O štovanju anđela i nebeskih tijela, o uskrsnuću tijela i o zakonima pojedinih naroda.
1. Poglavlje
Ne započinjemo sada, moj štovani Ambrozije, petu knjigu našega odgovora na Kelzovu raspravu zato što bismo težili za mnogim riječima, što je zabranjeno i pri čemu je nemoguće izbjeći grijeh, nego s nastojanjem da, koliko god je u našoj moći, nijednu njegovu tvrdnju ne ostavimo neispitanom, a osobito one u kojima bi se komu moglo učiniti da je vješto napao nas i Židove. Doista, kada bi mi bilo moguće ući zajedno sa svojim riječima u savjest svakoga pojedinca bez iznimke koji čita ovo djelo, te izvući svaku strijelu koja ranjava onoga tko nije posve zaštićen »cijelom bojnom opremom« Božjom, i primijeniti razuman lijek da se zaliječi rana koju je nanio Kelzo, a koja priječi one što slušaju njegove riječi da ostanu »zdravi u vjeri«, ja bih to učinio. No budući da je djelo samoga Boga, u skladu s Njegovim vlastitim Duhom i zajedno s Duhom Kristovim, da se nevidljivo nastani u onim osobama koje smatra dostojnima pohoda, tako je s druge strane naš cilj pokušati, pomoću dokaza i rasprava, učvrstiti ljude u njihovoj vjeri i zaslužiti naziv »radnika koji se nema čega stidjeti, koji pravo reže riječ istine«. Iznad svega nam se čini da postoji jedna stvar koju moramo učiniti ako želimo vjerno izvršiti zadaću koju si nam povjerio, a to je da prema svojim najboljim silama oborimo Kelzove samouvjerene tvrdnje. Navedimo dakle one njegove tvrdnje koje slijede iza onih koje smo već pobili (neka čitatelj prosudi jesmo li to učinili uspješno ili nismo) i odgovorimo na njih. I neka nam Bog dade da svojemu predmetu ne pristupimo prazna uma i razuma lišena božanskoga nadahnuća, kako vjera onih kojima želimo pomoći ne bi ovisila o ljudskoj mudrosti, nego da, primajući »um« Kristov od Njegova Oca, koji ga jedini može udijeliti, i bivajući ojačani sudioništvom u riječi Božjoj, možemo oboriti »svaku uzdignutost koja se diže protiv spoznaje Boga« i umišljenost Kelza, koji se uzdiže protiv nas i protiv Isusa, a također i protiv Mojsija i proroka, kako bi Onaj koji je »dao riječ onima što je navješćuju s velikom silom« providio i nama te nam udijelio »veliku silu«, da se vjera u riječ i silu Božju usadi u umove svih koji će čitati naše djelo.
2. Poglavlje
Sada dakle moramo pobiti onu njegovu tvrdnju koja glasi ovako: »O Židovi i kršćani, nikakav Bog niti sin Božji niti je sišao niti će sići (na zemlju). No ako tvrdite da su to učinili pojedini anđeli, kako ih onda zovete? Jesu li oni bogovi ili neka druga vrsta bića? Neka druga vrsta bića (bez sumnje), a po svoj prilici demoni.« Budući da se Kelzo ovdje ponavlja (jer je na prethodnim stranicama često iznosio takve tvrdnje), nije potrebno o toj temi raspravljati opširnije, budući da ono što smo o tome već rekli može biti dovoljno. Spomenut ćemo ipak nekoliko misli između mnogih, onakvih kakve smatramo usklađenima s našim ranijim dokazima, premda nemaju posve isto usmjerenje kao oni, i pomoću kojih ćemo pokazati da on, tvrdeći općenito kako nikakav Bog niti sin Božji nikada nije sišao (među ljude), obara ne samo mišljenja većine čovječanstva o očitovanju Božanstva, nego i ono što je ranije sam dopuštao. Jer ako Kelzo uistinu zastupa opću tvrdnju da »nikakav Bog niti sin Božji nije sišao niti će sići«, očito je da time obara vjerovanje u postojanje bogova na zemlji koji su sišli s neba bilo zato da ljudima proreknu budućnost, bilo da ih izliječe božanskim odgovorima; tada ni Pitijski Apolon, ni Eskulap, niti itko drugi među onima za koje se drži da su to učinili, ne bi bio bog koji je sišao s neba. On bi doista mogao biti ili bog koji je u dio dobio obvezu da zauvijek boravi na zemlji, te bi tako bio neka vrsta bjegunca iz prebivališta bogova, ili bi mogao biti netko tko nema moći imati udjela u zajedništvu bogova na nebu; ili pak Apolon, Eskulap i oni drugi za koje se vjeruje da čine djela na zemlji, uopće ne bi bili bogovi, nego samo određeni demoni, daleko niži od onih mudraca među ljudima koji se zbog svoje kreposti uzdižu do nebeskoga svoda.
3. Poglavlje
No pogledaj kako se onaj koji u cijeloj svojoj raspravi nikada nije priznao da je epikurovac, u svojoj želji da pobije naša mišljenja, razotkriva kao prebjeg u tu sljedbu. I sada je vrijeme za tebe, čitatelju, koji proučavaš Kelzova djela i daješ svoj pristanak onome što je izneseno, da ili oboriš vjerovanje u Boga koji pohađa ljudski rod i providnošću bdije nad svakim pojedinim čovjekom, ili pak to priznaš i dokažeš lažnost Kelzovih tvrdnji. Ako dakle posve uništiš providnost, time ćeš učiniti lažnima one njegove tvrdnje u kojima dopušta postojanje »Boga i providnosti«, kako bi održao istinitost vlastitoga stajališta; ali ako s druge strane i dalje priznaješ postojanje providnosti jer ne pristaješ uz Kelzovu izreku da »niti je Bog niti je sin Božji sišao niti ima sići k ljudskome rodu«, zašto radije ne bi pomno utvrdio iz tvrdnji izrečenih o Isusu i proročanstava izgovorenih o Njemu, koga to trebamo smatrati onim koji je sišao k ljudskome rodu kao Bog i Sin Božji? Je li to onaj Isus koji je toliko toga rekao i posluživao, ili pak oni koji pod krinkom proročišta i gatanja ne popravljaju ćudoređe svojih štovatelja, nego su k tome otpali od čistoga i svetoga štovanja i časti koja pripada Tvorcu svega, te odvlače duše onih koji ih slušaju od jednoga jedinoga vidljivoga i istinitoga Boga, pod izgovorom iskazivanja časti mnoštvu božanstava?
4. Poglavlje
No budući da on na idućem mjestu govori kao da su Židovi ili kršćani glede onih koji silaze pohoditi ljudski rod odgovorili da su to anđeli: »Ako pak kažete da su to anđeli, kako ih zovete?«, nastavlja on, »Jesu li oni bogovi ili neka druga vrsta bića?«, a zatim nas opet prikazuje kao da odgovaramo: »Neka druga vrsta bića, i vjerojatno demoni«, prijeđimo na razmatranje ovih primjedbi. Mi doista priznajemo da su anđeli »služnički duhovi« i kažemo da se »šalju na službu onima koji će baštiniti spasenje«, te da se uspinju noseći ljudske molitve k najčišćim nebeskim mjestima u svemiru, ili čak k nadnebeskim krajevima koji su još čišći; i da silaze s njih donoseći svakome, prema njegovim zaslugama, ono što je Bog zapovjedio da podijele onima koji imaju primiti Njegova dobročinstva. Naučivši tako iz njihovih službi ta bića nazivati »anđelima«, nalazimo da se u Svetome pismu, zato što su božanski, ponekad nazivaju »bog«, ali ne tako da bi nam bilo zapovjeđeno štovati i klanjati se namjesto Boga onima koji nam služe i donose nam Njegove blagoslove. Jer svaku molitvu, prošnju, posredovanje i zahvalu valja uzdizati Svevišnjemu Bogu po Velikom svećeniku koji je iznad svih anđela, živoj Riječi i Bogu. A samoj ćemo se Riječi također moliti i posredovati, te Njoj prinositi hvale i prošnje, ako smo kadri razlikovati pravilnu uporabu od zloporabe molitve.
5. Poglavlje
Zazivati naime anđele a da se nije stekla spoznaja o njihovoj naravi veća od one koju posjeduju ljudi, bilo bi protivno razumu. No pretpostavimo, u skladu s našom tvrdnjom, da je ta spoznaja o njima, koja je nešto čudesno i otajstveno, uistinu stečena. Tada nam ta spoznaja, objavljujući nam njihovu narav i službe na koje je svaki od njih postavljen, neće dopustiti da s pouzdanjem molimo ikoga drugoga doli Svevišnjega Boga, koji je dostatan za sve, i to po našem Spasitelju Sinu Božjemu, koji je Riječ, i Mudrost, i Istina, i sve ostalo čime Ga nazivaju spisi Božjih proroka i Isusovih apostola. A dovoljno je, da bi nam sveti Božji anđeli bili milostivi i da bi sve činili u našu korist, da raspoloženje našega uma prema Bogu nasljeduje, koliko je god to u moći ljudske naravi, primjer tih svetih anđela, koji opet slijede primjer svojega Boga; te da poimanja koja gajimo o Njegovu Sinu, Riječi, koliko god su nama dostižna, ne budu oprečna jasnijim poimanjima o Njemu koja posjeduju sveti anđeli, nego da im se svakodnevno približavaju u jasnoći i razgovijetnosti. No budući da Kelzo nije čitao naša sveta Pisma, sam sebi daje odgovor kao da dolazi od nas, govoreći kako mi »tvrdimo da su anđeli koji silaze s neba dijeliti dobročinstva ljudskome rodu drukčija vrsta od bogova«, te dodaje da bismo ih »po svoj prilici mi nazvali demonima«, ne uviđajući da naziv »demoni« nije pojam neodređena značenja poput pojma »ljudi«, među kojima su jedni dobri a drugi zli, niti je pak pojam izvrsnosti poput pojma »bogovi«, koji se ne primjenjuje na zle demone, ili na kipove, ili na životinje, nego (od onih koji poznaju božanske stvari) na ono što je uistinu božansko i blaženo; dok se pojam »demoni« uvijek primjenjuje na one zle sile, oslobođene tereta grubljega tijela, koje ljude zavode i ispunjaju ih rastresenostima te ih odvlače od Boga i nadnebeskih misli k stvarima ovdje dolje.
6. Poglavlje
Zatim prelazi na iznošenje sljedeće tvrdnje o Židovima: »Prva točka koja se tiče Židova, a prikladna je izazvati čuđenje, jest to što oni štuju nebo i anđele koji u njemu borave, a ipak mimoilaze i zanemaruju njegove najčasnije i najmoćnije dijelove, kao što su sunce, mjesec i druga nebeska tijela, kako zvijezde stajačice tako i planeti, kao da je moguće da ›cjelina‹ bude Bog, a da njezini dijelovi ne budu božanski; ili (kao da je razumno) s najvećim poštovanjem postupati prema onima za koje se kaže da se ukazuju onima koji su negdje u tami, zaslijepljeni kakvim izopačenim vračanjem, ili sanjaju snove pod utjecajem sjenovitih utvara, dok se oni koji tako jasno i upečatljivo proriču svim ljudima, pomoću kojih nastaju kiša, i vrućina, i oblaci, i grmljavina (kojoj prinose štovanje), i munje, i plodovi, i svakovrsna rodnost, pomoću kojih se Bog njima objavljuje, najistaknutiji glasnici među onim bićima koja su gore, oni koji su uistinu nebeski anđeli, imaju smatrati ništavnima!« Čini se da je Kelzo iznoseći te tvrdnje upao u pomutnju i da ih je napisao na temelju lažnih predodžba o stvarima koje nije razumio; jer svakome tko istražuje običaje Židova i uspoređuje ih s kršćanskima očito je da Židovi koji slijede zakon, koji govoreći u osobi Boga kaže: »Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi«, ne štuju ništa drugo doli Svevišnjega Boga, koji je stvorio nebesa i sve ostalo. Očito je dakle da oni koji žive po zakonu i štuju Stvoritelja neba neće štovati nebo zajedno s Bogom. Štoviše, nitko tko se pokorava Mojsijevu zakonu neće se klanjati anđelima koji su na nebu; i isto tako, kao što se ne klanjaju suncu, mjesecu i zvijezdama, vojsci nebeskoj, oni se ustežu iskazivati štovanje nebu i njegovim anđelima, pokoravajući se zakonu koji proglašava: »I da ne bi, podigavši oči prema nebu i vidjevši sunce, mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, bio zaveden da im se klanjaš i služiš im, koje je Gospodin, Bog tvoj, dodijelio svim narodima.«
7. Poglavlje
Pretpostavivši nadalje da Židovi smatraju nebo Bogom, on dodaje kako je to besmisleno; prekoravajući one koji se klanjaju nebu, ali ne i suncu, mjesecu i zvijezdama, tvrdeći da Židovi to čine, kao da je moguće da »cjelina« bude Bog, a njezini pojedini dijelovi da ne budu božanski. I čini se da on nebo naziva »cjelinom«, a sunce, mjesec i zvijezde njegovim pojedinim dijelovima. Doista, zasigurno ni Židovi ni kršćani ne nazivaju »nebo« Bogom. Neka se ipak dopusti da, kako on tvrdi, Židovi nebo nazivaju Bogom, i pretpostavimo da su sunce, mjesec i zvijezde dijelovi »neba«, što nipošto nije istina, jer ni životinje ni biljke na zemlji nisu nikakav njegov dio, kako je onda istinito, čak i prema mišljenjima Grka, da ako je Bog cjelina, i Njegovi dijelovi moraju biti božanski? Oni svakako govore da je Kozmos uzet kao cjelina Bog, pri čemu ga stoici nazivaju Prvim Bogom, Platonovi sljedbenici Drugim, a neki od njih Trećim. Prema tim filozofima dakle, budući da je cijeli Kozmos Bog, i njegovi su dijelovi božanski; tako da nisu samo ljudska bića božanska, nego i cijelo nerazumno stvorenje, budući da su »dijelovi« Kozmosa; a osim njih, i biljke su božanske. Pa ako su rijeke, i gore, i mora dijelovi Kozmosa, onda, budući da je cijeli Kozmos Bog, jesu li i rijeke i mora također bogovi? No čak ni to Grci neće tvrditi. Ipak, one koji upravljaju rijekama i morima (bilo demone bilo bogove, kako ih nazivaju), oni bi nazvali bogovima. Iz ovoga dakle slijedi da je opća Kelzova tvrdnja, čak i prema Grcima koji drže do nauka o Providnosti, lažna, naime da ako je neka »cjelina« bog, i njezini dijelovi nužno moraju biti božanski. No iz Kelzova nauka slijedi da, ako je Kozmos Bog, sve što je u njemu jest božansko, budući da su to dijelovi Kozmosa. Prema tome shvaćanju, i životinje, poput muha, komaraca, crva i svake vrste zmija, kao i ptica i riba, bile bi božanske, što je tvrdnja koju ne bi iznijeli ni oni koji zastupaju da je Kozmos Bog. Ali Židovi, koji žive po Mojsijevu zakonu, premda možda ne znaju kako prihvatiti tajanstveni smisao zakona koji se prenosi nejasnim jezikom, neće tvrditi da su bilo nebo bilo anđeli Bog.
8. Poglavlje
Budući da tvrdimo kako je on upao u pomutnju uslijed lažnih predodžba koje je upio, hajde da ih pokažemo prema našim najboljim silama, te dokažemo kako, premda Kelzo smatra židovskim običajem klanjati se nebu i anđelima u njemu, takav običaj uopće nije židovski, nego je kršenje židovstva, kao što je to i iskazivanje štovanja suncu, mjesecu i zvijezdama, kao i kumirima. Naći ćete u najmanju ruku u knjizi proroka Jeremije riječi Božje koje po ustima prorokovim kore židovski narod zato što iskazuje štovanje takvim predmetima i što prinosi žrtve kraljici neba i svoj vojsci nebeskoj. Spisi kršćana k tome pokazuju, koreći grijehe počinjene među Židovima, da su oni, kada je Bog napustio taj narod zbog određenih grijeha, počinili i te grijehe (štovanja idola). Jer u Djelima apostolskim o Židovima stoji zapisano da se »Bog odvrati i prepusti ih da štuju vojsku nebesku, kao što je pisano u Knjizi proročkoj: Jeste li mi prinosili klanice i žrtve četrdeset godina u pustinji, dome Izraelov? Nego, prihvatili ste šator Molohov i zvijezdu boga vašega Remfana, likove koje načiniste da im se klanjate.« A u spisima Pavla, koji je bio pomno odgojen u židovskim običajima, a potom obraćen na kršćanstvo čudesnim ukazanjem Isusovim, mogu se pročitati sljedeće riječi u Poslanici Kološanima: »Neka vas nitko ne lišava nagrade samovoljnom poniznošću i štovanjem anđela, upuštajući se u ono što nije vidio, bezrazložno napuhan svojom tjelesnom pameću, a ne držeći se Glave iz koje sve tijelo, opskrbljeno i povezano zglobovima i vezama, raste Božjim rastom.« No Kelzo, ne pročitavši te retke niti doznavši njihov sadržaj iz bilo kojega drugog izvora, prikazao je, ne znam kako, da Židovi ne krše svoj zakon klanjajući se nebesima i anđelima u njima.
9. Poglavlje
I nastavljajući još uvijek donekle smušen, ne trudeći se uvidjeti što pripada samoj stvari, iznio je svoje mišljenje da su Židovi, potaknuti zaklinjanjima što se rabe u opsjenarstvu i vračanju (uslijed kojih se pojavljuju stanovite utvare, pokoravajući se bajanjima kojima se služe čarobnjaci), navedeni da se klanjaju anđelima na nebu, ne primjećujući da se to protivi njihovu Zakonu, koji je onima što su obdržavali takve običaje rekao: »Ne obraćajte se na zazivače duhova i ne tražite vračare, da se njima ne onečistite: Ja sam Gospodin, Bog vaš.« Trebao je dakle ili uopće ne pripisivati takav običaj Židovima, budući da je primijetio kako se oni drže svoga Zakona i nazvao ih »onima koji žive po svome Zakonu«, ili pak, ako im ga je već pripisao, trebao je pokazati da su Židovi to činili kršeći svoje propise. No nadalje, kao što prestupaju svoj Zakon oni koji iskazuju štovanje onome što se navodno ukazuje onima koji su zahvaćeni tminom i zaslijepljeni vračanjem te onima koji snivaju sne zbog nejasnih utvara što im se predočuju, isto tako prestupaju Zakon i oni koji prinose žrtve suncu, mjesecu i zvijezdama. Stoga je velika nedosljednost u tome što isti čovjek tvrdi kako Židovi pomno obdržavaju svoj Zakon time što se ne klanjaju suncu, mjesecu i zvijezdama, dok ga u pogledu neba i anđela ne obdržavaju tako pomno.
Poglavlje 10
Ako je pak potrebno da iznesemo obranu zašto odbijamo jednako s anđelima, suncem, mjesecom i zvijezdama priznavati bogovima one koje Grci nazivaju »očitim i vidljivim« božanstvima, odgovorit ćemo da Mojsijev Zakon zna kako je njih Bog razdijelio svim narodima pod nebom, ali ne i onima koje je Bog izabrao za svoj izabrani narod iznad svih naroda na zemlji. Jer napisano je u Knjizi Ponovljenog zakona: »I da ne bi, podigavši oči prema nebu i vidjevši sunce, mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, bio zaveden da im se klanjaš i služiš im, koje je Gospodin, Bog tvoj, dodijelio svim narodima pod cijelim nebom. A vas je Gospodin uzeo i izveo vas iz peći željezne, iz Egipta, da mu budete narod baštine, kao što ste danas.« Hebrejski narod, dakle, budući da ga je Bog nazvao »izabranim rodom, kraljevskim svećenstvom, svetim pukom, narodom stečenim«, o kojemu je glason Gospodnjim upućenim Abrahamu unaprijed rečeno: »Pogledaj prema nebu i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti; i reče mu: Toliko će biti potomstvo tvoje«, imajući tako nadu da će postati poput zvijezda nebeskih, nije mogao pasti na koljena pred onim bićima kojima je trebao postati sličan kao ishod svoga razumijevanja i obdržavanja Božjega Zakona. Jer rečeno im je bilo: »Gospodin, Bog naš, umnožio nas je; i evo, danas vas ima kao zvijezda nebeskih.« U Knjizi proroka Daniela također se nalaze ova proroštva koja se odnose na one što će imati udjela u uskrsnuću: »U ono će se vrijeme spasiti tvoj narod, svaki koji se nađe zapisan u knjizi. I mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, jedni za život vječni, a drugi za sramotu i vječni prijekor. I razumni će svijetliti kao sjaj nebeskoga svoda, i oni koji mnoge privedoše pravednosti kao zvijezde u sve vijeke vjekova«, i tako dalje. Otuda i Pavao, govoreći o uskrsnuću, veli: »Ima i tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drukčiji je sjaj nebeskih, a drukčiji zemaljskih. Drukčiji je sjaj sunca, drukčiji sjaj mjeseca, a drukčiji sjaj zvijezda; jer se zvijezda od zvijezde razlikuje u sjaju. Tako je i s uskrsnućem mrtvih.« Nije dakle bilo u skladu s razumom da oni koji su uzvišeno poučeni da se uzdignu iznad svih stvorenih stvari i da se nadaju uživanju najslavnijih nagrada kod Boga poradi svojih krjeposnih života, i koji su čuli riječi: »Vi ste svjetlost svijeta«, te: »Neka tako svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima«, i koji su vršenjem posjedovali tu blistavu i neuvelu mudrost, ili su zadobili čak i sam »odsjaj vječne svjetlosti«, budu toliko zadivljeni pukom vidljivom svjetlošću sunca, mjeseca i zvijezda da bi se poradi te njihove osjetilne svjetlosti smatrali (premda posjeduju tako veliko razumsko svjetlo spoznaje, i istinsko svjetlo, i svjetlost svijeta, i svjetlost ljudi) na neki način nižima od njih te im se klanjali. Jer njih bi trebalo štovati, ako uopće trebaju primati štovanje, ne poradi osjetilne svjetlosti kojoj se mnoštvo divi, nego poradi razumskoga i istinskoga svjetla, ako su doista zvijezde na nebu razumna i krjeposna bića, prosvijetljena svjetlom spoznaje po onoj mudrosti koja je »odsjaj vječne svjetlosti«. Jer ta njihova osjetilna svjetlost djelo je Stvoritelja svega, dok je ono razumsko svjetlo izvedeno možda iz načela slobodne volje u njima.
Poglavlje 11
Ali čak ni to samo razumsko svjetlo ne smije štovati onaj tko motri i razumije istinsko svjetlo, dioništvom u kojem su i ona prosvijetljena; niti onaj tko motri Boga, Oca istinskoga svjetla, o kojemu je rečeno: »Bog je svjetlost i u njemu nema nikakve tame.« Doista, oni koji štuju sunce, mjesec i zvijezde zato što je njihova svjetlost vidljiva i nebeska, ne bi se poklonili iskri vatre ili svjetiljci na zemlji, jer vide neusporedivu uzvišenost onih predmeta koji se smatraju dostojnima štovanja u odnosu na svjetlost iskri i svjetiljaka. Tako i oni koji razumiju da je Bog svjetlost, i koji su spoznali da je Sin Božji »istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet«, te koji shvaćaju i kako on govori: »Ja sam svjetlost svijeta«, ne bi razumno prinosili štovanje onome što je poput iskre u suncu, mjesecu i zvijezdama u usporedbi s Bogom, koji je svjetlost od istinskoga svjetla. I ne govorimo mi tako o suncu, mjesecu i zvijezdama s namjerom da umanjimo ta velika djela Božje stvaralačke moći, ili da ih nazovemo, po uzoru na Anaksagoru, »užarenim masama«, nego zato što opažamo neizrecivu uzvišenost Božjega božanstva i božanstva njegova jedinorođenoga Sina, koje nadilazi sve druge stvari. I uvjereni da se i samo sunce, i mjesec, i zvijezde mole Svevišnjemu Bogu po njegovu jedinorođenom Sinu, smatramo nedoličnim moliti se onim bićima koja i sama prinose molitve Bogu, budući da bi i ona sama više voljela da svoje prošnje upućujemo Bogu kojemu se i ona mole, negoli da ih usmjerujemo dolje k njima samima ili da svoju snagu molitve dijelimo između Boga i njih. I ovdje mogu upotrijebiti ovu poredbu, koja se odnosi na tu točku: Naš Gospodin i Spasitelj, čuvši da mu se jednom prilikom netko obratio riječima »Učitelju dobri«, upućujući onoga koji se time poslužio na vlastitoga Oca, rekao je: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog Otac.« A budući da je bilo u skladu sa zdravim razumom da to rekne Sin o Očevoj ljubavi, kao slika dobrote Božje, zašto ne bi sunce s još većim razlogom reklo onima koji mu se klanjaju: Zašto me štujete? »Jer Gospodinu Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinomu služi«; jer on je onaj kojemu ja i svi koji su sa mnom služimo i klanjamo se. I premda netko možda nije tako uzvišen kao sunce, neka se ipak takav moli Riječi Božjoj, koja ga može iscijeliti, a još više njezinu Ocu, koji je i pravednicima negdašnjih vremena »poslao riječ svoju i ozdravio ih, i izbavio ih iz propasti njihove«.
Poglavlje 12
Bog se dakle u svojoj dobroti spušta k ljudskome rodu, ne u kakvu prostornom smislu, nego svojom providnošću; dok je Sin Božji, ne samo za vrijeme boravka na zemlji, nego u svako vrijeme sa svojim učenicima, ispunjavajući obećanje: »Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« I ako loza ne može donijeti roda ako ne ostane na trsu, očito je da ni učenici Riječi, koji su razumne loze istinskoga trsa Riječi, ne mogu donositi plodove krjeposti ako ne ostanu na istinskom trsu, Kristu Božjemu, koji je s nama prostorno ovdje dolje na zemlji, i koji je s onima što prianjaju uz njega u svim krajevima svijeta, te je na svim mjestima i s onima koji ga ne poznaju. To drugo biva očito po onome Ivanu koji je napisao Evanđelje, kada je, govoreći u osobi Ivana Krstitelja, rekao: »Među vama stoji koga vi ne poznajete; on je onaj koji dolazi za mnom.« I besmisleno je, dok je onaj koji ispunjava nebo i zemlju, i koji je rekao: »Ne ispunjavam li ja nebo i zemlju? riječ je Gospodnja«, s nama i blizu nas (jer vjerujem mu kada veli: »Ja sam Bog izbliza, a ne Bog izdaleka, riječ je Gospodnja«), tražiti da se molimo suncu ili mjesecu, ili kojoj od zvijezda, čiji utjecaj ne dopire do cijeloga svijeta. No, poslužimo se i samim Kelzovim riječima, neka se dopusti da »sunce, mjesec i zvijezde naviještaju kišu, i žegu, i oblake, i gromove«, zašto onda, ako doista naviještaju tako velike stvari, ne bismo radije iskazivali štovanje Bogu, čije su one sluge u izricanju tih predviđanja, te iskazivali strahopoštovanje njemu radije negoli njegovim prorocima? Neka dakle predviđaju približavanje munja, i plodova, i svakovrsnih proizvoda, i neka sve takve stvari budu pod njihovom upravom; ipak nećemo poradi toga štovati one koji i sami prinose štovanje, kao što ne štujemo ni Mojsija, ni one proroke koji su od Boga došli poslije njega, a koji su naviještali bolje stvari od kiše, i žege, i oblaka, i gromova, i munja, i plodova, i svakovrsnih proizvoda vidljivih osjetilima. Štoviše, čak i kad bi sunce, mjesec i zvijezde bili kadri prorokovati bolje stvari od kiše, čak ni tada nećemo njih štovati, nego Oca proroštava koja su u njima, i Riječ Božju, njihova poslužitelja. No neka se i uzme da su oni njegovi glasnici i uistinu vjesnici neba, zašto čak ni tada ne bismo trebali štovati Boga kojega oni samo proglašuju i navješćuju, radije negoli one koji su glasnici i vjesnici?
Poglavlje 13
Celz, štoviše, pretpostavlja da sunce, mjesec i zvijezde mi smatramo bezvrijednima. No što se njih tiče, priznajemo da i oni »iščekuju objavljenje sinova Božjih«, budući da su za sada podvrgnuti »ispraznosti« svojih tvarnih tijela, »zbog onoga koji ih podvrgnu u nadi«. No da je Celz čitao bezbrojna druga mjesta gdje govorimo o suncu, mjesecu i zvijezdama, a osobito ova: »Hvalite ga, sve zvijezde i svjetlosti«, te: »Hvalite ga, nebesa nad nebesima«, ne bi o nama rekao da tako moćna bića, koja »silno hvale« Gospodina Boga, smatramo bezvrijednima. Niti je Celz poznavao odlomak: »Jer žudno iščekivanje stvorenja čeka objavljenje sinova Božjih. Jer stvorenje je podvrgnuto ispraznosti, ne svojevoljno, nego zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi; jer i samo će se stvorenje osloboditi od ropstva raspadljivosti u slavnu slobodu djece Božje.« I ovim riječima privedimo kraju našu obranu protiv optužbe da ne štujemo sunce, mjesec i zvijezde. Iznesimo sada one njegove tvrdnje koje slijede, kako bismo mu, ako Bog dâ, u odgovoru uputili razloge kakve bude predložilo svjetlo istine.
Poglavlje 14
Sljedeće su, dakle, njegove riječi: »Ludost je s njihove strane pretpostavljati da će, kada Bog, kao da je kakav kuhar, donese oganj koji ima sažeći svijet, sav preostali ljudski rod izgorjeti, dok će oni jedini preostati, ne samo oni među njima koji tada budu živi, nego i oni koji su već odavno mrtvi, a koji će ustati iz zemlje zaogrnuti istim onim tijelom kao i za života; jer takva je nada naprosto nada kakvu bi mogli gajiti crvi. Jer kakva je to ljudska duša koja bi još uvijek čeznula za tijelom što je bilo podložno raspadanju? Otuda i ovo vaše mišljenje ne dijele pojedini kršćani, te ga proglašuju nadasve podlim, odvratnim i nemogućim; jer kakvo je to tijelo koje bi se, nakon što je potpuno istrunulo, moglo vratiti svojoj prvotnoj naravi i u ono isto prvo stanje iz kojega je palo u raspad? Ne mogavši dati nikakav odgovor, utječu se najapsurdnijem pribježištu, to jest da je Bogu sve moguće. Pa ipak, Bog ne može činiti ono što je sramotno, niti želi činiti ono što se protivi njegovoj naravi; niti bi Bog, ako biste u skladu sa zloćom vlastitoga srca poželjeli išta što je zlo, to izvršio; niti smijete smjesta povjerovati da će to biti učinjeno. Jer Bog ne vlada svijetom da bi udovoljavao neurednim željama ili dopuštao nered i zbrku, nego da bi upravljao naravlju koja je uspravna i pravedna. Za dušu bi, doista, mogao providjeti vječni život; dok su mrtva tijela, naprotiv, kako primjećuje Heraklit, bezvrijednija od gnoja. Bog, međutim, niti može niti hoće, protivno svakom razumu, proglasiti da tijelo, koje je puno onoga što nije čak ni časno spominjati, ima postojati zauvijek. Jer on je razum svega što postoji, pa stoga ne može činiti ništa što se protivi razumu ili što se protivi njemu samome.«
Poglavlje 15
Pogledajte sada ovdje na samome početku kako, izrugujući učenje o općem požaru svijeta, koje su zastupali stanoviti Grci raspravljajući o toj temi u filozofskom duhu koji ne treba podcjenjivati, želi prikazati da mi, »predočujući Boga takoreći kao kuhara, držimo vjerovanje u opći požar«; ne uviđajući da je, kako su pojedini Grci smatrali (možda primivši obavijest od drevnoga naroda Hebreja), to pročišćujući oganj koji se donosi na svijet, a vjerojatno i na svakoga od onih kojima je potrebna kazna ognjem i ujedno ozdravljenje, budući da on uistinu žeže, ali ne uništava one koji su bez tvarnoga tijela, kojemu je potrebno da bude uništeno tim ognjem, a koji žeže i uništava one što su svojim djelima, riječima i mislima nazidali drvo, sijeno ili slamu u onome što se slikovito naziva »građevinom«. I sveto Pismo veli da će Gospodin, poput ognja talioničkoga i luga bjelilačkoga, pohoditi svakoga od onih kojima je potrebno očišćenje zbog miješanja poplave opake tvari što potječe iz njihove zle naravi u njima; onih kojima je potreban oganj, velim, kako bi pročistio, takoreći, trosku onih koji su pomiješani s bakrom, kositrom i olovom. I tko hoće, može to naučiti od proroka Ezekiela. No da mi kažemo kako Bog donosi oganj na svijet ne poput kuhara, nego poput Boga, koji je dobročinitelj onima kojima je potrebna stega ognja, posvjedočit će prorok Izaija, u čijim je spisima zabilježeno da se grješnomu narodu ovako obratilo: »Budući da imaš živo ugljevlje ognjeno, sjedi na njih: oni će ti biti na pomoć.« Pismo je pak prikladno prilagođeno mnoštvima onih koji će ga čitati, jer nejasno govori o stvarima koje su žalosne i turobne, kako bi zastrašilo one koji se nikakvim drugim sredstvom ne mogu spasiti od potopa svojih grijeha, premda će čak i tada pozorni čitatelj jasno otkriti svrhu koja se ima postići tim žalosnim i bolnim kaznama nad onima koji ih podnose. Dostatno je, međutim, za sada navesti riječi Izaijine: »Radi imena svojega pokazat ću gnjev svoj, i slavu svoju dovest ću na tebe, da te ne zatrem.« Bili smo dakle primorani nejasnim izrazima spomenuti pitanja koja nisu prikladna za shvaćanje jednostavnih vjernika, kojima je potrebna jednostavnija pouka riječima, kako se ne bi činilo da ostavljamo bez pobijanja Kelzovu optužbu da »Bog donosi oganj koji ima uništiti svijet, kao da je kakav kuhar«.
Poglavlje 16
Iz onoga što je rečeno razboritim će slušateljima biti bjelodano kako moramo odgovoriti na sljedeće: »Sav će preostali rod biti posve spaljen, a samo će oni preostati.« Uistinu, ne treba se čuditi ako su takve misli gajili oni među nama koje Pismo naziva »ludima« ovoga svijeta, »neznatnima«, »prezrenima« i onima »kojih nema«, jer »ludošću propovijedanja svidjelo se Bogu spasiti one koji vjeruju, pošto u Božjoj mudrosti svijet mudrošću ne upozna Boga«, budući da takvi pojedinci nisu kadri jasno razabrati smisao svakoga pojedinog odlomka ili pak ne žele posvetiti potrebno slobodno vrijeme istraživanju Pisma, unatoč Isusovoj zapovijedi: »Istražujte Pisma.« To su, nadalje, njegove predodžbe o ognju što će ga Bog svesti na svijet i o kaznama koje će snaći grešnike. I možda, kao što priliči djeci da im se neke stvari izlože na način prikladan njihovu djetinjem stanju, kako bi ih se, jer su vrlo nježne dobi, obratilo na bolji način života; tako je i onima koje Riječ naziva »ludima ovoga svijeta«, »neznatnima« i »prezrenima«, prikladan pravičan i očit smisao odlomaka o kaznama, budući da ne mogu primiti nijedan drugi način obraćenja doli onoga koji biva po strahu i predočavanju kazne, te tako budu spašeni od mnogih zala koja bi ih snašla. Pismo stoga objavljuje da će preostati samo oni koji su nepovrijeđeni ognjem i kaznama, naime oni čija su mišljenja, ćudoređe i um u najvišem stupnju očišćeni; dok će, s druge strane, oni drugačije naravi, naime oni koji po svojim zaslugama iziskuju primjenu kazne ognjem, biti zahvaćeni tim patnjama s obzirom na svršetak kakav Bogu priliči privesti onima koji su stvoreni na njegovu sliku, ali su živjeli protivno volji one naravi koja je po njegovoj slici. I to je naš odgovor na tvrdnju: »Sav će preostali rod biti posve spaljen, a samo će oni preostati.«
Poglavlje 17
Zatim, na drugome mjestu, pošto je ili sam pogrešno shvatio sveta Pisma ili one tumače koji ih nisu razumjeli, nastavlja tvrditi kako »mi kažemo da će u vrijeme pohoda koji ima doći na svijet po ognju očišćenja preostati ne samo oni koji tada budu živi, nego i oni koji su već odavna umrli«; ne primjećujući da je tajanstvenom vrstom mudrosti Isusov apostol rekao: »Nećemo svi usnuti, ali ćemo se svi preobraziti, u tren oka, na posljednju trublju; jer zatrubit će trublja i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti.« A trebao je primijetiti što je mislio onaj koji je izgovorio te riječi, kao netko tko nipošto nije bio mrtav, koji je načinio razliku između sebe i sebi sličnih te mrtvih, i koji je potom rekao: »Mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi« i »mi ćemo se preobraziti.« I kao dokaz da je takvo bilo apostolovo značenje pri pisanju onih riječi koje sam naveo iz Prve poslanice Korinćanima, navest ću i iz Prve poslanice Solunjanima, u kojoj Pavao, kao onaj koji je živ i budan te različit od onih koji spavaju, govori ovako: »Jer ovo vam velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli; jer sam će Gospodin sići s neba na zapovijed, na glas arkanđelov i na trublju Božju.« Zatim opet, nakon toga, znajući da osim njega i njemu sličnih ima i drugih mrtvih u Kristu, dodaje riječi: »Mrtvi u Kristu uskrsnut će najprije; zatim ćemo mi živi, preostali, biti zajedno s njima poneseni na oblacima u susret Gospodinu u zrak.«
Poglavlje 18
No budući da se naširoko rugao nauku o uskrsnuću tijela, koji se propovijeda u Crkvama i koji razboritiji vjernik jasnije razumije; i kako nije potrebno ponovno navoditi njegove riječi, koje su već iznesene, izložimo i utvrdimo prema našim mogućnostima nekoliko točaka izričito namijenjenih našim čitateljima glede toga prijepora, kao u apologetskom djelu usmjerenom protiv tuđinca vjeri i poradi onih koji su još »djeca koju valovi bacaju i vjetar svakog nauka nosi amo-tamo, u varanju ljudi i lukavštini koja vreba da zavede«. Ni mi, dakle, niti sveta Pisma ne tvrdimo da će s istim tijelima, bez promjene na uzvišenije stanje, »oni koji su odavna umrli ustati iz zemlje i ponovno živjeti«; jer tako govoreći Kelzo iznosi lažnu optužbu protiv nas. Jer možemo poslušati mnoga mjesta iz Pisma koja raspravljaju o uskrsnuću na način dostojan Boga, premda za sada može biti dovoljno navesti Pavlove riječi iz Prve poslanice Korinćanima, gdje veli: »Ali reći će netko: Kako uskrsuju mrtvi? I s kakvim li tijelom dolaze? Bezumniče, ono što siješ ne oživljava ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo koje će nastati, nego golo zrno, recimo pšenično ili neko drugo; a Bog mu daje tijelo kako je htio, i to svakom sjemenu njegovo vlastito tijelo.« Pazite dakle kako u tim riječima veli da se sije »ne ono tijelo koje će nastati«; nego da iz tijela koje se sije i golo baca u zemlju, pri čemu Bog svakome sjemenu daje njegovo vlastito tijelo, biva takoreći uskrsnuće: iz sjemena bačena u zemlju izrasta stabljika, kao primjerice kod gorušičina bilja, ili pak veće stablo, kao kod masline ili neke druge voćke.
Poglavlje 19
Bog, dakle, svakoj stvari daje njezino vlastito tijelo kako hoće: kao u slučaju biljaka koje se siju, tako i u slučaju onih bića koja se takoreći siju umiranjem, i koja u pravo vrijeme primaju, iz onoga što je »posijano«, tijelo koje je Bog namijenio svakome po njegovim zaslugama. I možemo čuti, nadalje, kako nas Pismo naširoko poučava o razlici između onoga što je takoreći »posijano« i onoga što iz toga takoreći »uskrsava«, ovim riječima: »Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u sili; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno.« I tko ima sposobnost, neka shvati značenje riječi: »Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; a kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.« Premda je apostol htio prikriti tajanstveni smisao odlomka, koji nije bio prikladan jednostavnijem staležu vjernika i shvaćanju običnoga puka, koji je svojom vjerom potaknut stupiti na bolji životni put, ipak je poslije bio primoran reći, kako ne bismo krivo shvatili njegovu misao, nakon riječi »nosite sliku nebeskoga«, također i ove riječi: »A ovo velim, braćo: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega, niti raspadljivost baštini neraspadljivost.« Zatim, znajući da se u tome odlomku krije tajanstven i otajstven smisao, kako i priliči onome koji je u svojim poslanicama onima što dolaze poslije njega ostavljao riječi pune dubokog značenja, dodaje sljedeće: »Evo, otajstvo vam kazujem«; što je njegov uobičajeni način kada uvodi stvari dublje i otajstvenije naravi, takve koje se s pravom skrivaju od mnoštva, kako je napisano u Tobijinoj knjizi: »Dobro je skrivati tajnu kraljevu, ali je časno razglašavati Božja djela«, na način sukladan istini i Božjoj slavi, te na korist mnoštvu. Naša nada, dakle, nije »nada crva, niti naša duša čezne za tijelom koje je vidjelo raspadljivost«; jer premda joj je tijelo možda potrebno radi kretanja od mjesta do mjesta, ona ipak razumije, budući da je razmatrala mudrost odozgor, sukladno izreci: »Usta pravednikova zborit će mudrost«, razliku između »zemaljskoga doma«, u kojemu je šator zdanja što će se raspasti, i onoga u kojemu pravednici uzdišu opterećeni, ne želeći »svući« šator, nego se »zaodjenuti«, da bi tim zaodijevanjem smrtno bilo progutano od života. Jer, po tome što je sva narav tijela raspadljiva, raspadljivi šator mora se obući u neraspadljivost; a onaj njegov drugi dio, budući da je smrtan i podložan smrti koja slijedi grijeh, mora se obući u besmrtnost, kako bi se, kada se raspadljivo obuče u neraspadljivost, a smrtno u besmrtnost, tada zbilo ono što su odavna prorekli proroci: uništenje »pobjede« smrti, jer nas je bila pobijedila i podvrgnula svojoj vlasti, i njezina »žalca« kojim bode nesavršeno branjenu dušu i zadaje joj rane što proistječu iz grijeha.
Poglavlje 20
No budući da su naša stajališta o uskrsnuću, koliko je vrijeme dopuštalo, ovom prigodom djelomično iznesena, jer smo taj predmet sustavno i podrobnije ispitali na drugim mjestima naših spisa; i kako sada moramo valjanim rasuđivanjem pobiti Kelzove zablude, koji niti razumije smisao našega Pisma niti ima sposobnost prosuditi da smisao naših mudraca ne trebaju određivati oni pojedinci koji ne ispovijedaju ništa više doli jednostavnu vjeru u kršćanski sustav, pokažimo da su ljudi, koje ne valja olako cijeniti zbog njihovih moći rasuđivanja i dijalektičkih istančanosti, izricali vrlo apsurdna mišljenja. I ako im se moramo podsmijevati kao prijezira vrijednim babljim bajkama, njima se prije negoli našemu izvještaju moramo podsmijehnuti. Učenici Trijema tvrde da će nakon određenog razdoblja godina doći do spaljivanja svijeta, a nakon toga do uređenja stvari u kojemu će sve ostati nepromijenjeno u usporedbi s prijašnjim uređenjem svijeta. Oni pak među njima koji su iskazivali poštovanje prema tome nauku govorili su da će na kraju ciklusa nastupiti promjena, premda iznimno neznatna, u odnosu na ono što je prevladavalo tijekom prethodnoga. I ti ljudi ustraju u tome da će se u sljedećem ciklusu dogoditi iste stvari, te da će Sokrat ponovno biti Sofroniskov sin i rođeni Atenjanin; a Fenareta, udana za Sofroniska, ponovno će postati njegova majka. I premda ne spominju riječ »uskrsnuće«, na djelu pokazuju da će Sokrat, koji je svoje podrijetlo vukao iz sjemena, ponovno proizići iz Sofroniskova sjemena i oblikovati se u Fenaretinoj utrobi; te da će, odgojen u Ateni, prionuti uz studij filozofije, kao da je njegova prijašnja filozofija ponovno uskrsnula i kao da ni u čemu neće biti drugačija nego što je bila prije. Anit i Melit također će ponovno ustati kao Sokratovi tužitelji, a vijeće Areopaga osudit će ga na smrt! No još je smješnije to što će se Sokrat zaodjenuti haljinama koje se nipošto neće razlikovati od onih što ih je nosio tijekom prijašnjega ciklusa, te će živjeti u istome nepromijenjenom stanju siromaštva i u istome nepromijenjenom gradu Ateni! I Falaris će ponovno izigravati tiranina, a njegov mjedeni bik izvijat će svoju riku iz glasova žrtava zatvorenih u njemu, nepromijenjenih u odnosu na one koji su bili osuđeni u prijašnjem ciklusu! I Aleksandar Ferski također će ponovno tiranizirati s okrutnošću nepromijenjenom iz prijašnjih vremena, te će osuditi na smrt iste one »nepromijenjene« pojedince kao i prije. No koja je potreba ulaziti u pojedinosti nauka što ga o takvim stvarima zastupaju stoički filozofi, a koji izmiče Kelzovu ruglu i koji on možda čak i štuje, budući da Zenona drži mudrijim čovjekom od Isusa?
Poglavlje 21
Učenici Pitagore i Platona, premda se čini da zastupaju neraspadljivost svijeta, ipak upadaju u slične zablude. Jer kako planeti nakon određenih točno utvrđenih ciklusa zauzimaju iste položaje i stupaju u iste međusobne odnose, sve će na zemlji, tvrde oni, biti nalik onome kako je bilo u vrijeme kada je u svijetu postojao isti taj položaj planetarnih odnosa. Iz toga stajališta nužno slijedi da će, kada nakon proteka dugotrajnoga ciklusa planeti dođu u iste međusobne odnose u kojima su se nalazili u Sokratovo doba, Sokrat ponovno biti rođen od istih roditelja i pretrpjeti isti postupak, optužen od Anita i Melita te osuđen od vijeća Areopaga! Učenjaci među Egipćanima, štoviše, zastupaju slična stajališta, pa ipak se s njima postupa s poštovanjem i ne navlače na se ruglo Kelza i njemu sličnih; dok mi, koji tvrdimo da Bog svime upravlja razmjerno odnosu slobodne volje svakoga pojedinca i da se sve neprestano privodi u bolje stanje, ukoliko to dopušta, i koji znamo da narav naše slobodne volje dopušta pojavu nepredvidivih događaja, jer je nesposobna primiti posvemašnju nepromjenjivost Božju, ipak ne izgledamo kao oni koji govore išta vrijedno pomna ispitivanja.
Poglavlje 22
Neka nitko, međutim, ne posumnja da govoreći ovako pripadamo onima koji se doista nazivaju kršćanima, ali odbacuju nauk o uskrsnuću kako se naučava u Pismu. Jer ti ljudi ne mogu, ukoliko se primijene njihova načela, uopće dokazati da stabljika ili stablo koje izrasta potječe iz pšeničnoga zrna ili bilo čega drugoga što je bačeno u zemlju; dok mi, koji vjerujemo da ono što se »sije« ne »oživljava« ako ne umre, i da se ne sije tijelo koje će nastati, jer Bog mu daje tijelo kako hoće, uskrisujući ga u neraspadljivosti pošto je posijano u raspadljivosti; i pošto je posijano u sramoti, uskrisujući ga u slavi; i pošto je posijano u slabosti, uskrisujući ga u sili; i pošto je posijano tijelo naravno, uskrisujući ga kao duhovno, mi čuvamo i nauk Crkve Kristove i veličanstvo božanskoga obećanja, dokazujući također mogućnost njegova ispunjenja ne pukom tvrdnjom, nego razlozima; znajući da premda nebo i zemlja, i ono što je u njima, mogu proći, ipak njegove riječi o svakoj pojedinoj stvari, budući da su kao dijelovi cjeline ili vrste roda izreke Onoga koji bijaše Bog Riječ, koji u početku bijaše kod Boga, nipošto neće proći. Jer želimo slušati Onoga koji je rekao: »Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.«
Poglavlje 23
Mi dakle ne tvrdimo da tijelo koje je podleglo raspadljivosti ponovno poprima svoju prvotnu narav, ništa više negoli što se pšenično zrno koje je istrunulo vraća u svoje prijašnje stanje. No tvrdimo da kao što iz pšeničnoga zrna izrasta stabljika, tako je u tijelo usađena određena snaga koja se ne uništava i iz koje tijelo uskrsava u neraspadljivosti. Filozofi Trijema pak, uslijed mišljenja koja zastupaju o nepromjenjivosti stvari nakon određenoga ciklusa, tvrde da će se tijelo, pošto prođe potpuno raspadanje, vratiti u svoje prvotno stanje i ponovno poprimiti onu prvu narav iz koje je prešlo u stanje raspada, utvrđujući te točke, kako misle, neoborivim dokazima. Mi se međutim ne utječemo posve besmislenu pribježištu govoreći da je Bogu sve moguće; jer znamo shvatiti tu riječ »sve« tako da se ne odnosi niti na ono što je nebivajuće niti na ono što je nezamislivo. No istodobno tvrdimo da Bog ne može učiniti ono što je sramotno, jer bi tada bio kadar prestati biti Bog; jer učini li išta što je sramotno, on nije Bog. Budući pak da on postavlja načelo kako »Bog ne želi ono što je protivno naravi«, moramo načiniti razliku i reći: ustvrdi li tko da je zloća protivna naravi, dok mi tvrdimo da »Bog ne želi ono što je protivno naravi«, bilo ono što izvire iz zloće ili iz nerazumna načela, ipak, događaju li se takve stvari po riječi i volji Božjoj, moramo smjesta i nužno držati da one nisu protivne naravi. Stoga ono što čini Bog, premda jest ili se nekima može činiti nevjerojatnim, nije protivno naravi. I ako moramo ustrajati na snazi riječi, rekli bismo da u usporedbi s onim što se općenito shvaća kao »narav« postoje određene stvari koje nadilaze njezinu moć, a koje bi Bog mogao u svako doba učiniti; kao, na primjer, uzdižući čovjeka iznad razine ljudske naravi i dajući mu da prijeđe u bolje i božanskije stanje, te ga u tome stanju čuvajući sve dok onaj koji je predmet njegove skrbi svojim djelima pokazuje da želi postojanost njegove pomoći.
Poglavlje 24
Nadalje, kao što smo već rekli da bi za Boga željeti bilo što što je nedostojno Njega samoga značilo uništenje Njegova božanskoga bića, dometnut ćemo i to da ako čovjek, u skladu s pokvarenošću svoje naravi, poželi išta gnusno, Bog to ne može udijeliti. I sada na Kelzove tvrdnje ne odgovaramo u duhu prepirke, nego ih istražujemo u duhu istine, slažući se s njegovim stavom da »On nije Bog neumjerenih želja, niti zablude i nereda, nego naravi pravedne i pravične«, jer je On izvor svega dobra. I priznajemo da On može duši pružiti vječni život, te da posjeduje ne samo »moć«, nego i »htijenje«. S obzirom na ta promišljanja, nipošto nas ne uznemiruje Heraklitova tvrdnja, koju Kelzo prihvaća, da »mrtva tjelesa valja izbaciti kao bezvrjednija od gnoja«; pa ipak, čak bi i glede toga netko mogao reći da gnoj doista valja izbaciti, dok mrtva ljudska tjelesa, poradi duše koja je u njima prebivala, osobito ako je bila krjeposna, ne bi trebalo izbaciti. Jer u skladu s onim zakonima koji počivaju na načelima pravičnosti, tjelesa se smatraju dostojnima ukopa, uz počasti koje se iskazuju u takvim prigodama, kako se ne bi, koliko je god to moguće izbjeći, nanijela uvreda duši koja je u njima prebivala izbacivanjem tijela, nakon što ga je duša napustila, poput životinjskoga. Neka se stoga ne drži protivnim razumu to što je Božja volja proglasiti da pšenično zrno nije besmrtno, nego vlat koja iz njega klija, dok tijelo koje se sije u raspadljivosti to nije, nego ono koje On uskrisuje u neraspadljivosti. No prema Kelzu, sam je Bog razum svega, dok je prema našem shvaćanju to Njegov Sin, o kome filozofskim jezikom kažemo: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog«; pri čemu po našem sudu Bog ne može učiniti ništa što bi bilo protivno razumu ili protivno Njemu samome.
25. poglavlje
Pogledajmo zatim Kelzove tvrdnje koje slijede iza prethodnih i glase ovako: »Budući da su Židovi postali poseban narod i donijeli zakone u skladu s običajima svoje zemlje, te ih drže sve do današnjega dana i obdržavaju bogoštovlje koje, kakvo god bilo, ipak potječe od njihovih otaca, oni u tom pogledu postupaju poput ostalih ljudi, jer svaki narod čuva svoje pradjedovske običaje, kakvi god bili, ako su se među njima ustalili. A takva se uredba čini korisnom, ne samo zato što je drugim narodima palo na pamet neke stvari drukčije odrediti, nego i zato što je dužnost štititi ono što je uspostavljeno za javnu korist; a i zato što su, po svoj prilici, različiti krajevi zemlje od početka bili dodijeljeni različitim nadzornim dusima, te su tako razdijeljeni među pojedine upravljačke vlasti, pa se na taj način odvija upravljanje svijetom. I što se god među pojedinim narodom na taj način čini, bilo bi ispravno učinjeno gdje god je to u skladu sa željama nadzornih vlasti, dok bi čin bezboštva bio dokidati ustanove koje su od početka uspostavljene na raznim mjestima.« Tim riječima Kelzo pokazuje da su Židovi, koji su nekoć bili Egipćani, poslije postali »poseban narod« i donijeli zakone koje brižno čuvaju. I da ne ponavljamo njegove tvrdnje koje smo već imali pred sobom, on kaže kako je Židovima korisno obdržavati svoje pradjedovsko bogoštovlje, kao što se i drugi narodi brižno drže svoga. Nadalje navodi i dublji razlog zašto je Židovima korisno njegovati pradjedovske običaje, neodređeno dajući naslutiti da su oni kojima je bila dodijeljena služba nadziranja zemlje za koju se donosio zakon donijeli zakone svake pojedine zemlje u suradnji s njezinim zakonodavcima. Čini se, dakle, da on naznačuje kako i zemljom Židova i narodom koji u njoj prebiva nadzire jedno ili više bića, koja su, bilo jedno ili više njih, surađivala s Mojsijem i donijela židovske zakone.
26. poglavlje
»Moramo«, veli on, »obdržavati zakone, ne samo zato što je drugima palo na pamet neke stvari drukčije odrediti, nego zato što je dužnost štititi ono što je doneseno za javnu korist, a i zato što su, po svoj prilici, različiti krajevi zemlje od početka bili dodijeljeni različitim nadzornim dusima, te su bili razdijeljeni među pojedine upravljačke vlasti, pa se na taj način odvija upravljanje svijetom.« Tako Kelzo, kao da je zaboravio što je govorio protiv Židova, sada i njih uključuje u opću pohvalu koju izriče svima koji obdržavaju svoje pradjedovske običaje, primjećujući: »I što se god među pojedinim narodom na taj način čini, bilo bi ispravno učinjeno kad god je u skladu sa željama nadzornika.« I promotrite ovdje ne izražava li on otvoreno, koliko god može, želju da Židov živi u obdržavanju vlastitih zakona i da ne odstupa od njih, jer bi počinio čin bezboštva ako bi otpao; njegove su naime riječi: »Čin bezboštva bio bi dokidati ustanove koje su od početka uspostavljene na raznim mjestima.« Sada bih rado upitao njega i one koji dijele njegove stavove, tko je bio taj koji je od početka razdijelio različite krajeve zemlje među različite nadzorne duhove; i nadasve, tko je predao zemlju Židova i sam židovski narod onome jednom ili većem broju nadzornika kojima je bila dodijeljena? Je li to, kako bi Kelzo rekao, Jupiter dodijelio židovski narod i njihovu zemlju određenom duhu ili dusima? I je li bila volja onoga kome su tako dodijeljeni donijeti među njima zakone koji vladaju, ili je to učinjeno protiv njegove volje? Primijetit ćete da se nalazi u tjeskobi, kakav god bio njegov odgovor. Jer ako različite krajeve zemlje nije pojedinim nadzornim dusima dodijelilo neko jedno biće, onda je svatko nasumce i bez nadzora više sile razdijelio zemlju po slučaju; no takvo je shvaćanje besmisleno i u nemaloj mjeri razorno za providnost Boga koji svime upravlja.
27. poglavlje
Tko god želi, doista, može pripovijedati kako različitim krajevima zemlje, koji su razdijeljeni među pojedine upravljačke vlasti, upravljaju oni koji nad njima bdiju; no neka nam kaže i kako je ono što se čini među pojedinim narodom ispravno učinjeno kada je u skladu sa željama nadzornika. Neka nam, primjerice, kaže jesu li zakoni Skita, koji dopuštaju ubojstvo roditelja, ispravni zakoni; ili oni Perzijanaca, koji ne zabranjuju ženidbu sinova s vlastitim majkama ili kćeri s vlastitim očevima. No koja je potreba da probirem među onima koji su se bavili donošenjem zakona među različitim narodima i da istražujem kako su zakoni ispravno doneseni među svakim od njih prema tome kako se sviđaju nadzornim silama? Neka nam pak Kelzo kaže kako bi to bio čin bezboštva dokinuti one pradjedovske zakone koji dopuštaju ženidbe majki i kćeri; ili one koji sretnim proglašavaju čovjeka koji svoj život dokrajči vješanjem, ili tvrde da prolaze potpuno očišćenje oni koji se predaju ognju i koji svoj opstanak dokrajčuju vatrom; i kako je to čin bezboštva dokinuti one zakone koji, primjerice, vladaju na Taurijskom Hersonesu glede prinošenja tuđinaca na žrtvu Dijani, ili među pojedinim libijskim plemenima glede žrtvovanja djece Saturnu. Nadalje, iz Kelzove tvrdnje proizlazi ovaj zaključak: čin je bezboštva od strane Židova dokinuti one pradjedovske zakone koji zabranjuju štovanje bilo kojega drugog božanstva osim Stvoritelja svega. I po njegovu će shvaćanju slijediti da pobožnost nije božanska po svojoj vlastitoj naravi, nego po određenoj izvanjskoj uredbi i odredbi. Jer čin je pobožnosti među pojedinim plemenima štovati krokodila i jesti ono što je predmet klanjanja među drugim plemenima; dok je, opet, kod drugih pobožan čin štovati tele, a među drugima opet držati jarca bogom. I na taj će se način za istoga pojedinca smatrati da postupa pobožno prema jednom skupu zakona, a bezbožno prema drugome; a to je najbesmisleniji ishod koji se može zamisliti!
28. poglavlje
Vjerojatno bi se, međutim, na takve primjedbe poput navedenih odvratilo da je pobožan onaj tko drži zakone svoje vlastite zemlje, te da ga se nipošto ne može okriviti za bezboštvo zbog neobdržavanja zakona drugih zemalja; i da opet onaj tko se među pojedinim narodima smatrao krivim za bezboštvo to nije doista bio kada je štovao svoje vlastite bogove u skladu sa zakonima svoje zemlje, premda je ratovao protiv onih koji su se smatrali božanstvima među narodima sa suprotnim zakonima, pa čak i blagovao od njih. Pogledajte sada ovdje ne pokazuju li ove tvrdnje najveću smetenost uma glede naravi onoga što je pravedno, sveto i bogoštovno; budući da se ne postavlja nikakva točna definicija tih stvari, niti se opisuju kao da imaju vlastito osobito obilježje koje označuje kao pobožne one koji postupaju prema njihovim nalozima. Ako dakle vjera, pobožnost i pravednost pripadaju onim stvarima koje su takve samo po usporedbi, tako da isti čin može biti i pobožan i bezbožan prema različitim odnosima i različitim zakonima, pogledajte neće li slijediti da je i umjerenost stvar usporedbe, kao i hrabrost, i razboritost, i ostale krjeposti, od čega ništa ne bi moglo biti besmislenije! No ono što smo rekli dostatno je za općenitiju i jednostavniju vrstu odgovora na Kelzove navode. Budući pak da smatramo vjerojatnim da će netko od onih koji su navikli na dublja istraživanja naići na ovu raspravu, odvažimo se iznijeti neka razmatranja dublje vrste, pružajući mističan i tajan uvid glede prvotne raspodjele različitih krajeva zemlje među različite nadzorne duhove; i dokažimo po svojoj najboljoj moći da je naš nauk slobodan od gore nabrojenih besmislenih posljedica.
29. poglavlje
Čini mi se, doista, da je Kelzo pogrešno shvatio neke od dubljih razloga koji se odnose na uređenje zemaljskih prilika, od kojih se neki dotiču čak i u grčkoj povijesti, kada se pojedini od onih koje drže bogovima uvode kao oni koji su se međusobno prepirali oko posjeda Atike; dok se i u spisima grčkih pjesnika neki koje nazivaju bogovima prikazuju kako priznaju da pojedinim mjestima ovdje daju prednost pred drugima. Povijest barbarskih naroda, štoviše, a osobito Egipta, sadrži neke takve naznake o podjeli takozvanih egipatskih noma, kada navodi da je Atena, koja je kockom dobila Sais, ista ona koja posjeduje i Atiku. I učeni među Egipćanima mogu nabrojiti bezbrojne primjere te vrste, premda ne znam uključuju li u tu podjelu Židove i njihovu zemlju. A sada, što se tiče svjedočanstava izvan riječi Božje koja se odnose na to pitanje, za sada ih je navedeno dovoljno. Mi pak kažemo da naš prorok Božji i Njegov istinski sluga Mojsije u svojoj pjesmi u Knjizi Ponovljenog zakona iznosi tvrdnju o razdiobi zemlje sljedećim riječima: »Kada je Višnji baštinu dijelio narodima, kada je razmještao sinove ljudske, odredi im međe po broju anđela Božjih; a Gospodnji je dio narod njegov, Jakov je baštinski dio njegov.« A glede raspodjele narodâ isti se Mojsije u svome djelu naslovljenom Postanak ovako izražava u obliku povijesnoga pripovijedanja: »Sva je zemlja imala jedan jezik i iste riječi. A kad su se selili s istoka, naiđoše na jednu dolinu u zemlji Šinearu i ondje se nastaniše.« Malo dalje nastavlja: »I siđe Gospodin da vidi grad i kulu što su ih gradili sinovi čovječji. I reče Gospodin: Pogledaj, jedan su narod i imaju svi jedan jezik; i to je tek početak njihovih nastojanja; sada im ništa neće biti nemoguće što god naume učiniti. Hajde da siđemo i ondje im jezik pomutimo, da ne razumiju govora jedan drugome. I rasprši ih Gospodin odande po svoj površini zemaljskoj, te prestadoše graditi grad i kulu. Zato mu je ime Pomutnja, jer je ondje Gospodin pomutio jezik cijele zemlje, i odande ih je Gospodin raspršio po svoj površini zemaljskoj.« U Salomonovoj raspravi, nadalje, o »Mudrosti« i o događajima u vrijeme pomutnje jezika, kada se zbila razdioba zemlje, nalazimo o Mudrosti ovo: »Nadalje, kad su se narodi u svojoj opakoj slozi pomutili, ona je pronašla pravednika i sačuvala ga besprijekornim pred Bogom, te ga ojačala u njegovu nježnom smilovanju prema sinu.« No o tim bi se temama moglo reći mnogo toga, i to mistične naravi; u skladu s čime je i ovo: »Tajna kraljevu dobro je čuvati«, kako se učenje o ulasku duša u tijela, ne međutim o seljenju iz jednoga tijela u drugo, ne bi bacalo pred obično shvaćanje, niti ono što je sveto davalo psima, niti se biserje bacalo pred svinje. Jer takav bi postupak bio bezbožan, ravan izdaji otajstvenih navještaja Božje mudrosti, o kojoj je dobro rečeno: »U opaku dušu mudrost ne ulazi, niti boravi u tijelu grijehu podložnu.« Dostatno je, međutim, u obliku povijesnoga pripovijedanja prikazati ono što u ruhu povijesti smjera prenijeti tajnovito značenje, kako bi oni koji imaju sposobnost mogli sami za sebe razraditi sve što se odnosi na tu temu. Pripovijest se, dakle, može razumjeti na sljedeći način.
30. poglavlje
Valja smatrati da su se svi ljudi na zemlji služili jednim božanskim jezikom, i dokle god su živjeli složno, bili su sačuvani u uporabi toga božanskog jezika, te su ostajali ne pomičući se s istoka dokle god su bili prožeti mislima »svjetlosti« i »odsjeva« vječne svjetlosti. No kada su se udaljili od istoka i počeli gajiti misli tuđe onima s istoka, našli su mjesto u zemlji Šinearu, što protumačeno znači »škrgut zubi«, čime se simbolički naznačuje da su izgubili sredstva svoga uzdržavanja, i u njoj su se nastanili. Tada, u želji da saberu tvarna dobra i sjedine s nebom ono što s njime nema naravne srodnosti, kako bi se pomoću tvarnih stvari urotili protiv onih netvarnih, rekoše: »Hajde da pravimo opeke i pečemo ih u vatri.« U skladu s time, pošto su otvrdnuli i zbili to gradivo od gline i tvari, te pokazali želju da od opeke načine kamen, a od gline smolu, pa da tim sredstvima sagrade grad i kulu čiji je vrh, barem u njihovu poimanju, imao doprijeti do nebesa, po uzoru na »uzvišenosti koje se podižu protiv spoznaje Božje«, svaki je bio predan, razmjerno većem ili manjem odstupanju od istoka koje se među njima dogodilo, i razmjerno mjeri u kojoj su se opeke pretvorile u kamenje, a glina u smolu, te se gradnja izvodila od tih građa, anđelima manje ili više stroga značaja i naravi manje ili više neumoljive, dok nisu otplatili kaznu za svoja drska djela; i ti su ih anđeli, utisnuvši svakome njegov materinski jezik, odveli u različite dijelove zemlje prema njihovim zaslugama: jedne, primjerice, u kraj sažežene žege, druge u zemlju koja svoje stanovnike kažnjava hladnoćom; druge opet u zemlju iznimno tešku za obradu, a druge u zemlju u manjoj mjeri takvu; dok su peti dovedeni u zemlju punu divljih zvijeri, a šesti u zemlju koja je od njih razmjerno slobodna.
31. poglavlje
Zatim, na drugome mjestu, ako tko ima sposobnost, neka shvati da su u onome što poprima oblik povijesti, a sadrži neke stvari koje su doslovno istinite, dok ujedno nosi i dublji smisao, oni koji su sačuvali svoj izvorni jezik, zahvaljujući tome što se nisu iselili s istoka, ostali u posjedu istoka i svoga istočnoga jezika. I neka primijeti da su samo oni postali dio Gospodnji, i njegov narod koji se zvao Jakov, i Izrael uže njegove baštine; i samo je njima upravljao vladar koji nije primio podložnike radi kažnjavanja, kao što je bio slučaj s ostalima. Neka također onaj koji ima sposobnost spoznati koliko je to smrtnicima dano, uoči da su se u građanskome poretku onih koji su bili dodijeljeni Gospodinu kao njegov osobito izabrani dio, najprije činili grijesi takvi koji se mogu oprostiti, i takve naravi da grešnika nisu činili dostojnim potpunoga napuštanja, dok su poslije postali brojniji, premda još uvijek takve naravi da se mogu oprostiti. I primjećujući da je takvo stanje potrajalo prilično dugo, i da se lijek uvijek primjenjivao, te da su se nakon određenih razdoblja ti ljudi vraćali svojoj dužnosti, neka zamijeti da su bili predani, razmjerno svojim prijestupima, onima kojima su bili dodijeljeni drugi krajevi zemlje; i da su se, nakon što su najprije bili blago kažnjeni i prinijeli zadovoljštinu, vratili, kao da su prošli kroz stegu, u svoja prava boravišta. Neka također primijeti da su poslije bili predani vladarima strožega značaja, Asircima i Babiloncima, kako bi ih Pisma nazvala. Zatim, unatoč tome što su se primjenjivala sredstva ozdravljenja, neka promatra kako su još uvijek umnažali svoje prijestupe, te da su zbog toga bili raspršeni u druge krajeve po vladarima naroda koji su ih tlačili. A njihov je vlastiti vladar namjerno previđao njihovo tlačenje od strane vladara drugih naroda, kako bi i on s dobrim razlogom, osvećujući se, zadobivši vlast oteti od drugih naroda onoliko koliko može, to i učinio, te im propisao zakone i pokazao način života u skladu s kojim trebaju živjeti, kako bi ih tako priveo k cilju do kojega su bili privedeni oni iz prijašnjega naroda koji nisu počinili grijeha.
Poglavlje 32
I time neka oni koji imaju sposobnost shvaćanja tako dubokih istina nauče da je onaj kojemu su pripali oni koji prije nisu sagriješili daleko moćniji od ostalih, jer je bio kadar načiniti izbor pojedinaca iz cjelokupnoga dijela, i odvojiti ih od onih koji su ih primili radi kažnjavanja, te ih dovesti pod utjecaj zakonâ i načina života koji pomaže proizvesti zaborav njihovih prijašnjih prijestupa. Ali, kao što smo već prije napomenuli, valja razumjeti da smo ove primjedbe iznijeli sa skrivenim značenjem, kako bismo ukazali na zablude onih koji su tvrdili da su »različiti krajevi zemlje od početka bili razdijeljeni među različite nadgledničke duhove, te budući da su bili dodijeljeni određenim vladajućim silama, tako su se i upravljali«; iz koje je tvrdnje Kelzo uzeo povod za spomenute primjedbe. No budući da su oni koji su odlutali s istoka bili predani, zbog svojih grijeha, »pokvarenu umu«, »sramotnim strastima« i »nečistoći po požudama vlastitih srdaca«, kako bi, zasitivši se grijeha, omrznuli na nj, mi ćemo uskratiti svoj pristanak Kelzovoj tvrdnji da je »zbog nadgledničkih duhova razdijeljenih po različitim dijelovima zemlje, ono što se čini među svakim pojedinim narodom pravo učinjeno«; jer naša je želja činiti ono što nije po volji tim duhovima. Jer vidimo da je pobožno djelo ukinuti običaje koji su prvotno uspostavljeni na raznim mjestima pomoću zakonâ boljega i božanskijega značaja, koje je donio Isus, kao onaj koji posjeduje najveću moć, koji nas je izbavio »iz sadašnjega opakog svijeta« i »od knezova ovoga svijeta koji propadaju«; te da je znak bezbožnosti ne baciti se pred noge Onoga koji se očitovao svetijim i moćnijim od svih drugih vladara, i kojemu je Bog rekao, kao što su proroci mnoga pokoljenja prije prorekli: »Traži od mene, i dat ću ti narode u baštinu i krajeve zemaljske u posjed«. Jer On je postao i »iščekivanje« nas koji smo iz poganskih naroda povjerovali u Njega i u njegova Oca, koji je Bog nad svime.
Poglavlje 33
Primjedbe koje smo iznijeli ne odgovaraju samo na Kelzove tvrdnje o nadgledničkim duhovima, nego u određenoj mjeri pretječu i ono što on poslije navodi, govoreći: »Neka istupi druga skupina, pa ću ih upitati odakle dolaze i koga smatraju začetnikom svojih pradavnih običaja. Odgovorit će: Nikoga, jer potječu iz istoga izvora kao i sami Židovi, a svoju pouku i nadgledništvo ne crpe ni iz kojega drugog izvora, a ipak su se odmetnuli od Židova.« Svaki je dakle od nas došao »u posljednje dane«, kada nas je pohodio Isus, na »vidljivu goru Gospodnju«, Riječ koja je iznad svake riječi, i u »kuću Božju«, koja je »Crkva Boga živoga, stup i uporište istine«. I zapažamo kako je sagrađena na »vrhovima gora«, to jest na predviđanjima svih proroka, koja su njezini temelji. I ta je kuća uzvišena iznad bregova, to jest onih pojedinaca među ljudima koji se diče višim dosezima u mudrosti i istini; i svi narodi dolaze k njoj, i »mnogi narodi« idu i govore jedni drugima, obraćajući se vjeri koja je u posljednje dane zasjala po Isusu Kristu: »Dođite, uziđimo na goru Gospodnju, u kuću Boga Jakovljeva; on će nas naučiti svojim putovima i hodit ćemo stazama njegovim.« Jer zakon iziđe od stanovnika Siona, i nastani se među nama kao duhovan zakon. Nadalje, riječ je Gospodnja izišla iz samoga Jeruzalema, kako bi se raspršila po svim mjestima i sudila usred pogana, odabirući one za koje vidi da su poslušni, a odbacujući nepokorne, kojih je velik broj. A onima koji nas pitaju odakle dolazimo, ili tko je naš utemeljitelj, odgovaramo da smo došli, u skladu s Isusovim savjetima, prekovati svoje neprijateljske i drske »rječite« mačeve u lemeše, a koplja nekoć rabljena u ratu u srpove. Jer više ne dižemo »mača protiv naroda«, niti se »više učimo ratu«, postavši djeca mira radi Isusa koji je naš vođa, umjesto onih koje su naši očevi slijedili, među kojima smo bili »tuđinci saveza«, te primivši zakon za koji zahvaljujemo Onome koji nas je izbavio iz zablude naših putova, govoreći: »Naši su očevi štovali lažne idole, i nema među njima nijednoga koji bi dao da kiša pada.« Naš dakle Nadglednik i Učitelj, izišavši od Židova, ravna čitavim svijetom riječju svojega nauka. I iznijevši ove primjedbe kao preduhitrenje, pobili smo koliko smo mogli neistinite Kelzove tvrdnje, pridodajući prikladan odgovor.
Poglavlje 34
No da ne bismo ostavili bez osvrta ono što je Kelzo rekao između ovih i prethodnih odlomaka, navedimo njegove riječi: »Mogli bismo navesti Herodota kao svjedoka o ovome pitanju, jer se on ovako izražava: ›Jer stanovnici gradova Mareje i Apisa, koji nastavaju one dijelove Egipta što graniče s Libijom, i koji sebe smatraju Libijcima, a ne Egipćanima, držeći svoje bogoštovlje žrtava tegobnim i želeći da ne budu isključeni od uživanja kravljega mesa, poslaše k proročištu Jupitera Amona, govoreći da nema nikakva srodstva između njih i Egipćana, da stanuju izvan Delte, da među njima i Egipćanima nema zajedništva u shvaćanjima, te da žele da im bude dopušteno blagovati svakovrsnu hranu. Ali bog im ne htjede dopustiti da učine kako su željeli, rekavši da je ona zemlja dio Egipta koju natapa poplava Nila, i da su Egipćani oni koji prebivaju južno od grada Elefantine i piju iz rijeke Nila.‹ Takav je Herodotov izvještaj. Ali«, nastavlja Kelzo, »Amon u božanskim stvarima ne bi bio gori poslanik od anđela Židova, tako da nema ničega lošeg u tome da svaki narod obdržava svoj uspostavljeni način bogoštovlja. Zaista, naći ćemo vrlo velike razlike među narodima, a ipak se čini da svaki drži svoje daleko najboljim. Oni stanovnici Etiopije koji prebivaju u Meroi štuju samo Jupitera i Bakha; Arapi samo Uraniju i Bakha; svi Egipćani Ozirisa i Izidu; Saićani Minervu; dok su Naukraćani nedavno uvrstili Serapisa među svoja božanstva, a ostali prema svojim zakonima. I jedni se uzdržavaju od ovčjega mesa, a drugi od krokodilskoga; opet drugi od kravljega, dok svinjsko meso gledaju s gnušanjem. Skiti uistinu smatraju plemenitim djelom gostiti se ljudskim bićima. Među Indijcima također ima onih koji smatraju da vrše svetu dužnost jedući svoje očeve, a to se spominje u jednome Herodotovu odlomku. Radi vjerodostojnosti, ponovno ću navesti njegove vlastite riječi, jer on piše ovako: ›Jer kad bi tko iznio ovaj prijedlog svim ljudima, to jest pozvao ih da između svih postojećih zakona izaberu najbolje, svatko bi, nakon ispitivanja, izabrao one svoje vlastite zemlje. Ljudi pojedinačno smatraju svoje zakone daleko najboljima, pa stoga nije vjerojatno da bi itko osim luđaka ove stvari izvrgavao ruglu. A da su takvi zaključci svih ljudi o zakonima, može se utvrditi mnogim drugim dokazima, a osobito sljedećim primjerom. Darije je za svoje vladavine, pozvavši preda se one Grke koji su se zatekli ondje u to vrijeme, upitao za koliko bi novca bili voljni pojesti svoje preminule očeve, a njihov je odgovor bio da ni za kakvu cijenu ne bi učinili takvo što. Nakon toga Darije je pozvao one Indijce koji se zovu Kalatiji, koji imaju običaj jesti svoje roditelje, te ih upitao u nazočnosti onih Grka, koji su preko tumača doznali što se govori, za koju bi svotu novca pristali ognjem spaliti svoje preminule očeve, na što oni podigoše glasan povik i rekoše kralju neka više ne govori o tome.‹ Eto tako se dakle gleda na te stvari. I čini mi se da Pindar ima pravo kad kaže da je ›zakon‹ kralj svega.«
Poglavlje 35
Čini se da Kelzovo dokazivanje ovim primjerima smjera k ovome zaključku: da je »obveza nametnuta svim ljudima živjeti prema običajima svoje domovine, u kojem će slučaju izbjeći prijekoru; dok kršćane, koji su napustili svoje zavičajne običaje i koji nisu jedan narod poput Židova, treba kruniti prijekorom jer su pristali uz Isusov nauk«. Neka nam dakle kaže je li dolično da filozofi, i oni koji su poučeni da ne popuštaju praznovjerju, napuste običaje svoje domovine kako bi jeli od onih prehrambenih namirnica koje su zabranjene u njihovim gradovima, ili se pak takav njihov postupak protivi onome što je dolično? Jer ako bi zbog svoje filozofije i pouka koje su primili protiv praznovjerja jeli, ne obazirući se na svoje zavičajne zakone, ono što su im očevi zabranili, zašto bi kršćane, budući da evanđelje od njih traži da se ne bave kipovima i slikama, pa ni bilo kojim od stvorenih djela Božjih, nego da se uzdignu u visine i prikažu dušu Stvoritelju, kad postupaju na sličan način kao i filozofi, trebalo prekoravati zato što tako čine? No ako bi, radi obrane teze koju je sam sebi postavio, Kelzo ili oni koji misle kao i on, rekli da bi čak i onaj koji je izučavao filozofiju držao zakone svoje zemlje, tada bi filozofi u Egiptu, na primjer, postupali krajnje smiješno izbjegavajući jesti luk kako bi obdržavali zakone svoje zemlje, ili određene dijelove tijela, poput glave i pleća, kako ne bi prekršili predaje svojih otaca. I ne govorim o onim Egipćanima koji dršću od straha pri ispuštanju vjetrova iz tijela, jer kad bi tko od njih postao filozof, a i dalje obdržavao zakone svoje zemlje, bio bi smiješan filozof, postupajući posve nefilozofski. Na isti dakle način onaj kojega je evanđelje dovelo do toga da se klanja Bogu svega, a zbog obzira prema zakonima svoje zemlje oklijeva ovdje dolje među ljudskim slikama i kipovima, te ne želi uzići k Stvoritelju, bit će sličan onima koji su doista izučili filozofiju, ali se boje stvari koje ne bi smjele ulijevati nikakav strah, te drže bezbožnim činom jesti od onih stvari koje su nabrojene.
Poglavlje 36
Ali kakvo je to biće taj Herodotov Amon, čije je riječi Kelzo naveo, kao da time dokazuje kako svatko treba držati zakone svoje zemlje? Jer taj Amon nije dopuštao stanovnicima gradova Mareje i Apisa, koji nastavaju krajeve što graniče s Libijom, da smatraju nevažnim uživanje kravljega mesa, što je stvar ne samo po svojoj naravi ravnodušna, nego i takva koja ne sprječava čovjeka da bude plemenit i čestit. Da je Amon dakle zabranio uživanje kravljega mesa zbog koristi koja proizlazi iz uporabe te životinje pri obradi zemlje, i povrh toga, jer se po ženki vrsta množi, izvještaj bi imao više vjerojatnosti. Ali on sada jednostavno zahtijeva da oni koji piju iz Nila obdržavaju egipatske zakone o govedima. I povrh toga Kelzo, uzimajući povod za porugu na račun službe anđela među Židovima kao Božjih poslanika, kaže da »Amon nije bio gori poslanik božanskih stvari od anđela Židova«, u čije riječi i očitovanja nije proveo nikakvo istraživanje; inače bi uvidio da Bogu nije stalo do volova, čak i ondje gdje se može činiti da donosi zakone za njih, ili za nerazumne životinje, nego da ono što je napisano radi ljudi, pod prividom da se odnosi na nerazumne životinje, sadrži određene prirodne istine. Kelzo štoviše kaže da nikakvo zlo ne čini onaj tko želi obdržavati vjersko bogoštovlje potvrđeno zakonima svoje zemlje; a iz toga prema njegovu mišljenju slijedi da Skiti ne čine nikakva zla kad, u skladu sa zakonima svoje zemlje, jedu ljudska bića. I oni Indijci koji jedu vlastite očeve smatraju se, prema Kelzu, počiniteljima pobožnoga, ili barem ne zloga djela. On doista navodi Herodotovu tvrdnju koja ide u prilog načelu da svatko treba, iz osjećaja za ono što je dolično, slušati zakone svoje zemlje; i čini se da odobrava običaj onih Indijaca zvanih Kalatiji, koji su u Darijevo doba proždirali svoje roditelje, budući da su na Darijevo pitanje za koliku bi svotu novca bili voljni napustiti taj običaj, podigli glasan povik i rekli kralju neka više ne govori o tome.
Poglavlje 37
Budući da su nam, dakle, općenito predočena dva zakona, od kojih je jedan zakon naravi, kojemu bi zakonodavac bio Bog, a drugi pisani zakon gradova, dolično je, kada pisani zakon nije protivan Božjemu, da ga građani ne napuštaju pod izlikom tuđih običaja; no kada zakon naravi, to jest zakon Božji, zapovijeda ono što se protivi pisanom zakonu, prosudi ne nalaže li nam razum da se zauvijek oprostimo od pisanoga zakona i od želje njegovih zakonodavaca, te da se predamo Bogu zakonodavcu i izaberemo život u skladu s njegovom riječju, premda bi pritom moglo biti nužno susresti se s opasnostima, bezbrojnim naporima, pa čak i sa smrću i sramotom. Jer kada su neki zakoni u skladu s Božjom voljom, a protive se drugima koji su na snazi u gradovima, i kada je neizvedivo ugoditi Bogu i onima koji upravljaju zakonima spomenute vrste, bilo bi apsurdno prezreti ona djela kojima možemo ugoditi Stvoritelju svega, a izabrati ona kojima ćemo postati mrski Bogu, makar time zadovoljili bezbožne zakone i one koji ih ljube. No budući da je u drugim stvarima razumno pretpostaviti zakon naravi, koji je Božji zakon, pisanome zakonu, što su ga ljudi donijeli u duhu protivljenja Božjemu zakonu, zašto to ne bismo još više učinili u pogledu onih zakona koji se odnose na Boga? Niti ćemo, poput Etiopljana koji nastavaju krajeve oko Meroe, štovati, kako im se prohtije, samo Jupitera i Bakha; niti ćemo uopće iskazivati štovanje etiopskim bogovima na etiopski način; niti ćemo, poput Arapa, samo Uraniju i Bakha smatrati božanstvima; niti u bilo kojoj mjeri božanstva u kojima je razlika spola bila temelj razlikovanja, kao među Arapima, koji štuju Uraniju kao žensko, a Bakha kao muško božanstvo; niti ćemo, poput svih Egipćana, smatrati Ozirisa i Izidu bogovima; niti ćemo među njih ubrajati Atenu, kako se mili žiteljima Saisa. A ako se drevnim stanovnicima Naukratisa činilo dobrim štovati druga božanstva, dok su njihovi današnji potomci sasvim nedavno počeli iskazivati štovanje Serapisu, koji uopće nikada nije bio bog, nećemo zbog toga tvrditi da je novo biće, koje prije nije bilo bog niti je uopće bilo poznato ljudima, božanstvo. Jer Sin Božji, »Prvorođenac svakog stvorenja«, premda se činilo da se nedavno utjelovio, nipošto nije zbog toga odnedavan. Jer Sveto pismo zna da je on najdrevniji od svih stvorenih djela; njemu je naime Bog rekao o stvaranju čovjeka: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična!«
Poglavlje 38
Želim, međutim, pokazati kako Kels bez ikakva valjana razloga tvrdi da svatko štuje svoje domaće i zavičajne ustanove. Jer on izjavljuje da »oni Etiopljani koji nastavaju Meroe znaju samo za dva boga, Jupitera i Bakha, te samo njih štuju; a da i Arapi znaju samo za dva, naime Bakha, koji je i etiopsko božanstvo, i Uraniju, čije je štovanje ograničeno na njih«. Prema njegovu izvještaju, niti Etiopljani štuju Uraniju, niti Arapi Jupitera. Ako bi, dakle, neki Etiopljanin kakvim slučajem pao u ruke Arapima, te bio proglašen krivim za bezbožnost jer ne štuje Uraniju, i zbog toga se našao u smrtnoj opasnosti, bi li za Etiopljanina bilo dolično umrijeti ili postupiti protivno zakonima svoje domovine i pokloniti se Uraniji? Ako bi pak za njega bilo dolično postupiti protivno zakonima svoje domovine, učinit će ono što nije pravo, ukoliko je Kelzov govor ikakvo mjerilo; a ako bi bio odveden u smrt, neka pokaže razumnost izbora takve sudbine. Ne znam bi li, kada bi etiopska nauka poučavala ljude filozofirati o besmrtnosti duše i časti koja se iskazuje religiji, oni štovali kao božanstva one koje takvima smatraju zakoni zemlje. Sličan se primjer može primijeniti i u slučaju Arapa, ako bi kojim slučajem posjetili Etiopljane oko Meroe. Jer, budući da su poučeni štovati samo Uraniju i Bakha, neće štovati Jupitera zajedno s Etiopljanima; a ako bi, proglašeni krivima za bezbožnost, bili odvedeni u smrt, neka nam Kels kaže što bi s njihove strane bilo razumno učiniti. A što se tiče basni koje se odnose na Ozirisa i Izidu, suvišno je i neumjesno sada ih nabrajati. Jer premda se basnama može dati alegorijsko značenje, one će nas ipak poučiti da iskazujemo božansko štovanje hladnoj vodi, i zemlji koja je podložna ljudima, i svemu stvorenom životinjskom svijetu. Jer na taj način, pretpostavljam, oni povezuju Ozirisa s vodom, a Izidu sa zemljom; dok su u pogledu Serapisa izvještaji brojni i proturječni, u smislu da se sasvim nedavno pojavio u javnosti, u skladu s određenim opsjenarskim trikovima izvedenima po želji Ptolemeja, koji je stanovnicima Aleksandrije htio pokazati takoreći vidljivoga boga. A u spisima pitagorovca Numenija čitali smo o njegovu nastanku, da on ima udjela u biti svih životinja i biljaka koje su pod vlašću naravi, kako bi se činilo da u boga nije uobličen samo djelovanjem tvoraca kipova, uz pomoć svjetovnih otajstava i opsjenarskih vještina korištenih za prizivanje demona, nego i od strane čarobnjaka i vračara, te onih demona koji su začarani njihovim zakletvama.
Poglavlje 39
Moramo stoga istražiti što razumna i pitoma životinja, koja uvijek djeluje u skladu s razumom, smije prikladno jesti ili ne jesti; a ne nasumce štovati ovce, ili koze, ili goveda, uzdržavanje od kojih je čin umjerenosti, jer ljudi od tih životinja imaju veliku korist. Nije li pak najluđa od svih stvari poštedjeti krokodile i postupati s njima kao sa svetinjom nekoga bajkovitog božanstva? Jer znak je krajnje gluposti štedjeti one životinje koje ne štede nas i iskazivati skrb onima kojima su ljudska bića plijen. Ali Kels odobrava one koji u skladu sa zakonima svoje zemlje štuju i paze krokodile, i ni riječi ne govori protiv njih, dok se kršćani čine dostojnima prijekora, oni koji su naučeni gnušati se zla, i odvraćati se od zlih djela, te štovati i častiti krepost kao od Boga rođenu i kao njegova Sina. Jer ne smijemo, zbog njihova ženskog imena i naravi, mudrost i pravednost smatrati ženkama; jer to je u našem poimanju Sin Božji, kako je pokazao njegov istinski učenik kada je o njemu rekao: »Koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje.« I premda ga možemo nazvati »drugim« Bogom, neka ljudi znaju da pod izrazom »drugi Bog« ne mislimo ništa drugo doli krepost kadru obuhvatiti sve druge kreposti, i razum kadar sadržavati svaki um koji uopće postoji u svemu što je nastalo po naravi, izravno i za opću korist; a taj je »Razum«, kažemo, prebivao u Isusovoj duši i bio s njome sjedinjen u stupnju daleko iznad svih drugih duša, budući da je on jedini bio kadar u potpunosti primiti najviši udio u apsolutnom umu, apsolutnoj mudrosti i apsolutnoj pravednosti.
Poglavlje 40
No budući da Kels, nakon što je u navedenom smislu govorio o različitim vrstama zakona, dodaje sljedeću primjedbu: »Čini mi se da Pindar ima pravo kad kaže da je zakon kralj svega«, prijeđimo na raspravu o toj tvrdnji. Za koji zakon, dobri čovječe, kažeš da je »kralj svega«? Ako misliš na one koji postoje u raznim gradovima, tada takva tvrdnja nije istinita. Jer ne ravnaju se svi ljudi po istome zakonu. Trebao si reći da su »zakoni kraljevi svih ljudi«, jer u svakome narodu neki je zakon kralj sviju. Ali ako misliš na ono što je zakon u pravom smislu, tada je upravo on po naravi »kralj svega«; premda ima pojedinaca koji su, poput razbojnika napustivši zakon, zanijekali njegovu valjanost te žive nasilnim i nepravednim životom. Mi kršćani, dakle, koji smo došli do spoznaje zakona koji je po naravi »kralj svega« i koji je istovjetan s Božjim zakonom, nastojimo uskladiti svoje živote s njegovim propisima, zauvijek se oprostivši od onih bezbožne vrste.
Poglavlje 41
Obratimo pozornost na optužbe što ih potom iznosi Kels, u kojima je iznimno malo onoga što se odnosi na kršćane, jer se većina odnosi na Židove. Njegove su riječi: »Ako bi, dakle, u tim pogledima Židovi brižno čuvali vlastiti zakon, ne treba ih zbog toga koriti, nego radije one koji su napustili vlastite običaje i prihvatili židovske. A ako se time ponose, kao da posjeduju višu mudrost, te se klone općenja s drugima kao s onima koji nisu jednako čisti kao oni sami, već su čuli da njihovo učenje o nebu nije svojstveno samo njima, nego je to, da sve druge mimoiđemo, učenje koje su već odavno prihvatili Perzijanci, kako Herodot negdje spominje. ›Jer imaju običaj‹, kaže on, ›uspinjati se na vrhove planina i prinositi žrtve Jupiteru, nazivajući imenom Jupitera čitav nebeski krug‹. I mislim«, nastavlja Kels, »da nema nikakve razlike naziva li se najviše biće Zeus, ili Zen, ili Adonaj, ili Sabaot, ili Amon poput Egipćana, ili Papej poput Skita. Niti bi ih se smatralo imalo svetijima od drugih po tome što obdržavaju obred obrezanja, jer su to prije njih činili Egipćani i Kolhiđani; niti zato što se uzdržavaju od svinjskoga mesa, jer su se Egipćani uzdržavali ne samo od njega, nego i od mesa koza, ovaca, volova i riba; dok Pitagora i njegovi učenici ne jedu bob, niti išta što u sebi ima život. Nije, međutim, vjerojatno da oni uživaju Božju naklonost ili da ih on ljubi drukčije nego druge, ili da su anđeli poslani s neba samo njima, kao da im je dodijeljen ›neki kraj blaženih‹, jer vidimo i njih same i zemlju koje su bili smatrani dostojnima. Neka ta družina, dakle, ode, plativši kaznu za svoje razmetanje, jer nema spoznaju o velikome Bogu, nego je zavedena i obmanuta Mojsijevim smicalicama, postavši njegovim učenikom bez ikakva dobra ploda.«
Poglavlje 42
Očito je da prethodnim primjedbama Kels optužuje Židove da se lažno izdaju za izabrani dio Svevišnjega Boga iznad svih drugih naroda. I optužuje ih za hvalisanje, jer su tvrdili da poznaju velikoga Boga, premda ga uistinu nisu poznavali, nego su bili zavedeni Mojsijevim smicalicama i njime prevareni, te su postali njegovi učenici bez ikakva dobra ploda. Već smo na prethodnim stranicama djelomično govorili o časnome i uglednom uređenju Židova, dok je postojalo među njima kao slika Božjega grada, i njegova hrama, i žrtvenoga bogoštovlja prinošena u njemu i na žrtveniku. No ako bi itko obratio pozornost na nakanu zakonodavca i na ustav koji je uspostavio, te istražio razne pojedinosti koje se odnose na njega i usporedio ih s današnjim načinom bogoštovlja među drugim narodima, ne bi bilo ničega čemu bi se više divio; jer, koliko je to među smrtnicima moguće postići, sve što nije bilo od koristi ljudskome rodu bilo im je uskraćeno, a podareno je samo ono što je korisno. I iz toga razloga nisu imali ni gimnastička natjecanja, ni kazališne predstave, ni konjske utrke; niti je među njima bilo žena koje bi prodavale svoju ljepotu svakome tko je želio spolno općenje bez poroda i prezirati narav ljudskoga rađanja. A kolika je prednost bila biti poučen od nježnih godina uzdizati se iznad sve vidljive naravi, i držati uvjerenje da Bog nije smješten nigdje unutar njezinih granica, nego ga tražiti na visinama i onkraj područja svakoga tjelesnog bića! I kako su veliku prednost uživali u tome što su gotovo od rođenja, čim su progovorili, bili poučavani o besmrtnosti duše, o postojanju sudova pod zemljom i o nagradama pripremljenima za one koji su pravedno živjeli! Te su istine doista bile naviještane pod velom priče djeci i onima čiji su pogledi na stvari bili djetinjasti; dok su se onima koji su se već bavili istraživanjem istine i željeli u njoj napredovati te priče, takoreći, preobražavale u istine skrivene u njima. I smatram da je bilo dostojno njihova imena kao »Božjega dijela« to što su prezirali sve vrste vračanja, kao ono što bez svrhe začarava ljude i što potječe radije od zlih demona negoli od bilo čega bolje naravi; te su tražili spoznaju budućih događaja u dušama onih koji su, zahvaljujući svojemu visokom stupnju čistoće, primili Duha Svevišnjega Boga.
Poglavlje 43
Ali što ima potrebe isticati koliko je sa zdravim razumom bio suglasan, i bez štete bilo za gospodara bilo za roba, zakon da se pripadniku iste vjere ne dopušta ostati u ropstvu dulje od šest godina? Za Židove se, dakle, ne može reći da čuvaju vlastiti zakon u istim točkama s drugim narodima. Jer bilo bi za njih pokudno, i povlačilo bi optužbu za neosjetljivost prema uzvišenosti njihova zakona, kada bi vjerovali da su primili zakonodavstvo na isti način kao i drugi narodi među poganima. I premda Kels to ne želi priznati, Židovi ipak posjeduju mudrost koja nadilazi ne samo mudrost mnoštva, nego i onih koji se doimaju filozofima; jer oni koji se bave filozofskim težnjama, nakon izricanja najčasnijih filozofskih misli, upadaju u štovanje idola i demona, dok najneznatniji Židov upire svoj pogled jedino prema Svevišnjemu Bogu; i dobro čine, doista, što se te točke tiče, ponoseći se time i kloneći se društva drugih kao prokletih i bezbožnih. I kamo sreće da nisu sagriješili, i prekršili zakon, i pobili proroke u drevna vremena, a u ovim posljednjim danima urotili se protiv Isusa, kako bismo posjedovali uzor nebeskoga grada koji bi čak i Platon nastojao opisati; premda sumnjam da bi on mogao postići onoliko koliko su postigli Mojsije i oni koji su ga slijedili, koji su riječima slobodnima od svakoga praznovjerja hranili »izabrani rod« i »sveti puk«, posvećen Bogu.
Poglavlje 44
No budući da bi Kels uspoređivao časne običaje Židova sa zakonima pojedinih naroda, prijeđimo na to da ih razmotrimo. On smatra, prema tome, da nema razlike između učenja o »nebu« i onoga o »Bogu«; i kaže da »Perzijanci, poput Židova, prinose žrtve Jupiteru na vrhovima planina«, ne primjećujući da su Židovi, kao što su poznavali jednoga Boga, tako imali samo jedan sveti dom molitve, i jedan žrtvenik paljenica, i jednu kadionicu za kâd, i jednoga velikog svećenika Božjega. Židovi, dakle, nisu imali ništa zajedničko s Perzijancima, koji se uspinju na vrhunce svojih gora, kojih je velik broj, i prinose žrtve koje nemaju ništa zajedničko s onima uređenima Mojsijevim zakonom, u skladu s kojim su židovski svećenici »služili slici i sjeni nebeskih stvarnosti«, zagonetno tumačeći svrhu zakona o žrtvama i stvarnosti kojih su te žrtve bile znamenja. Perzijanci stoga mogu nazivati »čitav nebeski krug« Jupiterom; ali mi tvrdimo da »nebo« nije ni Jupiter ni Bog, jer doista znamo da su se neka bića nižega reda od Boga uzdigla iznad nebesa i sve vidljive naravi; i u tome smislu razumijemo riječi: »Hvalite Gospodina, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Gospodnje.«
Poglavlje 45
Budući da Kels, međutim, smatra kako uopće nije važno naziva li se najviše biće Jupiter, ili Zen, ili Adonaj, ili Sabaot, ili Amon (kako ga zovu Egipćani), ili Papej (kako ga naslovljuju Skiti), raspravimo nakratko o tome, podsjećajući čitatelja ujedno na ono što je o tome pitanju rečeno gore, kada nas je Kelzov govor naveo na razmatranje te teme. A sada tvrdimo da narav imena nije, kako Aristotel pretpostavlja, proizvoljna odluka onih koji ih nadijevaju. Jer jezici koji prevladavaju među ljudima ne vuku svoje podrijetlo od ljudi, što je očito onima koji su kadri utvrditi narav bajanja što ih izumitelji jezika različito prilagođuju, prema raznim jezicima i promjenjivim izgovorima imena, o čemu smo ukratko govorili na prethodnim stranicama, napomenuvši da ona imena koja su u određenom jeziku imala naravnu moć, kada se prevedu na drugi, više nisu bila kadra postići ono što su činila prije, kada su se izgovarala na izvornim jezicima. A ista se osobitost odnosi i na ljude; jer ako bismo ime onoga koji je od rođenja nazvan određenim imenom na grčkome jeziku preveli na egipatski ili rimski, ili bilo koji drugi jezik, ne bismo ga mogli navesti da učini ili pretrpi isto ono što bi učinio ili pretrpio pod imenom koje mu je prvotno nadjenuto. Štoviše, čak i kad bismo na grčki jezik preveli ime pojedinca koji je izvorno bio zazivan na latinskome jeziku, ne bismo mogli proizvesti učinak za koji je zakletva tvrdila da ga je kadra postići da je sačuvala ime koje mu je prvotno podareno. A ako su te tvrdnje istinite kada se govori o imenima ljudi, što tek moramo misliti o onima koja se, iz bilo kojega razloga, prenose na Božanstvo? Tako se, na primjer, nešto prenosi iz imena Abraham kada se prevede na grčki, a nešto se označava imenom Izak, kao i imenom Jakov; i shodno tomu, ako bi tko, bilo u zazivu bilo pri polaganju prisege, upotrijebio izraz »Bog Abrahamov« i »Bog Izakov« i »Bog Jakovljev«, proizveo bi određene učinke, bilo zbog naravi tih imena bilo zbog njihove moći, budući da čak i zlodusi bivaju pobijeđeni i pokoravaju se onomu tko izgovara ta imena; dok ako kažemo »bog izabranoga oca jeke, i bog smijeha, i bog onoga koji udara petom«, spominjanje imena ne biva popraćeno nikakvim ishodom, kao što je slučaj i s drugim imenima koja ne posjeduju nikakvu moć. I na isti način, ako prevedemo riječ »Izrael« na grčki ili bilo koji drugi jezik, nećemo postići nikakav ishod; no ako je zadržimo onakvom kakva jest i pridružimo je onim izrazima kojima oni što su upućeni u te stvari smatraju da je treba sjediniti, tada bi uslijedio neki ishod iz izgovora te riječi koji bi bio u skladu s tvrdnjama onih koji se služe takvim zazivima. A isto možemo reći i za izgovor riječi »Sabaot«, riječi koja se često rabi u zaklinjanjima; jer ako taj pojam prevedemo kao »Gospodin nad vojskama« ili »Gospodin četa« ili »Svemogući« (budući da su tumači predlagali različita njegova značenja), nećemo postići ništa; dok ako zadržimo izvorni izgovor, proizvest ćemo, kako tvrde oni koji su vješti u takvim stvarima, određeni učinak. A isto zapažanje vrijedi i za Adonaj. Ako dakle ni »Sabaot« ni »Adonaj«, kada se prenesu u ono što se čini da je njihovo značenje na grčkom jeziku, ne mogu ništa postići, koliko bi tek manji bio ishod među onima koji drže nevažnim naziva li se najviše biće Jupiter, ili Zen, ili Adonaj, ili Sabaot!
46. poglavlje
Upravo su zbog ovih i sličnih tajanstvenih razloga, s kojima su Mojsije i proroci bili upoznati, zabranili da onaj tko pomišlja moliti se samo jedinom Svevišnjem Bogu izgovara ime drugih bogova, ili da ga se spominje srce koje je poučeno biti čisto od svih ludih misli i riječi. I iz tih bismo razloga radije podnijeli svakovrsne patnje negoli priznali Jupitera za Boga. Jer ne smatramo da su Jupiter i Sabaot isto, niti da je Jupiter uopće božanski, nego da se neki zloduh, neprijatelj ljudima i istinitomu Bogu, raduje pod tim nazivom. I premda bi nam Egipćani pod prijetnjom smrću nametali Amona, radije bismo umrli negoli ga oslovili Bogom, jer je to ime koje se po svoj prilici rabi u određenim egipatskim zaklinjanjima u kojima se zaziva taj zloduh. I premda Skiti mogu zvati Papeja svevišnjim Bogom, mi tomu ipak nećemo dati svoj pristanak; priznajući doista da postoji Svevišnje Božanstvo, premda Njemu ne dajemo ime Papej kao Njegov pravi naziv, nego ga smatramo nazivom koji je ugodan zloduhu kojemu je dopala skitska pustinja, s njezinim narodom i njezinim jezikom. No onaj tko Bogu daje Njegov naziv na skitskom jeziku, ili na egipatskom, ili na bilo kojem jeziku na kojem je odgojen, neće biti kriv za grijeh.
47. poglavlje
Razlog zašto se obrezanje obdržava među Židovima nije isti kao onaj koji objašnjava njegovo postojanje među Egipćanima i Kolhiđanima, te se stoga ne treba smatrati istim obrezanjem. I kao što onaj tko žrtvuje ne žrtvuje istomu bogu, premda se čini da obred žrtvovanja vrši na sličan način, i onaj tko prinosi molitvu ne moli se istomu božanstvu, premda u svojoj prošnji traži iste stvari; tako na isti način, ako netko izvrši obred obrezanja, nipošto ne slijedi da to nije čin različit od obrezanja izvršenoga nad drugim. Jer svrha, i zakon, i želja onoga tko vrši obred stavljaju taj čin u drugu kategoriju. No da bi se cijeli predmet još bolje razumio, valja nam primijetiti da je izraz za »pravednost« isti među svim Grcima; ali pokazuje se da je pravednost jedna stvar prema Epikurovu gledištu, a druga prema stoičarima, koji niječu trodijelnu podjelu duše; a opet različita stvar prema Platonovim sljedbenicima, koji drže da je pravednost svojstvena zadaća dijelova duše. Tako je i »hrabrost« kod Epikura jedna stvar, koji bi podnio neke napore kako bi izbjegao veći broj njih; a druga stvar kod filozofa Trijema, koji bi izabrao svaku krepost radi nje same; a još drugačija stvar kod Platona, koji tvrdi da je krepost sama po sebi čin razdražljivoga dijela duše i koji joj dodjeljuje mjesto oko prsa. Tako će i obrezanje biti različita stvar prema različitim mišljenjima onih koji mu se podvrgavaju. No o takvu je predmetu nepotrebno govoriti ovom prigodom u raspravi poput ove; jer tko god želi vidjeti što nas je navelo na taj predmet, može pročitati što smo o njemu rekli u Pavlovoj Poslanici Rimljanima.
48. poglavlje
Premda se dakle Židovi ponose obrezanjem, oni će ga odvojiti ne samo od onoga u Kolhiđana i Egipćana, nego i od onoga u arapskih Jišmaelaca; a ipak je ovo potonje poteklo od njihova pretka Abrahama, oca Jišmaelova, koji se podvrgnuo obredu obrezanja zajedno sa svojim ocem. Židovi kažu da je obrezanje izvršeno osmoga dana poglavito obrezanje, a da je ono koje se vrši u skladu s okolnostima različito; i vjerojatno se vršilo zbog neprijateljstva nekoga anđela prema židovskom narodu, koji je imao moć nauditi onima među njima koji nisu bili obrezani, ali je bio nemoćan protiv onih koji su se podvrgnuli tom obredu. Može se reći da to proizlazi iz onoga što je napisano u Knjizi Izlaska, gdje je anđeo prije Eliezerova obrezanja mogao djelovati protiv Mojsija, ali nije mogao učiniti ništa nakon što je njegov sin bio obrezan. I kada je Sipora to spoznala, uzela je kremen i obrezala svoje dijete, te je zabilježeno, prema čitanju običnih prijepisa, da je rekla: »Prestala je krv obrezanja moga djeteta«, ali prema hebrejskom tekstu: »Krvav si mi muž«. Jer ona je znala priču o tome da određeni anđeo ima moć prije prolijevanja krvi, ali je postao nemoćan po krvi obrezanja. Zbog toga su razloga riječi bile upućene Mojsiju: »Krvav si mi muž«. No ove stvari, koje se čine prilično neobične naravi i nisu na razini shvaćanja mnoštva, usudio sam se obraditi tako opširno; a sada ću samo dodati, kako dolikuje kršćaninu, još jednu stvar, pa ću prijeći na ono što slijedi. Jer taj je anđeo mogao imati moć, mislim, nad onima iz naroda koji nisu bili obrezani, i općenito nad svima koji su štovali samo Stvoritelja; i ta je moć trajala sve dok Isus nije uzeo ljudsko tijelo. No kada je On to učinio i podvrgnuo se obredu obrezanja u svojoj vlastitoj osobi, sva je moć toga anđela nad onima koji obdržavaju isto bogoštovlje, ali nisu obrezani, bila ukinuta; jer Isus ju je uništio (moću) svojega neizrecivoga božanstva. I stoga je Njegovim učenicima zabranjeno obrezivati se, te ih se (po apostolu) podsjeća: »Ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti.«
49. poglavlje
No Židovi se ne ponose ni uzdržavanjem od svinjskoga mesa kao da je to neka velika stvar; nego time što su spoznali narav čistih i nečistih životinja, i razlog te podjele, te zašto se svinja ubraja među nečiste. I te su podjele bile znakovi određenih stvari sve do Isusova dolaska; nakon čijega je dolaska rečeno Njegovu učeniku, koji još nije razumio nauk o tim stvarima, nego je rekao: »Nikada još ništa okaljano i nečisto ne uđe u moja usta«, »Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim«. Stoga ni na koji način ne utječe ni na Židove ni na nas to što se egipatski svećenici uzdržavaju ne samo od svinjskoga mesa, nego i od kozjega, ovčjega, goveđega i od ribe. No budući da nije to »što ulazi u usta ono što onečišćuje čovjeka«, i budući da »nas jelo ne preporučuje Bogu«, ne pridajemo veliku važnost uzdržavanju od jela, niti smo pak navedeni na jelo zbog proždrljivoga teka. I stoga, što se nas tiče, Pitagorini sljedbenici, koji se uzdržavaju od svega što sadrži život, mogu činiti kako im drago; samo uočite različit razlog uzdržavanja od onoga što ima život kod pitagorovaca i kod naših asketa. Jer oni prvi se uzdržavaju zbog bajke o seobi duša, kako pjesnik kaže:
»I netko će, podigavši svoga ljubljenoga sina,
Zaklati ga nakon molitve; o kako je bezuman!«
Mi se pak, kada se uzdržavamo, uzdržavamo zato što »krotimo svoje tijelo i zarobljavamo ga«, i želimo »umrtviti svoje udove koji su na zemlji: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu«; i ulažemo svaki napor kako bismo »umrtvili djela tijela«.
50. poglavlje
Kelzo, još uvijek iznoseći svoje mišljenje o Židovima, kaže: »Nije vjerojatno da uživaju veliku Božju naklonost, ili da ih On gleda s većom ljubavlju negoli druge, ili da samo njima šalje anđele, kao da je njima dodijeljen neki kraj blaženih. Jer možemo vidjeti i sam narod i zemlju koje su se pokazali dostojnima.« To ćemo pobiti primijetivši kako je bjelodano da je taj narod uživao veliku Božju naklonost iz činjenice da su Boga koji upravlja svim stvarima zvali Bogom Hebreja čak i oni koji su bili tuđi našoj vjeri. A zato što su uživali Božju naklonost, On ih nije napustio; nego su, premda malobrojni, nastavili uživati zaštitu božanske moći, tako da za vladavine Aleksandra Makedonskoga nisu pretrpjeli nikakvu štetu od njega, premda su zbog određenih saveza i prisega odbili podići oružje protiv Darija. Kažu da je tom prigodom židovski veliki svećenik, odjeven u svoju svetu odjeću, primio poklon od Aleksandra, koji je izjavio da je vidio pojedinca urešena na taj način, koji mu je u snu navijestio da će biti osvajač cijele Azije. Shodno tomu, mi kršćani tvrdimo da je »bila sudbina toga naroda u iznimnom stupnju uživati Božju naklonost i biti od Njega voljen na način različit od drugih«; ali da su se taj poredak stvari i ta božanska naklonost prenijeli na nas, nakon što je Isus prenio moć koja se očitovala među Židovima na one koji su se Njemu obratili od pogana. I iz toga razloga, premda su Rimljani željeli počiniti mnoga zlodjela protiv kršćana kako bi osigurali njihovo istrebljenje, bili su neuspješni; jer postojala je božanska ruka koja se borila za njih i čija je želja bila da se riječ Božja proširi iz jednoga kuta judejske zemlje po cijelome ljudskom rodu.
51. poglavlje
No budući da smo prema svojim najboljim snagama odgovorili na optužbe koje je Kelzo iznio protiv Židova i njihova nauka, prijeđimo na razmatranje onoga što slijedi, i na dokazivanje da s naše strane nije prazno hvastanje kada ispovijedamo da poznajemo velikoga Boga, i da nismo zavedeni nikakvim opsjenarskim varkama Mojsija (kako Kelzo zamišlja), pa čak ni našega vlastitoga Spasitelja Isusa; nego da radi dobra cilja slušamo Boga koji govori u Mojsiju, i da smo prihvatili Isusa, za kojega on svjedoči da je Bog, kao Sina Božjega, u nadi da ćemo primiti najbolje nagrade ako svoj život uredimo prema Njegovoj riječi. I rado ćemo prijeći preko onoga što smo već unaprijed naveli o točkama: »odakle smo došli i tko je naš vođa, i kakav je zakon potekao od Njega«. I ako bi Kelzo tvrdio da nema razlike između nas i Egipćana, koji štuju jarca, ili ovna, ili krokodila, ili vola, ili vodenkonja, ili pavijana s psećim licem, ili mačku, on se može uvjeriti je li tako, a tako može i svatko drugi tko jednako misli o tome predmetu. Mi smo se pak prema svojim najboljim snagama vrlo opširno branili na prethodnim stranicama o temi časti koju iskazujemo našemu Isusu, ističući da smo pronašli bolji dio; i da time što pokazujemo da je istina sadržana u nauku Isusa Krista čista i nepomiješana sa zabludom, ne preporučujemo sebe, nego našega Učitelja, kojemu su mnogi svjedoci dali svjedočanstvo po Svevišnjem Bogu i proročkim spisima među Židovima, te po samoj bjelodanosti samoga slučaja, jer je dokazano da On ne bi mogao izvršiti tako silna djela bez božanske pomoći.
52. poglavlje
No Kelzova tvrdnja koju u ovom trenutku želimo ispitati jest sljedeća: »Prijeđimo dakle preko pobijanja koja bi se mogla navesti protiv tvrdnji njihova učitelja, i neka ga se smatra doista anđelom. No je li on prvi i jedini koji je došao (ljudima), ili je bilo drugih prije njega? Ako bi rekli da je on jedini, bili bi osuđeni da govore laži protiv samih sebe. Jer oni tvrde da su u mnogim prigodama dolazili drugi, i to njih šezdeset ili sedamdeset zajedno, te da su se ovi izopačili, i bili bačeni pod zemlju i kažnjeni okovima, te da iz toga izvora potječu topli izvori, koji su njihove suze; i štoviše, da je došao anđeo na grob toga rečenoga bića, prema nekima doista jedan, ali prema drugima dva, koji su odgovorili ženama da je uskrsnuo. Jer Sin Božji nije mogao sam, kako se čini, otvoriti grob, nego je trebao pomoć drugoga da odvali kamen. I opet, zbog Marijine trudnoće, došao je anđeo tesaru, i još jednom drugi anđeo, kako bi uzeli Dijete i pobjegli (u Egipat). No koja je potreba pojedinačno navoditi sve, ili nabrajati anđele za koje se kaže da su bili poslani Mojsiju i drugima među njima? Ako su dakle drugi bili poslani, bjelodano je da je i on došao od istoga Boga. No može se pretpostaviti da on ima izgled navjestitelja nečega od veće važnosti (od onih koji su mu prethodili), kao da su Židovi činili grijeh, ili kvarili svoju religiju, ili činili bezbožna djela; jer se na te stvari nejasno smjera.«
53. poglavlje
Prethodne bi primjedbe mogle dostajati kao odgovor na Kelzove optužbe, u onoj mjeri u kojoj se tiču onih točaka u kojima je naš Spasitelj Isus Krist predmet posebnoga ispitivanja. No kako bismo izbjegli dojam da namjerno prelazimo preko bilo kojega dijela njegova djela, kao da mu nismo u stanju parirati, nastojmo, čak i pod cijenu ponavljanja (budući da nas na to Kelzo izaziva), koliko god možemo uz svu dužnu sažetost nastaviti svoj govor, jer bi nam moglo pasti na pamet nešto točnije ili novije o pojedinim temama. On doista kaže da je »izostavio pobijanja koja su navedena protiv tvrdnji što ih kršćani iznose u prilog svoga učitelja«, premda nije izostavio ništa što je bio u stanju iznijeti, kao što je bjelodano iz njegovih prethodnih riječi, nego tu tvrdnju iznosi samo kao praznu retoričku smicalicu. Da mi pak nismo pobijeni u pogledu našega velikoga Spasitelja, premda se tužitelju može činiti da nas pobija, bit će bjelodano onima koji u duhu istinoljubiva istraživanja pročitaju sve što je o Njemu prorečeno i zabilježeno. I nadalje, budući da on smatra kako čini ustupak govoreći o Spasitelju: »Neka se čini da je doista anđeo«, odgovaramo da ne prihvaćamo takav Kelzov ustupak; nego gledamo na djelo Onoga koji je došao pohoditi sav ljudski rod u svojoj riječi i nauku, onako kako ga je svaki od Njegovih privrženika bio sposoban primiti. A to je bilo djelo Onoga koji, kako je proroštvo o Njemu reklo, nije bio jednostavno anđeo, nego »Anđeo velikoga savjeta«: jer On je navijestio ljudima veliki savjet Boga i Oca svega o njima, (govoreći) o onima koji se predaju životu čiste vjere, da se uspinju s pomoću svojih velikih djela k Bogu; a o onima koji ne prianjaju uz Njega, da se udaljuju od Boga i putuju u propast kroz svoju nevjeru u Njega. On zatim nastavlja: »Ako je čak i anđeo došao ljudima, je li on prvi i jedini koji je došao, ili su drugi dolazili u prijašnjim prigodama?« I on misli da može odgovoriti na bilo koju od ovih dilema vrlo opširno, premda nema nijednoga pravoga kršćanina koji tvrdi da je Krist bio jedino biće koje je pohodilo ljudski rod. Jer, kako Kelzo kaže: »Ako bi rekli jedini«, postoje drugi koji su se ukazali različitim pojedincima.
54. poglavlje
Zatim nastavlja odgovarati samomu sebi kako smatra prikladnim sljedećim riječima: »I tako on nije jedini za kojega je zabilježeno da je pohodio ljudski rod, kao što čak i oni koji su, pod izlikom poučavanja u Isusovo ime, otpali od Stvoritelja kao nižega bića i priklonili se onomu koji je viši Bog i otac onoga koji je pohodio (svijet), tvrde da su prije njega određena bića došla od Stvoritelja pohoditi ljudski rod.« Budući da u duhu istine istražujemo sve što se odnosi na taj predmet, primijetit ćemo da Apel, slavni Marcionov učenik, koji je postao začetnik određene sljedbe i koji je židovske spise smatrao bajkovitima, tvrdi da je Isus jedini koji je došao pohoditi ljudski rod. Čak i protiv njega, dakle, koji je tvrdio da je Isus bio jedini koji je došao od Boga k ljudima, Kelzo bi uzalud navodio tvrdnje o silasku drugih anđela, budući da Apel odbacuje, kao što smo već spomenuli, čudesne izvještaje židovskih Pisama; a još će manje biti voljan prihvatiti ono što je Kelzo naveo, ne razumijevajući sadržaj Henokove knjige. Nitko nas dakle ne optužuje za laž, niti za iznošenje proturječnih tvrdnji, kao da smo tvrdili i da je naš Spasitelj bio jedino biće koje je ikada došlo ljudima, i ipak da su mnogi drugi dolazili u različitim prigodama. I na najzbrkaniji način, štoviše, on navodi, ispitujući temu o pohodima anđela ljudima, ono što je preuzeo, ne uviđajući značenje toga, iz sadržaja Henokove knjige; jer čini se da nije pročitao dotične odlomke, niti je bio svjestan da knjige koje nose Henokovo ime uopće ne kruže u Crkvama kao božanske, premda bi se iz toga izvora moglo pretpostaviti da je dobio tvrdnju kako se »šezdeset ili sedamdeset anđela spustilo u isto vrijeme, koji su pali u stanje zloće«.
55. poglavlje
No, da bismo mu u duhu dobrohotnosti priznali ono što nije sam otkrio u sadržaju Knjige Postanka, naime da »videći sinovi Božji da su kćeri ljudske lijepe, uzimahu ih za žene koje su god htjeli«, mi ćemo ipak i u toj točki uvjeriti one koji su kadri razumjeti prorokov smisao da je i prije nas postojao netko tko je taj izvještaj primijenio na učenje o dušama, koje su bile obuzete željom za tjelesnim životom ljudi, a to se, reče on, u prenesenom značenju nazvalo »kćerima ljudskim«. No što god značilo to da su »sinovi Božji poželjeli posjedovati kćeri ljudske«, to nipošto neće pridonijeti dokazivanju da Isus nije bio jedini koji je posjetio čovječanstvo kao anđeo, i koji je očito postao Spasitelj i dobročinitelj svima onima koji odstupaju od potopa zloće. Zatim, miješajući i pobrkavši sve što je ikada čuo ili bilo gdje našao zapisano, smatralo se to među kršćanima božanskoga podrijetla ili ne, dodaje: »Onih šezdeset ili sedamdeset koji su zajedno sišli, bačeni su pod zemlju i kažnjeni okovima.« I navodi, kao iz Henokove knjige, ali bez spominjanja njezina imena, sljedeće: »I otuda dolazi da su suze tih anđela topli izvori«; što se u Crkvama Božjim niti spominje niti se za to čulo! Jer nitko nikada nije bio toliko bezuman da u ljudske suze preinači one koje su prolili anđeli koji su sišli s neba. A kada bi bilo prilično našaliti se na račun onoga što Kelzo protiv nas iznosi u ozbiljnu duhu, mogli bismo primijetiti da nitko nikada ne bi rekao kako su topli izvori, od kojih je većina sačinjena od slatke vode, suze anđela, budući da su suze po svojoj naravi slankaste; osim ako anđeli, po Kelzovu mišljenju, ne liju suze koje su slatke.
Poglavlje 56.
Nastavljajući neposredno nakon toga miješati i međusobno uspoređivati stvari koje su različite i koje se ne mogu sjediniti, on svojoj tvrdnji o šezdeset ili sedamdeset anđela koji su sišli s neba i koji su, prema njemu, lili izvore tople vode umjesto suza, pridodaje sljedeće: »Pripovijeda se također da su na grob samoga Isusa došla, prema nekima, dva anđela, prema drugima, jedan«; propustivši opaziti, mislim, da Matej i Marko govore o jednome, a Luka i Ivan o dvojici, koje se tvrdnje međusobno ne protive. Jer oni koji spominju »jednoga«, kažu da je to bio onaj koji je odvalio kamen s groba; dok se oni koji spominju »dvojicu« odnose na one koji su se u sjajnoj odjeći ukazali ženama što su pošle na grob, ili koji su viđeni unutra kako sjede u bijelim haljinama. Za svaki od tih događaja moglo bi se sada dokazati da se uistinu zbio i da upućuje na preneseno značenje koje postoji u tim pojavama, razumljivo onima koji su bili pripravni promatrati uskrsnuće Riječi. Takav zadatak, međutim, ne pripada našoj sadašnjoj nakani, nego ponajprije tumačenju Evanđelja.
Poglavlje 57.
Da su ljudska bića kadšto vidjela čudesna ukazanja, pripovijedaju i Grci; i to ne samo oni među njima na koje bi se moglo posumnjati da sastavljaju basnoslovne priče, nego i oni koji su pružili svaki dokaz da su istinski filozofi i da su sa savršenom istinom ispripovijedali ono što im se dogodilo. Izvještaje te vrste čitali smo u spisima Hrizipa iz Sola, a također i neke stvari iste vrste koje se odnose na Pitagoru; kao i u nekih novijih pisaca koji su živjeli prije vrlo kratkoga vremena, kao u raspravi Plutarha iz Heroneje »O duši«, i u drugoj knjizi djela Numenija Pitagorovca »O neraspadljivosti duše«. Kada takve izvještaje pripovijedaju Grci, a osobito filozofi među njima, njih se ne dočekuje s porugom i podsmijehom, niti ih se smatra izmišljotinama i basnama; ali kada oni koji su posvećeni Bogu svega i koji podnose svakovrsne nepravde, pa i samu smrt, radije nego da dopuste da im preko usana prijeđe laž o Bogu, navješćuju ukazanja anđela kojima su sami bili svjedoci, njih se smatra nevrijednima vjerovanja i njihove se riječi ne drže istinitima! No protivi se zdravu razumu na taj način prosuđivati govore li pojedinci istinu ili laž. Jer oni koji postupaju pošteno, tek nakon dugoga i pomnoga ispitivanja pojedinosti nekoga predmeta, polako i oprezno izriču svoje mišljenje o istinoljubivosti ili lažnosti ove ili one osobe s obzirom na čudesa koja bi mogla pripovijedati; budući da se niti svi ljudi ne pokazuju dostojnima vjerovanja, niti svi bjelodano daju do znanja da ljudima pripovijedaju samo izmišljotine i basne. Štoviše, u pogledu Isusova uskrsnuća od mrtvih, imamo primijetiti ovo, da nipošto nije čudno ako su se u takvoj prigodi ukazala jedan ili dva anđela kako bi navijestili da je Isus uskrsnuo od mrtvih i kako bi se pobrinuli za spasenje onih koji su u takav događaj povjerovali na korist svojih duša. Niti mi se čini imalo nerazumnim da oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće i koji očituju, kao plod svoje vjere koji ne valja olako cijeniti, posjedovanje krjeposna života i svoje povlačenje iz potopa zala, ne budu bez pratnje anđela koji pružaju svoju pomoć u ostvarivanju njihova obraćenja Bogu.
Poglavlje 58.
No Kelzo osporava i izvještaj da je anđeo odvalio kamen s groba gdje je ležalo Isusovo tijelo, postupajući poput dječaka u školi koji bi podigao optužbu protiv nekoga uz pomoć niza općih mjesta. I kao da je otkrio kakav dosjetljiv prigovor protiv izvještaja, primjećuje: »Sin Božji, dakle, čini se, nije mogao otvoriti svoj grob, nego je trebao pomoć drugoga da odvali kamen.« Sada, da ne bismo pretjerali s raspravom o toj stvari ili ostavili dojam da nerazumno uvodimo filozofska razmatranja objašnjavajući u ovom trenutku preneseno značenje, reći ću jednostavno o samome izvještaju da se doista samo po sebi čini dostojanstvenijim postupkom to što je sluga i podređeni odvalio kamen, nego da je takav čin izvršio Onaj čije je uskrsnuće imalo biti na korist čovječanstvu. Ne govorim o želji onih koji su se urotili protiv Riječi, i koji su ga htjeli pogubiti i pokazati svim ljudima da je mrtav i da ga nema, da se njegov grob ne otvori kako nitko ne bi vidio Riječ živu nakon njihove urote; nego se »anđeo Božji« koji je došao na svijet radi spasenja ljudi, uz pomoć drugoga anđela, pokazao moćnijim od urotnika te je odvalio teški kamen, kako bi se oni koji su smatrali da je Riječ mrtva uvjerili da on nije s »pokojnima«, nego da je živ i da ide pred onima koji su ga voljni slijediti, kako bi im očitovao one istine koje dolaze nakon onih što im ih je nekoć pokazao u vrijeme njihova prvoga ulaska u školu kršćanstva, kada još nisu bili kadri primiti dublju pouku. Nadalje, ne razumijem kakvu korist misli da će pribaviti svojoj nakani kada ismijava izvještaj o »anđelovu posjetu Josipu glede Marijine trudnoće«; i opet, o anđelu koji opominje roditelje »da uzmu novorođeno Dijete, čiji je život bio u pogibli, i da s njime bježe u Egipat«. O tim smo stvarima, međutim, na prethodnim stranicama odgovorili na njegove tvrdnje. No što Kelzo misli rekavši da je »prema Pismima zabilježeno kako su anđeli bili poslani Mojsiju, kao i drugima«? Jer čini mi se da to nimalo ne pridonosi njegovoj svrsi, a osobito zato što se nitko od njih nije nimalo potrudio da ostvari, koliko je u njegovoj moći, obraćenje ljudskoga roda od njihovih grijeha. Neka se, međutim, dopusti da su i drugi anđeli bili poslani od Boga, ali da je on došao navijestiti nešto od veće važnosti no bilo tko drugi koji mu je prethodio; i kada su Židovi pali u grijeh, i iskvarili svoju religiju, i počinili bezbožna djela, prenio je kraljevstvo Božje drugim vinogradarima, koji se u svim Crkvama posebno brinu za sebe i ulažu svaki trud da svetim životom i naukom sukladnim tome pridobiju za Boga svega one koji bi se inače odmetnuli od Isusova učenja.
Poglavlje 59.
Kelzo zatim nastavlja: »Židovi, prema tome, i ovi (jasno misleći na kršćane), imaju istoga Boga«; i kao da iznosi tvrdnju koja se ne bi dopustila, nastavlja sa sljedećom tvrdnjom: »Sigurno je, doista, da pripadnici velike Crkve to priznaju i prihvaćaju kao istinite izvještaje o stvaranju svijeta koji kruže među Židovima, to jest o šest dana i o sedmome«; u koji je dan, kako Pismo veli, Bog »prestao« sa svojim djelima, povukavši se u motrenje samoga sebe, ali u koji je, kako Kelzo kaže (koji se ne drži slova povijesti i koji ne razumije njezino značenje), Bog »počinuo«, što je izraz koji se ne nalazi u zapisu. S obzirom, međutim, na stvaranje svijeta i na »počinak koji je nakon njega pridržan za narod Božji«, ta je tema opsežna, otajstvena, duboka i teška za objašnjenje. Zatim, kako mi se čini, iz želje da ispuni svoju knjigu i dade joj privid važnosti, on lakomisleno dodaje stanovite tvrdnje, kao što je sljedeća, koja se odnosi na prvoga čovjeka, o kojemu veli: »Mi iznosimo isti izvještaj kao i Židovi, i izvodimo isto rodoslovlje od njega kao i oni.« Međutim, što se tiče »urota braće jednih protiv drugih«, ne znamo ni za jednu takvu, osim što se Kain urotio protiv Abela, a Ezav protiv Jakova; ali ne Abel protiv Kaina, niti Jakov protiv Ezava: jer da je tako bilo, Kelzo bi bio u pravu kada kaže da iznosimo iste izvještaje kao i Židovi o »urotama braće jednih protiv drugih«. Neka se, međutim, dopusti da govorimo o istom silasku u Egipat kao i oni, i o njihovu povratku odande, koji nije bio »bijeg«, kako Kelzo smatra da je bio, što to vrijedi za utemeljenje kakve optužbe protiv nas ili protiv Židova? Ovdje je, doista, mislio izvrgnuti nas ruglu kada je, govoreći o hebrejskom narodu, njihov izlazak nazvao »bijegom«; ali kada je bila njegova dužnost istražiti izvještaj o kaznama koje je Bog nanio Egiptu, tu je temu namjerno mimoišao u šutnji.
Poglavlje 60.
Ako je, međutim, nužno izraziti se točno u našem odgovoru Kelzu, koji misli da o dotičnim stvarima imamo isto mišljenje kao i Židovi, rekli bismo da se obojica slažemo kako su knjige Pisma napisane Duhom Božjim, ali da se ne slažemo o značenju njihova sadržaja; jer mi ne uređujemo svoje živote poput Židova, zato što smatramo da doslovno shvaćanje zakonâ nije ono što prenosi smisao zakonodavstva. I mi tvrdimo da, »kada se čita Mojsije, koprena je na njihovu srcu«, jer je smisao Mojsijeva zakona bio skriven onima koji nisu prigrlili put koji je po Isusu Kristu. No znamo da ako se tko obrati Gospodinu (jer »Gospodin je Duh«), kad se koprena ukloni, »on odrazuje, kao u zrcalu nepokrivena lica, slavu Gospodnju« u onim mislima koje su skrivene u njihovu doslovnu izričaju, te na vlastitu slavu postaje dionikom božanske slave; pri čemu se izraz »lice« rabi u prenesenom smislu za »razum«, kako bi ga se nazvalo bez poredbe, u kojemu je lice »nutarnjega čovjeka«, ispunjeno svjetlom i slavom, što struji iz istinskoga shvaćanja sadržaja zakona.
Poglavlje 61.
Nakon gornjih primjedaba on nastavlja kako slijedi: »Neka nitko ne pretpostavlja da ja ne znam kako će neki od njih priznati da je njihov Bog isti kao i Bog Židova, dok će drugi tvrditi da je on drukčiji, kojemu se ovaj potonji protivi, te da je od onoga prvoga došao Sin.« Eto, ako on zamišlja da je postojanje brojnih krivovjerja među kršćanima razlog za optužbu protiv kršćanstva, zašto na sličan način ne bi bio razlog za optužbu protiv filozofije to što se različite sljedbe filozofa međusobno razlikuju, ne u malim i nevažnim točkama, nego u onima od najveće važnosti? Štoviše, i medicina bi trebala biti predmet napada zbog svojih mnogih sukobljenih škola. Neka se dopusti, dakle, da među nama ima onih koji niječu da je naš Bog isti kao i Bog Židova: ipak, zbog toga se ne smiju koriti oni koji iz istih Pisama dokazuju da je jedno te isto Božanstvo Bog Židova i pogana podjednako, kao što i Pavao izričito kaže, koji je bio obraćenik sa židovstva na kršćanstvo: »Zahvaljujem Bogu svojemu, kojemu služim od svojih predaka čiste savjesti.« I neka se dopusti također da postoji i treća skupina koja stanovite osobe naziva »tjelesnima«, a druge »duhovnima«, mislim da ovdje misli na Valentinove sljedbenike, pa ipak što to vrijedi protiv nas, koji pripadamo Crkvi i koji to smatramo optužbom protiv onih što drže da se neke naravi spašavaju, a da druge propadaju zbog svojega naravnoga ustrojstva? I neka se dopusti nadalje da ima nekih koji se izdaju za gnostike, na isti način kao i oni epikurovci koji sebe nazivaju filozofima: ipak niti će se oni koji zatiru nauk o providnosti smatrati istinskim filozofima, niti istinskim kršćanima oni koji uvode nakazne izmišljotine, koje odbacuju oni koji su učenici Isusovi. Neka se dopusti, usto, da ima nekih koji prihvaćaju Isusa i koji se zbog toga hvale da su kršćani, a ipak bi uređivali svoje živote, poput židovskoga mnoštva, u skladu sa židovskim zakonom, a to je dvostruka sljedba ebionita, koji ili s nama priznaju da je Isus rođen od djevice, ili to niječu i tvrde da je bio začet poput drugih ljudskih bića, što to vrijedi kao optužba protiv onih koji pripadaju Crkvi, a koje je Kelzo nazvao »onima iz mnoštva«? On dodaje, također, da su neki od kršćana vjernici u Sibilu, zacijelo krivo shvativši neke koji su korili one što su vjerovali u postojanje proročke Sibile te su one koji su se držali toga vjerovanja nazivali sibilistima.
Poglavlje 62.
Zatim izlijeva na nas gomilu imena, govoreći da zna za postojanje nekih simonovaca koji štuju Helenu, ili Helena, kao svojega učitelja, i zovu se helenijanci. No Kelzu je promaknulo da simonovci uopće ne priznaju Isusa kao Sina Božjega, nego Simona nazivaju »silom« Božjom, o kojemu pripovijedaju stanovite čudesne priče, govoreći kako je zamišljao da bi, ako bi mogao steći slične moći onima za koje je vjerovao da su podarene Isusu, i on postao jednako moćan među ljudima kao što je Isus bio među mnoštvom. Ali ni Kelzo ni Simon nisu mogli shvatiti kako je Isus, poput dobra poslenika riječi Božje, bio kadar posijati veći dio Grčke i barbarskih zemalja svojim naukom i ispuniti te zemlje riječima koje preobražavaju dušu od svega što je zlo i privode je natrag Stvoritelju svega. Kelzo poznaje, štoviše, stanovite marcelijance, tako nazvane po Marcelini, i harpokratijevce po Salomi, i druge koji svoje ime izvode po Marijami, i opet druge po Marti. Mi pak, koji iz ljubavi prema znanju do krajnjih svojih granica ispitujemo ne samo sadržaj Pisma i razlike koje iz njega proizlaze, nego smo također, iz ljubavi prema istini, istraživali koliko smo mogli mišljenja filozofa, nikada se nismo susreli s tim sljedbama. On spominje i marcionovce, čiji je vođa bio Marcion.
Poglavlje 63.
Zatim, kako bi ostavio dojam da zna još više od onoga što je dosad spomenuo, veli po svome običaju da »postoje i drugi koji su opako izmislili nekakvo biće kao svoga učitelja i demona, te se valjaju u velikoj tami, bezbožnijoj i prokletijoj od one u kojoj su drugovi egipatskoga Antinoja«. I čini mi se uistinu da on, dotičući se tih stvari, s izvjesnom mjerom istine govori kako postoje neki koji su zlobno izmislili drugoga demona te su ga uzeli za svoga gospodara dok se valjaju u velikoj tami svoga neznanja. Što se pak tiče Antinoja, kojega se uspoređuje s našim Isusom, nećemo ponavljati ono što smo već rekli na prethodnim stranicama. »Nadalje«, nastavlja on, »ti ljudi izriču jedni protiv drugih strašne hule, govoreći svakojake stvari sramotne za izustiti; i nipošto neće popustiti ni u najmanjoj točki radi sklada, mrzeći se savršenom mržnjom«. Na to smo već ranije odgovorili da se i u filozofiji i u medicini nalaze sljedbe koje ratuju protiv sljedbi. No mi, koji smo sljedbenici Isusove riječi i koji smo se vježbali u razmišljanju, govorenju i činjenju onoga što je u skladu s njegovim riječima, »kad nas grde, blagoslivljamo; kad nas progone, podnosimo; kad nas klevetaju, tješimo«; i ne bismo izrekli »svakojake stvari sramotne za izustiti« protiv onih koji zastupaju drukčija mišljenja od naših, nego bismo se, ako je moguće, svim silama trudili uzdići ih na bolje stanje po privrženosti samome Stvoritelju i navesti ih da svako djelo čine kao oni kojima će se jednoga dana suditi. A ako se oni koji drukčije misle ne daju uvjeriti, držimo se zapovijedi dane za postupanje s takvima: »S krivovjercem nakon prvoga i drugoga opomenuća prekini, znajući da je takav izopačen i da griješi, sam sebe osuđujući«. Povrh toga, mi koji poznajemo izreku »Blago mirotvorcima«, a isto tako i »Blago krotkima«, ne bismo s mržnjom gledali na one koji kvare kršćanstvo, niti bismo one koji su pali u zabludu nazivali Kirkama i laskavim varalicama.
64. poglavlje
Čini mi se da je Kelzo krivo shvatio apostolovu izjavu koja proglašava da će »u posljednja vremena neki otpasti od vjere priklanjajući se zavodničkim duhovima i naucima zloduhâ, pod utjecajem licemjernih lažaca ožigosane savjesti, koji zabranjuju ženiti se i naređuju uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju«; a krivo je shvatio i one koji su te apostolove izjave primjenjivali protiv onih što su iskvarili kršćanske nauke. Upravo je zbog toga Kelzo rekao da se »neki među kršćanima nazivaju ›ožigosani u ušima‹« te da se neki nazivaju »zagonetkama«, što je izraz na koji nikada nismo naišli. Izraz »kamen spoticanja« doista se često pojavljuje u ovim spisima, a to je naziv koji običavamo primijeniti na one koji jednostavne osobe, i one koje se lako daju prevariti, odvraćaju od zdravoga nauka. Ali ni mi, a vjerujem ni itko drugi, bilo kršćanin bilo krivovjerac, ne zna ni za koga koga se naziva Sirenama, koje izdaju i obmanjuju, začepljuju uši i pretvaraju u svinje one koje zavode. Pa ipak taj čovjek, koji se pravi da sve zna, rabi ovakav jezik: »Možete čuti«, kaže on, »sve one koji se toliko razilaze i koji jedni druge u svojim prepirkama napadaju najbezočnijim riječima, kako izgovaraju riječi: ›Meni je raspet svijet i ja svijetu‹«. I to je jedina rečenica koje se, čini se, Kelzo mogao sjetiti iz Pavlovih spisa; a zašto mi ne bismo naveli i bezbrojne druge navode iz Pisama, poput onoga: »Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu; jer oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego po Bogu silno za rušenje utvrda, obarajući mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznaje Božje«?
65. poglavlje
No budući da on tvrdi kako »možete čuti sve one koji se toliko razilaze gdje govore: ›Meni je raspet svijet i ja svijetu‹«, pokazat ćemo lažnost takve tvrdnje. Postoje naime određene heretičke sljedbe koje ne prihvaćaju poslanice apostola Pavla, kao što su dvije sljedbe ebionita i oni koje se naziva enkratitima. Oni dakle koji ne smatraju apostola svetim i mudrim čovjekom, neće preuzimati njegove riječi i govoriti: »Meni je raspet svijet i ja svijetu«. Prema tome, i u ovoj je točki Kelzo kriv za neistinu. Nadalje, on se i dalje zadržava na optužbama koje iznosi protiv raznolikosti postojećih sljedbi, ali ne čini mi se točnim u jeziku kojim se služi, niti da je pažljivo promatrao ili razumio kako to kršćani koji su napredovali u svojim proučavanjima kažu da posjeduju veće znanje od Židova; i priznaju li ista Pisma, ali ih drukčije tumače, ili pak te knjige ne priznaju božanskima. Među sljedbama naime nalazimo oba ta gledišta. Zatim nastavlja: »Premda nemaju temelja za svoj nauk, ispitajmo sam sustav; i ponajprije, spomenimo iskrivljenja koja su učinili iz neznanja i nerazumijevanja, kad pri raspravi o počelima iznose svoja mišljenja na najapsurdniji način o stvarima koje ne razumiju, kao što je sljedeće«. I tada, nasuprot određenim izrazima koji su neprestano na ustima onih koji vjeruju u kršćanstvo, on suprotstavlja neke druge iz spisa filozofa, s ciljem da prikaže kako su uzvišene misli, za koje Kelzo drži da ih rabe kršćani, filozofi izrekli boljim i jasnijim jezikom, ne bi li odvukao k proučavanju filozofije one koje privuku mišljenja što svjedoče o njihovu plemenitu i pobožnu značaju. Ovdje ćemo ipak završiti petu knjigu, a šestu započeti onim što slijedi.