje nesavršenosti prije svojega dovršetka.
29. Prekrasno izložen postupan razvitak kozmičkoga reda iz kaosa u stvaranju
Bog je, doista, dovršio sva svoja djela u doličnome redu; u početku ih je takoreći ogradio u njihovim neoformljenim elementima, a zatim ih je rasporedio u njihovoj dovršenoj ljepoti. Jer nije odjednom preplavio svjetlost sjajem sunca, niti je odjednom ublažio tamu mjesečevom smirujućom zrakom. Nebo nije odjednom ukrasio zviježđima i zvijezdama, niti je odjednom ispunio mora njihovim vrvećim nemanima. Samu zemlju nije obdario njezinom raznolikom plodnošću odjednom; nego joj je u početku podario biće, a zatim ju je ispunio, da ne bi bila načinjena uzalud. Jer ovako veli Izaija: »Nije je stvorio pustu, za stanovanje ju je sazdao.« Stoga je nakon što je bila načinjena, i dok je iščekivala svoje savršeno stanje, bila »pusta i prazna«: »prazna« doista, iz same činjenice što je bila bez obličja, kao ona koja još nije bila savršena za pogled, a u isto vrijeme još neopremljena svojim drugim svojstvima; i »pusta«, jer je još bila pokrivena vodama, kao bedemom svoje oplođujuće vlage, kojom se proizvodi naše tijelo, u obličju srodnom s njezinim vlastitim. Jer u tome smislu David veli: »Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.« Kada su se vode povukle u svoje šuplje ponore, tada je postalo uočljivo kopno, koje je dotad bilo pokriveno svojim vodenim omotačem. Tada ono smjesta postaje »vidljivo«, a Bog veli: »Neka se vode skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno.« »Pokaže«, veli On, a ne »nastane«. Ono je već bilo načinjeno, samo je u svojemu nevidljivom stanju tada čekalo da se pokaže. »Kopno«, jer je takvim imalo postati svojim odvajanjem od vlage, ali ipak »zemlja«. »I nazva Bog kopno Zemljom«, a ne Materijom. I tako, kada poslije postiže svoje savršenstvo, prestaje se smatrati praznom, kada Bog objavljuje: »Neka zemlja pusti travu, bilje što nosi sjeme po svojoj vrsti i po svojoj sličnosti, i stablo plodonosno što donosi plod u kojem je njegovo sjeme, po svojoj vrsti.« Opet: »Neka zemlja izvede bića živa po vrstama njihovim, stoku, gmizavce i zvijeri zemaljske po vrstama njihovim.« Tako je božansko Pismo ispunilo svoj puni red. Jer onome što je u početku opisalo kao »pusto (nevidljivo) i prazno«, dalo je i vidljivost i dovršenje. Nijedna druga materija nije pak bila »pusta (nevidljiva) i prazna«. Odsada će dakle materija morati biti vidljiva i dovršena. Tako da moram vidjeti materiju, budući da je postala vidljiva. Moram je isto tako prepoznati kao dovršenu stvar, kako bih mogao s nje ubirati bilje što nosi sjeme i stablo što donosi plod, te kako bi živi stvorovi, načinjeni od nje, mogli služiti mojoj potrebi. Materije međutim nema nigdje, ali Zemlja je ovdje, priznata mojemu pogledu. Vidim je, uživam u njoj, otkako je prestala biti »pusta (nevidljiva) i prazna«. O njoj je posve sigurno Izaija govorio kada je rekao: »Ovako govori Gospodin, stvoritelj nebesa, On koji je Bog što je uobličio zemlju i načinio je.« Istu je zemlju zasigurno uobličio koju je i načinio. Kako ju je pak uobličio? Dakako rekavši: »Neka se pokaže kopno.« Zašto zapovijeda da se pokaže, ako prethodno nije bila nevidljiva? Njegov je naum bio i taj da spriječi to što ju je uzalud načinio, čineći je vidljivom, a time i prikladnom za uporabu. I tako nam posvuda izranjaju dokazi da je ova zemlja koju nastavamo upravo ona ista koju je Bog i stvorio i uobličio, te da nijedna druga nije bila »pusta i prazna« doli ona koja je bila stvorena i uobličena. Slijedi stoga da se rečenica: »A zemlja bijaše pusta i prazna«, odnosi na tu istu zemlju koju je Bog zasebno spomenuo zajedno s nebom.
30. Još jedno mjesto iz svetoga povijesnog izvještaja o stvaranju oslobođeno od Hermogenova krivog tumačenja
Sljedeće će riječi na sličan način naizgled potkrijepiti Hermogenovo nagađanje: »I tama bijaše nad licem bezdana, i Duh Božji lebdio je nad licem vode«, kao da nam te pomiješane tvari pružaju dokaze za njegovu golemu gomilu Tvari. No tako pomno nabrajanje sigurnih i zasebnih počela, kakvo imamo u ovome odlomku, koje pojedinačno označuje »tamu«, »bezdan«, »Duha Božjega«, »vode«, priječi zaključak da se time misli na išta pobrkano ili iz takve zbrke nesigurno. Štoviše, kada im je dodijelio njihova vlastita mjesta, »tamu nad licem bezdana«, »Duha nad licem voda«, odbacio je svaku pomutnju među tvarima, pa je pokazujući njihov odvojeni položaj pokazao i njihovu različitost. Uistinu, bilo bi posve apsurdno da Tvar, koja se našem pogledu predstavlja kao »bezoblična«, ima svoje »bezoblično« stanje podržano tolikim riječima koje upućuju na oblik, a bez ikakva nagovještaja o tome što je to zbrkano tijelo, za koje se dakako mora pretpostaviti da je jedinstveno, budući da je bez oblika. Jer ono što je bez oblika, jednoobrazno je; no čak i ono što je bez oblika, kada je stopljeno od različitih sastavnih dijelova, mora nužno imati jedan vanjski izgled; a nema nikakva izgleda dok ne poprimi onaj jedan izgled koji nastaje spajanjem mnogih dijelova. Tvar je, dakle, ili imala u sebi one posebne dijelove iz čijih se naziva imala razumjeti, mislim na »tamu«, i »bezdan«, i »Duha«, i »vode«, ili ih nije imala. Ako ih je imala, kako se uvodi kao »bezoblična«? Ako ih nije imala, kako postaje spoznatljiva?
31. Daljnja obrana biblijskoga izvještaja o stvaranju protiv Hermogenova ispraznog shvaćanja
No uhvatit će se i za ovu okolnost, da je Pismo namjeravalo naznačiti samo za nebo i ovu vašu zemlju da ih je Bog stvorio u početku, dok se ništa takvo ne govori o gore spomenutim pojedinačnim dijelovima, pa stoga ovi, za koje nije opisano da su načinjeni, pripadaju neoblikovanoj Tvari. I na tu točku moramo dati odgovor. Sveto bi Pismo bilo dovoljno jasno i da je proglasilo kako je nebo i zemlju, kao najuzvišenija djela stvaranja, stvorio Bog, a da oni dakako posjeduju svoje vlastite posebne pripadnosti, za koje se moglo razumjeti da su sadržane u samim tim najuzvišenijim djelima. A pripadnosti neba i zemlje, stvorene tada u početku, bijahu tama i bezdan, i duh i vode. Jer dubina i tama ležale su pod zemljom. Budući da je bezdan bio pod zemljom, a tama nad bezdanom, nedvojbeno su i tama i bezdan bili pod zemljom. Pod nebom su pak ležali duh i vode. Jer budući da su vode bile nad zemljom, koju su prekrivale, dok je duh bio nad vodama, i duh i vode bili su jednako nad zemljom. A ono što je nad zemljom, dakako je pod nebom. I kao što je zemlja ležala nad bezdanom i tamom, tako se i nebo nadvijalo nad duhom i vodama te ih obuhvaćalo. Nije pak nikakva novost spomenuti samo ono što sadrži, kao cjelinu, a razumjeti ono što je sadržano kao uključeno u to, u svojstvu dijela. Pretpostavimo sada da kažem kako je grad sagradio kazalište i cirkus, ali je pozornica bila takva i takva, a kipovi su bili na kanalu, i obelisk je bio podignut nad svima njima, bi li iz toga slijedilo da oni, zato što nisam izrijekom naveo da je grad načinio te pojedine stvari, nisu bili načinjeni od njega zajedno s cirkusom i kazalištem? Nisam li se uistinu suzdržao od posebnoga spominjanja izrade tih pojedinih stvari zato što su bile uključene u stvari za koje sam već rekao da su načinjene, te se moglo razumjeti da su inherentne stvarima u kojima su sadržane? No taj primjer može biti isprazan jer potječe iz ljudskih okolnosti; uzet ću drugi, koji ima autoritet samoga Pisma. Ono kaže da »stvori Gospodin Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u nosnice dah života, i postade čovjek živa duša«. Iako ovdje spominje nosnice, ne kaže da ih je stvorio Bog; tako opet u kasnijim recima govori o koži i kostima, i mesu i očima, i znoju i krvi, a ipak nikada nije naznačilo da ih je stvorio Bog. Što će Hermogen na to odgovoriti? Da ljudski udovi moraju pripadati Tvari zato što nisu posebno spomenuti kao predmeti stvaranja? Ili su pak uključeni u oblikovanje čovjeka? Na sličan su način bezdan i tama, i duh i vode, bili poput udova neba i zemlje. Jer u tijelima su udovi načinjeni, u tijelima su i udovi spomenuti. Nema počela koje nije ud onoga počela u kojemu je sadržano. A sva su počela sadržana u nebu i zemlji.
32. Izvještaj o stvaranju u Knjizi Postanka općenit je, ali potvrđen mnogim drugim mjestima Staroga zavjeta koja govore o pojedinačnim stvaranjima. Pobijanje daljnjih prigovora
To je odgovor koji bih dao u obranu Pisma koje je pred nama, zato što se čini da ovdje izlaže oblikovanje neba i zemlje kao da su oni jedina načinjena tijela. Ono nije moglo ne znati da će biti onih koji će u tijelima smjesta razumjeti i njihove pojedine udove, pa se stoga poslužilo ovim sažetim načinom govora. No istodobno je predvidjelo da će biti tupih i lukavih ljudi koji će, nakon poigravanja sa stvarnim smislom, tražiti i za pojedine udove riječ koja opisuje njihovo oblikovanje. Stoga nas Pismo poradi takvih ljudi na drugim mjestima poučava o stvaranju pojedinačnih dijelova. Imate Mudrost koja govori: »Prije bezdana bijah rođena«, kako biste vjerovali da su bezdani također »rođeni«, to jest stvoreni, baš kao što i mi stvaramo sinove premda ih »rađamo«. Svejedno je je li bezdan načinjen ili rođen, samo neka mu se prizna početak, čega međutim ne bi bilo kada bi bio pridodan tvari. O tami pak sam Gospodin po Izaiji kaže: »Ja oblikujem svjetlost i stvaram tamu.« O vjetru također Amos kaže: »Onaj koji utvrđuje grmljavinu i stvara vjetar, i navješćuje čovjeku svoga Krista«, pokazujući tako da je stvoren onaj vjetar koji je ubrojen u oblikovanje zemlje, koji je lebdio nad vodama, uravnotežujući, osvježavajući i oživljavajući sve: ne misleći (kako neki pretpostavljaju) pod duhom na samoga Boga, na temelju toga što je »Bog Duh«, jer vode ne bi mogle nositi svoga Gospodina; nego On govori o onome duhu od kojega se sastoje vjetrovi, kao što kaže po Izaiji: »Jer duh od mene iziđe, i ja stvorih svaki dah.« Na sličan način ista Mudrost kaže o vodama: »Kada je utvrđivao izvore, ono što je pod nebom, oblikovah to zajedno s Njim.« Kada dakle dokažemo da je te pojedine stvari stvorio Bog, premda se u Knjizi Postanka samo spominju bez ikakva nagovještaja da su načinjene, možda ćemo s druge strane dobiti odgovor da su one doduše načinjene, ali od Tvari, budući da se sama Mojsijeva tvrdnja, »I tama bijaše nad licem bezdana, i duh Božji lebdio je nad licem voda«, odnosi na Tvar, kao uostalom i sva ona druga Pisma tu i tamo, koja pokazuju da su pojedini dijelovi načinjeni od Tvari. Iz toga bi moralo slijediti da se, kao što se zemlja sastojala od zemlje, tako i bezdan sastojao od bezdana, i tama od tame, i vjetar i vode od vjetra i voda. I, kako rekosmo gore, Tvar nije mogla biti bez oblika, budući da je imala pojedine dijelove koji su bili oblikovani iz nje, premda kao zasebne stvari, osim ako doista nisu bile zasebne, nego posve istovjetne s onima iz kojih su potekle. Jer uistinu je nemoguće da one pojedinačne stvari, koje su izložene pod istim imenima, budu različite; jer bi se u tome slučaju Božje djelovanje moglo činiti beskorisnim, ako je načinilo stvari koje su već postojale; budući da bi stvaranje bilo samo onda kada bi u postojanje došle stvari koje ranije nisu bile načinjene. Stoga, da zaključimo: ili je Mojsije tada upućivao na Tvar kada je napisao riječi: »I tama bijaše nad licem bezdana, i duh Božji lebdio je nad licem voda«; ili je pak, budući da se za te pojedine dijelove stvorenja poslije na drugim mjestima pokazuje da ih je načinio Bog, trebalo s jednakom jasnoćom pokazati da su načinjeni od Tvari koju je, prema vama, Mojsije prethodno spomenuo; ili pak naposljetku, ako je Mojsije upućivao na te pojedine dijelove, a ne na Tvar, želim znati gdje je Tvar uopće naznačena.
33. Izlaganje pravoga nauka o tvari i njezin odnos prema Božjemu stvaranju svijeta
No premda je Hermogen nalazi među svojim prividnim izgovorima, jer nije bilo u njegovoj moći otkriti je u Božjim Pismima, nama je dovoljno i to što je sigurno da je sve stvorio Bog, i to što nema nikakve sigurnosti da je išta načinjeno od Tvari. Pa čak i da je Tvar prethodno postojala, morali bismo vjerovati da ju je doista stvorio Bog, jer smo jednako tvrdili kada smo držali pravilom vjere da ništa osim Boga nije nestvoreno. Do ove točke ima prostora za raspravu, sve dok se Tvar ne privede na provjeru Pisma i ne uspije dokazati svoj slučaj. Zaključak je svega ovo: nalazim da ništa nije načinjeno osim iz ničega; jer za ono za što nalazim da je načinjeno, znam da nekoć nije postojalo. Što god je načinjeno od nečega, ima svoje podrijetlo u nečemu što je načinjeno: na primjer, od zemlje je načinjena trava, i plod, i stoka, i sam lik čovjeka; tako su iz voda proizišle životinje koje plivaju i lete. Prvotna tkiva iz kojih su takva stvorenja proizišla mogu nazvati njihovim tvorivom, no i njih je stvorio Bog.
34. Pretpostavka da je Bog sve stvorio ni iz čega potvrđena konačnim vraćanjem svega u ništa i obrana biblijskih mjesta od Hermogenove tvrdnje o pukoj slikovitosti
Usto, vjeru da je sve načinjeno iz ničega utisnut će nam onaj konačni Božji naum koji će sve stvari vratiti u ništa. Jer »samo će se nebo smotati kao svitak«; štoviše, pretvorit će se u ništa zajedno sa samom zemljom, s kojom je načinjeno u početku. »Nebo i zemlja će proći«, kaže On. »Prvo nebo i prva zemlja prođoše«, »i mjesta im se više ne nađe«, jer dakako ono što dolazi svome kraju gubi mjesto. Na sličan način David kaže: »Nebesa, djela ruku tvojih, sama će propasti. Jer kao haljinu promijenit ćeš ih i promijenit će se.« A promijeniti se znači pasti iz onoga prvotnog stanja koje gube dok prolaze kroz promjenu. »I zvijezde će pasti s neba kao što smokva odbacuje svoje nedozrele plodove kad je potrese silan vjetar.« »Gore će se rastopiti kao vosak pred licem Gospodnjim«, to jest »kad ustane da strašno potrese zemlju«. »A ja ću isušiti jezera«; i »tražit će vodu i neće je naći«. Čak ni »mora više neće biti«. Ako bi dakle netko išao tako daleko da pretpostavi kako sva ta mjesta valja duhovno tumačiti, ipak im neće moći oduzeti istinsko ispunjenje onih ishoda koji se moraju dogoditi upravo onako kako je napisano. Jer sve stilske figure nužno proizlaze iz stvarnih stvari, a ne iz tlapnji; jer ništa nije kadro pružiti išta svoje za prispodobu, osim ako stvarno nije upravo ona stvar koju pruža u prispodobi. Vraćam se stoga načelu koje određuje da će se sve stvari koje su došle iz ničega naposljetku vratiti u ništa. Jer Bog ne bi načinio ništa propadljivo od onoga što je vječno, to jest od Tvari; niti bi od većih stvari stvorio manje, dok bi njegovu značaju više odgovaralo proizvoditi veće stvari iz manjih, drugim riječima, ono što je vječno iz onoga što je propadljivo. To je obećanje koje daje čak i našemu tijelu, i bila je njegova volja položiti u nas taj zalog svoje vlastite kreposti i moći, kako bismo vjerovali da je uistinu probudio svemir iz ničega, kao da je bio uronjen u smrt, u smislu, dakako, njegova prethodnog nepostojanja s ciljem njegova stupanja u postojanje.
35. Protuslovne tvrdnje koje Hermogen iznosi o tvari i njezinim svojstvima
Što se tiče svih drugih točaka koje se dotiču Tvari, premda nema nikakve potrebe da se njima bavimo, jer naša prva točka bijaše očiti dokaz njezina postojanja, moramo unatoč svemu nastaviti našu raspravu upravo kao da ona postoji, kako bi njezino nepostojanje bilo to očitije kada se te druge točke koje se nje tiču pokažu međusobno nespojivima, te ujedno kako bi Hermogen priznao svoja vlastita protuslovna stajališta. Tvar nam se, kaže on, na prvi pogled čini netjelesnom; no kada se ispita svjetlom pravoga razuma, nalazi se da nije ni tjelesna ni netjelesna. Kakav je to vaš pravi razum koji ne izriče ništa pravo, to jest ništa sigurno? Jer, ako se ne varam, sve mora po nužnosti biti ili tjelesno ili netjelesno, premda za trenutak mogu dopustiti da postoji stanovita netjelesnost čak i u tvarnim stvarima, premda je sama njihova tvar tijelo pojedinih stvari; u svakom slučaju, nakon tjelesnoga i netjelesnoga nema trećega stanja. No ako se tvrdi da postoji treće stanje koje je otkrio taj pravi razum Hermogenov, koji čini Tvar ni tjelesnom ni netjelesnom, pitam: Gdje je ono? Kakva je to stvar? Kako se zove? Kakav joj je opis? Kako se shvaća? Samo je ovo njegov razum proglasio, da Tvar nije ni tjelesna ni netjelesna.
36. Ostala apsurdna mudrovanja o tvari i njezinim svojstvima izvrgnuta ruglu, gibanje u tvari i Hermogenove zablude o tome
No pogledajte kakvo protuslovlje potom iznosi, ili mu možda na um pada neki drugi razlog, kada izjavljuje da je Tvar dijelom tjelesna, a dijelom netjelesna. Mora li se onda smatrati da Tvar obuhvaća oba stanja kako ne bi imala nijedno? Jer bit će tjelesna i netjelesna usprkos proglašenju one opreke, koja je očito iznad toga da dade ikakav razlog za svoje mišljenje, baš kao što je bio i onaj »drugi razlog«. Pod tjelesnim dijelom Tvari on misli na ono od čega su stvorena tijela; pod netjelesnim pak dijelom Tvari misli na njezino nestvoreno gibanje. Da je Tvar, kaže on, jednostavno tijelo, činilo bi se da u njoj nema ničega netjelesnog, to jest nikakva gibanja; da je pak, s druge strane, bila posve netjelesna, nikakvo se tijelo ne bi moglo oblikovati iz nje. Kakva li nadasve pravoga razuma imamo ovdje! Samo kad bi svoje crteže pravio tako pravima kao što praviš svoj razum, Hermogene, nijedan slikar ne bi bio gluplji od tebe. Jer tko će ti dopustiti da gibanje računaš kao polovicu Tvari, videći da ono nije supstancijalna stvar, jer nije tjelesno, nego akcident, ako je doista čak i to, jedne supstancije i tijela? Baš kao što je djelovanje, i poticaj, baš kao što je posrtaj, ili pad, tako je i gibanje. Kada se išta giba čak i samo od sebe, njegovo je gibanje posljedica poticaja; no zacijelo nije dio njegove supstancije u tvome smislu, kada gibanje činiš netjelesnim dijelom tvari. Sve stvari, uistinu, imaju gibanje, ili same od sebe poput živih bića, ili od drugih poput neživih stvari; pa ipak ne bismo rekli da je čovjek ili kamen i tjelesan i netjelesan zato što imaju i tijelo i gibanje: rekli bismo radije da sve stvari imaju jedan oblik jednostavne tjelesnosti, koja je bitno svojstvo supstancije. Ako im i pripadnu kakve netjelesne pojave, kao djelovanja, ili trpnje, ili službe, ili želje, mi te dijelove ne ubrajamo u same stvari. Kako onda uspijeva pripisati sastavni dio Tvari gibanju, koje ne pripada supstanciji, nego stanovitom stanju supstancije? Nije li to neporecivo? Pretpostavimo da ti je palo na pamet prikazati tvar nepomičnom, bi li ti se tada nepomičnost činila polovicom njezina oblika? Sigurno ne. Jednako tako ne bi moglo ni gibanje. No o gibanju ću slobodno govoriti drugdje.
37. Ironične dvojbe glede tvari i razna ćudoredna svojstva koja joj se maštovito pripisuju
Vidim sada da se ponovno vraćaš onom umovanju koje ti po svojemu običaju ništa pouzdano nije navijestilo. Jer kao što nam tvar predstavljaš niti tjelesnom niti netjelesnom, tako za nju tvrdiš da nije ni dobra ni zla; i raspravljajući dalje o njoj u istome tonu, veliš: »Ako je bila dobra, budući da je oduvijek bila takva, ne bi joj trebalo Božje uređenje; ako je po naravi bila zla, ne bi dopuštala promjenu nabolje, niti bi se Bog ikada prihvatio takve naravi s nakanom da je uredi, jer bi njegov trud bio uzaludan.« To su tvoje riječi, a bilo bi dobro da si ih se sjetio i na drugim mjestima, kako bi izbjegao svako proturječje s njima. Budući pak da smo već donekle raspravili o toj dvosmislenosti dobra i zla u pogledu tvari, sada ću odgovoriti na tu tvoju jedinu tvrdnju i dokaz koji imamo pred sobom. Neću se zadržavati ponavljajući svoje mišljenje kako je tvoja dužnost bila sa sigurnošću reći da je tvar ili dobra ili zla, ili pak u nekom trećem stanju; no moram primijetiti da se ovdje nisi držao čak ni one tvrdnje koju si prije izabrao iznijeti. Doista, poričeš ono što si izjavio, da tvar nije ni dobra ni zla; jer daješ naslutiti da je zla kada kažeš: »Ako je bila dobra, ne bi joj trebalo Božje uređenje«; a opet, kada dodaješ: »Ako je po naravi bila zla, ne bi dopuštala promjenu nabolje«, čini se da naznačuješ kako je dobra. I tako joj pripisuješ blisku svezu s dobrim i zlim, premda si izjavio da nije ni dobra ni zla. No kako bih pobio dokaz kojim si mislio utvrditi svoju tvrdnju, ovdje tvrdim: ako je tvar oduvijek bila dobra, zašto joj ipak ne bi trebala promjena nabolje? Zar ono što je dobro nikada ne čezne, nikada ne želi, nikada se ne osjeća sposobnim napredovati, kako bi svoje dobro zamijenilo boljim? I isto tako, ako je tvar po naravi bila zla, zašto je Bog ne bi mogao promijeniti kao moćnije Biće, sposobno i narav kamenja pretvoriti u djecu Abrahamovu? Doista, takvim postupkom ne samo da Gospodina uspoređuješ s tvari, nego ga čak stavljaš i podređenim njoj, budući da tvrdiš kako on nikako nije mogao ovladati naravi tvari i privesti je nečemu boljemu. No premda ovdje nisi sklon dopustiti da je tvar po naravi zla, na drugome ćeš mjestu zanijekati da si to ikada priznao.
38. Druga Hermogenova nagađanja o tvari i nekim njezinim svojstvima pokazuju se apsurdnima: primjerice, njezina navodna beskonačnost
Moja opažanja o smještaju tvari, kao i o njezinu načinu, imaju jedan te isti cilj: suprotstaviti se tvojim izopačenim postavkama i pobiti ih. Ti tvar stavljaš ispod Boga, pa joj time, dakako, dodjeljuješ mjesto ispod Boga. Stoga je tvar prostorna. Ako je pak prostorna, ona je unutar prostora; ako je unutar prostora, omeđena je prostorom u kojemu se nalazi; ako je omeđena, ima obris, za koji ti, kao slikar po svojemu posebnom pozivu, znaš da je granica svakog predmeta podložnog ocrtavanju. Tvar, dakle, ne može biti beskonačna, jer je u prostoru i prostorom je omeđena; a budući da se dade odrediti prostorom, podložna je obrisu. Ti je pak činiš beskonačnom govoreći: »Zbog toga je beskonačna što oduvijek postoji.« Ako bi nam pak tko od tvojih učenika prigovorio tvrdeći kako je tvoja misao da je tvar beskonačna u vremenu, a ne u svojoj tjelesnoj masi, ono što slijedi ipak će pokazati da pod tim podrazumijevaš tjelesnu beskonačnost kao svojstvo tvari, to jest da je po obujmu neizmjerna i neomeđena. »Stoga«, veliš, »nije sazdana u cjelini, nego u svojim dijelovima.« Po obujmu je, dakle, beskonačna, a ne po vremenu. I sam sebi proturječiš kada tvar činiš beskonačnom po obujmu, a u isto joj vrijeme pripisuješ mjesto, zatvarajući je unutar prostora i mjesnog obrisa. No u isto vrijeme ne mogu dokučiti zašto je Bog ne bi u cijelosti uobličio, osim ako nije bio ili nemoćan ili zavidan. Želim dakle upoznati polovicu onoga što Bog nije u cijelosti uobličio, kako bih shvatio kakva je bila cjelina. Bilo bi doista pravo da ju je Bog obznanio kao uzor starine, na ures slave svojega djela.
39. Pokazuje se da su ova potonja nagađanja u proturječju s prvim načelima o tvari koja je Hermogen ranije postavio
Pa dobro, budući da ti se to čini ispravnijim, neka tvar bude omeđena promjenama i premještanjima; neka bude i shvatljiva, budući da se, kako kažeš, Bog njome služi kao građom na temelju toga što je preinačiva, promjenjiva i rastavljiva. Jer njezine promjene, veliš, pokazuju da je rastavljiva. I tu si skrenuo sa svojih vlastitih smjernica koje si propisao o Božjoj osobi kada si postavio pravilo da Bog nije stvorio svijet iz samoga sebe, jer se nije mogao razdijeliti budući da je vječan i ostaje zauvijek, pa je stoga nepromjenjiv i nedjeljiv. Budući da se i tvar prosuđuje po istoj vječnosti, nemajući ni početka ni kraja, ona neće biti podložna dijeljenju ni promjeni, iz istoga razloga iz kojega to nije ni Bog. Budući da je s njime povezana u zajedničkom posjedu vječnosti, mora nužno s njime dijeliti i moći, zakone i uvjete vječnosti. Isto tako, kada kažeš: »Sve stvari istodobno diljem svemira posjeduju dijelove tvari, kako bi se cjelina mogla spoznati iz svojih dijelova«, dakako da podrazumijevaš one dijelove koji su iz nje proizišli i koji su nam sada vidljivi. Kako se onda to posjedovanje tvari ostvaruje po svim stvarima diljem svemira, to jest od samoga početka, kada su stvari koje su nam sada vidljive u drukčijem stanju od onoga u kojemu su bile na početku?
40. Bezoblična tvar neprikladan je izvor za Božji predivni kozmos; Hermogen ne popravlja svoj dokaz pretpostavkom da je u stvaranju upotrijebljen samo dio tvari
Kažeš da je tvar preoblikovana nabolje, dakako iz gorega stanja; i tako bi učinio da bolje bude preslika gorega. Sve je bilo u neredu, a sada je dovedeno u red; zar bi onda rekao i to da iz reda nastaje nered? Nijedna stvar nije točno zrcalo druge stvari, to jest nije joj jednaka. Nitko se još u brijačevu zrcalu nije vidio kao magarac umjesto kao čovjek, osim onoga koji pretpostavlja da neuobličena i bezoblična tvar odgovara tvari koja je sada uređena i poljepšana u ustroju svijeta. Što je sada u svijetu bez oblika, što je nekoć bilo uobličeno u tvari, pa da svijet bude zrcalo tvari? Budući da se svijet među Grcima naziva riječju koja označuje ures, kako može prikazivati sliku neurešene tvari, tako da možeš reći kako se cjelina spoznaje po svojim dijelovima? Toj će cjelini zacijelo pripadati čak i onaj dio koji još nije poprimio oblik; a ti si već izjavio da cjelokupna tvar nije upotrijebljena kao građa u stvaranju. Slijedi, dakle, da se taj sirovi, zbrkani i neuređeni dio ne može prepoznati u uglačanim, odijeljenim i dobro uređenim dijelovima stvorenja, koji se zapravo teško mogu s pravom nazvati dijelovima tvari, budući da su napustili njezino stanje, odvojivši se od nje u preobrazbi koju su doživjeli.
41. Razni navodi iz Hermogena; kako su nesigurna i neodređena njegova nagađanja o gibanju u tvari i tvarnim svojstvima dobra i zla
Vraćam se na pitanje gibanja, kako bih pokazao koliko si nesiguran na svakom koraku. Gibanje je u tvari bilo neuređeno, smeteno i uzburkano. Zato i primjenjuješ na nju usporedbu s kotlom vruće vode koja prekipi. Kako to da na drugome mjestu potvrđuješ posve drukčiju vrstu gibanja? Jer kada želiš prikazati tvar niti dobrom niti zlom, veliš: »Tvar, koja je podloga stvorenja, posjedujući gibanje u jednakomjernu zamahu, ne naginje u prevelikoj mjeri ni dobru ni zlu.« No da je imala taj jednakomjerni zamah, ne bi mogla biti uzburkana niti nalik na kipuću vodu u kotlu; bila bi prije ravnomjerna i pravilna, njišući se doduše po vlastitom nagnuću između dobra i zla, ali ipak ne bivajući sklona niti težeći ijednoj strani. Njišući se, kako se kaže, na pravednoj i točnoj tezulji. To pak nije nemir; to nije uzburkanost ni nestalnost, nego prije pravilnost, ravnomjernost i točnost gibanja koje ne naginje ni na jednu stranu. Kada bi se njihala ovamo i onamo, i naginjala radije jednoj određenoj strani, očito bi u tom slučaju zaslužila prijekor zbog neravnomjernosti, nejednakosti i uzburkanosti. Štoviše, premda gibanje tvari nije naginjalo ni dobru ni zlu, ono bi se ipak njihalo između dobra i zla; stoga je i iz te okolnosti očito da je tvar zatvorena unutar određenih granica, jer se njezino gibanje, iako nije naginjalo ni dobru ni zlu jer nije imalo naravne sklonosti ni prema jednomu, njihalo od jednoga prema drugome između njih obaju, te je stoga bilo sadržano unutar granica njih dvaju. Ti zapravo i dobro i zlo smještaš u prostorno boravište kada tvrdiš da gibanje u tvari nije naginjalo ni jednomu od njih. Jer tvar koja je bila prostorna, ne naginjući ni ovamo ni onamo, nije naginjala mjestima na kojima su bila dobro i zlo. No kada dobru i zlu dodjeljuješ mjesto, činiš ih tjelesnima time što ih činiš prostornima, budući da ono što zauzima prostor mora ponajprije imati tjelesnu supstanciju. Doista, netjelesne stvari ne bi mogle imati nikakvo vlastito mjesto osim u tijelu, kada imaju pristup tijelu. No kada tvar nije naginjala dobru i zlu, to je bilo zato što prema njima nije naginjala kao prema tjelesnim ili prostornim bitnostima. Griješiš, dakle, kada hoćeš da dobro i zlo budu supstancije. Jer činiš supstancijama ono čemu pripisuješ mjesto; a mjesto mu pripisuješ kada gibanje u tvari držiš u ravnoteži, jednako udaljeno od obiju strana.
42. Daljnje razotkrivanje proturječja u Hermogenovim mišljenjima o božanskim svojstvima tvari
Izbacio si sva svoja gledišta labavo i nasumce, kako ne bi bilo očito, zbog prevelike blizine, koliko se međusobno protive. Ja ih pak kanim sabrati i usporediti. Tvrdiš da je gibanje u tvari bez pravilnosti, pa nastavljaš govoreći da tvar teži za bezobličnim stanjem, a potom, na drugome mjestu, da želi da je Bog uredi. Želi li onda ono što teži biti bez oblika poprimiti oblik? Ili ono što želi poprimiti oblik teži biti bez oblika? Ne želiš da se čini kako je Bog jednak tvari, a onda opet kažeš da ona dijeli zajedničko stanje s Bogom. »Jer nemoguće je«, veliš, »ako nema ništa zajedničko s Bogom, da je on uredi.« No da je imala išta zajedničko s Bogom, ne bi joj trebalo uređenje, jer bi doista bila dio Božanstva po zajedništvu stanja; ili bi pak i Bog bio podložan tome da ga tvar uredi, time što bi i sam imao nešto zajedničko s njome. I time podvrgavaš Boga nužnosti, budući da je u tvari bilo nešto zbog čega joj je dao oblik. No ti činiš zajedničkim svojstvom njih obaju to što se sami od sebe pokreću i što su uvijek u gibanju. Što manje pripisuješ tvari negoli Bogu? Posvuda će se naći zajedništvo božanstva u toj slobodi i vječnosti gibanja.
Samo je u Bogu gibanje pravilno, a u tvari nepravilno. U oboma je pak jednako svojstvo Božanstva, jer oboje podjednako posjeduje slobodno i vječno gibanje. U isto vrijeme pripisuješ više tvari, kojoj je pripala povlastica da se tako sama pokreće na način koji Bogu nije dopušten.
43. Razotkrivanje i pobijanje drugih proturječja o tome da se zlo u tvari mijenja u dobro
O temi gibanja dodao bih još i ovo. Slijedeći usporedbu s kipućim kotlom, kažeš da je gibanje u tvari, prije nego što je bilo uređeno, bilo smeteno, nemirno, neshvatljivo zbog prevelike uzburkanosti. Zatim opet nastavljaš govoreći: »No čekalo je na Božje uređenje i zadržalo svoje nepravilno gibanje neshvatljivim zbog sporosti svojega nepravilnog gibanja.« Maloprije si gibanju pripisao uzburkanost, a ovdje sporost. Pogledaj sada koliko posrtaja činiš u pogledu naravi tvari. U ranijem odlomku kažeš: »Ako je tvar po naravi bila zla, ne bi dopuštala promjenu nabolje; niti bi se Bog ikada prihvatio kakva pokušaja njezina uređenja, jer bi njegov trud bio uzaludan.« Izveo si dakle zaključak iz svoja dva mišljenja, da tvar nije bila po naravi zla i da njezinu narav Bog nije mogao promijeniti; a potom, zaboravivši ih, izveo si ovaj zaključak: »Ali kada je primila uobličenje od Boga i bila dovedena u red, napustila je svoju narav.« Budući pak da je preobražena u dobro, dakako da je preobražena iz zla; i ako je Božjim uređenjem napustila narav zla, slijedi da je njezina narav dokinuta; njezina je narav bila zla prije uređenja, no nakon preobrazbe mogla je napustiti tu narav.
44. Razotkrivanje čudnih shvaćanja o Božjem načinu djelovanja na tvar; proturječja u krivovjernikovu mišljenju o Božjem mjesnom odnosu prema tvari
No preostaje mi pokazati i kako zamišljaš Božje djelovanje. Sasvim se jasno razilaziš s filozofima, ali nisi u suglasju ni s prorocima. Stoici tvrde da je Bog prožeo tvar, baš kao što med prožima saće. Ti pak tvrdiš da Bog ne stvara svijet prožimajući tvar, nego jednostavno time što se pojavljuje i što joj se približava, baš kao što ljepota djeluje na neku stvar samim pojavljivanjem, a magnet samim približavanjem. Kakve pak sličnosti ima između Boga koji oblikuje svijet i ljepote koja ranjava dušu, ili magneta koji privlači željezo? Jer čak i ako se Bog pojavio tvari, ipak je nije ranio kao što ljepota ranjava dušu; ako joj se opet približio, ipak se nije sjedinio s njome kao što se magnet spaja sa željezom. Pretpostavimo ipak da su tvoji primjeri prikladni. Tada je, dakako, pojavljivanjem i približavanjem tvari Bog načinio svijet, i načinio ga je onda kada se pojavio i kada joj se približio. Prema tome, budući da ga prije toga nije načinio, nije se niti pojavio niti joj se približio. Tko onda može povjerovati da se Bog nije pojavio tvari, koja je bila iste naravi kao on zbog svoje vječnosti? Ili da je bio daleko od nje, on za koga vjerujemo da postoji posvuda i da se posvuda očituje; čije hvale pjeva sve stvorenje, čak i nežive i netjelesne stvari, prema proroku Danielu? Kako li je neizmjerno to mjesto gdje se Bog držao tako daleko od tvari da joj se prije stvaranja svijeta nije niti pojavio niti približio! Pretpostavljam da je do nje putovao izdaleka, čim se zaželio pojaviti i približiti joj se.
45. Zaključak; suprotnost između Hermogenovih tvrdnji i svjedočanstva Svetoga pisma o stvaranju; stvaranje ni iz čega, a ne iz tvari
No nisu nam tako proroci i apostoli rekli da je svijet načinio Bog pukim pojavljivanjem i približavanjem tvari. Oni uopće nisu spomenuli nikakvu tvar, nego su rekli da je najprije postavljena Mudrost, početak njegovih putova, za njegova djela. Potom da je rođena Riječ, »po kojoj je sve stvoreno i bez koje nije stvoreno ništa«. Doista, »Gospodnjom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova«. On je Gospodnja desnica, štoviše njegove dvije ruke, kojima je djelovao i sazdao svemir. »Jer«, veli, »nebesa su djelo ruku tvojih«, kojima »pedljem izmjeri nebesa i zemlju«. Nemoj htjeti tako laskati Bogu tvrdeći da je samom svojom pojavom i jednostavnim približavanjem stvorio tolike goleme supstancije, umjesto da ih je radije oblikovao vlastitim snagama. To naime dokazuje Jeremija govoreći: »Bog stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i razumom svojim razape nebesa.« To su snage naporom kojih je načinio ovaj svemir. Njegova je slava veća ako se trudio. Napokon se sedmoga dana odmorio od svojih djela. I jedno i drugo bilo je po njegovu običaju. Ako je, naprotiv, načinio ovaj svijet jednostavno se pojavljujući i približavajući mu se, je li po dovršetku svojega djela prestao pojavljivati se i približavati mu se? Naprotiv, Bog se počeo vidljivije očitovati i bivati posvuda pristupačan od onoga časa kada je svijet stvoren. Vidiš, dakle, kako sve opstoji djelovanjem onoga Boga koji »stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i razumom svojim razape nebesa«; ne pojavljujući se tek, niti se približavajući, nego ulažući svemoguće napore svojega uma, svoje mudrosti, svoje snage, svojega razuma, svoje riječi, svojega Duha, svoje moći. To mu pak ne bi bilo potrebno da je bio savršen pukim pojavljivanjem i približavanjem. To su međutim njegova »nevidljiva svojstva« koja se, prema Apostolu, »od stvaranja svijeta jasno vide po onome što je stvoreno«; ona nisu dijelovi neke neodređene tvari, nego su osjetna svjedočanstva njega samoga. »Jer tko je spoznao misao Gospodnju«, o kojoj Apostol kliče: »O dubino bogatstva i mudrosti i spoznanja Božjega! Kako su neistraživi sudovi njegovi i neizmislivi putovi njegovi!« Koju pak jasniju istinu ove riječi pokazuju nego da je sve stvoreno ni iz čega? To je nemoguće dokučiti ili istražiti, osim samome Bogu. Inače, da se to dade pratiti ili otkriti u tvari, bilo bi podložno istraživanju. Stoga, u onoj mjeri u kojoj je postalo očito da tvar nije prije postojala, čak i iz te okolnosti što je nemoguće da je imala takvo postojanje kakvo joj se pripisuje, u toj je mjeri dokazano da je Bog sve stvorio ni iz čega. Mora se pak priznati da je Hermogen, opisujući za tvar stanje poput vlastitoga, nepravilno, smeteno, uzburkano, sumnjiva, nagla i žarka zamaha, pokazao ogledni primjerak svoje vlastite umjetnosti i naslikao svoj vlastiti lik.