O Božjem silasku među ljude, o providnosti i o dubljem smislu Svetoga pisma koje Celz izvrgava ruglu.
Poglavlje 1
Pošto smo u prethodne tri knjige potanko iznijeli ono što nam se činilo prikladnim kao odgovor na Kelzovu raspravu, sada, poštovani Ambrozije, moleći se Bogu po Kristu, prinosimo ovu četvrtu knjigu kao odgovor na ono što slijedi. I molimo da nam se dadu riječi, kao što je pisano u Knjizi proroka Jeremije da je Gospodin rekao proroku: »Evo, stavljam svoje riječi u tvoja usta poput ognja. Gle, postavljam te danas nad narode i nad kraljevstva, da iskorjenjuješ i rušiš, da zatireš i obaraš, da gradiš i sadiš.« Jer sada su nam potrebne riječi koje će iz svake ranjene duše iskorijeniti prigovore što ih je protiv istine izrekla ova Kelzova rasprava ili koji proizlaze iz mišljenja sličnih njegovima. Potrebne su nam i misli koje će srušiti sva zdanja utemeljena na lažnim mišljenjima, a osobito zdanje što ga je Celz podigao u svojemu djelu, a koje nalikuje gradnji onih koji rekoše: »Hajde da sebi sazidamo grad i toranj kojemu će vrh dopirati do neba.« Doista, potrebna nam je i mudrost koja će oboriti svaku oholost što se uzdiže protiv spoznaje Boga, a napose onu visinu drskosti koju Celz pokazuje protiv nas. Zatim, budući da se ne smijemo zaustaviti na iskorjenjivanju i rušenju upravo spomenutih zapreka, nego na mjestu onoga što je iskorijenjeno moramo zasaditi nasade »Božje njive«, a na mjestu onoga što je srušeno podići Božju građevinu i hram njegove slave, moramo se stoga moliti i Gospodinu, koji je udijelio darove spomenute u Knjizi proroka Jeremije, da i nama podari riječi prikladne i za izgrađivanje Kristova hrama i za sađenje duhovnoga zakona te proročkih riječi koje se na to odnose. A nadasve je potrebno pokazati, nasuprot Kelzovim tvrdnjama koje se nastavljaju na one već izrečene, da su proroštva o Kristu istiniti navještaji. Jer, svrstavajući se u isti mah protiv obiju strana, s jedne strane protiv Židova koji niječu da se Kristov dolazak već zbio, ali ga iščekuju u budućnosti, a s druge strane protiv kršćana koji priznaju da je Isus onaj Krist o kojemu govori proroštvo, on iznosi sljedeću tvrdnju:
Poglavlje 2
»No to što pojedini kršćani i svi Židovi tvrde, prvi da je na zemlju već sišao, a potonji da će sići nekakav Bog ili Božji Sin koji će stanovnike zemlje učiniti pravednima, najdrskija je tvrdnja i takva da njezino pobijanje ne iziskuje mnogo riječi.« Ovdje se čini da točno prosuđuje, ne u pogledu »pojedinih« Židova, nego svih njih, da zamišljaju kako postoji stanovit Bog koji će sići na zemlju; a u pogledu kršćana, da pojedini od njih govore kako je On već sišao. Jer misli na one koji iz židovskih Pisama dokazuju da se Kristov dolazak već zbio, a čini se da zna i kako postoje stanovite heretičke sljedbe koje niječu da su proroci navijestili Krista Isusa. Na prethodnim smo stranicama, međutim, prema svojim silama već raspravili pitanje je li Krist bio predmetom proroštva, te stoga, da izbjegnemo ponavljanje, ne ponavljamo mnogo od onoga što bi se o tome moglo navesti. Primijetite sada da je on, ako je s prividnom uvjerljivošću htio potkopati vjeru u proročke spise, bilo u pogledu budućega ili prošloga Kristova dolaska, trebao izložiti sama proroštva koja mi, kršćani i Židovi, navodimo u međusobnim raspravama. Jer na taj bi se način činilo da odvraća one koji su zaneseni prividnom uvjerljivošću proročkih izjava, kako ih on smatra, od pristajanja uz njihovu istinitost i od vjerovanja, na temelju tih proroštava, da je Isus Krist; dok sada, ne mogavši odgovoriti na proroštva koja se odnose na Krista, ili uopće ne znajući koja su proroštva o Njemu, ne navodi nijednu proročku izjavu, premda ima bezbroj onih koje se odnose na Krista; nego misli da podiže optužbu protiv proročkih Pisama, a da čak i ne navodi ono što bi sam nazvao njihovom »prividnom uvjerljivošću«! On, međutim, nije svjestan da Židovi nipošto ne govore kako će Krist sići kao Bog ili Sin Božji, kao što smo pokazali na prethodnim stranicama. A kada tvrdi kako »mi kažemo da je već došao, a Židovi da je njegov mesijanski dolazak još u budućnosti«, čini se da samom tom optužbom kori našu tvrdnju kao najdrskiju i takvu koja ne iziskuje opširno pobijanje.
Poglavlje 3
I nastavlja: »Što znači takav silazak sa strane Boga?«, ne uviđajući da po našemu nauku smisao silaska ponajprije leži u tome da obrati one koje se u evanđelju naziva izgubljenim »ovcama doma Izraelova«; a kao drugo, da se od njih zbog njihove nepokornosti oduzme ono što se naziva »kraljevstvom Božjim« i dade drugim vinogradarima umjesto drevnih Židova, to jest kršćanima, koji će Bogu donositi plodove njegova kraljevstva u svoje vrijeme, pri čemu je svako djelo »plod kraljevstva«. Stoga ćemo od većega broja odabrati nekoliko opaski kao odgovor na Kelzovo pitanje kada veli: »Što znači takav silazak sa strane Boga?« A Celz ovdje sam sebi vraća odgovor koji ne bismo dali ni mi ni Židovi, pitajući: »Zar zato da dozna što se događa među ljudima?« Jer nitko od nas ne tvrdi da je Krist ušao u ovaj život kako bi doznao što se događa među ljudima. Odmah zatim, međutim, kao da bi netko odgovorio da je to bilo »kako bi doznao što se događa među ljudima«, sam prigovara svojoj tvrdnji: »Zar on ne zna sve?« Zatim, kao da bismo mi odgovorili da On doista zna sve, postavlja novo pitanje govoreći: »Onda zna, ali ne čini ljude boljima, niti ih je po svojoj božanskoj moći kadar učiniti boljima.« Sve je to s njegove strane puko naklapanje; jer Bog, po svojoj Riječi, koja neprestano iz naraštaja u naraštaj prelazi u svete duše i čini ih Božjim prijateljima i prorocima, doista popravlja one koji slušaju njegove riječi; a Kristovim dolaskom popravlja, po kršćanskom nauku, ne one koji to ne žele, nego one koji su izabrali bolji život i ono što je Bogu milo. Ne znam, nadalje, kakav je to popravak Celz želio da se dogodi kada je podigao prigovor pitajući: »Zar ga onda nije moguće, po njegovoj božanskoj moći, učiniti boljim ako ne pošalje nekoga upravo u tu svrhu?« Bi li on dakle htio da se popravak dogodi tako što će Bog ispuniti ljudske umove novim zamislima, uklanjajući u trenu prirođenu zloću i usađujući krepost na njezino mjesto? Tko drugi sada bi se zapitao nije li to proturječno ili nemoguće po samoj naravi stvari; mi bismo pak rekli: »Neka bude tako i neka to bude moguće.« Gdje je onda naša slobodna volja? I kakva je zasluga u pristajanju uz istinu? Ili kako je odbacivanje laži hvalevrijedno? No čak i kada bi se jednom dopustilo da je takav postupak ne samo moguć, nego da bi ga Bog mogao dolično izvesti, zašto se radije ne bi netko zapitao, postavljajući pitanje poput Kelzova, zašto Bogu po njegovoj božanskoj moći nije bilo moguće stvoriti ljude kojima ne bi trebao nikakav popravak, nego bi sami po sebi bili kreposni i savršeni, pri čemu zlo uopće ne bi postojalo? Ta pitanja mogu zbuniti neuke i nerazumne pojedince, ali ne onoga tko pronikne u narav stvari; jer ako oduzmeš dragovoljnost kreposti, uništavaš njezinu bit. No bila bi potrebna čitava rasprava da se o tim stvarima progovori; a o toj su se temi Grci opširno izrazili u svojim spisima o providnosti. Oni uistinu ne bi rekli ono što je Celz izrekao riječima, da »Bog doista sve zna, ali ne čini ljude boljima, niti je kadar to učiniti po svojoj božanskoj moći«. Mi sami progovorili smo o tim točkama u mnogim dijelovima svojih spisa prema svojim najboljim silama, a Sveto je pismo isto utvrdilo onima koji su ga kadri razumjeti.
Poglavlje 4
Dokaz koji Kelzo iznosi protiv nas i protiv Židova okrenut će se protiv njega samoga ovako: Dragi moj gospodine, zna li Bog koji je nad svime što se događa među ljudima ili ne zna? Ako pak priznaješ postojanje Boga i providnosti, kao što tvoj spis daje naslutiti, On to po nužnosti mora znati. A ako zna, zašto ljude ne učini boljima? Je li dakle naša dužnost braniti Božji postupak što ne čini ljude boljima premda poznaje njihovo stanje, a nije jednako obvezujuće za tebe, koji svojim spisom ne pokazuješ jasno da si epikurovac, nego se pretvaraš da priznaješ providnost, objasniti zašto Bog, premda zna sve što se događa među ljudima, ne čini ih boljima niti božanskom snagom oslobađa sve ljude od zla? Mi se pak ne stidimo reći da Bog neprestano šalje odgojitelje kako bi ljude učinio boljima; jer među ljudima se nalaze razlozi koje Bog daje i koji ih potiču da prigrle bolji život. No mnoge su razlike među onima koji služe Bogu, a malo je onih koji su savršeni i čisti poslanici istine te koji donose potpunu obnovu, kao što su to učinili Mojsije i proroci. No iznad svih njih velika bijaše obnova koju je ostvario Isus, koji nije želio izliječiti samo one što su živjeli u jednom kutu svijeta, nego, koliko je do Njega stajalo, ljude u svakoj zemlji, jer je došao kao Spasitelj svih ljudi.
Poglavlje 5
Preslavni Kelzo, povodeći se ne znam čime, zatim podiže još jedan prigovor protiv nas, kao da mi tvrdimo kako će »sam Bog sići k ljudima«. On također zamišlja da iz toga slijedi kako je »napustio svoje prebivalište«; jer ne poznaje silu Božju i ne zna da »Duh Gospodnji ispunja svemir i on, koji sve drži, zna i svaki glas«. Niti je kadar razumjeti riječi: »Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? riječ je Gospodnja.« Niti uviđa da po kršćanskom nauku svi mi »u njemu živimo, mičemo se i jesmo«, kako je i Pavao poučavao u svojem govoru Atenjanima; stoga, premda bi Bog svega stvorenoga po svojoj sili sišao s Isusom u život ljudi, i premda bi Riječ koja bijaše u početku u Boga, koja je i sama Bog, došla k nama, On ne napušta svoje mjesto niti prazni svoje prijestolje, tako da bi jedno mjesto ostalo bez Njega, a drugo, koje Ga prije nije sadržavalo, bilo ispunjeno. Nego sila i božanstvo Božje dolazi po onome koga Bog izabere i prebiva u onome u kome nađe mjesta, ne mijenjajući svoj položaj, niti ostavljajući svoje mjesto praznim da ispuni drugo: jer govoreći o tome da On napušta jedno mjesto i zauzima drugo, ne mislimo da se takvi izrazi shvaćaju prostorno; nego kažemo da je duša zla čovjeka i onoga koji je ogrezao u zloći napuštena od Boga, dok pod time mislimo da je duša onoga koji želi živjeti krjeposno, ili onoga koji napreduje u krjeposnu životu, ili koji već živi sukladno tomu, ispunjena Božanskim Duhom ili postaje Njegovim dionikom. Nije dakle nužno za silazak Kristov ili za Božji dolazak k ljudima da On napusti veće prijestolje i da se stvari na zemlji promijene, kako to Kelzo zamišlja kad veli: »Kad biste promijenili samo jedno, pa i najmanje na zemlji, sve bi se prevrnulo i nestalo.« A ako moramo govoriti o promjeni u bilo kome po očitovanju sile Božje i po ulasku riječi među ljude, nećemo se ustručavati govoriti o preokretu iz zla u krjepostan, iz razuzdana u umjeren, i iz praznovjerna u pobožan život onoga čovjeka koji je dopustio riječi Božjoj da nađe ulaz u njegovu dušu.
Poglavlje 6
No ako hoćete da se suočimo s najsmješnijom među Kelzovim optužbama, poslušajte ga kad veli: »Bog dakle, budući da je nepoznat među ljudima i smatrajući da zbog toga prima manje nego što mu pripada, poželi se objaviti i iskušati kako one koji vjeruju u njega tako i one koji ne vjeruju, poput onih ljudi koji su se tek nedavno domogli bogatstva pa se razmeću svojim imetkom; i tako oni svjedoče o pretjeranoj, ali posve smrtničkoj slavohlepnosti u Boga.« Odgovaramo dakle da bi se Bog, ne bivajući poznat zlim ljudima, želio objaviti ne zato što misli da prima manje nego što Mu pripada, nego zato što će spoznaja o Njemu osloboditi od nesreće onoga koji je posjeduje. Štoviše, On ne nastava u pojedincima niti šalje svojega Krista po svojoj neizrecivoj i božanskoj sili iz želje da iskuša one koji vjeruju ili ne vjeruju u Njega; nego to čini kako bi od sve njihove bijede oslobodio one koji vjeruju u Njega i koji prihvaćaju Njegovo božanstvo, te kako oni koji ne vjeruju ne bi više imali izgovora, to jest da je njihova nevjera posljedica toga što nisu čuli riječ pouke. Koji dakle dokaz potvrđuje da iz naših shvaćanja slijedi kako je Bog, prema našem prikazivanju, »poput onih ljudi koji su se tek nedavno domogli bogatstva pa se razmeću svojim imetkom«? Jer Bog se pred nama ne razmeće iz želje da razumijemo i promatramo Njegovu uzvišenost; nego želeći da se blaženstvo koje proizlazi iz toga što Ga poznajemo usadi u naše duše, On po Kristu i svojoj trajno nastanjenoj riječi čini da prispijemo u prisno zajedništvo s Njim. Nikakvo dakle smrtničko slavohleplje kršćanski nauk ne pripisuje Bogu.
Poglavlje 7
Ne znam kako to da nakon ludih primjedaba koje je iznio o predmetu o kojem smo upravo raspravljali dodaje sljedeće, da se »Bog ne želi objaviti radi sebe samoga, nego zato što nam želi podariti spoznaju o sebi radi našega spasenja, kako bi oni koji je prihvate postali krjeposni i spasili se, dok bi se za one koji je ne prihvate pokazalo da su zli te bili kažnjeni«. Pa ipak, nakon što je to izrekao, postavlja nov prigovor govoreći: »Zar se tek nakon tako duga vremena Bog sjetio učiniti da ljudi žive pravedno, a prije je to zanemarivao?« Na to odgovaramo da nikada nije bilo vremena u kojem Bog nije želio da ljudi žive pravedno; nego je neprestano pokazivao brigu za boljitak razumnoga bića pružajući mu prigode za vršenje krjeposti. Jer u svakom naraštaju mudrost Božja, prelazeći u one duše za koje utvrdi da su svete, čini od njih prijatelje Božje i proroke. I mogu se naći u svetoj knjizi imena onih koji su u svakom naraštaju bili sveti, i bili primatelji Božanskoga Duha, te koji su nastojali obratiti svoje suvremenike koliko je god bilo u njihovoj moći.
Poglavlje 8
I nije ništa čudno da je u pojedinim naraštajima bilo proroka koji su u primanju božanskoga utjecaja nadvisili, snagom svojega jačega i moćnijega religioznog života, druge proroke koji su bili njihovi suvremenici, kao i one koji su živjeli prije i poslije njih. Stoga nije nimalo neobično da je također bilo vrijeme kada se nešto nenadmašne izvrsnosti nastanilo među ljudskim rodom, što se isticalo iznad svega što je prethodilo pa čak i onoga što je uslijedilo. No postoji element duboka otajstva u izvješću o tim stvarima, i to takav koji pučko shvaćanje ne može primiti. A kako bi te teškoće nestale i kako bi se odgovorilo na prigovore podignute protiv Kristova dolaska, naime: »Zar se tek nakon tako duga vremena Bog sjetio učiniti da ljudi žive pravedno, a prije je to zanemarivao?«, potrebno je dotaknuti se povijesti o razdiobi naroda i razjasniti zašto je bilo tako da »kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove ljudske, odredi im međe po broju anđela Božjih, i dio je Gospodnji narod njegov, Jakov je baštinski dio njegov«; te će biti potrebno navesti razlog zašto se rođenje svakoga čovjeka dogodilo unutar pojedine međe, pod onim koji je tu među dobio ždrijebom, i kako se s pravom dogodilo da »dio je Gospodnji narod njegov Jakov, i Izrael baštinski dio njegov«, te zašto je nekoć dio Gospodnji bio narod Njegov Jakov, i Izrael baštinski dio Njegov. No s obzirom na one koji dolaze poslije, Otac veli Spasitelju: »Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.« Jer postoje određeni povezani i srodni razlozi koji se odnose na različito postupanje s ljudskim dušama, a koje je teško izreći i istražiti.
Poglavlje 9
Došao je dakle, premda to Kelzo možda ne želi priznati, nakon brojnih proroka koji su bili obnovitelji onoga dobro poznatog Izraela, Krist, Obnovitelj cijeloga svijeta, kojemu nije bilo potrebno protiv ljudi upotrebljavati bičeve, lance i muke, kao što je bio slučaj pod prijašnjim poretkom. Jer kad sijač iziđe sijati, nauk je dostajao da posije riječ posvuda. No ako dolazi vrijeme koje će po nužnosti omeđiti trajanje svijeta, zato što je imao početak, i ako će biti svršetak svijeta, a nakon svršetka pravedan sud o svemu, bit će dužnost onoga koji evanđeoske izjave razmatra filozofski utvrditi te nauke dokazima svake vrste, ne samo izvedenima izravno iz Svetoga pisma, nego i zaključcima koji se iz njih daju izvesti; dok se brojniji i jednostavniji stalež vjernika, i oni koji nisu kadri shvatiti mnoge raznolike vidove božanske mudrosti, moraju povjeriti Bogu i Spasitelju našega roda, te biti zadovoljni Njegovim »ipse dixit«, umjesto ovoga ili bilo kojega drugog dokazivanja.
Poglavlje 10
Zatim Kelzo, po svojem običaju, ne dokazavši niti utvrdivši išta, nastavlja govoreći, kao da mi o Bogu zborimo na način koji nije ni svet ni pobožan, kako je »posve očito da oni brbljaju o Bogu na način koji nije ni svet niti pun strahopoštovanja«; te umišlja da mi to činimo kako bismo pobudili zaprepaštenje neukih, i da ne govorimo istinu glede nužnosti kazni za one koji su sagriješili. I stoga nas uspoređuje s onima koji »u bakhičkim otajstvima uvode utvare i strašila«. Što se tiče Bakhovih otajstava, postoji li o njima kakvo vjerodostojno izvješće ili takvoga nema, neka kažu Grci, a Kelzo i njegovi drugovi s gozbi neka slušaju. Mi pak branimo svoj postupak govoreći da je naš cilj obnoviti ljudski rod, bilo prijetnjama kazni za koje smo uvjereni da su nužne za sav svijet i koje možda nisu bez koristi onima koji ih imaju pretrpjeti; bilo obećanjima danima onima koji su živjeli krjeposnim životom, a u kojima se nalaze izjave o blaženom ishodu koji se nalazi u kraljevstvu Božjemu, pripravljenom za one koji su dostojni postati Njegovi podanici.
Poglavlje 11
Nakon toga, želeći pokazati kako nije ništa ni čudesno ni novo što govorimo o potopima ili požarima, nego da smo zbog pogrešna razumijevanja izvješća o tim događajima koja kruže među Grcima ili barbarskim narodima poklonili vjeru vlastitim Pismima kada o tome raspravljaju, on piše ovako: »Među njima se proširilo vjerovanje, zbog pogrešna razumijevanja izvješća o tim zbivanjima, da se nakon dugotrajnih vremenskih krugova, te povrataka i poravnanja planeta, obično događaju požari i potopi, te da nakon posljednjega potopa, koji se zbio u Deukalionovo doba, protek vremena sukladno mijeni svih stvari zahtijeva požar; i to ih je navelo da izreknu zabludno mišljenje kako će Bog sići noseći oganj poput krvnika mučitelja.« Na to pak odgovaramo da ne razumijem kako Kelzu, koji je mnogo čitao i koji pokazuje da je proučio mnoge povijesti, pozornost nije privukla starodrevnost Mojsijeva, za kojega pojedini grčki povjesničari navode da je živio otprilike u doba Inaha, sina Foronejeva, a Egipćani ga priznaju čovjekom velike starine, jednako kao i oni koji su proučavali povijest Feničana. I svatko tko želi može pročitati dvije knjige Flavija Josipa o starinama židovskim, kako bi vidio u čemu je Mojsije bio stariji od onih koji su tvrdili da se potopi i požari događaju u svijetu nakon dugih razmaka; a za tu tvrdnju Kelzo navodi da su je Židovi i kršćani pogrešno shvatili te da su, ne razumijevajući što je rečeno o požaru, izjavili kako će »Bog sići noseći oganj poput krvnika mučitelja«.
Poglavlje 12
Bilo dakle da postoje vremenski ciklusi, te potopi ili požari koji se javljaju povremeno ili ne, i je li Pismo toga svjesno, ne samo u mnogim odlomcima nego osobito ondje gdje Salomon veli: »Što je bilo, to će biti, i što se činilo, to će se činiti«, i tako dalje, ne spada u ovu prigodu raspravljati. Jer dovoljno je samo primijetiti da Mojsije i pojedini proroci, budući ljudi vrlo velike starine, nisu primili od drugih tvrdnje koje se odnose na budući požar svijeta; nego su, naprotiv, ako moramo paziti na pitanje vremena, drugi prije njih pogrešno razumjeli, i ne ispitavši točno njihove tvrdnje izmislili bajku o istim događajima koji se ponavljaju u određenim razdobljima, ne razlikujući se ni u svojim bitnim ni u sporednim svojstvima. No mi ne pripisujemo ni potop ni požar ciklusima i planetarnim razdobljima; nego uzrokom njihovim proglašujemo silnu rasprostranjenost zloće i njezino posljedično uklanjanje potopom ili požarom. A ako proročki glasovi govore da Bog »silazi«, On koji je rekao: »Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? riječ je Gospodnja«, taj se izraz rabi u prenesenom smislu. Jer Bog »silazi« sa svoje visine i veličine kada uređuje poslove ljudi, a osobito zlih. I kao što običaj navodi ljude da kažu kako se učitelji »spuštaju« k djeci, i mudraci k onim mladićima koji su se tek posvetili filozofiji, ne »silazeći« na tjelesan način; tako, ako se igdje u Svetome pismu kaže da Bog »silazi«, to se shvaća kao izrečeno u skladu s običajem koji tako rabi tu riječ, a na sličan način i s izrazom »uzaći«.
Poglavlje 13
No budući da Kelzo s podsmijehom govori kako mi velimo da »Bog dolazi dolje poput mučitelja koji nosi oganj«, te nas tako u nevrijeme sili da istražujemo riječi dubljega značenja, iznijet ćemo nekoliko primjedaba, dovoljnih da našim slušateljima omoguće steći pojam o obrani koja otklanja Kelzovo ruganje protiv nas, a zatim ćemo se okrenuti onome što slijedi. Božanska riječ veli da je naš Bog »oganj što proždire«, i da »rijeka ognjena teče ispred njega«; štoviše, da On čak ulazi kao »oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva«, kako bi očistio svoj narod. No kada se kaže da je On »oganj što proždire«, pitamo se što je to što dolikuje da Bog proždre. I tvrdimo da su to zloća i djela koja iz nje proizlaze, a koja se, nazivajući se slikovito »drvo, sijeno, slama«, Bogu daju proždrijeti poput ognja. Za zla se čovjeka stoga kaže da na prethodno položenom temelju razuma naziđuje »drvo, i sijeno, i slamu«. Ako dakle itko može pokazati da je pisac drukčije shvaćao te riječi, i može dokazati da zao čovjek doslovno naziđuje »drvo, ili sijeno, ili slamu«, očito je da se oganj mora shvatiti kao tvaran i osjetilima zamjetljiv. No ako se, naprotiv, o djelima zla čovjeka govori slikovito pod nazivima »drvo, ili sijeno, ili slama«, zašto odmah ne padne na pamet istražiti u kojem smislu valja uzeti riječ »oganj«, tako da se »drvo« takve vrste proždre? Jer Pismo veli: »Svačije će djelo izići na vidjelo. Oganj će prokušati kakvo je čije djelo. Ostane li djelo što ga je netko nazidao, primit će plaću. Izgori li čije djelo, taj će štetovati.« No koje se djelo može u ovim riječima spominjati kao ono što »izgara«, osim svega onoga što proizlazi iz zloće? Stoga je naš Bog »oganj što proždire« u smislu u kojem smo tu riječ uzeli; i tako On ulazi kao »oganj ljevačev«, da pročisti razumnu narav koja je ispunjena olovom zloće, i da je oslobodi od drugih nečistih tvari koje kvare naravno zlato ili srebro, da se tako izrazimo, same duše. I na sličan se način veli da »rijeke ognjene« teku pred Bogom, koji će temeljito očistiti zlo što se izmiješalo kroz čitavu dušu. No ove su primjedbe dostatne kao odgovor na tvrdnju »kako su tako navedeni da izreknu zabludno mišljenje da će Bog sići noseći oganj poput krvnika mučitelja«.
Poglavlje 14
No pogledajmo što Kelzo zatim s velikim razmetanjem ovako naviješta: »I ponovno«, veli on, »prihvatimo se predmeta od početka, s većim nizom dokaza. I ne iznosim nikakvu novu tvrdnju, nego govorim ono što je odavno utvrđeno. Bog je dobar, i lijep, i blažen, i to u najboljem i najljepšem stupnju. No ako siđe među ljude, mora se podvrgnuti promjeni, i to promjeni od dobra k zlu, od kreposti k poroku, od sreće k nesreći, i od najboljega k najgorem. Tko bi, dakle, izabrao takvu promjenu? Doista, narav je smrtnika podvrgnuti se promjeni i preoblikovanju, a besmrtnika ostati isti i neizmijenjen. Bog, dakle, ne bi mogao dopustiti takvu promjenu.« Meni se pak čini da je na te prigovore pružen prikladan odgovor kad sam izložio ono što se u Pismu naziva Božjim »silaskom« ili prilagođavanjem ljudskim prilikama; radi čega On nije trebao doživjeti preobrazbu, kako Kelzo misli da mi tvrdimo, niti promjenu od dobra k zlu, niti od kreposti k poroku, niti od sreće k nesreći, niti od najboljega k najgorem. Jer, ostajući nepromjenjiv u svojoj biti, On se prigiba k ljudskim stvarima po rasporedbi svoje providnosti. Pokazujemo, dosljedno tome, da sveto Pismo prikazuje Boga kao nepromjenjiva, kako riječima: »Ti si isti«, tako i: »Ja se ne mijenjam«; dok Epikurovi bogovi, budući da su sastavljeni od atoma te su, što se tiče njihova ustrojstva, podložni raspadu, nastoje odbaciti atome koji sadrže elemente propasti. Štoviše, čak i bog stoičara, budući da je tjelesan, u jedno vrijeme ima svu svoju bit sastavljenu od vodećega načela kada nastupi opći požar svijeta; a u drugo vrijeme, kada se dogodi novo uređenje stvari, on ponovno postaje dijelom tvaran. Jer čak ni stoičari nisu bili kadri jasno shvatiti naravni pojam o Bogu kao o biću posve neraspadljivu i jednostavnu, nesastavljenu i nedjeljivu.
Poglavlje 15
A što se tiče njegova silaska među ljude, On bijaše »prethodno u liku Božjemu«; te se poradi čovjekoljublja lišio svoje slave, kako bi ga ljudi mogli primiti. No nije se, držim, podvrgnuo nikakvoj promjeni od »dobra k zlu«, jer »On grijeha ne učini«; niti od »kreposti k poroku«, jer »On grijeha nije poznavao«. Niti je prešao od »sreće k nesreći«, nego se ponizio, a ipak je bio blažen, čak i onda kada se ponizio kako bi koristio našemu rodu. Niti je u njemu bilo promjene od »najboljega k najgorem«, jer kako dobrota i čovjekoljublje mogu biti od »najgoreg«? Priliči li reći za liječnika, koji promatra strašne prizore i dotiče neugodne predmete kako bi izliječio bolesnike, da prelazi od »dobra k zlu«, ili od »kreposti k poroku«, ili od »sreće k nesreći«? Pa ipak, liječnik, promatrajući strašne prizore i dotičući neugodne predmete, ne izbjegava posve mogućnost da ga zadesi ista sudbina. No Onaj koji liječi rane naših duša po Božjoj riječi koja je u njemu, sam je nesposoban prihvatiti ikakvu zloću. No ako se Kelzu čini da besmrtni Bog, Riječ, uzevši smrtno tijelo i ljudsku dušu, podliježe promjeni i preobrazbi, neka spozna da Riječ, ostajući u svojoj biti i dalje Riječ, ne trpi ništa od onoga što trpi tijelo ili duša; nego, prilagođujući se povremeno slabosti onoga koji nije kadar gledati sjaj i blistavost Božanstva, postaje takoreći tijelo, govoreći doslovnim glasom, sve dok onaj tko ga je primio u takvome obliku ne bude kadar, bivajući u određenoj mjeri uzdignut poukom Riječi, uprijeti pogled u ono što je, da se tako izrazimo, njegov stvarni i najizvrsniji lik.
Poglavlje 16
Jer postoje različita očitovanja Riječi, prema tome kako se pokazuje svakomu od onih koji pristupaju njezinu nauku; i to na način koji odgovara stanju onoga tko tek postaje učenik, ili onoga tko je malo napredovao, ili onoga tko je pošao dalje, ili onoga tko je već gotovo dosegnuo krepost, ili tko ju je već i dosegnuo. I stoga nije posrijedi to, kako bi htjeli Kelzo i njemu slični, da se naš Bog preobrazio te se, uzišavši na visoku goru, pokazao u svojemu stvarnom obličju kao nešto drukčije i daleko izvrsnije od onoga što su gledali oni koji su ostali dolje, nesposobni slijediti ga na visinu. Jer oni dolje nisu imali oči kadre vidjeti preobrazbu Riječi u njezino slavno i božanskije stanje. Nego su ga jedva mogli primiti onakva kakav bijaše; tako da su o njemu mogli reći oni koji nisu bili kadri promatrati njegovu izvrsniju narav: »Vidjesmo ga, a on ne imaše ni stasa ni ljepote; nego obličje njegovo bijaše neznatno i manje od obličja sinova ljudskih.« I neka ove primjedbe budu odgovor na Kelzova nagađanja, budući da on ne razumije Isusove promjene ili preobrazbe, kako su zabilježene u povijestima, niti njegovu smrtnu i besmrtnu narav.
Poglavlje 17
No zar se ti izvještaji, osobito kada se shvate u svojem pravom smislu, neće pokazati daleko dostojnijima poštovanja od priče da su Dioniza prevarili Titani, protjerali ga s Jupiterova prijestolja i rastrgali na komade, a njegovi posmrtni ostaci potom ponovno sastavljeni, te se on takoreći još jednom vratio u život i uzašao na nebo? Ili je Grcima dopušteno takve priče primjenjivati na nauk o duši i tumačiti ih preneseno, dok su nama zatvorena vrata dosljedna tumačenja koje je u svemu suglasno i u skladu sa spisima Božanskoga Duha, koji je prebivao u čistim dušama? Kelzo je, dakle, u potpunosti neupućen u svrhu naših spisa, te stoga obezvrjeđuje samo vlastito shvaćanje tih spisa, a ne njihovo stvarno značenje; dok bi pak, da je razmislio o onome što dolikuje duši koja ima uživati vječni život, i o mišljenju koje valja stvoriti o njezinoj biti i načelima, ne bi se tako rugao ulasku besmrtnoga u smrtno tijelo, koji se nije dogodio prema Platonovu seljenju duša, nego u skladu s jednim drukčijim i višim poimanjem stvari. I zamijetio bi jedan »silazak«, odlikovan velikim čovjekoljubljem, poduzet kako bi obratio, kako ih Pismo otajstveno naziva, »izgubljene ovce doma Izraelova«, koje su zalutale s gora i k kojima je Pastir, kako se veli u nekim prispodobama, sišao, ostavivši na gorama one »koje nisu zalutale«.
Poglavlje 18
No Kelzo, zadržavajući se na stvarima koje ne razumije, navodi nas na ponavljanje istoga, budući da ne želimo ni prividno ostaviti ijedan od njegovih prigovora neistraženim. On, dakle, nastavlja ovako: »Bog ili uistinu mijenja samoga sebe, kako ovi tvrde, u smrtno tijelo, a nemogućnost toga već je dokazana; ili se pak ne podvrgava promjeni, nego samo navodi promatrače da to uobraze, pa ih tako obmanjuje i čini se krivim za laž. A prijevara i laž nisu ništa drugo doli zla, te bi se mogle upotrijebiti samo kao lijek, bilo u slučaju bolesnih i pomahnitalih prijatelja radi njihova izlječenja, bilo u slučaju neprijatelja kada se poduzimaju mjere da se izbjegne opasnost. No nijedan bolesnik ili pomahnitalac nije prijatelj Božji, niti se Bog ikoga boji u tolikoj mjeri da bi izbjegavao opasnost zavodeći ga u zabludu.« Na te bi se tvrdnje moglo odgovoriti dijelom s obzirom na narav Božanske Riječi, koja je Bog, a dijelom s obzirom na Isusovu dušu. Što se tiče naravi Riječi, na isti način na koji se kakvoća hrane u dojilje pretvara u mlijeko s obzirom na djetetovu narav, ili je liječnik određuje s obzirom na dobrobit zdravlja u slučaju bolesnika, ili je pak pripremljena za snažnija čovjeka jer on posjeduje veću jakost, tako i Bog prikladno mijenja, u slučaju svakoga pojedinca, snagu Riječi kojoj pripada naravno svojstvo hranjenja ljudske duše. I jednome se daje, kako to Pismo naziva, »čisto duhovno mlijeko«, a drugomu, koji je slabiji, takoreći »zelje«, a drugomu, koji je odrastao, »tvrda hrana«. I Riječ se, držim, ne pokazuje nevjernom vlastitoj naravi dajući hranu svakomu prema tome koliko ju je kadar primiti. Niti ona zavodi, niti se pokazuje lažnom. No ako bi tko uzeo tu promjenu kao da se odnosi na Isusovu dušu nakon što je ušla u tijelo, upitali bismo u kojemu se smislu rabi izraz »promjena«. Jer ako se misli na njezinu bit, takva je pretpostavka nedopustiva, ne samo u odnosu na Isusovu dušu, nego i u odnosu na razumnu dušu bilo kojega drugog bića. A ako se tvrdi da ona išta trpi od tijela kada je s njime sjedinjena, ili od mjesta na koje je došla, kakva onda neprilika može zadesiti Riječ koja je u velikome čovjekoljublju dovela Spasitelja ljudskomu rodu? Budući da nitko od onih koji su nekoć tvrdili da donose ozdravljenje nije mogao postići toliko koliko je ta duša pokazala da može učiniti po onome što je izvršila, čak i dragovoljnim silaženjem na razinu ljudskih sudbina na korist našega roda. A Božanska Riječ, dobro to znajući, govori u tome smislu na mnogim mjestima u Pismu, premda je za sada dovoljno navesti jedno Pavlovo svjedočanstvo koje glasi ovako: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.«
Poglavlje 19
Drugi, dakle, mogu prepustiti Kelzu tvrdnju da se Bog ne podvrgava promjeni, nego navodi gledatelje da uobraze kako se mijenja; dok se nas, koji smo uvjereni da Isusov dolazak među ljude nije bio puko priviđenje, nego stvarno očitovanje, ovaj Kelzov prigovor ne dotiče. Ipak ćemo pokušati odgovoriti, jer ti, Kelzo, tvrdiš, zar ne, da je katkad dopušteno poslužiti se prijevarom i lažju na način lijeka? Gdje je onda besmislica ako su se, da bi se postigao takav spasonosan ishod, dogodili neki takvi događaji? Jer određene riječi, kada imaju prizvuk neistine, proizvode na takve značajeve popravni učinak, poput sličnih izjava liječnika svojim bolesnicima, prije negoli kada su izgovorene u duhu istine. To pak mora biti naša obrana protiv drugih protivnika. Jer nema nikakve besmislice u tome da Onaj koji je liječio bolesne prijatelje liječi dragi ljudski rod pomoću takvih lijekova koje ne bi primijenio po prvotnom izboru, nego samo prema prilikama. Štoviše, ljudski rod, nalazeći se u stanju duševne pomućenosti, valjalo je liječiti načinima za koje je Riječ uvidjela da će pomoći u vraćanju onih tako pogođenih u zdravo stanje uma. No Kelzo veli i to da »tako tko postupa prema neprijateljima kada poduzima mjere da izbjegne opasnost. Ali Bog se nikoga ne boji, tako da bi izbjegavao opasnost uvodeći u zabludu one koji kuju urotu protiv njega.« Sasvim je, međutim, nepotrebno i besmisleno odgovarati na optužbu koju nitko ne iznosi protiv našega Spasitelja. A već smo odgovorili, pobijajući druge optužbe, na tvrdnju da »nitko tko je bilo u stanju bolesti, bilo duševne pomućenosti, nije prijatelj Božji«. Jer odgovor je da takve rasporedbe nisu učinjene radi onih koji su, budući već prijatelji, poslije oboljeli ili bili pogođeni duševnom bolešću, nego zato da bi oni koji su još bili neprijatelji poradi bolesti duše i otuđenja naravnoga razuma postali prijatelji Božji. Jer izričito je rečeno da je Isus sve podnio radi grešnika, kako bi ih oslobodio od grijeha i obratio k pravednosti.
Poglavlje 20
Zatim, budući da on prikazuje Židove kako na sebi svojstven način tumače svoje vjerovanje da je Kristov dolazak među njih još u budućnosti, a kršćane kako na svoj način tvrde da se dolazak Sina Božjega u život ljudi već dogodio, razmotrimo ukratko, koliko možemo, te točke. Prema Kelzu, Židovi kažu da je »ljudski život, budući ispunjen svakom zloćom, trebao nekoga poslanog od Boga, kako bi opaki bili kažnjeni, a sve stvari očišćene na način sličan prvome potopu koji se dogodio«. A kako se za kršćane kaže da iznose tvrdnje koje se na to nadovezuju, očito je da on tvrdi kako oni to prihvaćaju. No gdje je tu besmislica u dolasku onoga koji ima, poradi prevladavajuće poplave zloće, očistiti svijet i postupiti sa svakim prema njegovim zaslugama? Jer ne priliči Božjemu biću da širenje zloće ne prestane i da se sve stvari ne obnove. Grci, uostalom, znaju za čišćenje zemlje u određenim razdobljima potopom ili ognjem, kao što i Platon negdje veli u tome smislu: »A kada bogovi poplave zemlju, čisteći je vodom, neki od njih na gorama«, i tako dalje. Mora li se onda reći da ako Grci iznose takve tvrdnje, njih valja smatrati dostojnima poštovanja i uvažavanja, ali ako i mi zastupamo neka od tih gledišta, koja Grci navode s odobravanjem, ona prestaju biti časna? Pa ipak, oni koji nastoje obratiti pozornost na povezanost i istinitost svih naših zapisa, trudit će se utvrditi ne samo starinu pisaca, nego i časnu narav njihovih spisa te suglasnost njihovih pojedinih dijelova.
Poglavlje 21
No ne razumijem kako on može zamišljati da se rušenje Babilonske kule dogodilo sa svrhom sličnom onoj potopa, koji je izvršio čišćenje zemlje, prema izvještajima i Židova i kršćana. Jer, kako bi se smatralo da izvještaj sadržan u Knjizi Postanka o kuli ne nosi nikakvo skriveno značenje, nego ga se, kako Kelzo pretpostavlja, može uzeti doslovno istinitim, taj se događaj po takvome shvaćanju ne čini poduzetim sa svrhom čišćenja zemlje; osim ako, doista, on ne zamišlja da je takozvana pomutnja jezika takav proces čišćenja. No o toj će točki onaj tko ima priliku raspravljati prikladnije kada mu bude cilj pokazati ne samo što je značenje toga izvještaja u njegovu povijesnom slijedu, nego i kakvo se preneseno značenje iz njega može izvesti. Budući da on ipak umišlja kako je Mojsije, koji je napisao izvještaj o kuli i pomutnji jezika, izopačio priču o sinovima Aloejevim te je primijenio na kulu, moramo primijetiti kako ne držim da je itko prije Homerova vremena spomenuo sinove Aloejeve, dok sam uvjeren da je ono što se pripovijeda o kuli Mojsije zabilježio kao mnogo starije ne samo od Homera, nego čak i od iznašašća pismenosti među Grcima. Tko su onda izopačitelji međusobnih izvještaja? Izopačuju li povijest onoga vremena oni koji pripovijedaju priču o Aloadima, ili pak onaj koji je napisao izvještaj o kuli i pomutnji jezika priču o Aloadima? Nepristranim se slušateljima Mojsije čini drevnijim od Homera. K tome, uništenje Sodome i Gomore ognjem poradi njihovih grijeha, o čemu Mojsije pripovijeda u Knjizi Postanka, Kelzo uspoređuje s pričom o Faetonu, a sve te njegove tvrdnje proizlaze iz jedne te iste zablude, to jest iz toga što ne pazi na veću Mojsijevu starinu. Jer oni koji pripovijedaju priču o Faetonu doimaju se mlađima čak i od Homera, koji je pak mnogo mlađi od Mojsija. Ne poričemo, dakle, da su se očišćujući oganj i uništenje svijeta dogodili kako bi se zlo uklonilo, a sve stvari obnovile; jer tvrdimo da smo to naučili iz svetih knjiga proroka. No budući da, kako rekosmo na prethodnim stranicama, proroci, izričući mnoga proroštva o budućim događajima, pokazuju da su govorili istinu o mnogim stvarima koje su prošle, te tako pružaju dokaz o prebivanju Božanskoga Duha, očito je da bismo glede stvari koje su još u budućnosti trebali položiti vjeru u njih, ili bolje rečeno u Božanskoga Duha koji je u njima.
Poglavlje 22
No prema Kelzu, »kršćani, dodajući određene tvrdnje onima koje iznose Židovi, tvrde da je Sin Božji već poslan poradi grijeha Židova; te da su Židovi, kaznivši Isusa i pruživši mu žuč da pije, navukli na sebe božanski gnjev«. I svatko tko želi može ovu tvrdnju prokazati kao laž ako nije točno da je čitav židovski narod bio oboren unutar jednoga jedinog naraštaja nakon što je Isus pretrpio te muke iz njihovih ruku. Jer četrdeset i dvije godine, držim, nakon nadnevka Isusova raspeća, dogodilo se razorenje Jeruzalema. Nikada pak nije zabilježeno, otkad židovski narod postoji, da su bili protjerani na tako dugo razdoblje iz svojega časnog bogoštovlja u Hramu i službe, te porobljeni od moćnijih naroda; jer ako se u bilo koje vrijeme činilo da su napušteni poradi svojih grijeha, ipak ih je Bog pohodio, te su se vratili u vlastitu zemlju, povratili svoje posjede i nesmetano obavljali obrede svojega zakona. Jedna je, dakle, činjenica koja dokazuje da je Isus bio nešto božansko i sveto upravo to što su Židovi poradi njega već tako dugo vrijeme trpjeli nevolje tolike siline. I s pouzdanjem kažemo da se oni nikada neće vratiti u svoje prijašnje stanje. Jer počinili su zlodjelo najbezbožnije vrste skovavši urotu protiv Spasitelja ljudskoga roda u onome gradu u kojemu su Bogu prinosili štovanje koje je sadržavalo znamenja uzvišenih otajstava. Dolikovalo je, stoga, da taj grad u kojemu je Isus podnio te patnje posve propadne, i da židovski narod bude oboren, a poziv na blaženstvo koji im je Bog ponudio prijeđe na druge, mislim na kršćane, do kojih je došao nauk čistoga i svetoga bogoštovlja, i koji su primili nove zakone, u skladu s uspostavljenim poretkom u svim zemljama; budući da se oni zakoni koji su nekoć bili nametnuti samo jednomu narodu kojim su vladali knezovi vlastita roda i sličnih običaja, nisu više mogli obdržavati u svoj svojoj cjelovitosti.
Poglavlje 23
Zatim, izrugujući po svojemu običaju rod Židova i kršćana, uspoređuje ih sve »s jatom šišmiša ili mravinjim rojem što izlazi iz gnijezda, ili sa žabama koje vijećaju u močvari, ili s crvima koji gmižu zajedno u kutu gnojišta i svađaju se tko je od njih veći grešnik, te tvrde da nam Bog sve unaprijed pokazuje i navješćuje; i da, napustivši čitav svijet i nebeska prostranstva i ovu veliku zemlju, postaje građanin samo među nama, i samo nama daje svoje objave, te ne prestaje slati i raspitivati se kako bismo se mogli s njime zauvijek sjediniti«. A u svojem izmišljenom prikazu uspoređuje nas s »crvima koji tvrde da Bog postoji, i da smo odmah iza njega mi, koje je on stvorio, sasvim nalik Bogu, i da je nama sve podloženo, zemlja i voda i zrak i zvijezde, i da sve postoji radi nas te je određeno da nam bude podložno«. I, prema njegovu prikazu, crvi, to jest mi sami, kažemo da će »sada, budući da neki među nama čine grijeh, Bog doći ili će poslati svoga Sina da vatrom uništi opake, kako bi ostali od nas imali s njime vječni život«. I svemu tome dodaje primjedbu da bi »takva prepiranja bila podnošljivija među crvima i žabama nego između Židova i kršćana«.
Poglavlje 24
Odgovarajući na to, pitamo one koji prihvaćaju takve objede prosute protiv nas: Smatrate li sve ljude skupom šišmiša ili žaba ili crva zbog Božje uzvišenosti, ili ne uključujete ostatak čovječanstva u ovu predloženu usporedbu, nego ih zbog njihova posjedovanja razuma i uspostavljenih zakona smatrate ljudima, dok kršćane i Židove držite bezvrijednima jer su vam njihova mišljenja mrska, te ih uspoređujete sa spomenutim životinjama? I ma što odgovorili na naše pitanje, mi ćemo uzvratiti nastojeći pokazati da su takve tvrdnje krajnje nedolične, bilo da se govore o svim ljudima općenito, bilo o nama napose. Jer, pretpostavimo li da s pravom kažete kako su svi ljudi u usporedbi s Bogom s pravom prispodobljeni tim bezvrijednim životinjama, budući da se njihova neznatnost nipošto ne može usporediti s Božjom uzvišenošću, što onda mislite pod neznatnošću? Odgovorite mi, vrli muževi. Ako mislite na tjelesnu neznatnost, znajte da se uzvišenost i manjevrijednost, ako je istina sudac, ne određuju tjelesnim mjerilom. Jer bi prema takvu gledanju lešinari i slonovi bili uzvišeniji od nas ljudi; ta oni su veći, jači i dugovječniji od nas. No nijedan razuman čovjek ne bi tvrdio da su ta nerazumna stvorenja uzvišenija od razumnih bića samo zbog svojih tijela: jer posjedovanje razuma uzdiže razumno biće do goleme nadmoći nad svim nerazumnim stvorenjima. Čak bi i rod kreposnih i blaženih bića to priznao, bilo da su oni, kako vi kažete, dobri demoni, ili, kako ih mi običavamo zvati, anđeli Božji, ili bilo koje druge naravi uzvišenije od ljudske, budući da je razumska moć u njima usavršena i obdarena svim kreposnim svojstvima.
Poglavlje 25
Ako pak omalovažavate neznatnost čovjeka ne zbog njegova tijela, nego zbog njegove duše, smatrajući je manjevrijednom od duše drugih razumnih bića, osobito onih kreposnih, i manjevrijednom zato što zlo u njoj prebiva, zašto bi se oni među kršćanima koji su opaki i oni među Židovima koji vode grešan život nazivali skupom šišmiša ili mrava ili crva ili žaba, a ne oni pojedinci među drugim narodima koji su krivi za zloću? Budući da je u tom pogledu svaki pojedinac, osobito ako ga ponese bujica zla, u usporedbi s ostatkom čovječanstva šišmiš i crv i žaba i mrav. I premda čovjek može biti govornik poput Demostena, ipak, ako je okaljan zloćom poput njegove i kriv za djela što proistječu, poput njegovih, iz opake naravi; ili poput kakva Antifonta, koji je također smatran doista govornikom, a ipak je u svojim spisima naslovljenima ›O istini‹ uništio nauk o providnosti, slično onomu Kelzovu spisu, takvi su pojedinci unatoč tomu crvi koji se valjaju u kutu gnojišta gluposti i neznanja. Doista, ma kakva bila narav razumske moći, ona se ne bi mogla razložno usporediti s crvom, jer posjeduje sposobnosti za krepost. Jer ovi nagovještaji kreposti ne dopuštaju da se oni koji posjeduju moć njezina stjecanja i koji nisu nesposobni potpuno izgubiti njezino sjeme prispodobe crvu. Čini se, dakle, da se ni ljudi općenito ne mogu smatrati crvima u usporedbi s Bogom. Jer razum, imajući svoj početak u Božjem umu, ne može dopustiti da se razumna životinja smatra potpuno tuđom Božanstvu. Niti se oni među kršćanima i Židovima koji su opaki, i koji uistinu nisu ni kršćani ni Židovi, mogu više od drugih opakih ljudi usporediti s crvima koji se valjaju u kutu gnojišta. A ako narav razuma ne dopušta takve usporedbe, očito je da ne smijemo klevetati ljudsku narav, koja je stvorena za krepost, čak i ako bi sagriješila iz neznanja, niti je prispodobljivati životinjama opisane vrste.
Poglavlje 26
No ako ih zbog onih mišljenja kršćana i Židova koja se Kelzu ne sviđaju (a čini se da ih uopće ne razumije) valja smatrati crvima i mravima, a ostatak čovječanstva drukčijim, ispitajmo priznata mišljenja kršćana i Židova i usporedimo ih s onima ostatka čovječanstva, te pogledajmo neće li se onima koji su jednom dopustili da su određeni ljudi crvi i mravi pokazati da su crvi i mravi i žabe upravo oni koji su otpali od zdravih shvaćanja o Bogu te pod ispraznim prividom pobožnosti štuju ili nerazumne životinje, ili kipove, ili druge predmete, djela ljudskih ruku; dok bi se, polazeći od njihove ljepote, trebali diviti njihovu Tvorcu i njemu se klanjati; dok su oni doista ljudi, i časniji od ljudi (ako uopće postoji išta takvo), koji su u poslušnosti svojemu razumu kadri uzdići se od panjeva i kamenja, štoviše, čak i od onoga što se smatra najdragocjenijom tvari, srebra i zlata; i koji se također uzdižu od lijepih stvari na svijetu k Tvorcu svega i povjeravaju se Onome koji jedini može zadovoljiti sve postojeće stvari, i proniknuti misli svih, i čuti molitve svih; koji k Njemu uzdižu svoje molitve i sve čine kao pred licem Onoga koji sve vidi, te paze, kao pred licem Onoga koji sve čuje, da ne izreknu ništa što ne bi bilo dolično iznijeti pred Boga. Zar takva pobožnost, koju ne mogu svladati ni napori, ni smrtne opasnosti, ni logičke prividnosti, neće nimalo koristiti da spriječi one koji su je stekli da se više ne uspoređuju s crvima, čak i da su tako prikazivani prije prihvaćanja tako izvanredne pobožnosti? Hoće li se oni koji obuzdavaju onu žestoku čežnju za spolnim nasladama koja je duše mnogih svela na slabo i nemoćno stanje, i koji je obuzdavaju jer su uvjereni da ne mogu drukčije imati zajedništvo s Bogom osim ako se k Njemu ne uzdignu vježbanjem u umjerenosti, vama činiti braćom crva i srodnicima mrava te nalik žabama? Zar sjajna vrlina pravednosti, koja čuva nepovrijeđenima prava zajednička našem bližnjemu i našemu rodu, i koja obdržava pravičnost i dobrohotnost i dobrotu, nimalo ne koristi da spasi onoga koji je vrši od toga da ga se nazove noćnom pticom? A nisu li oni koji se valjaju u razvratnosti, kao što to čini većina čovječanstva, i oni koji se bez razlike druže s običnim bludnicama, te uče da takvi postupci nisu posve oprečni doličnosti, crvi koji se valjaju u kalu? Osobito kada se usporede s onima koji su naučeni da ne uzimaju »udove Kristove« i tijelo u kojem se nastanila Riječ te ih čine »udovima bludnice«; i koji su već spoznali da je tijelo razumnoga bića, kao posvećeno Bogu svega stvorenoga, hram Boga kojega štuju, postajući takvim po čistim poimanjima koja gaje o Stvoritelju, i koji također, pazeći da ne oskvrnu Božji hram nedopuštenim užitkom, njeguju suzdržljivost kao pobožnost prema Bogu!
Poglavlje 27
A još nisam govorio o drugim zlima koja vladaju među ljudima, od kojih se čak ni oni koji imaju privid filozofa ne oslobađaju brzo, jer u filozofiji ima mnogo samozvanaca. Niti išta govorim o tome da se mnoga takva zla nalaze među onima koji nisu ni Židovi ni kršćani. Doista, takva zla djela uopće ne prevladavaju među kršćanima, ako valjano ispitate što čini kršćanina. Ili, ako bi se i otkrili takvi pojedinci, njih barem nema među onima koji pohađaju zborove i dolaze na javne molitve a da iz njih ne budu isključeni, osim ako se ne bi dogodilo, i to rijetko, da koji takav pojedinac promakne neopažen u mnoštvu. Mi, dakle, nismo crvi koji se okupljaju; koji se suprotstavljamo Židovima na temelju onih Pisama za koja oni vjeruju da su božanska, i koji pokazujemo da je Onaj o kome se govorilo u proroštvu došao, te da su oni napušteni zbog veličine svojih grijeha, a da mi koji smo prihvatili Riječ imamo najveće nade u Boga, kako zbog naše vjere u Njega, tako i zbog Njegove moći da nas primi u svoje zajedništvo čiste od svakoga zla i opačine života. Ako bi se, dakle, čovjek nazvao Židovom ili kršćaninom, on ne bi bez ograde rekao da je Bog stvorio čitav svijet i nebeski svod osobito za nas. Ali ako je čovjek, kako je Isus poučavao, čista srca, krotak i miroljubiv, te se dragovoljno podvrgava opasnostima radi svoje vjere, takav bi s pravom mogao imati pouzdanje u Boga, i uz potpuno razumijevanje riječi sadržane u proroštvima, mogao bi reći i ovo: »Sve je to Bog unaprijed pokazao i navijestio nama koji vjerujemo«.
Poglavlje 28
No budući da je prikazao one koje smatra crvima, to jest kršćane, kako govore da »Bog, napustivši nebeska prostranstva i prezrevši ovu veliku zemlju, prebiva samo među nama, i samo nama objavljuje svoje naume, te ne prestaje slati poruke i propitivati kako bismo mogli postati njegovi vječni drugovi«, moramo odgovoriti da nam pripisuje riječi koje nikada nismo izrekli, jer i čitamo i znamo da Bog ljubi sva postojeća bića i ne gnuša se ničega što je stvorio, jer ništa ne bi bio stvorio u mržnji. Štoviše, čitali smo izreku: »A ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju duša. Jer tvoj je neraspadljivi Duh u svemu. Zato one koji posrću blago kažnjavaš i opominješ ih podsjećajući ih na grijehe njihove«. Kako možemo tvrditi da »Bog, ostavljajući nebeska prostranstva i čitav svijet i prezirući ovu veliku zemlju, prebiva samo među nama«, kad smo uvidjeli da svi razboriti ljudi moraju u svojim molitvama govoriti kako je »zemlja puna milosrđa Gospodnjega« i da je »milosrđe Gospodnje nad svakim tijelom«; te da Bog, budući da je dobar, »daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i daje kišu pravednima i nepravednima«; i da nas potiče na slično postupanje kako bismo postali sinovi njegovi, te nas uči da dobročinstva u kojima uživamo, koliko je u našoj moći, pružamo svim ljudima? Jer za njega se kaže da je Spasitelj svih ljudi, osobito onih koji vjeruju; a za njegova Krista da je »pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta«. I to je, dakle, naš odgovor na Kelzove optužbe. Neke druge tvrdnje, u skladu s naravlju Židova, mogli bi izreći neki iz toga naroda, ali zasigurno ne kršćani, koji su poučeni da »Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas«; i premda će »tko jedva umrijeti za pravednika, za dobroga bi se možda tko i odvažio umrijeti«. A sada se navješćuje da je Isus došao radi grešnika u svim dijelovima svijeta (kako bi napustili svoj grijeh i povjerili se Bogu), nazivajući se također, u skladu s drevnim običajem ovih Pisama, »Kristom Božjim«.
Poglavlje 29
No Celz je možda pogrešno shvatio neke od onih koje je nazvao »crvima«, kada tvrde da »Bog postoji i da smo mi odmah do Njega«. I postupa poput onih koji bi prigovarali čitavoj sljedbi filozofa zbog nekih riječi što ih je izrekao kakav nagao mladić koji se, nakon trodnevnog pohađanja filozofovih predavanja, uzvisuje iznad drugih ljudi držeći ih nižima od sebe i lišenima filozofije. Jer mi znamo da ima mnogo stvorenja časnijih od čovjeka; i čitali smo da »Bog stoji u skupštini bogova«, ali bogova koje narodi ne štuju, »jer svi su bogovi naroda idoli«. Čitali smo također da »Bog, stojeći u skupštini bogova, sudi među bogovima«. Znamo, usto, da »ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što ima mnogo bogova i mnogo gospodara, nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi u Njemu; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po Njemu«. I znamo da su na taj način anđeli uzvišeniji od ljudi; tako da ljudi, kad postanu savršeni, postaju poput anđela. »Jer o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su pravednici kao anđeli na nebu«, te postaju i »jednaki anđelima«. Znamo također da u uređenju svemira postoje određena bića zvana »prijestolja«, druga »gospodstva«, treća »vlasti«, a četvrta »poglavarstva«; i vidimo da mi ljudi, koji smo daleko niži od njih, možemo gajiti nadu da ćemo se kreposnim životom i postupajući u svemu u skladu s razumom uzdići do sličnosti sa svima njima. I naposljetku, jer »još se ne očitova što ćemo biti; ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest«. I ako bi tko tvrdio ono što neki govore (bilo oni koji posjeduju razboritost ili oni koji je nemaju, nego su krivo shvatili zdrav razum), da »Bog postoji, i mi smo odmah do Njega«, ja bih riječ »mi« protumačio rabeći umjesto nje: »Mi koji postupamo u skladu s razumom«, ili točnije: »Mi kreposni, koji postupamo u skladu s razumom«. Jer po našem mišljenju ista krepost pripada svim blaženicima, tako da je krepost čovjeka i Boga istovjetna. I zato smo poučeni postati »savršeni«, kao što je savršen Otac naš nebeski. Nijedan dobar i krepostan čovjek, dakle, nije »crv koji se valja u nečistoći«, niti je pobožan čovjek »mrav«, niti je pravedan čovjek »žaba«; niti bi se onaj čija je duša prosvijetljena jarkim svjetlom istine mogao razložno prispodobiti »noćnoj ptici«.
Poglavlje 30
Čini mi se da je Celz pogrešno shvatio i ovu izjavu: »Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku«, te je stoga prikazao »crve« kako govore da, budući stvoreni od Boga, posve nalikujemo Njemu. Da je, međutim, znao razliku između čovjeka stvorena »na sliku Božju« i »po prilici Njegovoj«, te da je zapisano kako je Bog rekao: »Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku«, ali da je načinio čovjeka »na sliku« Božju, no ne tada i »po prilici Njegovoj«, ne bi nas prikazao kako govorimo da smo »posve nalik Njemu«. Nadalje, mi ne tvrdimo da su nam zvijezde podložene; budući da se uskrsnuće koje se naziva »uskrsnućem pravednih« i koje mudri ljudi razumiju, uspoređuje sa suncem i mjesecom i zvijezdama po onome koji reče: »Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca, i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. Tako i uskrsnuće mrtvih«. Daniel je također davno prorokovao o tim stvarima. Celz nadalje kaže da mi tvrdimo kako je »sve uređeno tako da nam bude podložno«, možda čuvši neke od razboritih među nama kako govore u tom smislu, a možda i ne razumijevajući izreku da je »onaj koji je najveći među nama poslužitelj sviju«. I ako Grci kažu: »Sunce i mjesec sluge su smrtnih ljudi«, oni izražavaju odobravanje toj izjavi i daju tumačenje njezina značenja; no budući da mi takvu izjavu ili uopće ne izričemo ili je izričemo na drukčiji način, Celz nas i ovdje lažno optužuje. Štoviše, nas koji smo prema Kelzu »crvi«, on prikazuje kako govorimo da će, »budući da su neki među nama krivi za grijeh, Bog doći k nama, ili će poslati svoga Sina, da uništi opake, kako bismo mi ostale žabe uživale vječni život s Njim«. Pogledajte kako ovaj štovani filozof, poput kakva priprostog lakrdijaša, izvrgava ruglu i podsmijehu, te predmetu smijeha, navještaj božanskoga suda, i kazne opakih, i nagrade pravednika; te svemu tome dodaje primjedbu da bi »takve izjave bile podnošljivije ako bi ih davali crvi i žabe, nego kršćani i Židovi koji se međusobno svađaju!« Mi se ipak nećemo povesti za njegovim primjerom, niti reći slične stvari o onim filozofima koji ispovijedaju da poznaju narav svega i koji međusobno raspravljaju o načinu na koji je sve stvoreno, i kako su postali nebo i zemlja i sve što je u njima; i kako su duše ljudske, budući da su ili nerođene i nisu stvorene od Boga, a ipak njima upravlja On, te prelaze iz jednoga tijela u drugo; ili, budući sazdane u isto vrijeme s tijelom, postoje zauvijek ili propadaju. Jer umjesto da se s poštovanjem odnosi i prihvati nakanu onih koji su se posvetili istraživanju istine, netko bi mogao podrugljivo i pogrdno reći da su takvi ljudi »crvi«, koji se nisu mjerili po svojemu kutku gnojišta u ljudskome životu, i koji su stoga izricali svoja mišljenja o stvarima od tolike važnosti kao da ih razumiju, te koji uporno tvrde da su stekli uvid u ono što se ne može vidjeti bez višega nadahnuća i božanskije sile. »Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.« Mi ipak nismo pomahnitali, niti uspoređujemo takvu ljudsku mudrost (rabim riječ »mudrost« u uobičajenome značenju), koja se ne bavi poslovima mnoštva, nego istraživanjem istine, s migoljenjem crva ili kakvih drugih takvih stvorenja; nego u duhu istine svjedočimo za pojedine grčke filozofe da su spoznali Boga, budući da im se »On očitovao«, premda ga »nisu kao Boga proslavili ni zahvalnost mu iskazali, nego su obnevidjeli u svojim umovanjima; praveći se da su mudri, postali su ludi i zamijenili slavu neraspadljivoga Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova«.
31. poglavlje
Nakon toga, želeći dokazati da nema nikakve razlike između Židova i kršćana te onih životinja koje je prethodno nabrojio, on tvrdi da su Židovi bili »bjegunci iz Egipta, koji nikada nisu učinili ništa vrijedno spomena, niti su ikada bili na kakvu glasu ili važnosti«. O tome pak da oni nisu bili bjegunci, niti Egipćani, nego Hebreji koji su se naselili u Egiptu, govorili smo na prethodnim stranicama. No ako misli da je njegova tvrdnja kako »nikada nisu bili na kakvu glasu ili važnosti« dokazana time što Grci nisu zabilježili nikakav znamenit događaj iz njihove povijesti, odgovorili bismo da će onaj tko ispita njihovo državno uređenje od samoga njegova početka i raspored njihovih zakona, uvidjeti da su to bili ljudi koji su na zemlji predstavljali sjenu nebeskoga života, te da se među njima Bog ne priznaje kao nitko drugi doli Onaj koji je nad svime, i da među njima nijednomu tvorcu kipova nije bilo dopušteno uživati građanska prava. Jer u njihovoj državi nije bilo ni slikara ni kipara, budući da je zakon sve takve iz nje izgonio; kako ne bi bilo nikakve izlike za pravljenje likova, što je umijeće koje privlači pozornost nerazumnih ljudi i koje obara oči duše od Boga k zemlji. Stoga je među njima postojao zakon ovoga sadržaja: »Ne prekršite zakona i ne pravite sebi klesana lika, nikakva obličja muškoga ili ženskoga; niti obličja bilo koje životinje što je na zemlji, niti obličja bilo koje ptice krilate što leti pod nebom, niti obličja bilo kojega gmaza što puzi po zemlji, niti obličja bilo koje ribe što je u vodama pod zemljom.« Zakon je doista htio da oni imaju u vidu istinu svake pojedine stvari, a ne da tvore prikaze stvari protivne stvarnosti, izmišljajući samo privid onoga što je uistinu muško ili uistinu žensko, ili narav životinja, ptica, gmazova ili riba. Časna je, također, i uzvišena bila ova njihova zabrana: »Ne diži očiju svojih k nebu, da ne bi, vidjevši sunce, mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, bio zaveden da im se klanjaš i služiš im.« I kakvo li je to bilo uređenje pod koje je čitav narod bio stavljen, a koje je onemogućavalo da se bilo koji mekoputnik pojavi u javnosti; i vrijedna divljenja bila je također odredba kojom su bludnice bile uklonjene iz države, ti poticaji na strasti mladeži! Njihovi su se sudovi također sastojali od ljudi najstrožega poštenja, koji su, nakon što su dugo vremena pružali primjer neokaljana života, bili zaduženi za predsjedanje sudištima, i za koje se, zbog nadljudske čistoće njihova značaja, govorilo da su bogovi, u skladu s drevnim židovskim načinom izražavanja. Tu se pružao prizor čitava naroda posvećena mudroljublju; a kako bi bilo dokolice za slušanje njihovih svetih zakona, ustanovljeni su dani zvani »subota« i drugi blagdani koji su postojali među njima. I što da govorim o redovima njihovih svećenika i žrtvama, koji sadrže nebrojene naznake dubljih istina onima koji žele doznati značenje stvari?
32. poglavlje
No budući da ništa što pripada ljudskoj naravi nije trajno, i ovo se državno uređenje moralo postupno iskvariti i promijeniti. A Providnost je, preurediti njihov časni sustav ondje gdje ga je trebalo promijeniti kako bi ga prilagodila ljudima svih zemalja, vjernicima svih naroda, umjesto Židova, dala časnu religiju Isusa, koji je, urešen ne samo razumijevanjem nego i udjelom u božanstvu, te oborivši učenje o zemaljskim zlodusima koji uživaju u tamjanu, krvi i isparavanjima žrtvenih mirisa, i koji, poput basnoslovnih Titana ili Divova, odvlače ljude od misli o Bogu; i sam prezrevši njihove spletke, uperene ponajprije protiv boljih među ljudima, donio zakone koji osiguravaju blaženstvo onima koji žive po njima i koji ne laskaju zlodusima prinoseći žrtve, nego ih posve preziru, uz pomoć riječi Božje, koja pomaže onima što upiru pogled k Njemu. I kako je bila volja Božja da Isusov nauk prevlada među ljudima, demoni nisu mogli postići ništa, premda su naprezali sve sile da ostvare zatiranje kršćana; jer su poticali i knezove, i vijeća, i upravitelje na svakome mjestu, pa i same narode, koji nisu uviđali nerazumno i opako djelovanje demona, protiv riječi i onih koji su u nju vjerovali; no ipak, riječ Božja, koja je moćnija od svega drugoga, čak i kada nailazi na protivljenje, crpeći iz toga protivljenja takoreći sredstvo rasta, napredovala je i pridobila mnoge duše, jer takva bijaše volja Božja. A ove smo primjedbe iznijeli kao nužno skretanje s teme. Htjeli smo naime odgovoriti na Kelzovu tvrdnju o Židovima, da su bili »bjegunci iz Egipta, i da ti ljudi, ljubimci Božji, nikada nisu postigli ništa vrijedno spomena«. Nadalje, u odgovoru na tvrdnju da »nikada nisu bili na kakvu glasu ili važnosti«, kažemo da su oni, živeći odvojeno kao »izabrani narod i kraljevsko svećenstvo« te izbjegavajući općenje s mnogim okolnim narodima kako bi im se ćudoređe sačuvalo od pokvarenosti, uživali zaštitu božanske sile, niti težeći poput većine čovječanstva za stjecanjem drugih kraljevstava, niti bivajući napušteni tako da zbog svoje malenosti postanu lak plijen napada drugima i tako budu posve uništeni; a to je trajalo sve dok su bili dostojni božanske zaštite. No kada je postalo nužno da se oni, kao narod posve predan grijehu, svojim patnjama vrate svojemu Bogu, bili su od Njega napušteni, katkad na dulje, katkad na kraće razdoblje, sve dok u doba Rimljana, počinivši najveći od grijeha time što su pogubili Isusa, nisu bili posve ostavljeni.
33. poglavlje
Odmah nakon toga Kelzo, napadajući sadržaj prve Mojsijeve knjige, koja nosi naslov »Postanak«, tvrdi da su »Židovi stoga nastojali izvesti svoje podrijetlo od prvoga roda opsjenara i varalica, pozivajući se na svjedočanstvo mračnih i dvosmislenih riječi čije je značenje bilo obavijeno tamom, a koje su krivo tumačili neukima i neupućenima, i to onda kada takvo što nikada nije bilo dovedeno u pitanje tijekom dugoga prethodnog razdoblja«. Čini mi se da je Kelzo tim riječima vrlo nejasno izrazio misao koju je namjeravao prenijeti. Vjerojatno je, doista, da je njegova nejasnoća o ovom predmetu namjerna, ukoliko je uvidio snagu dokaza koji utvrđuje podrijetlo Židova od njihovih predaka; dok opet, s druge strane, nije želio ostaviti dojam kako ne zna da pitanje o Židovima i njihovu podrijetlu nije nešto što se može olako odbaciti. Izvjesno je, međutim, da Židovi vuku svoje rodoslovlje unatrag do trojice otaca, Abrahama, Izaka i Jakova. A imena tih muževa posjeduju toliku djelotvornost, kada se spoje s imenom Božjim, da ne samo oni koji pripadaju tome narodu upotrebljavaju u svojim molitvama Bogu i pri izgonu demona riječi »Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev«, nego tako čine i gotovo svi oni koji se bave zaklinjanjima i magijskim obredima. Jer u magijskim spisima u mnogim zemljama nalazi se takvo zazivanje Boga i uzimanje božanskoga imena, koje upućuje na to da ga ti ljudi prisno rabe u svojem općenju s demonima. Te činjenice, dakle, koje Židovi i kršćani navode kako bi dokazali svetost Abrahama, Izaka i Jakova, otaca židovskoga roda, ne čine mi se posve nepoznatima Kelzu, ali ih on nije jasno iznio jer nije bio kadar odgovoriti na dokaz koji bi se na njima mogao utemeljiti.
34. poglavlje
Jer mi pitamo sve one koji se služe takvim zazivima Boga, govoreći: Kažite nam, prijatelji, tko bijaše Abraham, i kakav li bješe čovjek Izak, i kakvu je moć posjedovao Jakov, da bi naziv »Bog«, kada se spoji s njihovim imenom, mogao izvesti tolika čudesa? I od koga ste saznali, ili od koga možete saznati, pojedinosti koje se odnose na te muževe? I tko se bavio pisanjem povijesti o njima, bilo izravno uzvisujući te ljude pripisivanjem otajstvenih moći, bilo nejasno nagovješćujući njihovo posjedovanje određenih velikih i čudesnih vrlina, očitih onima koji su kadri vidjeti ih? A kada na naš upit nitko ne može pokazati iz koje povijesti, bilo grčke bilo barbarske, ili ako ne iz povijesti, a ono barem iz koje mistične pripovijesti potječu izvještaji o tim ljudima, mi ćemo predočiti knjigu pod naslovom »Postanak«, koja sadrži djela tih muževa i božanska proroštva upućena njima, te ćemo reći: Zar to što se služite imenima ove trojice praotaca roda, čime se na najjasniji način utvrđuje da zazivanje njih proizvodi učinke koje se ne smije olako držati, ne dokazuje božanskost tih ljudi? A ipak ih ne poznajemo ni iz kojega drugog izvora doli iz svetih knjiga židovskih! Štoviše, izrazi »Bog Izraelov«, »Bog Hebreja« i »Bog koji je potopio u Crvenome moru kralja Egipta i Egipćane« obrasci su koji se često rabe protiv demona i određenih zlih sila. A povijest tih imena i njihovo tumačenje doznajemo od onih Hebreja koji se u svojoj narodnoj književnosti i narodnome jeziku s ponosom zadržavaju na tim stvarima i objašnjavaju njihovo značenje. Kako bi onda Židovi pokušavali izvesti svoje podrijetlo od prvoga roda onih koje je Kelzo smatrao opsjenarima i varalicama, te besramno nastojali sebe i svoj početak svesti na njih, čija su imena, budući hebrejska, dokaz Hebrejima, koji imaju svoje svete knjige napisane na hebrejskome jeziku i pismu, da je njihov narod u srodstvu s tim ljudima? Jer sve do današnjega dana židovska imena koja pripadaju hebrejskome jeziku bila su preuzeta ili iz njihovih spisa, ili općenito iz riječi čije je značenje objašnjeno hebrejskim jezikom.
35. poglavlje
I neka svatko tko čita Kelzovu raspravu promotri ne sadrži li ona kakvu takvu podvalu poput gore navedene, kada veli: »I pokušali su izvesti svoje podrijetlo od prvoga roda opsjenara i varalica, pozivajući se na svjedočanstvo mračnih i dvosmislenih riječi čije je značenje bilo obavijeno tamom.« Jer ta su imena doista nejasna i nisu u dosegu shvaćanja i znanja mnogih, premda po našem sudu nisu dvojbena značenja, čak i ako ih prisvajaju oni koji su tuđi našoj vjeri; no budući da prema Kelzu ona ne nose nikakvu dvosmislenost, u nedoumici sam zašto ih je odbacio. A ipak, da je iskreno htio oboriti rodoslovlje za koje je smatrao da su ga Židovi tako besramno prisvojili hvaleći se Abrahamom i njegovim potomcima kao svojim praocima, trebao je navesti sve odlomke koji se odnose na tu temu; i, na prvome mjestu, braniti svoju stvar takvim dokazima za koje je mislio da će biti uvjerljivi, a potom hrabro pobiti, pomoću onoga što mu se činilo pravim značenjem i dokazima u njegovu korist, zablude koje postoje o tome predmetu. No ni Kelzo niti itko drugi neće moći svojim raspravama o naravi imena koja se rabe u čudotvorne svrhe iznijeti ispravan nauk o njima i dokazati da valja malo cijeniti one ljude čija su sama imena, ne samo među njihovim sunarodnjacima nego i među tuđincima, mogla postići takve učinke. Trebao je, štoviše, pokazati kako mi, krivo tumačeći odlomke u kojima se ta imena nalaze, varamo svoje slušatelje, kako on to zamišlja, dok on sam, koji se hvali da nije neuk niti nerazuman, daje njihovo pravo tumačenje. I usudio se ustvrditi, govoreći o onim imenima iz kojih Židovi izvode svoja rodoslovlja, da »nikada, tijekom dugoga prethodnog razdoblja, nije bilo spora o tim imenima, nego da se u današnje vrijeme Židovi o njima prepiru s nekima drugima«, koje on ne spominje. Neka sada onaj tko želi pokaže tko su ti koji se prepiru sa Židovima i koji navode makar i vjerojatne dokaze kako bi pokazali da Židovi i kršćani ne prosuđuju ispravno o pojedinostima koje se odnose na ta imena, nego da postoje drugi koji su raspravili ta pitanja s najvećom učenošću i točnošću. No mi smo posve uvjereni da nitko ne može dokazati ništa takvo, jer je očito da su ta imena izvedena iz hebrejskoga jezika, koji se nalazi samo među Židovima.
36. poglavlje
Kelzo nadalje, navodeći iz povijesti izvan svetoga zapisa one odlomke koji se odnose na zahtjeve za velikom starinom što ih ističu mnogi narodi, kao što su Atenjani, Egipćani, Arkađani i Frigijci, koji tvrde da su među njima postojali pojedinci koji su ponikli iz zemlje, te svatko od njih navodi dokaze za te tvrdnje, veli: »Židovi su dakle, provodeći prizeman život u nekome kutku Palestine i bivajući posve neuk narod koji nije čuo da su te stvari već odavno u stihove uobličili Heziod i nebrojeni drugi nadahnuti ljudi, satkali neke krajnje nevjerojatne i bljutave priče, to jest da je nekoga čovjeka oblikovala Božja ruka i u nj udahnula dah života, i da je žena uzeta s njegova boka, i da je Bog izdao određene zapovijedi, a da im se zmija usprotivila i odnijela pobjedu nad Božjim zapovijedima; pripovijedajući tako neke bapske priče i najbezbožnije prikazujući Boga slabim na samome početku svega i nesposobnim uvjeriti makar i jednoga jedinog čovjeka kojega je sam oblikovao.« Po tim primjerima, doista, ovaj načitani i učeni Kelzo, koji optužuje Židove i kršćane za neznanje i pomanjkanje pouke, jasno pokazuje točnost svojega znanja o vremenoslovu pojedinih povjesničara, bilo grčkih bilo barbarskih, budući da zamišlja kako su Heziod i oni »nebrojeni« drugi, koje naziva »nadahnutim« ljudima, stariji od Mojsija i njegovih spisa, onoga istog Mojsija za kojega se pokazuje da je mnogo stariji od vremena Trojanskoga rata! Nisu dakle Židovi sastavili nevjerojatne i bljutave priče o rođenju čovjeka iz zemlje, nego ti Kelzovi »nadahnuti« ljudi, Heziod i njegovi drugi »nebrojeni« drugovi, koji, ne naučivši niti čuvši za daleko starije i najčasnije izvještaje što postoje u Palestini, napisaše takve povijesti kao što su njihove Teogonije, pripisujući, koliko je u njihovoj moći, »rađanje« svojim božanstvima i nebrojene druge besmislice. A to su oni pisci koje Platon izgoni iz svoje »Države« kao kvaritelje mladeži, to jest Homera i one koji su sastavili pjesme slične vrste! Očito je, naime, da Platon nije smatrao »nadahnutima« one ljude koji su za sobom ostavili takva djela. No možda je iz želje da nama nanese prijekor ovaj epikurejac Kelzo, koji je kadar bolje prosuditi od Platona (ako je to onaj isti Kelzo koji je sastavio dvije druge knjige protiv kršćana), nazvao »nadahnutima« one pojedince koje u stvarnosti nije takvima smatrao.
37. poglavlje
Nadalje, optužuje nas da uvodimo »čovjeka oblikovana rukama Božjim«, premda Knjiga Postanka uopće ne spominje Božje »ruke«, bilo kada pripovijeda o stvaranju ili o »oblikovanju« čovjeka; dok su Job i David oni koji su upotrijebili izričaj: »Ruke su me tvoje načinile i oblikovale«. S obzirom na to, bio bi potreban poduži govor da se pokaže u kojem su smislu te riječi razumjeli oni koji su ih upotrijebili, kako u pogledu razlike između »načiniti« i »oblikovati«, tako i u pogledu »ruku« Božjih. Jer oni koji ne razumiju ove i slične izričaje u Svetome pismu, zamišljaju da Bogu koji je nad svime pripisujemo obličje poput ljudskoga; a prema njihovim shvaćanjima, slijedi da tijelo Božje smatramo opskrbljenim krilima, budući da Pismo, doslovno shvaćeno, pripisuje takve udove Bogu. Predmet koji je pred nama, međutim, ne zahtijeva od nas tumačenje ovih izričaja; jer u našim tumačenjima Knjige Postanka ta su pitanja, prema našim najboljim silama, bila poseban predmet istraživanja. Promotrite zatim Kelzovu zlonamjernost u onome što slijedi. Jer Pismo, govoreći o »oblikovanju« čovjeka, veli: »I udahnu mu u lice dah života, i čovjek postade živa duša«. Na to Celz, želeći zlonamjerno ismijati »udahnjivanje daha života u njegovo lice«, i ne razumijevajući smisao u kojem je taj izričaj upotrijebljen, tvrdi kako »su sastavili priču da je čovjek bio oblikovan Božjim rukama, i napuhan dahom koji je upuhan u njega«, kako bi, uzimajući riječ »napuhan« u sličnom smislu kao napuhavanje mješina, mogao ismijati izjavu: »Udahnu mu u lice dah života«, što su izrazi upotrijebljeni slikovito, a zahtijevaju objašnjenje kako bi se pokazalo da je Bog čovjeku priopćio od svoga neraspadljivoga Duha; kao što je rečeno: »Jer tvoj neraspadljivi Duh jest u svemu«.
Poglavlje 38.
Zatim, budući da mu je cilj klevetati naša Pisma, on ismijava sljedeću tvrdnju: »I pusti Bog tvrd san na Adama, te on zaspa: i uze jedno od njegovih rebara, a mjesto zatvori mesom. I od rebra, što ga bijaše uzeo od čovjeka, načini ženu«, i tako dalje; ne navodeći riječi koje bi slušatelju ostavile dojam da su izrečene u prenesenom značenju. Ne bi čak htio ni da izgleda kako su te riječi upotrijebljene alegorijski, premda poslije veli da se »oni stidljiviji među Židovima i kršćanima srame ovih stvari, te im nastoje nekako dati alegorijsko značenje«. Mogli bismo mu dakle reći: zar tvrdnje vašega »nadahnutoga« Hezioda, koje iznosi o ženi u obliku mita, treba tumačiti alegorijski, u smislu da ju je Jupiter dao ljudima kao zlo i kao odmazdu za krađu »vatre«; dok vam se ono što se tiče žene uzete iz čovjekova boka, nakon što je utonuo u dubok san, i koju je Bog oblikovao, čini ispričanim bez ikakva razumnoga smisla i tajnoga značenja? No zar nije nepošteno ne ismijavati ono prvo kao mitove, nego tome se diviti kao filozofskim zamislima u mitskom ruhu, a ovo drugo prezirati kao uvredu razumu i tvrditi da ništa ne vrijedi? Jer ako zbog samoga načina izražavanja trebamo nalaziti prigovore onome što ima skriveno značenje, pogledajte nisu li sljedeći stihovi Hezioda, čovjeka, kako kažete, »nadahnuta«, još prikladniji za izazivanje smijeha:
»›O Japetov sine!‹ sa srditim srcem
Zbori skupljač oblaka: ›O, nenadmašni u vještini!
Raduješ li se tome što si ugrabio plamen,
I likuješ li što si prevario boga?
Ali ti ćeš, zajedno s potomstvom ljudskim,
Iskihati prijevaru od koje počeše veća zla;
Poslat ću zlo za tvoju potajnu vatru,
Dok će ga svi grliti i svoju propast željeti.‹
Otac koji vlada zemljom i upravlja nebeskim svodom,
Tako reče, i smijeh ispuni njegovu tajnu dušu.
Zapovjedi bogu rukotvorcu da posluša njegov nalog,
I da gipku glinu oblikuje miješajući je s vodom:
Da udahne, dok život i oblik počinju disati,
Savitljivu krepkost i ljudski glas:
Lik njezin lijep poput božica na visinama,
Djevičansko obličje s vjeđama ljubavnima.
Zapovjedi Minervi da je pouči vještini što boji
Tkanje bojama dok čunak leti;
Pozva čaroliju Kraljice ljubavi da prospe
Neizrecivu ljupkost oko njezine dražesne glave;
Da usadi čežnju koja neumorno žudi,
I brige oko uresa što tijelo izjedaju:
Zapovjedi Hermesu naposljetku da usadi vještu lukavost
Prijetvornih običaja i bezobziran um.
Tako reče; a niže sile poslušaše svoga kralja:
Oblikovani lik stidljive djevice
Uzdignu se iz smiješane zemlje po Jupiterovu nalogu,
Pod bogom tvorcem; pojas i haljinu
Zakopča i složi Minervina ruka:
Nebeske miline i blago nagovaranje
Uresiše joj obla uda zlatnim lančićima: ore
Raspletenih kosa ovjenčaše joj sljepoočice proljetnim cvijećem.
Sav ukras pomna Minervina skrb
Oblikova prema njezinu stasu i prilagodi njezinu držanju.
Ali u njezina prsa glasnik s visina,
Pun nauma gromovnika Jupitera,
Utka lukave načine, utka prijevarna laganja,
I govor što krv uzburkava i mudre uspavljuje.
Nju tumač bogova proglasi,
I nazva ženu imenom Pandora;
Jer svi bogovi prinesoše svoje darove, da očaraju,
Za čovjekov domišljati rod, ovu prelijepu propast.«
Štoviše, i ono što je rečeno o posudi samo je po sebi prikladno izazvati smijeh; na primjer:
»Nekada su na zemlji obitavali sinovi ljudski
Daleko od zala i tegobna tereta rada,
I teških bolesti što čovjeku starost donose;
Sada je tužni život smrtnika tek pedalj.
Ženine ruke nose veliku posudu;
Ona podiže poklopac; ona rasipa žalosti po zraku:
Jedino Nada, zadržana pod rubovima posude,
Ostade unutar netaknuta obitavališta,
Niti odletje van; tako je htio skupljač oblaka Jupiter:
Ženina je ruka spustila poklopac odozgo.«
Onomu tko bi ovim stihovima htio pridati ozbiljno alegorijsko značenje, bilo da se u njima nalazi kakvo takvo značenje ili ne, rekli bismo: zar je samo Grcima dopušteno prenositi filozofski smisao u skrivenom omotaču? Ili možda također Egipćanima, i onima među barbarima koji se ponose svojim otajstvima i istinom koja je u njima skrivena; dok se vama jedino Židovi, sa svojim zakonodavcem i povjesničarima, čine najnerazumnijima od svih ljudi? I zar je to jedini narod koji nije primio udio božanske moći, a koji je ipak bio tako uzvišeno poučen kako se uzdići prema nestvorenoj naravi Božjoj, i upirati pogled samo u Njega, te samo od Njega iščekivati ispunjenje svojih nada?
Poglavlje 39.
No budući da se Celz ruga i zmiji, kao onoj koja se suprotstavlja zapovijedima što ih je Bog dao čovjeku, smatrajući taj izvještaj babskom bajkom, te je namjerno prešutio Božji raj i nije spomenuo da je Bog posadio vrt u Edenu na istoku, i da je poslije iz zemlje izniklo svako stablo ugodno za pogled i dobro za hranu, i stablo života usred raja, i stablo spoznaje dobra i zla, te ostale tvrdnje koje slijede, a koje bi same po sebi mogle navesti dobronamjerna čitatelja da uoči kako sve to nipošto neprikladno ima alegorijsko značenje, suprotstavimo tome Sokratove riječi o Erosu u Platonovu ›Gozbi‹, koje su stavljene u Sokratova usta kao prikladnije od onoga što su o njemu rekli svi ostali na Gozbi. Platonove riječi glase ovako: »Kad se rodila Afrodita, bogovi su priredili gozbu, a među ostalima bio je nazočan i Por, sin Metidin. Nakon što su objedovali, Penija dođe prositi nešto, budući da je bila gozba, te stade pred vrata. Por pak, opivši se nektarom, jer tada još nije bilo vina, uđe u Zeusov vrt i, otežao od pića, leže spavati. Penija stoga smisli potajnu osnovu, ne bi li se oslobodila svoga siromaštva, da začne dijete s Porom, pa leže pokraj njega i zatrudnje s Erosom. Zbog toga je Eros postao Afroditin pratilac i poslužitelj, budući da je začet na njezinoj rođendanskoj svečanosti, a ujedno je po naravi ljubitelj lijepoga, jer je i Afrodita lijepa. Budući dakle da je Eros sin Pora i Penije, njegovo je stanje ovakvo. Ponajprije, on je uvijek siromašan, i daleko od toga da bude nježan i lijep, kako većina ljudi zamišlja; nego je usahao, opaljen suncem, bos i bez doma, spava uvijek na goloj zemlji i bez pokrivača; ležeći na otvorenu zraku pokraj vrata i po javnim putovima; posjedujući narav svoje majke i prebivajući neprestano s oskudicom. S druge strane, u skladu s očevim značajem, on vreba na lijepo i dobro, budući hrabar, nagao i žestok; vješt lovac, koji neprestano smišlja dosjetke; ujedno vrlo sklon promišljanju i plodan u snalažljivosti; postupajući poput filozofa kroz čitav svoj život; strašan čarobnjak, ljekarnik, a ujedno i sofist; po naravi niti besmrtan niti pak smrtan, nego istoga dana, u jedno vrijeme cvjeta i živi kad ima obilje, a opet u drugo vrijeme umire, pa se iznova vraća u život posjedujući narav svoga oca. Ali ono čime se opskrbljuje uvijek mu pomalo izmiče, tako da nikada nije u oskudici, niti je pak bogat; a s druge strane, zauzima srednji položaj između mudrosti i neznanja.« Kad bi dakle oni koji čitaju ove riječi oponašali Kelzovu zlonamjernost, od čega neka su kršćani daleko, ismijali bi taj mit i izvrgnuli ruglu velikoga Platona; no ako bi, istražujući u filozofskom duhu ono što je zaodjeveno u ruho mita, uspjeli otkriti Platonov smisao, divili bi se načinu na koji je uspio prikriti pred mnoštvom, u obliku ovoga mita, velike zamisli koje su mu se prikazale, i govoriti na doličan način onima koji znaju iz mitova dokučiti pravi smisao onoga koji ih je sastavio. Izveo sam ovaj mit koji se nalazi u Platonovim spisima zbog spominjanja Zeusova vrta u njemu, koji kao da ima neku sličnost s Božjim rajem, te zbog usporedbe između Penije i zmije, i urote koju je Penija skovala protiv Pora, a koja se može usporediti sa zmijinom urotom protiv čovjeka. Nije doista sasvim jasno je li Platon slučajno naišao na ove priče, ili je pak, kako neki drže, susrevši se tijekom svoga boravka u Egiptu s pojedincima koji su filozofirali o židovskim otajstvima i naučivši od njih neke stvari, možda sačuvao nekoliko njihovih zamisli, a druge odbacio, pazeći da ne uvrijedi Grke potpunim prihvaćanjem svih točaka filozofije Židova, koji su bili na lošu glasu kod mnoštva zbog tuđinskoga značaja svojih zakona i svoga osebujnoga ustroja. Sada, međutim, nije prikladno vrijeme za tumačenje bilo Platonova mita, bilo priče o zmiji i Božjem raju, i svega onoga što se pripovijeda da se u njemu dogodilo, jer smo se u našem tumačenju Knjige Postanka, koliko smo najbolje mogli, posebno bavili tim pitanjima.
Poglavlje 40.
No budući da tvrdi kako »Mojsijev izvještaj najbezbožnije prikazuje Boga u stanju nemoći od samoga početka stvari, i nesposobna da pridobije za poslušnost i jednoga jedinog čovjeka kojega je sam oblikovao«, odgovaramo da je taj prigovor posve sličan onomu kao kad bi netko prigovarao postojanju zla, koje Bog nije bio u stanju spriječiti čak ni u slučaju jednoga jedinog pojedinca, tako da bi se od samoga početka stvari mogao naći jedan čovjek koji bi se rodio na svijet neokaljan grijehom. Jer kao što oni čija je zadaća braniti nauk o providnosti to čine razlozima koje ne treba podcjenjivati, tako će se pitanjima Adama i njegova sina filozofski baviti oni koji znaju da na hebrejskom jeziku Adam označuje čovjeka; te da u onim dijelovima izvještaja koji se naizgled odnose na Adama kao pojedinca, Mojsije zapravo raspravlja o naravi čovjeka općenito. Jer »u Adamu«, kako veli Pismo, »svi umiru«, i bijahu osuđeni u obličju Adamova prijestupa, pri čemu riječ Božja to tvrdi ne toliko o jednom određenom pojedincu, koliko o čitavu ljudskom rodu. Jer u povezanom nizu tvrdnji koje se naizgled primjenjuju kao na jednoga pojedinca, prokletstvo izrečeno nad Adamom smatra se zajedničkim svima pripadnicima ljudskoga roda, a ono što je rečeno s obzirom na ženu, izrečeno je o svakoj ženi bez iznimke. I izgon čovjeka i žene iz raja, te njihovo odijevanje u kožne haljine, koje je Bog zbog prijestupa ljudi načinio za one koji su sagriješili, sadrže stanoviti tajni i mistični nauk, koji daleko nadilazi Platonov, o tome kako duša gubi svoja krila i biva nošena dolje prema zemlji, sve dok ne pronađe kakvo čvrsto uporište.
Poglavlje 41.
Nakon toga on nastavlja ovako: »Zatim govore o potopu, i o čudovišnoj korablji koja je u sebi imala sve stvari, te o golubici i vrani kao glasnicima, krivotvoreći i lakoumno mijenjajući priču o Deukalionu; ne očekujući, pretpostavljam, da će te stvari izići na vidjelo, nego zamišljajući da izmišljaju priče tek za malu djecu.« U ovim primjedbama promotrite neprijateljstvo, tako nedolično filozofu, koje ovaj čovjek iskazuje prema tom vrlo drevnom židovskom izvještaju. Jer, ne mogavši ništa reći protiv povijesti potopa, i ne uviđajući što bi mogao prigovoriti korablji i njezinim mjerama, naime da je prema općem mišljenju, koje je prihvaćalo navode da je imala tri stotine lakata u dužinu, pedeset u širinu i trideset u visinu, bilo nemoguće tvrditi kako je sadržavala sve životinje koje su bile na zemlji, po četrnaest primjeraka od svake čiste i po četiri od svake nečiste životinje, on ju je jednostavno nazvao »čudovišnom, koja u sebi sadrži sve stvari«. No u čemu je bila njezina »čudovišnost«, s obzirom na to da se pripovijeda kako se gradila stotinu godina, te da su se tri stotine lakata njezine dužine i pedeset njezine širine sužavali, sve dok trideset lakata njezine visine nije završilo vrhom dugim jedan lakat i širokim jedan lakat? Zašto se radije ne bismo divili građevini koja je nalikovala prostranu gradu, ako se njezine mjere shvate u onom smislu u kojem se mogu shvatiti, tako da je imala devet mirijada lakata u osnovici i dvije tisuće i pet stotina u širinu? I zašto se ne bismo divili naumu koji se očituje u tome što je bila tako čvrsto sagrađena i osposobljena da izdrži oluju koja je prouzročila potop? Jer nije bila omazana smolom ili kakvom takvom građom, nego je bila sigurno prevučena paklinom. I zar nije vrijedno divljenja to što su providnosnim Božjim rasporedom počela svih rodova bila unesena u nju, kako bi zemlja ponovno primila sjeme svih živih bića, dok se Bog poslužio najpravednijim čovjekom da bude začetnik onih koji će se roditi nakon potopa?
Poglavlje 42.
Kako bi pokazao da je čitao Knjigu Postanka, Celz odbacuje priču o golubici, premda ne može navesti nijedan razlog koji bi dokazao da je posrijedi izmišljotina. Zatim, kako mu je običaj, da bi izvještaj prikazao smješnijim, on »gavrana« pretvara u »vranu«, i zamišlja da je Mojsije tako napisao lakoumno izmijenivši pripovijesti koje se pričaju o grčkom Deukalionu; osim ako možda ne smatra da taj izvještaj ne potječe od Mojsija, nego od više pojedinaca, što je vidljivo iz njegove uporabe množine u izrazima: »krivotvoreći i lakoumno mijenjajući priču o Deukalionu«, kao i iz riječi: »Jer nisu očekivali, pretpostavljam, da će te stvari izići na vidjelo«. No kako oni koji su svoja Pisma predali čitavu narodu ne bi očekivali da će ona izići na vidjelo, oni koji su k tomu prorekli da će se ova religija naviještati svim narodima? Isus je izjavio: »Oduzet će se od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove«; a izgovarajući te riječi Židovima, koje je drugo značenje kanio prenijeti doli ovo, naime da će On sam svojom božanskom moći iznijeti na vidjelo cjelinu židovskih Pisama, koja sadrže otajstva kraljevstva Božjega? Ako dakle oni čitaju teogonije Grka i priče o dvanaest bogova, pridaju im dostojanstvo zaodijevajući ih alegorijskim značenjem; ali kada žele baciti prezir na naše biblijske izvještaje, tvrde da su to bajke, nespretno izmišljene za malu djecu!
Poglavlje 43.
»Sasvim je besmisleno i neprikladno«, nastavlja on, »[izvješće o] rađanju djece«, pri čemu je, premda nije spomenuo imena, očito da se poziva na povijest Abrahama i Sare. Prigovarajući također »urotama braće«, on cilja ili na pripovijest o Kajinu koji snuje protiv Abela, ili k tome na Ezava protiv Jakova; a [govoreći] o »očevoj tuzi«, vjerojatno misli na Izakovu tugu zbog Jakovljeve odsutnosti, a možda i na Jakovljevu jer je Josip prodan u Egipat. A kada spominje »lukavo postupanje majki«, držim da misli na Rebekino ponašanje, koja je udesila da Izakov blagoslov ne siđe na Ezava, nego na Jakova. Ako pak ustvrdimo da se u svim tim slučajevima Bog umiješao u vrlo zamjetnoj mjeri, kakvu to besmislicu činimo, budući da smo uvjereni kako On nikada ne uskraćuje svoju providnost onima koji mu se posvećuju časnim i kreposnim životom? On se osim toga ruga stjecanju imutka što ga je Jakov stekao boraveći kod Labana, ne shvaćajući na što se odnose ove riječi: »I koje nisu imale pjega, pripale su Labanu, a koje su bile pjegave, pripale su Jakovu«; te veli da je »Bog obdario njegove sinove magarcima, ovcama i devama«, ne uviđajući da se »sve to njima događalo za primjer, a napisano je za nas kojima su stigla posljednja vremena«. Različiti običaji [koji prevladavaju među različitim narodima], postajući poznati, bivaju uređeni Božjom riječju, bivajući predani u posjed onome koji se preneseno naziva Jakov. Jer oni koji se iz poganstva obrate Kristu, naznačeni su poviješću Labana i Jakova.
Poglavlje 44
Nadalje, uvelike zastranjujući od smisla Pisma, on kaže da je »Bog pravednicima dao i studence«. No on nije primijetio da pravednici ne grade nakapnice, nego kopaju studence, tražeći u njima vlastiti temelj i izvor pitkih blagoslova, ukoliko u prenesenom smislu primaju zapovijed koja nalaže: »Pij vodu iz vlastitih posuda i iz svojih studenaca žive vode. Neka se tvoji izvori ne razlijevaju izvan tvoga vrela, nego neka teku tvojim trgovima. Neka pripadaju samo tebi i neka tuđinac ne dijeli s tobom.« Pismo se često služi poviješću stvarnih događaja kako bi iznijelo na vidjelo važnije istine koje su tek nejasno nagoviještene; takvi su i izvještaji koji se odnose na »studence«, na »ženidbe« i na različite čine »spolnog općenja« zabilježene o pravednicima, o čemu će ipak biti prikladnije dati tumačenje u egzegetskim spisima posvećenima upravo tim odlomcima. No da su pravednici iskopali studence u zemlji filistejskoj, kako se pripovijeda u Knjizi Postanka, bjelodano je iz čudesnih studenaca koji se pokazuju u Askalonu, a koji su vrijedni spomena zbog svoje građe, tako strane i osebujne u usporedbi s drugim studencima. K tome, da se i mlade žene i sluškinje imaju shvatiti u prenesenom smislu, nije samo naš nauk, nego onaj koji smo od početka primili od mudrih ljudi, među kojima je jedan, potičući svoje slušatelje na istraživanje prenesenog smisla, rekao: »Kažite mi vi koji pod Zakonom želite biti, zar ne čujete Zakona? Ta pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je slika: to su naime dva Saveza; jedan s gore Sinaja, koji rađa za ropstvo, a to je Hagara.« I malo poslije: »Ali Jeruzalem koji je gore slobodan je, a on je majka naša.« I svatko tko uzme Poslanicu Galaćanima može spoznati kako su odlomci koji govore o »ženidbama« i općenju sa »sluškinjama« protumačeni u prenesenom smislu; Pismo naime od nas želi da ne oponašamo doslovna djela onih koji su to činili, nego [kako ih Isusovi apostoli običavaju nazivati] ona duhovna.
Poglavlje 45
I dok je Kelzo trebao prepoznati ljubav prema istini koju pokazuju pisci svetoga Pisma, koji nisu zatajili čak ni ono što im ne služi na čast, te tako biti naveden da prihvati i druge, čudesnije izvještaje kao istinite, on je učinio suprotno te je pripovijest o Lotu i njegovim kćerima [ne ispitavši ni njezin doslovni ni njezin preneseni smisao] označio »gorom od Tijestovih zločina«. Preneseno značenje toga povijesnog odlomka nije nužno sada razlagati, niti što znači Sodoma, kao ni riječi anđelâ onome koji je odande bježao, kada su rekli: »Ne obaziri se natrag i ne zaustavljaj se u cijeloj ovoj ravnici; bježi u brdo da ne pogineš«; niti što se označuje Lotom i njegovom ženom, koja se pretvorila u stup soli jer se osvrnula; niti time što su njegove kćeri opile svoga oca kako bi s njime postale majke. No ublažimo ukratko odbojne crte te povijesti. Narav činâ, dobrih, zlih i ravnodušnih, istraživali su Grci; a uspješniji među takvim istraživačima postavljaju načelo da jedino nakana daje činima značaj dobra ili zla, te da su sve stvari učinjene bez svrhe, strogo uzevši, ravnodušne; kada je nakana usmjerena prema doličnom cilju, ona je hvalevrijedna, a kada je suprotno, podložna je prijekoru. Shodno tome rekli su, u poglavlju koje govori o »ravnodušnim stvarima«, da je, strogo uzevši, čovjekovo spolno općenje s vlastitim kćerima ravnodušna stvar, premda se takvo što ne bi smjelo događati u uređenim zajednicama. Radi pretpostavke pak, kako bi pokazali da takav čin pripada razredu ravnodušnih stvari, uzeli su slučaj mudraca koji je ostao sa svojom jedinom kćeri pošto je sav ostali ljudski rod izginuo; te postavljaju pitanje može li se otac dolično sjediniti sa svojom kćeri kako bi, u skladu s tom pretpostavkom, spriječio zatiranje čovječanstva. Smatra li se to valjanim umovanjem među Grcima i hvali li to utjecajna sljedba stoika; a kada mlade djevojke, koje su čule o spaljivanju svijeta, premda bez shvaćanja [njegova punog značenja], vidješe vatru kako pustoši njihov grad i zemlju, te pretpostavljajući da jedino preostalo sredstvo za ponovno raspirivanje plamena ljudskoga života leži u njihovu ocu i njima samima, u takvoj pretpostavci začuše želju da svijet opstane, treba li njihovo ponašanje smatrati gorim od ponašanja mudraca koji, prema stoičkoj pretpostavci, postupa dolično općeći sa svojom kćeri u već pretpostavljenom slučaju zatiranja svih ljudi? Nije mi doduše nepoznato da su se neki sablaznili nad željom Lotovih kćeri i smatrali njihovo ponašanje vrlo opakim, te govorili da su dva prokleta naroda, Moab i Amon, proizišla iz toga nedopuštenog sjedinjenja. Pa ipak, uistinu se nigdje u svetom Pismu ne nalazi da ono izričito odobrava njihovo ponašanje kao dobro, niti pak da izriče presudu nad njim kao prijekornim. Ipak, kakvo god bilo stvarno stanje stvari, ono dopušta ne samo preneseno značenje nego i obranu na temelju vlastitih razloga.
Poglavlje 46
Kelzo se k tome ruga Ezavovoj »mržnji« [na koju se, pretpostavljam, poziva] prema Jakovu, premda je on bio čovjek za kojega se, prema Pismu, priznaje da je bio opak; a ne izlažući jasno pripovijest o Šimunu i Leviju, koji su navalili [na Šekemljane] zbog uvrede nanesene njihovoj sestri, koju je obeščastio sin šekemskoga kralja, on obasipa pogrdama njihovo postupanje. Idući dalje, govori o »braći koja prodaju [jedni druge]«, ciljajući na Jakovljeve sinove; te o »prodanom bratu«, to jest Josipu; i o »prevarenom ocu«, to jest Jakovu, jer nije posumnjao u svoje sinove kad su mu pokazali Josipovu šarenu haljinu, nego je povjerovao njihovoj tvrdnji i oplakivao svoga sina, koji je bio rob u Egiptu, kao da je mrtav. Pogledajte u kakvu duhu mržnje i laži Kelzo sabire navode svete povijesti: gdje god mu se činilo da ona sadrži razlog za optužbu, on iznosi taj odlomak, a gdje god se očituje kakva vrlina vrijedna spomena, kao kada Josip nije htio udovoljiti požudi svoje gospodarice, odbivši jednako njezina zavođenja i njezine prijetnje, on tu okolnost uopće ne spominje! Trebao je doista uvidjeti da je Josipovo držanje bilo daleko uzvišenije od onoga što se pripovijeda o Belerofontu, budući da je on radije izabrao biti zatvoren u tamnicu nego učiniti nasilje svojoj kreposti. Jer premda je mogao pružiti pravednu obranu protiv svoje tužiteljice, velikodušno je šutio, povjerivši svoju parnicu Bogu.
Poglavlje 47
Kelzo zatim, radi pukog oblika i s velikim nedostatkom točnosti, govori o »snovima peharnika i pekara, te faraonovim snovima, i o njihovu tumačenju, uslijed čega je Josip izveden iz tamnice kako bi mu faraon povjerio drugo mjesto u Egiptu«. Kakvu je dakle besmislicu sadržavala ta povijest, promatrana čak i sama po sebi, da bi je kao razlog za optužbu navodio taj Kelzo, koji je naslovio »Istiniti nauk« raspravu koja ne sadrži učenja, nego je puna optužbi protiv Židova i kršćana? On dodaje: »Onaj koji je bio prodan dobrostivo je postupio sa svojom braćom [koja su ga prodala], kada su trpjela od gladi i bila poslana sa svojim magarcima kupiti [hranu]«; premda te događaje nije opširnije iznio [u svojoj raspravi]. Ali spominje okolnost da se Josip očitovao svojoj braći, premda ne znam s kojom nakanom, niti kakvu besmislicu može istaknuti u takvu događaju; jer nemoguće je i samome Momu, rekli bismo, naći ikakvu razumnu zamjerku događajima koji, neovisno o svojem prenesenom značenju, pružaju toliko toga privlačnoga. On dalje navodi da je »Josip, koji bijaše prodan kao rob, vraćen na slobodu i uzašao u svečanoj povorci na očev ukop«, te smatra da taj izvještaj pruža građu za optužbu protiv nas, iznoseći sljedeću opasku: »Po kojemu [naime Josipu] je slavnom i božanskom narodu Židova, nakon što se u Egiptu namnožio u mnoštvo ljudi, bilo zapovjeđeno da boravi negdje izvan granica kraljevstva i pase svoja stada u krajevima bez ikakva ugleda.« No riječi »da im je bilo zapovjeđeno pasti svoja stada u krajevima bez ugleda« jesu dodatak koji proistječe iz njegovih vlastitih osjećaja mržnje; jer on nije dokazao da je Gošen, pokrajina u Egiptu, mjesto bez ugleda. Izlazak naroda iz Egipta on naziva bijegom, nimalo se ne sjećajući onoga što je napisano u Knjizi Izlaska o odlasku Hebreja iz zemlje egipatske. Nabrojili smo ove primjere kako bismo pokazali da ono što bi se, doslovno shvaćeno, moglo činiti povodom za optužbu, Kelzo nije uspio dokazati ni prigovornim ni ludim, posve podbacivši u dokazivanju zle naravi, kako je on drži, naših Pisama.
Poglavlje 48
Zatim, kao da se posvetio isključivo očitovanju svoje mržnje i nesklonosti prema židovskom i kršćanskom nauku, on veli: »Razboritiji među židovskim i kršćanskim piscima daju svemu tome alegorijsko značenje«; i: »Budući da se srame tih stvari, utječu se alegoriji.« Na to bi mu se moglo reći: ako moramo priznati da su basne i izmišljotine, bile one napisane sa skrivenim smislom ili s kojom drugom svrhom, sramotna pripovijedanja kada se uzmu u njihovu doslovnom smislu, o kojim se to povijestima može istinitije reći negoli o grčkima? U tim povijestima bogovi sinovi škope bogove koji su im očevi, bogovi roditelji proždiru vlastitu djecu, božica majka pruža »ocu bogova i ljudi« kamen da ga proguta umjesto vlastita sina, otac opći sa svojom kćeri, a žena vezuje vlastitoga muža, imajući za saveznike u tom poslu brata okovanoga boga i njegovu vlastitu kćer! No zašto bih nabrajao te besmislene priče Grka o njihovim bogovima, koje su same po sebi najsramotnije, čak i ako su zaodjenute alegorijskim smislom? [Uzmimo samo primjer] gdje Krizip iz Sola, kojega se zbog njegovih brojnih i učenih rasprava smatra uresom stoičke sljedbe, tumači sliku na Samu, na kojoj je Junona bila prikazana kako čini neizrecive gadosti s Jupiterom. Taj vrli filozof govori u svojim raspravama da tvar prima sjemene razloge boga i zadržava ih u sebi kako bi uresila svemir. Jer na slici na Samu Junona predstavlja tvar, a Jupiter boga. Zbog tih dakle i bezbrojnih drugih sličnih basni mi ni riječju ne bismo nazvali Boga svega stvorenoga Jupiterom, ni sunce Apolonom, ni mjesec Dijanom. Nego Stvoritelju prinosimo čisto štovanje i govorimo s vjerničkim poštovanjem o njegovim uzvišenim stvorenjima, ne oskvrnjujući čak ni riječju Božje stvari; odobravajući Platonove riječi u Filebu, koji nije htio dopustiti da naslada bude božica, govoreći: »toliko je moje strahopoštovanje, Protarše, prema samim imenima bogova«. Mi uistinu gajimo takvo strahopoštovanje prema Božjem imenu i prema njegovim uzvišenim djelima stvaranja da ne bismo, čak ni pod izlikom alegorijskoga značenja, prihvatili ikakvu basnu koja bi mogla naškoditi mladima.
Poglavlje 49
Da je Kelzo čitao Pisma nepristranim duhom, ne bi rekao da »naši spisi nisu kadri prihvatiti alegorijsko značenje«. Jer iz proročkih Pisama, u kojima su zabilježeni povijesni događaji [a ne samo iz povijesnih knjiga], moguće se uvjeriti da su i povijesni dijelovi napisani s alegorijskom svrhom, te su najvještije prilagođeni ne samo mnoštvu jednostavnijih vjernika, nego i nekolicini onih koji mogu ili žele istraživati stvari razumnim duhom. Kad bi doista oni današnji pisci koje Kelzo smatra »razboritijima među Židovima i kršćanima« bili [prvi] alegorijski tumači naših Pisama, činilo bi se možda da on iznosi uvjerljivu tvrdnju. Ali budući da sami oci i začetnici tih nauka daju im alegorijsko značenje, koji se drugi zaključak može izvesti doli da su sastavljeni tako da u svojem glavnom smislu budu alegorijski shvaćeni? Navest ćemo nekoliko primjera od mnogih kako bismo pokazali da Kelzo iznosi ispraznu optužbu protiv Pisama kada tvrdi »da ona nisu kadra prihvatiti alegorijsko značenje«. Pavao, apostol Isusov, veli: »U Zakonu je pisano: Ne zavezuj usta volu koji vrši. Zar je Bogu do volova? Ili to govori upravo radi nas? Radi nas je doista napisano, jer tko ore, u nadi treba da ore; i tko vrši, u nadi da će dobiti dio.« I na drugom mjestu isti Pavao kaže: »Jer je pisano: Zato će čovjek ostaviti oca i majku i prianjati uza svoju ženu, i dvoje će biti jedno tijelo. Otajstvo je to veliko; ja pak govorim s obzirom na Krista i Crkvu.« I ponovno, na drugom mjestu: »Znamo da su svi naši oci bili pod oblakom, svi su prošli kroz more; i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru.« Zatim, tumačeći povijest o mani i ono što se odnosi na čudesno izbijanje vode iz stijene, nastavlja ovako: »I svi su jeli isto duhovno jelo, i svi su pili isto duhovno piće. Jer pili su iz one duhovne Stijene koja ih je pratila; a ta Stijena bijaše Krist.« Asaf također, pokazujući da su povijesti u Knjizi Izlaska i Knjizi Brojeva pune poteškoća i prispodoba, započinje na sljedeći način, kako je zabilježeno u Knjizi Psalama, gdje kani spomenuti te stvari: »Slušaj, narode moj, nauk moj, prikloni uho riječima usta mojih. Otvorit ću usta svoja u prispodobama, iznijet ću zagonetke iz davnine, što smo ih čuli i saznali i što su nam oci naši pripovijedali.«
Poglavlje 50
K tome, da Mojsijev zakon nije sadržavao ništa što bi valjalo shvatiti kao tajanstveno značenje, prorok ne bi u svojoj molitvi Bogu rekao: »Otvori oči moje da gledam divote tvoga Zakona«; jer je znao da zastor neznanja leži na srcu onih koji čitaju, ali ne razumiju preneseni smisao, koji se zastor uklanja Božjim darom kada On usliši onoga koji je učinio sve što može, i koji je navikom izvježbao svoja osjetila za razlikovanje dobra i zla, te koji neprestano upućuje molitvu: »Otvori oči moje da gledam divote tvoga Zakona«. I tko je taj koji, čitajući o zmaju što živi u egipatskoj rijeci i o ribama što se kriju u njegovim krljuštima, ili o faraonovu izmetu koji ispunjava egipatske gore, ne biva smjesta potaknut zapitati se tko je taj što ispunjava egipatske gore svojim smrdljivim izmetom, i što su to egipatske gore; i što su rijeke u Egiptu, o kojima spomenuti faraon hvalisavo zbori: »Rijeke su moje, ja sam ih načinio«; te tko je zmaj, a tko ribe u njegovim krljuštima, i to tako da se uskladi s tumačenjem koje valja dati o rijekama? No zašto opširnije dokazivati ono što ne treba dokaza? Jer na te se stvari primjenjuje izreka: »Tko je mudar neka shvati ovo, i tko je razuman neka spozna.« Opširnije sam se pak pozabavio tom temom jer sam želio pokazati neosnovanost Kelzove tvrdnje da »razboritiji među Židovima i kršćanima nastoje nekako dati tim pripovijestima alegorijsko značenje, premda neke od njih to ne dopuštaju, nego su naprotiv nadasve lude izmišljotine«. Mnogo su prije priče Grka ne samo vrlo lude, nego i vrlo bezbožne izmišljotine. Naši naime izvještaji izričito imaju pred očima mnoštvo jednostavnijih vjernika, što nisu činili oni koji su izmislili grčke basne. I stoga ne bez razloga Platon izgoni iz svoje države sve basne i pjesme takve naravi kakve su ove o kojima smo govorili.
Poglavlje 51
Čini mi se da je Kelzo čuo kako postoje spisi koji sadrže alegorijska tumačenja Mojsijeva zakona. Međutim, on ih zacijelo nije čitao; jer da jest, ne bi rekao: »Alegorijska tumačenja pak koja su izmišljena mnogo su sramotnija i apsurdnija od samih basni, budući da s čudesnom i posve nerazumnom ludošću nastoje sjediniti stvari koje se nikako ne daju uskladiti.« Čini se da ovim riječima smjera na djela Filonova ili još starijih pisaca, kao što je Aristobul. No pretpostavljam da Kelzo nije čitao njihove knjige, jer mi se čini da su na mnogim mjestima tako uspješno pogodili smisao svetih pisaca da bi čak i grčki filozofi bili očarani njihovim tumačenjima; jer u njihovim spisima nalazimo ne samo uglađen stil, nego i izvrsne misli i nauke, te razboritu uporabu onoga što Kelzo zamišlja da su basne u Svetom pismu. Znam usto da Numenije Pitagorevac, izvanredno izvrstan tumač Platona koji je zauzimao prvotno mjesto među učiteljima Pitagorinih nauka, u mnogim svojim djelima navodi Mojsijeve i proročke spise, te na dotična mjesta primjenjuje nimalo nevjerojatno alegorijsko značenje, kao u svojem djelu zvanom Epops i u onima koja raspravljaju o »Brojevima« i o »Mjestu«. U trećoj knjizi svoje rasprave O Dobru navodi također i izvještaj o Isusu, ne spominjući doduše Njegovo ime, i daje mu alegorijsko značenje, a jesam li to učinio uspješno ili ne, mogao bih iznijeti drugom prilikom. On prenosi i izvještaj o Mojsiju, Janesu i Jambresu. Ali mi se ne uznosimo zbog tog primjera, premda izražavamo svoje odobravanje Numeniju, više negoli Kelzu i drugim Grcima, jer je bio voljan istraživati naše povijesti iz želje za stjecanjem znanja, te su ga one s pravom dirnule kao povijesti koje valja alegorijski razumjeti i koje ne pripadaju u red ludih sastavaka.
52. poglavlje
Nakon toga, izabirući između svih spisa koji sadrže alegorijska objašnjenja i tumačenja, izražena jezikom i stilom koji nisu za prezir, onaj najmanje važan, takav koji bi doista mogao pridonijeti jačanju vjere mnoštva jednostavnih vjernika, ali nije bio prikladan da ostavi dojam na one bistrijega uma, on nastavlja: »Znam da je takve naravi djelo naslovljeno Rasprava između nekog Papiska i Jasona, koje je prikladno izazvati sažaljenje i mržnju umjesto smijeha. Nije mi, međutim, svrha pobijati tvrdnje sadržane u takvim djelima; jer njihova je zabluda očita svima, osobito ako tko ima strpljenja pročitati same knjige. Radije želim pokazati kako Narav uči ovo: da Bog nije stvorio ništa što je smrtno, nego su Njegova djela, ma kakva bila, besmrtna, a njihova smrtna. I duša je djelo Božje, dok je narav tijela drukčija. I u tom pogledu nema razlike između tijela šišmiša, ili crva, ili žabe, i tijela čovjeka; jer tvar je ista, a njihov raspadljivi dio jednak.« Ipak bih želio da svatko tko je čuo Kelza kako grmi i tvrdi da je spis pod naslovom Rasprava između Jasona i Papiska o Kristu prikladan izazvati ne smijeh, nego mržnju, može uzeti to djelo u svoje ruke i strpljivo poslušati njegov sadržaj; kako bi, ne nalazeći u njemu ništa što bi izazvalo mržnju, osudio Kelza iz same te knjige. Jer ako se nepristrano pročita, uvidjet će se da nema ničega što bi izazvalo čak ni smijeh u djelu u kojem je opisan kršćanin kako razgovara sa Židovom o temi židovskoga Pisma i dokazuje da se proroštva o Kristu prikladno odnose na Isusa; premda i drugi sugovornik vodi raspravu nipošto neplemenitim stilom, i na način koji nije nedostojan lika jednoga Židova.
53. poglavlje
Ne znam uistinu kako je mogao spojiti stvari koje ne dopuštaju sjedinjenje i koje ne mogu postojati zajedno u isto vrijeme u ljudskoj naravi, govoreći kako je rekao: da »spomenuta rasprava zaslužuje biti dočekana i sažaljenjem i mržnjom«. Jer svatko će priznati da onaj tko je predmet sažaljenja nije u istom trenutku predmet mržnje, i da onaj tko je predmet mržnje nije u isto vrijeme predmet sažaljenja. Kelzo štoviše kaže da mu nije bila namjera pobijati takve tvrdnje, jer smatra da je njihova apsurdnost očita svima, i da će se, čak i prije nego što se ponudi ikakvo logično pobijanje, pokazati lošima i vrijednima i sažaljenja i mržnje. Ali mi pozivamo onoga tko čita ovaj naš odgovor na Kelzove optužbe da ima strpljenja i posluša sama naša sveta Pisma, te da, koliko je god moguće, iz njihova sadržaja stvori sud o nakani pisaca, o njihovoj savjesti i raspoloženju uma; jer otkrit će da su to ljudi koji se zdušno bore za ono što zastupaju, i da neki od njih pokazuju kako je povijest koju pripovijedaju ona koju su sami vidjeli i doživjeli, koja je bila čudesna i dostojna bilježenja na korist njihovih budućih slušatelja. Hoće li se uistinu itko usuditi reći da nije izvor i vrelo svakoga blagoslova ljudima vjerovati u Boga svega stvorenoga i činiti sva svoja djela s nakanom da Njemu ugodimo u svemu bez iznimke, te da ne gajimo čak ni misao koja Njemu nije ugodna, s obzirom na to da će ne samo naše riječi i djela, nego i same naše misli, biti predmet budućega suda? I koji bi drugi razlozi djelotvornije naveli ljudsku narav da prihvati čestit život, od vjerovanja ili uvjerenja da svevišnji Bog vidi sve, ne samo ono što govorimo i činimo, nego čak i ono što mislimo? I neka svatko tko želi usporedi bilo koji drugi sustav koji u isto vrijeme obraća i popravlja ne tek jednoga ili dvojicu pojedinaca, nego, koliko je do njega, bezbrojno mnoštvo, kako bi usporedbom obiju metoda stvorio ispravan pojam o razlozima koji potiču na čestit život.
54. poglavlje
No kako se u riječima koje sam naveo iz Kelza, a koje su parafrazirane iz Timaja, pojavljuju određeni izričaji, kao što su: »Bog nije stvorio ništa smrtno, nego samo besmrtne stvari, dok su smrtne stvari djela drugih, a duša je djelo Božje, ali je narav tijela drukčija, i nema razlike između tijela čovjeka i tijela šišmiša, ili crva, ili žabe; jer tvar je ista, a njihov raspadljivi dio jednak«, raspravimo nakratko o tim točkama; i pokažimo da Kelzo ili ne otkriva svoja epikurejska shvaćanja, ili ih je, kako bi netko mogao reći, zamijenio za bolja, ili, kako bi drugi mogao reći, nema ništa zajedničko osim imena s Kelzom epikurejcem. Jer trebao je, iznoseći takva shvaćanja i namjeravajući proturječiti ne samo nama, nego i nipošto nepoznatoj sljedbi filozofa koji su pristaše Zenona Kitijskoga, dokazati da tijela životinja nisu Božje djelo, i da velika vještina očitovana u njihovu ustroju nije potekla od najvišega uma. Trebao je također, s obzirom na bezbrojne raznolikosti biljaka, kojima upravlja prirođena, neshvatljiva narav, i koje su stvorene za nipošto bezvrijednu korist čovjeka općenito, i životinja koje služe čovjeku, ma kakvi se drugi razlozi mogli navesti za njihovo postojanje, ne samo iznijeti svoje mišljenje, nego nam i pokazati da to nije bio nikakav savršeni um koji je utisnuo ta svojstva u tvar biljaka. A kada je jednom prikazao razna božanstva kao stvoritelje svih tijela, dok je duša jedina Božje djelo, zašto on, koji je razdvojio ta velika djela stvaranja i raspodijelio ih među mnoštvo stvoritelja, nije zatim nekim uvjerljivim razlogom dokazao postojanje tih razlika među božanstvima, od kojih neka grade tijela ljudi, a druga, recimo, teglećih životinja, a treća divljih zvijeri? I onaj koji je vidio da su neka božanstva stvoritelji zmajeva, i guja, i baziliska, a druga svake biljke i trave prema njezinoj vrsti, trebao je objasniti uzroke tih raznolikosti. Jer vjerojatno bi, da se pažljivo posvetio istraživanju svake pojedine točke, ili uočio da je jedan Bog bio stvoritelj svega, koji je načinio svaku stvar s određenim ciljem i iz određenoga razloga; ili bi, da to nije uspio uočiti, otkrio odgovor koji treba uzvratiti onima koji tvrde da je raspadljivost po svojoj naravi ravnodušna stvar; i da nema nikakve besmislice u tome da svijet, koji se sastoji od različitih tvari, oblikuje jedan graditelj, koji je načinio različite vrste stvari tako da osigura dobro cjeline. Ili je, naposljetku, trebao ne izraziti nikakvo mišljenje o tako važnom nauku, budući da nije namjeravao dokazati ono što je tvrdio da će pokazati; osim ako onaj koji kori druge zbog ispovijedanja jednostavne vjere ne bi želio da povjerujemo njegovim pukim tvrdnjama, iako je izjavio da neće tek tvrditi, nego da će dokazati svoje tvrdnje.
55. poglavlje
Ali ja tvrdim da bi mu, da je imao strpljenja poslužiti se vlastitim izrazom poslušati Mojsijeve i proročke spise, pozornost privukla okolnost da se izraz »Bog stvori« primjenjuje na nebo i zemlju, i na ono što se naziva svodom, a također i na svjetlila i zvijezde; a poslije njih na velike ribe i na svako živo biće među gmazovima što ih iznjedriše vode po njihovim vrstama, i na svaku pticu nebesku po njezinoj vrsti; a poslije njih na divlje zvijeri zemaljske po njihovoj vrsti, i na stoku po njezinoj vrsti, i na sve što po zemlji gmiže po svojoj vrsti; i na samom kraju na čovjeka. Izraz »načini« ili »stvori« ne primjenjuje se, međutim, na druge stvari; nego se smatra dovoljnim reći o svjetlosti: »I bi svjetlost«; i o skupljanju svih voda pod cijelim nebom na jedno mjesto: »I bi tako«. Slično i u pogledu onoga što je raslo na zemlji, gdje se kaže: »Zemlja pusti travu, i bilje što nosi sjeme po svojoj vrsti i svojoj sličnosti, i stablo plodonosno što donosi plod, u kojem je sjeme njegovo, po svojoj vrsti, na zemlji.« On bi nadalje istražio jesu li zabilježene Božje zapovijedi o nastanku svakoga dijela svijeta bile upućene jednomu biću ili mnogima; i ne bi olako optužio kao nerazumljive i lišene tajnoga značenja izvještaje iznesene u tim knjigama, bilo od Mojsija, ili, kako bismo mi rekli, od Božanskoga Duha koji govori u Mojsiju, od kojega je primio i moć proricanja; budući da je on »poznavao i sadašnjost, i budućnost, i prošlost«, u višoj mjeri od onih svećenika za koje pjesnici tvrde da su posjedovali znanje o tim stvarima.
56. poglavlje
Štoviše, budući da Kelzo tvrdi kako je »duša djelo Božje, ali je narav tijela drukčija; i u tom pogledu nema razlike između tijela šišmiša, ili crva, ili žabe, i tijela čovjeka, jer tvar je ista, a njihov raspadljivi dio jednak«, moramo u odgovor na taj njegov razlog reći: ako se, budući da ista tvar leži u temelju tijela šišmiša, ili crva, ili žabe, ili čovjeka, ta tijela neće ni u kojem pogledu razlikovati jedna od drugih, očito je onda da se ta tijela također neće ni u kojem pogledu razlikovati od sunca, ili mjeseca, ili zvijezda, ili neba, ili bilo koje druge stvari koju Grci nazivaju osjetilima spoznatljivim bogom. Jer ista tvar, koja leži u temelju svih tijela, strogo govoreći nema svojstava ni oblika, a svoja svojstva crpi iz nekoga drugog izvora, ne znam odakle, budući da Kelzo hoće da ništa raspadljivo ne može biti djelo Božje. No raspadljivi dio bilo čega, budući da nastaje iz iste temeljne tvari, mora nužno biti isti, prema samom Kelzovu dokazivanju; osim ako, našavši se ovdje stiješnjen, ne napusti Platona, koji čini da duša nastaje iz određene posude, i ne potraži utočište kod Aristotela i peripatetika, koji tvrde da je eter nematerijalan i da se sastoji od pete naravi, odvojene od ostala četiri elementa, protiv kojega su stajališta i platonisti i stoici plemenito prosvjedovali. I mi također, koje Kelzo prezire, usprotivit ćemo se tomu, videći da se od nas traži objasniti i braniti sljedeću proročku tvrdnju: »Nebesa će propasti, a ti ostaješ: i sve će ostarjeti kao haljina; i smotat ćeš ih kao plašt, i promijenit će se: ali ti si isti.« Te su primjedbe, međutim, dostatne kao odgovor Kelzu kada tvrdi da je »duša djelo Božje, ali je narav tijela drukčija«; jer iz njegova razlaganja slijedi da nema razlike između tijela šišmiša, ili crva, ili žabe, i tijela nekoga nebeskog bića.
57. poglavlje
Pogledajte dakle trebamo li popustiti onomu tko, držeći takva mišljenja, kleveće kršćane, i tako napustiti nauk koji razliku među tijelima objašnjava različitim svojstvima, unutarnjim i vanjskim, koja su u njih usađena. Jer i mi znamo da postoje »tijela nebeska i tijela zemaljska«; i da je »drugačiji sjaj nebeskih, a drugačiji zemaljskih«; te da čak ni sjaj nebeskih tijela nije jednak: jer »drugi je sjaj sunca, a drugi zvijezda«; a među samim zvijezdama »zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju«. I stoga, kao oni koji iščekuju uskrsnuće mrtvih, tvrdimo da se svojstva koja su u tijelima mijenjaju: budući da se neka tijela, koja se siju u raspadljivosti, uskrisuju u neraspadljivosti; a druga, sijana u sramoti, uskrisuju u slavi; a druga opet, sijana u slabosti, uskrisuju u snazi; a ona koja se siju kao tijela naravna, uskrisuju kao duhovna. Da je tvar koja leži u temelju tijela sposobna primiti ona svojstva koja se Stvoritelju svidi podijeliti, točka je koju svi mi koji prihvaćamo nauk o providnosti čvrsto držimo; tako da se, ako Bog tako hoće, jedno svojstvo u sadašnje vrijeme usađuje u ovaj dio tvari, a poslije drugo, drugačije i bolje vrste. No budući da od postanka svijeta postoje zakoni uspostavljeni sa svrhom da ravnaju promjenama tijela, i koji će trajati dokle traje svijet, ne znam nije li, kada novi i drugačiji poredak stvari nastupi nakon uništenja svijeta i onoga što naša Pisma nazivaju svršetkom vjekova, nimalo čudno što u sadašnje vrijeme zmija može nastati iz mrtva čovjeka, rastući, kako mnoštvo tvrdi, iz leđne moždine, i što pčela može poteći od vola, a osa od konja, i kornjaš od magarca, i općenito crvi iz većine tijela. Kelzo doista misli kako se može pokazati da je to posljedica toga što nijedno od tih tijela nije djelo Božje, i da svojstva ne znam odakle je tako uređeno da jedno izvire iz drugoga nisu djelo božanskoga uma koji proizvodi promjene što se događaju u svojstvima tvari.
58. poglavlje
No imamo još nešto reći Kelzu kada izjavljuje da je »duša djelo Božje, a narav tijela drukčija«, te iznosi takvo mišljenje ne samo bez dokaza, nego čak i bez jasnoga određenja svojega značenja; jer nije razjasnio misli li da je svaka duša djelo Božje, ili samo razumska duša. Ovo je dakle ono što imamo reći: ako je svaka duša djelo Božje, očito je da su i duše najnižih nerazumnih životinja Božje djelo, tako da je narav svih tijela drukčija od naravi duše. Čini se, međutim, u onome što slijedi, gdje kaže da su »nerazumne životinje Bogu milije od nas i da imaju čišću spoznaju božanstva«, kako tvrdi da je ne samo ljudska duša, nego u mnogo većoj mjeri duša nerazumnih životinja, djelo Božje; jer to slijedi iz toga što se za njih kaže da su Bogu milije od nas. Ako je pak samo razumska duša djelo Božje, onda, na prvom mjestu, on nije jasno naznačio da je to njegovo mišljenje; a na drugom mjestu, iz njegova neodređenog govora o duši, to jest ne o svakoj, nego samo o razumskoj kao Božjem djelu, slijedi zaključak da ni narav svih tijela nije drukčija od duše. No ako narav svih tijela nije drukčija, premda tijelo svake životinje odgovara njezinoj duši, očito je da bi se tijelo one životinje čija je duša bila djelo Božje razlikovalo od tijela one životinje u kojoj prebiva duša koja nije bila djelo Božje. I tako će biti lažna tvrdnja da nema razlike između tijela šišmiša, ili crva, ili žabe, i tijela čovjeka.
59. poglavlje
Jer doista bi bilo apsurdno da se određeno kamenje i zgrade smatraju svetijima ili profanijima od drugih, ovisno o tome jesu li sagrađeni na čast Božju ili za prihvat nečasnih i prokletih osoba; dok se tijela ne bi razlikovala od tijela prema tome nastanjuju li ih razumska ili nerazumna bića, i prema tome jesu li ta razumska bića najčestitiji ili najbezvrjedniji među ljudima. Takvo je načelo razlikovanja doista navelo neke da pobožanstvene tijela uglednih ljudi, kao onih koji su primili čestitu dušu, a da odbace i s nečašću postupaju s tijelima vrlo opakih pojedinaca. Ne tvrdim da se takvo načelo uvijek razborito primjenjivalo, nego da je imalo svoj izvor u ispravnoj zamisli. Bi li mudar čovjek doista, nakon smrti Anita i Sokrata, pomislio pokopati tijela obojice s jednakim počastima? I bi li podigao isti humak ili grobnicu u spomen na obojicu? Te smo primjere naveli zbog Kelzovih riječi da »nijedno od ovih nije djelo Božje«, gdje se riječi »od ovih« odnose na tijelo čovjeka ili na zmije koje izlaze iz tijela i na tijelo vola, ili pčele koje dolaze iz tijela vola; i na tijelo konja ili magarca, i na ose koje dolaze od konja, i kornjaše koji nastaju od magarca; iz kojega smo razloga bili primorani vratiti se na razmatranje njegove tvrdnje da je »duša djelo Božje, ali da je narav tijela drukčija«.
60. poglavlje
Nadalje nastavlja govoreći da »zajednička narav prožima sva prethodno spomenuta tijela, i to ona koja odlazi i vraća se ista usred promjena koje se ponavljaju«. Kao odgovor na to, iz onoga što je već rečeno očito je da ne samo da zajednička narav prožima ona tijela koja su prethodno nabrojena, nego i nebeska tijela. A ako je tako, jasno je također da je, prema Kelzu (premda ne znam je li prema istini), jedna narav koja odlazi i vraća se ista kroz sva tijela usred promjena koje se ponavljaju. Očito je također da je to tako po mišljenju onih koji drže da će svijet propasti; dok će i oni koji zastupaju suprotno gledište nastojati pokazati, bez pretpostavke pete tvari, da je i po njihovu sudu jedna narav »koja odlazi i vraća se ista kroz sva tijela usred promjena koje se ponavljaju«. I tako čak i ono što je propadljivo ostaje kako bi se podvrgnulo promjeni; jer tvar koja leži u temeljima [svega], dok njezina svojstva propadaju, još uvijek ostaje, prema mišljenju onih koji je drže nestvorenom. Ako se pak bilo kakvim razlozima može pokazati da ona nije nestvorena, nego da je stvorena za određene svrhe, jasno je da neće imati istu narav postojanosti koju bi posjedovala pod pretpostavkom da je nestvorena. No naš sadašnji cilj, u odgovaranju na Kelzove optužbe, nije raspravljati o tim pitanjima naravne filozofije.
Poglavlje 61
Nadalje, on tvrdi da »nijedan proizvod tvari nije besmrtan«. Na to se može reći: ako nijedan proizvod tvari nije besmrtan, onda je ili čitav svijet besmrtan, pa stoga nije proizvod tvari, ili nije besmrtan. Ako je, prema tome, svijet besmrtan (što se slaže s gledištem onih koji kažu da je samo duša djelo Božje te da je načinjena iz stanovite posude), neka Kelzo pokaže da svijet nije načinjen iz tvari lišene kakvoća, sjećajući se svoje vlastite tvrdnje da »nijedan proizvod tvari nije besmrtan«. Ako pak svijet nije besmrtan (budući da je proizvod tvari), nego je smrtan, propada li on također ili ne propada? Jer ako propada, propast će kao djelo Božje; a u slučaju da svijet propadne, što će biti s dušom, koja je također djelo Božje? Neka Kelzo na to odgovori! No ako on, izopačujući pojam besmrtnosti, ustvrdi da je svijet, premda propadljiv, besmrtan zato što zapravo ne propada; da je sposoban umrijeti, ali doista ne umire, očito je da će prema njemu postojati nešto što je u isto vrijeme i smrtno i besmrtno, budući sposobno za oba stanja; i ono što ne umire bit će smrtno, a ono što po naravi nije besmrtno nazivat će se u posebnom smislu besmrtnim zato što ne umire! Po kakvom će onda razlikovanju u značenju riječi tvrditi da nijedan proizvod tvari nije besmrtan? I tako vidiš da se misli sadržane u njegovim spisima, kada se pomno ispitaju i provjere, pokazuju nevaljalima i neobranjivima. Nakon što je iznio te tvrdnje, dodaje: »O toj točki ove su primjedbe dostatne; a ako je tko sposoban dalje slušati i ispitivati, spoznat će [istinu]«. Pogledajmo dakle mi, koji smo po njegovu mišljenju nerazumni pojedinci, što će proizaći iz toga što ga možemo malo poslušati, te tako nastavimo svoje istraživanje.
Poglavlje 62
Nakon ovih stvari on smatra da nas u nekoliko riječi može upoznati s pitanjima o naravi zla, o kojima se različito raspravljalo u mnogim važnim raspravama i koja su primila vrlo oprečna tumačenja. Njegove su riječi: »Niti je nekoć bilo, niti sada ima, niti će opet biti više ili manje zala u svijetu [nego što ih je oduvijek bilo]. Jer narav je svih stvari jedna te ista, a nastanak zala uvijek je isti«. Čini se da je te riječi parafrazirao iz rasprava u Teetetu, gdje Platon stavlja Sokratu u usta: »Niti je moguće da zla nestanu među ljudima, niti da se utvrde među bogovima«, i tako dalje. No čini mi se da nije ispravno razumio Platona, premda tvrdi da obuhvaća svu istinu u ovoj jednoj raspravi i daje svojoj knjizi protiv nas naslov Istiniti govor. Jer izričaj u Timeju, gdje se kaže: »Kada bogovi pročišćuju zemlju vodom«, pokazuje da zemlja, kada je vodom pročišćena, sadrži manje zla nego prije svoga očišćenja. A ovu tvrdnju, da je u jedno vrijeme bilo manje zala na svijetu, mi iznosimo u suglasju s Platonovim mišljenjem, zbog izričaja u Teetetu gdje kaže da »zla ne mogu nestati među ljudima«.
Poglavlje 63
Ne razumijem kako Kelzo, priznajući postojanje Providnosti, barem koliko je vidljivo iz jezika ove knjige, može reći da nikada [ni u koje vrijeme] nije postojalo ni više ni manje zala, nego kao neki utvrđeni broj; poništavajući tako prekrasan nauk o neodređenoj naravi zla i tvrdeći da je zlo čak i po svojoj vlastitoj naravi beskonačno. Čini se naime da iz tvrdnje kako u svijetu nikada nije bilo, niti sada ima, niti će ikada biti više ili manje zala, slijedi ovo: kao što se, prema gledištu onih koji drže da je svijet neuništiv, ravnoteža počela održava Providnošću (koja ne dopušta da jedno prevlada nad drugima kako bi se spriječilo uništenje svijeta), tako i neka vrsta Providnosti predsjeda, tako reći, nad zalima (čiji je broj utvrđen) kako bi spriječila da se ona povećaju ili smanje! I na druge načine pobijaju se Kelzovi dokazi o zlu od strane onih filozofa koji su istraživali pitanja dobra i zla i koji su također iz povijesti dokazali da su se u prijašnjim vremenima raspuštene žene iznajmljivale onima koji su ih tražili izvan grada i lica skrivenih krinkama; da su potom, postavši drskije, odložile svoje krinke, premda im zakoni nisu dopuštali ulazak u gradove, pa su [i dalje] ostajale izvan njih, sve dok se, kako je razuzdanost običaja svakodnevno rasla, nisu usudile ući čak i u gradove. Takve izvještaje daje Hrizip u uvodu u svoje djelo O dobru i zlu. Iz ovoga se također može vidjeti da zla i rastu i opadaju, naime to da su se oni pojedinci koje su nazivali »dvoznačnima« nekoć javno pokazivali naočigled svima, trpeći i čineći sve sramotne stvari dok su ugađali strastima onih koji su posjećivali njihovo društvo; ali nedavno su ih vlasti prognale. A za bezbrojna zla koja su se, zbog širenja zloće, pojavila u ljudskome životu, možemo reći da nekoć nisu postojala. Jer najstarije povijesti, koje iznose bezbrojne druge optužbe protiv grešnih ljudi, ne znaju ništa o počiniteljima tako gnusnih zlodjela.
Poglavlje 64
A sada, nakon ovih dokaza i drugih slične vrste, kako Kelzo može izbjeći da ne ispadne smiješan kada zamišlja da u prošlosti nikada nije bilo, niti će u budućnosti biti, veći ili manji broj zala? Jer premda je narav svih stvari jedna te ista, nipošto ne slijedi da je rađanje zala nepromjenjiva veličina. Jer premda je narav nekoga pojedinca jedna te ista, ipak njegov um, njegov razum i njegovi postupci nisu uvijek jednaki: postojalo je vrijeme kada još nije bio dospio do razuma; i drugo kada se, posjedujući razum, okaljao zloćom, i kada je ona rasla u većoj ili manjoj mjeri; i opet vrijeme kada se posvetio kreposti i u njoj postigao veći ili manji napredak, dospijevajući katkada i do samoga vrhunca savršenstva kroz dulja ili kraća razdoblja motrenja. Na sličan način možemo u još većoj mjeri ustvrditi za narav svemira da, premda je po vrsti jedna te ista, ipak se u njemu ne događaju niti posve iste stvari, niti pak stvari koje su tek slične; jer nemamo uvijek ni plodna ni neplodna godišnja doba, niti pak razdoblja neprestane kiše ili suše. Pa tako na isti način, s obzirom na krposne duše, nema određenih razdoblja plodnosti niti neplodnosti; a isto je i s većim ili manjim širenjem zla. A oni koji žele ispitati sve stvari po svojoj najboljoj mogućnosti, moraju imati pred očima ovu prosudbu o zalima: da njihova količina nije uvijek ista, uslijed djelovanja Providnosti koja zemaljske stvari ili čuva ili ih čisti pomoću potopa i požara; i to čini, možda, ne samo s obzirom na stvari na zemlji, nego i na čitav svemir stvari kojemu je potrebno pročišćenje kada zloća u njemu postane velika.
Poglavlje 65
Nakon toga Kelzo nastavlja: »Uistinu nije lako onomu tko nije filozof utvrditi podrijetlo zala, premda je za mnoštvo dovoljno reći da ona ne potječu od Boga, nego prianjaju uz tvar i imaju svoje boravište među smrtnim stvarima; a budući da je tijek smrtnih stvari isti od početka do kraja, iste se stvari moraju uvijek, u skladu s određenim razdobljima, ponavljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti«. Kelzo ovdje primjećuje da onomu tko nije filozof nije lako utvrditi podrijetlo zala, kao da je za filozofa laka stvar steći to znanje, dok je za onoga tko nije filozof to teško, premda još uvijek moguće da takav, iako s velikim trudom, do toga dođe. Na to kažemo da je podrijetlo zala predmet kojim nije lako ovladati čak ni filozofu, te da je možda čak i takvomu nemoguće postići jasno razumijevanje toga, osim ako im se božanskim nadahnućem ne objavi što su zla, kako su nastala i kako će učiniti da nestanu. No premda je nepoznavanje Boga zlo, a jedno od najvećih zala jest ne znati kako Bogu treba služiti i klanjati mu se, ipak, kako bi čak i Kelzo priznao, nedvojbeno ima nekih filozofa koji to nisu znali, što je bjelodano iz pogleda različitih filozofskih sljedbi; dok, po našem sudu, nitko nije kadar utvrditi podrijetlo zala tko ne zna da je opako pretpostavljati kako se pobožnost čuva neokrnjena usred zakona uspostavljenih u različitim državama, u skladu s općenito prevladavajućim zamislima o vlasti. Nadalje, nitko tko nije čuo što se pripovijeda o onome koji se naziva »đavlom« i o njegovim »anđelima«, i što je bio prije nego što je postao đavao, i kako je takvim postao, i što je bio uzrok istodobnoga otpada onih koji se nazivaju njegovim anđelima, neće moći utvrditi podrijetlo zala. Nego onaj tko želi dospjeti do te spoznaje mora točnije naučiti o naravi zloduha i znati da oni nisu djelo Božje u onoj mjeri u kojoj se to tiče njihove zloduske naravi, nego samo utoliko ukoliko posjeduju razum; a i kakvo im je bilo podrijetlo, tako da su postali bića takve naravi da, premda su se pretvorili u zloduhe, moći njihova uma ostaju. I ako postoji ikoja tema ljudskoga istraživanja koju je našoj naravi teško dohvatiti, zacijelo se podrijetlo zala može smatrati takvom.
Poglavlje 66
Kelzo zatim, kao da je u stanju izreći stanovite tajne o podrijetlu zala, ali radije bira šutjeti i reći samo ono što je prikladno za mnoštvo, nastavlja ovako: »Dovoljno je reći mnoštvu o podrijetlu zala da ona ne potječu od Boga, nego prianjaju uz tvar i borave među smrtnim stvarima«. Uistinu je točno da zla ne potječu od Boga; jer prema Jeremiji, jednomu od naših proroka, sigurno je da »iz usta Svevišnjega ne dolazi zlo i dobro«. No tvrditi da je tvar, boraveći među smrtnim stvarima, uzrok zala, po našem mišljenju nije istinito. Jer um svakoga pojedinca jest uzrok zla koje se u njemu rađa, i to je zlo [u apstraktnom smislu]; dok su čini koji iz njega proizlaze opaki, te, točno govoreći, po našem gledištu nema ničega drugog što bi bilo zlo. Svjestan sam, međutim, da ova tema zahtijeva vrlo iscrpnu obradu, koju (milošću Božjom što prosvjetljuje um) može uspješno poduzeti onaj koga Bog smatra dostojnim da postigne nužno znanje o ovom predmetu.
Poglavlje 67
Ne razumijem kako Kelzo smatra korisnim, pišući raspravu protiv nas, prihvatiti mišljenje koje zahtijeva barem mnogo prividnoga dokazivanja kako bi se prikazalo, koliko god on to može, da je »tijek smrtnih stvari isti od početka do kraja, i da se iste stvari moraju uvijek, prema određenim razdobljima, ponavljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti«. Jer ako je to istina, naša je slobodna volja uništena. Jer ako se, u kruženju smrtnih stvari, isti događaji moraju neprestano događati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, prema određenim razdobljima, jasno je da će po nužnosti Sokrat uvijek biti filozof, te biti osuđen zbog uvođenja tuđih bogova i kvarenja mladeži. I Anit i Melet moraju uvijek biti njegovi tužitelji, a vijeće Areopaga mora ga zauvijek osuđivati na smrt kukutom. I na isti način, prema određenim razdobljima, Falaris mora uvijek vladati kao tiranin, a Aleksandar Ferski činiti ista djela okrutnosti, dok osuđeni na Falarisova bika neprestano iz njega izlijevaju svoje jauke. No ako se to dopusti, ne vidim kako se može sačuvati naša slobodna volja, ili kako se pohvala ili prijekor mogu s pravom primijeniti. Nadalje možemo reći Kelzu, odgovarajući na takvo gledište, da »ako je tijek smrtnih stvari uvijek isti od početka do kraja, i ako se, prema određenim razdobljima, isti događaji moraju uvijek događati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti«, tada, prema određenim razdobljima, Mojsije mora ponovno izaći iz Egipta sa židovskim narodom, i Isus ponovno doći prebivati u ljudskome životu te činiti ista djela koja je (prema tom gledištu) učinio ne jednom, nego bezbroj puta, kako su razdoblja kružila. Štoviše, i kršćani će biti isti u određenim razdobljima; i Kelzo će ponovno pisati ovu svoju raspravu, što je učinio već bezbroj puta prije.
Poglavlje 68
Kelzo, međutim, veli da je samo »tijek smrtnih stvari onaj koji, prema određenim razdobljima, mora uvijek biti isti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti«; dok većina stoičara tvrdi da je tako ne samo s tijekom smrtnih, nego i besmrtnih stvari, i onih koje smatraju bogovima. Jer nakon općega požara svijeta, koji se zbio bezbroj puta u prošlosti i dogodit će se bezbroj puta u budućnosti, bio je i bit će isti poredak svih stvari od početka do kraja. Stoičari doista, nastojeći odbiti, ne znam kako, prigovore upućene njihovim pogledima, tvrde da će, kako se razdoblje za razdobljem vraća, svi ljudi biti posve nepromijenjeni u odnosu na one koji su živjeli u prijašnjim razdobljima; tako da neće ponovno živjeti Sokrat, nego netko posve nalik Sokratu, koji će oženiti ženu posve nalik Ksantipi, i bit će optužen od ljudi posve nalik Anitu i Meletu. Ne razumijem, međutim, kako bi svijet uvijek bio isti, i jedan pojedinac ne bi bio različit od drugoga, a ipak stvari u njemu ne bi bile iste, premda posve nalik. No glavni dokaz kao odgovor na tvrdnje Kelza i stoičara prikladnije će se istražiti drugdje, budući da u ovoj prigodi nije u skladu s našom namjerom opširno se širiti o tim točkama.
Poglavlje 69
On nastavlja govoreći da »niti su vidljive stvari dane čovjeku [od Boga], nego svaka pojedinačna stvar nastaje i propada radi očuvanja cjeline, prelazeći u skladu s promjenom, koju sam već spomenuo, iz jedne stvari u drugu«. Nepotrebno je, međutim, duljiti s pobijanjem ovih tvrdnji, koje su već pobijene po mojoj najboljoj mogućnosti. I na sljedeće je također odgovoreno, naime da »među smrtnicima neće biti ni više ni manje dobra i zla«. I na ovu se točku također osvrnulo, naime da »Bog ne treba iznova popravljati svoje djelo«. Ali Bog ne primjenjuje popravak na svijet kao čovjek koji je nesavršeno zamislio kakvu rukotvorinu i nevješto je izradio, pročišćujući ga potopom ili općim požarom, nego zato da spriječi da se bujica zla podigne na veću visinu; i k tome, smatram da On u razdobljima koja su unaprijed točno određena uklanja zloću, kako bi pridonio dobru čitavoga svijeta. Ako bi pak ustvrdio da nakon nestanka zla ono ponovno nastaje, takva će se pitanja morati ispitati u posebnoj raspravi. Uvijek je, dakle, radi popravljanja onoga što je postalo manjkavo to što Bog želi iznova popraviti svoje djelo. Jer premda je pri stvaranju svijeta sve bilo od Njega uređeno na najljepši i najpostojaniji način, ipak je trebao primijeniti stanovitu ljekovitu moć na one koji su patili od bolesti zloće i na čitav svijet, koji je time bio takoreći onečišćen. Ali ništa Bog nije zanemario, niti će zanemariti; jer On u svakom pojedinom trenutku čini ono što Mu dolikuje činiti u izopačenom i promijenjenom svijetu. I kao što ratar obavlja različite poslove obrade na tlu i njegovim plodovima, prema promjenjivim godišnjim dobima, tako Bog upravlja čitavim vjekovima vremena kao da su oni, tako reći, toliko pojedinačnih godina, izvodeći tijekom svakoga od njih ono što je potrebno s razumnim obzirom na brigu za svijet; a to, kao što uistinu razumije samo Bog, tako On to i ostvaruje.
Poglavlje 70
Kels je iznio tvrdnju o zlima ove vrste, naime da »iako ti se neka stvar može činiti zlom, nipošto nije sigurno da ona to i jest; jer ne znaš što koristi tebi, što drugome, a što čitavu svijetu«. Ta je tvrdnja iznesena s određenim oprezom te nagovješćuje da narav zla nije posve opaka, jer ono što se u pojedinačnim slučajevima takvim smatra, može sadržavati nešto što koristi čitavoj zajednici. Ipak, da tko ne bi krivo shvatio moje riječi i pronašao izliku za zločinstvo, kao da je njegova zloća korisna svijetu ili bi to barem mogla biti, moramo reći da, premda se Bog, koji čuva slobodnu volju svakoga pojedinca, može poslužiti zlom opakih za upravljanje svijetom, raspoređujući ih tako da pridonose boljitku cjeline, ipak takav pojedinac zaslužuje prijekor te je kao takav određen za službu koja je svakom pojedincu mrska, premda koristi čitavoj zajednici. To je kao kad bi se reklo da u nekom gradu čovjek koji je počinio određene zločine te je zbog njih osuđen na javne radove korisne zajednici, čini nešto što koristi cijelome gradu, dok se sam bavi odvratnim poslom kojim se nitko razborit ne bi želio baviti. I Pavao, apostol Isusov, uči nas da će čak i najopakiji pridonijeti dobru cjeline, dok će sami u sebi biti među bezvrijednima, ali i da će najkrjeposniji ljudi biti od najveće koristi svijetu te će stoga zauzeti najplemenitije mjesto. Njegove su riječi: »A u velikoj kući nema samo zlatnih i srebrnih posuda, nego i drvenih i glinenih; i jedne su za čast, a druge za sramotu. Ako se dakle tko očisti od toga, bit će posuda za čast, posvećena, korisna Gospodaru, pripravljena za svako dobro djelo.« Smatrao sam potrebnim iznijeti ove primjedbe kao odgovor na tvrdnju da »iako ti se neka stvar može činiti zlom, nipošto nije sigurno da ona to i jest, jer ne znaš što koristi tebi, a što drugome«, kako nitko ne bi uzeo povoda iz onoga što je o tome rečeno da počini grijeh pod izlikom da će time biti koristan svijetu.
Poglavlje 71
No kako u onome što slijedi Kels, ne shvaćajući da je govor Pisma o Bogu prilagođen ljudskim osjećajima, ismijava one odlomke koji govore o riječima gnjeva upućenima bezbožnicima i o prijetnjama usmjerenima protiv grješnika, moramo reći: kao što mi sami, kad razgovaramo sa sasvim malom djecom, ne težimo pokazivanju vlastite rječitosti, nego se, prilagođavajući se slabosti onih koji su nam povjereni, služimo riječima i djelima koja nam se čine korisnima za popravljanje i napredak djece kao djece, tako je i riječ Božja postupila u povijesti, uzimajući sposobnost slušatelja i korist koju trebaju primiti kao mjerilo prikladnosti svojih objava o Njemu. I općenito, s obzirom na takav način govora o Bogu, nalazimo u Knjizi Ponovljenog zakona sljedeće: »Gospodin, Bog tvoj, nosio te je kao što čovjek nosi sina svoga.« Pismo se, takoreći, služi takvim izrazima poprimajući ljudske načine poradi koristi ljudi; jer stanju mnoštva ne bi odgovaralo da ono što im je Bog imao reći On izgovori na način koji bi više dolikovao veličanstvu Njegove vlastite osobe. A ipak, onaj tko želi postići istinsko razumijevanje Svetoga pisma, otkrit će duhovne istine koje ono izriče onima koji se nazivaju »duhovnima«, uspoređujući smisao onoga što je upućeno onima slabijega uma s onim što je naviješteno onima oštrijega razuma, pri čemu onaj tko je sposoban shvatiti često u istom odlomku pronalazi oba značenja.
Poglavlje 72
Govorimo, doista, o »gnjevu« Božjemu. Ne tvrdimo, međutim, da to označava kakvu »strast« s Njegove strane, nego da je to nešto što se uzima kako bi se strogim sredstvima odgojilo one grješnike koji su počinili mnoge i teške grijehe. Jer ono što se naziva Božjim »gnjevom« i »srdžbom« sredstvo je odgoja; a da je takvo shvaćanje u skladu s Pismom, bjelodano je iz onoga što je rečeno u šestom Psalmu: »Gospodine, nemoj me u gnjevu svojem karati, niti me u svojoj srdžbi kažnjavati«; a također i u Jeremije: »Kazni me, Gospodine, ali s mjerom, ne u svome gnjevu, da me ne uništiš.« Nadalje, onaj tko u Drugoj knjizi o Kraljevima čita o »gnjevu« Božjemu koji navodi Davida da prebroji narod, a iz Prve knjige Ljetopisa sazna da je đavao bio taj koji je potaknuo tu mjeru, lako će, uspoređujući te dvije tvrdnje, uvidjeti u koju se svrhu spominje »gnjev«, čija su, kako izjavljuje apostol Pavao, svi ljudi djeca: »Bijasmo po naravi djeca gnjeva kao i ostali.« Štoviše, da »gnjev« nije strast s Božje strane, nego da ga svatko navlači na sebe svojim grijesima, bit će jasno iz daljnje Pavlove tvrdnje: »Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti, ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju vodi? Ali tvrdokornošću svojom i srcem koje ne želi obraćenja sabireš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravednoga suda Božjega.« Kako bi dakle itko mogao sabirati na se »gnjev« za »dan gnjeva« ako se »gnjev« shvaća u smislu »strasti«? Ili kako bi »strast gnjeva« mogla pomoći odgoju? Osim toga, Pismo, koje nam nalaže da se uopće ne gnjevimo i koje u trideset i sedmom Psalmu kaže: »Prestani se srditi i ostavi gnjev«, te nam po Pavlovim ustima zapovijeda: »Odložite sve to: gnjev, srdžbu, zloću, hulu, sramotnu riječ«, ne bi uvlačilo Boga u istu strast od koje traži da mi budemo posve slobodni. Očito je, nadalje, da se govor o Božjemu gnjevu ima shvatiti u prenesenom smislu i po onome što se govori o Njegovu »snu«, od kojega, kao da Ga budi, prorok govori: »Probudi se, zašto spavaš, Gospodine?« i opet: »Tada se Gospodin probudi kao oda sna, kao junak vinom svladan.« Ako dakle »san« mora značiti nešto drugo, a ne ono što donosi prvo značenje riječi, zašto se na sličan način ne bi shvaćao i »gnjev«? »Prijetnje« su, opet, navještaji kazni koje će snaći opake: to je naime kao kad bi netko nazvao »prijetnjama« riječi liječnika koji svojim bolesnicima govori: »Morat ću upotrijebiti nož i paljenje ako ne budete slušali moje recepte i ako ne uredite svoju prehranu i način života onako kako vam određujem.« Ne pripisujemo dakle Bogu ljudske strasti niti gajimo bezbožna mišljenja o Njemu; niti griješimo kada iznosimo različite izvještaje o Njemu, preuzete iz samih Pisama, nakon pažljiva međusobnog uspoređivanja. Jer oni koji su mudri poslanici »Riječi« nemaju drugoga cilja pred očima osim da koliko god mogu oslobode svoje slušatelje od slabih shvaćanja i obdare ih razboritošću.
Poglavlje 73
A kao nastavak svojega neshvaćanja tvrdnji o Božjem »gnjevu«, on nastavlja: »Nije li smiješno pretpostaviti da je čovjek, koji se razgnjevio na Židove, sve njih od mladosti pa naviše pobio i spalio im grad (toliko su bili nemoćni da mu se odupru), dok bi silni Bog, kako kažu, budući gnjevan i ozlojeđen te izričući prijetnje, umjesto da ih kazni poslao vlastitoga Sina, koji je podnio patnje koje je podnio?« Ako su dakle Židovi, nakon postupanja koje su se usudili primijeniti prema Isusu, izginuli sa svom svojom mladeži i ako im je grad uništen vatrom, pretrpjeli su tu kaznu uslijed nikakva drugoga gnjeva doli onoga koji su sami sebi sabrali; jer sud Božji protiv njih, koji je bio određen božanskom odlukom, naziva se »gnjevom« prema predajnom običaju Hebreja. A ono što je pretrpio Sin silnoga Boga, pretrpio je dragovoljno za spasenje ljudi, kako je po mojim mogućnostima već izneseno na prethodnim stranicama. Zatim on nastavlja: »Ali da ne govorim samo o Židovima (jer to nije moj cilj), nego o čitavoj naravi, kako sam i obećao, izložit ću jasnije ono što je već rečeno.« Koji se skroman čovjek, čitajući ove riječi i poznajući ljudsku slabost, ne bi sablaznio nad uvredljivom naravi obećanja da će dati prikaz »čitave naravi« i nad ohološću poput one koja ga je navela da svojoj knjizi dade naslov kojim ju se usudio nazvati (Istiniti nauk)? No pogledajmo što ima reći o »čitavoj naravi« i što to kani postaviti »u jasnije svjetlo«.
Poglavlje 74
Nadalje, mnogim nam riječima prigovara što tvrdimo da je Bog sve stvorio radi čovjeka. Jer iz povijesti životinja i iz oštroumlja koje one očituju, on bi htio dokazati da sve stvari nisu postale ništa više radi čovjeka nego radi nerazumnih životinja. I tu mi se čini da govori slično onima koji zbog netrpeljivosti prema svojim neprijateljima optužuju njih za iste stvari zbog kojih se hvale njihovi vlastiti prijatelji. Jer kao što u spomenutom slučaju mržnja zasljepljuje te ljude da ne vide kako time čime misle klevetati svoje neprijatelje zapravo optužuju svoje najdraže prijatelje, tako isto i Kels, zapleten u svojemu dokazivanju, ne vidi da podiže optužbu protiv stoičkih filozofa koji, nimalo pogrješno, stavljaju čovjeka na prvo mjesto, a razumnu narav općenito ispred nerazumnih životinja, te koji tvrde da je Providnost stvorila sve stvari ponajprije radi razumne naravi. Razumna bića dakle, kao najvažnija, zauzimaju takoreći mjesto djeteta u utrobi, dok nerazumna i beživotna bića zauzimaju mjesto posteljice koja nastaje zajedno s djetetom. Smatram također da kao što u gradovima nadzornici opskrbe i tržnice ne obavljaju svoje dužnosti ni radi koga drugoga doli radi ljudskih bića, dok psi i druge nerazumne životinje imaju korist od preobilja, tako se i Providnost na osobit način brine za razumna stvorenja, pri čemu slijedi i to da i nerazumna stvorenja uživaju korist od onoga što je učinjeno radi čovjeka. I kao što je u zabludi onaj tko tvrdi da se tržni nadzornici nimalo više ne brinu za ljude nego za pse zato što i psi dobivaju svoj dio dobara, tako su u daleko većoj mjeri Kels i oni koji misle poput njega krivi za bezbožnost prema Bogu koji proviđa za razumna bića, tvrdeći da Njegove odredbe nisu donesene u većoj mjeri za uzdržavanje ljudskih bića nego za uzdržavanje biljaka, stabala, trava i trnja.
Poglavlje 75
Jer, ponajprije, on drži da »gromovi, munje i kiše nisu Božja djela«, pokazujući time napokon još jasnije svoje epikurejske sklonosti; a kao drugo, da »čak i kad bi se dopustilo da su to Božja djela, ona nisu privedena u postojanje radi uzdržavanja nas koji smo ljudska bića ništa više nego radi biljaka, stabala, trava i trnja«, tvrdeći poput pravoga epikurovca da su te stvari plod slučaja, a ne djelo Providnosti. Jer ako te stvari nama nisu od veće koristi nego biljkama, stablima, travama i trnju, očito je ili da uopće ne potječu od Providnosti ili pak od takve providnosti koja se za nas ne brine u većoj mjeri nego za stabla, trave i trnje. A bilo koja od tih pretpostavki sama je po sebi bezbožna, te bi bilo ludo pobijati takve tvrdnje odgovarajući bilo kome tko bi protiv nas podigao optužbu za bezbožnost; jer svakome je iz rečenoga očito tko je osoba kriva za bezbožnost. Zatim dodaje: »Iako možete reći da te stvari, naime biljke, stabla, trave i trnje, rastu za korist ljudi, zašto biste tvrdili da rastu za korist ljudi prije nego za korist najdivljijih među nerazumnim životinjama?« Neka onda Kels jasno kaže da velika raznolikost među plodovima zemlje nije djelo Providnosti, nego da je neki slučajni stjecaj atoma porodio tako raznolika svojstva, te da je slučaju valjalo pripisati to što toliko vrsta biljaka, stabala i trava nalikuju jedna drugoj, i da im nikakav raspoređujući um nije dao postojanje, te da ne vuku podrijetlo od razuma koji nadilazi svako divljenje. Mi pak kršćani, koji smo predani štovanju jedinoga Boga koji je sve to stvorio, zahvalni smo za to Onome koji ih je načinio, jer ne samo za nas, nego i, poradi nas, za životinje koje su nam podložne, On je pripremio takav dom, budući da »daje da za stoku trava raste i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje i vino što veseli srce čovječje, da uljem uljepša lice i da kruh okrijepi srce čovječje«. A to što je On providio hranu čak i za najdivljije životinje nije razlog za čuđenje, jer neki koji su o tome filozofirali kažu da su upravo te životinje stvorene radi vježbanja razumnoga stvorenja. I jedan od naših mudraca negdje veli: »Nemoj reći: Što je ovo? ili Čemu to? jer sve je stvoreno za svoju svrhu. I nemoj reći: Što je ovo? ili Čemu to? jer sve će se tražiti u svoje vrijeme.«
Poglavlje 76
Nakon toga Kels, želeći dokazati da Providnost nije stvorila plodove zemlje ništa više radi nas nego radi najdivljijih životinja, ovako nastavlja: »Mi doista trudom i mukom stječemo oskudno i tegobno uzdržavanje, dok se njima sve rađa bez njihova sijanja i oranja.« On ne primjećuje da je Bog, želeći uvježbavati ljudski razum u svim krajevima, kako ne bi ostao besposlen i bez poznavanja vještina, stvorio čovjeka kao biće puno potreba, kako bi snagom same svoje oskudice bio primoran postati izumiteljem vještina, od kojih jedne služe njegovu uzdržavanju, a druge njegovoj zaštiti. Jer bolje je bilo da oni koji ne bi tražili božanske stvari niti se posvetili proučavanju mudrosti budu stavljeni u stanje oskudice, kako bi upotrijebili svoj razum u pronalaženju vještina, nego da posve zanemare njegovanje svojega uma zato što bi se nalazili u obilju. Oskudica u onome što je nužno za ljudski život dovela je s jedne strane do izuma ratarstva, a s druge do vinogradarstva; nadalje, do vrtlarstva te tesarskoga i kovačkoga umijeća, pomoću kojih su načinjena oruđa potrebna za vještine koje služe održanju života. Oskudica u odjeći, opet, uvela je tkalačko umijeće, koje se nadovezalo na grebenanje vune i predenje; a potom i graditeljstvo domova, te se tako ljudska oštroumnost uzdigla čak do graditeljskoga umijeća. Oskudica u nužnim stvarima potaknula je i to da se plodovi drugih krajeva, pomoću vještine plovidbe i kormilarenja, prevoze onima koji su bili bez njih; tako da bi se i s toga razloga čovjek mogao diviti Providnosti koja je razumno biće podvrgnula oskudici u daleko većoj mjeri nego nerazumne životinje, a ipak sve u svrhu njegove koristi. Nerazumnim je naime životinjama hrana pripravljena jer u njima nema čak ni poticaja za izumijevanje vještina. One osim toga imaju prirodni pokrov; opskrbljene su naime dlakom, krilima, ljuskama ili oklopom. Neka to dakle bude naš odgovor na Kelzove tvrdnje kad veli da »mi doista trudom i mukom stječemo oskudno i tegobno uzdržavanje, dok se njima sve rađa bez njihova sijanja i oranja«.
Poglavlje 77
Zatim, zaboravljajući da mu je cilj optužiti i Židove i kršćane, navodi protiv samoga sebe Euripidov jampski stih koji se protivi njegovu stajalištu te se, ulazeći u raspravu s tim riječima, obara na njih tvrdeći da su zabluda. Njegove riječi glase ovako: »Ali ako navedete Euripidovu izreku da
›Sunce i Noć robovi su smrtnicima‹,
zašto bi to bili nama u većoj mjeri nego mravima i muhama? Jer noć je stvorena za njih kako bi se odmorili, a dan kako bi vidjeli i nastavili svoj rad.« Nema sumnje da nisu samo pojedini Židovi i kršćani izjavili da su sunce i nebeska tijela naši poslužitelji, nego je to rekao i onaj koji je, po nekima, filozof pozornice i koji je bio slušatelj predavanja o naravnoj filozofiji što ih je držao Anaksagora. No taj čovjek tvrdi da su sve stvari na svijetu podložne svim razumnim bićima, pri čemu se jedna razumna narav uzima kao zastupnica svih po načelu da dio stoji umjesto cjeline, što se, opet, jasno vidi iz stiha:
»Sunce i Noć robovi su smrtnicima.«
Možda je tragički pjesnik mislio na dan kada je rekao sunce, budući da je ono uzrok dana, poučavajući da su one stvari kojima su dan i noć najpotrebniji upravo one što se nalaze pod mjesecom, a druge u manjoj mjeri nego one na zemlji. Dan i noć dakle podložni su smrtnicima, budući da su stvoreni radi razumnih bića. I ako mravi i muhe, koji danju rade, a noću se odmaraju, usto imaju korist od onih stvari koje su stvorene radi ljudi, ne smijemo reći da su dan i noć privedeni u postojanje radi mrava i muha, niti smijemo pretpostaviti da su stvoreni nizašto, nego su, sukladno naumu Providnosti, načinjeni radi čovjeka.
Poglavlje 78
On nadalje sam sebi kao prigovor iznosi ono što se govori u prilog čovjeku, naime da su nerazumne životinje stvorene radi njega, govoreći: »Ako bi nas tko nazvao gospodarima životinjskoga svijeta zato što lovimo druge životinje i hranimo se njihovim mesom, rekli bismo: Zašto radije mi nismo stvoreni radi njih, budući da one love i proždiru nas? Štoviše, nama su potrebne mreže i oružje i pomoć mnogih ljudi, zajedno sa psima, kada idemo u lov; dok su one neposredno i same od sebe po naravi opskrbljene oružjem koje nas lako podlaže njihovoj vlasti.« A ovdje valja primijetiti da nam je dar razuma podaren kao silna pomoć, daleko nadmoćnija od bilo kojega oružja koje bi se moglo činiti da zvijeri posjeduju. Mi, uistinu, koji smo tjelesnom snagom daleko slabiji od zvijeri i rastom manji od nekih među njima, ipak po svojemu razumu postižemo gospodstvo i hvatamo goleme slonove. Svojim blagim postupanjem pokoravamo one životinje kojima je u naravi da se pripitome, dok s onima čija je narav drukčija, ili za koje se ne čini vjerojatnim da će nam biti od koristi ako se pripitome, poduzimamo takve mjere opreza da, kada to želimo, takve divlje zvijeri držimo zatvorene; a kada nam zatreba meso njihovih tijela za hranu, koljemo ih, kao što činimo i s onim životinjama koje nisu divlje naravi. Stvoritelj je, dakle, sve stvari postavio slugama razumnoga bića i njegova prirođenoga razuma. Za neke nam svrhe trebaju psi, recimo kao čuvari naših ovčinjaka, ili naših obora za goveda, ili pašnjaka za koze, ili naših boravišta; a za druge nam svrhe trebaju volovi, kao za ratarstvo; a za druge se opet služimo onima koji nose jaram ili tovarnim životinjama. Tako se može reći da nam je rod lavova i medvjeda i leoparda i divljih svinja i tome sličnih dan kako bi potaknuo na djelovanje sastavnice muževnoga značaja koji u nama postoji.
79. poglavlje
Zatim, odgovarajući ljudskomu rodu koji opaža vlastitu uzvišenost, koja daleko nadilazi nerazumne životinje, on veli: »Što se tiče vaše tvrdnje da vam je Bog dao moć hvatanja divljih zvijeri i služenja njima za vlastite potrebe, rekli bismo da su po svoj prilici, prije nego što su gradovi sagrađeni i vještine izumljene i društva kakva danas postoje osnovana te oružje i mreže upotrijebljeni, ljudi uglavnom bivali hvatani i proždirani od divljih zvijeri, dok su divlje zvijeri vrlo rijetko bivali uhvaćeni od ljudi.« U pogledu toga primijetite da, premda ljudi hvataju divlje zvijeri a divlje zvijeri čine plijen od ljudi, postoji velika razlika između onih koji pomoću svoga razuma stječu gospodstvo nad onima čija se nadmoć sastoji u njihovoj divljoj i okrutnoj naravi, i onih koji se ne služe svojim razumom kako bi osigurali svoju sigurnost od ozljeda divljih zvijeri. No kada Kelzo kaže: »prije nego što su gradovi sagrađeni i vještine izumljene i društva kakva danas postoje osnovana«, čini se da je zaboravio što je ranije rekao, naime da je »svijet nestvoren i neraspadljiv, te da su samo stvari na zemlji podlijegale potopima i požarima, a da se sve to nije dogodilo u isto vrijeme.« Neka se sada i dopusti da su ova priznanja s njegove strane u potpunome skladu s našim stavovima, premda nipošto s njime i njegovim gore iznesenim tvrdnjama; no čemu sve to služi da dokaže kako su u početku ljudi većinom bivali hvatani i proždirani od divljih zvijeri, dok divlje zvijeri nikada nisu hvatali ljudi? Jer, budući da je svijet stvoren u skladu s voljom Providnosti, i Bog upravlja nad svemirom stvari, bilo je nužno da prvotci ljudskoga roda u začetku svoga postojanja budu stavljeni pod određenu zaštitu viših sila, kako bi se od samoga početka oblikovalo jedinstvo božanske naravi s ljudskom. A pjesnik iz Askre, uviđajući to, pjeva:
»Jer zajedničke tada bijahu gozbe, i zajednička sjedišta,
Jednako besmrtnim bogovima i smrtnim ljudima.«
80. poglavlje
Nadalje, ona sveta Pisma koja nose Mojsijevo ime prikazuju prve ljude kako slušaju božanske glasove i proroštva, te kako katkad promatraju Božje anđele koji im dolaze u pohode. Bilo je naime vjerojatno da će u početku postojanja svijeta ljudska narav primiti pomoć u većoj mjeri nego poslije, sve dok se ne ostvari napredak prema stjecanju razuma i drugih vrlina, te izumu vještina, pa će tako moći sami održavati život i više neće trebati nadglednike i one koji bi ih vodili čineći to s čudesnim očitovanjem sredstava koja služe Božjoj volji. Iz toga dakle slijedi da je lažno kako su »u početku ljudi bivali hvatani i proždirani od divljih zvijeri, dok su divlje zvijeri vrlo rijetko hvatali ljudi.« Iz toga je također bjelodano da je neistinita i sljedeća Kelzova tvrdnja, da je »na taj način Bog radije podložio ljude divljim zvijerima.« Jer Bog nije podložio ljude divljim zvijerima, nego je dao divlje zvijeri da budu plijen čovjekovu razumu i vještinama koje su protiv njih usmjerene i koje su plod razuma. Nije se naime bez Božje pomoći u ljudima javila želja za sredstvima zaštite od divljih zvijeri i osiguravanja gospodstva nad njima.
81. poglavlje
Naš plemeniti protivnik, međutim, ne uviđajući koliko je mnogo filozofa koji priznaju postojanje Providnosti i koji drže da je Providnost stvorila sve stvari radi razumnih bića, obara koliko god može one nauke koji su korisni za pokazivanje sklada što u tim stvarima vlada između kršćanstva i filozofije; niti vidi kolika se velika šteta nanosi vjeri prihvaćanjem tvrdnje da pred Bogom nema razlike između čovjeka i mrava ili pčele, nego nastavlja dodajući: »ako se čini da su ljudi nadmoćniji nerazumnim životinjama po tome što su sagradili gradove i služe se političkim ustrojem i oblicima vlasti i vladavinama, to ne znači ništa za stvar, jer mravi i pčele čine isto. Pčele doista imaju vladara, koji ima sljedbenike i dvorjane; i među njima se događaju ratovi i pobjede i pokolji pobijeđenih, i gradovi i predgrađa, i izmjena poslova, i presude izrečene dokoličarima i zlima; jer trutovi bivaju protjerani i kažnjeni.« Ovdje pak nije uočio razliku koja postoji između onoga što se čini po razumu i promišljanju, i onoga što je posljedica nerazumne naravi te je posve mehaničko. Podrijetlo se naime tih stvari ne objašnjava postojanjem bilo kakva razumnog načela u onima koji ih tvore, jer oni ne posjeduju takvo načelo; nego je najdrevnije Biće, koje je ujedno i Sin Božji i Kralj svega što postoji, stvorilo nerazumnu narav, koja, budući nerazumna, služi kao pomoć onima koji su smatrani dostojnima razuma. Gradovi su stoga utemeljeni među ljudima s mnogim vještinama i dobro uređenim zakonima; dok su ustavi i vlasti i vladavine među ljudima ili takvi koji se s pravom tako nazivaju, i koji očituju određene kreposne težnje i djelovanja, ili su oni koji se nepravilno tako nazivaju, a koji su smišljeni, koliko se moglo, po uzoru na prve: jer promatrajući upravo njih najuspješniji su zakonodavci uspostavili najbolje ustave, vlasti i vladavine. Nijedna se od tih stvari, međutim, ne može naći među nerazumnim životinjama, premda Kelzo može prenositi razumna imena i uređenja koja pripadaju razumnim bićima, poput gradova i ustava i upravitelja i vladavina, čak i na mrave i pčele; u pogledu kojih stvari, međutim, mravi i pčele ne zaslužuju nikakvo odobravanje, jer ne djeluju po promišljanju. No mi se trebamo diviti božanskoj naravi, koja je čak i na nerazumne životinje protegnula sposobnost, da tako kažemo, oponašanja razumnih bića, možda s ciljem da postidi razumna bića; kako bi promatrajući mrave, na primjer, postali marljiviji i štedljiviji u upravljanju svojim dobrima; dok bi se, promatrajući pčele, podložili svojemu Vladaru i preuzeli svoje pojedinačne uloge u onim ustavnim dužnostima koje su korisne za osiguranje sigurnosti gradova.
82. poglavlje
Možda takozvani ratovi među pčelama pružaju pouku i o načinu na koji ratove, ako se ikada pojavi potreba za njima, valja voditi pravedno i uredno među ljudima. No pčele nemaju gradova ni predgrađa; dok su njihove košnice i šesterokutne stanice i izmjena poslova radi ljudi, kojima je med potreban za mnoge svrhe, kako za liječenje narušenoga zdravlja tijela, tako i kao čista hrana. Niti bismo trebali uspoređivati postupke koje pčele poduzimaju protiv trutova s presudama i kaznama koje se izvršavaju nad dokoličarima i zlotvorima u gradovima. Nego, kao što sam već rekao, u tim stvarima trebamo s jedne strane diviti se božanskoj naravi, a s druge strane izraziti svoje divljenje čovjeku, koji je sposoban razmatrati sve stvari i diviti im se kao suradnicama s Providnošću, i koji ne izvršava samo ona djela koja su određena Božjom providnošću, nego i ona koja su posljedica njegove vlastite predviđavosti.
83. poglavlje
Nakon što je Kelzo završio govor o pčelama, kako bi umanjio, koliko god može, gradove i ustave i vlasti i vladavine ne samo nas kršćana, nego i cijeloga čovječanstva, kao i ratove koje ljudi poduzimaju za svoje domovine, on prelazi, kao nekim zastranjenjem, na izricanje pohvale mravima, kako bi, hvaleći njih, usporedio mjere koje ljudi poduzimaju radi osiguranja svoga uzdržavanja s onima koje poduzimaju ovi kukci, te tako pokazao svoj prijezir prema promišljanju koje se brine za zimu, držeći ga nimalo višim od nerazumne providnosti mrava, kako je on shvaća. Zar ne bi pojedini jednostavniji ljudi, i takvi koji ne znaju proniknuti u narav svih stvari, mogli biti odvraćeni, barem onoliko koliko je Kelzo to mogao postići, od pomaganja onima koji su pritisnuti životnim teretima i od dijeljenja njihovih muka, kada o mravima kaže da »pomažu jedni drugima s njihovim teretima, kada vide da se netko od njih muči pod njima«? Jer onaj koga riječ treba odgojiti, ali koji uopće ne razumije njezin glas, reći će: »Budući da dakle nema razlike između nas i mrava, čak ni kada pomažemo onima koji su umorni od nošenja teških tereta, zašto bismo to i dalje uzalud činili?« I zar se mravi, kao nerazumna stvorenja, ne bi silno uzoholili i visoko mislili o sebi, zato što su se njihova djela usporedila s ljudskima? Dok bi ljudi, s druge strane, koji po svojemu razumu mogu čuti kako se njihovo čovjekoljublje prema drugima prezire, pretrpjeli štetu, koliko je to moglo proizići od Kelza i njegovih dokaza: jer on ne uviđa da, dok želi odvratiti od kršćanstva one koji čitaju njegov spis, odvraća i suosjećanje onih koji nisu kršćani od onih koji nose najteže životne terete. Dok je, da je bio filozof sposoban prepoznati dobro koje ljudi mogu činiti jedni drugima, trebao, povrh toga što uz kršćanstvo ne uklanja blagoslove koji se nalaze među ljudima, pružiti svoju pomoć kako bi surađivao, ako je to u njegovoj moći, s onim načelima vrsnoće koja su zajednička kršćanstvu i ostatku čovječanstva. Štoviše, čak i ako mravi odvajaju na posebno mjesto ona zrna koja klijaju, da ne nabubre u izdanak, nego da ostanu tijekom cijele godine kao njihova hrana, to se ne smije smatrati dokazom postojanja razuma među mravima, nego djelom sveopće majke, Naravi, koja je uresila i nerazumne životinje, tako da ni najmanja nije izostavljena, nego nosi tragove razuma koji joj je narav usadila. Osim ako doista ovim tvrdnjama Kelzo ne želi nejasno natuknuti, jer bi u mnogim slučajevima rado prihvatio platoničke zamisli, da su sve duše iste vrste i da nema razlike između duše čovjeka i duša mrava i pčela, što je postupak onoga tko bi svukao dušu s nebeskoga svoda i naveo je da uđe ne samo u ljudsko tijelo, nego i u tijelo životinje. Kršćani međutim ne će dati svoj pristanak na takva mišljenja: jer su već ranije poučeni da je ljudska duša stvorena na sliku Božju; i oni vide da je nemoguće da narav oblikovana na božansku sliku ima svoja izvorna obilježja posve izbrisana i poprimi druga, oblikovana po ne znam kakvoj sličnosti s nerazumnim životinjama.
84. poglavlje
A budući da on tvrdi da, »kada mravi uginu, preživjeli odvajaju posebno mjesto za njihov ukop, i da su takvo mjesto njihove pradjedovske grobnice«, moramo odgovoriti da što većim hvalama obasipa nerazumne životinje, to više uvećava, premda protiv svoje volje, djelo onoga razuma koji je sve uredio, te ističe vještinu koja postoji među ljudima, a koja je sposobna svojim razumom uresiti čak i darove koje je narav podarila nerazumnomu stvorenju. Ali zašto kažem »nerazumnomu«, kad Kelzo smatra da te životinje, koje se prema općem shvaćanju svih ljudi nazivaju nerazumnima, zapravo nisu takve? Niti smatra lišenima razuma mrave onaj koji je tvrdio da govori o »sveopćoj naravi«, i koji se hvalio svojom istinoljubivošću u naslovu svoje knjige. Jer, govoreći o tome kako mravi razgovaraju jedni s drugima, služi se sljedećim riječima: »I kada se susretnu, stupaju u razgovor, zbog čega nikada ne zalutaju s puta; stoga posjeduju punu obdarenost razumom i neke zajedničke predodžbe o određenim općim predmetima, te glas kojim se izražavaju o slučajnim stvarima.« No razgovor između jednog i drugog čovjeka odvija se pomoću glasa, koji izriče namjeravano značenje i koji također daje izričaje o onome što se naziva »slučajnim stvarima«; no reći da je to bio slučaj s mravima bila bi krajnje smiješna tvrdnja.
85. poglavlje
Nije ga usto sram reći, uz ove tvrdnje, kako bi nedoličan značaj njegovih mišljenja bio očit onima koji će živjeti poslije njega: »Hajde sada, kad bi netko pogledao s neba na zemlju, u čemu bi se naši postupci činili različitima od postupaka mrava i pčela?« No gleda li onaj koji po njegovoj vlastitoj pretpostavci gleda s neba na postupke ljudi i mrava samo na njihova tijela, a ne radije na upravljački razum koji biva pokrenut na djelovanje promišljanjem; dok je, s druge strane, vodeće načelo ovih drugih nerazumno, i nerazumno potaknuto nagonom i maštom, u sprezi s određenim prirodnim ustrojem? Ali besmisleno je pretpostaviti da bi onaj tko s neba gleda na zemaljske stvari poželio s tolike udaljenosti gledati na tijela ljudi i mrava, a ne bi radije razmotrio narav vodećih načela i izvor poticaja, bilo da je on razuman ili nerazuman. A ako jednom pogleda na izvor svih poticaja, bjelodano je da bi vidio i razliku koja postoji, te nadmoć čovjeka, ne samo nad mravima, nego čak i nad slonovima. Jer onaj tko gleda s neba vidjet će među nerazumnim stvorenjima, ma kako velika bila njihova tijela, nikakvo drugo načelo osim, da tako kažemo, nerazumnosti; dok će među razumnim bićima otkriti razum, zajedničko vlasništvo ljudi te božanskih i nebeskih bića, a možda i samoga Svevišnjega Boga, zbog čega se za čovjeka i kaže da je stvoren na sliku Božju, jer je slika Svevišnjega Boga njegov razum.
86. poglavlje
Odmah nakon toga, kao dajući sve od sebe da svede ljudski rod na još niži položaj i dovede ga na razinu nerazumnih životinja, te želeći ne izostaviti nijednu pojedinost ispričanu o ovim potonjima koja očituje njihovu veličinu, on izjavljuje da »u određenim jedinkama među nerazumnim stvorenjima postoji moć čaranja«; tako da se čak ni u tome pogledu ljudi ne mogu posebno ponositi, niti željeti prisvajati nadmoć nad nerazumnim stvorenjima. A njegove su riječi sljedeće: »Ako međutim ljudi gaje uzvišene misli zato što posjeduju moć čaranja, ipak su i u tome pogledu zmije i orlovi mudrošću nadmoćniji od njih; jer oni poznaju mnoga zaštitna sredstva protiv osoba i bolesti, a također i vrline određenoga kamenja koje pomaže očuvati njihove mlade. Ako pak ljudi na to naiđu, misle da su stekli čudesan posjed.« Ponajprije, ne znam zašto bi nazvao čaranjem poznavanje prirodnih zaštitnih sredstava koje pokazuju životinje, bilo da je to znanje plod iskustva, ili neke prirodne sposobnosti shvaćanja; jer je pojam »čaranje« običajem pridodan nečemu drugome. Možda doista želi potajice, kao epikurejac, pokuditi cjelokupnu uporabu takvih vještina, kao da počiva samo na tvrdnjama čarobnjaka. Ipak, neka mu se i dopusti da se ljudi uvelike ponose poznavanjem takvih vještina, bili oni čarobnjaci ili ne: kako zmije mogu u tome pogledu biti mudrije od ljudi, kada se služe dobro poznatim komoračem da izoštre svoj vid i proizvedu hitrost kretanja, primivši tu prirodnu moć ne iz vršenja promišljanja, nego iz ustroja svoga tijela, dok ljudi ne dolaze do takva znanja poput zmija pukom naravi, nego dijelom pokusom, dijelom razumom, a katkad promišljanjem i spoznajom? Isto tako, ako i orlovi, da sačuvaju svoje mlade u gnijezdu, onamo nose orlovski kamen kad ga pronađu, kako se pokazuje da su mudri i razumniji od ljudi, koji vršenjem svojih misaonih moći i svoga razuma pronalaze ono što je orlovima kao dar podarila narav?
87. poglavlje
Neka se ipak dopusti da su životinjama poznati i drugi lijekovi protiv otrova: što to vrijedi da se dokaže kako do otkrića takvih stvari među njima ne vodi narav, nego razum? Jer kad bi razum bio pronalazač, onda ova jedna stvar (ili, ako hoćete, još jedna ili dvije stvari) ne bi bila jedino otkriće zmija, a neka druga stvar jedino otkriće orla, i tako redom kod ostalih životinja; nego bi među njima bilo učinjeno toliko otkrića koliko i među ljudima. No sada je iz određene sklonosti naravi svake pojedine životinje prema određenim vrstama pomoći očito da one ne posjeduju ni mudrost ni razum, nego naravno ustrojstveno nagnuće koje je Logos usadio prema takvim stvarima radi očuvanja životinje. Uistinu, kad bih se htio upustiti u raspravu s Kelzom o tim stvarima, mogao bih navesti Salomonove riječi iz Knjige Mudrih izreka koje glase ovako: »Četiri su stvari malene na zemlji, ali su mudrije od mudrih: mravi su nejaki stvorovi, ali ljeti sebi pribavljaju hranu; pećinari su puk bez snage, ali u pećini grade svoj dom; skakavci nemaju kralja, a svi idu u bojnim redovima; gušter se rukama hvata, a boravi u kraljevskim palačama.« Ipak, ne navodim te riječi uzimajući ih u doslovnom smislu, nego ih u skladu s naslovom knjige (jer nosi natpis »Izreke«) istražujem kao one koje sadrže skriveno značenje. Jer običaj je pisaca Svetoga pisma razvrstati u mnoge vrste one spise koji u doslovnom smislu izražavaju jedno, ali kao svoje skriveno značenje prenose drukčiji smisao; a jedna je od tih vrsta pisanja »Izreke«. Iz toga je razloga i u našim Evanđeljima opisano kako naš Spasitelj govori: »To sam vam govorio u prispodobama; dolazi čas kad vam više neću govoriti u prispodobama.« Nisu dakle vidljivi mravi oni koji su »mudriji čak i od mudrih«, nego oni koji su takvima označeni pod prispodobnim načinom izražavanja. I takav mora biti naš zaključak glede ostalih stvorenja među životinjama, premda Kelzo smatra knjige Židova i kršćana posve jednostavnima i priprostima, te zamišlja da oni koji ih tumače alegorijski čine nasilje nad smislom pisaca. Iz onoga što smo rekli neka dakle bude očito da nas Kelzo uzalud kleveće, te neka i njegove tvrdnje da su zmije i orlovi mudriji od ljudi prime svoje pobijanje.
88. poglavlje
Želeći nadalje opširnije pokazati kako ni misli o Bogu koje gaji ljudski rod nisu uzvišenije od onih u svih ostalih smrtnih stvorenja, nego da su i neke nerazumne životinje sposobne misliti o Njemu glede koga su postojala tako oprečna mišljenja među najumnijim ljudima, Grcima i barbarima, on nastavlja: »Ako se čovjek, zato što je bio kadar shvatiti pojam Boga, smatra uzvišenijim od ostalih životinja, neka oni koji drže to mišljenje znaju da će to svojstvo sebi pripisati i mnoge druge životinje; i to s dobrim razlogom: jer što bi itko mogao tvrditi da je božanskije od moći predznanja i naviještanja budućih događaja? Ljudi u skladu s time stječu to umijeće od drugih životinja, a osobito od ptica. A oni koji slušaju znamenja što ih one pružaju, zadobivaju dar proroštva. Ako nas dakle ptice i druge proročke životinje, koje su Božjim darom osposobljene predviđati događaje, poučavaju pomoću znakova, utoliko se čini da su one bliže Božjem društvu, da su obdarene većom mudrošću i da su Njemu milije. Štoviše, razumniji među ljudima govore da životinje održavaju zborove koji su svetiji od naših skupština, da znaju što se na tim zborovima govori, te pokazuju da to znanje doista posjeduju kada prethodno izjave kako su ptice obznanile svoju nakanu da odlete na neko određeno mjesto i da učine ovo ili ono, pa se istinitost njihovih tvrdnji potvrdi odlaskom ptica na dotično mjesto i time što učine ono što je prorečeno. I čini se da nijedna životinjska vrsta nije privrženija prisegama od slonova, niti pokazuje veću pobožnost prema božanskim stvarima; a to je, držim, jedino zato što posjeduju neko znanje o Bogu.« Pogledajte sada kako on odmah prihvaća i iznosi kao priznate činjenice pitanja koja su predmet spora među filozofima, ne samo među Grcima nego i među barbarima, koji su o pticama gatalicama i drugim životinjama pomoću kojih se ljudima tobože daju određena proročka upozorenja, nešto otkrili ili naučili od pojedinih demona. Ponajprije je naime sporno postoji li uopće umijeće ptičjega gatanja i općenito način proricanja pomoću životinja ili ne. A na drugome mjestu, oni koji dopuštaju da postoji umijeće proricanja pomoću ptica ne slažu se oko načina proricanja; jer jedni tvrde da životinje poticaje za djelovanje primaju od određenih demona ili bogova proricanja, ptice za letove i različite glasove, a druge životinje za ovakva ili onakva gibanja. Drugi pak vjeruju da su njihove duše po svojoj naravi božanskije i prikladnije za takva djelovanja, što je nadasve nevjerojatna pretpostavka.
89. poglavlje
No Kelzo je, budući da je prethodnim tvrdnjama htio dokazati kako su nerazumne životinje božanskije i razumnije od ljudskih bića, trebao opširnije utvrditi stvarno postojanje takva umijeća proricanja, a zatim poduzeti njegovu odlučnu obranu i djelotvorno pobiti razloge onih koji takva umijeća proricanja žele dokinuti, te na uvjerljiv način oboriti i dokaze onih koji govore da životinje od demona ili od bogova primaju gibanja koja ih vode k proricanju, pa potom dokazati da je duša nerazumnih životinja božanskija od ljudske. Jer da je tako učinio i pokazao filozofski duh baveći se takvim stvarima, mi bismo prema svojim snagama odgovorili na njegove samouvjerene tvrdnje, pobijajući ponajprije navod da su nerazumne životinje mudrije od ljudi, te pokazujući lažnost tvrdnje da one imaju svetije predodžbe o Bogu od naših i da među sobom održavaju nekakve svete zborove. No sada, naprotiv, onaj koji nas optužuje zato što vjerujemo u Svevišnjega Boga, traži od nas da vjerujemo kako duše ptica gaje božanskije i jasnije predodžbe o Bogu nego duše ljudi. Pa ipak, ako je to istina, ptice imaju jasnije predodžbe o Bogu nego sam Kelzo; i nije čudo što bi tako trebalo biti s njim, koji toliko obezvrjeđuje ljudska bića. Štoviše, koliko god Kelzo to nastojao prikazati, ptice posjeduju uzvišenije i božanskije predodžbe ne samo od nas kršćana, kažem, ili od Židova koji se služe istim Pismima kao i mi, nego čak i od onih koje su posjedovali teolozi među Grcima, jer oni su bili samo ljudska bića. Prema Kelzu, naime, rod ptica koje se bave proricanjem tobože bolje razumije narav Božanskoga Bića nego Ferekid, Pitagora, Sokrat i Platon! Trebali bismo dakle ići k pticama kao svojim učiteljima, kako bi one, po Kelzovu mišljenju, onako kako nas svojom moći proricanja poučavaju u poznavanju budućih događaja, jednako tako oslobodile ljude od sumnji glede Božanskoga Bića, prenoseći im jasne predodžbe koje su stekle o Njemu! Slijedi, dosljedno tome, da bi Kelzo, koji ptice drži uzvišenijima od ljudi, trebao uzeti njih za svoje učitelje, a ne nekoga od grčkih filozofa.
90. poglavlje
No imamo reći nekoliko primjedbi, od mnogih, kao odgovor na te Kelzove tvrdnje, kako bismo pokazali nezahvalnost prema njegovu Stvoritelju koja se krije u pristajanju uz ta lažna mišljenja. Jer Kelzo, premda čovjek i »u časti«, ne posjeduje razboritost, te se stoga nije usporedio s pticama i drugim nerazumnim životinjama koje smatra sposobnima za proricanje; nego, prepuštajući njima prvenstvo, ponizio je sebe, i koliko je mogao sav ljudski rod s njime (kao onaj koji gaji niža i podređena shvaćanja o Bogu nego nerazumne životinje), ispod Egipćana, koji štuju nerazumne životinje kao božanstva. Neka ipak glavno pitanje istraživanja bude ovo: postoji li doista ili ne umijeće proricanja pomoću ptica i drugih živih bića za koja se vjeruje da imaju takvu moć. Jer razlozi koji idu u prilog utvrđivanju jednoga ili drugoga stajališta nisu za prezir. S jedne strane, nalaže nam se da ne prihvaćamo takvo umijeće, kako razumno biće ne bi napustilo božanska proroštva i uteklo se pticama; a s druge strane, postoji odlučno svjedočanstvo mnogih da su se brojni pojedinci spasili od najvećih pogibli pouzdajući se u proricanje pomoću ptica. Za sada, međutim, neka se dopusti da umijeće proricanja postoji, kako bih na taj način pokazao onima koji su pristrani u tome pitanju da je, ako se to i dopusti, nadmoć čovjeka nad nerazumnim životinjama, čak i nad onima koje su obdarene moći proricanja, velika i iznad svakoga domašaja usporedbe s ovima drugima. Treba dakle reći da kad bi u njima bila kakva božanska narav sposobna predskazivati buduće događaje, i tako bogata u tome znanju da bi ga iz svoga preobilja obznanjivala svakom čovjeku koji bi to htio saznati, bjelodano je da bi one daleko prije znale ono što se tiče njih samih nego ono što se tiče drugih; a da su posjedovale to znanje, čuvale bi se letjeti na neko određeno mjesto gdje su ljudi postavili zamke i mreže da ih uhvate, ili gdje su strijelci ciljali i gađali ih u letu. A osobito, kad bi orlovi unaprijed znali za osnove skovane protiv njihovih ptića, bilo od zmija koje gmižu do njihovih gnijezda i uništavaju ih, bilo od ljudi koji ih uzimaju radi svoje zabave ili u neku drugu korisnu svrhu ili službu, ne bi ostavljali svoje ptiće na mjestu gdje će biti napadnuti; i općenito, nijednu od tih životinja ljudi ne bi uhvatili, jer bi bile božanskije i razumnije od njih.
91. poglavlje
No osim toga, ako ptice gatalice razgovaraju jedna s drugom, kao što Kelzo tvrdi da čine, budući da proročke ptice imaju božansku narav, a i druge razumne životinje predodžbe o božanstvu i predznanje budućih događaja; i ako su to znanje priopćile drugima, vrabica koju spominje Homer ne bi savila svoje gnijezdo na mjestu gdje će zmija proždrijeti nju i njezine ptiće, niti bi zmija u spisima istoga pjesnika propustila poduzeti mjere opreza kako je orao ne bi uhvatio. Jer taj divni pjesnik veli u svojoj pjesmi o prvome:
»Pojavi se golem zmaj, kobno znamenje;
od samoga Zeusa poslan bi strašan znak.
Ravno k stablu zakotrlja svoje krvave kolute,
i savi se uokolo u mnoge zavoje.
Na najvišoj grani majka ptica boravljaše;
osam goluždravih ptića punilo je mahovito gnijezdo;
ona sama deveta: zmija, dok je visjela,
razjapi crne čeljusti i satre umiruće mlade;
dok je lebdeći u blizini, uz jadan jauk,
klonula majka oplakivala svoju nestalu djecu.
Majku naposljetku, dok je oko gnijezda letjela,
ščepa za lepršavo krilo i neman je pogubi:
niti sama dugo poživje: u mramor pretvorena stoji,
trajno čudo na aulidskome žalu.
Takva bijaše Zeusova volja; i stoga se usuđujemo
pouzdati u njegov znamen i poduprijeti rat.«
A glede drugoga, to jest ptice, pjesnik veli:
»Zeusova ptica na zvučnim krilima siječe nebesa;
krvareću zmiju goleme veličine
u kandže stisnu; živa i svijajući se uokolo,
ona ubode pticu, čije grlo zadobi ranu.
Izbezumljen od boli, on ispusti kobni plijen,
u zračnim krugovima krili svoj bolni put,
lebdi na vjetrovima i kricima para nebo;
usred vojske leži pala zmija.
Oni, blijedi od straha, motre njezine odvijene kolute,
i Zeusovo znamenje s uzlupalim srcima promatraju.«
Je li dakle orao posjedovao moć proricanja, a zmija nije (budući da se i tom životinjom služe auguri)? No kako se ta razlika može lako opovrgnuti, zar se ne može opovrgnuti i tvrdnja da su oboje bili sposobni za proricanje? Jer da je zmija posjedovala to znanje, zar se ne bi čuvala da ne pretrpi od orla ono što je pretrpjela? I bezbrojni drugi primjeri slične naravi mogu se naći kako bi se pokazalo da životinje ne posjeduju proročku dušu, nego da je, prema pjesniku i većini ljudi, sam »Olimpljanin onaj koji ga posla na svjetlo«. I sa simboličkim značenjem Apolon uzima jastreba za svoga glasnika, jer se jastreb naziva »brzi glasnik Apolonov«.
92. poglavlje
Po mome pak mišljenju, posrijedi su zli demoni, takoreći iz roda titanâ ili divova, koji su počinili bezboštvo protiv pravoga Boga i protiv anđela na nebu, te su s njega pali, pa pohode gušće dijelove tijela i učestalo borave na nečistim mjestima na zemlji, te posjedujući neku moć raspoznavanja budućih događaja, zato što su bez tijela od zemaljske tvari, bave se takvom službom, pa želeći odvratiti ljudski rod od pravoga Boga, potajno ulaze u tijela grabežljivijih, divljijih i opakijih životinja i potiču ih da čine što god hoće i u koje god vrijeme hoće: bilo navodeći predodžbe tih životinja na letove i gibanja raznih vrsta, kako bi ljudi bili uhvaćeni u zamku proricateljske moći koja je u nerazumnim životinjama te zanemarili traženje Boga koji sve obuhvaća; bilo u traženju čistoga štovanja Boga, ali dopuštajući svojim misaonim snagama da gmižu po zemlji, među pticama i zmijama, pa čak i lisicama i vukovima. Jer oni koji su vješti u takvim stvarima zapazili su da se najjasnija predskazanja dobivaju od životinja te vrste; jer demoni ne mogu tako djelotvorno djelovati u pitomijoj vrsti životinja kao što mogu u ovima, zbog njihove sličnosti s obzirom na zloću; pa ipak to nije zloća, nego nešto nalik na zloću, što postoji u tim životinjama.
93. poglavlje
Zbog toga razloga, što god drugo u Mojsijevim spisima pobuđivalo moje divljenje, rekao bih da je sljedeće vrijedno udivljenja, naime to što je Mojsije, promotrivši različite naravi životinja i naučivši bilo od Boga što je svojstveno njima i demonima koji su srodni svakoj od životinja, bilo sam dokučivši te stvari vlastitom mudrošću, pri razvrstavanju različitih vrsta životinja proglasio nečistima sve one za koje Egipćani i ostali ljudi pretpostavljaju da posjeduju moć proricanja, a kao opće pravilo čistima sve one koje ne pripadaju toj vrsti. A među nečistim životinjama koje Mojsije spominje jesu vuk, lisica, zmija, orao, jastreb i njima slične. I općenito govoreći, naći ćete da se ne samo u Zakonu nego i u Prorocima te životinje uzimaju kao primjeri svega onoga što je najopakije; te da se vuk ili lisica nikada ne spominju u dobru smislu. Čini se, dosljedno tome, da svaka vrsta demona posjeduje određeno srodstvo s određenom vrstom životinja. I kao što među ljudima ima onih koji su snažniji od drugih, i to nipošto zbog svoga moralnog karaktera, tako će jednako i neki demoni u ravnodušnim stvarima biti moćniji od drugih; te jedna vrsta njih upotrebljava jednu vrstu životinja radi obmanjivanja ljudi, u skladu s voljom onoga koga se u našim Pismima naziva »knezom ovoga svijeta«, dok drugi predskazuju buduće događaje pomoću druge vrste životinja. Pogledajte nadalje do kojega stupnja zloće demoni idu, tako da čak uzimaju tijela lasica kako bi otkrili budućnost! A sada, prosudite sami je li bolje prihvatiti vjerovanje da Svevišnji Bog i Njegov Sin potiču ptice i druga živa stvorenja na proricanje, ili da su oni koji potiču ta stvorenja, a ne ljudska bića (premda su prisutna pred njima), opaki i, kako ih naša Pisma nazivaju, nečisti demoni.
94. poglavlje
No ako se dušu ptica treba smatrati božanskom zato što one predskazuju buduće događaje, zašto radije ne bismo tvrdili da su, kada ljudi prihvaćaju znamenja, božanske duše onih po kojima se ta znamenja čuju? U skladu s time, među takve bi se ubrajala ropkinja spomenuta u Homera, koja je mljela žito, kada je rekla o proscima:
»Upravo sada posljednji put ovdje večeraju.«
Ta je ropkinja dakle bila božanska, dok veliki Odisej, prijatelj Homerove Palade Atene, nije bio božanski, nego se razumjevši riječi što ih je izrekla ta »božanska« mlinarica kao znamenje, obradovao, kako pjesnik kaže:
»Božanski Odisej obradova se znamenju.«
Promotri sada: budući da ptice posjeduju božansku dušu i kadre su opažati Boga ili, kako Kelzo kaže, bogove, jasno je da i mi ljudi, kada kihnemo, to činimo uslijed nekog božanstva koje je u nama i koje našoj duši udjeljuje proročku moć. Jer o tom vjerovanju svjedoče mnogi svjedoci, pa stoga i pjesnik veli:
»I dok je molio, kihnu.«
A i Penelopa reče:
»Zar ne vidiš da na svaku riječ moj sin kihnu?«
Poglavlje 95.
Pravi Bog, međutim, ne služi se ni nerazumnim životinjama niti bilo kojim pojedincima koje slučaj nanese kako bi prenio spoznaju o budućnosti; naprotiv, On se služi najčišćim i najsvetijim ljudskim dušama, koje nadahnjuje i obdaruje proročkom moći. I stoga, što god drugo u Mojsijevim spisima pobuđivalo naše divljenje, sljedeće se mora smatrati prikladnim da ga pobudi: »Ne gatajte i ne čarajte!«; i na drugome mjestu: »Jer narodi koje ćeš protjerati slušaju vračare i gataoce, a tebi to Gospodin, Bog tvoj, ne dopušta.« I dodaje: »Proroka će ti podići Gospodin, Bog tvoj, između tvoje braće.« Štoviše, jednom prigodom, želeći po vračaru odvratiti svoj narod od običaja gatanja, Bog je učinio da duh koji bijaše u vračaru progovori ovako: »Jer nema čaranja u Jakovu, ni gatanja u Izraelu. U pravo vrijeme reći će se Jakovu i Izraelu što čini Bog.« A mi koji znamo ove i slične izreke želimo obdržavati ovaj propis s otajstvenim značenjem, naime: »Svom pomnjom čuvaj srce svoje«, kako ništa demonske naravi ne bi ušlo u naš um niti bilo koji duh naših protivnika odvratio našu maštu kamo god hoće. Nego molimo da svjetlo spoznaje slave Božje zasja u našim srcima i da Duh Božji prebiva u našim mislima i vodi ih k promatranju Božjih stvarnosti; jer »svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji«.
Poglavlje 96.
Treba, međutim, primijetiti da moć predviđanja budućnosti nipošto nije dokaz božanstva; jer sama po sebi to je ravnodušna stvar, a nalazi se i među dobrima i među zlima. Liječnici, u svakom slučaju, pomoću svoga stručnog umijeća unaprijed znaju određene stvari, premda im značaj može biti loš. Na isti način i kormilari, premda su možda zli ljudi, mogu unaprijed proreći znakove lijepoga ili lošeg vremena, približavanje silnih olujnih vjetrova i vremenske promjene, jer to znanje crpe iz iskustva i promatranja; premda ne pretpostavljam da bi ih zbog toga itko nazvao ›bogovima‹ ako bi im značaj bio loš. Lažna je, dakle, Kelzova tvrdnja kad kaže: »Što bi se moglo nazvati božanskijim od moći predviđanja i proricanja budućnosti?« Jednako je tako lažno i ovo: »Mnoge životinje tvrde da imaju predodžbu o Bogu«; jer nijedna od nerazumnih životinja ne posjeduje nikakvu predodžbu o Bogu. I posve je lažna njegova tvrdnja da su »nerazumne životinje bliže Božjem zajedništvu negoli ljudi«, dok su čak i ljudi koji su još u stanju zloće, ma koliko bio velik njihov napredak u znanju, daleko udaljeni od toga zajedništva. Samo su, dakle, oni koji su doista mudri i iskreno pobožni bliži Božjem zajedništvu; takvi ljudi kakvi su bili naši proroci i Mojsije, kojemu je zbog njegove iznimne čistoće Pismo reklo: »Samo neka Mojsije pristupi Gospodinu, a ostali neka se ne približuju!«
Poglavlje 97.
Kako li je, doista, bezbožna tvrdnja ovoga čovjeka, koji nas optužuje za bezbožnost, da »ne samo da su nerazumne životinje mudrije od ljudskoga roda, nego su i milije Bogu od njih«! I koga ne bi odvratio užas od poklanjanja bilo kakve pozornosti čovjeku koji je izjavio da su zmija, lisica, vuk, orao i jastreb Bogu miliji od ljudskoga roda? Jer iz njegova zastupanja takva stajališta slijedi: ako su ove životinje Bogu milije od ljudskih bića, očito je da su Bogu draže od Sokrata, Platona, Pitagore, Ferekida i onih teologa kojima je malo prije pjevao hvalospjeve. I čovjek bi mu se mogao obratiti molitvom: »Ako su te životinje Bogu draže od ljudi, bio ti Bogu mio zajedno s njima i postao sličan onima koje smatraš Njemu dražima od ljudskih bića!« I neka nitko ne pomisli da je takva molitva mišljena kao kletva; jer tko se ne bi molio da u svemu nalikuje onima koje smatra Bogu dražima od drugih, kako bi i on, poput njih, uživao božansku ljubav? I budući da Kelzo želi pokazati da su skupovi nerazumnih životinja svetiji od naših, on tu tvrdnju ne pripisuje običnim pojedincima, nego razumnim ljudima. Ipak, samo su kreposni uistinu mudri, jer nijedan zao čovjek to nije. On, dakle, govori na sljedeći način: »Razumni ljudi kažu da ove životinje održavaju skupove koji su svetiji od naših, i da one znaju što se na njima govori, te doista dokazuju da nisu bez takva znanja kada unaprijed spomenu da su ptice najavile svoju namjeru da odu na određeno mjesto ili da učine ovo ili ono, a zatim pokažu da su otišle na dotično mjesto i učinile upravo ono što je bilo prorečeno.« Uistinu, nijedan razuman čovjek nikada nije pripovijedao takve stvari; niti je ijedan mudar čovjek ikada rekao da su skupovi nerazumnih životinja svetiji od skupova ljudi. No ako radi ispitivanja valjanosti njegovih tvrdnji pogledamo njihove posljedice, bjelodano je da su, po njegovu mišljenju, skupovi nerazumnih životinja svetiji od skupova časnoga Ferekida, Pitagore, Sokrata, Platona i filozofa općenito; što je tvrdnja ne samo sama po sebi neskladna, nego i puna besmisla. Kako bismo pak povjerovali da pojedinci uče iz nerazgovijetna ptičjeg glasa da ptice kane otići i učiniti ovo ili ono, te to unaprijed najavljuju, rekli bismo da tu obavijest ljudima daju demoni pomoću znakova, s ciljem da demoni prevare ljude i da njihov razum odvuku od Boga i neba na zemlju, pa i na još niža mjesta.
Poglavlje 98.
Ne znam, štoviše, kako je Kelzo mogao čuti za vjernost slonova prisegama, za njihovu veliku privrženost našemu Bogu i za spoznaju koju o Njemu posjeduju. Znam, naime, za mnoge čudesne stvari koje se pripovijedaju o naravi te životinje i o njezinoj blagoj ćudi. Ali nije mi poznato da je itko govorio o njezinu obdržavanju prisega; osim ako njezinoj blagoj ćudi i njezinu obdržavanju pogodbi, da tako kažem, jednom sklopljenih između nje i čovjeka, ne daje ime držanja prisege, što je tvrdnja također sama po sebi lažna. Premda rijetko, ipak je ponekad zabilježeno da su slonovi, nakon prividne pripitomljenosti, na najokrutniji način nasrnuli na ljude, počinili ubojstvo i zbog toga bili osuđeni na smrt, jer više nisu bili ni od kakve koristi. A budući da nakon toga, kako bi dokazao, kako on misli da dokazuje, da je roda pobožnija od bilo kojega ljudskog bića, navodi izvještaje koji se pripovijedaju o tome kako to stvorenje iskazuje sinovsku odanost donoseći hranu svojim roditeljima za njihovo uzdržavanje, moramo u odgovor reći da rode to ne čine iz obzira prema onome što dolikuje, niti iz promišljanja, nego iz prirodnoga nagona; narav koja ih je stvorila htjela je među nerazumnim životinjama pokazati primjer koji bi mogao posramiti ljude glede iskazivanja zahvalnosti roditeljima. Da je Kelzo znao kolika je razlika između djelovanja na taj način iz razuma i djelovanja iz nerazumna prirodnog nagona, ne bi rekao da su rode pobožnije od ljudskih bića. Nadalje, Kelzo, još uvijek boreći se za pobožnost nerazumnoga stvorenja, navodi primjer arapske ptice feniksa, koji nakon mnogo godina odlazi u Egipat i onamo nosi svoga roditelja, mrtva i pokopana u kugli od smirne, te polaže njegovo tijelo u Hram Sunca. Ta je priča doista zabilježena i, ako je istinita, moguće je da se događa uslijed neke odredbe naravi; božanska providnost slobodno pokazuje ljudskim bićima, po razlikama koje postoje među živim bićima, raznolikost ustrojstva koja vlada u svijetu i koja se proteže čak i na ptice, i u skladu s kojom je On pozvao u postojanje jedno stvorenje, jedino svoje vrste, kako bi po njemu ljudi bili potaknuti diviti se ne stvorenju, nego Onomu koji ga je stvorio.
Poglavlje 99.
Svemu što je već rekao Kelzo dodaje sljedeće: »Sve stvari, dakle, nisu stvorene za čovjeka, ništa više nego što su stvorene za lavove, orlove ili dupine, nego zato da bi ovaj svijet, kao Božje djelo, bio savršen i cjelovit u svakom pogledu. Zbog toga su sve stvari usklađene, ne s obzirom jedna na drugu, nego s obzirom na njihov odnos prema cjelini. I Bog se brine za cjelinu, a providnost je nikada neće napustiti; i ona ne postaje gora; niti je Bog nakon nekog vremena vraća k sebi; niti se On srdi zbog ljudi ništa više nego zbog majmuna ili muha; niti prijeti tim bićima, od kojih je svako primilo svoj određeni udio na svojemu pravom mjestu.« Odgovorimo ukratko na te tvrdnje. Smatram, doista, da sam na prethodnim stranicama pokazao da je sve stvoreno za čovjeka i svako razumno biće, te da je stvaranje ponajprije nastalo radi razumnoga stvorenja. Kelzo, doduše, može reći da to nije učinjeno ništa više za čovjeka nego za lavove ili druga stvorenja koja spominje; no mi tvrdimo da Stvoritelj nije oblikovao te stvari za lavove, orlove ili dupine, nego sve radi razumnoga stvorenja i »kako bi ovaj svijet, kao Božje djelo, bio savršen i potpun u svemu«. Jer toj misli moramo dati svoj pristanak jer je dobro izrečena. I Bog se brine, ne onako kako Kelzo pretpostavlja, samo za cjelinu, nego ponad cjeline, u posebnom stupnju za svako razumno biće. Niti će Providnost ikada napustiti cjelinu; jer premda bi postala opasnija i zlobnija zbog grijeha razumnoga bića, koje je dio cjeline, On priprema sve da je očisti i nakon nekog vremena privede cjelinu natrag k Sebi. Štoviše, On se ne srdi na majmune ili muhe; ali na ljudska bića, kao ona koja su prekršila zakone naravi, šalje sudove i kazne, te im prijeti ustima prorokâ i po Spasitelju koji je došao pohoditi sav ljudski rod, da se oni koji čuju prijetnje po njima obrate, dok oni koji zanemare te pozive na obraćenje zasluženo trpe one kazne koje dolikuje Bogu, u skladu s onom Njegovom voljom koja djeluje na korist cjeline, nametnuti onima kojima je potrebna tako bolna stega i popravak. No kako je naša četvrta knjiga već poprimila dovoljan opseg, ovdje ćemo privesti kraju svoj govor. I neka Bog dade, po svome Sinu, koji je Bog Riječ, i Mudrost, i Istina, i Pravednost, i sve drugo kako Ga Sveto pismo naziva kada govori o Bogu, da na korist naših čitatelja dobro započnemo petu knjigu i uspješno je privedemo kraju, uz pomoć Njegove riječi koja prebiva u našoj duši.