Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Otvoreno pismo Skapuli, prokonzulu Afrike, koji je progonio kršćane: oni ga se ne boje, mole za njega i upozoravaju ga na Božji sud.

1.

Nismo u nikakvoj velikoj uznemirenosti niti strahu zbog progona koje trpimo zbog ljudskog neznanja; jer smo se priklonili ovoj sljedbi, potpuno prihvaćajući uvjete njezina saveza, tako da se, kao ljudi čiji vlastiti životi nisu njihovi, upuštamo u ove sukobe, a naša je želja zadobiti Božje obećane nagrade, dok je naš strah da nas ne sustignu nevolje kojima On prijeti nekršćanskom životu. Stoga ne uzmičemo pred zahvatom vašeg najvećeg bijesa, dolazeći čak i po vlastitoj volji na natjecanje; i osuda nam pričinja više zadovoljstva nego oslobađanje. Poslali smo vam, dakle, ovaj spis ne u strahu za sebe, nego u velikoj brizi za vas i za sve naše neprijatelje, da ne govorimo o našim prijateljima. Jer naša nam religija zapovijeda da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da molimo za one koji nas progone, težeći savršenstvu koje je samo njezino i tražeći u svojim učenicima nešto višeg tipa od uobičajene dobrote svijeta. Jer svi ljube one koji njih ljube; svojstveno je samo kršćanima ljubiti one koji ih mrze. Stoga, oplakujući vaše neznanje i suosjećajući s ljudskom zabludom, te gledajući u onu budućnost o kojoj svaki dan pokazuje prijeteće znakove, nametnuta nam je nužda da istupimo i na ovaj način, kako bismo pred vas iznijeli istine koje ne želite slušati otvoreno.

2.

Mi smo štovatelji jednoga Boga, o čijem postojanju i naravi Narav poučava sve ljude; pred čijim munjama i gromovima drhtite, čija dobročinstva služe vašoj sreći. Vi mislite da su i drugi bogovi, za koje mi znamo da su đavli. Međutim, temeljno je ljudsko pravo, povlastica naravi, da svaki čovjek štuje prema vlastitim uvjerenjima: religija jednoga čovjeka niti šteti niti pomaže drugome. Zasigurno nije dio religije prisiljavati na religiju, kojoj bi nas trebala voditi slobodna volja, a ne sila, jer se čak i žrtvene žrtve traže od dragovoljna uma. Nećete učiniti nikakvu stvarnu uslugu svojim bogovima prisiljavajući nas na žrtvu. Jer oni ne mogu imati želju za prinosima od onih koji to ne žele, osim ako nisu potaknuti duhom prepirke, što je stvar posve nebožanska. Sukladno tome, pravi Bog podjeljuje svoje blagoslove podjednako zlim ljudima i svojim izabranicima; zbog čega je odredio vječni sud, kada će i zahvalni i nezahvalni morati stajati pred Njegovim sudištem. Ipak, nikada nas niste otkrili, iako nas smatrate svetogrdnim bijednicima, u bilo kakvoj krađi, a još manje u bilo kakvom svetogrđu. Ali pljačkaši vaših hramova, svi se oni kunu vašim bogovima i štuju ih; oni nisu kršćani, a ipak su oni ti koji su proglašeni krivima za svetogrdna djela. Nemamo vremena razlagati na koliko se još načina vaši bogovi ismijavaju i preziru od strane vlastitih štovatelja. Također, lažno nam se pripisuje izdaja, iako nitko nikada nije uspio pronaći sljedbenike Albina, Nigera ili Kasija među kršćanima; dok se upravo oni ljudi koji su se zaklinjali genijima careva, koji su prinosili i zavjetovali žrtve za njihovu sigurnost, koji su često izricali osudu Kristovim učenicima, do dana današnjeg nalaze kao izdajice carskog prijestolja. Kršćanin nije neprijatelj nikome, a najmanje caru Rima, za kojeg zna da ga je postavio njegov Bog, pa ga ne može ne ljubiti i poštovati; i čiju dobrobit, štoviše, mora željeti, zajedno s dobrobiti carstva nad kojim vlada dokle god svijet stoji, jer dokle god on bude trajao, trajat će i Rim. Caru, dakle, iskazujemo takvo štovanje kakvo je za nas dopušteno i za njega dobro; smatrajući ga ljudskim bićem koje je odmah do Boga, koje je od Boga primilo svu svoju moć i koje je manje samo od Boga. I to će biti u skladu s njegovim vlastitim željama. Jer tako je on, kao manji samo od pravoga Boga, veći od svih ostalih. Tako je on veći i od samih bogova, jer su čak i oni njemu podložni. Mi stoga žrtvujemo za carevu sigurnost, ali našem i njegovu Bogu, i to na način koji je Bog zapovjedio, u jednostavnoj molitvi. Jer Bog, Stvoritelj svemira, nema potrebe za mirisima ili krvlju. Te su stvari hrana đavlima. Ali mi ne samo da odbacujemo te zle duhove: mi ih pobjeđujemo; svakodnevno ih izlažemo preziru; izgonimo ih iz njihovih žrtava, o čemu mnoštvo može svjedočiti. Stoga se tim više molimo za carsku dobrobit, kao oni koji je traže iz ruku Onoga koji ju je kadar podijeliti. I čovjek bi pomislio da vam mora biti posve jasno da je religijski sustav po čijim pravilima djelujemo onaj koji nalaže božansku strpljivost; budući da se, iako je naš broj tako velik, čineći gotovo većinu u svakom gradu, ponašamo tako tiho i skromno; mogao bih možda reći, poznati više kao pojedinci nego kao organizirane zajednice, i istaknuti samo po popravljanju naših bivših poroka. Jer daleko bilo od nas da nam bude teško što nam se nameću upravo one stvari koje želimo, ili da na bilo koji način snujemo osvetu vlastitim rukama, koju očekujemo da će doći od Boga.

3.

Međutim, kao što smo već primijetili, ne može nas ne žalostiti što nijedna država neće proći nekažnjeno za krivnju prolijevanja kršćanske krvi; kao što vidite, doista, u onome što se dogodilo tijekom upravljanja Hilarijana, jer kada je došlo do nekog uzbuđenja oko mjesta ukopa za naše mrtve, i podigao se povik: »Nema area, nema groblja za kršćane«, dogodilo se da su njihove vlastite aree, njihova gumna, nedostajala, jer nisu sakupili nikakvu žetvu. Što se tiče kiša protekle godine, posve je jasno na što su trebale podsjetiti ljude, bez sumnje na potop koji je u drevna vremena sustigao ljudsku nevjeru i zloću; a što se tiče vatri koje su nedavno cijelu noć visjele nad zidinama Kartage, oni koji su ih vidjeli znaju čime su prijetile; a što su prethodni gromovi grmjeli, mogu reći oni koji su njima otvrdnuli. Sve su to znakovi Božjega gnjeva koji se nadvija, a koje mi moramo objavljivati i naviještati na svaki mogući način; a u međuvremenu se moramo moliti da on bude samo lokalan. Sigurno će ga jednoga dana iskusiti u njegovu općem i konačnom obliku oni koji drugačije tumače ove njegove primjere. I ono sunce u metropoli Utiki, sa svjetlošću gotovo ugašenom, bilo je znamenje koje se nije moglo dogoditi od obične pomrčine, budući da je gospodar dana bio u svom vrhuncu i kući. Imate astrologe, posavjetujte se s njima o tome. Možemo vam ukazati i na smrti nekih provincijskih upravitelja, koji su u svojim posljednjim satima imali bolna sjećanja na svoj grijeh u progonjenju Kristovih sljedbenika. Vigelije Saturnin, koji je ovdje prvi upotrijebio mač protiv nas, izgubio je vid. Klaudije Lucije Herminijan u Kapadociji, gnjevan što mu je žena postala kršćankom, postupao je s kršćanima s velikom okrutnošću: eto, ostavljen sam u svojoj palači, pateći od zarazne bolesti, proključao je u živim crvima i čulo ga se kako uzvikuje: »Neka nitko ne sazna za to, da se kršćani ne bi radovali i da se kršćanske žene ne bi ohrabrile«. Kasnije je uvidio svoju zabludu što je mučenjima koja je nanosio mnoge odvratio od njihove postojanosti, te je umro gotovo i sam kao kršćanin. U onoj propasti koja je zadesila Bizant, Cezilije Kapela nije mogao a da ne povikne: »Kršćani, radujte se!« Da, i progonitelji koji sebi umišljaju da su postupali nekažnjeno neće izbjeći dan suda. Vama iskreno želimo da se pokaže kako je to bilo samo upozorenje, to što su vas, odmah nakon što ste Mavila iz Adrumeta osudili na divlje zvijeri, sustigle one nevolje, i što ste čak i sada iz istog razloga pozvani na polaganje računa za krv. Ali ne zaboravite budućnost.

4.

Mi koji smo i sami bez straha ne pokušavamo vas uplašiti, nego bismo željeli spasiti sve ljude ako je moguće upozoravajući ih da se ne bore protiv Boga. Možete obavljati dužnosti svoje službe, a ipak se sjećati zahtjeva čovječnosti; ako ni zbog kojeg drugog razloga, onda zato što ste i sami podložni kazni. Jer nije li vaša ovlast jednostavno osuditi one koji priznaju svoju krivnju, a predati na mučenje one koji poriču? Vidite, dakle, kako sami griješite protiv svojih uputa da od onih koji priznaju iznudite poricanje. To je, zapravo, priznanje naše nevinosti što nas odbijate odmah osuditi kada priznamo. Čineći sve što je u vašoj moći da nas iskorijenite, ako vam je to cilj, vi napadate nevinost. Ali koliko je upravitelja, ljudi odlučnijih i okrutnijih od vas, uspjelo se posve riješiti takvih slučajeva, kao Cincije Sever, koji je sam predložio lijek u Tizdaru, ukazujući kako bi kršćani trebali odgovoriti da bi osigurali oslobađajuću presudu; kao Vespronije Kandid, koji je sa svog suda otpustio kršćanina uz obrazloženje da bi udovoljavanje njegovim sugrađanima narušilo mir zajednice; kao Asper, koji u slučaju čovjeka koji se odrekao svoje vjere pod blagim nanošenjem mučenja, nije prisilio na prinos žrtve, priznavši ranije, među odvjetnicima i prisjednicima suda, da mu je neugodno što se morao miješati u takav slučaj. Pudens je također odmah otpustio kršćanina koji je bio izveden pred njega, uvidjevši iz optužnice da se radi o slučaju zlonamjerne optužbe; razderavši dokument, odbio ga je čak i saslušati bez prisutnosti njegova tužitelja, jer to nije bilo u skladu s carskim zapovijedima. Sve bi to moglo biti službeno stavljeno na znanje vama, i to od samih odvjetnika, koji su i sami pod obvezama prema nama, iako na sudu daju svoj glas kako im odgovara. Pisar jednoga od njih koji je bio podložan tome da ga zli duh baci na zemlju, bio je oslobođen svoje nevolje; kao i rođak drugoga, i dječak trećega. Koliko je ljudi visokog ranga, da ne govorimo o običnom narodu, izbavljeno od đavla i izliječeno od bolesti! Čak je i sam Sever, Antoninov otac, bio milostivo naklonjen kršćanima; jer je potražio kršćanina Prokula, nadimkom Torpacion, upravitelja Euhodije, i iz zahvalnosti što ga je jednom izliječio pomazanjem, držao ga je u svojoj palači do dana njegove smrti. Antonin je također, odgojen na kršćanskom mlijeku, bio blisko upoznat s tim čovjekom. I ženama i muškarcima najvišeg ranga, za koje je Sever dobro znao da su kršćani, on ne samo da je dopustio da ostanu nepovrijeđeni; nego je čak dao istaknuto svjedočanstvo u njihovu korist i javno nam ih vratio iz ruku razjarenog puka. Marko Aurelije je također, u svom pohodu na Njemačku, molitvama koje su njegovi kršćanski vojnici uputili Bogu, dobio kišu u onoj dobro poznatoj žeđi. Kada, doista, suše nisu bile uklonjene našim klečanjima i našim postovima? U takvim vremenima, štoviše, narod kličući »Bogu bogova, jedinom Svemogućem«, pod imenom Jupitera, dao je svjedočanstvo za našega Boga. Zatim, mi nikada ne poričemo polog stavljen u naše ruke; nikada ne kaljamo bračnu postelju; vjerno postupamo sa svojim štićenicima; pružamo pomoć potrebitima; nikome ne uzvraćamo zlo za zlo. Što se tiče onih koji se lažno pretvaraju da nam pripadaju, a koje i mi odbacujemo, neka oni odgovaraju za sebe. Jednom riječju, tko se ima žaliti protiv nas po drugim osnovama? Čemu se drugome kršćanin posvećuje, osim poslovima vlastite zajednice, koju tijekom cijelog dugog razdoblja njezina postojanja nitko nikada nije dokazao krivom za incest ili okrutnost za koju se optužuje? Zbog slobode od tako neobičnog zločina, zbog tako velike čestitosti, zbog pravednosti, zbog čistoće, zbog vjernosti, zbog istine, zbog živoga Boga, predani smo plamenu; jer to je kazna koju ne običavate izricati ni svetogrdnicima, ni nedvojbenim javnim neprijateljima, ni onima okaljanima izdajom, kojih imate tako mnogo. Štoviše, čak i sada naš narod trpi progone od upravitelja Legije i Mauretanije; ali to je samo mačem, kao što je od početka bilo određeno da trebamo trpjeti. Ali što su veći naši sukobi, veće su naše nagrade.

5.

Vaša okrutnost je naša slava. Samo se vi pobrinite da se, morajući trpjeti takve stvari, ne osjetimo prisiljenima pohrliti u borbu, makar samo da dokažemo da ih se ne strašimo, nego naprotiv, čak pozivamo na njihovo nanošenje. Kada je Arije Antonin oštro postupao u Aziji, svi kršćani provincije, u jednoj ujedinjenoj skupini, predstavili su se pred njegovim sudačkim stolcem; na što je on, naredivši da se nekolicina odvede na pogubljenje, rekao ostalima: »O jadni ljudi, ako želite umrijeti, imate litice ili užad«. Ako bi nam palo na pamet učiniti istu stvar ovdje, što ćete učiniti s tolikim tisućama, s tolikim mnoštvom muškaraca i žena, osoba svakog spola i svake dobi i svakog ranga, kada se predstave pred vama? Koliko će vatri, koliko mačeva biti potrebno? Kolika će biti tjeskoba same Kartage, koju ćete morati desetkovati, dok svatko tamo prepoznaje svoje rođake i drugove, dok tamo vidi možda ljude vašeg vlastitog staleža, i plemenite gospođe, i sve vodeće osobe grada, i ili rođake ili prijatelje onih iz vašeg vlastitog kruga? Poštedi sebe, ako ne nas jadne kršćane! Poštedi Kartagu, ako ne sebe! Poštedi provinciju, koju je objava tvoje namjere podvrgnula prijetnjama i iznudama ujedno vojnika i privatnih neprijatelja.

Nemamo drugog gospodara osim Boga. On je pred vama i ne može se sakriti od vas, ali Njemu ne možete nanijeti nikakvu povredu. Ali oni koje smatrate gospodarima samo su ljudi, i jednoga dana oni sami moraju umrijeti. Ipak, ova će zajednica i dalje biti besmrtna, jer budite uvjereni da se upravo u vrijeme svoga prividnog obaranja izgrađuje u veću silu. Jer svi koji svjedoče plemenitoj strpljivosti njezinih mučenika, pogođeni sumnjama, bivaju raspaljeni željom da ispitaju stvar o kojoj je riječ; i čim upoznaju istinu, odmah se upisuju kao njezini učenici.