O prijeporu između Židova i kršćana, o jednostavnoj vjeri vjernika i o pravome štovanju Boga.
1. poglavlje
U prvoj knjizi našega odgovora na djelo Kelza, koji je raspravu što ju je sastavio protiv nas hvalisavo naslovio Istinit govor, prošli smo, kako si naložio, moj vjerni Ambrozije, po našim najboljim snagama, njegov uvod i dijelove koji neposredno slijede, ispitujući svaku njegovu tvrdnju redom, sve dok nismo završili s napadom onoga njegova Židova, tobože izrečenim protiv Isusa. A u drugoj smo se knjizi suočili, koliko smo bolje mogli, sa svim optužbama sadržanima u pogrdnom govoru spomenutoga Židova, uperenima protiv nas koji po Kristu vjerujemo u Boga; a sada započinjemo ovaj treći dio našega govora, u kojem nam je cilj pobiti navode koje on iznosi u vlastito ime.
On iznosi svoje mišljenje da je »sporenje između Židova i kršćana krajnje ludo« te tvrdi da se »rasprave koje vodimo jedni s drugima o Kristu ni po čemu ne razlikuju od onoga što se u poslovici naziva ›borbom za magareću sjenu‹«; i smatra da »nema ničega važnog u istraživanjima Židova i kršćana: jer i jedni i drugi vjeruju da je Duh Božji prorekao dolazak Spasitelja ljudskome rodu, ali se još ne slažu oko toga je li prorečeni već došao ili nije.« Mi kršćani, doista, povjerovali smo u Isusa kao Onoga koji je došao prema proročkim navještajima. No većina je Židova toliko daleko od vjerovanja u njega da su se oni među njima koji su živjeli u vrijeme njegova dolaska urotili protiv njega; a oni današnji, odobravajući ono što su se Židovi nekadašnjih vremena usudili učiniti protiv njega, govore zlo o njemu, tvrdeći da se čarobnjaštvom izdavao za Onoga kojega su proroci navijestili kao Dolazećega i koji se, u skladu sa židovskom predajom, nazivao Kristom.
2. poglavlje
Ali neka nam Kelzo i oni koji pristaju uz njegove optužbe kažu nalikuje li imalo »magarećoj sjeni« to što su židovski proroci prorekli rodno mjesto Onoga koji je trebao biti vladar onih koji su pravedno živjeli i koji se nazivaju »baštinom« Božjom; i da djevica treba začeti Emanuela; i da će takve znakove i čudesa činiti Onaj o kome se prorokovalo; i da će njegova riječ tako brzo teći da će se glas njegovih apostola pronijeti po svoj zemlji; i da će podnijeti određene patnje nakon što ga Židovi osude; i da će ponovno ustati od mrtvih. Jer zar su proroci slučajno izrekli te objave, bez ikakva uvjerenja u istinu u svojim umovima, što ih je potaknulo ne samo da govore, nego i da svoje objave smatraju dostojnima zapisivanja? I zar je tako velik narod poput židovskoga, koji je od davnina primio vlastitu zemlju u kojoj će prebivati, priznao određene ljude za proroke, a druge odbacio kao donositelje lažnih predviđanja, bez ikakva uvjerenja u ispravnost takva razlikovanja? I zar nije bilo nikakva razloga koji bi ih naveo da riječima onih koji su kasnije smatrani prorocima pridruže knjige Mojsijeve, koje su smatrane svetima? I mogu li oni koji optužuju Židove i kršćane za ludost pokazati kako je židovski narod mogao nastaviti postojati da među njima nije bilo obećanja o poznavanju budućih događaja; i kako to da, dok je svaki od okolnih naroda vjerovao, prema svojim drevnim običajima, da prima proroštva i predviđanja od onih koje je smatrao bogovima, ovaj jedini narod, koji je bio poučen s prezirom gledati na sve one koje su pogani smatrali bogovima, kao na one koji nisu bogovi, nego demoni, prema izjavi proroka: »Jer svi su bogovi naroda demoni«, nije imao među sobom nikoga tko bi se izdavao za proroka i tko bi mogao obuzdati one koji su, iz želje da doznaju budućnost, bili spremni prebjeći demonima drugih naroda? Prosudite dakle nije li bila nužnost da, budući da je čitav narod bio poučen prezirati božanstva drugih zemalja, imaju obilje proroka koji su obznanjivali događaje od daleko veće važnosti po sebi i koji su nadilazili proročišta svih drugih zemalja.
3. poglavlje
Nadalje, čudesa su se događala u svim zemljama, ili barem u mnogima od njih, kao što i sam Kelzo priznaje, navodeći primjer Eskulapa, koji je mnogima udijelio dobročinstva i koji je proricao buduće događaje čitavim gradovima što su mu bili posvećeni, kao što su Trika, Epidaur, Kos i Pergam; a zajedno s Eskulapom spominje Aristeja iz Prokoneza, i nekog Klazomenjanina, i Kleomeda iz Astipaleje. No samo među Židovima, koji govore da su posvećeni Bogu svega stvorenoga, nije se dogodilo nikakvo čudo ni znak koji bi mogao pomoći utvrditi njihovu vjeru u Stvoritelja svega i ojačati njihovu nadu u drugi i bolji život! Ali kako mogu zamisliti takvo stanje stvari? Jer oni bi smjesta prešli na štovanje onih demona koji su davali proroštva i izvodili ozdravljenja, te napustili Boga za kojega se, dokle god su riječi sezale, vjerovalo da im pomaže, ali koji im nikada nije očitovao svoju vidljivu prisutnost. No ako se to nije dogodilo, i ako su, naprotiv, pretrpjeli nebrojene nevolje radije nego da se odreknu židovstva i svoga Zakona, te su bili okrutno zlostavljani, u jedno vrijeme u Asiriji, u drugo u Perziji, a u treće pod Antiohom, nije li u skladu s vjerojatnošću da oni koji ne poklanjaju vjeru njihovim čudesnim povijestima i proroštvima pretpostave kako ti događaji nisu mogli biti izmišljotine, nego da je određeni Božanski Duh, nalazeći se u svetim dušama proroka, kao ljudi koji su podnijeli svaki trud radi kreposti, potaknuo njih da prorokuju neke stvari koje se tiču njihovih suvremenika, a druge njihovih potomaka, ali ponajprije u pogledu određene Osobnosti koja je imala doći kao Spasitelj ljudskoga roda?
4. poglavlje
A ako je to stanje stvari, kako to onda Židovi i kršćani tragaju za »magarećom sjenom« tražeći u onim proroštvima u koja zajednički vjeruju je li Onaj koji je bio prorečen već došao ili još nije stigao i još je predmet iščekivanja? No čak i ako se dopusti Kelzu da nije Isus bio taj koga su proroci navijestili, čak i na takvoj pretpostavci istraživanje smisla proročkih spisa nije traganje za »magarećom sjenom«, ako se Onaj o kome se govorilo može jasno pokazati i ako se može dokazati i kakav je bio prorečen da će biti, i što je imao činiti, te, ako je moguće, kada je imao stići. No na prethodnim smo stranicama već govorili o tome da je Isus onaj pojedinac za kojega je prorečeno da će biti Krist, navodeći nekolicinu proroštava od većega broja njih. Ni Židovi ni kršćani, dakle, ne griješe u pretpostavci da su proroci govorili pod božanskim nadahnućem; ali u zabludi su oni koji stvaraju pogrešna mišljenja o Onome za koga su proroci očekivali da dođe i čija su osoba i značaj obznanjeni u njihovim »istinitim govorima«.
5. poglavlje
Neposredno nakon ovih točaka Kelzo, umišljajući da su Židovi podrijetlom Egipćani i da su napustili Egipat nakon što su se pobunili protiv egipatske države i prezreli običaje toga naroda u pitanjima bogoštovlja, veli da su »od Isusovih pristaša, koji su u njega vjerovali kao u Krista, pretrpjeli jednak postupak kakav su sami nanijeli Egipćanima; i da je uzrok koji je doveo do novoga stanja stvari u oba slučaja bila pobuna protiv države.« Pogledajmo sada što je Kelzo ovdje učinio. Drevni Egipćani, nakon što su nanijeli mnoge okrutnosti hebrejskome rodu, koji se naselio u Egiptu zbog gladi što je izbila u Judeji, pretrpjeli su, kao posljedicu svoje nepravde prema tuđincima i moliteljima, onu kaznu za koju je božanska Providnost odredila da padne na čitav narod zato što su se udružili protiv čitava naroda koji je bio njihov gost i koji im nije učinio nikakva zla; i nakon što su bili pogođeni pošastima od Boga, dopustili su im, s mukom i nakon kratka razdoblja, da pođu kamo god žele, kao nepravedno zadržavani u ropstvu. Budući da su, dakle, bili sebičan narod, koji je daleko više cijenio one koji su s njima bili u bilo kakvu srodstvu negoli tuđince boljega života, nema optužbe koju nisu propustili podići protiv Mojsija i Hebreja, ne poričući posve, doista, čudesa i znamenja koja je on učinio, nego tvrdeći da su izvedena čarobnjaštvom, a ne božanskom silom. Mojsije je međutim, ne kao čarobnjak, nego kao pobožan čovjek i odan Bogu svega stvorenoga te dionik božanskoga Duha, i donio zakone za Hebreje prema Božjim poticajima i zabilježio događaje onako kako su se dogodili sa savršenom vjernošću.
6. poglavlje
Kelzo dakle, ne istražujući u duhu nepristranosti činjenice koje Egipćani pripovijedaju na jedan način, a Hebreji na drugi, nego bivajući kao začaran u korist prvih, prihvatio je kao istinite tvrdnje onih koji su tlačili tuđince i izjavio da su Hebreji, s kojima se nepravedno postupalo, otišli iz Egipta nakon pobune protiv Egipćana, ne primjećujući kako je bilo nemoguće da tako veliko mnoštvo pobunjenih Egipćana postane narod koji bi, računajući svoj početak od spomenute pobune, promijenio svoj jezik u vrijeme svoje pobune, tako da oni koji su se do tada služili egipatskim jezikom posve preuzmu, odjednom, jezik Hebreja! Neka se međutim dopusti, prema njegovoj pretpostavci, da su napuštajući Egipat doista zamrzili i svoj materinski jezik, kako se dogodilo da nakon toga nisu radije prihvatili sirijski ili fenički jezik, umjesto da daju prednost hebrejskomu, koji se razlikuje od obaju? No razum mi, čini se, dokazuje da je lažna tvrdnja koja one koji su bili Egipćani po rodu čini pobunjenicima protiv Egipćana, te da su napustili zemlju i otišli u Palestinu i zaposjeli zemlju koja se sada zove Judeja. Jer hebrejski je bio jezik njihovih otaca prije njihova silaska u Egipat; a hebrejska slova, kojima se Mojsije služio pišući onih pet knjiga koje Židovi smatraju svetima, bila su različita od egipatskih.
7. poglavlje
Isto tako, kao što je lažna tvrdnja »da su Hebreji, budući (izvorno) Egipćani, računali početak (svoga političkog postojanja) od vremena svoje pobune«, tako je lažna i ova: »da su se u Isusove dane drugi, koji su bili Židovi, pobunili protiv židovske države i postali njegovi sljedbenici«; jer ni Kelzo ni oni koji misle poput njega ne mogu pokazati nijedno djelo od strane kršćana koje bi odišlo pobunom. Pa ipak, da je pobuna dovela do uspostave kršćanske zajednice, tako da je svoje postojanje izvela na taj način od Židova, kojima je bilo dopušteno uzeti oružje u obranu članova svojih obitelji i ubijati svoje neprijatelje, kršćanski Zakonodavac ne bi bio posve zabranio ubijanje ljudi; pa ipak on nigdje ne uči da je pravo za njegove vlastite učenike nanositi nasilje bilo komu, ma kako opak bio. Jer nije smatrao primjerenim zakonima poput svojih, koji su potekli iz božanskoga izvora, dopustiti ubijanje bilo kojega pojedinca. Niti bi kršćani, da su svoje podrijetlo dugovali pobuni, prihvatili zakone tako iznimno blaga značaja da im ne dopuštaju, kada im je sudbina da budu zaklani poput ovaca, u bilo kojoj prilici oduprijeti se svojim progoniteljima. I doista, ako pogledamo malo dublje u stvari, možemo reći u pogledu izlaska iz Egipta da je pravo čudo ako je čitav narod odjednom prihvatio jezik zvan hebrejski, kao da je to bio dar s neba, kada je jedan od njihovih vlastitih proroka rekao: »Kad iziđoše iz Egipta, čuše jezik koji nisu razumjeli.«
8. poglavlje
Na sljedeći način također možemo zaključiti da oni koji su izišli iz Egipta s Mojsijem nisu bili Egipćani; jer da su bili Egipćani, i njihova bi imena bila egipatska, budući da su u svakome jeziku nazivi (osoba i stvari) srodni jeziku. No ako je sigurno, po tome što su imena hebrejska, da narod nije bio egipatski, a Pisma su puna hebrejskih imena, i to nadjenutih njihovoj djeci dok su još bila u Egiptu, jasno je da je egipatski izvještaj lažan kada tvrdi da su oni bili Egipćani i da su izišli iz Egipta s Mojsijem. Sasvim je dakle sigurno da su oni, potječući, kako Mojsijeva povijest bilježi, od hebrejskih predaka, rabili jezik iz kojega su također uzimali imena što su ih nadijevali svojoj djeci. No što se tiče kršćana, budući da su bili poučeni da se ne osvećuju svojim neprijateljima (i tako su se držali zakona blaga i čovjekoljubiva značaja); i budući da ne bi, premda su mogli, ratovali čak i da su primili ovlast za to, zadobili su ovu nagradu od Boga, da je on uvijek ratovao u njihovu korist i u određenim prilikama obuzdavao one koji su ustajali protiv njih i željeli ih uništiti. Jer kako bi podsjetio druge, da videći nekolicinu zauzetu u borbi za svoju vjeru i sami postanu spremniji prezreti smrt, neki su, u posebnim prilikama, a to su pojedinci koji se lako mogu izbrojiti, pretrpjeli smrt radi kršćanstva, pri čemu Bog nije dopustio da se čitav narod istrijebi, nego je želio da opstane i da se čitav svijet ispuni ovim spasonosnim i pobožnim naukom. I opet, s druge strane, da bi oni slabijega duha mogli povratiti svoju hrabrost i uzdići se iznad pomisli na smrt, Bog je uložio svoju providnost u korist vjernika, raspršujući činom same svoje volje sve urote skovane protiv njih; tako da ni kraljevi, ni vladari, ni puk nisu mogli bjesnjeti protiv njih preko određene mjere. Takav je dakle naš odgovor na Kelzove tvrdnje »da je pobuna bila prvotni početak drevne židovske države, a potom i kršćanstva«.
9. poglavlje
No budući da je očito kriv za neistinu u tvrdnjama koje slijede, ispitajmo njegovu tvrdnju kada kaže: »Kad bi svi ljudi željeli postati kršćani, ovi potonji ne bi željeli takav ishod.« Da je gornja tvrdnja lažna, jasno je iz toga što kršćani ne propuštaju, koliko je u njihovoj moći, poduzimati mjere kako bi širili svoj nauk po svemu svijetu. Neki su od njih, prema tome, uzeli sebi u zadatak putovati ne samo kroz gradove, nego i kroz sela i seoska imanja, kako bi pridobili obraćenike Bogu. I nitko ne bi mogao tvrditi da su to činili radi dobitka, kada ponekad nisu htjeli prihvatiti čak ni nužno uzdržavanje; ili ako su ikada bili pritisnuti takvom vrstom nužde, bili su zadovoljni pukim namirenjem svojih potreba, premda su mnogi bili voljni podijeliti (svoje obilje) s njima i udijeliti im pomoć daleko iznad njihove potrebe. U današnje pak vrijeme, kada zbog mnoštva kršćanskih vjernika ne samo bogataši, nego i uglednici, te otmjene i plemenite gospođe primaju učitelje kršćanstva, neki će se možda usuditi reći da radi malo slave pojedinci preuzimaju službu kršćanskih učitelja. Nemoguće je međutim razumno gajiti takvu sumnju u pogledu kršćanstva u njegovim počecima, kada je opasnost kojoj su se izvrgavali, osobito njegovi učitelji, bila velika; dok je u današnje vrijeme sramota koja ga prati među ostatkom čovječanstva veća od bilo kakve tobožnje časti koju uživa među onima koji dijele isto vjerovanje, osobito kada takvu čast ne dijele svi. Lažno je dakle, po samoj naravi stvari, reći: »Kad bi svi ljudi željeli postati kršćani, ovi potonji ne bi željeli takav ishod.«
10. poglavlje
No pogledajte što on navodi kao dokaz svoje tvrdnje: »Kršćani su u početku bili malobrojni i imali su isto mišljenje; ali kada su narasli u veliko mnoštvo, razdijelili su se i odvojili, pri čemu je svatko želio imati svoju vlastitu stranku: jer to im je bio cilj od samoga početka.« Da su kršćani u početku bili malobrojni u usporedbi s mnoštvima koja su poslije postala kršćanska, nesumnjivo je; pa ipak, uzevši sve u obzir, nisu bili tako malobrojni. Jer ono što je potaknulo zavist Židova protiv Isusa i pobudilo ih na urotu protiv njega bilo je veliko mnoštvo onih koji su ga slijedili u pustinju, pet tisuća ljudi u jednoj prilici i četiri tisuće u drugoj, koji su ga onamo pratili, ne računajući žene i djecu. Jer tolika je bila privlačnost Isusovih riječi da su ne samo muškarci bili voljni slijediti ga u pustinju, nego i žene, zaboravljajući slabost svoga spola i obzir prema vanjskoj doličnosti slijedeći tako svoga Učitelja u pustim mjestima. Djeca također, koja su posve nedirnuta takvim osjećajima, bilo slijedeći svoje roditelje ili možda privučena i njegovim božanstvom, kako bi se ono moglo usaditi u njih, postala su njegovi sljedbenici zajedno sa svojim roditeljima. No neka se i dopusti da su kršćani bili malobrojni na početku, kako to pomaže dokazati da kršćani ne bi željeli privesti sve ljude vjerovanju u evanđeoski nauk?
11. poglavlje
On osim toga veli da su »svi kršćani bili jednodušni«, ne uviđajući čak ni u toj pojedinosti da je od samoga početka bilo razlika u mišljenju među vjernicima s obzirom na smisao knjiga koje se drže božanskima. U svakom slučaju, dok su apostoli još propovijedali i dok su očevidci Isusovih djela još naučavali njegov nauk, nastala je nemala rasprava među obraćenicima iz židovstva s obzirom na vjernike iz poganstva o tome trebaju li se držati židovskih običaja ili odbaciti breme čistih i nečistih jela, kao nešto što ne obvezuje one koji su napustili svoje predačke poganske običaje i povjerovali u Isusa. Štoviše, čak se i u poslanicama Pavla, koji je bio suvremenik onih koji su vidjeli Isusa, spominju pojedine potankosti koje su bile predmetom spora, naime s obzirom na uskrsnuće i je li ono već prošlo, te s obzirom na dan Gospodnji, je li blizu ili nije. Štoviše, i sam poticaj da se »kloni svjetovnoga i praznoga brbljanja i proturječja lažno nazvanoga znanja, koje su neki ispovijedali pa zastranili od vjere«, dostatan je da pokaže kako su se već od samoga početka, kada je po Kelzovu mišljenju vjernika bilo malo, određeni nauci tumačili na različite načine.
12. poglavlje
Zatim, budući da nam predbacuje postojanje krivovjerja u kršćanstvu kao razlog za optužbu protiv njega, govoreći da su se, »kada su se kršćani veoma namnožili, razdijelili i rascjepkali na sljedbe, pri čemu je svaki pojedinac želio imati vlastitu stranku«; i nadalje, da se, »budući da su se tako razdvojili zbog svoga mnoštva, uzajamno pobijaju, zadržavajući još uvijek, tako reći, jedno zajedničko ime, ako ga uistinu još zadržavaju. I to je jedino čega se još stide odreći, dok o drugim stvarima različite sljedbe donose različite sudove.« Na to odgovaramo da različite vrste krivovjerja nikada nisu nastale iz nečega u čemu samo načelo nije bilo važno i korisno za ljudski život. Jer budući da je liječnička vještina korisna i nužna ljudskomu rodu, a u njoj ima mnogo spornih točaka o načinu liječenja tijela, iz toga se razloga nalaze brojna krivovjerja koja bjelodano prevladavaju u medicini među Grcima, a pretpostavljam i među onim barbarskim narodima koji se bave liječništvom. I nadalje, budući da filozofija ispovijeda istinu i obećava spoznaju postojećih stvari radi uređenja života, te nastoji poučiti onome što je probitačno za naš rod, a istraživanje tih pitanja prate velika razilaženja u mišljenjima, posljedično su u filozofiji ponikla bezbrojna krivovjerja, od kojih su neka glasovitija od drugih. Čak je i samo židovstvo pružilo povod za nastanak sljedbi zbog različitoga prihvaćanja Mojsijevih i proročkih spisa. Budući da se kršćanstvo pokazalo vrijednim štovanja ljudima, i to ne samo onima ropskoga staleža, kako Kels drži, nego i mnogima među Grcima koji su bili odani književnim nastojanjima, nužno su nastala krivovjerja, ali nipošto kao plod strančarenja i svađe, nego po usrdnoj želji mnogih učenih ljudi da upoznaju kršćanski nauk. Posljedica toga bila je da su, shvaćajući na različite načine one govore za koje su svi vjerovali da su božanski, nastala krivovjerja koja su ponijela imena onih pojedinaca koji su se doduše divili početku kršćanstva, ali su nekako, zavedeni tobožnjim razlozima, dospjeli do neskladnih shvaćanja. Pa ipak nitko ne bi razumno postupio kada bi izbjegavao liječništvo zbog njegovih sljedbi; niti bi onaj tko teži za onim što je dolično gajio mržnju prema filozofiji i navodio njezina mnoga krivovjerja kao izgovor za svoju odbojnost. Tako ni svete knjige Mojsija i prorokâ ne valja osuđivati zbog sljedbi u židovstvu.
13. poglavlje
Ako ovi razlozi vrijede, zašto ne bismo na isti način branili i postojanje krivovjerja u kršćanstvu? A o njima, čini mi se, Pavao govori na vrlo upečatljiv način kada veli: »Jer treba da i među vama budu krivovjerja, da se među vama očituju prokušani.« Jer kao što je u medicini »prokušan« onaj čovjek koji je, zbog svoga iskustva u različitim medicinskim sljedbama i poštenoga ispitivanja većine njih, izabrao bolji sustav, i kao što je vrstan poznavalac filozofije onaj koji je, upoznavši iz iskustva različita shvaćanja, prigrlio najbolje, tako bih rekao da je najmudriji kršćanin onaj koji je pomno proučio krivovjerja i židovstva i kršćanstva. Dok bi onaj tko kršćanstvu prigovara zbog njegovih krivovjerja prigovarao i Sokratovu nauku, iz čije su škole proizišli mnogi drugi s oprečnim gledištima. Štoviše, i Platonovim bi se mišljenjima mogla pripisati zabluda zato što se Aristotel odvojio od njegove škole i osnovao novu, o čemu smo govorili u prethodnoj knjizi. No čini mi se da je Kels upoznao neka krivovjerja koja s nama ne dijele čak ni Isusovo ime. Možda je čuo za sljedbe zvane ofiti i kajiniti, ili neke druge slične naravi, koje su se u svim točkama udaljile od Isusova nauka. Pa ipak, to zacijelo ne pruža nikakav temelj za optužbu protiv kršćanskoga nauka.
14. poglavlje
Nakon toga on nastavlja: »Njihovo je jedinstvo utoliko čudesnije ukoliko se može pokazati da se ne temelji ni na kakvu čvrstu razlogu. Pa ipak, pobuna je čvrst razlog, kao i koristi koje iz nje proizlaze te strah od vanjskih neprijatelja. To su uzroci koji daju postojanost njihovoj vjeri.« Na to odgovaramo da naše jedinstvo počiva na razlogu, ili bolje rečeno ne na pukom ljudskom razlogu, nego na božanskom djelovanju, tako da je njegov početak bio u tome što je Bog poučio ljude u proročkim spisima da očekuju Kristov dolazak, koji je imao biti Spasitelj ljudskoga roda. Jer koliko god se ta točka uistinu ne pobija, premda se nevjernicima može činiti da se pobija, u istoj se mjeri nauk preporučuje kao Božji nauk, a za Isusa se pokazuje da je Sin Božji i prije i poslije svoga utjelovljenja. Tvrdim k tome da ga i nakon njegova utjelovljenja oni koji posjeduju najoštriji duhovni vid uvijek nalaze najbogolikijim, te da je uistinu sišao k nama od Boga, a svoje podrijetlo ili potonji razvoj nije crpio iz ljudske mudrosti, nego iz očitovanja Boga u njemu, koji je svojom mnogovrsnom mudrošću i čudesima najprije utemeljio židovstvo, a poslije kršćanstvo; čime je uspješno opovrgnuta tvrdnja da su pobuna i koristi koje je prate bili izvorni uzroci nauka koji je obratio i oplemenio tolike ljude.
15. poglavlje
No nadalje, da naše jedinstvo ne učvršćuje strah od vanjskih neprijatelja, bjelodano je iz činjenice da je taj uzrok, po Božjoj volji, već poduže vrijeme prestao postojati. Vjerojatno je da će sigurnom opstanku s obzirom na svijet, u kojem vjernici sada uživaju, doći kraj, jer oni koji na svaki način klevetaju kršćanstvo ponovno pripisuju sadašnju učestalost pobuna mnoštvu vjernika i tomu što ih vlasti ne progone kao u stara vremena. Jer mi smo iz Evanđelja naučili da niti posustajemo u svojim naporima u danima mira i prepuštamo se dokolici, niti da, kada svijet zarati protiv nas, postajemo kukavice i otpadamo od ljubavi Boga svega stvorenoga koja je u Isusu Kristu. Mi jasno očitujemo uzvišenu narav našega podrijetla i ne skrivamo je, kako Kels zamišlja, kada u umove naših novih obraćenika utiskujemo prijezir prema idolima i likovima svake vrste, te ponad toga uzdižemo njihove misli od štovanja stvorenih stvari umjesto Boga i uzvisujemo ih do Sveopćega Stvoritelja; jasno pokazujući da je on predmet proroštva, kako iz proročanstava o njemu, kojih ima mnogo, tako i iz onih predaja koje su pomno istražili oni koji su kadri razumno razumjeti evanđelja i apostolske izjave.
16. poglavlje
»A koje su to priče svake vrste što ih sabiremo, ili strahote koje izmišljamo«, kako Kels bez dokaza tvrdi, neka pokaže onaj tko želi. Uistinu ne znam što misli pod »izmišljanjem strahota«, osim ako to nije naš nauk o Bogu kao Sucu i o osudi ljudi za njihova djela, s različitim dokazima izvedenima dijelom iz Pisma, a dijelom iz vjerojatna razlaganja. Pa ipak, jer je istina dragocjena, Kels na kraju veli: »Ne dalo se da bih ja, ili ovi, ili bilo koji drugi pojedinac ikada odbacio nauk o budućoj kazni opakih i nagradi dobrih!« Kakve onda strahote, ako izuzmeš nauk o kazni, mi izmišljamo i namećemo ljudskomu rodu? A ako bi odgovorio da »ispredamo zabludjela mišljenja crpljena iz drevnih izvora, te ih razglašujemo i izvikujemo pred ljudima kao što Kibelini svećenici udaraju u svoje cimbale u ušima onih koji se posvećuju u njihova otajstva«, mi ćemo ga upitati za odgovor: »Zabludjela mišljenja iz kojih to drevnih izvora?« Jer, bilo da se poziva na grčke predaje, koje su naučavale o postojanju podzemnih sudova, bilo na židovske, koje su među ostalim naviještale život koji slijedi nakon ovoga sadašnjeg, on neće moći dokazati da mi, koji nastojeći vjerovati na razložnim temeljima uređujemo svoje živote u skladu s takvim naucima, nismo uspjeli točno spoznati istinu.
17. poglavlje
On doista želi usporediti članke naše vjere s onima u Egipćana; »među kojima, kad se približiš njihovim svetim zdanjima, vidiš sjajna predvorja, i gajeve, i velika i prekrasna vrata, i čudesne hramove, i veličanstvene šatore oko njih, te bogoštovne obrede pune praznovjerja i tajanstva; no kad uđeš i prođeš unutra, vidi se da je predmet štovanja mačka, ili majmun, ili krokodil, ili jarac, ili pas!« No kakva je sličnost između nas i sjaja egipatskoga bogoštovlja koji vide oni što se približavaju njihovim hramovima? I gdje je sličnost s onim nerazumnim životinjama koje se štuju unutra, nakon što se prođe kroz sjajna vrata? Jesu li naša proroštva, i Bog svega stvorenoga, i zabrane kipova, predmeti štovanja i u Kelzovim očima, te raspeti Isus Krist, istoznačnica za štovanje nerazumne životinje? No ako bi to tvrdio, a ne mislim da će zastupati išta drugo, odgovorit ćemo da smo na prethodnim stranicama opširnije govorili u obranu onih optužbi koje se tiču Isusa, pokazujući da je ono što se činilo da mu se dogodilo po svojstvu njegove ljudske naravi bilo puno blagodati za sve ljude i spasenja za sav svijet.
18. poglavlje
Zatim, osvrćući se na izjave Egipćana, koji uznosito govore o nerazumnim životinjama i tvrde da su one svojevrsni simboli Boga, ili bilo što drugo kako ih njihovi takozvani proroci običavaju nazivati, Kels veli da se »stvara dojam u umovima onih koji su to naučili da nisu uzalud posvećeni«; dok s obzirom na istine koje se u našim spisima naučavaju onima koji su napredovali u proučavanju kršćanstva, po onome što Pavao naziva darom koji se sastoji u »riječi mudrosti« po Duhu i u »riječi spoznaje« po Duhu, Kels, čini se, nije stvorio čak ni predodžbu, sudeći ne samo po onome što je već rekao, nego i po onome što poslije dodaje u svojem napadu na kršćanski sustav, kada tvrdi da kršćani »odbijaju svakoga mudrog čovjeka od nauka svoje vjere, a pozivaju samo neuke i priproste«; na koje ćemo se tvrdnje osvrnuti u svoje vrijeme, kada dođemo na pravo mjesto.
19. poglavlje
Veli on, naime, da »se mi rugamo Egipćanima, premda oni pružaju mnoga nipošto bezvrijedna otajstva našemu razmatranju kada nas uče da su takvi obredi čini štovanja iskazani vječnim idejama, a ne, kako svjetina misli, prolaznim životinjama; i da smo mi ludi jer u našim pripovijestima o Isusu ne uvodimo ništa plemenitije od jaraca i pasa egipatskoga bogoštovlja«. Na to odgovaramo: »Dobri čovječe, uz pretpostavku da s pravom hvališ činjenicu što Egipćani iznose na vidjelo mnoga nipošto bezvrijedna otajstva i nejasna tumačenja o životinjama koje se štuju među njima, ti ipak ne postupaš dosljedno optužujući nas kao da vjeruješ da mi nemamo ništa vrijedno razmatranja, nego da su svi naši nauci vrijedni prijezira i bez ikakva značaja, budući da mi izlažemo pripovijesti o Isusu po ›mudrosti riječi‹ onima koji su ›savršeni‹ u kršćanstvu. O kojima, kao sposobnima razumjeti mudrost koja je u kršćanstvu, Pavao veli: ›Mudrost zborimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta, koji propadaju, nego zborimo mudrost Božju u otajstvu, onu skrivenu, koju Bog predodredi prije vjekova za našu slavu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao‹.«
20. poglavlje
A onima koji zastupaju mišljenja slična Kelzovima kažemo: »Zar Pavao, imamo li pretpostaviti, nije imao pred sobom predodžbu nikakve uzvišene mudrosti kada je ispovjedio da zbori mudrost među savršenima?« Budući da je govorio sa svojom uobičajenom smjelošću kada je dajući takvu izjavu rekao da ne posjeduje nikakvu mudrost, odgovorit ćemo: najprije ispitajte poslanice onoga koji izgovara te riječi i pažljivo pogledajte značenje svakoga izraza u njima, recimo u onima Efežanima, Kološanima, Solunjanima, Filipljanima i Rimljanima, te pokažite dvoje: i da razumijete Pavlove riječi, i da možete dokazati kako je bilo koja od njih luda ili nerazumna. Jer ako se tko posveti njihovu pažljivu čitanju, sasvim sam uvjeren ili da će se zadiviti razumu čovjeka koji može velike misli zaodjenuti u običan jezik; ili, ako se ne zadivi, samo će se pokazati u smiješnu svjetlu, bilo da jednostavno izloži piščev smisao kao da ga je shvatio, bilo da pokuša osporiti i pobiti ono što je samo umišljao da razumije!
21. poglavlje
A još nisam progovorio o držanju svega što je napisano u evanđeljima, od kojih svako sadrži mnogo nauka teškoga za razumijevanje, ne samo svjetini, nego čak i pojedinima od onih inteligentnijih, uključujući vrlo duboko tumačenje prispodoba koje je Isus izrekao »onima vani«, dok je očitovanje njihova punoga značenja pridržao za one koji su prešli stupanj izvanjskoga poučavanja i koji su mu nasamo dolazili u kuću. A kada to čovjek uzmogne razumjeti, divit će se razlogu zašto se za jedne kaže da su »vani«, a za druge »u kući«. I opet, tko se ne bi ispunio zapanjenošću tko je kadar shvatiti Isusovo kretanje: kada se jednom penje na goru radi izricanja određenih govora, ili činjenja određenih čudesa, ili radi vlastitoga preobraženja, a drugi put silazi kako bi ozdravljao bolesne i one koji ga nisu mogli slijediti onamo kamo su išli njegovi učenici? Ali sada nije prikladno vrijeme za opisivanje uistinu časnoga i božanskoga sadržaja evanđelja, ili Kristova uma, to jest mudrosti i riječi, sadržanih u Pavlovim spisima. No ono što smo rekli dostatno je kao odgovor na Kelzovo nefilozofsko ruganje, kojim unutarnja otajstva Crkve Božje uspoređuje s mačkama, majmunima, krokodilima, jarcima i psima Egipta.
22. poglavlje
No ovaj prizemni podrugljivac Kels, ne propuštajući nijednu vrstu ruganja i ismijavanja kojom bi se mogao poslužiti protiv nas, spominje u svojoj raspravi Dioskure, Herakla, Asklepija i Dioniza, za koje Grci vjeruju da su postali bogovi nakon što su bili ljudi, te kaže kako »ne možemo podnijeti da takva bića nazivamo bogovima zato što su isprva bili ljudi, a ipak su očitovali mnoge plemenite osobine koje su pokazali na dobrobit čovječanstva, dok mi tvrdimo da su Isusa nakon njegove smrti vidjeli njegovi vlastiti sljedbenici«; i podiže protiv nas dodatnu optužbu, kao da smo rekli da je »doista viđen, ali samo kao sjena!« Na to odgovaramo da je bilo vrlo prepredeno od Kelza što ovdje nije jasno naznačio da ta bića ne smatra bogovima, jer se bojao mišljenja onih koji bi mogli čitati njegovu raspravu i smatrati ga bezbožnikom; dok, da je poštovao ono što mu se činilo istinom, ne bi se pretvarao da ih smatra bogovima. Na obje ove tvrdnje spremni smo odgovoriti. Odgovorimo stoga onima koji ih ne smatraju bogovima ovako: Ta bića, dakle, uopće nisu bogovi; nego su, u skladu s mišljenjem onih koji misle da ljudska duša propada odmah [nakon smrti], i duše ovih ljudi propale; ili pak, prema mišljenju onih koji kažu da duša nastavlja postojati ili da je besmrtna, ti ljudi nastavljaju postojati ili su besmrtni, te nisu bogovi nego heroji, ili čak ni heroji, nego jednostavno duše. Ako dakle, s jedne strane, pretpostavite da oni ne postoje, morat ćemo dokazati nauk o besmrtnosti duše, koji je za nas nauk od iznimne važnosti; ako pak, s druge strane, oni postoje, svejedno moramo dokazati nauk o besmrtnosti, ne samo onim što su Grci o tome tako dobro rekli, nego i na način koji je u skladu s naukom Svetoga pisma. I dokazat ćemo da je nemoguće da oni koji su za života bili mnogobošci zadobiju bolju domovinu i položaj nakon svojega odlaska s ovoga svijeta, navodeći priče koje se o njima pripovijedaju, u kojima je zabilježena velika Heraklova razuzdanost i njegovo poženstvenjeno ropstvo pod Omfalom, zajedno s tvrdnjama o Asklepiju, da ga je njihov Zeus usmrtio gromom. A o Dioskurima će se reći da često umiru,
»Jedan dan naizmjence oživljuju, a drugi
Umiru, te stječu čast jednaku bogovima.«
Kako onda mogu razumno zamišljati da ikoga od njih valja smatrati bogom ili herojem?
Poglavlje 23
Mi pak, dokazujući događaje ispripovijedane o našem Isusu iz proročkih Pisama te potom uspoređujući njegovu povijest s njima, pokazujemo da nikakva razuzdanost s njegove strane nije zabilježena. Jer čak ni oni koji su se urotili protiv njega i koji su tražili lažne svjedoke da im pomognu, nisu našli čak ni uvjerljiv razlog za podizanje lažne optužbe protiv njega kako bi ga optužili za razvratnost; nego je njegova smrt doista bila posljedica urote i nije nimalo nalikovala Asklepijevoj smrti od groma. I što ima časno u pomahnitalom Dionizu i njegovim ženskim haljinama, da bi ga se štovalo kao boga? A ako oni koji žele braniti takva bića pribjegnu alegorijskim tumačenjima, moramo ispitati svaki pojedini slučaj i utvrditi je li dobro utemeljen, kao i u svakom pojedinom slučaju mogu li ta bića stvarno postojati i jesu li dostojna poštovanja i bogoštovlja ona koja su Titani rastrgali i zbacili s njihova nebeskoga prijestolja. Nasuprot tomu, naš Isus, koji se ukazao pripadnicima svoje vlastite čete, jer poslužit ću se riječju koju Kels rabi, doista se ukazao, a Kels lažno optužuje Evanđelje govoreći da je ono što se ukazalo bila sjena. I neka se izjave iz njihovih predaja i ona o Isusu pažljivo međusobno usporede. Želi li Kels da prvo bude istinito, a drugo izmišljotina, premda su ga zabilježili očevici koji su svojim djelima pokazali da su jasno razumjeli narav onoga što su vidjeli i koji su očitovali svoje duševno stanje onim što su radosno pretrpjeli radi njegova Evanđelja? Tko bi dakle, želeći uvijek postupati u skladu sa zdravim razumom, nasumce dao svoj pristanak onome što se pripovijeda o onim prvima, a navalio na povijest o Isusu i bez ispitivanja odbio povjerovati onome što je o njemu zabilježeno?
Poglavlje 24
I opet, kada se za Asklepija kaže da veliko mnoštvo, kako Grka tako i barbara, priznaje da su često vidjeli, i još uvijek vide, ne tek utvaru, nego samoga Asklepija kako liječi, čini dobro i proriče budućnost; Kels traži od nas da u to vjerujemo, i ne prigovara onima koji vjeruju u Isusa kada izražavamo svoje vjerovanje u takve priče, no kada dajemo svoj pristanak učenicima i očevicima Isusovih čudesa, koji jasno pokazuju poštenje svojih uvjerenja (jer vidimo njihovu bezazlenost, koliko je god moguće vidjeti savjest otkrivenu u pismu), on nas naziva skupinom »ludih« pojedinaca, premda ne može dokazati da nebrojeno mnoštvo, kako tvrdi, Grka i barbara priznaje postojanje Asklepija; dok mi, ako to smatramo važnim, možemo jasno pokazati bezbrojno mnoštvo Grka i barbara koji priznaju postojanje Isusovo. A neki pružaju dokaz da su po toj vjeri primili čudesnu moć po ozdravljenjima koja izvode, ne zazivajući nad onima kojima je potrebna pomoć nijedno drugo ime osim imena Boga svega stvorenoga i Isusa, zajedno sa spominjanjem njegove povijesti. Jer tim smo sredstvima i sami vidjeli mnoge ljude oslobođene od teških nesreća, smetenosti uma, ludila i bezbrojnih drugih zala, koja nisu mogli izliječiti ni ljudi ni zlodusi.
Poglavlje 25
Nadalje, kako bih dopustio da je doista postojao iscjeliteljski duh imenom Asklepije, koji je liječio ljudska tijela, rekao bih onima koji se čude takvu događaju ili Apolonovu proročkom znanju: budući da je liječenje tijela stvar nebitna i nešto što je nadohvat ne samo dobrima nego i zlima; i kako je predznanje budućnosti također stvar nebitna, jer onaj tko posjeduje predznanje ne pokazuje nužno posjedovanje kreposti, morate pokazati da oni koji liječe ili koji proriču budućnost ni u kojem pogledu nisu zli, nego pružaju savršen uzor kreposti te nisu daleko od toga da ih se smatra bogovima. Ali oni neće moći pokazati da su kreposni oni koji obavljaju iscjeliteljsko umijeće ili koji su obdareni predznanjem, s obzirom na to da se pripovijeda kako su izliječeni mnogi koji nisu bili dostojni života; i to osobe koje, budući da su vodile nedoličan život, nijedan mudar liječnik ne bi želio liječiti. I u odgovorima pitijskoga proročišta također možete naći neke naloge koji nisu u skladu s razumom, od kojih ćemo ovom prigodom navesti dva; naime, kada je zapovjedilo da se boksaču Kleomedu, pretpostavljam, iskažu božanske počasti, vidjevši neku veliku važnost u njegovoj šakačkoj vještini, dok ni Pitagori ni Sokratu nije udijelilo počasti koje je dodijelilo šakatanju; i također kada je nazvalo Arhiloha »slugom Muza«, čovjeka koji je svoje pjesničke snage trošio na teme najopasnije i najrazvratnije naravi, čiji je javni značaj bio razuzdan i nečist, te ga nazvalo »pobožnim« zato što je sluga Muza, koje se drže božicama! Sklon sam naime misliti da nitko ne bi ustvrdio kako je »pobožan« čovjek onaj koji nije urešen svakom umjerenošću i krepošću, ili da bi čestit čovjek izgovorio takve izraze kakvi se nalaze u nedoličnim Arhilohovim jambima. A ako se pokaže da ništa po sebi božansko ne pripada ni Asklepijevu iscjeliteljskom umijeću ni Apolonovoj proročkoj moći, kako bi ih itko, čak i kad bih dopustio da su činjenice onakve kako se tvrdi, mogao razumno štovati kao čista božanstva? I to osobito kada Apolonov proročki duh, čist od svakoga zemaljskoga tijela, potajno kroz stidne dijelove ulazi u tijelo one koju zovu svećenicom, dok ona sjedi na otvoru pitijske špilje! Što se pak tiče Isusa i njegove moći, mi nemamo takvu predodžbu; jer tijelo koje je rođeno od Djevice bijaše sazdano od ljudske tvari te sposobno primiti ljudske rane i smrt.
Poglavlje 26
Pogledajmo što Kels kaže dalje, kada iz povijesti navodi čudesne događaje, koji se sami po sebi čine nevjerojatnima, ali ih on ne dovodi u sumnju, barem koliko je vidljivo iz njegovih riječi. I ponajprije, o Aristeju iz Prokoneza, o kojemu govori ovako: »Zatim, što se tiče Aristeja iz Prokoneza, koji je nestao među ljudima na način koji tako jasno upućuje na božanski zahvat, i koji se ponovno pokazao na tako nedvojben način, te u mnogim kasnijim prigodama pohodio mnoge dijelove svijeta i navijestio čudesne događaje, a kojega je Apolon naložio stanovnicima Metaponta smatrati bogom, nitko ga ne smatra bogom.« Čini se da je ovaj izvještaj preuzeo od Pindara i Herodota. Bit će međutim dovoljno za sada navesti izjavu ovoga drugoga pisca iz četvrte knjige njegovih Povijesti, koja glasi ovako: »Iz koje je zemlje bio Aristej, koji je spjevao ove stihove, već je spomenuto, a sada ću iznijeti ono što sam o njemu čuo u Prokonezu i Kiziku. Kažu da je Aristej, koji po podrijetlu nije zaostajao ni za jednim građaninom, ušavši u valjaonicu sukna u Prokonezu, iznenada umro, te da je valjar, zatvorivši svoju radionicu, otišao obavijestiti rođake preminuloga. Kad se gradom proširio glas da je Aristej mrtav, neki Kizičanin, stigavši iz Artake, upustio se u raspravu s onima koji su pronijeli taj glas, tvrdeći da ga je susreo i s njim razgovarao na putu prema Kiziku, te je žestoko osporavao istinitost toga glasa; no rođaci preminuloga pođoše u valjaonicu, uzevši sa sobom ono što je bilo potrebno za odnošenje tijela; ali kad je kuća otvorena, Aristeja se nije moglo vidjeti, ni mrtva ni živa. Kažu da se poslije, u sedmoj godini, pojavio u Prokonezu, sastavio one stihove koje Grci sada zovu arimaspijskima, a pošto ih je sastavio, nestao je po drugi put. Takva je priča raširena u tim gradovima. No znam da se ovo dogodilo Metapontincima u Italiji tristo četrdeset godina nakon drugoga Aristejeva nestanka, kako sam izračunao u Prokonezu i Metapontu.« »Metapontinci kažu da se sam Aristej, pojavivši se u njihovu kraju, obratio njima potičući ih da podignu žrtvenik Apolonu i da pokraj njega postave kip koji nosi ime Aristeja Prokonežanina; jer rekao je da je Apolon od svih Italaca pohodio samo njihovu zemlju, a da ga je on sam, koji je sada bio Aristej, pratio; te da je, kada je pratio boga, bio gavran; i rekavši to, nestao je. A Metapontinci kažu da su poslali u Delfe pitati boga što znači ukazanje toga čovjeka; no Pitija im je naložila da poslušaju ukazanje, i ako poslušaju, to će im biti na korist. Oni su dakle, primivši taj odgovor, izvršili naloge. I sada je kip koji nosi ime Aristejevo postavljen pokraj Apolonova kipa, a oko njega su zasađeni lovori: kip je postavljen na javnom trgu. Toliko o Aristeju.«
Poglavlje 27
Odgovarajući pak na ovaj izvještaj o Aristeju, moramo reći da bismo, da ga je Kels naveo kao povijest a da pritom nije označio svoj pristanak uz njegovu istinitost, na drukčiji način dočekali njegov dokaz. Ali budući da tvrdi kako je »nestao zahvatom božanstva«, te se »ponovno pokazao na nedvojben način«, i »pohodio mnoge dijelove svijeta«, te »učinio čudesne objave«; i k tomu da je postojalo »Apolonovo proroštvo koje je nalagalo Metapontincima da postupaju s Aristejem kao s bogom«, on iznosi izvještaje koji se na njega odnose kao po vlastitom autoritetu i sa svojim punim pristankom. I [budući da je tako], pitamo: Kako je moguće da ti, o Kelze, držeći čudesa koja su Isusovi učenici ispripovijedali o svojem Učitelju posve izmišljenima i prigovarajući onima koji u njih vjeruju, ove svoje priče ne smatraš ili plodom opsjenarstva ili izmišljotinama? I kako, optužujući druge za nerazumno vjerovanje u čudesa zabilježena o Isusu, možeš pokazati da s pravom poklanjaš vjeru gornjim tvrdnjama, a da ne podastreš nikakav dokaz ili svjedočanstvo da su se navodni događaji uistinu zbili? Ili se tebi čini da Herodot i Pindar govore istinu, dok su oni kojima je bilo stalo umrijeti za Isusov nauk, i koji su svojim nasljednicima ostavili tako izvanredne spise o istinama u koje su vjerovali, radi »izmišljotina« (kako ih ti smatraš), »mitova« i »opsjena« stupili u borbu koja sa sobom nosi pogibeljan život i nasilnu smrt? Postavi se dakle kao nepristran promatrač između onoga što se pripovijeda o Aristeju i onoga što je zabilježeno o Isusu, pa vidi ne smije li se iz ishoda i iz koristi koje su proizišle za popravak ćudoređa i za štovanje Boga koji je nad svim stvarima zaključiti kako moramo vjerovati da se događaji zabilježeni o Isusu nisu dogodili bez božanskoga zahvata, dok to nije bio slučaj s pričom o Aristeju Prokonežaninu.
Poglavlje 28
Jer s kojom je nakanom Providnost izvela čudesa pripovijedana o Aristeju? I da bi podarila kakvu korist ljudskome rodu zbili su se tako izvanredni događaji, kako ih ti smatraš? Ne možeš odgovoriti. No mi, kada pripovijedamo događaje iz Isusove povijesti, nemamo običnu obranu ponuditi za njihovo zbivanje; naime ovu: da je Bog htio preporučiti Isusov nauk kao nauk koji treba spasiti čovječanstvo i koji se doista temeljio na apostolima kao temeljima rastućega zdanja kršćanstva, ali koji je rastao u veličini i u potonjim stoljećima, u kojima se nemalo ozdravljenja izvodi u Isusovo ime, te su se dogodila neka druga očitovanja od nemale važnosti. A kakav je to lik Apolon, koji je naložio Metapontincima da s Aristejem postupaju kao s bogom? I s kojim ciljem to čini? I kakvu je korist pribavljao Metapontincima od toga božanskog štovanja ako su trebali smatrati bogom onoga koji je maločas bio smrtnik? Pa ipak, Apolonove preporuke (kojega mi smatramo demonom što je zadobio čast ljevanica i žrtvenih mirisa) glede ovoga Aristeja tebi se čine vrijednima razmatranja; dok preporuke Boga svega stvorenoga i njegovih svetih anđela, unaprijed obznanjene po prorocima, ne nakon Isusova rođenja, nego prije nego što se pojavio među ljudima, u tebi ne bide divljenje, ne samo prema prorocima koji su primili Božanskoga Duha, nego i prema onome koji je bio predmet njihovih proroštava, čiji je ulazak u život bio tako jasno pretkazan mnogo godina unaprijed po brojnim prorocima, tako da je sav židovski narod, koji je s nestrpljenjem iščekivao dolazak onoga kojega su čekali, nakon Isusova dolaska upao u žestok međusobni spor; te je veliko mnoštvo njih priznalo Krista i povjerovalo da je on predmet proroštva, dok drugi nisu povjerovali u njega, nego su, prezirući krotkost onih koji zbog Isusova nauka nisu htjeli izazvati ni najmanju pobunu, usudili se nanijeti Isusu one okrutnosti koje su njegovi učenici tako istinito i iskreno zabilježili, ne izostavljajući potajno iz svoje čudesne povijesti o njemu ono što se svjetini čini da nanosi sramotu kršćanskomu nauku. No i sam Isus i njegovi učenici željeli su da njegovi sljedbenici ne vjeruju samo u njegovo Božanstvo i čudesa, kao da on nije bio i dionik ljudske naravi te kao da nije uzeo ljudsko tijelo koje »žudi protiv Duha«; nego su također uvidjeli da je sila koja je sišla u ljudsku narav i usred ljudskih nevolja, i koja je uzela ljudsku dušu i tijelo, po vjeri, zajedno sa svojim božanskim sastavnicama, pridonijela spasenju vjernika, kada oni vide da je od njega započelo sjedinjenje božanske s ljudskom naravi, kako bi se ljudska narav, zajedništvom s božanskom, uzdigla do božanskoga, ne samo u Isusu, nego i u svima onima koji ne samo da vjeruju, nego i stupaju u život kakav je Isus naučavao, a koji k prijateljstvu s Bogom i zajedništvu s njime uzdiže svakoga tko živi prema Isusovim propisima.
Poglavlje 29
Prema Kelzu, dakle, Apolon je htio da Metapontinci s Aristejom postupaju kao s bogom. No kako su Metapontinci smatrali da su dokazi u prilog tome da je Aristeja čovjek, i to vjerojatno ne kreposna čudoređa, jači od izjave proročišta po kojoj je on bog ili dostojan božanskih počasti, iz tog razloga nisu htjeli poslušati Apolona, te stoga nitko nije smatrao Aristeju bogom. No što se Isusa tiče, rekli bismo da je za ljudski rod bilo od koristi prihvatiti ga kao Sina Božjega, Boga koji je došao u ljudskoj duši i tijelu; a kako se to nije činilo korisnim za proždrljive prohtjeve demona koji ljube tijela i onih koji ih zbog toga drže bogovima, demoni koji su na zemlji (koje oni koji nisu upućeni u narav demona drže bogovima), kao i njihovi štovatelji, željeli su spriječiti širenje Isusova nauka; jer vidjeli su da ljevanice i mirise u kojima su pohlepno uživali uklanja prevlast Isusovih pouka. Ali Bog koji je poslao Isusa raspršio je sve urote demona i učinio da Isusovo evanđelje prevlada po svemu svijetu radi obraćenja i popravljanja ljudi, te je dao da se posvuda uspostave Crkve nasuprot onima praznovjernih, razuzdanih i zlih ljudi; jer takva je narav mnoštva koje tvori građane u skupštinama raznih gradova. Dok su Crkve Božje, koje poučava Krist, kada se pažljivo usporede sa skupštinama krajeva u kojima se nalaze, poput svjetionika u svijetu; jer tko ne bi priznao da su čak i manje vrijedni članovi Crkve, oni koji su u usporedbi s boljima manje dostojni, ipak izvrsniji od mnogih koji pripadaju skupštinama u raznim krajevima?
Poglavlje 30
Jer Crkva Božja, na primjer ona u Ateni, krotko je i postojano tijelo, budući da želi ugoditi Bogu koji je nad svime; dok je skupština Atenjana sklona pobunama i nipošto se ne može usporediti s Crkvom Božjom u tome gradu. Isto se može reći i za Crkvu Božju u Korintu i skupštinu korintskoga naroda; kao i za Crkvu Božju u Aleksandriji i skupštinu naroda u Aleksandriji. I ako je onaj koji ovo sluša pošten čovjek, koji istražuje stvari sa željom da spozna istinu, ispunit će se divljenjem prema Onome koji ne samo da je to zamislio, nego je i mogao na svim mjestima osigurati uspostavu Crkava Božjih usporedno sa skupštinama naroda u svakome gradu. Na sličan način, uspoređujući vijeće Crkve Božje s vijećem u bilo kojemu gradu, našlo bi se da su pojedini vijećnici Crkve dostojni vladati u gradu Božjemu, ako takav grad uopće postoji u cijelome svijetu; dok vijećnici na svim drugim mjestima u svojem značaju ne pokazuju nikakvu osobinu dostojnu uobičajene nadmoći koju naizgled uživaju nad svojim sugrađanima. Također, valja usporediti i predstojnika Crkve u svakome gradu s predstojnikom naroda toga grada, kako bi se uočilo da je čak i među onim vijećnicima i predstojnicima Crkve Božje koji uvelike zaostaju za svojom dužnošću, i koji žive nemarnijim životom od onih koji su revniji, ipak moguće otkriti opću nadmoć u onome što se odnosi na napredak u kreposti nad značajem vijećnika i upravitelja u raznim gradovima.
Poglavlje 31
Ako dakle ove stvari tako stoje, zašto ne bi bilo u skladu s razumom držati glede Isusa, koji je bio u stanju postići tako velika djela, da je u njemu prebivalo nipošto obično božanstvo? Dok to nije bio slučaj ni s Prokonježaninom Aristejom (iako je Apolon htio da ga se smatra bogom), ni s drugim pojedincima koje Kelzo nabraja govoreći: »Nitko ne smatra bogom Abarisa Hiperborejca, koji je imao toliku moć da ga se nosilo poput strijele odapete iz luka.« Jer s kojom je svrhom božanstvo, koje je tome Hiperborejcu Abarisu podarilo moć da ga se nosi poput strijele, podijelilo takav dar? Je li to bilo zato da ljudski rod od toga ima koristi, ili je on sam stekao ikakvu prednost posjedovanjem takve moći? Uvijek pod pretpostavkom da se dopusti kako te tvrdnje nisu puke izmišljotine, nego da se to doista dogodilo uz sudjelovanje nekoga demona. No ako je zapisano da je moj Isus uznesen u slavu, ja u takvome činu razabirem božanski naum, to jest, jer Bog, koji je to ostvario, na taj način preporučuje Učitelja onima koji su tome svjedočili, kako bi se oni, kao ljudi koji se ne bore za ljudski nauk, nego za božansku pouku, posvetili koliko je god moguće Bogu koji je nad svime, i kako bi činili sve da njemu ugode, kao oni koji će na božanskome sudu primiti nagradu za dobro ili zlo što su ga učinili u ovome životu.
Poglavlje 32
No kako Kelzo potom spominje slučaj Klazomenjanina, dodajući priči o njemu ovu primjedbu: »Zar ne pripovijedaju da je njegova duša često napuštala tijelo i lebdjela u bestjelesnom obliku? Pa ipak ga ljudi nisu smatrali bogom«, moramo odgovoriti da su vjerojatno zli demoni udesili da se takve tvrdnje zapišu (jer ne vjerujem da su udesili da se tako što doista dogodi), kako bi se o proroštvima o Isusu i govorima koje je on izrekao ili zlobno govorilo, kao o sličnim izmišljotinama, ili kako ne bi izazivali nikakvo čuđenje, kao da nisu ništa neobičniji od drugih događaja. Ali moj je Isus rekao o svojoj vlastitoj duši (koja se nije odvojila od tijela silom kakve ljudske nužde, nego čudesnom moći koja mu je bila dana i u tu svrhu): »Nitko mi ne oduzima život, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet ga uzeti.« Jer kako je imao vlast položiti ga, položio ga je kada je rekao: »Oče, zašto si me ostavio? I povikavši jakim glasom, ispusti duh«, preduhitrivši javne krvnike raspetih koji lome golijeni žrtvama, a to čine kako se njihova kazna ne bi dalje produživala. I opet je »uzeo svoj život« kada se očitovao svojim učenicima, prethodno pred njima prorekavši nevjernim Židovima: »Razvalite ovaj hram i u tri dana ću ga podići«, a »on je to govorio o hramu svoga tijela«; k tome su i proroci predskazali takav ishod na mnogim drugim mjestima svojih spisa, kao i u ovome: »Tijelo će mi počivati u nadi, jer nećeš ostaviti dušu moju u podzemlju, niti ćeš dopustiti da Svetac tvoj vidi trulež.«
Poglavlje 33
Kelzo, međutim, pokazuje da je pročitao priličan broj grčkih povijesti kada dalje navodi što se pripovijeda o Kleomedu s Astipaleje: »koji je«, priča on, »ušao u škrinju, i premda zatvoren u njoj, nije bio u njoj pronađen, nego je po nekom božanskom rasporedu izletio van kad su neki ljudi rasjekli škrinju kako bi ga uhvatili.« Ta se priča, ako je izmišljotina, kao što se čini da jest, ne može usporediti s onim što se pripovijeda o Isusu, budući da se u životima takvih ljudi ne nalazi nikakav pokazatelj da posjeduju božanstvo koje im se pripisuje; dok se Isusovo božanstvo utvrđuje kako postojanjem Crkava onih koji se spasavaju, tako i proroštvima izrečenima o njemu, i ozdravljenjima izvršenima u njegovo ime, i mudrošću i znanjem koji su u njemu, i dubljim istinama koje otkrivaju oni koji se znaju uzdići od jednostavne vjere i istraživati značenje koje leži u božanskim Pismima, sukladno Isusovim nalozima koji je rekao: »Istražujte Pisma«, i želji Pavla koji je poučavao da »treba znati svakomu odgovoriti«; štoviše, i onoga koji je rekao: »Uvijek budite spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje vjere koja je u vama.« Ako pak želi da se prihvati kako to nije izmišljotina, neka pokaže s kojom ga je svrhom ta nadnaravna moć, po nekom božanskom rasporedu, navela da pobjegne iz škrinje. Jer ako navede bilo koji razlog vrijedan razmatranja i ukaže na bilo koju svrhu dostojnu Boga u podjeljivanju takve moći Kleomedu, odlučit ćemo o odgovoru koji bismo trebali dati; ali ako ne uspije reći ništa uvjerljivo o tome, očito zato što se nikakav razlog ne može otkriti, tada ćemo ili s prezirom govoriti o toj priči onima koji je nisu prihvatili i optužiti je da je lažna, ili ćemo reći da je neka demonska moć, bacivši opsjenu na oči, proizvela u slučaju Astipalejca ishod sličan onome što ga izvode opsjenari, dok Kelzo misli da je u pogledu njega progovorio poput proročišta kada je rekao da je »po nekom božanskom rasporedu odletio iz škrinje.«
Poglavlje 34
Smatram, međutim, da su ti pojedinci jedini primjeri s kojima je Kelzo bio upoznat. Pa ipak, kako bi se činilo da dragovoljno zaobilazi druge slične slučajeve, on veli: »A moglo bi se navesti i mnoge druge iste vrste.« Neka se dakle dopusti da su mnogi takvi ljudi postojali koji nisu donijeli nikakve koristi ljudskome rodu: na što bi se svelo svako pojedino njihovo djelo u usporedbi s Isusovim djelom i čudesima koja se o njemu pripovijedaju, o kojima smo već prilično opširno govorili? On zatim zamišlja da, »štujući onoga koji je«, kako veli, »bio zarobljen i pogubljen, postupamo poput Geta koji štuju Zamolksisa, i Kiličana koji štuju Mopsa, i Akarnanaca koji iskazuju božanske počasti Amfilohu, i poput Tebanaca koji isto čine Amfijaraju, i Lebađana Trofoniju.« U ovim ćemo primjerima dokazati da nas je bez valjana razloga usporedio sa spomenutima. Jer ta su različita plemena podigla hramove i kipove onim pojedincima koji su gore nabrojani, dok smo se mi suzdržali od iskazivanja časti Božanstvu bilo kojim takvim sredstvima (budući da su ona prilagođena radije demonima, koji su na neki način vezani za određeno mjesto koje pretpostavljaju svakome drugome, ili koji se nastanjuju, takoreći, nakon što su premješteni s jednoga mjesta na drugo određenim obredima i zaklinjanjima), te smo obuzeti strahopoštovanjem i divljenjem prema Isusu, koji je odvratio naše umove od svih osjetilnih stvari, kao onih koje su ne samo propadljive nego i određene za propast, i uzdignuo ih da časte Boga koji je nad svime molitvama i pravednim životom, što ga prinosimo Njemu kao posredniku između naravi nestvorenoga i naravi svih stvorenih stvari, koji nam udjeljuje dobročinstva što dolaze od Oca, i koji kao Veliki svećenik prenosi naše molitve svevišnjemu Bogu.
Poglavlje 35
No htio bih, u odgovoru onome koji iz nekoga nepoznatog razloga iznosi tvrdnje poput navedenih, u obliku razgovora izreći nekoliko ovakvih primjedbi koje se ne čine neprikladnima za njega. Jesu li dakle te osobe koje si spomenuo ništavila, i nema li nikakve moći u Lebadeji povezane s Trofonijem, ni u Tebi s Amfijarajevim hramom, ni u Akarnaniji s Amfilohom, ni u Kiciliji s Mopsom? Ili u takvim osobama postoji neko biće, bilo demon, ili heroj, ili čak bog, koje izvodi djela nedohvatljiva čovjeku? Jer ako odgovori da u tim pojedincima nema ničega demonskog ili božanskog više nego u drugima, neka onda odmah obznani svoje vlastito mišljenje, kao mišljenje epikurovca, onoga koji ne dijeli iste nazore s Grcima, te niti priznaje demone niti štuje bogove kao što to čine Grci; i neka se pokaže da je uzalud naveo prethodno pobrojane primjere (kao da vjeruje da su istiniti), zajedno s onima koje dodaje na sljedećim stranicama. No ako ustvrdi da su spomenute osobe ili demoni, ili heroji, ili čak bogovi, neka uoči da će onim što je priznao utvrditi ishod koji ne želi, to jest da je i Isus bio neko takvo biće; iz kojega je razloga također bio u stanju mnogima dokazati da je sišao od Boga pohoditi ljudski rod. A ako to jednom dopusti, neka vidi neće li biti prisiljen priznati da je on moćniji od onih pojedinaca među koje ga je svrstao, budući da nitko od ovih potonjih ne zabranjuje iskazivanje časti drugima; dok on, imajući pouzdanje u sebe jer je moćniji od svih tih drugih, zabranjuje da ih se prima kao božanske jer su zli demoni, koji su zaposjeli mjesta na zemlji zbog nesposobnosti da se uzdignu u čišće i božanskije područje, kamo zemaljske turobnosti i njezina bezbrojna zla ne mogu doprijeti.
Poglavlje 36
No kako on zatim uvodi slučaj Hadrijanova ljubimca (mislim na izvještaje o mladiću Antinoju i počastima što mu ih iskazuju stanovnici grada Antinoja u Egiptu), i umišlja da počast koja se njemu iskazuje tek malo zaostaje za onom koju mi iskazujemo Isusu, pokažimo u kakvome je neprijateljskom duhu ta tvrdnja izrečena. Jer što je zajedničko između života proživljena među Hadrijanovim miljenicima, od strane onoga koji se nije ustezao ni od protunaravnih požuda, i života časnoga Isusa, protiv kojega čak ni oni koji su iznijeli bezbrojne druge optužbe i izrekli toliko laži nisu mogli ustvrditi da je pokazao, makar i u najmanjoj mjeri, bilo kakvu sklonost prema onome što je razuzdano? Štoviše, ako bi tko u duhu istine i nepristranosti istražio priče o Antinoju, otkrio bi da je egipatskim magijskim vještinama i obredima valjalo pripisati čak i privid da on izvodi išta čudesno u gradu koji nosi njegovo ime, i to tek nakon njegove smrti, što je učinak za koji se veli da su ga u drugim hramovima proizveli Egipćani i oni koji su vješti u umijećima što ih provode. Jer oni na određenim mjestima postavljaju demone koji svojataju proročku ili iscjeliteljsku moć, i koji često muče one za koje se čini da su počinili kakvu pogrešku glede obične hrane ili glede doticaja s mrtvim ljudskim tijelom, kako bi ostavili dojam da zastrašuju neuko mnoštvo. Takve je naravi biće koje se smatra bogom u Antinoopolu u Egiptu, čije su razvikane vrline lažne izmišljotine onih koji žive od dobiti što odatle potječe; dok drugi, zavedeni ondje postavljenim demonom, a treći opet osuđeni slabom savješću, zapravo misle da podnose božansku kaznu koju je nametnuo Antinoj. Takve su naravi i otajstva koja slave i prividna proroštva koja izriču. Posve su drukčija od takvih ona Isusova. Jer nije nikakva družina čarobnjaka, ulagujući se kralju ili vladaru po njegovu nalogu, učinila da se on doima bogom; nego ga je sam Tvorac svemira, u skladu s čudesno uvjerljivom snagom njegovih riječi, preporučio kao dostojna časti, ne samo onim ljudima koji su bili dobronamjerni, nego i demonima i drugim nevidljivim silama, koje čak i u sadašnje vrijeme pokazuju da se ili boje imena Isusova kao imena bića uzvišenije moći, ili ga sa strahopoštovanjem prihvaćaju kao svoga zakonitog vladara. Jer da mu preporuka nije bila dana od Boga, demoni se ne bi povlačili od onih koje su napali, pokoravajući se samome spomenu njegova imena.
Poglavlje 37
Egipćani će dakle, naučeni štovati Antinoja, ako ga se usporedi s Apolonom ili Zeusom, podnijeti takvu usporedbu, jer se Antinoj u njihovu cijenjenju uzvisuje time što ga se svrstava s tim božanstvima; stoga je Kelzo očito uhvaćen u laži kada veli »da oni neće podnijeti da ga se uspoređuje s Apolonom ili Zeusom.« Dok kršćani (koji su naučili da se njihov vječni život sastoji u spoznaji jedinoga istinitog Boga, koji je nad svime, i Isusa Krista koga je poslao; i koji su također naučili da su svi bogovi pogana pohlepni demoni, koji oblijeću oko žrtava i krvi i drugih žrtvenih prinosa kako bi prevarili one koji se nisu utekli Bogu koji je nad svime, ali da su božanski i sveti anđeli Božji drukčije naravi i volje od svih demona na zemlji, te da su poznati onim iznimno malobrojnim osobama koje su pomno i razumno istražile te stvari) neće podnijeti da se povlači usporedba između njih i Apolona ili Zeusa, ili bilo kojega bića koje se štuje mirisom, krvlju i žrtvama; neki od njih tako postupaju iz svoje krajnje jednostavnosti, ne mogavši dati obrazloženje za svoje vladanje, ali iskreno opslužujući propise koje su primili; drugi pak iz razloga koje ne valja olako odbaciti, štoviše, vrlo duboke naravi i, kako bi Grk rekao, izvedenih iz nutarnje naravi stvari; a među ovima potonjima Bog je čest predmet razgovora, kao i oni koje je Bog, po svojoj jedinorođenoj Riječi, počastio dioništvom u svojemu božanstvu, pa stoga i u svojemu imenu. Oni mnogo govore i o anđelima Božjim i o onima koji se protive istini, ali su zavedeni; i koji ih, kao posljedica zavedenosti, nazivaju bogovima ili anđelima Božjim, ili dobrim demonima, ili herojima koji su to postali prijelazom dobre ljudske duše u njih. Takvi će kršćani također pokazati da, kao što u filozofiji ima mnogih koji izgledaju kao da posjeduju istinu, a ipak su ili prevarili sami sebe prividnim dokazima, ili nepromišljenim pristajanjem uz ono što su drugi iznijeli i otkrili; tako i među onim dušama koje postoje odvojeno od tijela, kako anđelima tako i demonima, ima onih koje su prividnim razlozima bile navedene proglasiti se bogovima. A budući da je bilo nemoguće da ljudi s potpunom točnošću otkriju razloge takvih stvari, smatralo se sigurnim da se nijedan smrtnik ne povjeri nikakvome biću kao Bogu, osim Isusu Kristu, koji je takoreći Vladar nad svim stvarima, i koji je i vidio te teške tajne i obznanio ih nekolicini.
Poglavlje 38
Vjerovanje, dakle, u Antinoja, ili u bilo koju drugu takvu osobu, bilo među Egipćanima ili Grcima, u neku je ruku nesretno; dok bi se vjerovanje u Isusa činilo ili sretnim, ili pak plodom temeljita istraživanja, pri čemu se mnoštvu čini kao ono prvo, a tek nekolicini kao ovo drugo. I kada kažem da je stanovito vjerovanje, kako bi ga mnoštvo nazvalo, nesretno, u tom slučaju uzrok pripisujem Bogu, koji poznaje razloge različitih sudbina dodijeljenih svakome tko ulazi u ljudski život. Grci će, štoviše, priznati da je čak i među onima koji se smatraju najbogatije obdarenima mudrošću dobra kob imala veliku ulogu, kao u izboru učitelja jedne vrste radije nego druge, i u susretu s boljim staležom poučavatelja (budući da je bilo učitelja koji su naučavali posve oprečne nauke), te u odrastanju u boljim okolnostima; jer odgoj mnogih odvijao se usred takva okruženja da su bili spriječeni ikada primiti ikakvu zamisao o boljim stvarima, nego su neprestano provodili život, od najranije mladosti, ili kao miljenici razvratnih ljudi ili tiranâ, ili u kakvu drugom bijednom stanju koje je branilo duši da gleda prema gore. A uzroci tih raznolikih sudbina, po svoj prilici, nalaze se u razlozima providnosti, premda ih ljudima nije lako dokučiti; no rekao sam ovo skrenuvši s glavne teme zbog one poslovice da je »takva moć vjere, jer grabi ono što joj se prvo ponudi«. Bilo je naime nužno, zbog različitih načina odgoja, progovoriti o razlikama u vjerovanju među ljudima, od kojih su jedni sretniji, drugi manje sretni u svojem vjerovanju; te odatle prijeći na dokazivanje da ono što se naziva dobrom ili lošom kobi pridonosi, čini se, čak i u slučaju najdarovitijih, tomu da izgledaju potpunije obdareni razumom i da na temelju razuma daju svoj pristanak većini ljudskih mišljenja. No dovoljno o tim točkama.
39. poglavlje
Moramo obratiti pažnju na primjedbe koje Kelzo zatim iznosi, govoreći nam kako »vjera, zaposjednuvši naš um, čini da dajemo pristanak koji iskazujemo Isusovu nauku«; jer uistinu je vjera ta koja proizvodi takav pristanak. Pazi, međutim, ne pokazuje li ta vjera sama po sebi ono što je hvale vrijedno, budući da se povjeravamo Bogu koji je nad svime, priznajući svoju zahvalnost Onomu koji nas je priveo takvoj vjeri i izjavljujući da On takav ishod ne bi mogao ni pokušati ni ostvariti bez božanske pomoći. I imamo pouzdanje također u nakane pisaca Evanđelja, motreći njihovu pobožnost i savjesnost očitovanu u njihovim spisima, koji ne sadrže ništa krivotvoreno, ili varljivo, ili lažno, ili lukavo; jer bjelodano nam je da duše nevične onim smicalicama kojima poučava lukava sofistika Grkâ (koju obilježava velika uvjerljivost i oštroumnost) i onoj vrsti govorništva uobičajenoj na sudovima, ne bi mogle ovako izmisliti događaje koji su sami po sebi prikladni privesti vjeri i životu suglasnu s vjerom. I smatram da je Isus upravo iz tog razloga htio upotrijebiti takve osobe kao učitelje svojih nauka, to jest da ne bi bilo nikakva razloga za sumnju u prividnu sofistiku, nego da svima koji su sposobni razumjeti jasno postane očito kako je bezazlena nakana pisaca, obilježena takoreći velikom jednostavnošću, bila dostojna biti popraćena božanskijom silom, koja je postigla daleko više nego što se činilo mogućim postići opširnošću riječi i pletenjem rečenica popraćenim svim odlikama grčkoga umijeća.
40. poglavlje
No promotri ne proizvode li načela naše vjere, usklađena s općim predodžbama usađenima u naš um pri rođenju, promjenu kod onih koji bez predrasuda slušaju njezine tvrdnje; premda je naime izopačeno shvaćanje stvari, uz pomoć mnoge pouke s istim ciljem, uspjelo u umove mnoštva usaditi vjerovanje da su kipovi bogovi i da su stvari načinjene od zlata, i srebra, i bjelokosti, i kamena vrijedne štovanja, ipak zdrav razum brani pomisao da bi Bog uopće bio komad raspadljive tvari, ili da bi bio čašćen kada ga ljudi navedu da poprimi obličje utjelovljeno u mrtvoj tvari, oblikovano prema nekom liku ili znaku njegova izgleda. Zato o kipovima odmah kažemo da nisu bogovi, a o takvim tvorevinama umjetnosti da se ne mogu usporediti sa Stvoriteljem, nego su neznatne u usporedbi s Bogom koji je nad svime, i koji je stvorio, i uzdržava, i upravlja svemirom. I razumna duša, prepoznajući takoreći svoju srodnost s božanskim, smjesta odbacuje ono što je neko vrijeme smatrala bogovima i obnavlja svoju naravnu ljubav prema svojemu Stvoritelju; te poradi svoje privrženosti Njemu prima i Onoga koji je te istine prvi iznio pred sve narode preko učenikâ koje je postavio i koje je poslao, opremljene božanskom silom i vlašću, da navješćuju nauk o Bogu i njegovu kraljevstvu.
41. poglavlje
Budući da nas je već optužio, ne znam koliko puta, »da ovoga Isusa, koji bijaše samo smrtno tijelo, smatramo Bogom i da mislimo kako pobožno postupamo čineći to«, suvišno je išta više reći kao odgovor na to, jer je mnogo rečeno na prethodnim stranicama. A ipak neka oni koji iznose tu optužbu shvate da je Onaj koga smatramo i vjerujemo da je od početka Bog i Sin Božji, sam Logos, i sama Mudrost, i sama Istina; a što se tiče njegova smrtnoga tijela i ljudske duše koju je sadržavalo, tvrdimo da nisu samo zajedništvom s Njim, nego svojim jedinstvom i prožimanjem, primili najviše sile te su se, nakon dioništva u njegovu božanstvu, preobrazili u Boga. I ako bi tko osjetio poteškoću pri ovome što govorimo o njegovu tijelu, neka obrati pažnju na ono što Grci govore o tvari, koja, točno govoreći, budući da je bez kakvoća, prima one kojima je Stvoritelj želi zaodjenuti, i koja se često svlači one koje je prije posjedovala te preuzima druge, drukčije i uzvišenije vrste. Ako su pak ta mišljenja točna, što je tu čudno ako se smrtno svojstvo Isusova tijela, pošto je providnost Božja tako htjela, preobrazilo u eterično i božansko?
42. poglavlje
Kelzo, dakle, ne govori kao dobar mislilac kada smrtno Isusovo tijelo uspoređuje sa zlatom, i srebrom, i kamenom, tvrdeći da je ono prvo podložnije raspadanju od ovoga drugog. Jer, pravo govoreći, ono što je neraspadljivo nije slobodnije od raspadanja od druge stvari koja je neraspadljiva, niti je ono što je raspadljivo podložnije raspadanju od druge raspadljive stvari. No, dopustivši da postoje stupnjevi raspadljivosti, možemo odgovoriti: ako je moguće da tvar koja leži u temelju svih kakvoća zamijeni neke od njih, kako bi bilo nemoguće da i Isusovo tijelo zamijeni kakvoće i postane onakvo kakvo dolikuje tijelu čije je boravište u eteru i područjima iznad njega, ne posjedujući više slabosti svojstvene tijelu i ona svojstva koja Kelzo naziva »nečistoćama«, govoreći tako nefilozofski? Jer ono što je u pravom smislu nečisto, nečisto je zbog svoje zloće. No narav tijela nije nečista; jer ukoliko je tjelesna narav, ona ne posjeduje porok, koji je tvorbeno načelo nečistoće. No, kako je naslućivao odgovor koji ćemo dati, on u pogledu preobrazbe Isusova tijela kaže: »Pa dobro, pošto odloži te kakvoće, bit će Bog«; i ako je tako, zašto ne radije Eskulap, i Dioniz, i Heraklo? Na to odgovaramo: »Koje je veliko djelo izvršio Eskulap, ili Dioniz, ili Heraklo?« I koje će pojedince moći pokazati koji su poboljšani u značaju i postali bolji njihovim riječima i životima, kako bi opravdali svoj zahtjev da budu bogovi? Pročitajmo naime mnoge pripovijesti o njima i pogledajmo jesu li bili slobodni od razvrata ili nepravde, ili ludosti, ili kukavičluka. I ako se ništa takvo ne nađe u njima, Kelzov bi dokaz mogao imati snagu, koji spomenute pojedince stavlja u istu razinu s Isusom. Ali ako je sigurno da su, premda se o njima izvješćuje o nekim stvarima kao časnima, ipak zabilježeni kako su činili bezbrojne stvari protivne pravome razumu, kako bi se onda s ikakvim prividom razumnosti moglo reći da su ti ljudi, odloživši svoje smrtno tijelo, postali bogovi radije nego Isus?
43. poglavlje
Zatim o nama kaže kako »se izrugujemo onima koji štuju Jupitera, jer se njegov grob pokazuje na otoku Kreti; a ipak štujemo onoga koji je ustao iz groba, premda ne poznajemo razloge zbog kojih Krećani obdržavaju takav običaj«. Pogledaj sada kako on tako preuzima obranu Krećana, i Jupitera, i njegova groba, neodređeno smjerajući na alegorijska shvaćanja u skladu s kojima je mit o Jupiteru navodno izmišljen; dok napada nas koji priznajemo da je naš Isus doista bio pokopan, ali i tvrdimo da je također ustao iz groba, što je tvrdnja koju Krećani još nisu iznijeli o Jupiteru. No budući da se čini kako priznaje da je Jupiterov grob na Kreti kada kaže da »ne poznajemo razloge zbog kojih Krećani obdržavaju takav običaj«, odgovaramo da Kalimah Cirenac, koji je pročitao bezbrojne pjesničke sastavke i gotovo cijelu grčku povijest, nije bio upoznat ni s kakvim alegorijskim značenjem sadržanim u pričama o Jupiteru i njegovu grobu; te stoga optužuje Krećane u svojoj himni upućenoj Jupiteru ovim riječima:
»Krećani svagda lažu: jer tvoj grob, o kralju,
Podigoše Krećani; a ti nisi umro,
Jer vazda živiš.«
No onaj koji je rekao: »Nisi umro, jer vazda živiš«, niječući da je Jupiterov grob na Kreti, bilježi ipak da je u Jupiteru bio početak smrti. A rođenje na zemlji početak je smrti. I njegove riječi glase:
»I Reja te rodi među Parazijcima;«
dok je trebao uvidjeti, nakon što je zanijekao da se rođenje Jupitera zbilo na Kreti zbog njegova groba, kako je posve sukladno s njegovim rođenjem u Arkadiji da onaj koji je rođen mora i umrijeti. A evo na koji način Kalimah govori o tim stvarima: »O Jupitere, jedni kažu da si rođen na gori Idi, drugi u Arkadiji. Koji su od njih, o oče, lagali? Krećani svagda lažu«, itd. Kelzo je pak taj koji nas je naveo da raspravljamo o tim temama svojim nepravednim načinom postupanja prema Isusu, dajući svoj pristanak onome što se pripovijeda o njegovoj smrti i ukopu, ali smatrajući izmišljotinom njegovo uskrsnuće od mrtvih, premda su to ne samo prorekli bezbrojni proroci, nego su dani i mnogi dokazi da se ukazao nakon smrti.
44. poglavlje
Nakon ovih točaka Kelzo navodi neke prigovore protiv Isusova nauka, što ih je iznijelo nekoliko pojedinaca koji se smatraju kršćanima, ne iz razboritijega, kako on pretpostavlja, nego iz neukijega staleža, te tvrdi da »su ovo pravila koja su oni postavili: Neka nitko ne dolazi k nama tko je poučen, ili tko je mudar ili razborit (jer takve odlike smatramo zlima); ali ako ima neukih, ili nerazumnih, ili nepoučenih, ili lakoumnih osoba, neka dođu s pouzdanjem. Tim riječima, priznajući da su takvi pojedinci dostojni njihova Boga, bjelodano pokazuju da žele i mogu pridobiti samo lakovjerne, i podle, i glupe, sa ženama i djecom«. Na to odgovaramo da bi bilo isto kao kada bi netko, dok Isus naučava uzdržljivost i govori: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u svojem srcu«, vidio nekolicinu onih koji se smatraju kršćanima kako žive razvratno, pa bi ih sasvim s pravom korio što žive protivno Isusovu nauku, ali bi postupio krajnje nerazumno kada bi Evanđelje optužio za njihovo prijekorno ponašanje; tako, ako ipak uvidi da kršćanski nauk poziva ljude na mudrost, krivnja tada mora ostati na onima koji ostaju u vlastitu neznanju i koji izgovaraju, ne ono što Kelzo prenosi (jer premda su neki od njih priprosti i neuki, ne govore tako besramno kako on navodi), nego druge stvari znatno manje teške važnosti, koje međutim služe tomu da odvrate ljude od bavljenja mudrošću.
45. poglavlje
No da je cilj kršćanstva da postanemo mudri, može se dokazati ne samo iz drevnih židovskih spisa, kojima se i mi služimo, nego osobito iz onih koji su sastavljeni nakon Isusova vremena i za koje se u Crkvama vjeruje da su božanski. U pedesetom psalmu David je prikazan kako u svojoj molitvi Bogu izgovara ove riječi: »Skrivene i tajne stvari mudrosti svoje objavio si mi«. I Salomon je, zatraživši mudrost, primio nju; i ako tko pročita Psalme, naći će knjigu ispunjenu mnogim izrekama mudrosti: a svjedočanstva njegove mudrosti mogu se vidjeti u njegovim raspravama, koje sadrže veliku količinu mudrosti izražene u malo riječi, i u kojima ćete naći mnoge pohvale mudrosti i poticaje na njezino stjecanje. Tako mudar bijaše, štoviše, Salomon da »kraljica od Sabe, čuvši za njegovo ime i ime Gospodnje, dođe iskušati ga teškim pitanjima, i kaza mu sve što joj bijaše na srcu; i Salomon joj odgovori na sva njezina pitanja. Nije bilo pitanja koje je kralj izostavio a da joj na nj nije odgovorio. I kraljica od Sabe vidje svu mudrost Salomonovu, i posjede koje je imao, i ne bi više duha u njoj. I reče kralju: Istinito je izvješće što ga čuh u svojoj zemlji o tebi i o tvojoj mudrosti; i nisam vjerovala onima koji su mi govorili dok nisam došla i oči moje vidjele. I gle, nisu mi rekli ni pola. Nadodao si mudrost i posjede iznad svega glasa koji sam čula«. Zabilježeno je o njemu također da »dade Bog Salomonu mudrost i razboritost nadasve veliku, i širinu srca poput pijeska što je na obali morskoj. I mudrost koja bijaše u Salomonu uvelike nadmašivaše mudrost svih drevnih ljudi i svih mudraca egipatskih; i bijaše mudriji od svih ljudi, čak i od Getana Ezrahita, i Emada, i Halkada, i Aradaba, sinova Madijevih. I bijaše slavan među svim okolnim narodima. I izreče Salomon tri tisuće mudrih izreka, a pjesama njegovih bijaše pet tisuća. I zboraše o drveću, od cedra koji je na Libanonu pa do izopa što klija iz zida; a isto tako o ribama i o zvijerima. I svi su narodi dolazili slušati mudrost Salomonovu, i od svih kraljeva zemaljskih koji bijahu čuli za slavu njegove mudrosti«.
I do tolike mjere Evanđelje želi da među vjernicima bude mudrih ljudi da je, poradi vježbanja razuma svojih slušatelja, stanovite istine izreklo u zagonetkama, druge u takozvanim »tamnim« izrekama, treće u prispodobama, a četvrte u pitanjima. I jedan od proroka, Hošea, kaže na kraju svojih proroštava: »Tko je mudar da ovo shvati? ili razborit da to spozna?« Daniel je, štoviše, i njegovi supatnici u sužanjstvu, postigao takav napredak u nauku koji su mudraci oko kralja u Babilonu njegovali, da se pokazalo kako su ih sve deseterostruko nadmašili. A u knjizi Ezekijelovoj rečeno je vladaru Tira, koji se silno ponosio svojom mudrošću: »Zar si ti mudriji od Daniela? Nijedna ti tajna nije bila skrivena«.
46. poglavlje
I ako dođete do knjiga napisanih nakon Isusova vremena, otkrit ćete da su ona mnoštva vjernika koja slušaju prispodobe takoreći »vani« i dostojna samo izvanjskih nauka, dok učenici nasamo uče tumačenje prispodoba. Jer Isus je nasamo svojim učenicima otkrivao sve, cijeneći iznad mnoštva one koji su željeli upoznati njegovu mudrost. I obećava onima koji vjeruju u Njega da će im poslati mudrace i pismoznance, govoreći: »Evo, ja šaljem k vama mudrace i pismoznance, i neke ćete od njih ubiti i raspeti«. I Pavao je također, u popisu »karizmi« koje Bog podjeljuje, na prvo mjesto stavio »riječ mudrosti«, na drugo, kao njoj podređenu, »riječ spoznanja«, a na treće, još niže, »vjeru«. I budući da je »riječ« smatrao višom od čudotvornih sila, iz tog razloga postavlja »čudesna djelovanja« i »dare liječenja« na niže mjesto od darova riječi. I u Djelima apostolskim Stjepan svjedoči o velikoj učenosti Mojsijevoj, koju je stekao posve iz drevnih spisa nedostupnih mnoštvu. Kaže naime: »I bi Mojsije poučen u svoj mudrosti egipatskoj«. I stoga se u pogledu njegovih čudesa sumnjalo da ih je možda činio ne po tome što je tvrdio da dolazi od Boga, nego s pomoću svojega egipatskog znanja u kojemu je bio vješt. Jer kralj je, gajeći takvu sumnju, sazvao egipatske čarobnjake, i mudrace, i zaklinjače, za koje se pokazalo da ništa ne mogu protiv mudrosti Mojsijeve, koja se pokazala nadmoćnom svoj mudrosti egipatskoj.
47. poglavlje
No, vjerojatno je da je ono što je Pavao napisao u Prvoj poslanici Korinćanima, budući da je bilo upućeno Grcima koji su se uvelike ponosili svojom grčkom mudrošću, navelo neke na vjerovanje kako cilj evanđelja nije bio pridobiti mudrace. Neka dakle onaj tko je takva mišljenja shvati da evanđelje, koreći opake ljude, o njima kaže da nisu mudri u onome što se odnosi na razum i što je nevidljivo i vječno, nego da su mudraci ovoga svijeta zato što se bave samo osjetilnim stvarima i njih drže najvažnijima. Jer kako postoji mnoštvo mišljenja, od kojih neka zastupaju tvar i tjelesa te tvrde da je tjelesno sve što ima stvarno postojanje i da osim toga ništa drugo ne postoji, zvalo se to nevidljivim ili netjelesnim, ono također kaže da to sačinjava mudrost svijeta, koja propada i prolazi te pripada samo ovome vijeku, dok ona mišljenja koja uzdižu dušu odavde k blaženstvu koje je kod Boga i k njegovu kraljevstvu, i koja uče ljude prezirati sve osjetilno i vidljivo kao ono što postoji samo za neko vrijeme, te hitjeti prema nevidljivome i obazirati se na ono što se ne vidi, ona, veli, sačinjavaju Božju mudrost. Pavao pak, kao ljubitelj istine, kaže za stanovite mudrace među Grcima, kad su njihove tvrdnje istinite, da »iako spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe«. I on svjedoči da su spoznali Boga, te kaže također da im se to nije dogodilo bez Božjega dopuštenja, ovim riječima: »Jer Bog im očitova«; nejasno aludirajući, držim, na one koji se od osjetilnih stvari uzdižu k onima razuma, kada dodaje: »Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide od stvaranja svijeta, jer se spoznaju po onome što je stvoreno; tako da nemaju isprike: jer iako spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe«.
Poglavlje 48
A možda su i iz riječi: »Gledajte, braćo, svoj poziv: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo moćnih, nema mnogo plemenitih; nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedno tijelo ne bi hvalilo pred njim«, neki bili navedeni na pomisao kako nitko tko je poučen, ili mudar, ili razborit, ne prihvaća evanđelje. Takvomu bismo odgovorili da nije rečeno kako »nijedan mudar po tijelu«, nego da »nema mnogo mudrih po tijelu« pozvanih. Očito je, nadalje, da među svojstvenim odlikama onih koji se nazivaju »biskupima«, Pavao, opisujući kakav čovjek biskup treba biti, kao uvjet postavlja i to da bude učitelj, govoreći da mora biti kadar uvjeriti protivnike, kako bi mudrošću koja je u njemu začepio usta ispraznorječcima i zavodnicima. I kao što za biskupstvo radije odabire čovjeka koji se jednom ženio nego onoga koji je dvaput stupio u bračni stalež, i čovjeka besprijekorna života radije nego onoga koji podliježe prijekoru, i trijezna čovjeka radije nego onoga koji to nije, i razborita čovjeka radije nego onoga koji nije razborit, i čovjeka čije je vladanje dolično radije nego onoga kojemu se može prigovoriti i najmanja nedoličnost, tako želi da onaj koga se s prvenstvom bira za biskupsku službu bude vješt u poučavanju i kadar uvjeriti protivnike. Kako nas onda Kelzo može s pravom optuživati da govorimo: »Neka k nama ne dolazi nitko tko je ›poučen‹, ili ›mudar‹, ili ›razborit‹«? Naprotiv, neka tko god hoće dođe k nama »poučen« i »mudar« i »razborit«; a ništa manje, ako je tko neuk i nerazuman, nepoučen i lud, neka i on dođe: jer upravo takve evanđelje obećava izliječiti kada dođu, čineći ih sve dostojnima Boga.
Poglavlje 49
Neistinita je također tvrdnja da su »samo ludi i niski pojedinci, i osobe lišene opažanja, te robovi, žene i djeca oni koje učitelji božanske riječi žele obratiti«. Takve doista evanđelje poziva kako bi ih učinilo boljima; ali poziva i druge koji se uvelike razlikuju od njih, budući da je Krist Spasitelj svih ljudi, a osobito onih koji vjeruju, bilo da su razumni ili priprosti; i »on je pomirnica s Ocem za grijehe naše, i ne samo za naše, nego i za grijehe svega svijeta«. Nakon toga suvišno je da želimo odgovarati na ovakve Kelzove tvrdnje: »Jer zašto bi bilo zlo biti obrazovan, i proučiti najbolja mišljenja, te posjedovati i stvarnost i privid mudrosti? Kakvu to zapreku pruža spoznaji Boga? Zašto to ne bi radije bila pomoć i sredstvo po kojemu bi čovjek mogao bolje prispjeti k istini?« Uistinu nije zlo biti obrazovan, jer obrazovanje je put k vrlini; no ubrojiti među obrazovane one koji zastupaju zabludjela mišljenja jest ono što čak ni mudraci među Grcima ne bi učinili. S druge strane, tko ne bi priznao da je blagoslov proučiti najbolja mišljenja? No što ćemo nazvati najboljim, osim onoga što je istinito i što potiče ljude na vrlinu? Štoviše, izvrsna je stvar da čovjek bude mudar, a ne da se takvim čini, kako veli Kelzo. I nije nikakva zapreka spoznaji Boga, nego pomoć, biti obrazovan, proučiti najbolja mišljenja i biti mudar. A nama više nego Kelzu priliči to reći, osobito ako se pokaže da je on epikurovac.
Poglavlje 50
Pogledajmo pak koje su to njegove tvrdnje što slijede odmah zatim u ovim riječima: »Štoviše, vidimo doista da čak i oni pojedinci koji na trgovima izvode najsramotnije varke i okupljaju mnoštvo oko sebe, nikada ne bi pristupili zboru mudraca, niti bi se usudili pokazati svoje vještine među njima; no gdje god vide mladiće, svjetinu robova i skup nerazumnih osoba, onamo se guraju i razmeću se«. Pogledajte sada kako nas kleveta tim riječima, uspoređujući nas s onima koji na trgovima izvode najzloglasnije varke i okupljaju mnoštvo oko sebe! Kakve to, molim vas, zloglasne varke mi izvodimo? Ili što u našem ponašanju nalikuje njihovu, kad čitanjima i tumačenjima pročitanoga vodimo ljude k štovanju Boga svega svemira i k srodnim vrlinama, te ih odvraćamo od preziranja Božanstva i od svega što se protivi zdravu razumu? Filozofi bi uistinu željeli okupiti takve slušatelje svojih govora koji potiču ljude na vrlinu, što su osobito činili neki od kiničara, koji javno razgovaraju s onima koje slučajno susretnu. Hoće li onda tvrditi da ovi koji ne okupljaju osobe za koje se drži da su obrazovane, nego pozivaju i sabiru slušatelje s javne ulice, nalikuju onima koji na trgovima izvode najzloglasnije varke i okupljaju mnoštvo oko sebe? Međutim, ni Kelzo, niti itko tko zastupa ista mišljenja, neće prekoriti one koji, u skladu s onim što smatraju čovjekoljubljem, upućuju svoje dokaze neukom puku.
Poglavlje 51
A ako njih ne treba koriti što tako čine, pogledajmo ne potiču li kršćani mnoštva na vršenje vrline u većem i boljem stupnju nego oni. Jer filozofi koji javno razgovaraju ne biraju svoje slušatelje, nego tko god hoće stoji i sluša. Kršćani pak, nakon što su prethodno, koliko je to moguće, ispitali duše onih koji žele postati njihovi slušatelji, i nakon što su ih prethodno nasamo poučili, kada se pokaže (prije ulaska u zajednicu) da su u dovoljnoj mjeri očitovali svoju želju za kreposnim životom, uvode ih tek tada, a ne prije, tvoreći nasamo jedan razred onih koji su početnici i primaju se, ali još nisu zadobili znak potpunoga očišćenja; a drugi onih koji su po svojim najboljim silama očitovali nakanu da ne žele ništa drugo doli ono što kršćani odobravaju; a među njima postoje određene osobe određene da ispituju živote i vladanje onih koji im pristupaju, kako bi spriječili one koji čine sramotna djela da uđu u njihov javni zbor, dok one drukčijega značaja primaju svim srcem, kako bi ih svakodnevno činili boljima. I to je njihov način postupanja, kako s onima koji su grešnici, tako osobito s onima koji vode raspušten život, koje isključuju iz svoje zajednice, premda, prema Kelzu, nalikuju onima koji na trgovima izvode najsramotnije varke. Časna je pak pitagorovska škola podizala kenotaf onima koji su otpali od njihova filozofskog sustava, postupajući s njima kao s mrtvima; no kršćani oplakuju kao mrtve one koje je svladala razuzdanost ili bilo koji drugi grijeh, jer su izgubljeni i mrtvi Bogu, te ih kao uskrsle od mrtvih (ako očituju prikladnu promjenu) primaju poslije, u neko buduće vrijeme, nakon većega razmaka nego u slučaju onih koji su primljeni u početku, ali ne postavljajući ni u kakvu službu ili častan položaj u Crkvi Božjoj one koji su nakon ispovijedanja evanđelja posrnuli i pali.
Poglavlje 52
Pogledajte sada s obzirom na sljedeću Kelzovu tvrdnju: »Vidimo također one osobe koje na trgovima izvode najzloglasnije varke i sabiru mnoštvo oko sebe«, nije li izrečena očita laž i nisu li uspoređene stvari koje nemaju nikakve sličnosti. Kaže da se ti pojedinci, s kojima nas uspoređuje, koji »na trgovima izvode najzloglasnije varke i sabiru mnoštva, nikada ne bi približili zboru mudraca, niti bi se usudili pokazivati svoje varke pred njima; no gdje god vide mladiće, svjetinu robova i zbor ludih ljudi, onamo se guraju i razmeću se«. Govoreći tako, on zapravo ne čini ništa drugo doli nas obasipa uvredama, poput žena na javnim ulicama kojima je cilj klevetati jedna drugu; jer mi činimo sve što je u našoj moći kako bi naši sastanci bili sastavljeni od mudrih ljudi, a ono što je među nama osobito izvrsno i božansko usuđujemo se javno iznositi u našim raspravama onda kada imamo obilje razumnih slušatelja, dok dublje istine skrivamo i prešućujemo kada vidimo da je naša publika sastavljena od jednostavnijih umova, kojima je potrebna pouka što se slikovito naziva »mlijekom«.
Poglavlje 53
Jer tu riječ rabi naš Pavao pišući Korinćanima, koji su bili Grci i još neočišćeni u svojim običajima: »Mlijekom vas napojih, ne jelom; jer još niste mogli podnijeti, a ni sada još ne možete, jer ste još tjelesni: jer dok je među vama zavist i svađa, niste li tjelesni i ne postupate li po ljudsku?« Isti pisac, znajući da postoji određena vrsta hrane prikladnija za dušu i da se hrana onih mlađih osoba koje su primljene uspoređuje s mlijekom, nastavlja: »I postali ste takvi da trebate mlijeka, a ne čvrste hrane. Doista, tko god se hrani mlijekom, nevješt je u riječi pravednosti; jer je dojenče. A čvrsta je hrana za zrele, za one koji po navici imaju osjetila uvježbana za rasuđivanje dobra i zla«. Zar bi onda oni koji vjeruju da su te riječi dobro izrečene pretpostavili kako se uzvišeni nauci naše vjere nikada ne bi spominjali u zboru mudraca, nego da gdje god (naši učitelji) vide mladiće, svjetinu robova i skup ludih pojedinaca, javno iznose božanske i časne istine te se pred takvim osobama razmeću raspravljajući o njima? No jasno je onomu tko ispituje sav duh naših spisa da je Kelzo prožet mržnjom prema ljudskome rodu koja nalikuje mržnji neukoga puka, te bez ispitivanja izriče te laži.
Poglavlje 54
Priznajemo, međutim, premda Kelzo to ne želi prihvatiti, da doista želimo poučiti sve ljude u Božjoj riječi, kako bismo mladićima dali poticaje koji su im prikladni, a robovima pokazali kako mogu zadobiti slobodu mišljenja i oplemeniti se riječju. A oni među nama koji su poslanici kršćanstva u dovoljnoj mjeri izjavljuju da su dužnici Grcima i barbarima, mudracima i nerazumnima (jer ne poriču svoju obvezu liječiti duše čak i nerazumnih osoba), kako bi oni, koliko je to moguće, odložili svoje neznanje i nastojali steći veću razboritost, slušajući također Salomonove riječi: »O ludi, budite razumna srca«, i: »Tko je najjednostavniji među vama, neka svrati k meni«; a mudrost potiče one bez razuma riječima: »Dođite, jedite od moga kruha i pijte vina koje sam vam pomiješala. Ostavite ludost da biste živjeli, i ispravite razum u spoznaji«. I ovo bih rekao (budući da se odnosi na stvar) kao odgovor na Kelzovu tvrdnju: Ne pozivaju li filozofi mladiće na svoja predavanja? I ne potiču li mladiće da opaki život zamijene boljim? I ne žele li da robovi uče filozofiju? Moramo li onda nalaziti zamjerku filozofima koji su poticali robove na vršenje vrline: Pitagori što je to učinio sa Zamolksisom, Zenonu s Perzejem, i onima koji su nedavno potaknuli Epikteta na proučavanje filozofije? Zar je uistinu vama dopušteno, o Grci, pozivati mladiće, robove i lude osobe na proučavanje filozofije, a ako mi to činimo, ne postupamo iz čovjekoljubivih pobuda želeći izliječiti svaku razumnu narav lijekom razuma i dovesti ih u zajedništvo s Bogom, Stvoriteljem svega? Ove primjedbe dakle mogu dostajati kao odgovor na ono što su klevete, a ne optužbe s Kelzove strane.
Poglavlje 55
No budući da Kelzo uživa gomilati klevete protiv nas, te je onima koje je već izrekao dodao druge, ispitajmo i ove i pogledajmo imaju li se kršćani ili Kelzo razloga stidjeti onoga što je rečeno. On tvrdi: »Vidimo, doista, u privatnim kućama vunare, kožare i sukare, te osobe najneukijega i najsirovijega značaja, kako se ne usuđuju izustiti ni riječi u nazočnosti svojih starijih i mudrijih gospodara; no kada se nasamo dočepaju djece i pojedinih žena jednako neukih poput njih samih, izlijevaju čudesne tvrdnje kako ne trebaju slušati svoga oca i svoje učitelje, nego se pokoravati njima; da su oni prvi ludi i glupi, te da niti znaju niti mogu učiniti išta što je doista dobro, jer su zaokupljeni ispraznim tricama; da oni sami znaju kako ljudi trebaju živjeti i da će, ako ih djeca poslušaju, i sama biti sretna, a i svoj će dom učiniti sretnim. I dok tako govore, ako vide da se približava netko od odgojitelja mladeži, ili netko iz razumnijega staleža, ili čak sam otac, plašljiviji među njima se uplaše, dok oni drskiji potiču djecu da zbace jaram, šapućući da im u nazočnosti oca i učitelja niti hoće niti mogu razložiti išta dobro, budući da se s odvratnošću okreću od budalaštine i gluposti takvih osoba kao sasvim pokvarenih i daleko odmaklih u zloći, koje bi ih i kaznile; nego da, žele li (koristiti njihovu pomoć), moraju ostaviti oca i svoje učitelje te poći sa ženama i svojim drugovima u igri u ženske odaje, ili u kožarsku radionicu, ili u sukarsku radionicu, kako bi postigli savršenstvo; i takvim ih riječima pridobivaju«.
Poglavlje 56
Pogledajte sada kako takvim tvrdnjama omalovažava one među nama koji su učitelji riječi i koji na svaki način nastoje uzdići dušu k Stvoritelju svega, te koji pokazuju da trebamo prezirati stvari »osjetilne«, »vremenite« i »vidljive«, te dati sve od sebe kako bismo prispjeli k zajedništvu s Bogom i motrenju onoga što je »razumsko« i »nevidljivo«, te k blaženu životu s Bogom i Božjim prijateljima; uspoređujući ih s »vunarima u privatnim kućama, i s kožarima, i sa sukarima, i s najneotesanijim ljudima, koji pomno navode mlade dječake na zloću, a žene da napuste svoje očeve i učitelje te pođu za njima«. Neka sada Kelzo pokaže od kojega to mudrog roditelja ili od kojih to učitelja odvraćamo djecu i žene, i neka usporedbom utvrdi među onom djecom i ženama koje su privržene našem nauku je li ijedno od mišljenja koja su prije čuli bolje od naših, i na koji način odvraćamo djecu i žene od plemenitih i časnih nauka te ih potičemo na gore stvari. No on neće moći dokazati nikakvu takvu optužbu protiv nas, budući da, naprotiv, odvraćamo žene od raspuštena života i od nesloge s onima s kojima žive, od svih mahnitih žudnji za kazalištima i plesom, te od praznovjerja; dok dječake koji upravo dosežu dob puberteta i osjećaju žudnju za spolnim užicima odgajamo u navikama samosavladavanja, pokazujući im ne samo sramotu koja prati te grijehe, nego i stanje u koje se duša opakih strovaljuje takvim postupcima, te sudove koje će pretrpjeti i kazne koje će biti dosuđene.
Poglavlje 57
No tko su ti učitelji koje nazivamo brbljavcima i budalama, u čiju obranu ustaje Kelzo, kao onih koji poučavaju boljim stvarima? (Ne znam,) osim ako dobrim odgojiteljima žena i nikakvim brbljavcima ne smatra one koji ih pozivaju na praznovjerje i na besramne predstave, a k tome učiteljima koji nisu lišeni razuma one koji vode i vuku mladiće u sve one neuredne čine za koje znamo da ih oni često čine. Mi doista i njih odvraćamo, koliko god možemo, od filozofskih dogmi k našem štovanju Boga, pokazujući njegovu izvrsnost i čistoću. No budući da je Kelzo svojim tvrdnjama izjavio kako mi to ne činimo, nego da pozivamo samo lude, rekao bih mu: »Da si nas optužio kako odvraćamo od proučavanja filozofije one koji su njome već bili zaokupljeni, ne bi govorio istinu, no tvoja bi optužba ipak imala privid vjerojatnosti; no kad sada kažeš da mi odvraćamo svoje pristaše od dobrih učitelja, pokaži tko su ti drugi učitelji osim učitelja filozofije, ili onih koji su postavljeni da poučavaju u kojoj korisnoj grani znanja«.
On, međutim, neće moći pokazati ništa takvo; dok mi otvoreno, a ne potajno, obećavamo da će biti sretni oni koji žive po riječi Božjoj, koji u svemu gledaju u njega i sve čine, što god to bilo, kao pred licem Božjim. Jesu li to pouke vunara, kožara, valjara i neukih seljaka? No takvu tvrdnju on ne može dokazati.
58. poglavlje
No oni koji, po Kelzovu mišljenju, nalikuju vunarima po privatnim kućama, kožarima, valjarima i neukim seljacima, neće, kako on tvrdi, u nazočnosti oca ili učitelja htjeti govoriti, niti će dječacima moći protumačiti išta dobro. Na to bismo rekli: O kakvu ocu, dobri moj gospodine, i o kakvu učitelju govoriš? Ako misliš na onoga koji odobrava vrlinu, odvraća se od poroka i prihvaća ono što je bolje, znaj onda da ćemo s najvećom smjelošću iznositi svoja mišljenja djeci, jer ćemo kod takva suca biti na dobru glasu. No ako pred ocem koji mrzi vrlinu i dobrotu šutimo, kao i pred onima koji naučavaju protivno zdravu nauku, nemoj nas zbog toga koriti, jer bi nas korio bez valjana razloga. Ti zacijelo, u slučaju kada bi očevi smatrali tajne filozofije zaludnim i beskorisnim poslom za svoje sinove i općenito za mladiće, poučavajući filozofiju ne bi otkrivao njezine tajne pred bezvrijednim roditeljima; nego bi, želeći odvojiti one sinove opakih roditelja koji su se okrenuli studiju filozofije, pazio na prikladne trenutke kako bi filozofski nauci doprli do uma tih mladića. Isto kažemo i za naše učitelje. Jer ako odvraćamo [svoje slušatelje] od onih učitelja koji poučavaju bestidne komedije i razvratne jambe, i mnoge druge stvari koje niti popravljaju govornika niti koriste slušateljima (jer ovi potonji ne znaju slušati pjesništvo u filozofskom raspoloženju, a oni prvi ne znaju reći svakom pojedinom mladiću ono što mu koristi), slijedeći takav put ne stidimo se priznati što činimo. No ako mi pokažeš učitelje koji odgajaju mladiće za filozofiju i u njoj ih vježbaju, neću od takvih odvraćati mladiće, nego ću ih nastojati uzdići, kao one koji su se prethodno uvježbali u cjelokupnom krugu znanja i u filozofskim temama, do časne i uzvišene visine rječitosti koja je skrivena od mnoštva kršćana, gdje se raspravlja o najvažnijim pitanjima i gdje se dokazuje i pokazuje da su ih filozofski obradili i Božji proroci i Isusovi apostoli.
59. poglavlje
Odmah nakon toga Kelzo, uvidjevši da nas je oklevetao s prevelikom gorčinom, kao radi obrane izražava se ovako: »Da ne iznosim teže optužbe od onoga na što me istina prisiljava, svatko može vidjeti iz sljedećih primjedbi. Oni koji pozivaju na sudjelovanje u drugim otajstvima proglašavaju ovako: ›Svatko tko ima čiste ruke i razborit jezik‹; drugi pak ovako: ›Onaj tko je čist od svakoga onečišćenja, čija duša nije svjesna nikakva zla i tko je živio dobro i pravedno.‹ Takav proglas daju oni koji obećavaju očišćenje od grijeha. No poslušajmo kakve ljude pozivaju ovi kršćani. Svatko, kažu oni, tko je grešnik, tko je lišen razuma, tko je dijete i, općenito govoreći, tko god je nesretan, njega će primiti kraljevstvo Božje. Zar onda ne nazivate grešnikom onoga tko je nepravedan, tko je lopov, provalnik, trovač, počinitelj svetogrđa i pljačkaš mrtvaca? Koga bi drugoga čovjek pozvao kada bi izdavao proglas za okupljanje razbojnika?« Na takve tvrdnje odgovaramo da nije isto pozivati one koji su bolesni u duši da se izliječe i one koji su zdravi na spoznaju i proučavanje božanskih stvari. Mi pak, imajući oboje u vidu, najprije pozivamo sve ljude na ozdravljenje i opominjemo one koji su grešnici da dođu razmatrati nauke koji poučavaju ljude da ne griješe, one koji su lišeni razuma onima koji rađaju mudrošću, one koji su djeca da se u svojim mislima uzdignu do zrelosti, a one koji su jednostavno nesretni k sreći ili, što je prikladniji izraz, k blaženstvu. A kada oni koji su se okrenuli vrlini napreduju i pokažu da su očišćeni riječju te su, koliko mogu, živjeli boljim životom, tada i ne prije pozivamo ih na sudjelovanje u našim otajstvima. »Jer mudrost govorimo među zrelima.«
60. poglavlje
I budući da usto naučavamo da »mudrost ne ulazi u opaku dušu, niti prebiva u tijelu grijehu podložnu«, kažemo: Tko god ima čiste ruke te stoga podiže svete ruke k Bogu i tko zbog zaokupljenosti uzvišenim i nebeskim stvarima može reći: »Nek se uzdigne moja molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku kao večernji prinos«, neka dođe k nama; i tko god ima mudar jezik razmišljajući o Zakonu Gospodnjem dan i noć te »po navici ima osjetila uvježbana za razlikovanje dobra i zla«, neka bez oklijevanja dođe k čvrstoj i razumskoj hrani koja je prilagođena onima koji su atleti u pobožnosti i svakoj vrlini. I budući da je milost Božja sa svima onima koji čistom ljubavlju ljube učitelja nauka o besmrtnosti, tko god je čist ne samo od svakoga oskvrnuća nego i od onoga što se smatra manjim prijestupima, neka bude smjelo posvećen u Isusova otajstva, koja se s pravom objavljuju samo svetima i čistima. Kelzov posvećenik stoga kaže: »Neka dođe onaj čija duša nije svjesna nikakva zla.« No onaj koji posvećuje po Isusovim propisima reći će onima koji su čista srca: »Onaj čija duša već dugo vremena nije svjesna nikakva zla, a osobito otkako se prepustio ozdravljenju riječi, takav neka sluša nauke koje je Isus nasamo govorio svojim pravim učenicima.« Stoga u usporedbi koju postavlja između postupka posvetitelja u grčka otajstva i učitelja Isusova nauka, on ne shvaća razliku između pozivanja opakih na ozdravljenje i uvođenja već očišćenih u sveta otajstva!
61. poglavlje
Dakle, ne na sudjelovanje u otajstvima i na zajedništvo u mudrosti skrivenoj u otajstvu, koju Bog prije vjekova predodredi na slavu svojih svetih, ne pozivamo opakoga čovjeka, kradljivca, provalnika, trovača, počinitelja svetogrđa, pljačkaša mrtvaca i sve one druge koje Kelzo nabraja u svojem pretjerujućem stilu, nego takve pozivamo da ozdrave. Jer u božanstvu riječi postoje neki lijekovi za ozdravljenje bolesnih, o čemu riječ veli: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima«; drugi pak, koji čistima u duši i tijelu pružaju »objavljenje otajstva prešućena od vječnih vremena, a sada očitovana po proročkim pismima« i »pojavkom Gospodina našega Isusa Krista«, a taj se »pojavak« očituje svakome od onih koji su savršeni i prosvjetljuje razum u istinskoj spoznaji stvarnosti. No kako on pretjeruje u optužbama protiv nas, dodajući nakon svoga popisa onih podlih pojedinaca koje je spomenuo i ovu primjedbu: »Kakve bi druge osobe razbojnik proglasom pozvao k sebi?«, na takvo pitanje odgovaramo da razbojnik oko sebe okuplja pojedince takva karaktera kako bi se poslužio njihovom zloćom protiv ljudi koje želi ubiti i opljačkati. Kršćanin, naprotiv, čak i ako poziva one koje poziva razbojnik, poziva ih na sasvim drukčiji poziv, naime da poveže te rane svojom riječju i da na dušu, što gnoji usred zala, primijeni lijekove dobivene od riječi, a koji su nalik vinu, ulju, melemima i drugim ljekovitim sredstvima što pripadaju umijeću liječništva.
62. poglavlje
Nadalje, bacajući ljagu na opomene izrečene i napisane onima koji su živjeli opakim životom, a koje ih pozivaju na obraćenje i popravak srca, on tvrdi da mi kažemo »kako je grešnicima Bog bio poslan«. Ta je njegova tvrdnja gotovo isto kao kad bi netko prekorio ljude zato što kažu da je zbog bolesnika koji su živjeli u nekom gradu k njima poslao liječnika vrlo dobrostiv vladar. Bog Riječ doista je poslan kao liječnik grešnicima, ali kao učitelj božanskih otajstava onima koji su već čisti i više ne griješe. No Kelzo, ne mogavši uvidjeti tu razliku, jer nije imao želje nadahnuti se ljubavlju prema istini, primjećuje: »Zašto nije bio poslan onima koji su bili bez grijeha? Kakvo je zlo ne počiniti grijeh?« Na to odgovaramo: ako pod onima »koji su bili bez grijeha« misli na one koji više ne griješe, onda je naš Spasitelj Isus bio poslan i takvima, ali ne kao liječnik. Ako pak pod onima »koji su bili bez grijeha« misli na one koji nikada ni u koje vrijeme nisu sagriješili, jer u svojoj izjavi nije pravio razliku, odgovaramo da je nemoguće da čovjek na taj način bude bez grijeha. A to kažemo izuzimajući, dakako, čovjeka shvaćena u Kristu Isusu, koji »grijeha ne učini«. Sa zlobnom namjerom, doista, Kelzo govori o nama da tvrdimo kako će »Bog primiti nepravednika ako se ponizi zbog svoje zloće, ali da neće primiti pravednika, premda gleda u njega, [urešen] vrlinom od početka«. Mi pak tvrdimo da je nemoguće da čovjek gleda u Boga [urešen] vrlinom od početka. Jer zloća nužno mora najprije postojati u ljudima. Kao što i Pavao kaže: »Kad je došla zapovijed, grijeh oživje, a ja umrijeh.« Štoviše, ne naučavamo o nepravedniku da mu je dovoljno poniziti se zbog svoje zloće kako bi ga Bog prihvatio, nego da će ga Bog prihvatiti ako, nakon što izrekne osudu samomu sebi za svoje prošlo vladanje, zbog toga ponizno hodi i na doličan način provodi buduće vrijeme.
63. poglavlje
Nakon toga, ne razumijevajući kako je rečeno da će »svaki koji se uzvisuje biti ponižen«, niti (premda je to naučavao čak i Platon) da »dobar i čestit čovjek hodi ponizno i uredno«, te ne znajući usto da mi nalažemo: »Ponizite se dakle pod moćnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme«, on kaže da »oni koji valjano predsjedaju suđenju nalažu onim pojedincima koji pred njima oplakuju svoja zlodjela da prestanu sa svojim jadikovkama, kako njihove presude ne bi bile određene suosjećanjem radije nego obzirom na istinu; dok Bog ne presuđuje po istini, nego po laskanju«. No kakve su to riječi laskanja i jadikovke sadržane u Svetome pismu kada grešnik u svojim molitvama Bogu kaže: »Grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju ne zatajih. Rekoh: ›Priznat ću Gospodinu prijestupe svoje‹« itd. itd.? Može li on naime dokazati da takav postupak nije prikladan za obraćenje grešnika, koji se u svojim molitvama ponizuju pod rukom Božjom? I postajući smeten u svojim nastojanjima da nas optuži, on proturječi samomu sebi; čineći se u jedan čas da poznaje čovjeka »bez grijeha« i »pravedna čovjeka koji može gledati u Boga [urešen] vrlinom od početka«, a u drugi čas prihvaćajući našu tvrdnju da nema čovjeka sasvim pravedna ili bez grijeha; jer, kao da priznaje njezinu istinitost, primjećuje: »Ovo je doista naizgled točno, da je ljudski rod nekako po naravi sklon grijehu.« Zatim, kao da riječ ne poziva sve ljude, on kaže: »Sve ljude dakle, bez razlike, treba pozvati, budući da su doista svi grešnici.« Pa ipak, na prethodnim smo stranicama istaknuli Isusove riječi: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« Svi ljudi, dakle, koji se trude i opterećeni su zbog naravi grijeha, pozvani su na počinak o kojemu govori riječ Božja, »jer posla riječ svoju i ozdravi ih, i spasi ih od propasti njihove«.
64. poglavlje
No budući da povrh toga kaže: »Kakvo je to davanje prednosti grešnicima pred drugima?« te iznosi druge primjedbe slične naravi, moramo odgovoriti da se apsolutno grešniku ne daje prednost pred onim koji nije grešnik; nego da se katkada grešniku, koji je postao svjestan vlastitoga grijeha i iz tog razloga dolazi do pokajanja, budući ponižen zbog svojih grijeha, daje prednost pred onim koji se smatra manjim grešnikom, ali samoga sebe ne smatra takvim, nego se uzvisuje na temelju određenih dobrih osobina za koje misli da ih posjeduje i silno se uznosi zbog njih. A to je bjelodano onima koji su voljni čitati evanđelja u duhu pravednosti, iz prispodobe o cariniku, koji je rekao: »Bože, milostiv budi meni grešniku«, i o farizeju koji se hvalio s nekom opakom uobraženošću riječima: »Zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik.« Jer Isus svojemu kazivanju o obojici dodaje riječi: »Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj; jer svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.« Ne izgovaramo dakle nikakvo huljenje protiv Boga, niti smo krivi za laž, kada naučavamo da je svaki čovjek, tko god on bio, svjestan ljudske slabosti u usporedbi s Božjom veličinom, i da moramo uvijek od njega, koji jedini može nadoknaditi naše nedostatke, tražiti ono što nedostaje našoj [smrtnoj] naravi.
65. poglavlje
On pak zamišlja da mi izričemo te opomene radi obraćenja grešnika zato što nismo kadri pridobiti nikoga tko je uistinu dobar i pravedan, pa stoga otvaramo svoja vrata najnesvetijim i najizopačenijim ljudima. No ako tko pošteno promotri naše skupove, možemo pokazati veći broj onih koji su se obratili iz ne baš opaka života, negoli onih koji su počinili najodvratnije grijehe. Jer naravno je da oni koji su u sebi svjesni boljih stvari žele da budu istinita ona obećanja koja Bog objavljuje u pogledu nagrade pravednika, te stoga lakše daju pristanak tvrdnjama [Pisma] negoli oni koji su proveli vrlo opak život i koje sama njihova svijest [o zlu] priječi priznati da će ih Sudac sviju kazniti takvom kaznom kakva dolikuje onima koji su tako teško sagriješili, a kakvu Sudac sviju ne bi nametnuo protivno pravomu razumu. Katkada također, kada su vrlo izopačeni ljudi voljni prihvatiti nauk o [budućoj] kazni, zbog nade koja se temelji na pokajanju, u tome bivaju spriječeni svojom navikom griješenja, budući neprestano zaronjeni i, tako reći, obojeni zloćom, te više nemaju snage lako se odvratiti od nje k doličnu životu, uređenom prema pravom razumu. I premda Kelzo to uviđa, on se ipak, ne znam zašto, izražava ovim riječima: »Pa ipak je doista svakome očito da nitko kaznom, a još manje milosrdnim postupanjem, ne bi mogao postići potpunu promjenu kod onih koji su grešnici i po naravi i po običaju, jer promijeniti narav iznimno je teška stvar. No oni koji su bez grijeha dionici su boljega života.«
66. poglavlje
Ovdje mi se čini da je Kelzo počinio veliku pogrešku uskraćujući onima koji su grešnici po naravi, a i po navici, mogućnost potpune preobrazbe, tvrdeći da se ne mogu izliječiti čak ni kaznom. Jer jasno se vidi da su svi ljudi po naravi skloni grijehu, a neki ne samo po naravi nego i po praksi, dok nisu svi ljudi nesposobni za potpunu preobrazbu. Jer u svakoj filozofskoj sljedbi i u riječi Božjoj nalaze se osobe za koje se pripovijeda da su doživjele tako veliku promjenu da se mogu predložiti kao uzor vrsnoće života. Među imenima herojskoga doba neki spominju Herkula i Odiseja, među onima kasnijih vremena Sokrata, a od onih koji su živjeli sasvim nedavno, Muzonija. Nije dakle Kelzo izrekao klevetu samo protiv nas kada je rekao da »je svakome očito kako se oni koji su odani grijehu po naravi i navici nikako, čak ni kaznama, ne mogu potpuno promijeniti nabolje«, nego i protiv najplemenitijih imena u filozofiji, koja nisu poricala da je ponovno stjecanje vrline ljudima moguće. No premda nije točno izrazio svoje značenje, mi ćemo ga ipak, dajući njegovim riječima povoljnije tumačenje, uvjeriti u nevaljanost njegova umovanja. Njegove su riječi naime glasile: »One koji su skloni grijehu po naravi i navici nitko ne bi mogao potpuno popraviti čak ni kaznom«; a njegove smo riječi, onako kako smo ih shvatili, pobili po svojoj najboljoj moći.
67. poglavlje
Vjerojatno je, međutim, da je time htio izraziti nešto poput ovoga: da se oni koji su i po naravi i po navici odani činjenju onih grijeha što ih čine najizopačeniji ljudi, ne bi mogli potpuno preobraziti čak ni kaznom. Pa ipak, iz povijesti nekih filozofa vidi se da je to lažno. Jer tko ne bi ubrojio među najizopačenije ljude onoga koji se nekako podložio i prepustio svome gospodaru, kada ga je ovaj smjestio u bludilište kako bi dopustio da ga onečisti svatko tko to zaželi? A upravo se takvo što pripovijeda o Fedonu! I tko se neće složiti da je onaj koji je, u pratnji frulašice i skupine razuzdanika, svojih raspuštenih drugova, upao u školu časnoga Ksenokrata kako bi uvrijedio čovjeka koji je bio predmet divljenja svojih prijatelja, bio jedan od najvećih zlikovaca među ljudima? Pa ipak, unatoč tomu, razum je bio dovoljno moćan da izvrši njihovo obraćenje i omogući im takav napredak u filozofiji da je jednoga Platon smatrao dostojnim iznijeti Sokratov govor o besmrtnosti i zabilježiti njegovu postojanost u tamnici, kada je očitovao svoj prezir prema kukuti te sa svom neustrašivošću i duševnim mirom raspravljao o tako brojnim i važnim temama da ih je teško slijediti čak i onima koji ulažu najveću pozornost i koje ne ometa nikakva rastresenost; dok je Polemon, s druge strane, koji je od raspuštenika postao čovjek najumjerenijega života, bio nasljednik u školi Ksenokrata, tako slavnoga po svojemu časnom značaju. Kelzo, dakle, ne govori istinu kada kaže da se »grešnici po naravi i navici ne mogu potpuno popraviti čak ni kaznom«.
Poglavlje 68
Nije nimalo čudno što filozofski govori, odlikovani skladnim rasporedom i otmjenim izričajem, postižu takve plodove kod netom nabrojenih pojedinaca, kao i kod drugih koji su provodili zao život. No kada uzmemo u obzir da su oni govori koje Kelzo naziva »prostačkima« ispunjeni snagom, kao da su zakletve, te kada vidimo da oni smjesta obraćaju mnoštva s razuzdana života na život iznimne strogosti, sa zloga života na bolji, te iz stanja strašljivosti ili mekoputnosti u stanje tako uzvišene hrabrosti koja ljude vodi do preziranja same smrti poradi pobožnosti što se očituje u njima, zašto se ne bismo s pravom divili snazi koju u sebi sadrže? Jer riječi onih koji su u početku preuzeli službu [kršćanskih] poslanika i koji su uložili svoje napore u podizanje Crkava Božjih, štoviše i samo njihovo propovijedanje, bijaše popraćeno uvjerljivom snagom, premda ne onakvom kakva se nalazi među onima koji ispovijedaju Platonovu filozofiju ili filozofiju bilo kojega drugog pukog ljudskog mudraca, koja ne posjeduje nikakva druga svojstva osim onih ljudske naravi. No dokazivanje koje je pratilo riječi Isusovih apostola bilo je dano od Boga te potvrđeno Duhom i silom. Zato je njihova riječ trčala brzo i hitro, ili točnije, Božja je riječ po njihovu posredovanju preobrazila mnoštvo ljudi koji su bili grešnici i po naravi i po navici, koje nitko ne bi mogao popraviti kaznom, ali su bili promijenjeni riječju, koja ih je oblikovala i preobrazila po svojoj volji.
Poglavlje 69
Kelzo nastavlja na svoj uobičajeni način, tvrdeći da je »sasvim promijeniti neku narav izuzetno teško«. Mi pak, koji u svakoj razumskoj duši poznajemo samo jednu narav, i koji tvrdimo da Začetnik svega nije stvorio ništa zlo, nego da su mnogi postali zli odgojem, izopačenim primjerom i utjecajem okoline, tako da se zloća udomaćila u nekim pojedincima, uvjereni smo da za riječ Božju promijeniti narav u kojoj se zlo udomaćilo ne samo da nije nemoguće, nego to nije ni posao prevelike muke, ako čovjek samo povjeruje da se mora povjeriti Bogu svega i činiti sve kako bi ugodio Onome kod koga ne može biti da
»Jednaka čast pripada i dobru i zlu,
Ili da besposličar i onaj koji se mnogo trudio
Jednako pogibaju.«
No čak i ako je izuzetno teško postići promjenu kod nekih osoba, valja smatrati da uzrok leži u njihovoj vlastitoj volji, koja se usteže prihvatiti vjeru da je Bog nad svime pravedan Sudac svih djela učinjenih za života. Jer promišljen izbor i vježba uvelike pridonose ostvarenju onoga što se čini vrlo teškim, i, slikovito govoreći, gotovo nemogućim. Zar je ljudska narav, želeći hodati po užetu razapetom u zraku posred kazališta i istodobno nositi brojne i teške terete, bila kadra vježbom i pozornošću postići takav pothvat; a kada želi živjeti u skladu s vršenjem krjeposti, nalazi da joj je to nemoguće, premda je prije možda bila i krajnje izopačena? Pogledaj ne podiže li onaj koji tako misli optužbu protiv naravi Tvorca razumnoga bića radije negoli protiv samoga stvorenja, ako je On oblikovao ljudsku narav sa snagama za postizanje tako teških stvari, koje nemaju nikakve koristi, a učinio ju je nesposobnom da osigura vlastito blaženstvo. No ove primjedbe mogu dostajati kao odgovor na tvrdnju da je »sasvim promijeniti neku narav izuzetno teško«. On nadalje tvrdi da su »oni koji su bez grijeha dionici boljega života«, ne razjašnjavajući što misli pod »onima koji su bez grijeha«, jesu li to oni koji su takvi od početka [svojega života], ili oni koji to postaju preobrazbom. Od onih koji bi bili takvi od početka svojega života ne može biti nijednoga; dok se za one koji su takvi nakon preobrazbe [srca] pokazuje da su malobrojni, a to su oni koji su takvi postali nakon što su iskazali svoju odanost spasonosnoj riječi. A nisu bili takvi kada su tu odanost iskazali. Jer, bez pomoći riječi, i to riječi savršenstva, nemoguće je da čovjek postane slobodan od grijeha.
Poglavlje 70
Zatim prigovara izjavi, kao da mi to zastupamo, da će »Bog moći sve učiniti«, ne uviđajući ni ovdje kako se te riječi shvaćaju, što je to »sve« što je u to uključeno, i kako se kaže da će Bog »moći«. No o tim stvarima sada nije nužno govoriti; jer premda se mogao s prividom razboritosti usprotiviti toj postavci, on to nije učinio. Možda nije razumio razloge koji bi se mogli uvjerljivo navesti protiv toga, ili ako ih je razumio, vidio je kakvi bi se odgovori mogli dati. Prema našemu shvaćanju, Bog može učiniti sve što mu je moguće učiniti a da ne prestane biti Bog, i dobar, i mudar. No Kelzo tvrdi, ne shvaćajući smisao izraza »Bog može sve«, »da On neće željeti učiniti ništa opako«, dopuštajući da On ima moć, ali ne i volju, počiniti zlo. Mi, naprotiv, tvrdimo da kao što ono što po naravi posjeduje svojstvo zaslađivanja drugih stvari vlastitom urođenom slatkoćom ne može proizvesti gorčinu protivno svojoj vlastitoj naravi, niti ono čija je narav proizvoditi svjetlost time što je svjetlost može prouzročiti tamu; tako ni Bog ne može počiniti opaka djela, jer je moć činjenja zla protivna njegovu božanstvu i njegovoj svemoći. Dok ako je bilo što među postojećim stvarima kadro počiniti opačinu zato što je po naravi sklono opačini, ono to čini zato što u svojoj naravi nema sposobnost da ne čini zlo.
Poglavlje 71
Zatim pretpostavlja ono što razboritiji vjernici ne prihvaćaju, ali što možda neki lišeni razbora smatraju istinitim, naime da »Bog, poput onih koje svladava sažaljenje, i sam bivajući svladan, ublažava patnje opakih iz samilosti prema njihovu jadikovanju, a odbacuje dobre, koji ne čine ništa takvo, što je vrhunac nepravde«. Po našemu sudu, Bog ne olakšava patnju nijednom opaku čovjeku koji se nije utekao krjeposnu životu, i ne odbacuje nikoga tko je već dobar, niti ublažava patnju bilo koga tko tuguje samo zato što jadikuje, niti se sažalijeva nad njim, da upotrijebimo riječ sažaljenje u njezinu uobičajenom značenju. Nego oni koji su sami sebi izrekli strogu osudu zbog svojih grijeha, i koji zbog toga nariču i oplakuju sebe kao izgubljene što se tiče njihova prijašnjeg vladanja, te su pokazali dostatnu promjenu, bivaju primljeni od Boga zbog svojega obraćenja, kao oni koji su prošli preobrazbu iz života velike opačine. Jer krjepost, nastanjujući se u dušama tih osoba i izgoneći zloću koja ih je prije posjedovala, stvara zaborav prošlosti. Pa čak i ako krjepost ne ostvari puni ulazak, no dogodi se znatan napredak u duši, i to je dovoljno, u onoj mjeri u kojoj napreduje, da istjera i uništi bujicu zloće, tako da ona gotovo prestaje ostajati u duši.
Poglavlje 72
Zatim, govoreći kao u liku učitelja našega nauka, izražava se ovako: »Mudraci odbacuju ono što govorimo, bivajući zavedeni u zabludu i uhvaćeni u zamku svojom mudrošću.« Na to odgovaramo da, budući da je mudrost poznavanje božanskih i ljudskih stvarnosti i njihovih uzroka, ili, kako je definirana riječju Božjom, »dah sile Božje i čist izljev slave Svemogućega; odsjev vječne svjetlosti, neokaljano zrcalo Božjega djelovanja i slika njegove dobrote«, nitko tko je doista mudar ne bi odbacio ono što govori kršćanin upoznat s načelima kršćanstva, niti bi bio zaveden u zabludu ili time uhvaćen u zamku. Jer prava mudrost ne zavodi, nego to čini neznanje, dok je od postojećih stvarnosti samo spoznaja trajna, kao i istina koja proizlazi iz mudrosti. No ako, protivno definiciji mudrosti, mudrim nazivate bilo koga tko mudruje sa sofističkim mišljenjima, odgovaramo da u skladu s onim što vi nazivate mudrošću takav odbacuje Božje riječi, bivajući zaveden i ulovljen u zamku prividnim sofizmima. A budući da po našemu nauku mudrost nije poznavanje zla, nego je poznavanje zla, tako reći, u onima koji drže lažna mišljenja i koji su njima prevareni, ja bih to stoga u takvih osoba nazvao radije neznanjem negoli mudrošću.
Poglavlje 73
Nakon toga on ponovno kleveće poslanika kršćanstva i iznosi o njemu da pripovijeda »smiješne stvari«, premda ne pokazuje niti jasno ističe koje su to stvari što ih naziva »smiješnima«. U svojim klevetama kaže da »nijedan mudar čovjek ne vjeruje evanđelju, bivajući odvraćen mnoštvom onih koji ga se drže«. Time postupa poput onoga koji bi rekao da zbog mnoštva neukih osoba koje se podlažu zakonima nijedan mudar čovjek ne bi iskazao poslušnost, primjerice, Solonu, ili Likurgu, ili Zaleuku, ili bilo kojem drugom zakonodavcu, a osobito ako pod mudrim čovjekom misli na onoga koji je mudar živeći u skladu s krjepošću. Jer, kao što su u pogledu tih neukih osoba zakonodavci, prema svojim zamislima o koristi, učinili da budu okruženi prikladnim vodstvom i zakonima, tako i Bog, donoseći zakone po Isusu Kristu za ljude u svim dijelovima svijeta, privodi k sebi čak i one koji nisu mudri na onaj način na koji je takve osobe moguće privesti boljemu životu. A Bog, dobro to znajući, kako smo već pokazali na prethodnim stranicama, kaže u Mojsijevim knjigama: »Oni su me na ljubomoru izazvali onim što nije Bog, razgnjevili me svojim ništavilima; a ja ću njih izazvati na ljubomoru onima koji nisu narod, razgnjevit ću ih bezumnim pukom.« Pavao je također, znajući to, rekao: »Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre«, nazivajući općenito mudrima sve one koji izgledaju kao da su napredovali u znanju, ali su pali u bezbožno mnogoboštvo, budući da »gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova«.
Poglavlje 74
On nadalje optužuje kršćanskoga učitelja da »traži nerazumne«. U odgovoru pitamo: Na koga misliš pod »nerazumnima«? Jer, točno govoreći, svaki je zao čovjek »nerazuman«. Ako dakle pod »nerazumnima« misliš na zle, nastojiš li ti, privlačeći ljude filozofiji, pridobiti zle ili krjeposne? No nemoguće je pridobiti krjeposne, jer su se oni već predali filozofiji. Zle, dakle, nastojiš pridobiti; no ako su zli, zar nisu »nerazumni«? A mnoge takve nastojiš privući filozofiji, pa stoga tražiš »nerazumne«. Ako pak ja tražim one koji se tako nazivaju »nerazumnima«, postupam poput dobrostiva liječnika, koji traži bolesne kako bi im pomogao i izliječio ih. Ako međutim pod »nerazumnima« misliš na osobe koje nisu bistre, nego na intelektualno niži stalež ljudi, odgovorit ću da nastojim i takve popraviti prema svojim najboljim mogućnostima, premda ne bih želio izgraditi kršćansku zajednicu od takve građe. Jer radije tražim one koji su bistriji i pronicaviji, jer su kadri shvatiti smisao teških izreka, kao i onih mjesta u Zakonu, proroštvima i evanđeljima koja su izrečena s nejasnoćom, a koja ste vi prezreli kao da ne sadrže ništa vrijedno pažnje, jer niste dokučili smisao koji sadrže, niti ste pokušali proniknuti u nakanu pisaca.
Poglavlje 75
No kako on poslije kaže da »učitelj kršćanstva postupa poput čovjeka koji obećava bolesnicima vratiti tjelesno zdravlje, ali ih sprečava da se posavjetuju s vještim liječnicima, pred kojima bi se razotkrilo njegovo neznanje«, upitat ćemo u odgovor: »Koji su to liječnici na koje misliš, od kojih mi odvraćamo neuke pojedince? Jer valjda ne pretpostavljaš da potičemo na prihvaćanje evanđelja one koji su posvećeni filozofiji, pa bi ove potonje smatrao liječnicima od kojih držimo podalje one koje pozivamo da dođu k riječi Božjoj.« On doista neće dati nikakav odgovor, jer ne može imenovati te liječnike; ili će pak biti prisiljen uteći se onima među njima koji su neuki, i koji se od vlastite volje ropski podlažu štovanju mnogih bogova, i bilo kojim drugim mišljenjima što ih zastupaju neuki pojedinci. U oba će se slučaja dakle pokazati da je bez ikakve svrhe upotrijebio u svojemu dokazivanju poredbu o »onome koji drži druge podalje od vještih liječnika«. No ako, da bismo sačuvali od Epikurove filozofije i od onih koje se po njegovu sustavu smatra liječnicima, one koji su njima zavedeni, zašto ne bismo postupali najrazboritije držeći takve podalje od opasne bolesti koju uzrokuju Kelzovi liječnici, naime one koja vodi do uništenja providnosti i uvođenja užitka kao dobra? No neka se i dopusti da mi odvraćamo one koje potičemo da postanu naši učenici od drugih filozofa liječnika, od peripatetika, na primjer, koji niječu postojanje providnosti i odnos Božanstva prema čovjeku; zašto ne bismo pobožno odgajali i liječili one koji su tako potaknuti, uvjeravajući ih da se posvete Bogu svega, te oslobodili one koji nam iskazuju poslušnost od teških rana što su ih zadale riječi onih koje se smatra filozofima? Štoviše, neka se također prizna da se odvraćamo od liječnika iz stoičke sljedbe, koji uvode propadljiva boga i tvrde da se njegova bit sastoji od tijela, koje se može mijenjati i preinačivati u svim svojim dijelovima, te koji također zastupaju da će sve jednoga dana propasti i da će samo Bog preostati; zašto ne bismo čak i tako oslobodili naše sljedbenike od zala i doveli ih pobožnim dokazima do toga da se posvete Stvoritelju i dive Ocu kršćanskoga poretka, koji je tako uredio da se pouka najdobrostivije vrste, prikladna za obraćenje duša, razdijeli po svemu ljudskom rodu? Štoviše, ako bismo izliječili one koji su pali u ludost vjerovanja u seobu duša po učenju liječnika, koji hoće da se razumska narav spušta katkad u sve vrste nerazumnih životinja, a katkad u ono stanje postojanja koje se ne može služiti maštom, zašto ne bismo popravili duše naših sljedbenika pomoću nauka koji ne uči da se u opakih umjesto kazne proizvodi stanje neosjetljivosti ili nerazumnosti, nego pokazuje da su napori i kazne koje Bog nanosi opakima svojevrsni lijekovi koji vode k obraćenju? Jer oni koji su razumni kršćani, imajući to pred očima, postupaju s onima priprosta uma kao što roditelji postupaju s vrlo malom djecom. Ne obraćamo se dakle mladima i priprostim seljacima govoreći im: »Bježite od liječnika.« Niti kažemo: »Pazite da nitko od vas ne prione uz znanje«; niti tvrdimo da je »znanje zlo«; niti smo toliko ludi da kažemo kako »znanje čini da ljudi izgube zdrav razum«. Ne bismo čak rekli ni da je itko ikada propao po mudrosti; i premda pružamo pouku, nikada ne kažemo: »Pazite na mene«, nego: »Pazite na Boga svega i na Isusa, djelitelja pouke o Njemu.« I nitko od nas nije toliki hvalisavac da bi rekao ono što je Kelzo stavio u usta jednome od naših učitelja pred njegovim znancima: »Ja ću vas sam spasiti.« Pogledajte ovdje laži koje izriče protiv nas! Povrh toga, mi ne tvrdimo da »pravi liječnici uništavaju one koje obećavaju izliječiti«.
Poglavlje 76
Zatim iznosi i drugu usporedbu na našu štetu govoreći da »naš učitelj postupa poput pijana čovjeka koji, ušavši među pijanice, optužuje trijezne da su pijani«. No neka pokaže, recimo iz Pavlovih spisa, da se Isusov apostol odao pijanstvu i da njegove riječi nisu bile riječi trijeznosti; ili iz Ivanovih spisa, da njegove misli ne odišu duhom umjerenosti i slobode od opijenosti zlom. Nitko, dakle, tko je zdrave pameti i tko naučava kršćanski nauk, ne opija se vinom; Celz pak izriče te klevete protiv nas u duhu koji nipošto ne priliči filozofu. Nadalje, neka Celz kaže tko su te »trijezne« osobe koje poslanici kršćanstva optužuju. Jer po našem su sudu opijeni svi koji se beživotnim predmetima obraćaju kao Bogu. I zašto kažem »opijeni«? »Umnobolni« bi bila prikladnija riječ za one koji hrle u hramove i klanjaju se kipovima ili životinjama kao božanstvima. A nisu ništa manje umnobolni ni oni koji misle da kipovi, što su ih načinili bezvrijedni, a katkad i najopakiji ljudi, iskazuju bilo kakvu čast istinskim božanstvima.
Poglavlje 77
Zatim uspoređuje našega učitelja s čovjekom koji boluje od očne bolesti, a njegove učenike s onima koji boluju od iste bolesti, pa veli da »takav čovjek među onima koji boluju od očne bolesti optužuje one oštra vida da su slijepi«. Tko su dakle, upitali bismo, o Grci, oni koji po našemu sudu ne vide, ako ne oni koji nisu kadri uzdići pogled s neizmjerne veličine svijeta i onoga što je u njemu, te s ljepote stvorenih stvari, i uvidjeti da se trebaju klanjati, diviti i iskazivati štovanje samo Onomu koji je sve to stvorio, te da ne priliči sa štovanjem postupati prema bilo čemu što je čovjek smislio i namijenio na čast Bogu, bilo to bez usmjerenosti na Stvoritelja ili s njome? Jer uspoređivati s tom neizmjernom uzvišenošću, koja nadilazi svako stvoreno biće, ono što se s njome ne smije uspoređivati, djelo je onih kojima je razum pomračen. Ne kažemo dakle da oni oštra vida boluju od očne bolesti ili sljepoće; nego tvrdimo da su oni koji se u neznanju o Bogu predaju hramovima, kipovima i takozvanim svetim razdobljima, zaslijepljeni u svojemu umu, napose kada povrh svojega bezboštva žive i u razvratnosti, uopće ne mareći za bilo kakvo časno djelo, nego čineći sve što je sramotno.
Poglavlje 78
Nakon što je protiv nas iznio tako teške optužbe, želi ostaviti dojam da, premda ima navesti i druge, preko njih prelazi šutke. Njegove riječi glase ovako: »Ove optužbe imam iznijeti protiv njih, i druge slične naravi, da ih ne nabrajam pojedinačno; i tvrdim da su u zabludi te da drsko postupaju prema Bogu, kako bi ispraznim nadama zaveli opake ljude i nagovorili ih da prezru bolje stvari, govoreći da će im biti bolje ako se od njih suzdrže.« Kao odgovor na to moglo bi se reći da, sudeći po snazi koja se očituje u onima koji se obraćaju na kršćanstvo, evanđelju uopće ne bivaju pridobiveni »opaki«, nego jednostavniji stalež ljudi, oni koje bi mnogi nazvali »neukima«. Jer takvi pojedinci, iz straha od zaprijećenih kazni, koji ih potiče i opominje da se suzdrže od djela za kojima slijede kazne, nastoje se predati kršćanskoj vjeri, bivajući pod tolikim utjecajem snage riječi da zbog straha od onoga što se u riječi naziva »vječnim kaznama« preziru sva mučenja što ih protiv njih smišljaju ljudi, pa i samu smrt s bezbrojnim drugim zlima, za što nijedan mudar čovjek ne bi rekao da je čin ljudi opaka uma. Kako bi čovjek opaka uma mogao vršiti umjerenost i trijeznost, ili dobrohotnost i darežljivost? Štoviše, takav ne može osjećati ni strah Božji, s obzirom na koji, jer je koristan mnogima, evanđelje potiče one koji još nisu kadri izabrati ono što valja izabrati radi njega samoga, da ga izaberu kao najveće dobro i dobro iznad svakoga obećanja; jer se to načelo ne može usaditi u onoga tko radije živi u zloći.
Poglavlje 79
Ako bi pak u ovim stvarima tko pomislio da je praznovjerje, a ne zloća, ono što se očituje u mnoštvu onih koji vjeruju riječi, te ako bi optužio naš nauk da ljude čini praznovjernima, odgovorit ćemo mu govoreći da, kao što je stanovit zakonodavac odgovorio na pitanje onoga koji ga je upitao je li svojim građanima dao najbolje zakone, rekavši da im nije dao apsolutno najbolje, nego najbolje što su bili kadri primiti; tako bi Otac kršćanskoga nauka mogao reći: Dao sam najbolje zakone i pouku za popravak ćudoređa za koje je mnoštvo bilo sposobno, ne prijeteći grješnicima izmišljenim mukama i kaznama, nego onima koje su stvarne i nužne za popravak onih koji se opiru, premda oni uopće ne razumiju nakanu onoga koji kaznu izvršava, niti učinak tih muka. Jer nauk o kazni ujedno donosi korist, u skladu je s istinom i s razlogom je izrečen u skrovitim izrazima. Nadalje, budući da poslanici kršćanstva ponajvećma ne pridobivaju opake, mi niti ne vrijeđamo Boga. Jer o Njemu govorimo i ono što je istinito i ono što se mnoštvu čini jasnim, premda njima ne tako jasno kao onoj nekolicini koja istine evanđelja istražuje na filozofski način.
Poglavlje 80
Budući pak da Celz tvrdi kako »kršćane pridobivamo ispraznim nadama«, ovako mu odgovaramo kada prigovara našemu nauku o blaženom životu i zajedništvu s Bogom: »Što se tebe tiče, dobri čovječe, ispraznim su nadama pridobiveni i oni koji su prihvatili nauk Pitagore i Platona o duši, da je njezina narav uspinjati se do nebeskoga svoda i u nadnebeskom prostoru promatrati prizore koje vide blaženi gledatelji na visinama. Prema tebi, o Kelze, ispraznim su nadama pridobiveni i oni koji su prihvatili nauk o trajanju duše [nakon smrti] te provode život po kojemu postaju heroji i prebivaju s bogovima. Vjerojatno bi Celz rekao da su ispraznim nadama pridobiveni i oni koji su uvjereni da duša dolazi [u tijelo] izvana i da će biti izbavljena od vlasti smrti. Neka onda stupi u raspravu, ne skrivajući više sljedbu kojoj pripada, nego priznajući da je epikurovac, pa neka se suoči s dokazima, koji se nipošto lakomisleno ne iznose među Grcima i barbarima, o besmrtnosti duše, ili o njezinu trajanju [nakon smrti], ili o besmrtnosti mislećega načela; i neka dokaže da su to riječi koje ispraznim nadama obmanjuju one koji im daju svoj pristanak; a da su pristaše njegova filozofskog sustava čisti od ispraznih nada te da oni doista vode nadama u dobro, ili, što je više u skladu s njegovim mišljenjem, ne rađaju nikakvom nadom zbog trenutnoga i potpunoga uništenja duše [nakon smrti]. Osim ako možda Celz i epikurovci ne zaniječu da gaje ispraznu nadu glede svoje svrhe, užitka, koji je po njima vrhovno dobro, a koji se sastoji u trajnom zdravlju tijela i nadi u to koju njeguje Epikur.«
Poglavlje 81
I nemojte pretpostavljati da se ne slaže s kršćanskom religijom to što sam protiv Kelza prihvatio mišljenja onih filozofa koji su raspravljali o besmrtnosti ili daljnjem trajanju duše; jer imajući s njima neka zajednička stajališta, lakše ćemo utvrditi naš stav da će budući blaženi život pripasti samo onima koji su prihvatili religiju po Isusu i onu pobožnost prema Stvoritelju svega koja je čista i iskrena te nepomiješana s bilo kojom stvorenom stvari. I neka onaj tko želi pokaže koje to »bolje stvari« nagovaramo ljude da prezru, i neka usporedi blaženi svršetak s Bogom u Kristu, to jest Riječi, Mudrosti i svakoj kreposti, koji će po našemu shvaćanju, po Božjemu daru, biti podijeljen onima koji su živjeli čistim i besprijekornim životom te osjećali jedinstvenu i nepodijeljenu ljubav prema Bogu svega, s onim svršetkom koji ima uslijediti prema nauku svake pojedine filozofske sljedbe, bilo grčke bilo barbarske, ili prema ispovijedanjima vjerskih otajstava; i neka dokaže da je svršetak koji naviješta bilo tko od ostalih uzvišeniji od onoga koji mi obećavamo, te stoga da je onaj istinit, a naš nedostojan Božjega dara i onih koji su proživjeli dobar život; ili neka dokaže da te riječi nije izrekao božanski Duh, koji je ispunjao duše svetih proroka. I neka onaj tko želi pokaže da su one riječi za koje svi ljudi priznaju da su ljudske, uzvišenije od onih za koje je dokazano da su božanske i nadahnuto izrečene. I koje su to »bolje« stvari za koje one koji ih prihvaćaju poučavamo da bi se od njih bilo bolje uzdržati? Jer ako nije prepotentno tako reći, samo po sebi je bjelodano da se ne može zanijekati kako nema ničega boljeg nego povjeriti se Bogu svega i predati se nauku koji nas uzdiže iznad svih stvorenih stvari i privodi nas, po oživljenoj i živoj Riječi, koja je ujedno živa Mudrost i Sin Božji, k Bogu koji je nad svime. Budući pak da se treća knjiga naših odgovora na Kelzovu raspravu protegla na dostatnu dužinu, ovdje ćemo privesti kraju svoja sadašnja razmatranja, a u onome što slijedi osvrnut ćemo se na ono što je Celz potom napisao.