Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Tertulijan pokazuje da prava vjera pripada Crkvama koje su osnovali apostoli: ono što su primili od Krista oni predaju dalje, a krivovjerci nemaju pravo na Pismo.

1. Uvod. Krivovjerja moraju postojati, pa čak i obilovati; ona su kušnja vjeri

Prilike vremena u kojima živimo takve su da od nas iziskuju i ovu opomenu: ne smijemo se čuditi krivovjerjima koja obiluju, niti nas njihovo postojanje treba iznenađivati, jer je prorečeno da će doći; niti činjenici da neka potkopavaju vjeru, jer je njihova krajnja svrha, pružajući kušnju vjeri, dati joj ujedno prigodu da se pokaže prokušanom. Neutemeljena je, dakle, i lakomislena sablazan mnogih koji se sablažnjavaju samom činjenicom što krivovjerja u tolikoj mjeri prevladavaju. Kolika bi tek njihova sablazan mogla biti da ona uopće ne postoje. Kada je određeno da nešto svakako mora biti, to prima i konačni uzrok radi kojega postoji. To mu osigurava silu po kojoj postoji, tako da je nemoguće da ne postoji.

2. Usporedba između groznica i krivovjerja. Krivovjerjima se ne treba čuditi: njihova snaga potječe od slabosti ljudske vjere. Ona nemaju istinu. Usporedba sa šakačima i gladijatorima kao pojašnjenje

Uzmemo li sličan slučaj groznice, kojoj je određeno mjesto među svim ostalim smrtonosnim i mučnim životnim pogibeljima radi uništenja čovjeka: ne čudimo se niti tome što postoji, jer eto je tu, niti tome što satire čovjeka, jer to je svrha njezina postojanja. Na sličan način, što se tiče krivovjerja, koja nastaju radi slabljenja i zatiranja vjere, budući da osjećamo strah jer posjeduju tu moć, trebali bismo ponajprije strepiti pred samom činjenicom njihova postojanja; jer dokle god postoje, imaju svoju moć; a dokle god imaju svoju moć, imaju i svoje postojanje. No ipak, groznicu, budući da je zlo i po svojem uzroku i po svojoj sili, kako svi znaju, radije mrzimo nego što joj se čudimo, te se po svojoj moći od nje čuvamo, nemajući u svojoj vlasti njezino iskorjenjivanje. Neki se ljudi, međutim, radije dive krivovjerjima, koja sa sobom donose vječnu smrt i žar još snažnijega ognja, zato što posjeduju takvu silu, umjesto da izbjegavaju njihovu moć kad već imaju načina pobjeći: no krivovjerja ne bi imala nikakve moći kad bi se ljudi prestali čuditi tome što ona imaju takvu moć. Jer događa se ili to da, dok se ljudi čude, upadaju u zamku, ili pak, zato što su uhvaćeni u zamku, pothranjuju svoje čuđenje, kao da su krivovjerja toliko moćna zbog neke istine koja bi im pripadala. Nema sumnje da bi bilo čudnovato kada bi zlo imalo ikakvu vlastitu silu, da nije toga što su krivovjerja snažna u onim osobama koje nisu snažne u vjeri. U borbi šakača i gladijatora, općenito govoreći, ne odnosi čovjek pobjedu zato što je snažan, niti gubi zato što nije snažan, nego zato što je onaj koji je poražen bio bez snage; i doista, taj isti pobjednik, kad se poslije sukobi s doista snažnim čovjekom, zapravo se pokunjen povlači iz borbe. Na posve isti način krivovjerja crpe snagu koju imaju iz slabosti pojedinaca, nemajući nikakve snage kad god naiđu na doista snažnu vjeru.

3. Slabašni ljudi lak su plijen krivovjerju, koje crpi snagu iz opće ljudske krhkosti. Ugledni su ljudi otpali od vjere: Šaul, David, Salomon. Kristova postojanost

Uobičajeno je, doista, kod osoba slabijega značaja, da ih pojedinci koje zahvati krivovjerje toliko ponesu u pouzdanju da se i sami sunovrate u propast. Kako se to događa, pitaju se, da su ova žena ili onaj čovjek, koji su bili najvjerniji, najrazboritiji i najprokušaniji u Crkvi, prešli na drugu stranu? Tko god postavlja takvo pitanje, zar zapravo ne odgovara sam sebi u tome smislu da ljude koje su krivovjerja uspjela izopačiti nikada nije ni trebalo smatrati razboritima, vjernima ili prokušanima? Zar je i to, pretpostavljam, nešto izvanredno, da onaj koji je bio prokušan poslije otpadne? Šaul, koji bijaše bolji od svih ostalih, poslije biva upropašten zavišću. David, dobar čovjek »po srcu Gospodnjem«, poslije biva kriv za ubojstvo i preljub. Salomona, kojega je Gospodin obdario svakom milošću i mudrošću, žene odvode u idolopoklonstvo. Jer samo je Sinu Božjemu bilo pridržano ustrajati do kraja bez grijeha. No što ako biskup, ako đakon, ako udovica, ako djevica, ako naučitelj, ako čak i mučenik otpadne od pravila vjere, hoće li se zbog toga činiti da krivovjerja posjeduju istinu? Dokazujemo li vjeru osobama ili osobe vjerom? Nitko nije mudar, nitko nije vjeran, nitko se ne odlikuje dostojanstvom osim kršćanina; a nitko nije kršćanin doli onaj koji ustraje sve do kraja. Ti, kao čovjek, poznaješ drugoga čovjeka po vanjskom izgledu. Misliš onako kako vidiš. A vidiš samo onoliko koliko imaš oči. No Pismo veli: »Oči su Gospodnje uzvišene.« »Čovjek gleda na vanjštinu, a Bog gleda u srce.« »Gospodin poznaje one koji su njegovi«; i »svaki nasad koji nije zasadio Otac moj nebeski iskorijenit će se«; i »prvi će«, kako on pokazuje, »biti posljednji«; i on nosi »vijaču u svojoj ruci da očisti gumno svoje«. Neka pljeva nestalne vjere leti koliko god hoće pri svakom dahu napasti, utoliko će čistija biti ona gomila žita koja će se sabrati u žitnicu Gospodnju. Zar se nisu i neki od učenika odvratili od samoga Gospodina kad su se sablaznili? Pa ipak, ostali nisu zbog toga smatrali da se moraju odvratiti od slijeđenja njega, nego su, budući da su znali da je on Riječ Života i da je došao od Boga, ostali u njegovu društvu sve do samoga kraja, nakon što ih je blago upitao žele li i oni otići. Razmjerno je mala stvar što su pojedini ljudi, poput Figela i Hermogena, Fileta i Himeneja, napustili njegova apostola: izdajnik Kristov i sam bijaše jedan od apostola. Čudimo se gledajući kako neki ljudi napuštaju njegove Crkve, premda nas ono što trpimo po uzoru na samoga Krista pokazuje kršćanima. »Od nas iziđoše«, veli sveti Ivan, »ali ne bijahu od nas. Jer da su bili od nas, ostali bi s nama.«

4. Upozorenja protiv krivovjerja dana nam u Novome zavjetu. Različiti navedeni odlomci. Oni upućuju na mogućnost pada u krivovjerje

No radije se spomenimo Gospodinovih riječi i poslanica apostolâ; jer oni su nam unaprijed rekli da će biti krivovjerja i unaprijed su nam dali opomene da ih izbjegavamo; i kao što nismo prestrašeni time što ona postoje, tako se ne trebamo ni čuditi što su sposobna učiniti ono zbog čega ih se mora kloniti. Gospodin nas uči da će mnogi »vuci grabežljivi doći u ovčjem runu«. A što je to ovčje runo doli vanjsko obličje kršćanskoga ispovijedanja? Tko su vuci grabežljivi doli oni varavi osjećaji i dusi koji vrebaju iznutra kako bi opustošili stado Kristovo? Tko su lažni proroci doli varavi navjestitelji budućnosti? Tko su lažni apostoli doli propovjednici lažnoga evanđelja? Tko su također antikristi, i sada i svagda, doli ljudi koji se bune protiv Krista? Krivovjerja će u sadašnje vrijeme jednako razdirati Crkvu svojim izopačenjem nauka kao što će je Antikrist progoniti u onaj dan okrutnošću svojih napada, osim što progonstvo stvara mučenike, a krivovjerje samo otpadnike. I stoga »treba da budu i krivovjerja među vama da se očituju prokušani«, kako oni koji su ostali postojani pod progonstvom, tako i oni koji nisu skrenuli sa svoga puta u krivovjerje. Jer apostol ne misli da bi trebalo smatrati prokušanima one koji svoju vjeru zamijene krivovjerjem; premda oni naopako tumače njegove riječi u svoju korist, kada on na drugome mjestu veli: »Sve provjeravajte: dobro zadržite«; kao da čovjek, nakon što sve naopako provjeri, ne bi mogao u zabludi odlučno izabrati kakvo zlo.

5. Krivovjerje, kao i raskol i razdor, sveti Pavao osuđuje; on govori o nužnosti krivovjerja ne kao o dobru, nego, po Božjoj volji, o spasonosnim kušnjama za vježbanje i prokušavanje vjere kršćana

Štoviše, kada kori razdore i raskole, koji su bez sumnje zla, on odmah pridodaje i krivovjerja. Dakle, ono što pridodaje zlim stvarima, time dakako priznaje da je i samo zlo; i to znatno veće, doista, jer nam veli da se njegovo vjerovanje u njihove raskole i razdore temeljilo na njegovu znanju da »mora biti i krivovjerja«. Jer on nam pokazuje da je zbog izgleda na veće zlo spremno povjerovao u postojanje onih lakših; i toliko je doista bio daleko od toga da glede zala takve vrste povjeruje kako su krivovjerja dobra, da mu je cilj bio unaprijed nas upozoriti kako se ne trebamo čuditi napastima još gore vrste, budući da one smjeraju, rekao je, tomu »da se očituju svi koji su prokušani«; drugim riječima, oni koje krivovjerja nisu uspjela izopačiti. Ukratko, budući da cijeli odlomak upućuje na očuvanje jedinstva i suzbijanje podjela, utoliko što krivovjerja odvajaju ljude od jedinstva jednako kao i raskoli i razdori, nema sumnje da on krivovjerja svrstava pod istu osudu kao i raskole i razdore. Čineći tako, on onima koji su pali u krivovjerja pridaje svojstvo neprokušanih; osobito kada prijekorima potiče ljude da se odvrate od takvih, učeći ih da bi trebali »svi isto govoriti i isto misliti«, što je upravo ono što krivovjerja ne dopuštaju.

6. Krivovjerci su sami sebe osudili. Krivovjerje je samovolja, dok je vjera podlaganje naše volje Božjemu autoritetu. Apelovo krivovjerje

Na toj se točki, međutim, više ne zadržavamo, jer to je onaj isti Pavao koji u svojoj Poslanici Galaćanima ubraja »krivovjerja« među »djela tijela«, koji također napominje Titu da se »čovjeka krivovjerca nakon prvoga opominjanja kloni«, na temelju toga što je »takav izopačen i griješi, sam sebe osuđuje«. Doista, u gotovo svakoj poslanici, kada nam nalaže dužnost izbjegavanja lažnih nauka, on oštro osuđuje krivovjerja. Njihov su stvarni učinak lažni nauci, koji se na grčkome nazivaju hereze, što je riječ koja se rabi u smislu onoga izbora koji čovjek čini kada ih ili naučava drugima ili ih prihvaća za sebe. Iz toga razloga on krivovjerca naziva samoosuđenim, jer je sam izabrao ono zbog čega je osuđen. Nama, međutim, nije dopušteno ništa njegovati po vlastitoj volji, niti birati ono što je drugi uveo po svojoj privatnoj mašti. U Gospodinovim apostolima imamo svoj autoritet; jer čak ni oni nisu od sebe izabrali uvesti bilo što, nego su vjerno predali narodima nauk koji su primili od Krista. Ako bi dakle čak i »anđeo s neba navješćivao kakvo drugo evanđelje« osim njihova, mi bismo ga nazvali prokletim. Duh Sveti već je tada predvidio da će u nekoj djevici po imenu Filumena biti anđeo prijevare, »pretvoren u anđela svjetla«, čijim je čudesima i obmanama Apel bio zaveden kada je uveo svoje novo krivovjerje.

7. Poganska filozofija roditeljica krivovjerja. Povezanost skretanja s kršćanske vjere i starih sustava poganske filozofije

To su »nauci« ljudski i »zloduhâ«, stvoreni za svrabljivost ušiju po duhu mudrosti ovoga svijeta: to je Gospodin nazvao »ludošću« i »izabrao lude stvari svijeta« da posrami i samu filozofiju. Jer filozofija je ta koja je građa svjetovne mudrosti, drska tumačiteljica naravi i rasporedbe Božje. Doista, sama su krivovjerja potaknuta filozofijom. Iz toga su vrela potekli eoni, i ne znam kakvi beskonačni oblici, i trojstvo čovjeka u sustavu Valentina, koji bijaše iz Platonove škole. Iz istoga je vrela došao Marcionov bolji bog, sa svim svojim mirom; on potječe od stoika. Zatim opet, mišljenje da duša umire drže epikurovci; dok je poricanje uskrsnuća tijela preuzeto iz cjelokupne škole svih filozofa; također, kada se tvar izjednačuje s Bogom, tu imate Zenonov nauk; a kada se navodi kakav nauk o ognjenome bogu, tada nastupa Heraklit. O istome predmetu iznova raspravljaju krivovjerci i filozofi; u istim su dokazima zapleteni. Odakle dolazi zlo? Zašto se dopušta? Koje je podrijetlo čovjeka? I na koji način on nastaje? Povrh pitanja koje je Valentin sasvim nedavno postavio: Odakle dolazi Bog? Na koje daje odgovor: Iz entimeze i ektrome. Nesretni Aristotelu, koji si za te ljude izmislio dijalektiku, vještinu građenja i rušenja; vještinu tako prevrtljivu u svojim tvrdnjama, tako nategnutu u svojim nagađanjima, tako oporu u svojim dokazima, tako plodnu prepirkama, tegobnu i samoj sebi, koja sve opoziva, a zapravo ni o čemu ne raspravlja! Odakle izviru one »bapske priče i beskrajna rodoslovlja«, i »beskorisna pitanja«, i »riječi koje se šire poput raka«? Od svega toga, kada nas apostol želi odvratiti, on izrijekom imenuje filozofiju kao ono pred čime želi da budemo na oprezu. Pišući Kološanima, veli: »Pazite da vas tko ne zavede filozofijom i praznom varkom, po ljudskoj predaji, a protivno mudrosti Duha Svetoga.« On je boravio u Ateni i u svojim je susretima s njezinim filozofima upoznao tu ljudsku mudrost koja se pretvara da poznaje istinu, dok je zapravo samo kvari, te je i sama podijeljena na svoja mnogostruka krivovjerja raznolikošću svojih međusobno oprečnih sljedbi. Što doista ima Atena s Jeruzalemom? Kakva je sloga između Akademije i Crkve? Kakva između krivovjernika i kršćana? Naša pouka dolazi iz »trijema Salomonova«, koji je i sam učio da »Gospodina treba tražiti u jednostavnosti srca«. Daleko bile sve težnje da se stvori šareno kršćanstvo stoičkoga, platonskoga i dijalektičkoga sastava! Ne želimo nikakvo radoznalo prepiranje nakon što posjedujemo Krista Isusa, nikakvo istraživanje nakon što uživamo evanđelje! S našom vjerom ne želimo nikakvo daljnje vjerovanje. Jer ovo je naša prvotna vjera: da nema ničega drugoga što bismo trebali vjerovati.

8. Kristova riječ: Tražite i naći ćete, nije opravdanje za krivovjerna odstupanja od vjere. Sve Kristove riječi Židovima vrijede i za nas, doduše ne kao izričite zapovijedi, nego kao načela koja treba primijeniti

Dolazim sada do točke koju ističu i naša braća i krivovjerci. Naša je braća navode kao izgovor za upuštanje u radoznala istraživanja, a krivovjerci na njoj inzistiraju kako bi unijeli cjepidlačenje svoje nevjere. Pisano je, kažu oni: »Tražite i naći ćete.« Sjetimo se u koje je vrijeme Gospodin to rekao. Mislim da je to bilo na samome početku njegova poučavanja, kada su svi još sumnjali je li on Krist, i kada ga čak ni Petar još ne bijaše proglasio Sinom Božjim, a Ivan Krstitelj zapravo se prestao osjećati sigurnim u pogledu njega. S dobrim je razlogom, dakle, tada rečeno: »Tražite i naći ćete«, kada je tek trebalo tražiti onoga koji još nije postao poznat. Osim toga, to je bilo rečeno s obzirom na Židove. Jer na njih se odnosi cijeli smisao ovoga prijekora, budući da su imali objavu u kojoj su mogli tražiti Krista.

»Imaju«, veli on, »Mojsija i proroke«, drugim riječima, Zakon i proroke, koji navješćuju Krista; kao što i na drugome mjestu jasno veli: »Istražujte Pisma u kojima mislite naći spasenje; ona svjedoče za mene«; što će biti značenje riječi »Tražite i naći ćete«. Jer jasno je da se i sljedeće riječi odnose na Židove: »Kucajte i otvorit će vam se.« Židovi su nekoć bili u savezu s Bogom; no budući da su poslije odbačeni zbog svojih grijeha, počeli su biti bez Boga. Pogani, naprotiv, nikada nisu bili u savezu s Bogom; oni bijahu samo poput »kapi iz vjedra« i »poput praha s gumna«, te su oduvijek bili izvan vrata. Kako će dakle onaj koji je oduvijek bio vani kucati na mjestu gdje nikada nije bio? Koja vrata poznaje onaj koji ni kroz koja nije prošao, bilo ulaskom bilo izbacivanjem? Nije li to prije onaj koji je svjestan da je nekoć živio unutra pa je izbačen, koji je vjerojatno pronašao vrata i zakucao na njih? Na sličan način, »Ištite i primit ćete«, prikladno je rečeno onomu koji je bio svjestan od koga treba iskati, od koga je također dano neko obećanje; to jest, od »Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva«. Pogani pak nisu znali ništa ni o njemu ni o bilo kojem od njegovih obećanja. Stoga je Izraelu govorio kada je rekao: »Nisam poslan osim k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Još nije »bacio psima kruh dječji«; još im nije zapovjedio: »K poganima ne idite.« Tek na kraju upućuje ih: »Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih«, kada su uskoro imali primiti »Duha Svetoga, Branitelja, koji će ih uvesti u svu istinu«. I to također vodi k istome zaključku. Ako su apostoli, koji su bili postavljeni za učitelje poganima, i sami imali Branitelja za svoga učitelja, daleko je nepotrebnije bilo reći nama: »Tražite i naći ćete«, nama kojima je bez istraživanja imala doći naša pouka po apostolima, a samim apostolima po Duhu Svetome. Sve Gospodinove riječi, doista, iznesene su za sve ljude; kroz uši Židova prešle su k nama. Ipak, većina ih je bila upućena židovskim osobama; stoga one nisu sačinjavale pouku izvorno namijenjenu nama, nego ponajprije primjer.

9. Traženje određene istine koje nam je naloženo; kad je pronađemo, trebamo biti zadovoljni

Sada namjerno napuštam to uporište dokazivanja. Neka bude dopušteno da su riječi: »Tražite i naći ćete«, bile upućene svim ljudima [podjednako]. No čak i ovdje valja pomno odrediti smisao tih riječi u skladu s [onim razlogom] koji je vodeće načelo u svakom tumačenju. Nijedna božanska izreka nije toliko nepovezana i neodređena da bi se trebalo držati samo njezinih riječi, a njihovu svezu ostaviti neodređenom. No u samom početku postavljam [ovo stajalište]: postoji nešto jedno, i stoga određeno, što je Krist poučavao, a što su pogani svakako dužni vjerovati te u tu svrhu »tražiti«, kako bi mogli, pošto to »nađu«, vjerovati. Međutim, ne može postojati beskonačno traženje onoga što je poučeno kao jedna jedina određena stvar. Moraš »tražiti« dok ne »nađeš«, i vjerovati kad nađeš; i nemaš više ništa drugo činiti osim čuvati ono što si povjerovao, pod uvjetom da povrh toga vjeruješ i ovo: da se ništa drugo ne smije vjerovati, pa stoga ništa drugo ne smije ni tražiti, nakon što si pronašao i povjerovao ono što je poučavao Onaj koji ti nalaže da ne tražiš ništa drugo doli ono što je On poučio. Kada, doista, itko posumnja u to, pružit će se dokaz da je u našem posjedu ono što je Krist poučavao. U međuvremenu, takvo je moje pouzdanje u naš dokaz da ga preduhitrujem, u obliku opomene određenim osobama, neka ne »traže« ništa više od onoga što su povjerovali, jer to je ono što su trebali tražiti, kako bi izbjegli tumačiti: »Tražite i naći ćete«, bez obzira na pravilo razuma.

10. Čovjek uspijeva naći određenu istinu kad povjeruje; krivovjernički umovi uvijek nude mnogo toga za ispraznu raspravu, ali mi ne smijemo uvijek tražiti

Razlog je pak ove izreke obuhvaćen u trima točkama: u predmetu, u vremenu i u granici. U predmetu, tako da moraš razmotriti što je to što trebaš tražiti; u vremenu, kada trebaš tražiti; u granici, dokle. Ono što trebaš »tražiti« jest, dakle, ono što je Krist naučavao, [i moraš nastaviti tražiti], dakako, onoliko vremena koliko ne nalaziš, sve dok to doista ne nađeš. No uspio si naći onoga časa kada si povjerovao. Jer ne bi povjerovao da nisi našao, kao što ne bi ni tražio osim s ciljem da nađeš. Tvoja je svrha u traženju, dakle, bila naći; a tvoja svrha u nalaženju bila je povjerovati. Svako daljnje odgađanje traženja i nalaženja spriječio si time što si povjerovao. Sam plod tvoga traženja odredio ti je tu granicu. Tu među postavio ti je sam Onaj koji ne želi da vjeruješ išta drugo osim onoga što je On naučavao, niti da stoga to uopće tražiš. Ako bismo pak, zato što su tolike druge stvari naučavali razni ljudi, s toga razloga bili dužni nastaviti tražiti dokle god možemo išta naći, morali bismo [po tome] vječno tražiti i nikada ništa ne povjerovati. Jer gdje će biti kraj traženju? Gdje prestanak u vjerovanju? Gdje dovršetak u nalaženju? [Zar] kod Marciona? Ali i Valentin [nam] predlaže izreku: »Tražite i naći ćete«. [Zar onda] kod Valentina? No i Apel će me napasti istim navodom; Ebion također, i Šimun, i svi redom, nemaju nikakva drugog dokaza kojim bi me privukli i prevukli na svoju stranu. Tako neću biti nigdje, a još uvijek ću se susretati s [onim izazovom]: »Tražite i naći ćete«, upravo kao da nemam počivališta; kao da [doista] nikada nisam našao ono što je Krist naučavao, ono što treba tražiti, ono što se mora vjerovati.

11. Nakon što smo povjerovali, traženje treba prestati; u protivnom mora završiti nijekanjem onoga što smo povjerovali; nikakav drugi predmet nije predložen našoj vjeri

Nekažnjeno se griješi ako nema prijestupa, premda je i samo lutanje prijestup. Nekažnjeno, ponavljam, čovjek luta kad [namjerno] ništa ne napušta. No ipak, ako sam povjerovao ono što sam bio dužan vjerovati, a zatim nakon toga pomislim da valja tražiti nešto novo, ja, dakako, očekujem da se ima naći nešto drugo, premda takvo očekivanje nipošto ne bih gajio osim ako ili nisam povjerovao, premda sam prividno postao vjernik, ili sam pak prestao vjerovati. Ako tako napustim svoju vjeru, pokazuje se da sam njezin nijekatelj. Jednom zauvijek bih rekao: nitko ne traži osim onoga tko ili nikada nije posjedovao ili je pak izgubio [ono što je tražio]. Ona starica [u Evanđelju] izgubila je jednu od svojih deset drahmi i zato ju je tražila; no kad ju je našla, prestala ju je tražiti. Susjed je bio bez kruha i zato je kucao; no čim su mu se vrata otvorila i čim je primio kruh, prestao je kucati. Udovica je stalno tražila da je sudac sasluša jer nije bila primljena; no kad je njezina parnica bila saslušana, od tada je šutjela. Tako postoji granica i traženju i kucanju i iskanju. »Jer svakomu koji ište«, veli On, »dat će se, i onomu koji kuca otvorit će se, i onaj koji traži naći će.« Daleko bio čovjek koji uvijek traži jer nikada ne nalazi; jer on traži ondje gdje se ništa ne može naći. Daleko bio onaj koji uvijek kuca jer mu se nikada neće otvoriti; jer on kuca ondje gdje nema nikoga [da otvori]. Daleko bio onaj koji uvijek ište jer nikada neće biti uslišan; jer ište od onoga koji ne čuje.

12. Ispravno traženje božanske spoznaje, koje nikada neće biti neumjesno ni pretjerano, uvijek je unutar pravila vjere

Što se nas tiče, premda još moramo tražiti, i to uvijek, gdje ipak valja provoditi naše traženje? Među krivovjercima, gdje je sve strano i protivno našoj istini i kojima nam je zabranjeno približavati se? Koji rob traži hranu od tuđinca, a da ne govorimo od neprijatelja svoga gospodara? Koji vojnik očekuje dobiti dar i plaću od kraljeva koji nisu saveznici, rekao bih gotovo neprijateljski, osim dakako ako je prebjeg, bjegunac i pobunjenik? Čak je i ona starica tražila drahmu unutar vlastite kuće. Ustrajni je kucač također kucao na vrata svoga susjeda. Niti se udovica obratila neprijateljskom sucu, premda je bio strog. Nitko ne dobiva pouku od onoga što vodi u propast. Nitko ne prima prosvjetljenje s one strane gdje je sve tama. Neka stoga naše »traženje« bude u onome što je naše i od onih koji su naši, i o onome što je naše: ono, i samo ono, što može postati predmetom istraživanja bez narušavanja pravila vjere.

13. Sažetak Vjerovanja ili pravila vjere; vjernici o njemu nikada ne postavljaju pitanja; krivovjerci potiču i podržavaju razmišljanje neovisno o Kristovu nauku

Što se pak tiče ovog pravila vjere, kako bismo od ove točke spoznali što je to što branimo: ono je, valja znati, ono što propisuje vjerovanje da postoji samo jedan Bog, i da On nije nitko drugi doli Stvoritelj svijeta, koji je sve izveo iz ničega po svojoj Riječi, ponajprije poslanoj; da se ta Riječ naziva Njegovim Sinom, i da su je, pod Božjim imenom, »na različite načine« gledali patrijarsi, u svako doba slušali proroci, te je naposljetku Duhom i Silom Očevom sišla u Djevicu Mariju, u njezinoj utrobi postala tijelom i, rođena od nje, nastupila kao Isus Krist; od tada je naviještao novi zakon i novo obećanje kraljevstva nebeskoga, činio čudesa; pošto je bio raspet, treći je dan uskrsnuo; [zatim], uzašavši na nebesa, sjeo je zdesna Ocu; poslao je umjesto sebe Silu Duha Svetoga da vodi one koji vjeruju; doći će u slavi uzeti svete u uživanje vječnoga života i nebeskih obećanja, a bezbožnike osuditi na vječni oganj, pošto se zbude uskrsnuće obiju ovih skupina, zajedno s obnovom njihova tijela. Ovo je pravilo, kako će se dokazati, naučavao Krist, i među nama ne izaziva nikakva druga pitanja osim onih koja unose krivovjerja i koja ljude čine krivovjercima.

14. Znatiželja se ne smije kretati izvan pravila vjere; nemirna znatiželja obilježje je krivovjerja

Dokle god, međutim, njegov oblik postoji u svome pravom poretku, možeš tražiti i raspravljati koliko god ti drago, i dati punog maha svojoj znatiželji u svemu što ti se čini da je u dvojbi ili obavijeno tamom. Pri ruci ti je, bez sumnje, neki učeni brat obdaren milošću znanja, netko od iskusnih, netko od tvojih bliskih znanaca koji je znatiželjan poput tebe; no premda je zajedno s tobom tražitelj, on će ipak biti posve svjestan da je za tebe bolje ostati u neznanju, da ne bi spoznao ono što ne bi smio, jer si stekao spoznaju onoga što si dužan znati. »Vjera te tvoja spasila«, veli On, a ne, primijeti, tvoja vještina u Pismima. Vjera je, naime, položena u pravilo; ona ima zakon i [u njegovu opsluživanju] spasenje. Vještina se pak sastoji u radoznaloj vještini, kojoj je slava jednostavno spremnost što dolazi od dosjetljivosti. Neka takva radoznala vještina ustukne pred vjerom; neka takva slava uzmakne pred spasenjem. U svakom slučaju, neka se ili okanu svoje buke ili neka ušute. Ne znati ništa protivno pravilu [vjere] znači znati sve. [Pretpostavimo] da krivovjerci nisu neprijatelji istine, tako da nismo bili unaprijed opomenuti da ih izbjegavamo, kakvo bi to bilo ponašanje slagati se s ljudima koji i sami priznaju da još uvijek traže? Jer ako još uvijek traže, još nisu našli ništa što bi imalo sigurnost; i stoga, što god se činilo da neko vrijeme drže, odaju vlastitu sumnju dok god nastavljaju tražiti. Ti stoga, koji tražiš na njihov način, gledajući one koji i sami uvijek traže, sumnjivac prema sumnjivcima, kolebljivac prema kolebljivcima, nužno moraš biti »vođen, slijep od slijepaca, ravno u jamu«. No kada se, da bi nas prevarili, pretvaraju da još uvijek traže, kako bi nam podvalili svoje spise pobuđujući privid tjeskobna suosjećanja, kada, ukratko [nakon što steknu pristup k nama], smjesta počnu navaljivati na nužnost našeg ispitivanja onih točaka koje su običavali iznositi, tada je krajnje vrijeme da ih po moralnoj dužnosti odbijemo, kako bi znali da se ne odričemo Krista, nego njih. Jer budući da su još uvijek tražitelji, oni još nemaju čvrstih načela; a nemajući čvrstih načela, još nisu povjerovali; a budući da još nisu vjernici, nisu kršćani. No čak i ako imaju svoja načela i svoje vjerovanje, još uvijek govore da je istraživanje nužno radi rasprave. Međutim, prije rasprave oni niječu ono za što priznaju da još nisu povjerovali, dokle god to drže predmetom istraživanja. Kada dakle ti ljudi nisu kršćani čak ni po vlastitu priznanju, koliko tek [nama ne izgledaju takvima]! Kakva je to istina koju oni podupiru, kada nam je preporučuju lažju? E, ali oni doista raspravljaju o Pismima i preporučuju [svoja mišljenja] iz Pisama! Dakako da to čine. Iz kojega bi drugog izvora crpili dokaze o stvarima vjere, ako ne iz zapisa vjere?

15. Krivovjercima se ne smije dopustiti da raspravljaju na temelju Pisama; Pisma, naime, ne pripadaju njima

Došli smo dakle do [same srži] našega stajališta; jer prema toj smo točki smjerali i za to smo se pripremali u uvodu našega govora [koji smo upravo dovršili], kako bismo se sada mogli uhvatiti ukoštac u sporu na koji nas naši protivnici izazivaju. Oni ističu Pisma, i tom svojom drskošću smjesta utječu na neke. U samom okršaju, međutim, oni zamaraju jake, hvataju slabe, a kolebljivce otpuštaju sa sumnjom. Stoga im suprotstavljamo ovaj korak iznad svih drugih: ne pripuštamo ih nikakvoj raspravi o Pismima.

Ako u njima leže njihova sredstva, prije nego što ih uzmognu upotrijebiti, valja jasno uvidjeti kome pripada posjed Pisama, kako se nikoga ne bi pripustilo njihovoj uporabi tko uopće nema nikakva prava na tu povlasticu.

16. Apostolsko odobrenje za ovo isključenje krivovjeraca iz uporabe Pisama; s krivovjercima se, prema Apostolu, ne smije raspravljati, nego ih treba opominjati

Moglo bi se pomisliti da sam postavio ovo stajalište kako bih uklonio nepovjerenje u svoj slučaj ili iz želje da uđem u borbu na neki drugi način, kad ne bi bilo razloga na mojoj strani, osobito ovoga: naša vjera duguje poštovanje Apostolu, koji nam brani upuštati se u »pitanja«, ili priklanjati uho novotarijama, ili se družiti s krivovjercem »nakon prvoga i drugoga opominjanja«, a ne, [valja primijetiti], nakon rasprave. Raspravu je zabranio na taj način što je opomenu označio kao svrhu postupanja s krivovjercem, i to prvu opomenu, zato što on nije kršćanin; kako se ne bi činilo da na način kršćanina zahtijeva popravljanje iznova i iznova, i to »pred dva ili tri svjedoka«, budući da ga treba popraviti iz samoga razloga što se s njime ne smije raspravljati; a zatim i zato što prijepor oko Pisama očito ne može proizvesti nikakav drugi učinak osim pomoći u prevrtanju želuca ili mozga.

17. Krivovjerci, naime, ne rabe Pismo, nego ga samo zlorabe; nema zajedničkoga tla između njih i vas

To vaše krivovjerje pak ne prima određena Pisma; a koja god od njih primi, izopačuje dodavanjima i oduzimanjima radi ostvarenja vlastite svrhe; a ona koja i prima, ne prima u njihovoj cjelovitosti; no čak i kada neka primi do određene mjere kao cjelovita, ipak čak i njih izopačuje izmišljanjem različitih tumačenja. Istini se jednako protivi krivotvorenje njezina smisla kao i kvarenje njezina teksta. Njihova isprazna umišljenost nužno mora odbiti priznati [spise] kojima biva pobijena. Oslanjaju se na one koje su lažno sastavili i koje su odabrali zbog njihove dvosmislenosti. Iako si najvještiji u Pismima, nećeš postići nikakav napredak kada se sve što ti tvrdiš na drugoj strani niječe, a sve što ti niječeš [s njihove strane] biva potvrđivano. Što se pak tebe samoga tiče, doista nećeš izgubiti ništa osim daha, a nećeš dobiti ništa osim uzrujanosti zbog njihova huljenja.

18. Veliko zlo nastaje za slabe u vjeri iz bilo kakve rasprave na temelju Pisama; krivovjerca takav postupak nikada ne dovodi do uvjerenja

No s obzirom na čovjeka radi kojega ulaziš u raspravu o Pismima, s namjerom da ga ojačaš kada ga muče sumnje, [dopusti da upitam] hoće li se on prikloniti istini ili pak krivovjernim mišljenjima? Pod utjecajem same činjenice da vidi kako nisi postigao nikakav napredak, dok je druga strana na jednakoj razini [s tobom] u nijekanju i u obrani, ili u svakom slučaju na sličnom položaju, on će otići s rasprave učvršćen u svojoj nesigurnosti, ne znajući koju stranu prosuditi krivovjernom. Jer, bez sumnje, i oni su kadri uzvratiti nam te iste stvari. Doista je nužna posljedica da idu tako daleko te kažu da smo krivotvorenja Pisama i njihova lažna tumačenja radije unijeli mi sami, uvelike zato što oni, ne manje nego mi, tvrde da je istina na njihovoj strani.

19. U raspravi o krivovjerju priziv ne leži na Pismima; Pisma pripadaju samo onima koji imaju pravilo vjere

Naš se priziv stoga ne smije upućivati na Pisma; niti se smije dopustiti prijepor o točkama u kojima će pobjeda biti ili nemoguća, ili nesigurna, ili nedovoljno sigurna. No čak i ako rasprava na temelju Pisama ne bi ispala tako da obje strane stavi u jednak položaj, naravni bi red stvari [ipak] zahtijevao da se najprije postavi ovo pitanje, koje je sada jedino o kojemu moramo raspravljati: »U koga se nalazi ona sama vjera kojoj Pisma pripadaju? Od koga i po kome, i kada, i kome je predano ono pravilo po kojemu ljudi postaju kršćani?« Jer gdje god bude bjelodano da se nalazi pravo kršćansko pravilo i vjera, ondje će isto tako biti prava Pisma i njihova tumačenja, kao i sve kršćanske predaje.

20. Krist je prvi predao vjeru; apostoli su je proširili; utemeljili su Crkve kao njezine riznice; ta je vjera, dakle, apostolska, koja je potekla od apostola preko apostolskih Crkava

Krist Isus, Gospodin naš (neka podnese na trenutak da se tako izrazim!), tko god On bio, kojega god Boga bio Sin, od koje god naravi bio čovjek i Bog, kojega god nauka bio učitelj, koje god nagrade bio Obećavatelj, dok je živio na zemlji sam je očitovao što je bio, što je bio prije, koja je bila Očeva volja koju je vršio, koja je bila dužnost čovjeka koju je propisivao; i to je očitovanje činio bilo javno narodu, bilo nasamo svojim učenicima, od kojih je izabrao dvanaestoricu prvaka da budu uz Njega i koje je odredio da budu učitelji narodima. Stoga, nakon što je jedan od njih otpao, zapovjedio je preostaloj jedanaestorici, pri svome odlasku k Ocu, da »idu i poučavaju sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. Odmah su dakle tako učinili apostoli, koje sam taj naziv označuje kao »poslane«. Izabravši ždrijebom, na temelju proroštva koje se nalazi u Davidovu psalmu, Matiju kao dvanaestoga na Judino mjesto, primili su obećanu silu Duha Svetoga za dar čudesa i govora; te pošto su najprije posvjedočili za vjeru u Isusa Krista diljem Judeje i ondje osnovali crkve, pošli su zatim u svijet i naviještali narodima isti nauk iste vjere. Zatim su na isti način osnovali crkve u svakome gradu, od kojih su sve druge crkve, jedna za drugom, primile predaju vjere i sjeme nauka, te ih i danas primaju da bi mogle postati crkvama. Doista, samo se po tome mogu smatrati apostolskima, kao potomci apostolskih crkava. Svaka se vrsta nužno mora svesti na svoj izvor radi svoga određenja. Zato crkve, premda ih je toliko i tako velikih, sačinjavaju samo jednu prvotnu crkvu koju su osnovali apostoli, iz koje sve potječu. Tako su sve prvotne i sve apostolske, dok se sve pokazuju jednima, u neraskidivu jedinstvu, svojim miroljubivim zajedništvom, nazivom bratstva i vezom gostoprimstva; povlasticama kojima ne upravlja nikakvo drugo pravilo doli jedna predaja istoga otajstva.

21. Svaki nauk koji preko Crkve dolazi od apostola, koje je Bog poučio po Kristu, istinit je. Svako mišljenje koje ne može pokazati takvo božansko podrijetlo i apostolsku predaju samim je time lažno

Iz ovoga dakle izvodimo svoje pravilo. Budući da je Gospodin Isus Krist poslao apostole propovijedati, naše je pravilo da se nikakvi drugi propovjednici ne smiju primati osim onih koje je Krist postavio; jer »nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti«. A čini se da Ga Sin nije objavio nikomu drugom doli apostolima, koje je poslao da propovijedaju, dakako, ono što im je objavio. A što je to bilo što su propovijedali, drugim riječima, što im je to Krist objavio, može se, kako i ovdje moram odrediti, valjano dokazati samo preko onih istih crkava koje su apostoli osobno utemeljili, navješćujući im evanđelje neposredno, kako se kaže, živom riječju [viva voce], a poslije i svojim poslanicama. Ako je dakle tako, u jednakoj je mjeri očito da se svaki nauk koji se slaže s apostolskim crkvama, tim kalupima i izvornim vrelima vjere, mora smatrati istinom, jer nesumnjivo sadrži ono što su spomenute crkve primile od apostola, apostoli od Krista, a Krist od Boga. Naprotiv, svaki nauk mora se unaprijed osuditi kao lažan koji zaudara na protivljenje istini crkava i apostola, Krista i Boga. Preostaje nam dakle pokazati potječe li ovaj naš nauk, za koji smo sada dali pravilo, iz predaje apostola, te ne proizlaze li svi drugi nauci samim time iz laži. Mi smo u zajedništvu s apostolskim crkvama jer se naš nauk ni u čemu ne razlikuje od njihova. To je naše svjedočanstvo istine.

22. Pobijanje pokušaja da se obezvrijedi ovo pravilo vjere. Apostoli su sigurni prenositelji istine, isprva dostatno poučeni i vjerni u prenošenju

Ali budući da je dokaz tako pri ruci, da kada bi se odmah iznio ne bi preostalo ništa o čemu bi se raspravljalo, popustimo načas protivničkoj strani, ako misle da mogu pronaći kakav način da obezvrijede ovo pravilo, kao da s naše strane nema nikakva dokaza. Obično nam govore da apostoli nisu znali sve; no u tome ih vodi isto bezumlje kojim se okreću u posve suprotnu krajnost i tvrde da su apostoli doista sve znali, ali nisu sve predali svima, u oba slučaja izlažući Krista prijekoru što je poslao apostole koji su imali ili previše neznanja ili premalo jednostavnosti. Koji čovjek zdrava razuma može pomisliti da bi išta bilo nepoznato onima koje je Gospodin postavio za učitelje, držeći ih neodvojivima od sebe u njihovoj službi, u njihovu učeništvu, u njihovu zajedništvu, kojima je, »kad su bili sami, tumačio« sve što je bilo nejasno, govoreći im da je »njima dano znati ta otajstva«, koja narodu nije bilo dopušteno razumjeti? Je li išta bilo uskraćeno spoznaji Petra, koji je nazvan »stijenom na kojoj će se sagraditi Crkva«, koji je također primio »ključeve kraljevstva nebeskoga« s vlašću »odrješivanja i vezivanja na nebu i na zemlji«? Je li išta, opet, bilo skriveno Ivanu, najljubljenijem Gospodinovu učeniku, koji je počivao na Njegovim grudima, komu je jedinomu Gospodin pokazao Judu kao izdajnika, koga je povjerio Mariji kao sina umjesto sebe? Što je mogao htjeti da ostane nepoznato onima kojima je čak pokazao svoju slavu s Mojsijem i Ilijom, te povrh toga i Očev glas s neba? Ne kao da bi time odbacio sve ostale, nego zato što »na iskazu dvojice ili trojice svjedoka mora počivati svaka riječ«. Na isti su način, valjda, bili u neznanju i oni kojima se udostojao, dok su zajedno putovali, nakon svoga uskrsnuća »protumačiti sva Pisma«. Doista, jednom je bio rekao: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi«; no i tada je dodao: »Kada dođe On, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu«. Time pokazuje da nije bilo ničega u čemu bi bili u neznanju oni kojima je obećao buduće postizanje sve istine uz pomoć Duha Istine. I zacijelo je ispunio svoje obećanje, budući da se u Djelima apostolskim dokazuje kako je Duh Sveti doista sišao. Oni pak koji odbacuju to Pismo ne mogu pripadati Duhu Svetomu, jer ne mogu priznati da je Duh Sveti već poslan učenicima; niti mogu sami sebi prisvajati pravo da budu Crkva, oni koji uistinu nemaju načina dokazati kada je i u kakvim pelenama to tijelo uspostavljeno. Toliko im je važno da nemaju nikakvih dokaza za ono što tvrde, kako se zajedno s njima ne bi unijela pogubna razotkrivanja onoga što lažljivo izmišljaju.

23. Apostoli nisu bili u neznanju. Krivovjerno pozivanje na nesavršenost svetoga Petra jer ga je prekorio sveti Pavao. Sveti Petar nije prekoran zbog zablude u nauku

Kako bi dakle apostolima utisnuli kakav biljeg neznanja, navode slučaj Petra i onih koji su bili s njim, koje je Pavao prekorio. »Nešto je dakle«, kažu, »nedostajalo u njima«. To navode kako bi iz toga izgradili onu svoju drugu tvrdnju, da je poslije mogla doći potpunija spoznaja apostolima, kakva je pripala Pavlu kada je prekorio one koji su bili prije njega. Ovdje mogu reći onima koji odbacuju Djela apostolska: »Najprije nam morate pokazati tko je bio taj Pavao, i što je bio prije nego što je postao apostol, i kako je postao apostol«, jer se njime uvelike služe i u pogledu drugih pitanja. Istina je da nam sam govori kako je bio progonitelj prije nego što je postao apostol, no to nije dovoljno čovjeku koji ispituje prije nego što povjeruje, budući da ni sam Gospodin nije svjedočio za samoga sebe. Ali neka vjeruju bez Pisama, ako im je cilj vjerovati protivno Pismima. Ipak, trebali bi pokazati, iz okolnosti koju navode da je Pavao prekorio Petra, da je Pavao dodao još neki drugi oblik evanđelja osim onoga koji su Petar i ostali prethodno iznijeli. No stvarnost je takva da je on, obrativši se od progonitelja u propovjednika, uveden braći kao jedan od braće, po braći, onima doista koji su primili vjeru iz apostolskih ruku. Poslije je, kako sam pripovijeda, »uzašao u Jeruzalem vidjeti Petra«, bez sumnje zbog njegove službe i po pravu zajedničke vjere i propovijedanja. Zacijelo se ne bi bili čudili što je postao propovjednik umjesto progonitelja da je njegovo propovijedanje bilo o nečem protivnom; niti bi, štoviše, »slavili Gospodina« da se Pavao pokazao Njegovim protivnikom. Stoga su mu pružili i »desnicu zajedništva«, kao znak svoga slaganja s njim, te su među sobom uredili podjelu službe, a ne različitost evanđelja, tako da propovijedaju ne drukčije evanđelje, nego isto različitim osobama: Petar obrezanima, Pavao poganima. Budući da je dakle Petar bio prekoran zato što se, nakon što je živio s poganima, počeo odvajati od njihova društva iz obzira prema osobama, krivnja je zasigurno bila u ponašanju, a ne u propovijedanju. Jer iz toga ne proizlazi da je time naviješten bilo koji drugi Bog osim Stvoritelja, ili bilo koji drugi Krist osim Marijina Sina, ili bilo koja druga nada osim uskrsnuća.

24. Daljnje opravdanje svetoga Petra. Sveti Pavao nije bio uzvišeniji od svetoga Petra u nauku. Ništa što je primio u trećem nebu nije ga osposobilo da išta doda vjeri. Krivovjernici se hvale kao da su povlašteni nekim tajnama koje su njemu povjerene

Nemam tu sreću, ili točnije rečeno, nemam taj nezahvalan zadatak da zavađam apostole. No budući da naši vrlo opaki prigovarači ističu spomenuti prijekor s izričitom namjerom da bace sumnju na raniji nauk, iznijet ću obranu, tako reći, za Petra, u smislu da je i sam Pavao rekao kako je »svima bio sve, Židovima Židov«, onima koji nisu bili Židovi kao onaj koji nije Židov, »da sve pridobije«. Stoga su prema vremenima, osobama i razlozima kudili određene postupke, kojih se ni sami ne bi ustezali držati, u jednakoj prilagodbi vremenima, osobama i razlozima. Baš kao kad bi, na primjer, Petar bio prekorio Pavla zato što je, zabranjujući obrezanje, doista sam obrezao Timoteja. Pustimo one koji izriču presudu nad apostolima! Sretna je okolnost što je Petar na istoj razini s Pavlom u samoj slavi mučeništva. Premda je Pavao bio ponesen sve do trećega neba, i uznesen u raj, te ondje čuo određene objave, ipak se nikako ne može činiti da su ga one osposobile za naučavanje drugoga nauka, budući da je njihova sama narav bila takva da se nisu mogle priopćiti nijednomu ljudskom biću. Ako je pak to neizrecivo otajstvo procurilo i postalo poznato kojemu čovjeku, i ako koje krivovjerje tvrdi da ga i samo slijedi, onda valja ili optužiti Pavla da je izdao tajnu, ili se mora pokazati da je neki drugi čovjek poslije bio »uznesen u raj« i dobio dopuštenje jasno izreći ono što Pavlu nije bilo dopušteno ni promucati.

25. Apostoli nisu zatajili ništa od pologa nauka koji im je Krist povjerio. Sveti Pavao otvoreno je povjerio sav svoj nauk Timoteju

No tu je, kako rekosmo, isto bezumlje, u tome što doduše dopuštaju da apostoli nisu bili u neznanju ni o čemu i da nisu propovijedali nikakve nauke koji bi proturječili jedni drugima, ali u isto vrijeme ustraju na tome da nisu sve otkrili svim ljudima, jer su jedne stvari naviještali javno i svemu svijetu, dok su druge otkrivali samo u tajnosti i nekolicini, zato što je Pavao uputio Timoteju čak i ovaj izraz: »O Timoteju, čuvaj polog koji ti je povjeren«; i opet: »Lijepi polog koji ti je povjeren sačuvaj«. Što je taj polog? Je li tako tajan da bi se moralo pretpostaviti kako označuje novi nauk? Ili je to dio onoga naloga o kojemu veli: »Ovu ti zapovijed predajem, sine Timoteju«; kao i onoga naputka o kojemu veli: »Zaklinjem te pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvedoči lijepo svjedočanstvo, da držiš ovu zapovijed«? Što je dakle ta zapovijed i što je taj nalog? Iz prethodnoga i sljedećega surječja bit će očito da u tome izrazu nema nikakva tajanstvena miga koji bi nejasno upućivao na kakav nategnut nauk, nego se radije daje opomena protiv prihvaćanja bilo kojega drugog nauka osim onoga koji je Timotej čuo od njega samoga, kako držim, javno: »Pred mnogim svjedocima«, glasi njegov izraz. Ako pak odbijaju dopustiti da se pod tim »mnogim svjedocima« misli na Crkvu, to nije važno, jer ništa nije moglo biti tajno što je izneseno »pred mnogim svjedocima«. Isto tako, okolnost što je želio da »to povjeri vjernim ljudima koji će biti kadri i druge poučiti«, ne smije se tumačiti kao dokaz postojanja nekoga skrivenog evanđelja. Jer kada kaže »to«, misli na ono o čemu u tome trenutku piše. S obzirom na skrivene teme, nazvao bi ih, budući da su odsutne, onim stvarima, a ne ovim stvarima, nekome tko o njima ima zajedničku spoznaju s njim samim.

26. Apostoli su u svim slučajevima naučavali svu istinu cijeloj Crkvi. Nije bilo zatajivanja niti djelomičnoga priopćavanja povlaštenim prijateljima

Povrh toga moralo je slijediti da za čovjeka komu je povjerio službu evanđelja doda nalog da se ono ne poslužuje na svim mjestima i bez obzira na osobe, u skladu s Gospodinovim riječima: »Ne bacajte biserje svoje pred svinje, niti ono što je sveto psima«. Otvoreno je Gospodin govorio, bez ikakva nagovještaja skrivenoga otajstva. Sam je zapovjedio da »što god su čuli u tami« i u tajnosti, »naviještaju na svjetlu i na krovovima«. Sam je u prispodobi unaprijed pokazao da ne smiju zadržati u tajnosti, bez dobiti, ni jednu jedinu minu, to jest jednu Njegovu riječ. Sam im je govorio da se svijeća obično »ne stavlja pod posudu, nego na svijećnjak«, kako bi »svijetlila svima u kući«. To su apostoli ili zanemarili ili nisu shvatili, ako to nisu ispunili, skrivajući bilo koji dio svjetla, to jest Božje riječi i Kristova otajstva. Nikoga se, sasvim sam siguran, nisu bojali, ni Židova ni pogana u njihovu nasilju; s tim većom slobodom zacijelo bi propovijedali u Crkvi, oni koji nisu šutjeli u sinagogama i na javnim mjestima. Doista, bilo bi im nemoguće obratiti Židove ili privući pogane da nisu »po redu izložili« ono u što su htjeli da povjeruju. Još manje bi, kada su crkve uznapredovale u vjeri, od njih išta uskratili s namjerom da to zasebno povjere nekolicini drugih. Čak i pod pretpostavkom da su među prisnim prijateljima, tako reći, vodili određene rasprave, ipak je nevjerojatno da bi one mogle biti takve da unesu neko drugo pravilo vjere, različito od onoga i protivno onomu koje su naviještali po katoličkim crkvama, kao da su govorili o jednom Bogu u Crkvi, a o drugome kod kuće, i opisivali jednu Kristovu narav javno, a drugu potajno, te naviještali jednu nadu u uskrsnuće pred svim ljudima, a drugu pred nekolicinom; premda su sami u svojim poslanicama usrdno molili ljude da svi govore jedno te isto, i da ne bude podjela i neslaganja u Crkvi, budući da su oni, bilo Pavao bilo drugi, propovijedali iste stvari. Štoviše, sjećali su se riječi: »Vaša riječ neka bude: da, da; ne, ne; a što je više od toga, od Zloga je«; tako da nisu smjeli s evanđeljem postupati na različite načine.

27. Čak i ako se dopusti da su apostoli prenijeli sav nauk istine, jesu li crkve mogle biti nevjerne u njegovu daljnjem prenošenju? Nezamislivo je da bi to bio slučaj

Budući da je, dakle, nevjerojatno da apostoli ili nisu poznavali puni doseg poruke koju su imali naviještati ili da nisu svim ljudima obznanili cjelokupno pravilo vjere, pogledajmo jesu li možda, dok su ga apostoli naviještali jednostavno i u punini, crkve vlastitom krivnjom to izložile drukčije nego što su to učinili apostoli. Sve te sumnje možete naći kako ih iznose krivovjerci. Oni dozivaju u pamet kako je apostol prekorio crkve: »O bezumni Galaćani, tko li vas opčini?« i: »Trčali ste tako dobro; tko vas je spriječio?« te kako poslanica uistinu počinje: »Čudim se da se tako brzo odmećete od Onoga koji vas je u milosti pozvao kao svoje, k drugom evanđelju.« Isto se tako sjećaju onoga što je napisano Korinćanima, da su »još tjelesni«, kojima je »bilo potrebno hraniti se mlijekom«, budući da još »nisu mogli podnijeti čvrstu hranu«; koji su također »mislili da nešto znaju, dok još ništa ne znaju kako bi trebalo znati«. Kada prigovaraju da su crkve bile prekorene, neka pretpostave da su bile i popravljene; neka se također sjete onih crkava zbog čije se vjere, spoznaje i ponašanja apostol »raduje i zahvaljuje Bogu«, a koje se ipak i danas sjedinjuju s onima koje su bile prekorene u povlasticama jedne te iste ustanove.

28. Jedna predaja vjere, koja je posvuda u crkvama u biti jednaka, dobar je dokaz da je prenošenje u cjelini bilo istinito i pošteno

Uzmimo, dakle, da su svi zabludjeli; da se apostol prevario u davanju svoga svjedočanstva; da Duh Sveti nije imao takva obzira ni prema jednoj crkvi da bi je uveo u istinu, premda ga je s tom namjerom poslao Krist, i za to ga zamolio od Oca kako bi bio učitelj istine; uzmimo također da je On, Božji upravitelj, Kristov namjesnik, zanemario svoju službu, dopuštajući crkvama da neko vrijeme drukčije shvaćaju i drukčije vjeruju ono što je On sam propovijedao po apostolima: je li vjerojatno da bi tolike i tako velike crkve zalutale u jednu te istu vjeru? Nijedan slučajni događaj razdijeljen među mnogim ljudima ne urodi jednim te istim ishodom. Zabluda u nauku u crkvama nužno bi proizvela različite ishode. No kada se ono što je povjereno mnogima pokaže jednim te istim, to nije plod zablude, nego predaje. Može li, dakle, itko biti toliko lakomislen da ustvrdi kako su bili u zabludi oni koji su predaju prenijeli?

29. Istina ne duguje ništa brizi krivovjeraca; slobodno je tekla prije nego što su se oni pojavili. Prvenstvo crkvenoga nauka biljeg je njegove istinitosti

Na koji god način zabluda došla, vladala je, dakako, samo dok nije bilo krivovjerjâ? Istina je morala čekati stanovite marcionovce i valentinovce da je oslobode. U međuvremenu se evanđelje pogrešno propovijedalo; ljudi su pogrešno vjerovali; tolike su tisuće pogrešno krštene; tolika su djela vjere pogrešno činjena; toliki su čudesni darovi, tolika duhovna obdarenja pogrešno stavljana u djelovanje; tolike su svećeničke službe, tolika posluživanja pogrešno obavljana; i, da sve sažmemo, toliki su mučenici pogrešno primili svoje vijence! Inače, ako to nije bilo učinjeno pogrešno i uzalud, kako to da su Božje stvari tekle svojim tijekom prije nego što se znalo kojemu Bogu pripadaju? Da je bilo kršćana prije nego što je Krist nađen? Da je bilo krivovjerjâ prije pravoga nauka? Nipošto; jer u svim slučajevima istina prethodi svojoj preslici, slika dolazi poslije stvarnosti. No posve je besmisleno smatrati da je krivovjerje prethodilo svojemu vlastitom ranijem nauku, već i zbog toga što je upravo taj nauk prorekao da će biti krivovjerjâ kojih će se ljudi morati čuvati! Crkvi koja je posjedovala taj nauk napisano je, štoviše, sam nauk piše svojoj Crkvi: »Ako bi vam tko, pa bio to i anđeo s neba, navješćivao evanđelje drukčije nego što smo vam ga mi navješćivali, neka bude proklet!«

30. Razmjerna kasnost krivovjerjâ. Marcionovo krivovjerje. Neke osobne pojedinosti o njemu. Apelovo krivovjerje. Značaj toga čovjeka; Filumena; Valentin; Nigidije i Hermogen

Gdje je tada bio Marcion, onaj brodovlasnik s Ponta, revni proučavatelj stoicizma? Gdje je tada bio Valentin, učenik platonizma? Jer očito je da su ti ljudi živjeli ne tako davno, ponajviše za vladavine Antonina, te da su isprva bili vjernici u nauku Katoličke Crkve, u rimskoj Crkvi pod biskupstvom blaženoga Eleutera, sve dok zbog svoje uvijek nemirne znatiželje, kojom su zarazili i braću, nisu više puta bili izbačeni. Marcion, doista, s dvjesta sestercija koje je donio u Crkvu, a kada su naposljetku prognani u trajno izopćenje, posijali su otrove svojih nauka. Poslije je, istina, Marcion iskazao pokajanje i pristao na uvjete koji su mu bili dani, da će primiti pomirenje ako Crkvi vrati sve ostale koje je pripremao za propast: u tome ga je, međutim, spriječila smrt. Bilo je doista potrebno da bude krivovjerjâ; pa ipak iz te nužnosti ne slijedi da su krivovjerja dobra stvar. Kao da nije bilo nužno i to da postoji zlo! Bilo je čak nužno i da Gospodin bude izdan; ali jao izdajniku! Tako da nitko na temelju toga ne može braniti krivovjerja. Ako moramo spomenuti i podrijetlo Apela, on je daleko od toga da bude »od stare škole«, poput svoga učitelja i oblikovatelja Marciona; on je radije napustio Marcionovu suzdržljivost pribjegavajući ženskom društvu, te se povukao u Aleksandriju, daleko od očiju svoga krajnje umjerenog učitelja. Vrativši se odande nakon nekoliko godina, nepopravljen, osim što više nije bio marcionovac, prionuo je uz drugu ženu, djevicu Filumenu (koju smo već spomenuli), koja je i sama poslije postala razvratna bludnica. Zavaran njezinim silovitim duhom, stavio je na pismo objave koje je od nje naučio. Još uvijek žive ljudi koji ih se sjećaju, njihovi stvarni učenici i nasljednici, koji stoga ne mogu poreći kasnost njihova nastanka. Ali zapravo, vlastita ih djela osuđuju, kao što je Gospodin rekao. Jer budući da je Marcion odvojio Novi zavjet od Staroga, on je nužno kasniji od onoga što je odvojio, uvelike zato što je u njegovoj moći bilo odvojiti samo ono što je prethodno bilo sjedinjeno. Budući da je, dakle, bilo sjedinjeno prije svoga razdvajanja, činjenica njegova kasnijeg razdvajanja dokazuje i kasniji postanak čovjeka koji je to razdvajanje izvršio. Na sličan način Valentin, svojim različitim tumačenjima i priznatim ispravcima, čini te promjene upravo na temelju prijašnje manjkavosti, te time pokazuje razliku u spisima. Te kvaritelje istine spominjemo jer su zloglasniji i javniji od drugih. Postoji, međutim, stanoviti čovjek imenom Nigidije, te Hermogen i još nekolicina drugih, koji i dalje ustraju u izopačivanju Gospodnjih putova. Neka mi pokažu s kakvom vlašću dolaze! Ako propovijedaju nekoga drugog Boga, kako to da se služe stvarima, spisima i imenima onoga Boga protiv kojega propovijedaju? Ako je to isti Bog, zašto s njime postupaju na drukčiji način? Neka dokažu da su novi apostoli! Neka tvrde da je Krist sišao po drugi put, da je osobno po drugi put naučavao, da je dvaput raspet, dvaput umro, dvaput uskrsnuo! Jer tako je apostol opisao redoslijed događaja u Kristovu životu; jer tako On također običava činiti svoje apostole, dajući im, naime, povrh toga vlast činjenja istih čudesa koja je i sam činio. Htio bih stoga da se pokažu i njihova silna djela; osim što priznajem da im je najsilnije djelo ono kojim se opako nadmeću s apostolima. Jer dok su oni običavali oživljavati ljude od mrtvih, ovi predaju ljude smrti iz njihova živog stanja.

31. Najprije istina, potom laž kao njezino izopačenje. Kristova prispodoba stavlja sjetvu dobroga sjemena prije beskorisnoga kukolja

Dopustite mi, međutim, da se vratim s ovoga skretanja na raspravu o prvenstvu istine i razmjernoj kasnosti laži, crpeći potporu za svoj dokaz čak i iz one prispodobe koja na prvo mjesto stavlja Gospodnje sijanje dobroga pšeničnog sjemena, ali u kasnijem razdoblju uvodi neprijateljevo, đavlovo kvarenje usjeva beskorisnim korovom divljega kukolja. Jer ovdje je slikovito opisana razlika u naucima, budući da se i u drugim odlomcima riječ Božja uspoređuje sa sjemenom. Iz samoga poretka, dakle, postaje jasno da je ono što je prvo predano od Gospodina i istinito, dok je tuđe i lažno ono što je poslije uneseno. Ova će presuda ostati čvrsta protiv svih kasnijih krivovjerja, koja u sebi nemaju nikakvo dosljedno svojstvo srodne spoznaje kako bi tvrdila da je istina na njihovoj strani.

32. Nijedan od krivovjeraca ne polaže pravo na nasljedstvo od apostola. Nove crkve ipak su apostolske, jer je njihova vjera ona koju su apostoli naučavali i predali. Krivovjerci pozvani pokazati bilo kakve apostolske vjerodajnice

Ako pak postoje neka krivovjerja koja su dovoljno drska da se smjeste usred apostolskoga doba, kako bi se činilo da su ih predali apostoli zato što su postojala u vrijeme apostola, možemo reći: neka podnesu izvorne spise svojih crkava; neka razmotaju popis svojih biskupa koji se u pravilnom nasljedstvu spušta od početka, na takav način da taj njihov prvi biskup može pokazati kao svoga zareditelja i prethodnika nekoga od apostola ili apostolskih muževa, muža koji je, štoviše, ustrajao postojano s apostolima. Jer to je način na koji apostolske crkve prenose svoje popise: kao crkva u Smirni, koja bilježi da je Polikarpa ondje postavio Ivan; kao i rimska Crkva, koja navodi da je Klementa na sličan način zaredio Petar. Na posve isti način i druge crkve pokazuju svoje uglednike koje, kao postavljene na biskupska mjesta od apostola, smatraju prenositeljima apostolskoga sjemena. Neka krivovjerci smisle nešto slično. Jer nakon njihova bogohulstva, što je to što bi im bilo nedopušteno pokušati? No čak i ako to uspiju izmisliti, neće napredovati ni koraka. Jer sam njihov nauk, nakon usporedbe s naukom apostola, svojom će vlastitom različitošću i oprečnošću objaviti da za začetnika nije imao ni apostola ni apostolskoga muža; jer kao što apostoli nikada ne bi naučavali stvari koje su u sebi proturječne, tako ni apostolski muževi ne bi uvodili učenje različito od apostola, osim ako oni koji su primili pouku od apostola nisu otišli i propovijedali na suprotan način. Na ovu će provjeru, dakle, biti podvrgnuti od onih crkava koje, premda ne izvode svoga utemeljitelja od apostola ili apostolskih muževa, kao one mnogo kasnijega datuma, jer se zapravo osnivaju svakodnevno, ipak, budući da se slažu u istoj vjeri, nisu smatrane ništa manje apostolskima jer su srodne u nauku. Neka onda sva krivovjerja, kada ih naša apostolska Crkva pozove na ove dvije provjere, ponude svoj dokaz o tome kako sebe smatraju apostolskima. Ali uistinu, ona to niti jesu, niti mogu dokazati da su ono što nisu. Niti ih u mirne odnose i zajedništvo primaju crkve koje su na bilo koji način povezane s apostolima, jer same ni u kom smislu nisu apostolske zbog svoje različitosti s obzirom na otajstva vjere.

33. Sadašnja krivovjerja, izdanci kukolja koje su zabilježili sveti pisci, već su osuđena u Pismu. Ovo podrijetlo kasnijega krivovjerja iz ranijega utvrđeno u nekoliko primjera

Uz sve to dodajem pregled samih nauka koji su, budući da su postojali u dane apostola, bili od tih istih apostola i razotkriveni i osuđeni. Jer na taj će se način lakše odbaciti kada se otkrije da su već tada postojali, ili su u najmanju ruku bili izdanci kukolja koji je tada postojao. Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima stavlja svoj biljeg na stanovite ljude koji su nijekali i sumnjali u uskrsnuće. To je mišljenje bilo osobito svojstvo saduceja. Dio toga, međutim, zastupaju Marcion, Apel i Valentin, te svi drugi osporavatelji uskrsnuća. Pišući također Galaćanima, on se obara na ljude koji obdržavaju i brane obrezanje i Mojsijev zakon. Tako glasi Ebionovo krivovjerje. One koji »zabranjuju ženiti se« on također prekorava u svojim uputama Timoteju. To je pak učenje Marciona i njegova sljedbenika Apela. Apostol usmjerava sličan udarac protiv onih koji su govorili da je »uskrsnuće već prošlo«. Takvo su mišljenje valentinovci tvrdili za sebe. Kada opet spominje »beskrajna rodoslovlja«, prepoznaje se i Valentin, u čijem sustavu stanoviti Eon, tko god on bio, novoga imena, i to ne samo jednoga, iz vlastite milosti rađa Razum i Istinu; a oni na sličan način od sebe proizvode Riječ i Život, dok ovi opet poslije rađaju Čovjeka i Crkvu. Iz ovih primarnih osam izvire drugih deset Eona nakon njih, a zatim nastaje drugih dvanaest s njihovim čudesnim imenima, kako bi se dovršila puka priča o trideset Eona. Isti apostol, kada osuđuje one koji »robuju počelima«, upućuje nas na neku dogmu Hermogena, koji uvodi tvar kao nešto što nema početka, a zatim je uspoređuje s Bogom koji nema početka. Čineći tako majku počelâ božicom, on ima u svojoj moći »robovati« biću koje stavlja uz bok Bogu. Ivanu se pak u Otkrivenju nalaže da kazni one »koji jedu meso žrtvovano idolima« i »koji čine preljub«. Čak i sada postoji druga vrsta nikolaita. Njihovo se naziva gajanskim krivovjerjem. Ali u svojoj poslanici on osobito označuje kao »antikriste« one koji »nijekahu da je Krist došao u tijelu« i koji odbijahu smatrati da je Isus Sin Božji. Jednu je dogmu zastupao Marcion, drugu Ebion. Nauk pak Šimunova čaranja, koji je uvodio štovanje anđela, sam se zapravo ubrajao među idolopoklonstva te ga je apostol Petar osudio u samoj Šimunovoj osobi.

34. Nema rane rasprave o božanskom Stvoritelju; isprva nije uveden drugi bog. Krivovjerja su podjednako osuđena i osudom i šutnjom Svetoga pisma

To su, kako pretpostavljam, različite vrste lažnih nauka koji su, kako nas obavještavaju sami apostoli, postojali u njihovo vlastito doba. Pa ipak nalazimo među tolikim različitim izopačenjima istine da nijedna sljedba nije podigla nikakvu raspravu o Bogu kao Stvoritelju svega. Nitko nije bio toliko drzak da pretpostavi drugoga boga. Lakše se sumnjalo u Sina nego u Oca, sve dok Marcion nije uz Stvoritelja uveo drugoga boga same dobrote. Apel je načinio Stvoritelja od nekoga neodređenog slavnog anđela koji je pripadao višem Bogu, boga zakona i Izraela, prema njemu, tvrdeći da je on oganj. Valentin je rasijao svoje Eone i pripisao grijeh jednoga Eona stvaranju Boga Stvoritelja. Nikome, doista, osim njima, niti prije njih, nije bila objavljena istina o Božanskoj Naravi; a oni su tu osobitu čast i puniju naklonost dobili od đavla, u to ne možemo sumnjati, jer je on čak i u tome pogledu želio biti suparnik Bogu, kako bi uspio, otrovom svojih nauka, sam učiniti ono za što je Gospodin rekao da se ne može učiniti, načinivši »učenike većima od njihova Učitelja«. Neka cjelokupno mnoštvo krivovjerjâ, dakle, izabere za sebe vremena kada će se pojaviti, pod uvjetom da to kada nije važna točka; dopuštajući također da nisu od istine, i samo po sebi da oni koji nisu postojali u vrijeme apostola nikako nisu mogli imati nikakve veze s apostolima. Da su doista tada postojali, njihova bi imena bila sačuvana, s ciljem njihova suzbijanja. Ona krivovjerja koja su doista postojala u dane apostola osuđena su samim svojim spominjanjem. Ako je, dakle, istina da su ona krivovjerja, koja su u apostolsko doba bila u grubom obliku, sada zatečena kao ista, samo u mnogo uglađenijem obliku, ona svoju osudu vuku iz same te okolnosti. Ili ako nisu bila ista, nego su se poslije pojavila u drukčijem obliku, te su tek preuzela od njih stanovite tvrdnje, tada, dijeleći s njima slaganje u svojem učenju, moraju nužno sudjelovati u njihovoj osudi, zbog gore spomenute odredbe o kasnijem datumu, koja nas dočekuje na samome pragu. Čak i kada bi bila slobodna od svakoga sudioništva u osuđenom nauku, stajala bi već osuđena na samome temelju vremena, bivajući utoliko lažnija što ih apostoli nisu čak ni imenovali. Odakle imamo to čvršće jamstvo da su to bila ona krivovjerja koja su čak i tada bila naviještena da će nastati.

35. Neka krivovjerci podrže svoje tvrdnje određenim i razumljivim dokazom. To je jedini način rješavanja njihovih pitanja. Katolici se uvijek pozivaju na dokaze koji se mogu pratiti do apostolskih izvora

Izazvana i pobijena od nas, prema ovim odredbama, neka sva krivovjerja hrabro sa svoje strane također iznesu slična pravila protiv našega nauka, bilo da su kasnija od apostola ili suvremena s apostolima, pod uvjetom da su različita od njih; pod uvjetom također da su, općim ili posebnim prijekorom, unaprijed osuđena od njih. Jer budući da niječu istinu našega nauka, trebali bi dokazati da je i on krivovjerje, oborivo istim pravilom po kojem su i sami oboreni; a u isto vrijeme pokazati nam gdje moramo tražiti istinu, za koju je do ovoga trenutka očito da među njima ne postoji. Naš sustav ne zaostaje ni za jednim po datumu; naprotiv, raniji je od svih; i ta će činjenica biti dokaz one istine koja posvuda zauzima prvo mjesto. Apostoli ga, opet, nigdje ne osuđuju; oni ga radije brane, što je činjenica koja će pokazati da potječe od njih samih. Jer za onaj nauk koji se ustručavaju osuditi, kada su osudili svako tuđe mišljenje, pokazuju da je njihov vlastiti, te ga i na tome temelju brane.

36. Apostolske crkve glas su apostolâ. Neka krivovjerci ispitaju svoja apostolska prava, u svakom slučaju neosporna. Rimska Crkva dvostruko je apostolska; njezina rana uzvišenost i izvrsnost. Krivovjerje je, kao izopačenje istine, s njome povezano

Hodi dakle sada ti koji želiš njegovati bolju znatiželju, ako bi je primijenio na posao svojega spasenja, obiđi apostolske Crkve u kojima još uvijek na svojim mjestima prednjače same stolice apostola, u kojima se čitaju njihovi izvorni spisi koji pronose glas i predstavljaju lice svakoga od njih pojedinačno. Ahaja ti je sasvim blizu, u njoj nalaziš Korint. Budući da nisi daleko od Makedonije, imaš Filipe, a ondje imaš i Solunjane. Budući da možeš prijeći u Aziju, imaš Efez. Budući da si, štoviše, blizu Italije, imaš Rim, odakle i u naše ruke dolazi sam autoritet apostola. Kako li je sretna njegova Crkva, kojoj su apostoli s krvlju svojom izlili sav svoj nauk! Gdje Petar podnosi muku jednaku Gospodinovoj! Gdje Pavao stječe svoj vijenac smrću jednakom Ivanovoj! Gdje je apostol Ivan najprije bio uronjen, neozlijeđen, u vrelo ulje, pa odande poslan u progonstvo na svoj otok! Pogledaj što je naučila, što poučavala, kakvo je zajedništvo imala čak i s našim Crkvama u Africi! Jednoga Gospodina Boga ona priznaje, Stvoritelja svemira, i Krista Isusa rođena od Djevice Marije, Sina Boga Stvoritelja, i uskrsnuće tijela; Zakon i proroke sjedinjuje u jednoj knjizi sa spisima evanđelista i apostola, iz kojih napaja svoju vjeru. Nju pečati vodom krštenja, odijeva Duhom Svetim, hrani euharistijom, bodri mučeništvom, i protiv takve stege, tako održavane, ne prima nikakva protivnika. To je stega za koju više ne kažem da je prorekla dolazak krivovjerja, nego iz koje su ona proizišla. Ipak, nisu bila od nje, jer su joj se protivila. Čak i divlja maslina izbija iz klice plodne, bogate i prave masline; isto tako iz sjemena najzrelije i najslađe smokve niče prazna i beskorisna divlja smokva. Na isti način i krivovjerja potječu od naše biljke, premda nisu od naše vrste; potječu od zrna istine, ali zbog svoje lažnosti imaju pokazati samo divlje lišće.

37. Krivovjerci, budući da nisu kršćani, nego prije izopačitelji Kristova nauka, ne smiju svojatati kršćanska Pisma; ona su polog povjeren Crkvi i od nje pomno čuvan

Budući da je tako, kako bi se dosudilo da istina pripada nama, »svima koji se ovoga pravila drže« što ga je Crkva predala od apostola, apostoli od Krista, a Krist od Boga, jasan je razlog našega stajališta kada određuje da se krivovjercima ne smije dopustiti priziv na Pisma, jer mi bez Pisama dokazujemo da oni nemaju nikakve veze s Pismima. Jer budući da su krivovjerci, ne mogu biti pravi kršćani, zato što ono za čim idu po vlastitom izboru ne primaju od Krista, te iz toga posezanja navlače na sebe i prihvaćaju ime krivovjeraca. Tako, ne budući kršćani, nisu stekli nikakvo pravo na kršćanska Pisma; pa im se s punim pravom može reći: »Tko ste vi? Kada i odakle dođoste? Budući da niste moji, što imate s onim što je moje? Doista, Marcione, po kojem pravu siječeš moju šumu? S čijim dopuštenjem, Valentine, skrećeš tokove mojega izvora? Kojom vlašću, Apele, pomičeš moje međe? Ovo je moje vlasništvo. Zašto vi ostali sijete i pasete ovdje po svojoj volji? Ovo je, velim, moje vlasništvo. Odavno ga posjedujem; posjedovao sam ga prije vas. Držim pouzdane isprave od samih prvotnih vlasnika kojima je imanje pripadalo. Ja sam baštinik apostola. Baš kako su oni pomno sastavili svoju oporuku i povjerili je u polog te zakleli povjerenike da budu vjerni svojoj dužnosti, upravo tako ja to držim. Što se vas tiče, sasvim je sigurno da su vas uvijek smatrali razbaštinjenima i odbacivali kao tuđince, kao neprijatelje. A na kojem su temelju krivovjerci tuđinci i neprijatelji apostolima, ako ne po različitosti svojega nauka, koji je svaki pojedinac po svojoj vlastitoj volji ili iznio ili primio protivno apostolima?«

38. Suglasje Crkve i Pisama; krivovjerci su dirali u Pisma, sakatili ih i mijenjali; katolici nikada ne mijenjaju Pisma, koja uvijek svjedoče za njih

Gdje se nalazi različitost nauka, ondje se dakle mora smatrati da postoji kvarenje kako samih Pisama tako i njihovih tumačenja. Pred onima kojima je bila namjera poučavati drukčije ležala je nužda da drukčije urede oruđa nauka. Svoju različitost poučavanja nipošto nisu mogli ostvariti drukčije doli posjedovanjem razlike u sredstvima kojima su poučavali. Kao što u njihovu slučaju pokvarenost u nauku nipošto ne bi mogla uspjeti bez pokvarenosti njegovih oruđa, tako ni nama cjelovitost nauka ne bi mogla pripasti bez cjelovitosti onih sredstava kojima se naukom upravlja. A što je to u našim Pismima što bi nam bilo protivno? Što smo to od svojega unijeli, pa da bismo to morali ponovno oduzeti, ili pak dodati, ili promijeniti, kako bismo povratili u naravnu valjanost bilo što proturječno tome, a sadržano u Pismima? Ono što smo mi sami, to su i Pisma od samoga početka. Iz njih imamo svoje biće, prije nego što je postojao bilo koji drugi put, prije nego što ste ih vi umetanjima iskvarili. Budući pak da se za svako umetanje mora vjerovati da je kasniji postupak, upravo iz razloga što proizlazi iz suparništva koje ni u kojem slučaju nije ni prethodno ni istodobno rođeno s onim s čime se natječe, svakom je razumnom čovjeku jednako nevjerojatno da bismo mi uveli kakav iskvaren tekst u Pisma, postojeći od samoga početka i budući prvi, kao što je nevjerojatno da ga nisu uveli oni koji su i vremenski kasniji i protivni Pismima. Jedan izopačuje Pisma svojom rukom, drugi njihov smisao svojim tumačenjem. Jer premda se čini da Valentin rabi čitavu knjigu, on je ipak položio nasilne ruke na istinu samo s lukavijim umom i vještinom od Marciona. Marcion se izričito i otvoreno poslužio nožem, a ne perom, budući da je načinio takvo izrezivanje Pisama kakvo je odgovaralo njegovoj građi. Valentin se pak suzdržao od takva izrezivanja, jer nije izmišljao Pisma koja bi odgovarala njegovoj građi, nego je svoju građu prilagodio Pismima; pa ipak je više oduzeo i više dodao, uklanjajući pravo značenje svake pojedine riječi i dodajući maštovita ustrojstva stvari koje nemaju stvarnoga postojanja.

39. Ono što sveti Pavao naziva duhovnim silama zla očituje se kod poganskih pisaca i kod krivovjeraca na nimalo različit način; Sveto pismo osobito je podložno krivovjernom iskrivljavanju; ono pruža građu za krivovjerja, baš kao što je Vergilije bio temelj za književne plagijate, različite po smislu od izvornika

To bijahu domišljate vještine »duhovnih sila zla« s kojima i nama, braćo moja, valja s pravom očekivati borbu, kao nužnu za vjeru, da se očituju prokušani i da se otkriju odbačeni. Stoga one posjeduju utjecaj i lakoću u smišljanju i sklapanju zabluda, čemu se ne treba čuditi kao da je riječ o tešku i nerazmrsivu postupku, s obzirom na to da i u svjetovnim spisima pri ruci stoji primjer slične lakoće. Vidite u naše dane priču posve drukčijega značaja sastavljenu od Vergilija, pri čemu je građa raspoređena prema stihu, a stih prema građi. Ukratko, Hozidije Geta u potpunosti je prisvojio svoju tragediju Medeju iz Vergilija. Moj bliski rođak, među nekim djelima svojega pera u dokolici, sastavio je iz istoga pjesnika Kebetovu sliku. Po istom se načelu oni stihoklepci obično nazivaju homerocentoni, skupljači homerskih odlomaka, koji na način krpanja sastavljaju svoja djela iz Homerovih redaka, od mnogih komadića složenih iz ovoga i onoga odlomka u pomiješanoj zbrci. Bez sumnje, Božanska pisma još su plodnija vrelima svake vrste za takvu vrstu lakoće. Niti se izlažem opasnosti proturječja ako kažem da su sama Pisma čak raspoređena voljom Božjom tako da pružaju građu za krivovjerce, uzevši u obzir da čitam kako »treba da budu i krivovjerja«, kojih ne može biti bez Pisama.

40. Nema razlike u duhu idolopoklonstva i krivovjerja; u obredima idolopoklonstva Sotona je oponašao i iskrivljavao božanske ustanove starijih Pisama; kršćanska Pisma on je iskvario u izopačenjima raznih krivovjeraca

Postavit će se pitanje: po kome valja tumačiti smisao odlomaka koji idu u prilog krivovjerjima? Po đavlu, dakako, kojemu pripadaju te smicalice što izopačuju istinu, i koji se otajstvenim obredima svojih idola nadmeće čak i s bitnim dijelovima Božjih sakramenata. I on krsti neke, to jest svoje vjernike i vjerne sljedbenike; obećava oproštenje grijeha vlastitim pranjem; a ako me pamćenje još služi, Mitra ondje, u kraljevstvu Sotoninu, stavlja svoje znakove na čela svojih vojnika; slavi također prinos kruha, uvodi sliku uskrsnuća i pred mačem plete vijenac. Što tek reći o tome da Sotona svojega vrhovnog svećenika ograničava na samo jednu ženidbu? I on ima svoje djevice, i on ima one koji se odlikuju uzdržljivošću. Pretpostavimo sada da u mislima prebiremo praznovjerja Nume Pompilija i razmotrimo njegove svećeničke službe, obilježja i povlastice, njegove žrtvene službe, kao i oruđa te posude samih žrtava, i neobične obrede njegovih okajavanja i zavjeta: zar nam nije jasno da je đavao oponašao dobro poznatu strogost židovskoga zakona? Budući da je dakle pokazao takvo suparništvo u svojoj velikoj težnji da u poslovima svojega idolopoklonstva izrazi upravo one stvari od kojih se sastoji podjeljivanje Kristovih sakramenata, slijedi, dakako, da je isto biće, posjedujući i dalje istu narav, poželjelo i uspjelo prilagoditi svojemu svjetovnom i suparničkom vjerovanju same dokumente božanskih stvari i kršćanskih svetaca, svoje tumačenje iz njihovih tumačenja, svoje riječi iz njihovih riječi, svoje prispodobe iz njihovih prispodoba. Zbog toga dakle nitko ne bi smio sumnjati niti u to da je »duhovne sile zla«, od kojih dolaze i krivovjerja, uveo đavao, niti u to da postoji ikakva stvarna razlika između krivovjerja i idolopoklonstva, s obzirom na to da oboje pripada istom začetniku i istom djelu kao i idolopoklonstvo. Krivovjerci ili izmišljaju da postoji drugi bog protivno Stvoritelju, ili pak, ako i priznaju da je Stvoritelj jedini Bog, raspravljaju o njemu kao o drukčijem biću od onoga što on uistinu jest. Posljedica je toga da je svaka laž koju govore o Bogu u određenom smislu neka vrsta idolopoklonstva.

41. Ponašanje krivovjeraca: njegova lakomislenost, svjetovnost i neredovitost; zloglasna razuzdanost njihovih žena

Ne smijem izostaviti prikaz ponašanja krivovjeraca, kako je ono lakomisleno, kako svjetovno, kako puko ljudsko, bez ozbiljnosti, bez autoriteta, bez stege, kako i priliči njihovu vjerovanju. Za početak, dvojbeno je tko je katekumen, a tko vjernik; svi imaju jednak pristup, jednako slušaju, jednako mole, čak i pogani, ako se koji od njih slučajno zatekne među njima. »Ono što je sveto bacit će psima, a svoje bisere«, premda dakako nisu pravi, »bacit će pred svinje«. Jednostavnost po njihovu mišljenju leži u rušenju stege, a brigu za nju s naše strane nazivaju podvodaštvom. Mir također sklapaju bilo kako sa svakim tko naiđe; jer njima nije važno koliko se god razlikovala njihova obrada predmeta, samo ako se mogu urotiti kako bi osvojili utvrdu jedine Istine. Svi su napuhani, svi nude znanje. Njihovi su katekumeni savršeni prije nego što su posve poučeni. Same žene tih krivovjeraca, kako li su samo bezobzirne! Jer dovoljno su drske da poučavaju, da raspravljaju, da vrše zaklinjanja, da poduzimaju ozdravljenja, možda čak i da krste. Njihova su ređenja nemarno podijeljena, hirovita, promjenjiva. U jednom trenutku postavljaju novake u službu; u drugom ljude vezane uz kakav svjetovni posao; u trećem osobe koje su otpale od nas, kako bi ih vezali taštom slavom, kad već ne mogu istinom. Nigdje napredovanje nije lakše nego u taboru pobunjenika, gdje je sama činjenica bivanja ondje već prvorazredna zasluga. I tako se događa da je danas netko njihov biskup, sutra drugi; danas je đakon onaj koji je sutra čitač; danas je prezbiter onaj koji je sutra laik. Jer čak i na laike nameću svećeničke dužnosti.

42. Krivovjerci rade na tome da obaraju i ruše, a ne da izgrađuju i uzdižu; krivovjerci se ne drže ni vlastitih predaja, nego njeguju neslaganje čak i s vlastitim utemeljiteljima

Ali što da kažem o službi riječi, budući da im je posao ne obraćati pogane, nego potkopavati naše ljude? To je radije slava za kojom posežu, postići pad onih koji stoje, a ne podizanje onih koji su pali. U skladu s time, budući da samo djelo koje si postavljaju za cilj ne dolazi od izgradnje vlastite zajednice, nego od razaranja istine, oni potkopavaju naša zdanja kako bi podigli svoja. Samo im oduzmi Mojsijev zakon i proroke te božanstvo Stvoritelja, i nemaju više nijednoga prigovora o kojemu bi govorili. Posljedica je toga da lakše postižu propast uspravnih kuća nego podizanje palih ruševina. Samo kada imaju takve ciljeve pred očima, pokazuju se poniznima, blagima i punima poštovanja. Inače ne poznaju poštovanja čak ni prema vlastitim vođama. Odatle se pretpostavlja da se raskoli rijetko događaju među krivovjercima, jer čak i kada postoje, nisu očiti. No samo njihovo jedinstvo jest raskol. U velikoj sam zabludi ako oni među sobom ne odstupaju čak i od vlastitih pravila, utoliko što svaki čovjek, baš kako odgovara njegovoj ćudi, preinačuje predaje koje je primio na isti način kao i onaj koji ih je predao, kada ih je oblikovao po svojoj volji. Razvoj stvari istodobno je priznanje njezina značaja i načina njezina rođenja. Ono što je bilo dopušteno Valentinu, bilo je dopušteno i valentinovcima; ono što je učinio Marcion, bilo je pošteno i za marcionite, naime unositi novotarije u vjeru kako je odgovaralo njihovu vlastitom nahođenju. Ukratko, sva krivovjerja, kada se temeljito ispitaju, bivaju zatečena kako u mnogim pojedinostima gaje neslaganje čak i s vlastitim utemeljiteljima. Većina njih nema čak ni crkava. Bez majke, bez doma, bez vjere, prognanici, lutaju u svojoj vlastitoj biti bezvrijednosti.

43. Krivovjerci daju prednost labavu društvu; bezbožnost kao posljedica njihova nauka posve je suprotna katoličkoj istini, koja promiče strah Božji, kako u vjerskim uredbama tako i u praktičnom životu

Također je bilo predmetom zapažanja koliko je iznimno često općenje koje krivovjerci održavaju s čarobnjacima, s opsjenarima, sa zvjezdoznancima, s filozofima; a razlog je taj što su to ljudi koji se posvećuju ispraznim pitanjima. »Tražite i naći ćete« posvuda im je na pameti. Tako se iz same naravi njihova ponašanja može prosuditi kakvoća njihove vjere. U njihovoj stezi imamo pokazatelj njihova nauka. Govore da se Boga ne treba bojati; stoga je po njihovu gledanju sve slobodno i nesputano. A gdje se to Boga ne boji, osim ondje gdje ga nema? Gdje Boga nema, ondje nema ni istine. Gdje nema istine, ondje sasvim naravno postoji i takva stega kakva je njihova. Ali gdje je Bog, ondje postoji »strah Gospodnji, koji je početak mudrosti«. Gdje je strah Božji, ondje je ozbiljnost, časna i brižna pomnja, kao i strepeća skrbnost te dobro promišljeno pripuštanje svetoj službi, i sigurno čuvano zajedništvo, i napredovanje nakon dobre službe, i savjesna pokornost vlasti, i pobožno prisustvovanje, i čedno držanje, i sjedinjena Crkva, i Bog u svemu.

44. Krivovjerje umanjuje poštovanje prema Kristu i uništava svaki strah od njegova velikoga suda; težnja krivovjernoga nauka o ovom svečanom članku vjere; ova rasprava kao uvod u neka druga protukrivovjerna djela našega pisca

Ova svjedočanstva strože stege koja postoji među nama dodatan su dokaz istine od koje nitko ne može sigurno odstupiti ako ima na umu onaj budući sud, kada se »svi moramo pojaviti pred sudištem Kristovim«, kako bismo prije svega položili račun o samoj svojoj vjeri. Što će dakle reći oni koji su je oskvrnuli, tu djevicu koju im je Krist povjerio, preljubom s krivovjercima? Pretpostavljam da će tvrditi kako im ni On ni Njegovi apostoli nisu dali nikakvu zapovijed o pokvarenim i izopačenim naucima koji ih napadaju, niti o tome da ih izbjegavaju i gnušaju ih se. Možda će On i Njegovi apostoli priznati da krivnja leži radije na njima samima i na njihovim učenicima, jer nas nisu unaprijed opomenuli i poučili! Osim toga, nadodat će mnogo toga o velikom ugledu svakoga učitelja krivovjerja, kako su oni silno utvrdili vjeru u vlastiti nauk, kako su uskrisivali mrtve, ozdravljali bolesne, proricali budućnost, tako da bi ih se s pravom moglo smatrati apostolima. Kao da i ovo upozorenje nije zapisano: da će doći mnogi koji će činiti i najveća čudesa u obranu obmane svojega pokvarenog propovijedanja. Tako će, doista, zaslužiti oproštenje! Ako pak netko, imajući na umu spise i prijetnje Gospodina i apostola, ustraje nepokolebljivo u cjelovitosti vjere, pretpostavljam da će biti u velikoj opasnosti da ostane bez oproštenja kad Gospodin odgovori: Jasno sam vas unaprijed upozorio da će doći učitelji lažnoga nauka u moje ime, a isto tako i u ime proroka i apostola; i svojim sam učenicima dao nalog da vam to isto propovijedaju. Ali što se vas tiče, naravno, nije se moglo pretpostaviti da ćete mi vjerovati! Jednom sam predao evanđelje i nauk spomenutoga pravila života i vjere svojim apostolima, ali poslije mi se svidjelo u tome učiniti znatne promjene! Bio sam obećao uskrsnuće, čak i tijela, ali kad sam bolje razmislio, palo mi je na pamet da možda neću moći održati svoje obećanje! Pokazao sam se rođenim od djevice, ali to mi se poslije učinilo sramotnim. Rekao sam da je moj Otac onaj koji je Tvorac sunca i kiša, ali drugi i bolji otac me posvojio! Zabranio sam vam da slušate krivovjerce, ali u tome sam pogriješio! Takva bogohulstva doista mogu ući u um onih koji skreću s pravoga puta i ne brane pravu vjeru od opasnosti koja joj prijeti. U ovoj prilici naša je rasprava zauzela opće stajalište protiv krivovjerja, pokazujući da se sva moraju pobiti na temelju određenih, pravednih i nužnih pravila, bez ikakva uspoređivanja s Pismom. Uostalom, dopusti li Bog u svojoj milosti, pripremit ćemo odgovore na pojedina od tih krivovjerja u zasebnim raspravama. Onima koji svoje dokolicu posvete čitanju ovih stranica u vjeri u istinu neka bude mir i milost našega Boga Isusa Krista u vijeke vjekova.