Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Nakon rasprave između kršćanina i židovskoga prozelita, Tertulijan na temelju proroka dokazuje da je stari zakon ustupio mjesto novome te da je Isus obećani Krist.

1. Povod pisanju. Odnos između Židova i pogana

Sasvim nedavno dogodila se rasprava između kršćanina i židovskoga prozelita. Naizmjence su se prepirali i otezali raspravu sve do večeri. Štoviše, zbog suprotstavljene buke nekih njihovih pristaša, istina je počela bivati zastrta nekom vrstom oblaka. Stoga nam se svidjelo da se ono što se zbog zbrkane buke prepiranja nije moglo potpunije razjasniti točku po točku, pomnije istraži, te da pero za čitatelje odredi pitanja o kojima se raspravljalo.

Jer prigoda za traženje božanske milosti čak i za pogane dobila je iznimnu prikladnost upravo iz činjenice što je onaj koji je ustao braniti Božji zakon kao svoj vlastiti potjecao od pogana, a nije bio Židov »od roda Izraelova«. Jer ova činjenica, naime da se poganima dopušta pristup Božjemu zakonu, dovoljna je da spriječi Izraela da se oholi mišlju kako se »narodi računaju kao kap iz vjedra«, ili kao »prah s gumna«: premda imamo samoga Boga kao dostatna jamca i vjerna obećavatelja, po tome što je obećao Abrahamu da će se »u njegovu potomstvu blagoslivljati svi narodi zemlje«; i da će iz utrobe Rebekine »izaći dva plemena i dva naroda«, razumije se, onaj židovski, to jest Izrael, i onaj poganski, to jest naš. Svaki je dakle nazvan pukom i narodom, kako se nitko ne bi usudio na temelju samoga naziva svojatati za sebe povlasticu milosti. Jer Bog je odredio da »dva puka i dva naroda« imaju izaći iz utrobe jedne žene: niti je milost načinila razliku u samome nazivu, nego u poretku rođenja, s učinkom da onaj koji ima biti prvi u izlaženju iz utrobe bude podložan »manjemu«, to jest kasnijemu. Jer ovako je Bog rekao Rebeki: »Dva su naroda u tvojoj utrobi, i dva će se puka odvojiti iz tvojih njedara; i puk će nadvladati puk, i veći će služiti manjemu.« Prema tome, budući da je puk ili narod židovski raniji u vremenu, i »veći« po milosti prvenstvene naklonosti u Zakonu, dok se za naš drži da je »manji« po dobi vremenâ, kao onaj koji je u posljednjemu razdoblju svijeta prispio k spoznaji božanskoga milosrđa: izvan svake sumnje, po proglasu božanske riječi, raniji i »veći« narod, to jest židovski, mora nužno služiti »manjemu«; a »manji« narod, to jest kršćanski, nadvladati »većega«. Jer uostalom, prema spomenima božanskih Pisama, puk židovski, to jest onaj drevniji, posve je napustio Boga i sramotno služio idolima, te je, ostavivši Božanstvo, bio predan kumirima, dok je »puk« govorio Aronu: »Načini nam bogove koji će ići pred nama.« I kad se zlato s ogrlica žena i prstenja muškaraca posve rastopilo na ognju, te se pojavila glava nalik teletu, toj je tvorevini Izrael jednodušno, napustivši Boga, iskazao čast, govoreći: »Ovo su bogovi koji su nas izveli iz zemlje egipatske.« Jer tako su u kasnijim vremenima, u kojima su njima vladali kraljevi, ponovno, zajedno s Jeroboamom, štovali zlatne junice i lugove, te robovali Baalu. Odatle se dokazuje da su u knjizi božanskih Pisama svagda bili prikazivani krivima za zločin idolopoklonstva; dok se naš »manji«, to jest kasniji puk, napustivši idole kojima je nekoć ropski služio, obratio istome onome Bogu od kojega se Izrael, kako smo gore ispripovijedali, bio odvratio. Jer tako je »manji«, to jest kasniji puk nadvladao »veći puk«, dok postiže milost božanske naklonosti od koje se Izrael rastavio.

2. Zakon prije Mojsija

Stanimo stoga stopu uz stopu, i odredimo srž i bit samoga pitanja unutar točno određenih granica.

Jer zašto bi se vjerovalo da je Bog, utemeljitelj svemira, Upravitelj svega svijeta, Stvoritelj čovječanstva, Sijač svih naroda, dao zakon po Mojsiju samo jednome narodu, a ne bi se reklo da ga je namijenio svim narodima? Jer da ga nije dao svima, nipošto ne bi običavao dopuštati čak ni prozelitima iz poganskih naroda da mu imaju pristup. No, kako i priliči Božjoj dobroti i njegovoj pravednosti kao Stvoritelja ljudskoga roda, On je svim narodima dao jedan te isti zakon, za koji je zapovjedio da se obdržava u točno određena i utvrđena vremena, kada je htio, i po kome je htio, i kako je htio. Jer u početku svijeta dao je samome Adamu i Evi zakon, da ne jedu s ploda stabla posađena usred raja; a ako učine suprotno, da će smrću umrijeti. Koji bi im zakon bio dostatan, da su ga održali. Jer u tome zakonu danome Adamu prepoznajemo u začetku sve propise koji su poslije proklijali kada su bili predani po Mojsiju; to jest: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom; Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe; Ne ubij; Ne učini preljuba; Ne ukradi; Ne reci lažna svjedočanstva; Poštuj oca svoga i majku; i: Ne poželi ništa što je tuđe. Jer prvotni je zakon bio dan Adamu i Evi u raju kao utroba svih Božjih zapovijedi. Ukratko, da su ljubili Gospodina Boga svojega, ne bi bili prekršili njegovu zapovijed; da su ljubili svojega bližnjega, to jest sami sebe, ne bi povjerovali zmijinu nagovaranju, i tako ne bi počinili ubojstvo nad samima sobom, pavši iz besmrtnosti kršenjem Božje zapovijedi; i od krađe bi se uzdržali da nisu kradom kušali s ploda stabla, niti bi nastojali skriti se pod stablom kako bi umakli pogledu Gospodina Boga svojega; niti bi postali sudionici s đavlom koji laž tvrdi, povjerovavši mu da će biti »kao Bog«; i tako ne bi uvrijedili ni Boga kao svojega Oca, koji ih je načinio od gliba zemaljskoga kao iz majčine utrobe; da nisu poželjeli tuđe, ne bi bili kušali nedopušteni plod.

Stoga u ovome općem i prvotnom Božjem zakonu, čije je obdržavanje potvrdio u pogledu ploda sa stabla, prepoznajemo obuhvaćene sve propise ponajprije kasnijega Zakona, koji su proklijali kada su se očitovali u svoje pravo vrijeme. Jer naknadno uvođenje zakona djelo je istoga Onoga koji je prethodno dao zapovijed; budući da je njegovo pravo i naknadno odgajati, Onoga koji je prethodno odlučio stvoriti pravedna stvorenja. Jer što je čudno ako Onaj koji uvodi stegu nju i proširuje, ako Onaj koji započinje vodi k napretku? Ukratko, prije Mojsijeva Zakona, napisanoga na kamenim pločama, tvrdim da je postojao nenapisani zakon, koji se po naravi shvaćao i koji su oci redovito obdržavali. Jer odakle je Noa »nađen pravednim«, ako u njegovu slučaju nije prethodila pravednost naravnoga zakona? Odakle je Abraham smatran »Božjim prijateljem«, ako ne na temelju pravednosti i pravičnosti u obdržavanju naravnoga zakona? Odakle je Melkisedek nazvan »svećenikom Boga Svevišnjega«, ako prije svećeništva levitskoga zakona nije bilo onih koji su običavali prinositi žrtve Bogu? Jer tako je, nakon spomenutih patrijarha, Zakon bio dan Mojsiju u ono dobro poznato vrijeme nakon njihova izlaska iz Egipta, poslije razmaka i prostora od četiri stotine godina. Uistinu, bilo je to nakon Abrahamovih »četiri stotine i trideset godina« da je Zakon bio dan. Odatle razumijemo da je Božji zakon bio prije čak i od Mojsija, i nije bio prvi put dan na Horebu, ni na Sinaju i u pustinji, nego je bio drevniji; postojao je najprije u raju, potom je preuređen za patrijarhe, i tako opet za Židove, u točno određenim razdobljima: tako da ne trebamo gledati na Mojsijev Zakon kao na prvotni zakon, nego kao na kasniji, koji je Bog u točno određeno vrijeme izložio i poganima te ga, nakon što je to višekratno obećavao po prorocima, preoblikovao na bolje; i unaprijed je opomenuo da će se dogoditi da će se, upravo kao što je »Zakon bio dan po Mojsiju« u točno određeno vrijeme, tako vjerovati da se privremeno obdržavao i čuvao. I nemojmo dokidati ovu vlast koju Bog ima, koja preoblikuje propise zakona u skladu s okolnostima vremenâ, s pogledom na čovjekovo spasenje. Napokon, neka onaj koji tvrdi da subotu još valja obdržavati kao melem spasenja, a obrezanje osmoga dana zbog prijetnje smrću, pouči nas da su u prošlim vremenima pravednici obdržavali subotu ili vršili obrezanje, te tako postajali »prijatelji Božji«. Jer ako obrezanje čisti čovjeka, a Bog je načinio Adama neobrezana, zašto ga nije obrezao čak ni nakon njegova grijeha, ako obrezanje čisti? U svakom slučaju, smještajući ga u raj, postavio je neobrezana za stanovnika raja. Stoga, budući da je Bog stvorio Adama neobrezana i neobvezana obdržavanjem subote, dosljedno tome i njegov je potomak, Abel, prinoseći mu žrtve, neobrezan i bez obdržavanja subote, bio od njega pohvaljen; prihvatio je ono što je ovaj prinosio u priprostosti srca, a odbacio žrtvu njegova brata Kajina, koji nije pravo dijelio ono što je prinosio. I Nou, neobrezana, štoviše, bez obdržavanja subote, Bog je oslobodio od potopa. Jer i Henoka, najpravednijeg čovjeka, neobrezana i bez obdržavanja subote, prenio je s ovoga svijeta; on nije unaprijed okusio smrt kako bi, kao kandidat za vječni život, već tada pokazao nama da i mi možemo, bez tereta Mojsijeva zakona, ugoditi Bogu. I Melkisedek, »svećenik Boga Svevišnjega«, neobrezan i bez obdržavanja subote, bio je izabran u svećeništvo Božje. I Lot, brat Abrahamov, dokazuje da je zbog zasluga pravednosti, bez obdržavanja zakona, bio izbavljen od ognja Sodomljana.

3. O obrezanju i dokidanju Staroga zakona

No Abraham je, reći ćeš, bio obrezan. Jest, ali on se svidio Bogu prije svojega obrezanja; niti je pak obdržavao subotu. Jer on je »primio« obrezanje, ali takvo koje je imalo biti »znakom« onoga vremena, a ne povlaštenim naslovom za spasenje. Doista, kasniji patrijarsi bijahu neobrezani, poput Melkisedeka, koji je, neobrezan, samome Abrahamu, već obrezanom, po njegovu povratku iz bitke, ponudio kruh i vino. »Ali opet«, reći ćeš, »Mojsijeva bi sina jednom prilikom bio ugušio anđeo da Sefora nije obrezala prepucij djeteta kremenom; odatle slijedi da je u najvećoj pogibelji svatko tko propusti obrezati prepucij svoga tijela«. Naprotiv, kad bi obrezanje bezuvjetno donosilo spasenje, čak ni sam Mojsije, u slučaju vlastitoga sina, ne bi propustio obrezati ga osmoga dana; a općenito je prihvaćeno da je Sefora to učinila na putu, pod prisilom anđela. Promotrimo stoga da iznuđeno obrezanje jednoga jedinog djeteta nije moglo propisati pravilo svakom narodu i uspostaviti, tako reći, zakon za obdržavanje te zapovijedi. Jer Bog, predviđajući da će dati to obrezanje narodu Izraelovu za »znak«, a ne za spasenje, traži obrezanje sina Mojsijeva, njihova budućeg vođe, iz ovoga razloga: kako narod, budući da je preko njega počeo davati narodu zapovijed obrezanja, ne bi to prezreo vidjevši taj primjer nemara već uočljivo prisutan na vođinu sinu. Jer obrezanje se moralo dati, ali kao »znak« po kojemu će se Izrael u posljednje vrijeme morati raspoznati, kada im, prema njihovim zaslugama, bude zabranjen ulazak u sveti grad, kako vidimo po riječima proroka koji govore: »Zemlja vam je pusta, gradovi ognjem sažeženi; vašu zemlju na vaše oči tuđinci proždiru; opustošena i oborena od tuđih naroda, kći sionska ostat će napuštena kao kolibica u vinogradu, i kao sjenica u krastavičištu, i poput grada koji biva opsjednut«. Zašto tako? Zato što ih potonji govor proroka kori govoreći: »Sinove sam odgojio i podigao, a oni su me odbacili«; i opet: »I kad budete širili ruke svoje, odvraćat ću lice od vas; i kad budete umnažali molitve, neću vas uslišati, jer su vam ruke pune krvi«; i opet: »Jao, grešna naroda, puka ogrezla u bezakonju, zloga roda; posvema ste ostavili Boga i razjarili Sveca Izraelova«. To je, dakle, bila Božja providnost: dati obrezanje Izraelu za znak po kojemu bi se mogli raspoznati kada dođe vrijeme u kojemu će im gore spomenute zasluge zabraniti ulazak u Jeruzalem; a ta se okolnost, zato što se imala zbiti, nekada navješćivala; i, zato što je vidimo ispunjenu, biva od nas prepoznata. Jer kao što je tjelesno obrezanje, koje je bilo privremeno, bilo utisnuto za »znak« buntovnomu narodu, tako je duhovno dano za spasenje poslušnomu narodu; dok prorok Jeremija govori: »Načinite sebi novinu i ne sijte u trnje; obrežite se Bogu i obrežite prepucij srca svojega«; a na drugome mjestu kaže: »Evo, dolaze dani, govori Gospodin, i sklopit ću s domom Judinim i s domom Jakovljevim novi savez; ne onakav kakav sam nekoć dao ocima njihovim u dan kada sam ih izveo iz zemlje egipatske«. Iz toga razumijemo da je naviješten nadolazeći prestanak prijašnjega obrezanja koje je tada dano i nadolazeće uvođenje novoga zakona, ne onakva kakav je već bio dao ocima; baš kao što je Izaija prorekao govoreći da će u posljednje dane gora Gospodnja i dom Božji biti očitovani povrh vrhunaca gora: »I bit će uzvišena«, kaže on, »iznad bregova; i stjecat će se k njoj svi narodi; i mnogi će ići govoreći: Dođite, uziđimo na goru Gospodnju i k domu Boga Jakovljeva«, ne Ezavova, starijega sina, nego Jakovljeva, drugoga; to jest našega »naroda«, čija je »gora« Krist, »odvaljen bez ruku onih koji sjeku, ispunjajući svu zemlju«, kako je prikazano u knjizi proroka Daniela. Ukratko, nadolazeće uvođenje novoga zakona iz ovoga »doma Boga Jakovljeva« Izaija u riječima koje slijede navješćuje govoreći: »Jer će sa Siona izaći zakon i riječ Gospodnja iz Jeruzalema, i sudit će među narodima«, to jest među nama koji smo pozvani iz naroda, »i prekivat će mačeve svoje u plugove, a koplja svoja u srpove; i narod neće dizati mača protiv naroda, niti će se više učiti ratovanju«. Tko se dakle drugi pod time podrazumijeva doli mi koji, poučeni novim zakonom, držimo te običaje, dok je stari zakon izbrisan, a dolazak njegova ukinuća samo djelo pokazuje? Jer običaj je staroga zakona bio osvećivati se osvetom mača i čupati »oko za oko« te nanositi odmazdu za uvredu. No običaj novoga zakona bio je upućivati na blagost i preokrenuti u spokoj nekadašnju žestinu »mačeva« i »koplja«, te preoblikovati nekadašnje vođenje »rata« protiv suparnika i neprijatelja zakona u miroljubiva djela »oranja« i »obrađivanja« zemlje. Stoga, kao što smo gore pokazali da je bio naviješten nadolazeći prestanak staroga zakona i tjelesnoga obrezanja, tako je i obdržavanje novoga zakona i duhovnoga obrezanja zasjalo u dragovoljnoj poslušnosti mira. Jer »narod«, kaže on, »koji ne poznavah, služio mi je; na posluh uha poslušao me je«. Proroci su to navijestili. No koji je to »narod« koji nije poznavao Boga doli naš, koji u prošlim danima nije poznavao Boga? I tko ga je na posluh uha poslušao doli mi koji smo se, ostavivši idole, obratili Bogu? Jer Izrael, koji je bio poznat Bogu, i kojega je on »podigao« u Egiptu i preveo preko Crvenoga mora, i koji je u pustinji, hranjen četrdeset godina manom, bio priveden slici vječnosti, te nije bio okaljan ljudskim strastima niti hranjen jelima ovoga svijeta, nego hranjen »kruhom anđeoskim«, manom, i posvema vezan uz Boga njegovim dobročinstvima, zaboravio je Gospodina i Boga svojega govoreći Aronu: »Načini nam bogove koji će ići pred nama, jer taj Mojsije, koji nas je izveo iz zemlje egipatske, posve nas je ostavio; i što se s njim zbilo, ne znamo«. I dosljedno tome mi, koji u prošlim danima »nismo bili narod Božji«, postali smo njegov narod prihvaćanjem gore spomenutoga novoga zakona i unaprijed prorečenoga novoga obrezanja.

4. O obdržavanju subote

Slijedi, dosljedno tome, da kao što se dokazuje kako je ukinuće tjelesnoga obrezanja i staroga zakona dovršeno u svoje određeno vrijeme, isto se tako dokazuje da je obdržavanje subote bilo privremeno.

Jer Židovi kažu da je od početka Bog posvetio sedmi dan počinuvši u njemu od svih djela svojih koja načini; i da je stoga isto tako Mojsije rekao narodu: »Sjeti se dana subotnjega da ga posvetiš: nikakva ropskoga posla nemojte raditi u njemu, osim onoga što pripada životu«. Odatle mi kršćani razumijemo da još više moramo obdržavati subotu od svakoga »ropskog posla« svagda, i to ne samo svakoga sedmog dana, nego kroz sve vrijeme. I po tome nam se postavlja pitanje kakvu je subotu Bog htio da držimo? Jer Pisma upućuju na vječnu subotu i privremenu subotu. Jer prorok Izaija kaže: »Na vaše subote mrzi duša moja«; a na drugome mjestu kaže: »Subote ste moje oskvrnuli«. Odatle razabiremo da je privremena subota ljudska, a vječna se subota smatra božanskom; o kojoj on proriče po Izaiji: »I bit će«, kaže on, »mjesec za mjesecom, i dan za danom, i subota za subotom; i svako će tijelo doći klanjati se u Jeruzalemu, govori Gospodin«; što razumijemo da se ispunilo u Kristovo vrijeme, kada je »svako tijelo«, to jest svaki narod, »došlo klanjati se u Jeruzalemu« Bogu Ocu po Isusu Kristu, Sinu njegovu, kako je bilo prorečeno po proroku: »Evo, prozeliti će po meni doći k tebi«. Tako je, dakle, prije ove privremene subote bila ujedno predskazana i prorečena vječna subota; baš kao što je prije tjelesnoga obrezanja bilo ujedno predskazano duhovno obrezanje. Ukratko, neka nas pouče, kako smo već prethodno naveli, da je Adam obdržavao subotu; ili da je Abel, prinoseći Bogu svetu žrtvu, ugodio njemu pobožnim štovanjem subote; ili da je Henok, kada je bio prenesen, bio čuvar subote; ili da je Noa, graditelj korablje, poradi potopa obdržavao golemu subotu; ili da je Abraham, u obdržavanju subote, prinio Izaka, sina svojega; ili da je Melkisedek u svojemu svećeništvu primio zakon subote.

Ali Židovi će zasigurno reći da je, otkako je ta zapovijed dana po Mojsiju, obdržavanje postalo obvezatno. Očito je, dakle, da zapovijed nije bila vječna ni duhovna, nego privremena, koja će jednoga dana prestati. Ukratko, toliko je točno da se proslava ove svetkovine ne sastoji u počinku od rada u subotu, to jest u sedmi dan, da je Jošua, sin Nunov, u vrijeme kada je ratom pokoravao grad Jerihon, izjavio kako je primio od Boga zapovijed da naloži narodu neka svećenici nose kovčeg saveza Božjega sedam dana, obilazeći grad; i tako će, kada se obavi ophod sedmoga dana, zidine grada same od sebe pasti. Što je tako i učinjeno; i kada je razdoblje od sedam dana završilo, upravo kako je bilo prorečeno, padoše zidine grada. Odatle se bjelodano pokazuje da je u broju od sedam dana bila obuhvaćena i subota. Jer sedam dana, ma odakle započeli, nužno moraju u sebi sadržavati dan subotnji; u koji dan ne samo da su svećenici morali raditi, nego je i grad morao postati plijenom oštrice mača svega naroda Izraelova. Niti je dvojbeno da su »činili ropski posao« kada su, u poslušnosti Božjoj zapovijedi, gonili ratni plijen. Jer i u vrijeme Makabejaca hrabro su se borili u subote i porazili svoje tuđinske neprijatelje, te borbom u subote povratili zakon svojih otaca na prvotni način života. Niti bih pomislio da je to bio koji drugi zakon što su ga tako branili doli onaj u kojemu su se sjećali postojanja propisa o »danu subotnjem«.

Odatle je očito da je snaga takvih zapovijedi bila privremena i da se odnosila na potrebu trenutnih okolnosti; te da Bog nije nekoć dao takav zakon s ciljem njegova obdržavanja zauvijek.

5. O žrtvama

Tako opet pokazujemo da su bile prorečene žrtve zemaljskih prinosa i duhovne žrtve; i štoviše, da su od početka zemaljske bile predskazane u osobi Kajina kao one »starijega sina«, to jest Izraela; a suprotne žrtve pokazane kao one »mlađega sina«, Abela, to jest našega naroda. Jer stariji, Kajin, prinio je darove Bogu od plodova zemlje; a mlađi sin, Abel, od plodova svojih ovaca. »I pogleda Bog na Abela i na njegove darove; a na Kajina i na njegove darove ne pogleda. I reče Bog Kajinu: Zašto ti je lice namrgođeno? Nisi li sagriješio ako doduše pravo prinosiš, ali pravo ne dijeliš? Umiri se. Jer k tebi će biti obraćanje njegovo i on će gospodariti nad tobom. I tada reče Kajin Abelu, bratu svojemu: Iziđimo u polje; i ode s njim onamo, i ubi ga. I tada reče Bog Kajinu: Gdje je Abel, brat tvoj? A on reče: Ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega? Kojemu Bog reče: Glas krvi brata tvojega viče k meni sa zemlje. Stoga prokleta bila zemlja koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega. Uzdišući i dršćući bit ćeš na zemlji, i tko te god nađe, ubit će te«. Iz ovoga događaja razabiremo da su dvostruke žrtve »narodâ« bile predskazane još od samoga početka. Ukratko, kada se po Mojsiju u Levitskom zakoniku sastavljao svećenički zakon, nalazimo propisano narodu Izraelovu da se žrtve ne smiju prinositi Bogu ni na kojemu drugom mjestu doli u obećanoj zemlji; koju je Gospodin Bog imao dati »narodu« Izraelu i njegovoj braći, kako bi se, po ulasku Izraela onamo, ondje prinosile žrtve i paljenice, kako za grijehe tako i za duše; i nigdje drugdje doli u svetoj zemlji. Zašto dosljedno tome Duh poslije proriče po prorocima da će se dogoditi da će se na svakome mjestu i u svakoj zemlji prinositi žrtve Bogu? Kako veli po anđelu Malahiji, jednomu od dvanaestorice proroka: »Neću primiti žrtve iz vaših ruku; jer od istoka sunčeva do zapada Ime je moje proslavljeno među svim narodima, govori Gospodin Svemogući: i na svakome se mjestu prinose čiste žrtve Imenu mojemu«. Opet, u Psalmima David veli: »Prinesite Bogu, obitelji narodâ«, zacijelo zato što je »po svoj zemlji« imalo »izići« propovijedanje apostola, »prinesite Bogu slavu i čast; prinesite Bogu žrtve Imena njegova: uzmite žrtve i uđite u predvorja njegova«. Jer da se Bogu ne prinosi zemaljskim žrtvama, nego duhovnim, tako čitamo, kako je pisano: »Srce skršeno i ponizno žrtva je Bogu«; i drugdje: »Prinesi Bogu žrtvu hvale i izvrši Svevišnjemu zavjete svoje«. Tako se, dosljedno tome, ukazuje na duhovne »žrtve hvale«, a »srce skršeno« pokazuje se kao ugodna žrtva Bogu. I tako, kao što se razumije da su tjelesne žrtve odbačene, o kojima i Izaija govori govoreći: »Čemu mi mnoštvo vaših žrtava? govori Gospodin«, tako su duhovne žrtve prorečene kao prihvaćene, kako navješćuju proroci. Jer, »ako mi i prinesete«, kaže on, »najfinije pšenično brašno, isprazan je to prinos: meni je to gnusoba«; i opet kaže: »Vaše paljenice i žrtve, i pretilinu jaraca, i krv bikova neću, pa čak i ako se dođete pokazati preda mnom: jer tko je tražio to iz vaših ruku?« Jer »od istoka sunčeva do zapada Ime je moje proslavljeno među svim narodima, govori Gospodin«. A o duhovnim žrtvama dodaje govoreći: »I na svakome se mjestu prinose čiste žrtve Imenu mojemu, govori Gospodin«.

6. O ukinuću i Ukinutelju Staroga zakona

Stoga, budući da je očito da je bila pokazana privremena subota, a prorečena vječna subota; unaprijed najavljeno tjelesno obrezanje, a prethodno naznačeno duhovno obrezanje; svečano proglašen privremeni zakon i vječni zakon; predskazane tjelesne žrtve i duhovne žrtve; slijedi da je nakon što su sve te zapovijedi u prethodnom vremenu bile tjelesno dane narodu Izraelu, imalo nastupiti vrijeme u kojemu će zapovijedi drevnoga Zakona i starih obreda prestati, a nastupiti obećanje novoga zakona, i priznavanje duhovnih žrtava, i obećanje Novoga saveza; dok će svjetlost s visine obasjati nas koji smo sjedili u tami i bili zadržani u sjeni smrti. I tako na nama leži nužnost koja nas obvezuje, budući da smo prethodno iznijeli da su proroci prorekli novi zakon, i to ne onakav kakav je već bio dan njihovim ocima u vrijeme kada ih je izveo iz zemlje egipatske, da pokažemo i dokažemo, s jedne strane, da je taj stari Zakon prestao, a s druge strane, da obećani novi zakon sada djeluje.

I doista, najprije moramo istražiti valja li očekivati donositelja novoga zakona, baštinika novoga saveza, svećenika novih žrtava, čistitelja novoga obrezanja i čuvara vječnoga subotnjeg počinka, koji će ukinuti stari zakon, uspostaviti novi savez, prinijeti nove žrtve, potisnuti drevne obrede, ukloniti staro obrezanje zajedno s njegovom subotom te navijestiti novo, neraspadljivo kraljevstvo. Istražiti moramo, velim, je li taj donositelj novoga zakona, čuvar duhovne subote, svećenik vječnih žrtava i vječni vladar vječnoga kraljevstva već došao ili nije: ako je već došao, njemu treba iskazivati štovanje; ako još nije došao, treba ga iščekivati sve dok po njegovu dolasku ne postane bjelodano da su propisi staroga Zakona ukinuti i da trebaju nastupiti počeci novoga zakona. Prije svega moramo utvrditi da drevni Zakon i proroci nisu mogli prestati osim ako nije došao Onaj koga su isti Zakon i isti proroci postojano naviještali kao onoga koji ima doći.

7. Pitanje je li Krist došao

Stoga se na ovome pitanju uhvatimo ukoštac: je li Krist, koji je postojano naviještan kao onaj koji ima doći, već došao, ili je njegov dolazak još uvijek predmet nade. Za dokazivanje samoga tog pitanja moramo ispitati i vremena u koja su proroci navijestili da će Krist doći; ako uspijemo prepoznati da je došao unutar granica tih vremena, bez sumnje ćemo vjerovati da je upravo on onaj o čijem se budućem dolasku vazda proročki pjevalo, onaj u koga je, kako je oduvijek naviještano, nama poganima suđeno vjerovati. Kada se pak utvrdi da je došao, bez sumnje ćemo također vjerovati da je po njemu dan novi zakon i nećemo zatajiti novi savez koji je u njemu i po njemu sklopljen za nas. Ta znamo da čak ni Židovi ne pokušavaju osporiti da Krist treba doći, budući da u njegov dolazak polažu svoju nadu. Niti o toj stvari trebamo duže raspravljati, jer su u prošlim danima o tome svi proroci prorokovali; tako Izaija: »Ovako govori Gospodin Bog Kristu mojemu, Gospodinu, čiju sam desnicu prihvatio da ga narodi čuju: slomit ću sile kraljeva; otvorit ću pred njim vrata i gradovi mu se neće zatvoriti.« Upravo to vidimo ispunjeno. Jer čiju desnicu drži Bog Otac ako ne Krista, Sina svojega? Njega su čuli svi narodi, to jest u njega su svi narodi povjerovali; na njegove pak navjestitelje, apostole, ukazuje se u Davidovim psalmima: »Po svoj zemlji iziđe jeka njihova i do na kraj svijeta njihove riječi.« Jer u koga su drugoga povjerovali svi narodi doli u Krista koji je već došao? U koga su to povjerovali narodi: Parti, Međani, Elamci i stanovnici Mezopotamije, Armenije, Frigije, Kapadocije, žitelji Ponta, Azije i Pamfilije, oni koji borave u Egiptu i stanovnici afričkoga područja s onu stranu Cirene, Rimljani i pridošlice, pa i Židovi u Jeruzalemu, te svi ostali narodi; kao što su već sada raznolika plemena Getula i mnogobrojni krajevi Maura, sve međe Hispanija, razni narodi Gala, predjeli Britanaca koji su bili nedostupni Rimljanima, ali su pokoreni Kristu, pa Sarmati, Dačani, Germani, Skiti i mnogi daleki narodi, te mnoge pokrajine i otoci koji su nama nepoznati i koje jedva možemo nabrojiti? Na svim tim mjestima kraljuje ime Krista koji je već došao, kao Onoga pred kojim su se otvorila vrata svih gradova i kojemu nijedna nisu zatvorena, pred kojim su se skršili željezni prijevori i otvorila mjedena vrata. Premda tim izričajima valja pridodati i duhovni smisao, naime da se srca pojedinaca, koja je đavao na različite načine zaposjeo, otvaraju Kristovom vjerom, oni su se ipak očito ispunili, budući da na svim tim mjestima prebiva »narod« Kristova Imena. Tko bi uistinu mogao kraljevati nad svim narodima osim Krista, Sina Božjega, za koga je oduvijek naviještano da mu je suđeno kraljevati nad svima u vječnosti? Jer ako je Salomon »kraljevao«, to je bilo tek unutar granica Judeje: granice njegova kraljevstva označene su »od Beer Šebe do Dana«. Ako je k tome Darije »kraljevao« nad Babiloncima i Partima, nije imao vlast nad svim narodima; ako je faraon, ili tko god ga je naslijedio u njegovu nasljednom kraljevstvu, vladao nad Egipćanima, samo je u toj zemlji posjedovao vlast svojega kraljevstva; ako je Nabukodonozor vladao sa svojim podložnim kraljevima, granice njegova kraljevstva bile su »od Indije do Etiopije«; ako je Aleksandar Makedonski vladao, nije držao više od cjelokupne Azije i drugih krajeva nakon što ih je potpuno pokorio; Germani do današnjega dana ne smiju prijeći svoje granice; Britanci su zatvoreni u krugu vlastitoga oceana; narodi Maura i barbarski Getuli pod nadzorom su Rimljana da ne bi prešli granice svojih područja. Što da kažem o samim Rimljanima, koji svoje carstvo utvrđuju posadama svojih legija te ne mogu proširiti moć svojega kraljevstva izvan tih naroda? Kristovo se pak Ime posvuda širi, u njega se posvuda vjeruje, štuju ga svi gore nabrojeni narodi, posvuda kraljuje, posvuda mu se klanjaju, posvuda se jednako svima podjeljuje. Kod njega nijedan kralj ne nalazi veću naklonost, nijedan barbar manju radost; nikakva dostojanstva ni podrijetla ne uživaju povlastice zasluga; prema svima je jednak, svima Kralj, svima Sudac, svima »Bog i Gospodin«. Ne biste smjeli oklijevati povjerovati onome što tvrdimo, budući da vidite kako se to zbiva.

8. O vremenima Kristova rođenja i muke te o razorenju Jeruzalema

Prema tome, valja ispitati vremena prorečenoga i budućega Kristova rođenja, njegove muke i zatiranja grada Jeruzalema, to jest njegova opustošenja. Daniel naime veli da se »i sveti grad i sveto mjesto zatiru zajedno s Vođom koji ima doći, i da se vrhunac ruši do uništenja«. Stoga valja ispitati vremena dolazećega Krista, Vođe, koja ćemo pratiti u Danielu; izračunavši ih, dokazat ćemo da je on došao upravo na temelju propisanih vremena te odgovarajućih njegovih znamenja i djela. Te stvari ponovno dokazujemo na temelju posljedica za koje je oduvijek naviještano da će uslijediti nakon njegova dolaska, kako bismo vjerovali da se sve jednako tako ispunilo kao što je bilo i predviđeno.

Na takav je način, dakle, Daniel prorekao o njemu, pokazujući i kada i u koje vrijeme treba osloboditi narode, te kako nakon Kristove muke taj grad mora biti zatrt. Velite naime ovako: »Prve godine Darija, sina Ahasverova, od roda medijskoga, koji zakraljeva nad kraljevstvom kaldejskim, ja Daniel razumjeh u knjigama broj godina... I dok sam još govorio u svojoj molitvi, gle, čovjek Gabriel, koga vidjeh u viđenju u početku, doletje i dotače me se u vrijeme večernjega prinosa, pouči me, prozbori sa mnom i reče: Daniele, sada iziđoh da te prosvijetlim razumijevanjem; na početku tvoje molitve izišla je riječ. Dođoh da ti navijestim, jer si čovjek miljenik; promisli o riječi i razumij viđenje. Sedamdeset je sedmica određeno tvojemu puku i svetomu gradu tvojemu dok se ne dokrajči prijestup, ne stavi pečat grijesima, dok se ne pomiri krivnja i ne uvede vječna pravednost; i da se zapečati viđenje i prorok, te pomaže Svetac nad svecima. Znaj, dobro promotri i razumij: od časa kad iziđe riječ da se Jeruzalem obnovi i ponovno sagradi pa do Krista, Vođe, bit će sedmica sedam i pol, i šezdeset i dvije i pol; i obratit će se, sagradit će se u visinu i opkop, i vremena će se obnoviti; a poslije tih šezdeset i dvije sedmice pomazanje će biti zatrto i neće ga više biti; grad i sveto mjesto zatrt će zajedno s Vođom koji dolazi; i bit će pokošeni kao u potopu, sve do svršetka rata koji će biti prekinut do uništenja. I on će utvrditi savez s mnogima. U jednoj sedmici i u polovici sedmice prestat će moja žrtva i ljevani prinos, a na svetome mjestu bit će grozota pustoši, i sve do svršetka vremena doći će uništenje na to opustošenje.«

Promotrimo dakle mjeru, kako uistinu proriče da ima biti sedamdeset sedmica, unutar kojih, ako ga prime, »sagradit će se u visinu i opkop, i vremena će se obnoviti«. No Bog, predviđajući što će se dogoditi, naime da ga ne samo neće primiti nego će ga i progoniti i predati na smrt, ponovio je i rekao da se u šezdeset i dvije sedmice i pol sedmice on rađa i biva pomazan Svetac nad svecima; a kada se ispunjavalo sedam i pol sedmica, morao je trpjeti, a sveti grad morao je biti zatrt nakon jedne i pol sedmice, čime se dakle navršilo sedam i pol sedmica. Jer on ovako veli: »I grad i sveto mjesto zatrt će se zajedno s vođom koji ima doći; i bit će pokošeni kao u potopu; i on će razoriti vrhunac do uništenja.« Odakle dakle pokazujemo da je Krist došao unutar šezdeset i dvije i pol sedmice? Računat ćemo od prve godine Darija, budući da se u to određeno vrijeme Danielu pokazuje to određeno viđenje; on naime kaže: »I razumij i zaključi da ti pri dovršenju tvoje riječi dajem ove odgovore.« Odatle smo dužni računati od prve godine Darija, kada je Daniel vidio to viđenje.

Pogledajmo dakle kako se popunjavaju godine do Kristova dolaska:

Jer Darije je kraljevao... devetnaest godina (19).

Artakserkso je kraljevao... četrdeset i jednu godinu (41).

Zatim je kralj Ohos (koji se naziva i Kir) kraljevao... dvadeset i četiri godine (24).

Arg... jednu godinu.

Drugi Darije, koji se također zove Melas... dvadeset i jednu godinu (21).

Aleksandar Makedonski... dvanaest godina (12).

Zatim, poslije Aleksandra, koji je kraljevao i nad Međanima i nad Perzijancima koje je ponovno pokorio, te utvrdio svoje kraljevstvo u Aleksandriji, nazvavši taj grad svojim imenom; poslije njega kraljevali su ondje, u Aleksandriji:

Soter... trideset i pet godina (35).

Njega nasljeđuje Filadelf, kraljujući... trideset i osam godina (38).

Njega nasljeđuje Euerget... dvadeset i pet godina (25).

Zatim Filopator... sedamnaest godina (17).

Poslije njega Epifan... dvadeset i četiri godine (24).

Zatim drugi Euerget... dvadeset i devet godina (29).

Zatim drugi Soter... trideset i osam godina (38).

Ptolemej... trideset i sedam godina (37).

Kleopatra... dvadeset godina i pet mjeseci (20 5/12).

Zatim je Kleopatra ponovno vladala zajedno s Augustom... trinaest godina (13).

Poslije Kleopatre August je kraljevao još... četrdeset i tri godine (43).

Jer sve su godine Augustova carstva bile... pedeset i šest godina (56).

Pogledajmo nadalje kako se u četrdeset i prvoj godini Augustova carstva, kada je kraljevao dvadeset i osam godina nakon Kleopatrine smrti, rađa Krist. Isti je August nadživio Kristovo rođenje petnaest godina; a preostalo vrijeme godina do dana Kristova rođenja dovest će nas do četrdeset i prve godine, što je dvadeset i osma godina Augusta nakon smrti Kleopatrine. Skupilo se dakle tri stotine trideset i sedam godina i pet mjeseci; odakle se ispunjavaju šezdeset i dvije i pol sedmice, što čini četiri stotine trideset i sedam godina i šest mjeseci, na dan Kristova rođenja. I tada se očitovala »vječna pravednost«, bio je pomazan »Svetac nad svecima«, to jest Krist, »zapečaćeno je viđenje i prorok«, i »grijesi« su bili oprošteni, koji se vjerom u Kristovo ime peru za sve koji u njega vjeruju. No što znači to što kaže da su »viđenje i proroštvo zapečaćeni«? Znači to da su svi proroci oduvijek o njemu naviještali da ima doći i da mora trpjeti. Prema tome, budući da se proroštvo ispunilo njegovim dolaskom, iz toga je razloga rekao da su »viđenje i proroštvo zapečaćeni«, uzevši u obzir da je on pečat svih proroka, koji ispunjava sve što su u prošlim danima o njemu navijestili. Jer nakon Kristova dolaska i njegove muke nema više »viđenja ni proroka« koji bi ga naviještali kao onoga koji ima doći. Naposljetku, ako nije tako, neka Židovi pokažu nakon Krista bilo koje knjige proroka, vidljiva čudesa učinjena po anđelima, onakva kakva su u drevnim danima patrijarsi gledali sve do dolaska Krista koji je sada došao; a od toga je događaja »zapečaćeno viđenje i proroštvo«, to jest potvrđeno. S pravom stoga evanđelist piše: »Zakon i proroci bili su do Ivana« Krstitelja. Jer kada se Krist krstio, to jest kada je posvetio vode u vlastitome krštenju, sva je punina prošlih duhovnih milosnih darova prestala u Kristu, koji je zapečatio svako viđenje i proroštva što ih je svojim dolaskom ispunio. Odatle posve čvrsto tvrdi da njegov dolazak »pečati viđenja i proroštvo«.

Prema tome, pokazavši kako broj godina tako i vrijeme ispunjenih šezdeset i dvije i pol sedmice, po čijem smo dovršetku pokazali da je Krist došao, to jest rodio se, pogledajmo što znače drugih »sedam i pol sedmica«, koje su podijeljene u odsijecanju prijašnjih sedmica; pogledajmo naime u kojem su se događaju one ispunile:

Jer poslije Augusta, koji je nadživio Kristovo rođenje, skupilo se... petnaest godina (15).

Njega je naslijedio Tiberije Cezar i držao carstvo... dvadeset godina, sedam mjeseci i dvadeset i osam dana (20 itd.).

U pedesetoj godini njegova carstva Krist je trpio, imajući oko trideset godina života kada je trpio.

Zatim Gaj Cezar, zvani i Kaligula... tri godine, osam mjeseci i trinaest dana (3 itd.).

Neron Cezar... jedanaest godina, devet mjeseci i trinaest dana (11 itd.).

Galba... sedam mjeseci i šest dana (7 itd.).

Oton... tri dana.

Vitelije... osam mjeseci i dvadeset i sedam dana (8 mj.).

Vespazijan u prvoj godini svojega carstva u ratu pokorava Židove; i tu se navršavaju pedeset i dvije godine i šest mjeseci. Jer on je kraljevao jedanaest godina. I tako su u danu svojega osvajanja Židovi ispunili sedamdeset sedmica prorečenih u Danielu.

Stoga, kada su se i ta vremena navršila i Židovi bili pokoreni, prestali su poslije toga na onome mjestu »ljevani prinosi i žrtve«, koji se odatle više nisu mogli na tome mjestu slaviti; jer i »pomazanje« je na onome mjestu bilo »zatrto« nakon Kristove muke. Bilo je naime prorečeno da će pomazanje na onome mjestu biti zatrto; kao što se u Psalmima proriče: »Iskopaše ruke moje i noge moje.« Trpljenje pak toga »zatiranja« dovršeno je unutar vremena od sedamdeset sedmica pod Tiberijem Cezarom, za konzulata Rubelija Gemina i Fufija Gemina, u mjesecu ožujku, u vrijeme Pashe, osmoga dana prije travanjskih kalenda, prvoga dana beskvasnih kruhova, na koji su u predvečerje žrtvovali janje, baš kako je Mojsije zapovjedio. U skladu s time, sva ga je sinagoga Izraelova ubila, govoreći Pilatu kada ga je ovaj htio otpustiti: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« i: »Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru!«, kako bi se ispunilo sve što je o njemu bilo napisano.

9. O proroštvima o Kristovu rođenju i djelima

Počnimo dakle dokazivati da su Kristovo rođenje navijestili proroci; kao što Izaija naviješta: »Čujte, dome Davidov: zar vam je malo dodijavati ljudima kad i Bogu muku zadajete? Zato će vam sam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut ćete mu ime Emanuel« (što prevedeno znači »Bog s nama«): »maslac i med on će jesti«; »jer prije nego dijete nauči zvati oca ili majku, primit će silu Damaska i plijen Samarije pred kraljem asirskim.«

U skladu s time Židovi kažu: Provjerimo to Izaijino proroštvo i usporedimo može li se na Krista koji je već došao primijeniti ponajprije ime koje je Izaija prorekao, a potom i znamenja što ih je o njemu navijestio.

Eto dakle, Izaija pretkazuje da se On ima zvati Emanuel, te da će potom uzeti silu Damaska i plijen Samarije nasuprot kralju asirskomu. »No«, vele oni, »taj vaš Krist koji je došao niti se zvao tim imenom niti je ratovao.« Mi pak, naprotiv, smatramo da ih valja opomenuti neka se prisjete i surječja toga odlomka. Naime, pridodano je ujedno i tumačenje imena Emanuel, »s nama Bog«, kako ne biste gledali samo na zvučanje imena, nego i na smisao. Jer hebrejski zvuk, a to je Emanuel, ima tumačenje, a to je: s nama Bog. Istražite dakle primjenjuje li se ovaj izričaj »s nama Bog«, što znači Emanuel, općenito na Krista otkad je svanulo Kristovo svjetlo, i držim da to nećete poreći. Jer oni koji iz židovstva vjeruju u Krista, otkad u njega vjeruju, kad god žele reći Emanuel, označuju da je Bog s nama; te je tako općeprihvaćeno da je Onaj koji je odavna pretkazan kao Emanuel već došao, jer je došlo ono što Emanuel označuje, to jest »s nama Bog«. Jednako ih tako zavodi zvučanje imena kad pod »silom Damaska«, »plijenom Samarije« i »kraljevstvom asirskim« razumijevaju kao da navješćuju Krista ratnika, ne uviđajući da Pismo prethodno napominje: »jer prije nego dijete nauči zvati oca ili majku, primit će silu Damaska i plijen Samarije nasuprot kralju asirskomu«. Valja naime ponajprije pogledati na naznaku njegove dobi, da se vidi može li ondje naznačena dob uopće prikazati Krista već kao muža, a kamoli kao vojskovođu. Doista, svojim djetinjim plačem dojenče bi pozivalo ljude na oružje, i davalo znak za boj ne trubljom nego čegrtaljkom, te pokazivalo neprijatelja ne s leđa bojnoga konja ili s bedema, nego s leđa ili vrata svoje dojilje i hraniteljice, pa bi tako umjesto prsiju pokorilo Damask i Samariju. Druga je stvar ako među vama dojenčad hrli u boj, najprije pomazana uljem, pretpostavljam, da se osuši na suncu, a potom naoružana torbama i opskrbljena maslacem, koja ima prije naučiti kako bacati koplje nego kako ranjavati njedra. Svakako, ako narav to nigdje ne dopušta, naime služiti kao vojnik prije razvoja u muškost, uzeti »silu Damaska« prije nego što se upozna otac, slijedi da je taj navod očito slikovit. »Ali opet«, vele oni, »narav ne dopušta da djevica bude roditeljka, a ipak valja vjerovati proroku.« I to s pravom, jer je tražio vjeru za nevjerojatnu stvar rekavši da će to biti znak. »Zato će vam«, veli, »biti dan znak. Evo, djevica će začeti u utrobi i roditi sina.« No Božji znak, osim ako se sastojao u kakvoj čudesnoj novosti, ne bi se pokazao znakom. Riječju, ako vi, u želji da koga odvratite od vjerovanja u to božansko proroštvo ili da preobratite priproste, imate drskosti lagati kao da Pismo sadrži objavu kako ne »djevica«, nego »mlada žena« treba začeti i roditi, pobija vas već i sama činjenica da svakodnevna pojava, naime trudnoća i porođaj mlade žene, nikako ne može izgledati kao ikakav znak. Postavljanje pak djevice majke pred nas s pravom se drži znakom, ali nipošto dijete ratnik. Jer u ovom potonjem slučaju ne bi opet bilo posrijedi pitanje znaka, nego, pošto je znak novoga rođenja dodijeljen, sljedeći korak nakon znaka jest izricanje drukčijega potonjeg poretka za dijete, koje će jesti »med i maslac«. Ni to, dakako, nije radi znaka. To je naravno za djetinjstvo. Ali da će ono primiti »silu Damaska i plijen Samarije nasuprot kralju asirskomu«, to jest čudesan znak. Držite se granica djetetove dobi i proniknite u smisao proroštva, štoviše, uzvratite istini ono što joj ne želite pripisati, i proroštvo postaje razumljivo po izvještaju o njegovu ispunjenju. Neka se povjeruje onim istočnim mudracima koji darivaju zlatom i tamjanom Kristovo djetinjstvo kao kralja, pa je dijete primilo »silu Damaska« bez bitke i oružja. Jer osim činjenice da je svima poznato kako »sila«, a to je »snaga« Istoka, obično obiluje zlatom i miomirisima, izvjesno je da božanska Pisma smatraju »zlato« onim što sačinjava »silu« i svih drugih naroda, kao što veli po Zahariji: »I Juda će stražariti u Jeruzalemu, i sabrat će svu snagu okolnih naroda, zlato i srebro.« Jer o tom daru »zlata« David isto tako kaže: »I dat će mu se od zlata arabskoga«; i opet: »Kraljevi Arapa i Sabe donijet će mu darove.« Jer Istok je s jedne strane općenito smatrao mudrace kraljevima, a Damask se s druge strane nekoć ubrajao u Arabiju prije nego što je pri podjeli Sirijâ pripojen Sirofeniciji; čiju je »silu« Krist tada »primio« primivši njezina znamenja, naime zlato i miomirise. »Plijen« pak »Samarije« primio je primivši same mudrace, koji su, prepoznavši ga i počastivši ga darovima te klanjajući mu se na savijenim koljenima kao Gospodinu i Kralju na temelju svjedočanstva zvijezde vodilje i pokazateljice, postali »plijen Samarije«, to jest idolopoklonstva, povjerovavši naime u Krista. Jer Pismo je idolopoklonstvo označilo imenom »Samarija«, budući da je Samarija bila sramotna po idolopoklonstvu, jer se u ono vrijeme pod kraljem Jeroboamom odmetnula od Boga. Jer ni to nije nikakva novost u božanskim Pismima, slikovito se služiti prijenosom imena utemeljenim na sličnosti zlodjela. Tako naime naziva vaše glavare »glavarima sodomskim«, a vaš narod »narodom gomorskim«, premda su ti gradovi već odavna bili uništeni. I na drugome mjestu veli po proroku narodu Izraelovu: »Otac ti bijaše Amorejac, a majka Hetijka«; iz čijega roda nisu potekli, nego su nazvani njihovim sinovima zbog svoje istovrsnosti u bezboštvu, njih koje je Bog nekoć nazvao svojim vlastitim sinovima po proroku Izaiji: »Sinove sam odgojio i podigao.« Tako se i pod Egiptom ponekad podrazumijeva čitav svijet u tome proroku, zbog praznovjerja i prokletstva. Tako je opet Babilon, u našega Ivana, slika grada Rima, jer je jednako velik i ponosan na svoje gospodstvo te slavi pobjedu nad svetima. Na taj je način, dakle, Pismo nazvalo i mudrace imenom »Samarijanci«, »opljačkane« za ono što su imali zajedničko sa Samarijancima, kao što rekosmo, za idolopoklonstvo nasuprot Gospodinu. Dodaje usto: »nasuprot kralju asirskomu«, to jest nasuprot đavlu, koji sve do ovoga časa misli da kraljuje ako svete odvraća od štovanja Boga.

Nadalje, ovo će naše tumačenje biti potkrijepljeno time što Pisma i na drugim mjestima označuju Krista kao ratnika, kako razabiremo iz naziva pojedinoga oružja i riječi te vrste. No usporedbom preostalih značenja Židovi će biti pobijeni. »Pripaši«, veli David, »mač uz bedro.« Ali što čitaš malo prije o Kristu? »Cvateš ljepotom nad sinovima ljudskim, milost se razlijeva s tvojih usana.« Vrlo je pak besmisleno ako je pohvalom obasipao cvat njegove ljepote i milost njegovih usana onoga koga je opasivao mačem za rat; o komu u nastavku zavisno veli: »Napni luk, napreduj i kraljuj!« I dodao je: »radi blagosti i pravde«. Tko će mahati mačem a da ne čini ono što se protivi blagosti i pravdi, to jest prijevaru, grubost i nepravdu, svojstvene dakako ratnim poslovima? Pogledajmo dakle nije li posrijedi drugi mač koji ima drugo djelovanje, to jest božanska riječ Božja, dvosjekla s dva Saveza staroga zakona i novoga zakona, naoštrena pravednošću vlastite mudrosti, koja uzvraća svakome po njegovu djelu. Bilo je dakle dopušteno da Krist Božji bude u Psalmima opasan, bez ratnih postignuća, slikovitim mačem riječi Božje; s kojim je mačem sukladan naviješteni »cvat« zajedno s »milošću usana«; kojim je mačem tada bio »opasan uz bedro« u viđenju Davidovu kad je bilo naviješteno da će doći na zemlju po odredbi Boga Oca. »Veličina desnice tvoje«, veli, »vodit će te«, to jest krepost duhovne milosti iz koje se izvodi prepoznavanje Krista. »Strijele su tvoje oštre«, veli, svuda leteće Božje zapovijedi, strijele koje prijete razotkrivanjem svakoga srca te donose skrušenost i probadanje svakoj savjesti: »narodi će pasti pod tebe«, dakako u klanjanju. Tako je Krist moćan u boju i nošenju oružja; tako će On »primiti plijen«, ne samo »Samarije«, nego ujedno i svih naroda. Priznajte da je slikovit »plijen« onoga čije ste oružje spoznali kao alegorijsko. I tako Krist koji je došao dosad nije bio ratnik, jer ga takvim Izaija nije ni pretkazao.

»No ako se Krist«, vele oni, »za kojega se vjeruje da dolazi ne zove Isus, zašto se onaj koji je došao zove Isus Krist?« Eto, oba će se imena susresti u Kristu Božjemu, u komu se nalazi i naziv Isus. Upoznajte uobičajenu narav svoje zablude. Prigodom postavljanja nasljednika Mojsiju, Hošea sin Nunov uistinu biva premješten iz svojega nekadašnjeg imena i počinje se zvati Isus. Uistinu, kažete. Mi ponajprije tvrdimo da je to bila slika budućnosti. Jer budući da je Isus Krist imao uvesti drugi narod, a to smo mi narodi koji smo nekoć boravili napušteni u svijetu, u zemlju obećanja »u kojoj teče med i mlijeko«, to jest u posjed vječnoga života od kojega ništa nije slađe; a to se moralo dogoditi ne po Mojsiju, to jest ne po stezi Zakona, nego po Jošui, to jest po milosti novoga zakona, nakon našega obrezanja »kamenim nožem«, to jest Kristovim zapovijedima, jer se Krist na mnoge načine i u slikama pretkazuje kao stijena; stoga je čovjek koji se pripravljao da posluži kao slika ovoga otajstva bio uveden pod slikom Gospodinova imena, upravo tako da bude nazvan Isus. Jer Onaj koji je svagda govorio Mojsiju bijaše sam Sin Božji, koji se ujedno svagda i pokazivao. Jer Boga Oca nitko nikada nije vidio i ostao na životu. I stoga je općeprihvaćeno da je sam Sin Božji govorio Mojsiju i rekao narodu: »Evo, šaljem anđela svojega pred tvojim«, to jest narodovim, »licem, da te čuva na putu i uvede te u zemlju koju sam ti pripravio: pazi na njega i ne budi mu nepokoran; jer nije ti ostao nepoznat, budući da je moje ime na njemu.« Jer narod je u obećanu zemlju imao uvesti Jošua, a ne Mojsije. Nazvao ga je pak »anđelom« zbog veličine silnih djela koja je imao izvršiti, a ta je silna djela Jošua sin Nunov učinio, što i sami čitate, i zbog njegove proročke službe kojom je navješćivao božansku volju; baš kao što i Duh, govoreći u osobi Očevoj, naziva Kristova preteču Ivana budućim »anđelom« po proroku: »Evo, šaljem anđela svojega pred licem tvojim«, to jest Kristovim, »koji će pripraviti put tvoj pred tobom.« Niti je Duhu Svetomu neobičan običaj nazivati »anđelima« one koje je Bog postavio za poslužitelje svoje moći. Jer taj isti Ivan naziva se ne samo Kristovim »anđelom«, nego ujedno i »svjetiljkom« što svijetli pred Kristom, jer David pretkazuje: »Pripravih svjetiljku Kristu svojemu«; a njega je sam Krist, došavši »ispuniti proroke«, tako nazvao pred Židovima. »On bijaše«, veli, »svjetiljka što gori i svijetli«; kao onaj koji ne samo da je »pripravio putove njegove u pustinji«, nego je ujedno, pokazujući »Jaganjca Božjega«, prosvijetlio umove ljudi svojim naviještanjem, tako da su u njemu prepoznali onoga Jaganjca kojega je Mojsije običavao navješćivati kao onoga koji ima trpjeti. Tako je i sin Nunov nazvan Jošua zbog budućega otajstva njegova imena, jer je to ime Onaj koji je govorio s Mojsijem potvrdio kao svoje vlastito koje mu je sam podario, jer mu je zapovjedio da se odsad ne zove ni »anđeo« ni »Hošea«, nego »Jošua«. Tako dakle oba imena pristaju Kristu Božjemu, da se naziva Isus kao i Krist.

A da djevica od koje se Krist imao roditi, kao što smo gore spomenuli, mora vući svoje podrijetlo od sjemena Davidova, prorok u sljedećim odlomcima bjelodano tvrdi. »I izići će«, veli, »mladica iz korijena Jišajeva«, a ta je mladica Marija, »i cvijet će niknuti iz njegova korijena: i počivat će na njemu Duh Božji, duh mudrosti i razuma, duh savjeta i jakosti, duh znanja i pobožnosti; ispunit će ga duh straha Božjega.« Jer ni na koga od ljudi nije pristajao sveopći zbroj duhovnih darova doli na Krista; prispodobljena »cvijetu« zbog slave, zbog milosti; ali smatrana »od korijena Jišajeva«, odakle mu valja izvoditi podrijetlo, naime po Mariji. Bio je naime s rodnoga tla Betlehema i iz doma Davidova, kao što je među Rimljanima Marija popisana u cenzusu, od koje je rođen Krist.

Zahtijevam ponovno, pod pretpostavkom da je Onaj koji je oduvijek po prorocima pretkazan kao onaj koji ima doći iz roda Jišajeva ujedno imao pokazati svu poniznost, strpljivost i spokoj, je li došao? Jednako tako, u ovom slučaju kao i u prijašnjem, onaj čovjek za kojega se pokaže da nosi to obilježje bit će upravo onaj Krist koji je došao. Jer o njemu prorok veli: »Čovjek vičan bolima i koji zna podnositi nemoć«; koji »bi vođen kao ovca na klanje; i kao janje pred onim koji ga striže ne otvori usta svojih.« Ako se On »niti svađaše niti vikaše, niti se glas njegov ču po trgovima«, On koji »trske zgažene ne prelomi«, a to je vjera Izraela, koji »stijenja što tinja ne ugasi«, to jest kratkotrajni žar pogana, nego ga učini još sjajnijim izlaskom vlastite svjetlosti, On ne može biti nitko drugi doli Onaj koji je bio pretkazan. Djelovanje dakle Krista koji je došao mora se ispitati uspoređujući ga s mjerilom Pisama. Jer ako se ne varam, nalazimo ga označenoga dvostrukim djelovanjem, onim propovijedanja i onim moći. Raspravimo sada ukratko o svakoj točki. Slijedom toga, izložimo red koji smo postavili, poučavajući da je Krist bio naviješten kao propovjednik; kao po Izaiji: »Viči«, veli, »iz svega grla i ne suspreži se; podigni glas svoj kao trublja i objavi mojemu puku njihove zločine, a domu Jakovljevu njihove grijehe. Mene traže iz dana u dan i žele spoznati moje putove, kao narod koji je činio pravdu i nije napustio sud Božji«, i tako dalje: da je usto imao činiti djela moći od Oca: »Evo, Bog će naš donijeti odmazdu; sam će doći i spasiti nas: tada će nemoćni ozdraviti, i oči će slijepih progledati, i uši će gluhih počuti, i jezik nijemih će se razriješiti, i hromi će skakati kao jelen«, i tako dalje; a ta djela čak ni vi ne poričete da ih je Krist činio, budući da ste običavali govoriti kako ga »zbog djela ne kamenujete, nego zato što ih je činio subotom«.

10. O muci Kristovoj i njezinim starozavjetnim proroštvima i predslikama

U pogledu posljednjega koraka, očito, njegove muke iznosite sumnju; tvrdeći da muka na križu nije bila pretkazana s obzirom na Krista, te navodeći k tomu kako nije vjerodostojno da bi Bog izložio vlastitoga Sina takvoj vrsti smrti, jer je sam rekao: »Proklet tko god visi na drvetu.« Ali razlog slučaja prethodno objašnjava smisao ovoga prokletstva; jer On veli u Ponovljenom zakonu: »Ako tko počini grijeh koji zaslužuje smrtnu osudu, te bude pogubljen i objesiš ga na drvo, njegovo tijelo neka ne ostane na drvetu, nego ga pokopaj istoga dana; jer proklet je pred Bogom tko god visi na drvetu; i ne skvrni zemlje koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu.« Stoga On nije proklinjući dosudio Krista ovoj muci, nego je načinio razliku, da onaj tko je u bilo kojem grijehu zaslužio smrtnu osudu te umro obješen na drvetu, bude »proklet pred Bogom«, jer su njegovi vlastiti grijesi bili uzrok njegova vješanja na drvo. S druge strane, Krist, koji nije zborio prijevare sa svojih usta i koji je pokazao svu pravednost i poniznost, ne samo, kako smo gore zabilježili da je o njemu pretkazano, nije bio izložen takvoj vrsti smrti po svojim zaslugama, nego je bio tako izložen zato da bi se ispunilo ono što su proroci pretkazali da će ga zadesiti po vašim rukama; baš kao što je u Psalmima sam Duh Kristov već pjevao zboreći: »Uzvraćahu mi zlim za dobro«; i: »Ono što nisam oteo, tada sam morao vraćati«; »Iskopaše mi ruke i noge«; i: »U jelo mi staviše žuč, i u žeđi me napojiše octom«; »Za haljinu moju baciše kocku«; kao što su i ostala zlodjela koja ste imali počiniti nad njim bila prorečena, a sve to On, doista i u potpunosti trpeći, nije pretrpio ni za kakvo svoje zlodjelo, nego »da se ispune Pisma iz usta proroka«.

I dakako, priličilo je da otajstvo same muke bude slikovito predočeno u proroštvima; i što je to otajstvo bilo nevjerojatnije, to bi vjerojatnije bilo »kamen spoticanja« da je bilo ogoljeno pretkazano; i što je veličanstvenije, to ga je više valjalo zasjeniti slikama, kako bi teškoća njegova razumijevanja tražila pomoć milosti Božje.

Shodno tomu, ponajprije je Izak, kad ga je otac vodio kao žrtvu i kad je sam nosio svoja drva, već u ono rano doba pokazivao na Kristovu smrt; predan, kao što je bio, kao žrtva od Oca; noseći, kao što je nosio, drvo vlastite muke.

Josip je pak i sam bio praslika Krista već samo u tome, da ne nabrajam dalje i da ne duljim vlastiti tijek, što je pretrpio progonstvo od svoje braće i bio prodan u Egipat zbog Božje naklonosti; baš kao što je i Krista prodao Izrael, a time, »po tijelu«, i Njegova »braća«, kada ga je izdao Juda. Jer Josip je usto blagoslovljen od svoga oca ovim riječima: »Slava je njegova poput bika; rogovi su njegovi rogovi jednoroga; njima će bosti narode sve do nakraj zemlje.« Naravno, ondje nije ukazivano na nekog jednorogog nosoroga niti na kakvog dvorogog minotaura. Nego je time označen Krist: »bik« zbog svakoga od svoja dva svojstva, nekima strašan kao Sudac, drugima blag kao Spasitelj; čiji su »rogovi« imali biti krajevi križa. Jer i na brodskom jedrenjaku, koji je dio križa, tim se imenom nazivaju krajevi, dok je središnji stup jarbola »jednorog«. Tom snagom križa, dakle, i na taj način s rogovima, On sada, s jedne strane, »bode« svekolike narode po vjeri, uzdižući ih sa zemlje na nebo; a jednoga će ih dana, s druge strane, »bosti« po sudu, zbacujući ih s neba na zemlju.

On će, nadalje, biti »bik« i drugdje u istome Pismu. Kada je Jakov izricao blagoslov Šimunu i Leviju, on proriče o pismoznancima i farizejima; jer od njih vuče podrijetlo njihova loza. Jer se njegov blagoslov duhovno tumači ovako: »Šimun i Levi izvršili su nepravdu iz svoje sljedbe«, čime su, naime, progonili Krista: »u njihovo vijeće neka ne ulazi moja duša i na njihovu mjestu neka ne počiva moje srce! Jer u svojoj srdžbi pobiše ljude«, to jest proroke, »i u svojoj požudi presjekoše tetive biku!«, to jest Kristu, kojega su, nakon ubojstva proroka, ubili i iscrpili svoju divljačnost probijajući Njegove tetive čavlima. Inače je uzaludno ako, nakon ubojstva koje su već počinili, prekorava druge, a ne njih, za pokolj.

No, da sada dođemo do Mojsija, zašto se, pitam se, samo u vrijeme kada se Jošua borio protiv Amalečana, molio sjedeći raširenih ruku, kada je u tako presudnim okolnostima zasigurno trebao radije preporučiti svoju molitvu savijenim koljenima, udaranjem ruku o prsa i licem ničice na zemlji; osim zato što je ondje, gdje je ime Gospodina Isusa bilo tema govora, koji je bio određen da jednoga dana stupi u borbu sam protiv đavla, bila potrebna i praslika križa, ona praslika po kojoj je Isus imao izvojevati pobjedu? Zašto je, opet, taj isti Mojsije, nakon zabrane pravljenja »ikakvoga lika«, postavio mjedenu zmiju, stavljenu na »drvo«, u visećem položaju, kao prizor ozdravljenja za Izrael, u vrijeme kada su nakon svoga idolopoklonstva trpjeli istrebljenje od zmija, osim zato što je u tom slučaju prikazivao Gospodinov križ na kojem je »zmija« đavao bio »izložen ruglu«, te je za svakoga koga su takve zmije ozlijedile, to jest njegovi anđeli, pri predanom obraćenju od grešnosti grijeha k otajstvima Kristova križa, bilo ostvareno spasenje? Jer tko je tada pogledao u taj križ, bio je oslobođen od ujeda zmija.

Hajde sada, ako ste čitali u proročkoj riječi u Psalmima: »Gospodin je zakraljevao s drveta«, čekam da čujem što pod time razumijete; da možda ne pomislite kako je time označen neki kralj tesar, a ne Krist, koji kraljuje od onoga vremena otkad je pobijedio smrt koja je uslijedila nakon Njegove muke na »drvetu«.

Slično, opet, Izaija govori: »Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.« Kakva je to novost, osim ako ne govori o »Sinu« Božjemu? A rodio nam se onaj početak čije je vlasti stavljen »na Njegovo rame«. Koji kralj na svijetu nosi znak svoje vlasti na ramenu, a ne nosi ili krunu na glavi, ili žezlo u ruci, ili pak kakav znak posebnoga ruha? Ali novi »Kralj vjekova«, Krist Isus, sam je podigao »na svom ramenu« svoju novu slavu, i moć, i uzvišenost, to jest križ; kako bi, prema prijašnjem proroštvu, Gospodin od tada »kraljevao s drveta«. Jer i o tome drvetu Bog nagovještava preko Jeremije da ćete reći: »Dođite, stavimo drvo u njegov kruh i zatrimo ga iz zemlje živih, i ime se njegovo više ne spominjalo.« Naravno, na Njegovo je tijelo to »drvo« bilo stavljeno; jer tako je Krist objavio, nazivajući svoje tijelo »kruhom«, čije je tijelo prorok u davna vremena najavio pod pojmom »kruh«. Ako i dalje budete tražili proroštva o Gospodinovu križu, dvadeset i prvi Psalam naposljetku će vas moći zadovoljiti, jer sadrži cijelu Kristovu muku; pjevajući, već u tako rano doba, svoju vlastitu slavu. »Probodoše«, kaže, »moje ruke i noge«, što je posebna grozota križa; i opet, kada zaklinje Oca za pomoć, »Spasi me«, kaže, »iz usta lavljih«, naravno, od smrti, »i od rogova jednoroga poniznost moju«, to jest s krajeva križa, kako smo gore pokazali; koji križ nije pretrpio ni sam David, niti itko od kraljeva židovskih: da ne pomislite kako se ovdje proriče muka nekoga drugoga čovjeka osim Njegove koji je jedini tako znakovito razapet od Naroda.

Ako pak otvrdlost vašega srca ustraje u odbacivanju i ismijavanju svih ovih tumačenja, dokazat ćemo da može biti dovoljno što je Kristova smrt bila prorečena, kako bi se iz činjenice da narav smrti nije bila pobliže označena, razumjelo da je izvršena putem križa te da se muka križa ne treba pripisati nikome drugom doli Njemu čija se smrt neprestano proricala. Jer želim pokazati, u jednoj Izaijinoj riječi, Njegovu smrt, i muku, i ukop. »Zbog zlodjela«, kaže, »moga naroda bi doveden do smrti; i dat ću zle za Njegov ukop, i bogate za Njegovu smrt, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima Njegovim; i Bog htjede otkupiti dušu Njegovu od smrti«, i tako dalje. Nadalje, opet kaže: »Njegov je ukop uklonjen iz sredine.« Jer niti je bio pokopan osim ako nije bio mrtav, niti je Njegov ukop uklonjen iz sredine osim po Njegovu uskrsnuću. Naposljetku dodaje: »Stoga će On imati mnoge za baštinu, i od mnogih će dijeliti plijen:« tko drugi nego Onaj koji je »rođen«, kako smo gore pokazali, »za uzvrat za to što je Njegova duša predana smrti«? Jer, budući da je prikazan uzrok naklonosti koja Mu je iskazana, naime za uzvrat za nepravdu smrti koja je morala biti uzvraćena, jednako se tako pokazuje da je On, određen postignuti te nagrade zbog smrti, imao postignuti ih nakon smrti, naravno nakon uskrsnuća. Jer ono što se dogodilo pri Njegovoj muci, da je podne potamnjelo, najavljuje prorok Amos govoreći: »I bit će«, kaže, »u onaj dan, govori Gospodin, sunce će zaći u podne, i dan svjetlosti potamnijet će nad zemljom; i obratit ću vaše blagdane u tugu, i sve vaše pjesme u tužaljku; i stavit ću na vaše bokove kostrijet, i na svaku glavu ćelavost; i učinit ću tugu poput one za ljubljenim sinom, a one koji su s njim kao dan žalovanja.« Jer da ćete tako učiniti na početku prvoga mjeseca svojih novih godina, prorekao je čak i Mojsije, kada je navješćivao da je sva zajednica sinova Izraelovih imala u sumrak žrtvovati janje, te da su imali jesti ovu svečanu žrtvu ovoga dana, to jest pashu beskvasnih kruhova, s gorčinom; te je dodao da je »to pasha Gospodnja«, to jest Kristova muka. Koje je proroštvo tako i ispunjeno, da ste »prvoga dana beskvasnih kruhova« ubili Krista; i, da bi se ispunila proroštva, dan se požurio napraviti »sumrak«, to jest prouzročiti tamu, koja je nastala u podne; i tako je »vaše blagdane Bog obratio u tugu, a vaše pjesme u tužaljku«. Jer nakon Kristove muke stiglo vas je čak i sužanjstvo i raspršenje, unaprijed prorečeno po Duhu Svetome.

11. Daljnji dokazi iz Ezekijela. Sažetak dosadašnjega proročkog dokazivanja

Jer, opet, upravo za te vaše zasluge Ezekijel najavljuje da dolazi vaša propast, i to ne samo u ovome vijeku, propast koja vas je već zadesila, nego i u »dan odmazde«, koji će uslijediti. Od te propasti nitko neće biti oslobođen osim onoga tko bude na čelu zapečaćen mukom Krista kojega ste vi odbacili. Jer tako je napisano: »I reče mi Gospodin: Sine čovječji, jesi li vidio što čine starješine Izraelove, svaki u tami, svaki u svojoj skrivenoj odaji? Jer rekoše: Gospodin nas ne vidi; Gospodin je ostavio zemlju. I reče mi: Okreni se opet, pa ćeš vidjeti još veće gnusobe koje ovi čine. I uvede me do praga vrata Doma Gospodnjega koja gledaju prema sjeveru; i gle, ondje sjede žene i oplakuju Tamuza. I reče mi Gospodin: Sine čovječji, jesi li vidio? Je li dom Judin neznatan, da čini gnusobe koje su učinili? A ipak ćeš vidjeti još veće njihove opačine. I uvede me u unutarnje dvorište Doma Gospodnjega; i gle, na pragovima Doma Gospodnjega, između trijema i žrtvenika, oko dvadeset i pet ljudi okrenulo je leđa hramu Gospodnjemu, a lica prema istoku; oni su se klanjali suncu. I reče mi: Vidiš li, sine čovječji? Jesu li takva djela malenkost domu Judinu, da čine gnusobe koje su ovi učinili? Jer su ispunili mjeru svojih bezbožnosti i, gle, sami kao da se podruguju; postupat ću u svojoj srdžbi, oko moje neće poštedjeti, niti ću se smilovati; vikat će u moje uši glasno, i neću ih uslišati, štoviše, neću se smilovati. I povika u moje uši glasno govoreći: Približila se osveta ovoga grada; i svaki je imao u ruci oruđe za istrebljenje. I gle, šest ljudi dolažaše s puta gornjih vrata koja gledaju prema sjeveru, i svakome bijaše u ruci bojna sjekira za raspršenje; a jedan čovjek među njima bijaše odjeven u lanenu haljinu koja dosezaše do nogu, sa safirnim pojasom oko bokova; i uđoše te stadoše pokraj mjedenoga žrtvenika. I slava Boga Izraelova, koja bijaše nad domom, u Njegovu otvorenom dvorištu, podiže se s kerubina; i pozva Gospodin čovjeka odjevena u haljinu do nogu, koji imaše na bokovima pojas, i reče mu: Prođi posred Jeruzalema i napiši znak Tau na čela ljudi koji uzdišu i tuguju zbog svih gnusoba koje se čine u njihovoj sredini. A dok se to događalo, reče onima koji su slušali: Pođite za njim u grad i udarajte; ne štedite očima svojim i ne smilujte se ni starcu ni mladiću ni djevici; i djecu i žene pobijte sve, da budu sasvim zatrti; ali nikome na kome je znak Tau ne prilazite; i počnite od mojih svetaca.« A otajstvo ovoga »znaka« bilo je na razne načine prorečeno, znaka u kojem je položen temelj života za čovječanstvo, znaka u koji Židovi nisu imali vjerovati; baš kao što je Mojsije odavna navješćivao u Izlasku govoreći: »Bit ćete izbačeni iz zemlje u koju ćete ući; i među tim narodima nećete moći otpočinuti, i neće biti postojanosti stopalu tvome; i Bog će ti dati umorno srce, i usahlu dušu, i oslabjele oči da ne vide; i tvoj će život visiti na drvetu pred tvojim očima, i nećeš vjerovati svome životu.«

I tako, budući da se proroštvo ispunilo po Njegovu dolasku, to jest po rođenju, koje smo gore spomenuli, i po muci, koju smo bjelodano objasnili, to je ujedno i razlog zašto je Danijel rekao: »Viđenje i prorok bili su zapečaćeni«; jer Krist je »pečatnik« svih proroka, koji ispunjava sve što je u davna vremena bilo o Njemu naviješteno; jer od Njegova dolaska i osobne muke nema više »viđenja« ni »proroka«; odakle najnaglašenije kaže da Njegov dolazak »pečati viđenje i proroštvo«. I tako smo, pokazujući »broj godina i vrijeme ispunjenih LXII i pol sedmica«, dokazali da je u to određeno vrijeme Krist došao, to jest bio rođen; te pokazujući vrijeme »sedam i pol sedmica«, koje su razdijeljene tako da budu odvojene od prijašnjih sedmica, unutar kojih smo vremena pokazali da je Krist pretrpio muku, i posljedičnim završetkom »LXX sedmica« te istrebljenjem grada, dokazali da od tada prestaju »žrtva i pomazanje«.

Dovoljno je do sada o ovim točkama u međuvremenu slijediti tijek određenoga Kristova puta, po kojem se dokazuje da je On takav kakav se obično najavljivao, čak i na temelju onoga suglasja Pisama koje nam je omogućilo da progovorimo protiv Židova na temelju prosudbe većega dijela. Jer neka ne dovode u pitanje niti ne niču spise koje iznosimo; kako bi i činjenica da se stvari, za koje je prorečeno da će se dogoditi nakon Krista, prepoznaju kao ispunjene, onemogućila da oni poriču kako su ti spisi ravnopravni s Božanskim pismima. Inače, ako ne bi došao Onaj nakon kojega su se stvari što su se obično najavljivale imale ispuniti, kako bi se dokazalo ono što se već ostvarilo?

12. Daljnji dokazi iz poziva pogana

Pogledajte svekolike narode koji od tada izranjaju iz vrtloga ljudske zablude k Gospodinu Bogu Stvoritelju i Njegovu Kristu; i ako se usudite poreći da je to bilo prorečeno, odmah vam se nudi Očevo obećanje u Psalmima koje kaže: »Sin moj ti si, danas te rodih. Traži od mene i dat ću ti pogane u baštinu i u posjed krajeve zemaljske.« Jer nećete moći tvrditi da je taj »sin« David radije nego Krist; ili da su »krajevi zemaljski« obećani radije Davidu, koji je kraljevao unutar same Judeje, nego Kristu, koji je već osvojio čitav krug zemaljski vjerom svoga evanđelja; kao što govori po Izaiji: »Evo, dadoh te za savez svoga roda, za svjetlost poganima, da otvoriš oči slijepima«, naravno onima koji lutaju, »da izvedeš iz okova sužnje«, to jest da ih oslobodiš od grijeha, »i iz kuće tamnice«, to jest smrti, »one koji sjede u tami«, to jest u neznanju. A ako ti blagoslovi dolaze po Kristu, neće biti prorečeni o nikom drugom doli o Njemu po kome smatramo da su ostvareni.

13. Dokaz iz razorenja Jeruzalema i opustošenja Judeje

Stoga, budući da sinovi Izraelovi tvrde da griješimo prihvaćajući Krista koji je već došao, uložimo protiv njih prigovor iz samih Pisama, da je Krist koji je bio tema proroštva došao; iako smo po vremenima Danijelova proroštva dokazali da je Krist već došao koji je bio tema navješćivanja. A trebalo je da se rodi u Betlehemu judejskome. Jer tako je napisano u proroku: »I ti, Betleheme, nisi najmanji među kneževima judejskim, jer iz tebe će izaći Vođa koji će pasti narod moj Izraela.« Ali ako se do sada nije rodio, koji je to »vođa« bio tako najavljen da će izaći iz plemena Judina, iz Betlehema? Jer treba izići iz plemena Judina i iz Betlehema. Ali opažamo da sada nitko od roda Izraelova nije ostao u Betlehemu; i tako je otkad je izdana zabrana kojom se bilo kojemu Židovu zabranjuje zadržavati se u granicama samoga toga područja, kako bi se i ova proročka riječ savršeno ispunila: »Zemlja je vaša pusta, gradovi vaši ognjem spaljeni«, to jest proriče što će im se dogoditi u ratno vrijeme, »vašu pokrajinu tuđinci jedu pred vašim očima, i bit će pusta i razorena od tuđih naroda«. I na drugome mjestu tako se govori po proroku: »Kralja s Njegovom slavom vidjet ćete«, to jest Krista kako čini silna djela u slavi Boga Oca; »i vaše će oči vidjeti zemlju izdaleka«, što je upravo ono što činite, jer vam je zabranjeno, kao nagrada za vaše zasluge, od zauzimanja Jeruzalema, ući u svoju zemlju; dopušteno vam je samo vidjeti je svojim očima izdaleka: »duša vaša«, kaže, »razmišljat će o strahu«, naime u vrijeme kada su pretrpjeli vlastito uništenje. Kako će se, dakle, »vođa« roditi iz Judeje, i kako će »izaći iz Betlehema«, kako božanske knjige prorokâ jasno navješćuju; budući da do danas ondje nije ostao nitko od doma Izraelova iz čijega bi se roda Krist mogao roditi?

A ako, po Židovima, On do sada nije došao, kada počne dolaziti, odakle će biti pomazan? Jer Zakon je propisivao da u sužanjstvu nije bilo dopušteno spravljati pomazanje kraljevskoga krizmanog ulja. Ali ako ondje više nema »pomazanja«, kako je Danijel prorekao (jer kaže: »Pomazanje će biti zatrto«), slijedi da ga više nemaju, jer nemaju ni hrama gdje je bio »rog« iz kojega su se kraljevi obično pomazivali. Ako dakle nema pomazanja, odakle će biti pomazan »vođa« koji će se roditi u Betlehemu? Ili kako će izaći »iz Betlehema«, kada od sjemena Izraelova nitko uopće ne postoji u Betlehemu?

Doista, pokažimo po drugi put da je Krist već došao, kako je naviješteno po prorocima, da je trpio i da je već primljen natrag na nebesa, te da odande ima doći onako kako su proroštva prorekla. Jer nakon njegova dolaska čitamo, prema Danielu, da je sam grad morao biti zatrt; a prepoznajemo da se upravo tako i dogodilo. Pismo naime ovako veli: »Grad i sveto mjesto zatiru se ujedno s vođom«, nedvojbeno onim Vođom koji je imao izići »iz Betlehema« i iz plemena »Judina«. Odatle je opet bjelodano da »grad mora ujedno biti zatrt« u vrijeme kada je njegov »Vođa« morao u njemu trpjeti, kako je prorečeno po Pismima proroka koji vele: »Cio dan pružah ruke svoje narodu buntovnom i protivnom meni, koji hodi putem što nije dobar, nego za grijesima svojim«. I u Psalmima David veli: »Iskopaše ruke moje i noge moje, izbrojiše sve kosti moje; oni pak promatrahu me i gledahu me, i u žeđi mojoj napojiše me octom«. Te stvari David nije pretrpio, da bi se činilo kako s pravom govori o sebi; nego Krist koji je bio raspet. Uostalom, »ruke i noge« ne probadaju se osim onomu koji visi na »drvetu«. Odatle je opet David rekao da će »Gospodin zakraljevati s drveta«, jer i na drugome mjestu prorok pretkazuje plod ovoga »drveta«, govoreći: »Zemlja je dala svoje blagoslove«, dakako ona djevičanska zemlja, još nenatopljena kišama niti oplođena pljuskovima, iz koje je nekoć čovjek najprije sazdan, a iz koje se sada Krist po tijelu rodio od djevice; »i drvo«, veli on, »donijelo je svoj plod«, ne ono »drvo« u raju koje je prvim stvorenjima donijelo smrt, nego »drvo« muke Kristove, s kojega vi niste povjerovali u Život što visi! Jer to »drvo« u otajstvu bijaše ono kojim je nekoć Mojsije zasladio gorku vodu; odakle se Narod, koji je umirao od žeđi u pustinji, napio i oživio; upravo kao što činimo i mi koji smo, izvučeni iz nevolja poganstva u kojima smo boravili ginući od žeđi, to jest lišeni božanske riječi, pijući »po vjeri koja je u njega« krsnu vodu »drveta« muke Kristove, oživjeli; vjera od koje je Izrael otpao, kako je prorečeno po Jeremiji koji veli: »Pošaljite i raspitajte se silno je li se što takvo zbilo, mijenjaju li narodi bogove svoje, a to i nisu bogovi! No Narod moj zamijeni slavu svoju, od čega im nikakve koristi neće biti: nebo se poradi toga zapanjilo«; a kada se zapanjilo, nedvojbeno onda kada je Krist trpio; »i zgrozilo se«, veli on, »ponajvećma«; i »sunce pomrča o podnevu«; a kada se »ponajvećma zgrozilo« osim o muci Kristovoj, kada se i zemlja do svoga središta potresla, i hramski se zastor razdro, i grobovi se otvorili?; »jer dvoja zla učini Narod moj: mene sasvim napustiše, izvor vode žive, i iskopaše sebi zdence raspucane, koji ne mogu držati vode«. Nedvojbeno, ne primivši Krista, »izvor vode žive«, počeli su imati »zdence raspucane«, to jest sinagoge za uporabu »raspršenih među poganima«, u kojima Duh Sveti više ne prebiva, kao što je u prošlo vrijeme običavao boraviti u hramu prije dolaska Krista, koji je pravi hram Božji. Jer da će trpjeti i tu žeđ za Božanskim Duhom, prorok Izaija bijaše rekao, zboreći: »Gle, koji meni služe jest će, a vi ćete gladovati; koji meni služe pit će, a vi ćete žeđati, i od sveopće tjeskobe duha tulit ćete; jer ćete ime svoje ostaviti za sitost izabranicima mojim, a vas će Gospodin pogubiti; no onima koji meni služe nadjenut će se novo ime, koje će biti blagoslovljeno na zemlji«.

Nadalje, čitamo da se otajstvo ovoga »drveta« spominje čak i u Knjigama o kraljevima. Jer kada su sinovi proročki sjekirama sjekli »drvo« na obali rijeke Jordana, željezo odletje i potonu u vodu; i tako, kad je prorok Elizej pristigao, sinovi ga proročki zamoliše da izvuče iz vode željezo koje je potonulo. I prema tome Elizej, uzevši »drvo« i bacivši ga na ono mjesto gdje je željezo bilo potopljeno, ono smjesta ispliva i zapliva po površini, a »drvo« potonu, koje sinovi proročki izvukoše. Odatle su razumjeli da je Ilijin duh u taj čas prenesen na njega. Što je očitije od otajstva ovoga »drva«, negoli da je otvrdnulost ovoga svijeta bila potopljena u dubini zablude, a oslobađa se u krštenju »drvom« Kristovim, to jest njegove muke; kako bi se ono što je nekoć propalo po »drvetu« u Adamu obnovilo po »drvetu« u Kristu? Dok mi, dakako, koji smo naslijedili i zauzimamo mjesto prorokâ, u današnje vrijeme podnosimo u svijetu onakvo postupanje kakvo su proroci svagda trpjeli poradi božanske religije: jer jedne su kamenovali, druge prognali, a većinu su predali na smrtno smaknuće, što je činjenica koju ne mogu poreći.

Ovo »drvo«, nadalje, Izak, sin Abrahamov, osobno je nosio za vlastitu žrtvu, kada je Bog zapovjedio da bude prinesen kao žrtva njemu samome. No budući da su to bila otajstva koja su se čuvala za savršeno ispunjenje u vremenima Krista, Izak je, s jedne strane, sa svojim »drvom« pošteđen, dok je ovan prinesen budući da se rogovima zapleo u grmu; Krist je, s druge strane, u svoje vrijeme nosio svoje »drvo« na vlastitim ramenima, prionuvši uz rogove križa, s trnovom krunom što mu je obavijala glavu. Jer njega je dolikovalo učiniti žrtvom za sve narode, njega koji »bijaše vođen kao ovca na klanje, i kao janje nijemo pred onim koji ga striže, tako ne otvori usta svojih«, jer on, kada ga je Pilat ispitivao, ništa nije rekao; jer »u poniženju njegovu sud mu bi oduzet: a rod njegov tko će ispričati?« Jer baš nitko od ljudskih bića nije znao za Kristovo rođenje pri njegovu začeću, kad se Djevica Marija pokazala trudnom po riječi Božjoj; i zato što je »njegov život imao biti uzet sa zemlje«. Zašto su ga, dosljedno tome, nakon njegova uskrsnuća od mrtvih, koje se zbilo trećega dana, nebesa primila natrag? Bilo je to u skladu s Ozejevim proroštvom, izrečenim ovako: »Prije svanuća ustat će k meni, govoreći: Hajdemo, vratimo se Gospodinu Bogu našemu, jer on će nas izvući i osloboditi. Nakon dva dana, trećega dana«, a to je njegovo slavno uskrsnuće, primio je natrag u nebesa, odakle je uostalom i sam Duh došao Djevici, onoga čije rođenje i muku Židovi podjednako nisu prepoznali. Stoga, budući da Židovi još uvijek tvrde da Krist još nije došao, a za koga smo na tolike načine dokazali da je došao, neka Židovi prepoznaju vlastitu kob, kob za koju im je neprestano pretkazivano da će ih snaći nakon dolaska Kristova, poradi bezbožnosti kojom su ga prezreli i ubili. Jer ponajprije, od dana kada je, prema Izaijinoj riječi, »čovjek odbacio svoje gnusobe od zlata i srebra, koje načiniše da im se klanjaju ispraznim i štetnim obredima«, to jest otkad smo mi pogani, prsa dvostruko prosvijetljenih Kristovom istinom, odbacili, neka to Židovi vide, svoje idole, ono što slijedi također se ispunilo. Jer »Gospodin Sabaot oduzeo je među Židovima iz Jeruzalema«, među ostalim navedenim stvarima, i »mudra graditelja«, koji gradi crkvu, hram Božji i sveti grad, i dom Gospodnji. Jer otada je Božja milost prestala djelovati među njima. I »oblacima bi zapovjeđeno da ne daže kišom na vinograd sorečki«, a oblaci su nebeska dobročinstva kojima je zapovjeđeno da ne pristižu domu Izraelovu; jer »rodi trnjem«, od kojega je taj dom Izraelov načinio krunu za Krista, a ne »pravdom, nego vikom«, onom vikom kojom je iznudio njegovo predavanje na križ. I tako, budući da su prijašnji darovi milosti povučeni, »zakon i proroci bijahu do Ivana«, a kupalište u Betsaidi do dolaska Kristova: nakon toga prestalo je ljekovito uklanjati s Izraela tjelesne nemoći; budući da se, kao posljedica njihove ustrajnosti u mahnitosti, ime Gospodnje po njima hulilo, kao što je pisano: »Zbog vas se ime Božje huli među narodima«; jer od njih je sramota nanesena tom imenu započela, i širila se u razdoblju od Tiberija do Vespazijana. I zato što su počinili te zločine, i nisu razumjeli da se Krista »imalo naći« u »vrijeme njihova pohođenja«, njihova je zemlja učinjena »pustinjom, a gradovi im ognjem sažeženi, dok tuđinci proždiru njihovo područje na njihove oči: kći sionska ostavljena je kao stražara u vinogradu ili kao koliba u polju krastavaca«, još od onoga vremena, naime, kada »Izrael ne upozna« Gospodina i »Narod ga ne razumje«, nego radije »sasvim napusti i na gnjev izazva Sveca Izraelova«. Tako opet nalazimo uvjetnu prijetnju mačem: »Ako ne budete htjeli i ne budete poslušni, mač će vas proždrijeti«. Odatle dokazujemo da je mač bio Krist, ne slušajući koga propadoše; koji opet u Psalmu traži od Oca njihovo raspršenje, govoreći: »Rasprši ih snagom svojom«; koji uostalom opet po Izaiji moli za njihovo potpuno spaljivanje: »Poradi mene«, veli on, »ovo vam se dogodilo; u tjeskobi ćete ležati«.

Budući da je dakle Židovima prorečeno da će pretrpjeti te nevolje poradi Krista, a nalazimo da su ih pretrpjeli, i vidimo ih poslane u raspršenje i kako u njemu ostaju, očito je da su te stvari snašle Židove poradi Krista, pri čemu se smisao Pisama podudara s ishodom događaja i s poretkom vremenâ. Ili pak, ako Krist još nije došao, poradi kojega je prorečeno da će tako trpjeti, slijedi da će tako trpjeti onda kada on bude došao. A gdje će tada biti kći sionska koja bi imala biti ostavljena, a koja sada više ne postoji? Gdje gradovi koji bi imali biti sažeženi, koji su već sažeženi i u ruševinama? Gdje raspršenje naroda koji je već u izgnanstvu? Vratite Judeji stanje koje Krist ima zateći; pa onda, ako hoćete, tvrdite da neki drugi Krist dolazi.

14. Zaključak. Ključ zablude Židova

Upoznajte sada, povrh neposrednoga pitanja, ključ svoje zablude. Tvrdimo da su proroci pokazali dva lika Kristova i zabilježili isto toliko njegovih dolazaka: jedan u poniznosti, dakako onaj prvi, kada mora biti vođen »kao ovca na klanje; i kao janje nijemo pred onim koji ga striže, tako ne otvori usta svojih«, čak ni u svojemu liku privlačan. Jer »navijestismo o njemu«, veli prorok, »on je kao malo dijete, kao korijen u suhoj zemlji; i ne bijaše na njemu privlačnosti ni slave. I vidjesmo ga, i ne imađaše privlačnosti ni ljupkosti; nego mu lik bijaše nečašćen, manjkav u usporedbi sa sinovima ljudskim«, »čovjek postavljen u ranu i vičan podnošenju nemoći«: naime, budući da ga je Otac postavio »za kamen spoticanja« i učinio ga »malo manjim od anđela«, on sam sebe proglašava »crvom, a ne čovjekom, ruglom ljudskim i prijekorom Naroda«. Ta svjedočanstva neuglednosti pristaju Prvomu dolasku, upravo kao što ona o uzvišenosti pristaju Drugomu; kada više neće biti učinjen »kamenom spoticanja ni stijenom sablazni«, nego »najvišim ugaonim kamenom«, nakon odbačenosti na zemlji uzet na nebo i uzdignut u visinu radi dovršenja, i onom »stijenom«, tako moramo priznati, o kojoj se čita u Danielu da je odvaljena s gore, koja će smrviti i u prah pretvoriti lik svjetovnih kraljevstava. O tom drugom dolasku istoga Krista Daniel je rekao: »I gle, kao Sin čovječji, dolazeći s oblacima nebeskim, dođe do Pradavnoga i bî priveden pred njegovo lice; i oni koji stajahu uza nj privedoše ga k njemu. I dade mu se kraljevska vlast; i svi narodi na zemlji, po plemenima svojim, i sva slava služit će mu: i vlast je njegova vječna, koja se neće oduzeti, i kraljevstvo njegovo ono koje se neće uništiti«. Tada će doista imati častan lik i ljupkost koja nije »manjkava u usporedbi sa sinovima ljudskim«; jer tada će biti »najljepši među sinovima ljudskim«. »Milina«, veli Psalmist, »razlijeva se po usnama tvojim: stoga te Bog blagoslovi dovijeka. Pripaši mač svoj uz bedro svoje, najmoćniji u ljepoti i krasoti svojoj!«, dok ga je Otac uostalom poslije, nakon što ga je učinio nešto manjim od anđela, »slavom i čašću ovjenčao i sve podložio pod noge njegove«. I tada će »upoznati onoga koga su proboli, i proplakat će pleme po pleme«; dakako zato što ga u prošlim danima nisu upoznali kada se nalazio u poniznosti ljudskoga stanja. Jeremija veli: »On je čovjek, i tko će ga upoznati?«, jer »rod njegov«, veli Izaija, »tko će ispričati?« Tako je i u Zaharije, u njegovoj vlastitoj osobi, štoviše i u samom otajstvu njegova imena, najistinitiji Svećenik Očev, njegov vlastiti Krist, ocrtan u dvostrukoj odjeći s obzirom na dva dolaska. Najprije je bio odjeven u »prljave haljine«, to jest u nedostojnost trpećega i smrtnoga tijela, kada mu se uostalom i đavao protivio, začetnik naime Jude izdajnika, koji ga je čak i nakon krštenja iskušavao. Zatim je s njega skinuta prijašnja prljava odjeća, te je ukrašen haljinom do stopala, i turbanom i čistom mitrom, to jest ruhom drugoga dolaska; budući da se pokazuje kako je zadobio »slavu i čast«. Niti ćete moći reći da je taj čovjek ondje prikazan »sin Josadakov«, koji nikada uopće nije bio odjeven u prljavu haljinu, nego je uvijek bio ukrašen svećeničkim ruhom, niti je ikada bio lišen svećeničke službe. Nego onaj »Isus« koji se ondje spominje jest Krist, Svećenik Boga Svevišnjega Oca; koji je u svojemu prvom dolasku došao u poniznosti, u ljudskom obličju i podložan patnji, sve do časa svoje muke; postavši i sam, kroz sve stupnjeve trpljenja, žrtva za sve nas; koji je nakon svoga uskrsnuća bio »odjeven u haljinu do stopala« i nazvan Svećenikom Boga Oca dovijeka. Tako ću opet protumačiti i ona dva jarca koji su se običavali prinositi na dan posta. Zar i oni ne upućuju na svaki pojedini stupanj u liku Krista koji je već došao? Par, s jedne strane, i posve slični bijahu, poradi istovjetnosti Gospodinova općega izgleda, jer on nema doći u nekom drugom liku, budući da ga imaju prepoznati oni koji su ga nekoć ranili. No jednoga od njih, opasana grimizom, uz proklinjanje i sveopće pljuvanje, kidanje i probadanje, Narod je odbacio izvan grada u propast, označenog očitim biljezima Kristove muke; koji je, nakon što je bio zaogrnut grimiznom haljinom i podvrgnut sveopćem pljuvanju, te izmučen svim pogrdama, bio raspet izvan grada. Drugi pak, prinesen za grijehe i dan za hranu samo hramskim svećenicima, pružio je upečatljiva svjedočanstva drugoga dolaska; utoliko što su nakon pomirenja svih grijeha svećenici duhovnoga hrama, to jest Crkve, imali uživati takoreći duhovno javno dijeljenje Gospodnje milosti, dok svi ostali poste od spasenja.

Budući dakle da su proroštva o prvom dolasku taj dolazak zastrla mnogostrukim slikama i ponizila ga svakom sramotom, dok je drugi naviješten kao očit i posve dostojan Boga, odatle je proizišlo da su, upravivši pogled samo na onaj koji su mogli lako razumjeti i povjerovati, to jest na drugi, koji je u časti i slavi, bili ne bez razloga zavedeni u pogledu onoga nejasnijeg, u svakom slučaju manje dostojnoga, to jest prvoga. I tako sve do sadašnjega časa tvrde da njihov Krist nije došao, zato što nije došao u veličanstvu; dok ne znaju činjenicu da je najprije imao doći u poniznosti.

Dosta je u međuvremenu dovle slijediti tijek poretka Kristova puta, po kojemu se dokazuje da je on onakav kakav se običavao naviještati: kako bismo, kao plod toga sklada Božanskih Pisama, razumjeli; te kako bi se vjerovalo da su se događaji, koji su se običavali pretkazivati kao oni koji se imaju zbiti nakon Krista, ispunili kao ishod božanskoga rasporeda. Jer ako ne bi došao onaj nakon kojega su se imali ispuniti, nipošto se ne bi dogodili oni događaji čije je buduće zbijanje proročki pripisano njegovu dolasku. Stoga, ako vidite da svi narodi otada izranjaju iz dubine ljudske zablude k Bogu Stvoritelju i njegovu Kristu, za što se ne usuđujete ustvrditi da nije bilo prorečeno, jer premda biste to i ustvrdili, smjesta bi vam se, kako smo već prethodno naveli, nametnulo Očevo obećanje koje veli: »Sin moj ti si; ja te danas rodih; zatraži od mene, i dat ću ti narode u baštinu tvoju, i u posjed tvoj krajeve zemaljske«. Niti ćete moći dokazati da je predmet toga proroštva radije sin Davidov, Salomon, negoli Krist, Sin Božji; niti da su »krajevi zemaljski« obećani radije Davidovu sinu, koji je kraljevao unutar jedne jedine zemlje Judeje, negoli Kristu Sinu Božjemu, koji je već obasjao sav svijet zrakama svoga evanđelja. Ukratko, prijestolje »dovijeka« opet više dolikuje Kristu, Sinu Božjemu, negoli Salomonu, vremenitom kralju, naime, koji je kraljevao samo nad Izraelom. Jer u današnje vrijeme narodi zazivaju Krista kojega nisu običavali poznavati; i puci u današnje vrijeme u mnoštvu pribjegavaju Kristu o kojemu u prošlim danima nisu znali ništa, ne možete tvrditi da je buduće ono što vidite da se već zbiva. Ili zaniječite da su ti događaji bili prorečeni, dok ih gledate pred svojim očima; ili pak da su se ispunili, dok slušate kako se čitaju: ili pak, ako ne uzmognete zanijekati nijednu tvrdnju, oni će imati svoje ispunjenje u onome s obzirom na koga su prorečeni.