Tertulijan hrabri kršćane u tamnici koji čekaju mučeništvo: tamnica je vježbalište, a Krist je trener koji ih vodi k vječnoj kruni.
1.
Blagoslovljeni mučenici pripravnici, uz okrepu koju naša gospođa majka Crkva sa svojih obilnih prsa, a i svaki brat iz svojih osobnih sredstava, pruža za vaše tjelesne potrebe u tamnici, primite i od mene poneki doprinos za svoju duhovnu hranu; jer nije dobro da se tijelo tovi, a duh gladuje: štoviše, ako se pomno brine o onome što je slabo, doista je pravo da se ne zanemari ono što je još slabije. Ne kažem to zato što bih imao kakvo posebno pravo opominjati vas; pa ipak, ne samo vježbatelji i nadglednici nego čak i nevješti, štoviše svi koji to žele, i bez ikakve potrebe za tim, običavaju izdaleka svojim povicima bodriti najizvrsnije gladijatore, a iz samoga mnoštva gledatelja katkad su potekli i korisni savjeti; stoga najprije, o blaženi, ne žalostite Duha Svetoga koji je s vama ušao u tamnicu; jer da On nije s vama onamo pošao, vi danas ne biste ondje bili. Uložite stoga sav trud kako biste ga zadržali; neka vas On odanle povede k vašemu Gospodinu. Tamnica je, doista, i đavlova kuća, u kojoj on drži svoju obitelj. No vi ste stupili među njezine zidine upravo zato da biste Zloga satrli pod nogama u njegovu vlastitom boravištu. Vi ste ga već vani u otvorenoj bitki posvema nadvladali; neka stoga nema razloga reći u sebi: »Sada su na mome području; iskušavat ću ih podmuklim mržnjama, otpadništvom ili međusobnim razdorima.« Neka on bježi od vaše prisutnosti i neka se povuče u svoje ponore, smežuran i obamro, poput zmije opčinjene bajanjem ili istjerane dimom. Ne dajte mu u njegovu vlastitom kraljevstvu taj uspjeh da vas zavadi međusobno, nego neka vas nađe naoružane i utvrđene slogom; jer vaš je međusobni mir borba protiv njega. Neki, ne mogavši naći taj mir u Crkvi, običavali su ga tražiti od utamničenih mučenika. Stoga ga morate imati nastanjena među sobom, njegovati ga i čuvati, kako biste ga možda mogli udijeliti i drugima.
2.
Druge stvari, jednako tako zapreke duši, možda su vas pratile do tamničkih vrata, do kojih su vas možda dopratili i vaši rođaci. Ondje i od toga časa bili ste odijeljeni od svijeta; koliko li više od uobičajenoga tijeka svjetovnoga života i svih njegovih poslova! Neka vas to odvajanje od svijeta ne plaši; jer ako promislimo da je svijet uistinu prava tamnica, uvidjet ćemo da ste vi prije izišli iz tamnice nego što ste u nju ušli. Svijet ima veću tamu, koja zasljepljuje ljudska srca. Svijet nameće teže okove, koji sputavaju same ljudske duše. Svijet izdiše najgore nečistoće, ljudske požude. Svijet sadrži veći broj zločinaca, štoviše čitav ljudski rod. Naposljetku, on iščekuje sud, ne prokonzula, nego Boga. Stoga, o blaženi, možete smatrati da ste premješteni iz tamnice na, reklo bi se, sigurno mjesto. Ona jest puna tame, ali vi ste sami svjetlost; ona ima okove, ali Bog vas je učinio slobodnima. Ondje su neugodni zadasi, ali vi ste miris slatki. Sudac se svakodnevno iščekuje, ali vi ćete suditi samim sucima. Ondje može biti žalosti za onoga tko uzdiše za užicima svijeta. Kršćanin se izvan tamnice odrekao svijeta, no u tamnici se odrekao i tamnice. Nije važno gdje ste u svijetu, vi koji niste od svijeta. I ako ste izgubili poneke od životnih slasti, uobičajeno je u poslu pretrpjeti trenutačni gubitak da bi kasniji dobici bili veći. Zasad ne govorim ništa o nagradama na koje Bog poziva mučenike. Usporedimo u međuvremenu život u svijetu i onaj u tamnici, pa pogledajmo ne dobiva li duh u tamnici više nego što tijelo gubi. Štoviše, brigom Crkve i ljubavlju braće čak ni tijelo ondje ne gubi ono što mu je na korist, dok duh povrh toga stječe važne prednosti. Nemate prilike gledati tuđe bogove, ne nailazite na njihove kipove; ne sudjelujete u poganskim blagdanima, čak ni samim tjelesnim miješanjem s njima; ne uznemiruju vas odvratni dimovi idolopokloničkih svečanosti; ne žaloste vas buka javnih igara, niti okrutnost, bjesnilo ili besramnost njihovih sudionika; vaše oči ne padaju na javne kuće i bludilišta; slobodni ste od sablazni, od napasti, od bezbožnih sjećanja; sada ste slobodni i od progonstva. Tamnica čini kršćaninu istu službu koju je pustinja činila proroku. Sam je naš Gospodin provodio mnogo svojega vremena u osami, kako bi imao veću slobodu za molitvu, kako bi bio slobodan od svijeta. Upravo je na gorskoj osami pokazao svoju slavu učenicima. Odbacimo naziv tamnica; nazovimo je mjestom povučenosti. Premda je tijelo zatvoreno, premda je put sputana, sve je otvoreno duhu. U duhu stoga lutajte prostranstvima; u duhu hodajte uokolo, ne stavljajući preda se sjenovite staze ili duge trijemove, nego put koji vodi k Bogu. Koliko god puta u duhu vaši koraci budu ondje, toliko puta nećete biti u okovima. Noga ne osjeća lanac kada je um na nebesima. Um obuhvaća čitava čovjeka, i kamo god hoće, onamo ga nosi. No gdje bude tvoje srce, ondje će biti i tvoje blago. Neka ondje dakle bude naše srce, gdje želimo imati svoje blago.
3.
Dopustite sada, o blaženi, da je tamnica neugodna čak i kršćanima; pa ipak, mi smo pozvani na vojnu živoga Boga već samim svojim odgovorom na sakramentne riječi. Doista, nijedan vojnik ne izlazi u boj natovaren raskošima, niti polazi u bitku iz svoje udobne sobe, nego iz lakoga i tijesnoga šatora, gdje se mora podnositi svaka vrsta tvrdoće, grubosti i neugodnosti. Čak i u miru vojnici se privikavaju na rat naporima i tegobama: stupajući pod oružjem, trčeći poljem, radeći na opkopu, tvoreći kornjaču, prihvaćajući se mnogih teških poslova. Znoj čela nalazi se na svemu, kako tijela i umovi ne bi ustuknuli kad moraju prijeći iz sjene na sunce, sa sunca u ledenu hladnoću, iz mirnodopske haljine u oklop, iz tišine u viku, iz spokoja u metež. Na isti način, o blaženi, smatrajte sve što je tvrdo u ovome vašem udesu vježbom svojih duševnih i tjelesnih snaga. Predstoji vam proći kroz plemenitu borbu, u kojoj živi Bog ima ulogu priređivača igara, u kojoj je Duh Sveti vaš vježbatelj, u kojoj je nagrada vječni vijenac anđeoske naravi, građansko pravo na nebesima, slava vjekovita. Stoga je vaš Učitelj, Isus Krist, koji vas je pomazao svojim Duhom i izveo vas u borilište, smatrao dobrim da vas prije dana borbe uzme iz stanja koje je samo po sebi ugodnije, te vam je nametnuo teži postupak, kako bi vaša snaga bila veća. Jer i natjecatelji bivaju izdvojeni za strožiju stegu, kako bi izgradili svoje tjelesne snage. Uskraćuje im se raskoš, probrana jela, ugodnija pića; njih se pritiska, muči, iscrpljuje; što su teži njihovi napori u pripremnoj vježbi, to je jača nada u pobjedu. »I oni«, veli Apostol, »da prime raspadljiv vijenac.« Mi, imajući pred očima vječni vijenac, gledamo na tamnicu kao na svoje vježbalište, da na cilju konačnoga suda budemo izvedeni dobro uvježbani mnogim kušnjama; budući da se vrlina izgrađuje naporima, kao što se raspojasanom ugodom ruši.
4.
Iz riječi našega Gospodina znamo da je tijelo slabo, a duh voljan. Nemojmo se ipak lažno tješiti Gospodinovim priznanjem slabosti tijela. Jer upravo je zato najprije proglasio duh voljnim, kako bi pokazao koje od toga dvoga treba biti podložno onome drugome, da se tijelo pokori duhu, slabije jačemu; pri čemu ono prvo od ovoga drugoga crpi snagu. Neka duh razgovara s tijelom o zajedničkom spasenju, ne misleći više na tamničke nevolje, nego na hrvanje i borbu za koje su one priprema. Tijelo će se, možda, bojati nemilosrdnoga mača, i uzdignutoga križa, i bijesa divljih zvijeri, i one kazne ognjem, od svih najstrašnije, i sve krvnikove vještine u mučenju. No, s druge strane, neka duh jasno stavi pred sebe i pred tijelo kako su mnogi sve to, premda nadasve bolno, ipak mirno podnijeli, te su za time čak i žarko čeznuli radi slave i ugleda; i to ne samo muškarci nego i žene, kako biste vi, o svete žene, bile dostojne svojega spola. Predugo bi mi trajalo nabrajati jednoga po jednoga muškarce koji su vlastitim poticajem dokrajčili svoj život. Što se tiče žena, pri ruci je poznat primjer: obeščašćena Lukrecija pred očima svojih rođaka zarila je nož u sebe, kako bi stekla slavu zbog svoje čistoće. Mucije je spalio svoju desnicu na žrtveniku, kako bi to njegovo djelo živjelo u slavi. Filozofi su bili nadmašeni, primjerice Heraklit, koji se, namazan goveđim izmetom, spalio; i Empedoklo, koji je skočio u oganj Etne; i Peregrin, koji se nedavno bacio na lomaču. Jer čak su i žene prezrele oganj. Didona je to učinila kako nakon smrti muža koji joj je bio vrlo drag ne bi bila prisiljena ponovno se udati; a tako je učinila i Hazdrubalova žena, koja se, dok je Kartaga gorjela, da ne bi gledala svojega muža kako kleči pred Scipionovim nogama, bacila sa svojom djecom u požar u kojem je propadao njezin rodni grad. Regul, rimski vojskovođa, kojega su Kartažani zarobili, odbio je biti razmijenjen za velik broj kartaških zarobljenika, izabravši radije da ga vrate neprijatelju. Zabili su ga u neku vrstu škrinje; i posvuda proboden čavlima zabijenima izvana, podnio je tolika raspeća. Žena je svojevoljno tražila divlje zvijeri, pa čak i aspide, one zmije gore od medvjeda ili bika, koje je Kleopatra privila na se kako ne bi dopala u ruke svojemu neprijatelju. No strah od smrti nije tako velik kao strah od mučenja. I tako je atenska bludnica podlegla krvniku, kada je, podvrgnuta mučenju od strane tiranina zbog sudjelovanja u uroti, i dalje ne izdajući svoje suborce, naposljetku odgrizla vlastiti jezik i ispljunula ga tiraninu u lice, kako bi se on uvjerio u uzaludnost svojih muka, ma koliko one potrajale. Svatko zna što je sve do danas velika lacedemonska svečanost, διαμαστύγωσις ili bičevanje; pri tom svetom obredu spartanske mladiće tuku bičevima pred žrtvenikom, dok njihovi roditelji i rođaci stoje uz njih i opominju ih da hrabro izdrže. Jer uvijek će se smatrati časnijim i slavnijim da se duša radije nego tijelo predala udarcima. No ako se tako visoka vrijednost pridaje zemaljskoj slavi, stečenoj duševnom i tjelesnom snagom, tako da ljudi radi pohvale svojih bližnjih, usuđujem se reći, preziru mač, oganj, križ, divlje zvijeri, muke; to su zacijelo tek neznatne patnje da bi se zadobila nebeska slava i božanska nagrada. Ako je komadić stakla toliko dragocjen, koliko li mora vrijediti pravi biser? Nismo li onda pozvani najradosnije uložiti jednako toliko za istinito koliko drugi čine za lažno?
5.
Ostavljam sada po strani poticaj slave. Sve te iste okrutne i bolne sukobe puka ispraznost među ljudima, zapravo neka vrsta duševne bolesti, gazi pod nogama. Koliko ljubitelja lagodna života taština oružja predaje maču? Oni doista silaze u susret samim divljim zvijerima u ispraznoj slavohlepnosti; i umišljaju si da su privlačniji zbog ugriza i ožiljaka iz te borbe. Neki su se prodali ognjevima, kako bi pretrčali određenu udaljenost u zapaljenoj tunici. Drugi su, s najizdržljivijim plećima, hodali uokolo pod bičevima lovaca. Gospodin je dao tim stvarima mjesto u svijetu, o blaženi, ne bez razloga: iz kojega drugoga razloga doli da nas sada ohrabri, a onoga dana posrami ako smo se bojali pretrpjeti za istinu, kako bismo se spasili, ono što su drugi iz ispraznosti žarko tražili na svoju propast?
6.
Prelazeći također s primjera postojane ustrajnosti koji imaju takvo podrijetlo, obratimo se jednostavnom promatranju čovjekova stanja u njegovim redovitim prilikama, kako bismo možda iz onoga što nas snalazi htjeli mi to ili ne, a što moramo prihvatiti podnositi, izvukli pouku. Koliko su puta, dakle, ognjevi proždrli žive ljude! Koliko su puta divlje zvijeri rastrgale ljude, bilo u njihovim šumama, bilo u srcu gradova, kada bi slučajno utekle iz svojih brloga! Koliko ih je palo od razbojničkoga mača! Koliko ih je od ruku neprijatelja pretrpjelo smrt na križu, pošto su najprije bili mučeni, da, i podvrgnuti svakoj vrsti poruge! Čovjek može čak i poradi pukoga čovjeka pretrpjeti ono što oklijeva pretrpjeti poradi Boga. O tome doista neka posvjedoči sadašnje vrijeme, kada su mnoge ugledne osobe dočekale smrt poradi pukoga ljudskog bića, i to premda se po njihovu rodu, dostojanstvima, tjelesnom stanju i dobi takva sudbina činila posve nevjerojatnom; trpeći ili od njegove ruke ako su ustali protiv njega, ili od njegovih neprijatelja ako su bili njegove pristaše.