Kelzo tvrdi da su kršćani posudili svoj nauk od Platona, no Origen pokazuje bitnu razliku između ljudske filozofije i djelotvorne snage riječi Božje.
1. poglavlje
Počinjući ovu našu šestu knjigu, želimo u njoj, poštovani moj Ambrozije, odgovoriti na one optužbe koje Kelzo iznosi protiv kršćana, ne na one prigovore, kako bi se moglo pomisliti, koje je preuzeo od pisaca o filozofiji. On je naime naveo popriličan broj odlomaka, ponajviše iz Platona, i stavio ih uz bok onim izjavama Svetoga pisma koje mogu ostaviti dojam čak i na razuman um, dodajući tvrdnju da su »te stvari mnogo bolje izrečene među Grcima negoli u Pismima, i to na način koji je lišen svakoga pretjerivanja i obećanja od strane Boga ili Sina Božjega«. Mi pak tvrdimo da ako je cilj poslanika istine donijeti korist što većem mogućem broju ljudi i, koliko god mogu, privući na njezinu stranu, po svojoj ljubavi prema ljudima, svakoga bez iznimke, kako razumnoga tako i jednostavnoga, ne samo Grke nego i barbare, a doista je veliko čovjekoljublje koje bi uspjelo obratiti priprosta i neuka čovjeka, očito je da moraju prihvatiti način govora prikladan da svima čini dobro i da pridobije ljude svake vrste. Oni pak koji se odvraćaju od neukih kao od običnih robova, nesposobnih razumjeti tečne periode dotjerana i logična govora, te posvećuju svoju pažnju isključivo onima koji su odrasli u književnim bavljenjima, zatvaraju svoje poimanje općega dobra unutar vrlo uskih i tjesnih granica.
2. poglavlje
Ove sam primjedbe iznio kao odgovor na optužbe koje Kelzo i drugi upućuju protiv jednostavnosti jezika Pisma, koji kao da pada u sjenu pred sjajem dotjerana govora. Naši su se naime proroci, i sam Isus, i njegovi apostoli, brinuli da usvoje način obraćanja koji neće samo prenositi istinu, nego će biti prikladan i da pridobije mnoštvo, sve dok se svaki pojedinac, privučen i vođen naprijed, ne uzdigne koliko god može prema razumijevanju onih otajstava sadržanih u tim naizgled jednostavnim riječima. Jer, ako se smijem tako izraziti, malo je onih kojima je koristio, ako im je uopće koristio, lijep i uglađen stil Platona i onih koji su pisali poput njega; dok su, naprotiv, mnogi primili korist od onih koji su pisali i poučavali na jednostavan i praktičan način, imajući u vidu potrebe mnoštva. Lako je doista primijetiti da se Platon nalazi samo u rukama onih koji se smatraju književnicima; dok Epiktetu dive ljudi običnih sposobnosti, koji žele postići korist i koji uviđaju poboljšanje koje se može crpsti iz njegovih spisa. Ove primjedbe ne iznosimo kako bismo umanjili Platona, jer je i njega veliki svijet ljudi našao korisnim, nego kako bismo istaknuli nakanu onih koji su rekli: »I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage, da se vaša vjera ne bi temeljila na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj«. Riječ Božja naime proglašava da propovijedanje, premda samo po sebi istinito i najdostojnije vjerovanja, nije dostatno da dopre do ljudskoga srca ako govorniku od Boga ne bude udijeljena određena snaga i ako se na njegovim riječima ne pojavi milost; a to se u onima koji djelotvorno govore zbiva samo božanskim djelovanjem. Prorok veli u šezdeset i sedmom psalmu da će »Gospodin dati riječ s velikom snagom onima koji navješćuju«. Ako bi se dakle u pogledu određenih točaka i dopustilo da se isti nauci nalaze među Grcima kao i u našim Pismima, oni ipak ne posjeduju istu snagu privlačenja i usmjeravanja ljudskih duša da ih slijede. I stoga su Isusovi učenici, ljudi neuki što se tiče grčke filozofije, ipak prošli mnoge krajeve svijeta, ostavljajući dojam, po želji Logosa, na svakoga od svojih slušatelja prema njegovim zaslugama, tako da su oni primali moralno poboljšanje razmjerno sklonosti svoje volje da prihvate ono što je dobro.
3. poglavlje
Neka dakle drevni mudraci obznanjuju svoje izreke onima koji su ih kadri razumjeti. Pretpostavimo, primjerice, da Platon, sin Aristonov, u jednoj od svojih poslanica raspravlja o »vrhovnome dobru« te da kaže: »Vrhovno se dobro nikako ne može opisati riječima, nego nastaje dugotrajnim druženjem te iznenada plane u duši kao svjetlost, kao od vatre što je iskočila«. Mi onda, čuvši te riječi, priznajemo da su dobro rečene, jer Bog je ljudima objavio ove kao i sve druge uzvišene izraze. I upravo iz toga razloga tvrdimo da oni koji su imali ispravne predodžbe o Bogu, ali mu nisu iskazali štovanje u skladu s istinom, podliježu kaznama koje padaju na grešnike. O takvima naime Pavao izričitim riječima veli: »Očituje se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je, Bog im je to očitovao. Uistinu, njegova nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po djelima, od postanka svijeta jasno se opažaju, tako da nemaju isprike. Jer premda su upoznali Boga, nisu ga proslavili kao Boga niti mu zahvalili, nego su postali isprazni u svojim mislima i pomračilo se nerazumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, postali su ludi i zamijenili slavu neraspadljivoga Boga likom napravljenim na sliku raspadljiva čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova«. Istinu dakle u nepravednosti uistinu drže, kako svjedoče naša Pisma, oni koji smatraju da se »vrhovno dobro ne može opisati riječima«, ali tvrde da se »nakon dugoga običaja i prisna druženja svjetlost iznenada pali u duši, kao vatrom što plane, te se odsada sama hrani«.
4. poglavlje
Unatoč tome, oni koji su na ovaj način pisali o »vrhovnome dobru« sići će u Pirej i uputiti molitvu Artemidi kao da je Bog, te će s odobravanjem promatrati svečani zbor neukih ljudi; i nakon što izreknu filozofska zapažanja tolike dubine o duši, opisujući njezin prijelaz u sretniji svijet nakon krjeposna života, oni napuštaju te uzvišene teme koje im je Bog objavio, prihvaćaju niske i bezvrijedne misli te prinose pijetla Asklepiju! I premda im je bilo omogućeno oblikovati predodžbe i o Božjim »nevidljivim svojstvima« i o »arhetipskim oblicima« stvari od postanka svijeta i po promatranju osjetilnih stvari, iz kojih se uzdižu do onih predmeta koje shvaća samo razum, i premda su imali nimalo beznačajne uvide u njegovu »vječnu moć i božanstvo«, ipak su »postali isprazni u svojim mislima«, a njihovo je »nerazumno srce« bilo obavijeno tamom i neznanjem u pogledu istinskoga štovanja Boga. Štoviše, možemo vidjeti one koji se silno ponose svojom mudrošću i teologijom kako štuju lik raspadljiva čovjeka, u čast njemu, kako kažu, a ponekad se čak, s Egipćanima, spuštaju do štovanja ptica, četveronožaca i gmazova! I premda bi se za neke moglo činiti da su se izdigli iznad takvih postupaka, ipak će se otkriti da su istinu Božju zamijenili lažju te da štuju i služe »stvorenju više nego Stvoritelju«. Budući da dakle mudri i učeni među Grcima čine pogreške u službi koju iskazuju Bogu, Bog »ludo svijeta izabra da posrami mudre, i slabo svijeta izabra Bog da posrami jake, i neplemenito svijeta i prezreno izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest«; i to uistinu »da se nijedno tijelo ne bi hvalilo pred Bogom«. Naši pak mudraci, Mojsije, najstariji od svih njih, i proroci koji su ga slijedili, znajući da se vrhovno dobro nikako ne može opisati riječima, prvi su napisali da se Bog, budući da se očituje onima koji su toga dostojni i koji su osposobljeni promatrati ga, ukazao Abrahamu, Izaku ili Jakovu. A tko je bio onaj koji se ukazao, i kakva obličja, i na koji način, te kojemu je od smrtnih bića bio nalik, prepustili su na istraživanje onima koji mogu pokazati da su slični onim osobama kojima se Bog očitovao: jer njega nisu vidjeli tjelesnim očima, nego čistim srcem. Jer, po izjavi našega Isusa: »Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati«.
5. poglavlje
A da se svjetlost iznenada pali u duši, kao od ognja što iskače, činjenica je odavna poznata našim Pismima, kao kad je prorok rekao: »Upalite sebi svjetlost spoznaje.« Ivan također, koji je živio poslije njega, reče: »Ono što postade u Logosu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima«, a to »svjetlo istinsko prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet« (to jest na istinski svijet, koji se spoznaje umom), te ga čini svjetlom svijeta: »Jer to svjetlo zasvijetli u našim srcima da donese svjetlost slavnoga evanđelja Božjega na licu Krista Isusa.« I stoga se onaj pradavni prorok, koji je prorokovao mnogo naraštaja prije Kirove vladavine (jer bješe od njega stariji više od četrnaest naraštaja), izrazio ovim riječima: »Gospodin je moje svjetlo i moje spasenje: koga da se bojim?« i: »Tvoja je riječ svjetiljka mojoj nozi i svjetlo mojoj stazi«, i opet: »Obasjalo nas je svjetlo lica tvojega, Gospodine«, i: »U tvojemu svjetlu svjetlost vidimo.« A Logos, potičući nas da dođemo k toj svjetlosti, govori u proroka Izaije: »Prosvijetli se, prosvijetli se, Jeruzaleme, jer dođe tvoja svjetlost i slava je Gospodnja nad tobom zasjala.« Isti prorok, pretkazujući dolazak Isusov, koji je imao odvratiti ljude od štovanja idola, kipova i zloduha, veli: »Onima koji su sjedili u zemlji i sjeni smrti svjetlost je zasjala«, i opet: »Narod koji je sjedio u tami vidje svjetlost veliku.« Promotrite sada razliku između krasnih Platonovih izričaja o »vrhovnom dobru« i izjava naših proroka o »svjetlosti« blaženih, te uočite da istina, kako se o tom predmetu nalazi u Platona, nipošto nije pomogla njegovim čitateljima da prispiju k čistomu štovanju Boga, pa čak ni njemu samomu, koji je mogao tako uzvišeno mudrovati o »vrhovnom dobru«, dok je jednostavan jezik svetih Pisama doveo do toga da su se njihovi iskreni čitatelji ispunili božanskim Duhom; i ta se svjetlost hrani u njima uljem za koje se u jednoj prispodobi kaže da je sačuvalo svjetlost svjetiljaka pet mudrih djevica.
Poglavlje 6
Budući pak da Kelzo navodi iz jedne Platonove poslanice još jednu tvrdnju ovoga smisla: »Ako bi se meni učinilo da se te stvari mogu prikladno protumačiti mnoštvu u pismu i usmenom govoru, koje bih plemenitije pregnuće u životu mogao slijediti nego napisati ono što bi ljudima donijelo toliku korist i povesti narav svih ljudi naprijed k svjetlu?«, razmotrimo ukratko tu točku, naime je li Platon poznavao neka dublja učenja od onih sadržanih u njegovim spisima, ili božanskija od onih koja je ostavio za sobom, prepuštajući svakomu da to istraži prema svojoj sposobnosti, dok mi pokazujemo da su naši proroci znali za veće stvari od ičega u Pismima, ali ih nisu povjerili peru. Ezekiel je, na primjer, primio svitak, ispisan iznutra i izvana, u kojem su bile »tužaljke«, »pjesme« i »prijetnje«, ali je na zapovijed Logosa progutao knjigu kako njezin sadržaj ne bi bio zapisan i tako obznanjen nedostojnima. Zabilježeno je da je i Ivan vidio i učinio sličnu stvar. Što više, Pavao je čak čuo »neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno izustiti«. A za Isusa, koji bijaše veći od svih njih, pripovijeda se da je nasamo, a osobito u svetim povlačenjima, razgovarao sa svojim učenicima o evanđelju Božjem, ali riječi koje je izgovorio nisu sačuvane jer se evanđelistima činilo da se ne mogu dostojno prenijeti mnoštvu ni pismom ni riječju. I kada ne bi bilo zamorno ponavljati istinu o tim dičnim muževima, rekao bih da su oni bolje od Platona vidjeli (po razumu koji su primili milošću Božjom) što treba staviti na pismo i kako to treba učiniti, a što se nikako ne smije napisati za mnoštvo, te što treba izraziti riječima, a što se ne smije tako prenijeti. I još jednom, Ivan, poučavajući nas razlici između onoga što treba napisati i onoga što ne treba, izjavljuje da je čuo sedam gromova koji su ga poučavali o određenim stvarima i zabranili mu zapisati njihove riječi.
Poglavlje 7
Mogla bi se također u spisima Mojsija i proroka, koji su stariji ne samo od Platona nego i od Homera i od samoga izuma pisma među Grcima, naći mjesta dostojna milosti Božje koja im je udijeljena, ispunjena uzvišenim mislima koje su izrekli, ali ne zato što su nesavršeno razumjeli Platona, kako to Kelzo zamišlja. Jer kako je bilo moguće da čuju onoga koji se još nije bio ni rodio? A ako bi tko primijenio Kelzove riječi na Isusove apostole, koji su bili mlađi od Platona, recite nije li već na prvi pogled nevjerojatna tvrdnja da bi Pavao izrađivač šatora, Petar ribar i Ivan koji je ostavio očeve mreže, pogrešno razumjevši Platonov jezik u njegovim Poslanicama, govorili o Bogu onako kako su govorili? No budući da Kelzo sada, nakon što je od nas često zahtijevao neposredan pristanak na svoje poglede, kao da brblja nešto novo povrh onoga što je već iznio, samo ponavlja samoga sebe, dostatno je ono što smo rekli u odgovor. Međutim, kako on donosi još jedan navod iz Platona u kojem tvrdi da služenje načinom pitanja i odgovora osvjetljuje misli onih koji filozofiraju poput njega, pokažimo iz svetih Pisama da i riječ Božja potiče na bavljenje dijalektikom: Salomon, na primjer, na jednom mjestu izjavljuje da »nauk koji se ne ispituje zastranjuje«, a Isus sin Sirahov, koji nam je ostavio spis zvan »Mudrost«, na drugom mjestu veli da je »znanje nerazumna čovjeka poput riječi koje ne podnose preispitivanje«. Naši su načini raspravljanja ipak blagoga reda, jer smo naučili da onaj tko predstoji naviještanju riječi mora biti kadar uvjeriti protivnike. No ako neki ostaju lijeni te se ne vježbaju u tome da prionu uz čitanje riječi i da »istražuju Pisma« te, prema Isusovoj zapovijedi, ispituju smisao svetih spisa, moleći Boga o njima i neprestano »kucajući« na ono što u njima može biti zatvoreno, Pismo se zbog toga ne smije smatrati lišenim mudrosti.
Poglavlje 8
Zatim, poslije drugih platoničkih izjava koje dokazuju da malo tko može spoznati »dobro«, on dodaje: »Budući da se mnoštvo, nadimajući se prezirom prema drugima koji je daleko od pravednoga, i ispunjajući se ispraznim i uzvišenim nadama, razmeće da su, zato što su prispjeli k spoznaji nekih časnih nauka, određene stvari istinite.« »Ipak, premda je Platon to prorekao, on ipak ne priča čudesa niti zatvara usta onima koji ga žele pitati o njegovim obećanjima; niti im zapovijeda da odmah dođu i povjeruju kako postoji Bog određene vrste i da on ima sina određene naravi, koji je sišao na zemlju i razgovarao sa mnom.« Na to imamo reći da je u pogledu Platona, čini mi se, Aristandar ispripovijedao kako on nije bio sin Aristonov, nego sablasti koja je prišla Amfiktioni u liku Apolona. I nekolicina drugih Platonovih sljedbenika iznijela je istu tvrdnju u životopisima svojega učitelja. Što tek reći o Pitagori, koji pripovijeda najveće moguće mnoštvo čudesa, koji je na općem saboru Grka pokazao svoje bjelokosno bedro i tvrdio da prepoznaje štit što ga je nosio kad je bio Euforb, te za koga se veli da se u jednom danu pojavio u dva različita grada! Štoviše, onaj tko bude tvrdio da ono što se pripovijeda o Platonu i Sokratu spada u čudesno, navest će priču o labudu koji je preporučen Sokratu dok je spavao, i o tome kako je učitelj rekao susrevši mladića: »To je, dakle, bio onaj labud!« Pa i treće oko za koje je Platon vidio da ga posjeduje, ubrojit će među znamenja. Ali povoda za klevetničke optužbe nikada neće nedostajati onima zlonamjernima koji žele zlo govoriti o onome što se dogodilo onima koji su uzdignuti iznad mnoštva. Takvi će se rugati čak i Sokratovu demonu kao izmišljotini. Mi, dakle, ne pripovijedamo čudesa kad iznosimo povijest Isusovu, niti su njegovi vjerodostojni učenici zabilježili takve priče o njemu; dok ovaj Kelzo, koji se razmeće sveznanjem i navodi mnoge Platonove izreke, čini mi se hotimično šuti o govoru koji se tiče Sina Božjega u Platonovoj Poslanici Hermiji i Korisku. Platonove riječi glase ovako: »I prizivajući za svjedoka Boga svega, vladara i sadašnjih i budućih stvari, oca i gospodara kako vladara tako i uzroka, kojega ćemo svi jasno spoznati ako doista budemo filozofi, onoliko koliko je moguće sretnim ljudskim bićima dosegnuti takvu spoznaju.«
Poglavlje 9
Kelzo navodi još jednu Platonovu izreku ovoga smisla: »Palo mi je na pamet ponovno govoriti o tim stvarima opširnije, jer bih se o njima mogao izraziti jasnije nego što sam već učinio: naime, postoji određeni ›stvarni‹ uzrok koji stoji na putu onomu tko se odvažio, makar i u maloj mjeri, pisati o takvim temama; i kako sam to često spominjao u prijašnjim prigodama, čini mi se da to treba iznijeti i sada. U svakom od postojećih bića, koja su nužno uključena u stjecanje spoznaje, nalaze se tri sastavnice; sama spoznaja jest četvrta; a kao peto treba postaviti ono što se može spoznati i što je istinito. Od njih, prvo je ›ime‹; drugo je ›riječ‹; treće je ›slika‹; četvrto je ›spoznaja‹.« Prema toj podjeli, Ivan se uvodi prije Isusa kao glas onoga koji viče u pustinji, kako bi odgovarao Platonovu »imenu«; a drugi poslije Ivana, na koga ovaj upućuje, jest Isus, s kime se slaže izjava: »Riječ tijelom postade«, i to odgovara Platonovoj »riječi«. Platon treće naziva »slikom«; no mi, koji izraz »slika« primjenjujemo na nešto drugo, rekli bismo točnije da je biljeg rana utisnut u dušu po riječi zapravo Krist koji je u svakome od nas, a taj je biljeg utisnut po Kristu Riječi. A odgovara li Krist, mudrost koja je u onima među nama koji su savršeni, »četvrtoj« sastavnici, spoznaji, saznat će onaj tko ima sposobnost to dokučiti.
Poglavlje 10
On zatim nastavlja: »Vidite kako Platon, premda tvrdi da se vrhovno dobro ne može opisati riječima, ipak, kako bi izbjegao dojam da uzmiče na neoboriv položaj, dodaje razlog kao objašnjenje te poteškoće, jer bi se možda čak i ›ništa‹ moglo riječima objasniti.« No budući da Kelzo to navodi kako bi dokazao da ne bismo smjeli tek jednostavno pristati, nego pružiti razlog za svoje vjerovanje, navest ćemo i Pavlove riječi gdje kaže, koreći lakovjerna čovjeka: »osim ako niste uzalud povjerovali.« Zbog svojega običaja ponavljanja, Kelzo nas, koliko god može, prisiljava na opetovanje istoga, ponavljajući nakon navedenih hvalisavih riječi da »Platon nije kriv za hvalisanje i laž, izjavljujući da je došao do nekoga novog otkrića ili da je sišao s neba kako bi ga navijestio, nego priznaje odakle te izjave potječu.« Ako bi tko želio odgovoriti Kelzu, mogao bi na takve tvrdnje uzvratiti da je i Platon kriv za hvalisanje kad u Timeju stavlja sljedeće riječi u Zeusova usta: »Bogovi bogova, kojima sam tvorac i otac«, i tako dalje. I ako tko bude branio takav govor zbog smisla koji se krije pod imenom Zeusa koji tako govori u Platonovu dijalogu, zašto onaj tko istražuje smisao riječi Sina Božjega, ili riječi Stvoritelja u prorocima, ne bi izrazio dublji smisao od bilo kojega sadržanog u Zeusovim riječima u Timeju? Jer obilježje božanstva jest naviještanje budućih događaja, koji nisu prorečeni ljudskom snagom, nego je ishodom dokazano da potječu od božanskoga Duha u onome koji je objavu izrekao. U skladu s time, mi ne kažemo svakomu od svojih slušatelja: »Vjeruj ponajprije da je onaj koga ti predstavljam Sin Božji«, nego pred svakoga stavljamo evanđelje onako kako ga njegov značaj i raspoloženje čine prikladnim primiti ga, jer smo naučili spoznavati »kako nam valja svakomu odgovoriti«. I ima nekih koji nisu kadri primiti ništa više od poticaja na vjeru, pa se njima obraćamo samo time; dok drugima opet pristupamo, koliko je god moguće, putem dokazivanja, uz pomoć pitanja i odgovora. Niti uopće govorimo, kako to Kelzo podrugljivo tvrdi: »Vjeruj da je onaj koga ti predstavljam Sin Božji, premda je bio sramotno svezan, i nečasno kažnjen, i sasvim nedavno najpogrdnije zlostavljan pred očima svih ljudi«, niti dodajemo: »Vjeruj to još i više upravo zbog toga.« Jer naše je nastojanje iznijeti o svakoj pojedinoj točki još brojnije razloge od onih koje smo naveli na prethodnim stranicama.
Poglavlje 11
Poslije toga Kelzo nastavlja: »Ako ovi (misleći na kršćane) ističu ovu osobu, a drugi opet drugoga pojedinca kao Krista, dok je zajednički i spremni poklič svih stranaka: ›Vjeruj ako se želiš spasiti, ili pak odlazi‹, što će činiti oni koji iskreno traže svoje spasenje? Hoće li baciti kocku kako bi pogodili kamo se skloniti i komu se pridružiti?« Na taj ćemo prigovor odgovoriti na sljedeći način, kako nas na to goni sama bjelodanost stvari. Da je zabilježeno kako se u ljudskome životu pojavilo više pojedinaca kao sinova Božjih na način na koji se pojavio Isus, i da je svaki od njih privukao k sebi skupinu pristaša, tako da bi zbog sličnosti ispovijedanja svakoga pojedinca da je Sin Božji onaj o komu su njegovi sljedbenici svjedočili u tom smislu bio predmet spora, bilo bi razloga za njegovu tvrdnju: »Ako ovi ističu ovu osobu, a drugi opet drugoga pojedinca, dok je zajednički i spremni poklič svih stranaka: ›Vjeruj ako se želiš spasiti, ili pak odlazi‹«, i tako dalje; dok je svemu svijetu proglašeno da je Isus Krist jedini Sin Božji koji je pohodio ljudski rod: jer oni koji su, poput Kelza, smatrali da su Isusova djela bila niz privida, pa su iz toga razloga htjeli činiti djela iste vrste kako bi i oni stekli sličnu vlast nad ljudskim umovima, raskrinkani su kao čista ništavila. Takvi bijahu Šimun Čarobnjak iz Samarije i Dositej, koji bješe rodom iz istoga mjesta; budući da je prvi razglasio kako je on sila Božja koja se zove velika, a drugi da je on Sin Božji. No šimunovaca nema nigdje po svijetu; pa ipak, kako bi pridobio mnoge sljedbenike, Šimun je svoje učenike oslobodio od smrtne pogibelji, koju su kršćani poučeni pretpostaviti svemu drugome, učeći ih da idolopoklonstvo smatraju nevažnom stvari. Ali čak ni u početku svojega postojanja Šimunovi sljedbenici nisu bili izloženi progonima. Jer onaj opaki zloduh koji je kovao urotu protiv Isusova nauka, dobro je znao da nijedna od njegovih vlastitih zasada neće oslabiti Šimunovim naukom. Dositejevci se opet, čak ni u prijašnjim vremenima, nisu uzdigli ni do kakva ugleda, a danas su posve utrnuli, tako da se veli kako njihov ukupan broj ne doseže ni trideset. Juda Galilejac također, kako Luka pripovijeda u Djelima apostolskim, htjede se nazvati nekim velikim velikanom, kao i Teuda prije njega; no kako njihov nauk ne bješe od Boga, propadoše, a svi koji su ih slušali odmah se raspršiše. Mi, dakle, ne »bacamo kocku kako bismo pogodili kamo se skloniti i komu se pridružiti«, kao da ima mnogo onih koji polažu pravo i kadri su nas povući za sobom tvrdeći da su sišli od Boga pohoditi ljudski rod. O tim smo točkama ipak rekli dovoljno.
Poglavlje 12
Prijeđimo stoga na drugu Kelzovu optužbu, koji čak ne poznaje ni riječi naših svetih knjiga, nego je iz njihova nerazumijevanja rekao da »mi mudrost koja je među ljudima proglašavamo ludošću pred Bogom«, dok je Pavao zapravo rekao da je »mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom«. Kelzo veli da je »razlog tomu odavna naveden«. A pod tim razlogom on zamišlja »našu želju da pomoću te izreke pridobijemo samo neuke i lude«. No, kako je i sam dao naslutiti, istu je stvar rekao već prije; a mi smo, najbolje što smo mogli, na to odgovorili. Unatoč tomu, on je želio pokazati da je ta tvrdnja naša izmišljotina, posuđena od grčkih mudraca koji izjavljuju da je ljudska mudrost jedne vrste, a božanska druge. I on navodi Heraklitove riječi gdje na jednom mjestu kaže da »čovjekov način djelovanja nije uređen stalnim načelima, a Božji jest«, a na drugom da »nerazuman čovjek sluša božanstvo kao što dječak sluša čovjeka«. On navodi i sljedeće iz Sokratove Obrane, kojoj je autor Platon: »Jer ja, Atenjani, nisam stekao to ime ničim drugim doli svojom mudrošću. A kakva je to mudrost? Vjerojatno takva kakva je ljudska; jer u tom pogledu usuđujem se misliti da sam doista mudar.« To su ulomci koje navodi Kelzo. Ali ja ću pridodati i sljedeće iz Platonova pisma Hermiji, Erastu i Korisku: »Erastu i Korisku velim, premda sam starac, da im je uz ovo plemenito poznavanje ›oblika‹ koje posjeduju, potrebna i mudrost u pogledu staleža zlih i nepravednih ljudi, koja im može poslužiti kao zaštitna i odbojna snaga protiv njih. Jer oni su neiskusni, budući da su proveli velik dio života s nama, koji smo umjereni pojedinci, a ne opaki. Stoga sam rekao da im je to potrebno kako ne bi bili prisiljeni zanemariti istinsku mudrost i posvetiti se u većoj mjeri nego što priliči onomu što je nužno i ljudsko.«
Poglavlje 13
Prema prethodno rečenome, dakle, jedna je vrsta mudrosti ljudska, a druga božanska. »Ljudska« je mudrost ona koju mi nazivamo mudrošću »svijeta«, a koja je »ludost pred Bogom«; dok »božanska«, budući da se razlikuje od »ljudske« po tome što je »božanska«, po milosti Boga koji je udjeljuje dolazi onima koji su pokazali sposobnost da je prime, a osobito onima koji, poznavajući razliku između jedne i druge mudrosti, govore u svojim molitvama Bogu: »Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, a nedostaje mu mudrost koja od tebe dolazi, smatrat će se ničim.« Mi doista držimo da je »ljudska« mudrost vježba za dušu, dok je »božanska« mudrost »cilj«, koju onaj što je rekao da je »za zrele tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom uvježbana osjetila za rasuđivanje dobra i zla« naziva i »tvrdom« hranom duše. To je mišljenje, uostalom, uistinu drevno i njegova se starina ne može svesti, kako to Kelzo misli, tek na Heraklita i Platona. Jer prije nego što su ti muževi živjeli, proroci su razlikovali te dvije vrste mudrosti. Za sada je dovoljno navesti Davidove riječi o čovjeku koji je mudar po božanskoj mudrosti, da »neće vidjeti propasti kad vidi da mudraci umiru«. Božanska mudrost, budući različita od vjere, stoga je »prvi« od takozvanih Božjih »darova« [karizmi]; a »drugi« nakon nje, po prosudbi onih koji takve stvari znaju točno razlikovati, jest ono što se naziva »znanjem«; a »treći«, budući da se i jednostavniji stalež ljudi koji pristaju uz službu Božju koliko mogu mora spasiti, jest vjera. Zato Pavao i kaže: »Jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ znanja po istom Duhu, drugomu vjera po istom Duhu.« Stoga nećete naći obične ljude da su dionici »božanske« mudrosti, nego one vrsnije i istaknutije među onima koji su prionuli uz kršćanstvo; jer o temama koje se odnose na božansku mudrost ne bi se raspravljalo s »najneukijima, ili ropskoga duha, ili najnepoučenijima među ljudima«.
Poglavlje 14
Označujući druge nazivima »nepoučeni, ropskoga duha i neuki«, Kelzo, pretpostavljam, misli na one koji ne poznaju njegove zakone niti su upućeni u grčke nauke; dok mi, s druge strane, smatramo »nepoučenima« one koji se ne stide upućivati molitve neživim predmetima, i zazivati za zdravlje one koji nemaju nikakve snage, i tražiti život od mrtvih, i moliti nemoćne za pomoć. Pa premda neki kažu da ti predmeti nisu bogovi, nego samo slike i znamenja pravih božanstava, ipak su ti isti ljudi, zamišljajući da ruke priprostih obrtnika mogu oblikovati slike božanstva, »nepoučeni, ropskoga duha i neuki«; jer mi tvrdimo da su i najneznatniji među nama oslobođeni toga neznanja i pomanjkanja spoznaje, dok oni najumniji mogu razumjeti i obuhvatiti božansku nadu. Ipak, ne tvrdimo da je nemoguće onomu tko nije poučen u zemaljskoj mudrosti primiti »božansku«, nego priznajemo da je sva ljudska mudrost »ludost« u usporedbi s »božanskom«. Zatim, umjesto da se potrudi navesti razloge za svoje tvrdnje, kako bi i trebao, naziva nas »čarobnjacima« i tvrdi da »strmoglavom brzinom bježimo od uglađenijih osoba jer one nisu prikladne za naše obmane, dok nastojimo namamiti one priprostije«. Nije, međutim, primijetio da su od samoga početka naši mudraci bili poučeni u izvanjskim granama znanja: Mojsije, na primjer, u svoj mudrosti egipatskoj; Danijel, Hananija, Azarija i Mišael u svem asirskom znanju, tako da se pokazalo kako desetorostruko nadmašuju sve mudrace one zemlje. U sadašnje vrijeme, štoviše, Crkve imaju, u razmjeru s mnoštvom običnih vjernika, nekolicinu »mudrih« ljudi koji su k njima prešli od one mudrosti za koju kažemo da je »po tijelu«; a imaju i neke koji su od nje uznapredovali do one mudrosti koja je »božanska«.
Poglavlje 15
Kelzo bi zatim, kao netko tko je mnogo slušao o poniznosti, ali se nije potrudio razumjeti je, želio govoriti zlo o onoj poniznosti koja se njeguje među nama, zamišljajući da je ona preuzeta iz nekih nepotpuno shvaćenih Platonovih riječi, gdje se on u Zakonima izražava ovako: »Bog, dakle, prema drevnoj predaji, imajući u sebi i početak i svršetak i sredinu svih postojećih stvari, postupa u skladu s naravlju i kroči pravo naprijed. Njega stalno prati pravednost, koja je osvetnica svakoga prijestupa protiv božanskoga zakona: onaj koji želi postati sretan slijedi nju u stopu, u poniznosti i dolično urešen.« Nije, međutim, primijetio da se kod pisaca mnogo starijih od Platona u jednoj molitvi nalaze ove riječi: »Gospodine, ne gordi se moje srce, niti su mi oči uznesene, i ne idem za stvarima velikim ni za onim što je odveć čudesno za me; da nisam bio ponizan«, i tako dalje. Te riječi pokazuju da onaj tko je ponizna srca nipošto ne ponizuje sebe na nedoličan ili zloguk način, padajući na koljena ili bacajući se strmoglavce na tlo, oblačeći odjeću bijednika ili posipajući se prahom. Nego onaj tko je ponizna srca u smislu proroka, dok »hodi u velikim i čudesnim stvarima« koje nadilaze njegove moći, to jest onim naucima koji su uistinu uzvišeni i onim mislima koje su čudesne, »ponizuje se pod moćnom rukom Božjom«. Ako pak ima nekih koji zbog svoje nerazumnosti nisu jasno shvatili nauk o poniznosti pa čine to što čine, nije za to kriv naš nauk; nego moramo oprostiti nerazumnosti onih koji teže za višim stvarima, a zbog slabosti svoga uma ne uspijevaju ih dosegnuti. Onaj tko je »ponizan i dolično urešen«, takav je u većoj mjeri od Platonova »poniznog i dolično uređena« pojedinca: jer dolično je urešen, s jedne strane, zato što »hodi u stvarima velikim i čudesnim« koje nadilaze njegove moći; a ponizan je, s druge strane, zato što se, nalazeći se usred takvih stvari, ipak dragovoljno ponizuje, ne pod bilo kime bez razlike, nego pod »moćnom rukom Božjom«, po Isusu Kristu, učitelju takve pouke, »koji nije smatrao plijenom to što je jednak Bogu, nego je sam sebe oplijenio uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti na križu«. Toliko je, dakle, velik taj nauk o poniznosti da mu učitelj nije običan čovjek, nego sam naš veliki Spasitelj kaže: »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.«
Poglavlje 16
Nadalje, u pogledu Isusove izjave protiv bogataša, kada je rekao: »Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje«, Kelzo tvrdi da je ta izreka očito proizišla od Platona te da je Isus izopačio riječi toga mudraca, koje su glasile da je »nemoguće istodobno se odlikovati dobrotom i bogatstvom«. Tko je taj, sposoban da iole razborito promatra stvari, ne samo među onima koji vjeruju u Isusa nego i među ostalim ljudima, tko se ne bi nasmijao Kelzu kad čuje kako tvrdi da je Isus, koji je rođen i odrastao među Židovima, smatran sinom tesara Josipa i nije učio knjige, ne samo grčke nego ni hebrejske, kao što istinoljubivo Pismo o njemu svjedoči, čitao Platona te da mu se svidjelo njegovo mišljenje o bogatašima kako je »nemoguće istodobno se odlikovati dobrotom i bogatstvom«, pa da je to izopačio i promijenio u: »Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje!« Da Kelzo nije čitao Evanđelja u duhu mržnje i nesklonosti, nego prožet ljubavlju prema istini, obratio bi pozornost na to zašto je deva, životinja koja je po svojoj tjelesnoj građi kriva i grbava, izabrana za usporedbu s bogatašem, i kakvo je značenje imala »uska ušica igle« za onoga tko je uvidio da su »uska vrata i tijesan put koji vodi u život«; a također i na to što je ta životinja, prema Zakonu, opisana kao »nečista«, jer ima jedno svojstvo prihvatljivosti, naime to što preživa, ali i jedno osude, naime to što nema razdvojene papke. Zapitao bi se usto i koliko je često deva navedena kao slika u Svetom pismu i s obzirom na koje predmete, kako bi tako dokučio smisao Logosa glede bogataša. Niti bi ostavio bez istraživanja činjenicu da Isus »siromahe« naziva »blaženima«, dok »bogate« označuje kao »nesretne«; i odnose li se te riječi na bogate i siromašne koji su vidljivi osjetilima, ili postoji neka vrsta siromaštva poznata Logosu koja se ima smatrati »posve blaženom«, i neki bogataš koji zaslužuje potpunu osudu. Jer čak ni običan čovjek ne bi tako bez razlike hvalio siromahe, od kojih mnogi provode najopakiji život. No o toj smo točki rekli dovoljno.
Poglavlje 17
Budući da Kelzo, u želji da omalovaži ono što naša Pisma govore o kraljevstvu Božjem, nije naveo ništa od toga, kao da nije dostojno njegova spomena, ili možda zato što mu je bilo nepoznato, dok s druge strane navodi Platonove izreke, kako iz njegovih Poslanica tako i iz Fedra, kao da su one božanski nadahnute, a naša Pisma nisu, iznesimo nekoliko točaka radi usporedbe s tim prividno uvjerljivim Platonovim tvrdnjama, koje ipak nisu potaknule filozofa da štuje Tvorca svega na način dostojan njega. Jer on nije smio to štovanje oskvrnuti i onečistiti onim što mi nazivamo »idolopoklonstvom«, a što bi mnogi opisali izrazom »praznovjerje«. Prema hebrejskom načinu izražavanja, u osamnaestom psalmu o Bogu se kaže da »tamu postavi sebi za skrovište«, kako bi se označilo da su one spoznaje koje bi se dostojno morale imati o Bogu nevidljive i nespoznatljive, jer se Bog skriva takoreći u tami od onih koji ne mogu podnijeti sjaj njegova znanja ili nisu kadri gledati u njega, dijelom zbog onečišćenosti svoga razuma koji je zaogrnut tijelom smrtne niskosti, a dijelom zbog slabije moći poimanja Boga. I kako bi se pokazalo da je spoznaja Boga rijetko kada bila udijeljena ljudima te da se nalazila u vrlo malo pojedinaca, pripovijeda se kako je Mojsije ušao u tamu gdje bijaše Bog. I opet se za Mojsija kaže: »Samo neka se Mojsije približi Gospodinu, a ostali neka se ne približuju.« I opet, kako bi prorok pokazao dubinu nauka o Bogu, koja je nedostižna onima što ne posjeduju »Duha koji sve proniče, i dubine Božje«, dodao je: »Bezdan je kao haljina njegov pokrivač.« Štoviše, naš Gospodin i Spasitelj, Logos Božji, pokazujući da se veličina spoznaje Oca na prikladan način shvaća i ponajprije poznaje jedino po njemu, a na drugome mjestu po onima čiji je um prosvijetlio sam Logos i Bog, izjavljuje: »Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti Oca tko pozna doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti.« Jer nitko ne može dostojno spoznati »nestvorenoga« i prvorođenca svega stvorenoga kao Otac koji ga je rodio, niti itko može spoznati Oca kao živi Logos, njegova Mudrost i Istina. Dionikom bivajući onoga koji od Oca uklanja ono što se naziva »tamom«, koju je »postavio sebi za skrovište«, i »bezdanom«, koji se naziva njegovim »pokrivačem«, te na taj način otkriva Oca, svatko tko je sposoban spoznati ga, spoznaje Oca.
Poglavlje 18
Smatrao sam ispravnim navesti ovih nekoliko primjera iz mnogo većega broja mjesta u kojima naši sveti pisci izražavaju svoje misli o Bogu, kako bih pokazao da za one koji imaju oči vidjeti uzvišeni značaj Pisma sveti spisi proroka sadrže stvari dostojnije štovanja od onih Platonovih izreka kojima se Kelzo divi. Izjava Platona koju Kelzo navodi glasi ovako: »Sve je oko Kralja svega i sve postoji radi njega, i on je uzrok svih dobara. S onima drugoga reda on je drugi, a s onima trećega reda on je treći. Ljudska je duša stoga žedna doznati kakve su te stvari, gledajući u ono što je njoj srodno, od čega ništa nije savršeno. Ali što se tiče Kralja i onih stvari koje spomenuh, nema ničega što bi im nalikovalo.« Mogao sam spomenuti i ono što se govori o bićima koja Hebreji nazivaju serafima, a opisana su u Izaije, koja zakriljuju lice i noge Božje, te o onima zvanima kerubima, koje je opisao Ezekiel, o njihovu držanju i o načinu na koji se za Boga kaže da se vozi na kerubima. No budući da se spominju na vrlo otajstven način, radi nedostojnih i neuljudnih, koji ne mogu ući u uzvišene misli i časnu narav bogoslovlja, nisam smatrao prikladnim o njima raspravljati u ovoj raspravi.
Poglavlje 19
Kelzo potom tvrdi da »neki kršćani, krivo shvativši Platonove riječi, glasno hvale ›nadnebeskoga‹ Boga, uzdižući se tako iznad neba Židova«. Tim riječima on zapravo ne pojašnjava uzdižu li se oni i iznad Boga Židova, ili samo iznad neba kojim se ovi zaklinju. Nije nam, međutim, sada svrha govoriti o onima koji priznaju drugoga boga osim onoga kojega štuju Židovi, nego braniti sebe i pokazati da je židovskim prorocima, čiji se spisi ubrajaju među naše, bilo nemoguće išta posuditi od Platona jer su bili stariji od njega. Nisu, dakle, od njega posudili izjavu da je »sve oko Kralja svega i da sve postoji radi njega«; jer naučili smo da su plemenitije misli od ovih izrekli proroci, sam Isus i njegovi učenici, koji su jasno naznačili smisao duha koji bijaše u njima, a to nije bio nitko drugi doli Duh Kristov. Niti je taj filozof bio prvi koji je iznio pred oči »nadnebesko« mjesto; jer David je davno prije iznio dubinu i mnoštvo misli o Bogu koje gaje oni što su se uzdigli iznad vidljivih stvari, kada je rekao u Knjizi psalama: »Hvalite Gospodina, nebesa nebeska i vode što su nad nebesima, neka hvale ime Gospodnje.« Ne poričem, doista, da je Platon naučio od nekih Hebreja riječi navedene iz Fedra, ili čak, kako su neki zabilježili, da ih je naveo pročitavši naša proročka pismenstva, kada je rekao: »Nijedan pjesnik ovdje dolje nije nikada opjevao nadnebesko mjesto, niti će ga ikada opjevati na dostojan način«, i tako dalje. I na istome se mjestu nalazi ovo: »Jer bitnost, bezbojna i bezoblična, i koja se ne može opipati, koja uistinu postoji, kormilar je duše i promatra se jedino umom; i oko nje vrsta prave spoznaje zauzima to mjesto.« Naš Pavao, štoviše, poučen tim riječima i čeznući za »nadsvjetskim« i »nadnebeskim« stvarima, čineći sve što može radi njih da ih dosegne, kaže u Drugoj poslanici Korinćanima: »Jer naša trenutačna i laka nevolja donosi nam izobilno i nadasve vječno breme slave, nama koji ne smotrimo na stvari vidljive, nego na nevidljive: jer vidljive su prolazne, a nevidljive su vječne.«
Poglavlje 20
Onima koji su ga sposobni razumjeti apostol bjelodano stavlja pred oči »stvari koje su predmet osjetilnoga zamjećivanja«, nazivajući ih »vidljivim stvarima«; dok »nevidljivima« naziva stvari koje su predmet razuma i spoznatljive jedino po njemu. On također zna da su »vidljive« stvari »prolazne«, ali da su stvari spoznatljive umom, one »nevidljive«, »vječne«; i želeći ostati u njihovu promatranju te potpomognut svojom žarkom čežnjom za njima, svaku je nevolju smatrao »lakom« i »ničim«, te u vrijeme nevolja i tjeskoba nije bio nimalo njima pritisnut, nego je svojim promatranjem božanskih stvari svaku nesreću smatrao lakom, uviđajući da i mi imamo »velikoga Velikog svećenika«, koji je veličinom svoje moći i uma »prošao kroz nebesa, Isusa Sina Božjega«, koji je obećao svima što su doista upoznali božanske stvari i živjeli životom usklađenim s njima da će poći pred njima k stvarima koje su nadsvjetske; jer njegove su riječi: »Da i vi budete gdje sam ja.« Zato se nadamo da ćemo, nakon nevolja i borbi koje ovdje podnosimo, dospjeti do najviših nebesa i, primivši prema Isusovu nauku izvore vode koja struji u život vječni te bivajući ispunjeni rijekama spoznaje, sjediniti se s onim vodama za koje se kaže da su nad nebesima i koje hvale njegovo ime. I koliko god nas hvalilo njega, nećemo biti nošeni kruženjem neba, nego ćemo uvijek biti zaokupljeni promatranjem nevidljivih stvari Božjih, koje više nećemo spoznavati po onome što je načinio od postanka svijeta, nego gledajući, kako je to izrazio istinski Isusov učenik ovim riječima: »tada licem u lice«; i ovima: »A kada dođe ono savršeno, ukinut će se ono djelomično.«
Poglavlje 21
Pisma koja su u uporabi u Crkvama Božjim ne govore o »sedam« nebesa niti o bilo kojemu određenom broju uopće, ali očito naučavaju postojanje »nebesa«, značilo to »sfere« onih tijela koja Grci nazivaju »planetima« ili pak nešto tajanstvenije. Kelzo također, u skladu s Platonovim mišljenjem, tvrdi da se duše mogu kretati prema zemlji i od nje kroz planete; dok Mojsije, naš najdrevniji prorok, veli da je našemu proroku Jakovu u viđenju bilo pokazano božansko motrenje: ljestve koje se pružaju do neba i anđeli Božji kako se po njima uspinju i silaze, a Gospodin se oslanja na njihov vrh; pri čemu se ovom slikom ljestava nejasno upućuje ili na iste istine koje je Platon imao na umu ili na nešto veće od njih. O tome je Filon sastavio raspravu koja zaslužuje promišljeno i razborito istraživanje svih ljubitelja istine.
22. poglavlje
Nakon toga Kelzo, želeći pokazati svoju učenost u raspravi protiv nas, navodi i neka perzijska otajstva, gdje kaže: »O tome se maglovito nagovještava u perzijskim predajama, a osobito u Mitrinim otajstvima koja se među njima slave. Jer u ovima potonjima postoji prikaz dvaju nebeskih kruženja, naime gibanja zvijezda stajačica i onoga koje se odvija među planetima, te prolaska duše kroz njih. Prikaz je ovakve naravi: postoje ljestve s visokim vratima, a na njihovu vrhu i osma vrata. Prva se vrata sastoje od olova, druga od kositra, treća od tuča, četvrta od željeza, peta od mješavine kovina, šesta od srebra, a sedma od zlata. Prva vrata dodjeljuju Saturnu, označujući ›olovom‹ sporost te zvijezde; druga Veneri, uspoređujući je sa sjajem i mekoćom kositra; treća Jupiteru, jer je čvrst i postojan; četvrta Merkuru, jer su i Merkur i željezo prikladni podnijeti sve, a donose dobitak i trudoljubivi su; peta Marsu, jer je, budući sastavljen od mješavine kovina, raznolik i nejednak; šesta, od srebra, Mjesecu; sedma, od zlata, Suncu, oponašajući tako različite boje ovih dvaju posljednjih.« Zatim pristupa ispitivanju razloga zašto su zvijezde poredane tim redoslijedom, što se označuje imenima ostalih tvari. Štoviše, perzijska teologija dodaje ili navodi i glazbene razloge; a njima opet on nastoji dodati drugo tumačenje, također povezano s glazbenim razmatranjima. No čini mi se da bi navođenje Kelzova jezika o tim stvarima bilo besmisleno i slično onome što je sam učinio kada je, u svojim optužbama protiv kršćana i Židova, krajnje neprikladno naveo ne samo Platonove riječi, nego je, nezadovoljan čak i njima, tome pridodao otajstva perzijskoga Mitre i njihovo tumačenje. No, kako god stajala stvar s time, iznosili Perzijanci i oni koji vode Mitrina otajstva lažne ili istinite tvrdnje o njima, zašto je izabrao upravo njih za navođenje, radije negoli neka druga otajstva s njihovim tumačenjem? Jer Mitrina se otajstva među Grcima ne čine slavnijima od eleuzinskih ili onih na Egini, gdje se pojedinci posvećuju u Hekatine obrede. No ako je već morao uvesti barbarska otajstva s njihovim tumačenjem, zašto radije ne ona egipatska, koja mnogi iznimno cijene, ili ona kapadočka o komanskoj Dijani, ili tračka, ili pak ona samih Rimljana, koji posvećuju najplemenitije članove svojega senata? Ako je pak smatrao neprikladnim uspostaviti usporedbu s bilo kojima od ovih, jer nisu pružala nikakvu pomoć u optuživanju Židova ili kršćana, zašto mu se jednako tako nije učinilo neprikladnim navesti primjer Mitrinih otajstava?
23. poglavlje
Ako bi tko želio steći građu za dublje motrenje ulaska duša u božanske stvarnosti, ne iz tvrdnji one posve beznačajne sljedbe koju je on naveo, nego iz knjiga, dijelom židovskih, koje se čitaju u njihovim sinagogama i koje su kršćani prihvatili, a dijelom onih koje pripadaju samo kršćanima, neka na kraju Ezekielovih proroštava pročita viđenja koja je prorok vidio, u kojima se nabrajaju različite vrste vrata, što se nejasno odnosi na različite načine na koje božanske duše ulaze u bolji svijet; i neka pročita također, iz Ivanova Otkrivenja, ono što se pripovijeda o gradu Božjemu, nebeskom Jeruzalemu, te o njegovim temeljima i vratima. I ako je sposoban otkriti i put, koji je naznačen simbolima, onih koji će napredovati prema božanskim stvarnostima, neka pročita Mojsijevu knjigu pod naslovom Brojevi, i neka potraži pomoć nekoga tko ga je kadar uvesti u značenje povijesti o taborima sinova Izraelovih; naime, kakvi su bili oni koji su bili smješteni prema istoku, kao što je bio slučaj s prvima; i kakvi oni prema jugozapadu i jugu; i kakvi prema moru; i kakvi su bili oni posljednji, koji su se nalazili prema sjeveru. Jer vidjet će da na tim pojedinim mjestima postoji značenje koje ne valja olako uzeti, niti takvo, kako Kelzo zamišlja, koje zahtijeva samo lude i ropske slušatelje: nego će u taborima razabrati određene pojedinosti o brojevima koji su navedeni, a koji su posebno prilagođeni svakomu plemenu, o čemu nam se sada ne čini prikladno vrijeme za govor. Neka Kelzo znade, a tako i oni koji čitaju njegovu knjigu, da se ni u jednom dijelu vjerodostojnih i od Boga potvrđenih Pisama ne spominje »sedam« nebesa; niti naši proroci, niti apostoli Isusovi, niti sam Sin Božji ne ponavljaju išta što bi posudili od Perzijanaca ili Kabira.
24. poglavlje
Nakon primjera posuđena iz mitričkih otajstava, Kelzo izjavljuje da će onaj tko bi istraživao kršćanska otajstva zajedno sa spomenutim perzijskima, uspoređujući ih međusobno i razotkrivajući obrede kršćana, na taj način uvidjeti razliku među njima. Gdje god je mogao navesti imena različitih sljedbi, nipošto se nije ustezao navesti one s kojima je mislio da je upoznat; ali kada je to ponajviše trebao učiniti, ako su mu doista bile poznate, i obavijestiti nas koja je to sljedba što se služi nacrtom koji je on predočio, to nije učinio. Čini mi se, međutim, da je iz nekih tvrdnji posve beznačajne sljedbe zvane ofiti, koje je pogrešno shvatio, po mojemu mišljenju djelomično posudio ono što veli o tom nacrtu. Budući da smo uvijek bili nošeni ljubavlju prema učenju, naišli smo na taj nacrt i u njemu pronašli prikaze ljudi koji, kako Pavao veli, »se uvlače u kuće i plijene ženice opterećene grijesima, vođene različitim požudama; koje uvijek uče, a nikada ne mogu doći do spoznaje istine«. Nacrt je, međutim, bio toliko lišen svake vjerodostojnosti da ni te lakovjerne žene, ni najneukiji stalež ljudi, ni oni koji su bili spremni dati se zavesti od bilo kojega prividnog varalice, nisu nikada dali svoj pristanak tom nacrtu. Doista, nikada nismo sreli nijednoga pojedinca, premda smo obišli mnoge krajeve zemlje i potražili sve one koji su se igdje hvalili znanjem, koji bi položio ikakvu vjeru u taj nacrt.
25. poglavlje
U tom je nacrtu bilo opisano deset krugova, odvojenih jedan od drugoga, ali sjedinjenih jednim krugom, za koji se govorilo da je duša svih stvari i koji se nazivao »Levijatan«. Taj Levijatan, vele židovska Pisma, što god značio taj izraz, stvoren je od Boga za igračku; jer nalazimo u Psalmima: »U mudrosti si sve stvorio, puna je zemlja stvorenja tvojih; evo mora, velika i prostrana. Ondje plove lađe, ondje je ovaj zmaj kojega si sazdao da se igra u njemu.« Umjesto riječi »zmaj«, u hebrejskom stoji izraz »levijatan«. Taj bezbožni nacrt, dakle, rekao je za toga levijatana, kojega psalmist tako jasno obezvrjeđuje, da je on duša koja je proputovala kroz sve stvari! Zamijetili smo također u nacrtu biće nazvano »Behemot«, smješteno takoreći pod najnižim krugom. Tvorac ovoga prokletog nacrta upisao je toga levijatana na njegovu obodu i u središtu, postavivši tako njegovo ime na dva odvojena mjesta. Štoviše, Kelzo veli da je nacrt bio »podijeljen debelom crnom crtom, a za tu crtu tvrdi da se naziva Gehena, što je Tartar«. Budući da smo pronašli da se Gehena u Evanđelju spominje kao mjesto kazne, istraživali smo spominje li se igdje u drevnim Pismima, osobito stoga što i Židovi rabe tu riječ. I utvrdili smo da ondje gdje se u Pismu na hebrejskom navodi dolina sina Enomova, umjesto »dolina«, u biti s istim značenjem, naziva se i dolinom Enomovom i Geenom. Nastavljajući svoja istraživanja, nalazimo da je ono što se nazivalo »Geena« ili »dolina Enomova« bilo uključeno u baštinu plemena Benjaminova, u kojoj se nalazio i Jeruzalem. Nastojeći utvrditi što bi se moglo zaključiti iz toga što nebeski Jeruzalem pripada baštini Benjaminovoj i dolini Enomovoj, nalazimo stanovitu potvrdu onoga što se govori o mjestu kazne, namijenjenu očišćenju onih duša koje se imaju očistiti mukama, u skladu s riječima: »Gospodin dolazi kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva; i sjest će kao onaj koji tali i čisti srebro i zlato.«
26. poglavlje
Upravo će se u području Jeruzalema kazne nanijeti onima koji prolaze postupak očišćenja, koji su u bit svoje duše primili počela zloće, što se na jednome mjestu slikovito naziva »olovom«, te je s toga razloga u Zaharije nepravednost prikazana kako sjedi na »talentu olova«. No primjedbe koje bi se mogle iznijeti o ovoj temi ne valja niti iznositi svima, niti ih izgovarati ovom prigodom; jer nije bez opasnosti povjeriti pismu tumačenje takvih predmeta, budući da mnoštvo ne treba drugu pouku osim one koja se odnosi na kaznu grešnika; dok uspinjanje onkraj toga nije probitačno radi onih koji se jedva, čak i strahom od vječne kazne, suzdržavaju da ne utonu u bilo koji stupanj zloće i u bujicu zala koja proizlaze iz grijeha. Nauk o Geeni, dakle, nepoznat je i nacrtu i Kelzu: jer da je bilo drukčije, tvorci nacrta ne bi se hvalili svojim slikama životinja i dijagramima, kao da je istina njima predočena; niti bi Kelzo, u svojoj raspravi protiv kršćana, među optužbe usmjerene protiv njih uvrstio tvrdnje koje oni nikada nisu izrekli, umjesto onoga što su govorili neki koji možda više i ne postoje, nego su posve nestali ili su svedeni na vrlo malen broj pojedinaca, i to lako prebrojivih. I kao što onima koji ispovijedaju Platonov nauk ne priliči braniti Epikura i njegova bezbožna mišljenja, tako niti nama ne priliči braniti nacrt, niti pobijati optužbe koje je Kelzo protiv njega podigao. Možemo stoga dopustiti da njegove optužbe o tim točkama prođu kao suvišne i beskorisne, jer bismo mi strože nego Kelzo prekorili svakoga tko bi bio zanesen takvim mišljenjima.
27. poglavlje
Nakon rasprave o nacrtu, on iznosi stanovite nakazne tvrdnje, u obliku pitanja i odgovora, o onome što crkveni pisci nazivaju »pečatom«, tvrdnje koje nisu proizišle iz nepotpuna obaviještenja; kao što je to da se »onaj tko utiskuje pečat naziva ocem, a onaj koji biva zapečaćen naziva se mladićem i sinom«; te koji odgovara: »Pomazan sam bijelim uljem sa stabla života«, stvari za koje nikada nismo čuli da su se događale čak ni među krivovjercima. Zatim određuje čak i broj koji spominju oni koji predaju pečat, kao onaj »od sedam anđela, koji se pridružuju objema stranama duše tijela na umoru; pri čemu se jedna skupina naziva anđelima svjetlosti, a druga ›arhontskima‹«; te tvrdi da se »vladar onih nazvanih ›arhontskima‹ naziva ›prokletim‹ bogom«. Zatim, uhvativši se toga izraza, napada, ne bez razloga, one koji se usuđuju rabiti takav jezik; i s toga razloga mi gajimo sličan osjećaj negodovanja s onima koji kore takve pojedince, ako doista postoje oni koji Boga Židova, koji šalje kišu i grmljavinu, i koji je Stvoritelj ovoga svijeta, i Boga Mojsijeva, i kozmogonije koju on bilježi, nazivaju »prokletim« božanstvom. Kelzo, međutim, u uporabi ovih izraza očito nije imao na umu razuman cilj, nego cilj krajnje nerazumne vrste, koji proizlazi iz njegove mržnje prema nama, što tako malo priliči filozofu. Jer njegov je cilj bio da oni koji nisu upoznati s našim običajima, čitajući njegovu raspravu, odmah nasrnu na nas kao da plemenitoga Stvoritelja ovoga svijeta nazivamo »prokletim božanstvom«. Čini mi se, doista, da je postupio poput onih Židova koji su, kada se kršćanstvo počelo prvi put propovijedati, posvuda širili lažne glasine o Evanđelju, poput onih da »kršćani prinose dojenče na žrtvu i blaguju od njegova mesa«; i opet, »da su oni koji ispovijedaju kršćanstvo, želeći činiti ›djela tame‹, običavali gasiti svjetiljke na svojim sastancima, te je svatko imao spolno općenje s bilo kojom ženom na koju bi naišao«. Te su klevete dugo vremena vršile, premda nerazumno, utjecaj na umove mnogih, navodeći one koji su tuđi Evanđelju da vjeruju kako su kršćani ljudi takva kova; pa čak i u današnje vrijeme one zavode neke i priječe ih da stupe čak i u jednostavno općenje razgovora s onima koji su kršćani.
28. poglavlje
Poticana nekim takvim ciljem na umu čini se da je Kelzo djelovao kada je ustvrdio da kršćani Stvoritelja nazivaju »prokletim božanstvom«; kako bi onaj tko povjeruje ovim njegovim optužbama protiv nas, ako je moguće, ustao i istrijebio kršćane kao najbezbožnije od ljudskoga roda. Miješajući, k tome, stvari koje su različite, on navodi i razlog zašto se Boga mojsijevske kozmogonije naziva »prokletim«, tvrdeći da je »takva njegova narav i dostojna prokletstva po mišljenju onih koji ga takvim drže, budući da je izrekao prokletstvo nad zmijom, koja je prve ljude uvela u spoznaju dobra i zla«. Trebao je, naime, znati da su oni koji su stali na stranu zmije, jer je dala dobar savjet prvim ljudima, i koji idu daleko dalje od titana i divova iz bajki, te se s toga razloga nazivaju ofitima, toliko daleko od toga da budu kršćani, da podižu optužbe protiv Isusa u jednakoj mjeri kao i sam Kelzo; i ne primaju nikoga u svoju zajednicu dok ne izrekne kletve protiv Isusa. Pogledajte, dakle, kako je nerazuman Kelzov postupak, koji u svojemu govoru protiv kršćana kao takve prikazuje one koji ne žele ni čuti za ime Isusovo, niti dopuštaju čak ni to da je On bio mudar čovjek ili osoba kreposna značaja! Što bi, dakle, moglo pokazati veću ludost ili bezumlje, ne samo od strane onih koji žele izvesti svoje ime od zmije kao začetnice dobra, nego i od strane Kelza, koji misli da su optužbe kojima se terete ofiti primjenjive i na kršćane! Davno se, uistinu, onaj grčki filozof koji je više volio stanje siromaštva i koji je pokazao uzor sretna života, pokazujući da nije isključen iz sreće premda ništa ne posjeduje, nazvao kinikom; dok se ovi bezbožni bijednici, kao oni koji nisu ljudska bića, kojima je zmija neprijatelj, nego kao da su sami zmije, ponose time što se nazivaju ofitima po zmiji, koja je životinja najneprijateljskija i od koje čovjek najviše strepi, te se hvastaju nekakvim Eufratom kao začetnikom tih oskvrniteljskih mišljenja.
29. poglavlje
Zatim, kao da kleveće kršćane, on nastavlja svoje optužbe protiv onih koji su Boga Mojsijeva i njegova Zakona nazivali »prokletim« božanstvom; i zamišljajući da su kršćani ti koji tako govore, izražava se ovako: »Što bi moglo biti luđe ili mahnitije od takve bezumne mudrosti? Jer kakvu je pogrešku počinio židovski zakonodavac? I zašto prihvaćate, pomoću, kako kažete, određene alegorijske i tipske metode tumačenja, kozmogoniju koju on donosi i zakon Židova, dok nerado, o najbezbožniji čovječe, iskazuješ hvalu Stvoritelju svijeta, koji im je obećao dati sve; koji je obećao umnožiti njihov rod do nakraj zemlje i uskrisiti ih od mrtvih s istim tijelom i krvlju, i koji je dao nadahnuće njihovim prorocima; a opet, vi ga klevećete! Kada osjećate snagu takvih razmatranja, doista priznajete da štujete istoga Boga; ali kada vaš učitelj Isus i židovski Mojsije donose proturječne odluke, vi tražite drugoga Boga umjesto Njega i Oca!« Eto, takvim tvrdnjama ovaj preslavni filozof Kelzo očito kleveće kršćane, tvrdeći da, kada ih Židovi pritisnu, oni priznaju istoga Boga kao i oni; ali da, kada Isus zakonodavno određuje drukčije od Mojsija, oni traže drugoga boga umjesto Njega. No, bilo da razgovaramo sa Židovima ili smo sami sa sobom, mi znamo samo jednoga i istoga Boga, kojega su i Židovi štovali u drevno doba i još uvijek ispovijedaju da ga štuju kao Boga, te nismo krivi ni za kakvu bezbožnost prema Njemu. Mi ne tvrdimo, međutim, da će Bog uskrisiti ljude od mrtvih s istim tijelom i krvlju, kako je pokazano na prethodnim stranicama; jer ne zastupamo da će naravno tijelo, koje se sije u raspadljivosti, i u sramoti, i u slabosti, ponovno uskrsnuti onakvo kakvo je posijano. O takvim smo temama, uostalom, dovoljno opširno govorili na prethodnim stranicama.
30. poglavlje
On se zatim vraća na temu sedam vladajućih demona, čija se imena ne nalaze među kršćanima, ali koja su, mislim, prihvaćena od ofita. Doista smo otkrili da je u dijagramu, u koji smo zbog njih dobili uvid, postavljen isti redoslijed kao onaj koji je Kelzo naveo. Kelzo kaže da je »jarac bio oblikovan poput lava«, ne spominjući ime koje mu daju oni koji su uistinu najbezbožniji pojedinci; dok smo mi otkrili da se Onaj koji se u Svetom pismu časti kao anđeo Stvoritelja u ovom prokletom dijagramu naziva Mihael lavolik. Nadalje, Kelzo kaže da je »drugi po redu bik«; dok ga je dijagram koji smo posjedovali nazivao Suriel bikolik. Dalje, Kelzo je trećega nazvao »nekom vrstom vodozemne životinje koja strašno sikće«; dok je dijagram opisao trećega kao Rafaela zmijolika. Štoviše, Kelzo je tvrdio da je »četvrti imao oblik orla«; a dijagram ga predstavlja kao Gabriela orolika. Opet, »peti« je, prema Kelzu, »imao lice medvjeda«; a to je, prema dijagramu, bio Thauthabaoth medvjedolik. Kelzo nastavlja svoj izvještaj da je »šesti opisan kao onaj koji ima lice psa«; a njega je dijagram nazvao Erataoth. »Sedmi«, dodaje on, »imao je lice magarca i zvao se Thaphabaoth ili Onoel«; dok smo mi otkrili da se u dijagramu zove Onoel ili Thartharaoth, budući da je donekle magarećeg izgleda. Smatrali smo prikladnim biti točni u navođenju ovih stvari, kako se ne bismo činili neznalicama u onome što je Kelzo tvrdio da zna, nego da mi kršćani, poznavajući to bolje od njega, pokažemo da to nisu riječi kršćana, nego onih koji su posve otuđeni od spasenja i koji ne priznaju Isusa ni kao Spasitelja, ni kao Boga, ni kao Učitelja, ni kao Sina Božjega.
Poglavlje 31.
Nadalje, ako bi tko želio upoznati lukavstva tih čarobnjaka, putem kojih žele svojim učenjem zavesti ljude (kao da posjeduju znanje o određenim tajnim obredima), ali u tome nimalo ne uspijevaju, neka posluša pouku koju primaju nakon prolaska kroz ono što se naziva »ograda zloće«, vrata koja su podložna svijetu vladajućih duhova. (Slijedi, dakle, način na koji oni postupaju): »Pozdravljam jednoličnog kralja, svezu sljepoće, potpuni zaborav, prvu silu, očuvanu duhom providnosti i mudrošću, od kojega sam poslan čist, budući da sam već dio svjetla sina i oca: milost bila sa mnom; da, o oče, neka bude sa mnom.« Kažu također da počeci Ogdoade potječu od toga. Na sljedećem mjestu uče ih govoriti kako slijedi, dok prolaze kroz ono što nazivaju Jaldabaot: »Ti, o prvi i sedmi, koji si rođen da zapovijedaš s pouzdanjem, ti, o Jaldabaote, koji si racionalni vladar čistoga uma i savršeno djelo sinu i ocu, noseći simbol života u liku tipa i otvarajući svijetu vrata koja si zatvorio pred svojim kraljevstvom, ponovno prolazim u slobodi kroz tvoje carstvo. Neka milost bude sa mnom; da, o oče, neka bude sa mnom.« Kažu, štoviše, da je zvijezda Fenon u suglasju s lavolikim vladarom. Zatim zamišljaju da onaj tko je prošao kroz Jaldabaota i stigao do Jaoa treba ovako govoriti: »Ti, o drugi Jao, koji svijetliš noću, koji si vladar tajnih otajstava sina i oca, prvi kneže smrti i udjele nevinih, noseći sada vlastitu bradu kao simbol, spreman sam proći kroz tvoje carstvo, ojačavši onoga koji je od tebe rođen živom riječju. Milost bila sa mnom; oče, neka bude sa mnom.« Zatim dolaze do Sabaota, kojemu smatraju da se treba obratiti sljedećim riječima: »O upravitelju petoga carstva, moćni Sabaote, branitelju zakona tvojih stvorenja, koji su oslobođeni tvojom milošću uz pomoć moćnije Pentade, primi me, videći besprijekoran simbol njihova umijeća, očuvan pečatom slike, tijelo oslobođeno Pentadom. Neka milost bude sa mnom, o oče, neka milost bude sa mnom.« A nakon Sabaota dolaze do Astafeja, kojemu vjeruju da treba uputiti sljedeću molitvu: »O Astafeju, vladaru trećih vrata, nadgledniče prvoga počela vode, pogledaj na mene kao na jednoga od svojih posvećenika, primi mene koji sam očišćen duhom djevice, ti koji vidiš bit svijeta. Neka milost bude sa mnom, o oče, neka milost bude sa mnom.« Nakon njega dolazi Aloej, kojemu se treba ovako obratiti: »O Aloeju, upravitelju drugih vrata, pusti me da prođem, jer ti donosim simbol tvoje majke, milost koja je skrivena silama carstava. Neka milost bude sa mnom, o oče, neka bude sa mnom.« I na samom kraju imenuju Horeja i misle da mu treba uputiti sljedeću molitvu: »Ti koji si neustrašivo preskočio ognjeni bedem, o Horeju, koji si zadobio upravu nad prvim vratima, pusti me da prođem, jer vidiš simbol vlastite moći, uklesan na liku stabla života i oblikovan prema ovoj slici, u prilici nevinosti. Neka milost bude sa mnom, o oče, neka milost bude sa mnom.«
Poglavlje 32.
Navodna velika učenost Kelzova, koja se međutim sastoji radije od neobičnih trica i luda govora nego od bilo čega drugoga, navela nas je da se dotaknemo ovih tema, iz želje da pokažemo svakome tko čita njegovu raspravu i naš odgovor da nam ne nedostaje informacija o onim temama povodom kojih on kleveće kršćane, koji niti poznaju takve stvari niti se njima bave. Jer i mi smo željeli naučiti i iznijeti ove stvari kako čarobnjaci ne bi, pod izlikom da znaju više od nas, obmanjivali one koji se lako daju zavesti sjajem imena. I mogao bih navesti još mnogo primjera kako bih pokazao da smo upoznati s mišljenjima ovih obmanjivača i da ih odbacujemo kao tuđa našima, kao bezbožna i neskladna s naucima pravih kršćana, koje smo spremni ispovijedati čak i do smrti. Mora se primijetiti i to da su oni koji su sastavili ovaj niz izmišljotina, ne razumijevajući magiju niti razlučujući značenje Svetoga pisma, sve bacili u pomutnju; budući da su iz magije posudili imena Jaldabaot, Astafej i Horej, a iz hebrejskih Pisama onoga koji se na hebrejskom naziva Jao ili Jah, te Sabaot, Adonej i Eloej. Naime, imena uzeta iz Pisama imena su jednoga te istoga Boga; što neprijatelji Božji nisu razumjeli, kao što i sami priznaju, pa ih je to navelo na zamišljanje da je Jao neki drugi bog, a Sabaot opet drugi, i Adonej, kojega Pisma nazivaju Adonaj, još treći, te da je i Eloej, kojega proroci na hebrejskom imenuju Eloi, također različit.
Poglavlje 33.
Kelzo zatim pripovijeda druge basne, u smislu da se »određene osobe vraćaju u oblike arhontika, tako da se neki nazivaju lavovima, drugi bikovima, treći zmajevima, ili orlovima, ili medvjedima, ili psima«. Pronašli smo također u dijagramu koji smo posjedovali, a koji je Kelzo nazvao »četvrtastim uzorkom«, izjave koje su ti nesretnici dali o vratima raja. Plameni mač bio je prikazan kao promjer plamenoga kruga i kao da stražari nad stablom spoznaje i života. Kelzo, međutim, ili nije htio ili nije mogao ponoviti govore koji su, prema basnama tih bezbožnih pojedinaca, predstavljeni kao izgovoreni na svakim od vrata od strane onih koji kroz njih prolaze; ali mi smo to učinili kako bismo pokazali Kelzu i onima koji čitaju njegovu raspravu da poznajemo dubinu tih neposvećenih otajstava i da su ona daleko od štovanja koje kršćani iskazuju Bogu.
Poglavlje 34.
Nakon što je završio s prethodnim i onim analognim stvarima koje smo sami dodali, Kelzo nastavlja kako slijedi: »Oni nastavljaju gomilati jednu stvar za drugom, govore proroka, i krugove na krugovima, i istjecanja iz zemaljske crkve i iz obrezanja; i silu koja teče iz neke Prunikos, djevice i žive duše; i nebo ubijeno da bi živjelo, i zemlju zaklanu mačem, i mnoge pogubljene da bi živjeli, i smrt koja prestaje u svijetu kada grijeh svijeta umre; i opet, uzak put i vrata koja se sama otvaraju. I u svim njihovim spisima spominje se stablo života i uskrsnuće tijela pomoću ›stabla‹, jer, zamišljam, njihov je učitelj bio pribijen na križ i po zanatu je bio tesar; tako da, da je kojim slučajem bio bačen s litice, ili gurnut u jamu, ili ugušen vješanjem, ili da je bio kožar, ili klesar, ili kovač, bila bi izmišljena litica života iznad nebesa, ili jama uskrsnuća, ili uže besmrtnosti, ili blagoslovljeni kamen, ili željezo ljubavi, ili sveti komad kože! Koja se starica ne bi posramila šaptati takve stvari, čak i kada izmišlja priče da uspava dojenče?« Koristeći takav jezik, Kelzo mi se čini da brka stvari koje je nesavršeno čuo. Jer vjerojatno je da, čak i pod pretpostavkom da je čuo nekoliko riječi koje se mogu pratiti do neke postojeće hereze, nije jasno razumio namjeravano značenje; nego je, gomilajući riječi, želio pokazati pred onima koji ne znaju ništa ni o našim mišljenjima ni o onima heretika da je upoznat sa svim naucima kršćana. A to je vidljivo i iz prethodnih riječi.
Poglavlje 35.
Naš je običaj, doista, služiti se riječima proroka, koji dokazuju da je Isus Krist kojega su oni prorekli i koji iz proročkih spisa pokazuju da su se ispunili događaji u evanđeljima koji se tiču Isusa. Ali kada Kelzo govori o »krugovima na krugovima«, on je možda posudio taj izraz iz spomenute hereze, koja u jedan krug (koji nazivaju dušom svih stvari i Levijatanom) uključuje sedam krugova arhontskih demona, ili to možda proizlazi iz nerazumijevanja Propovjednika, kada kaže: »Vjetar ide u krugovima krugova i ponovno se vraća u svoje krugove.« Izraz, također, »istjecanja zemaljske crkve i obrezanja«, vjerojatno je uzet iz činjenice da su neki crkvu na zemlji nazivali istjecanjem iz nebeske crkve i boljega svijeta; i da je obrezanje opisano u zakonu bilo simbol obrezanja koje se tamo obavlja, na određenom mjestu određenom za očišćenje. Valentinovi sljedbenici, štoviše, u skladu sa svojim sustavom zablude, daju ime Prunikos određenoj vrsti mudrosti, čijim simbolom smatraju ženu koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja; tako da je Kelzo, koji brka sve vrste mišljenja, grčka, barbarska i heretička, čuvši za nju, ustvrdio da je to sila koja istječe iz neke Prunikos, djevice. »Živu dušu«, opet, neki od Valentinovih sljedbenika možda otajstveno odnose na biće koje nazivaju duševnim stvoriteljem svijeta; ili možda, nasuprot »mrtvoj« duši, neki ne bez elegancije nazivaju »živu« dušu dušom »onoga koji je spašen«. Ne znam, međutim, ništa o »nebu za koje se kaže da je ubijeno«, ili o »zemlji zaklanoj mačem«, ili o mnogim osobama ubijenim da bi živjele; jer nije nevjerojatno da je to Kelzo iskovao iz vlastite glave.
Poglavlje 36.
Rekli bismo, štoviše, da smrt prestaje u svijetu kada grijeh svijeta umre, odnoseći tu izreku na otajstvene riječi apostola, koje glase kako slijedi: »Kad podloži sve neprijatelje pod noge svoje, tada će kao posljednji neprijatelj biti uništena smrt.« I također: »Kada se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, tada će se ispuniti riječ koja je napisana: Pobjeda proguta smrt.« »Uzak silazak«, opet, oni koji drže nauk o seljenju duša možda odnose na taj pogled na stvari. I nije nevjerojatno da se vrata za koja se kaže da se sama otvaraju od strane nekih nejasno odnose na riječi: »Otvorite mi vrata pravednosti, da uđem u njih i hvalim Gospodina; ovo su vrata Gospodnja, u njih će pravednici ući«; i opet, na ono što je rečeno u devetom psalmu: »Ti koji me podižeš s vrata smrti, da naviještam svu hvalu Tvoju na vratima kćeri sionske.« Pismo dalje naziva »vratima smrti« one grijehe koji vode u propast, kao što, naprotiv, dobra djela naziva »vratima Siona«. Također i »vrata pravednosti«, što je istovrijedan izraz za »vrata vrline«, a ona su spremna otvoriti se onome tko teži za kreposnim ciljevima. Tema o »stablu života« bit će prikladnije objašnjena kada budemo tumačili navode u knjizi Postanka o raju koji je Bog zasadio. Kelzo se, štoviše, često rugao temi uskrsnuća, nauku koji nije razumio; i ovom prigodom, nezadovoljan onim što je ranije rekao, dodaje: »I kaže se da postoji uskrsnuće tijela pomoću stabla«; ne razumijevajući, mislim, simbolički izraz da je »po stablu došla smrt, a po stablu dolazi život«, jer je smrt bila u Adamu, a život u Kristu. Zatim se ruga »stablu«, napadajući ga s dva osnova i govoreći: »Iz tog razloga se uvodi stablo, ili zato što je naš učitelj bio pribijen na križ, ili zato što je po zanatu bio tesar«; ne primjećujući da se stablo života spominje u Mojsijevim spisima, i bivajući slijep i za to da se ni u jednom od evanđelja koja kolaju Crkvama sam Isus nikada ne opisuje kao tesar.
Poglavlje 37.
Kelzo, štoviše, misli da smo mi izmislili ovo »stablo života« kako bismo križu dali alegorijsko značenje; i kao posljedicu svoje zablude u tome, dodaje: »Da je kojim slučajem bio bačen s litice, ili gurnut u jamu, ili ugušen vješanjem, bila bi izmišljena litica života daleko iznad nebesa, ili jama uskrsnuća, ili uže besmrtnosti.« I opet: »Ako je ›stablo života‹ bilo izmišljotina zato što se za njega, Isusa, izvješćuje da je bio tesar, slijedilo bi da bi se, da je bio kožar, reklo nešto o svetoj koži; ili da je bio klesar, o blagoslovljenom kamenu; ili da je bio kovač, o željezu ljubavi.« Tko, dakle, ne vidi odmah ništavnu narav njegove optužbe u takvom klevetanju ljudi koje je tvrdio da obraća na temelju toga što su prevareni? I nakon ovih primjedbi, on nastavlja govoriti na način koji je posve u skladu s tonom onih koji su izmislili izmišljotine o lavolikim, magarećim i zmijolikim vladajućim anđelima i druge slične besmislice, ali koje se ne dotiču onih koji pripadaju Crkvi. Uistinu, čak bi se i pijana starica posramila pjevati ili šaptati dojenčetu, kako bi ga uspavala, bilo kakve takve basne kao što su učinili oni koji su izmislili bića s magarećim glavama i govore, da tako kažem, koji se drže na svakim od vrata. Ali Kelzo nije upoznat s naucima članova Crkve, koje je vrlo malo njih moglo razumjeti, čak i od onih koji su cijeli svoj život posvetili, u skladu s Isusovom zapovijedi, istraživanju Pisama i trudili se istražiti značenje svetih knjiga u većoj mjeri nego grčki filozofi u svojim naporima da postignu takozvanu mudrost.
Poglavlje 38.
Naš plemeniti prijatelj, štoviše, nezadovoljan prigovorima koje je izvukao iz dijagrama, želi, kako bi ojačao svoje optužbe protiv nas koji s njim nemamo ništa zajedničko, uvesti određene druge optužbe, koje navodi od istih heretika, ali ipak kao da su iz drugog izvora. Njegove su riječi: »I to nije najmanje od njihovih čuda, jer postoje između gornjih krugova, onih koji su iznad nebesa, određeni natpisi kojima oni daju tumačenje, a među ostalima posebno dvije riječi, ›veći i manji‹, koje odnose na Oca i Sina.« U spomenutom dijagramu pronašli smo veći i manji krug, na čijem je promjeru bilo upisano »Otac i Sin«; a između većeg kruga (u kojem je bio sadržan manji) i drugoga sastavljenog od dva kruga, od kojih je vanjski bio žut, a unutarnji plav, prepreka upisana u obliku sjekire. A iznad nje, kratki krug, blizu većega od dva prethodna, s natpisom »Ljubav«; a niže dolje, jedan koji dodiruje isti krug, s riječju »Život«. I na drugom krugu, koji je bio isprepleten s dva druga kruga i uključivao ih, drugi lik, poput romboida, s naslovom »Predviđanje mudrosti«. A unutar njihova zajedničkog presjeka bila je »Narav mudrosti«. A iznad njihova zajedničkog presjeka bila je krug na kojem je bilo upisano »Znanje«; a niže dolje drugi, na kojem je bio natpis »Razumijevanje«. Uveli smo ove stvari u naš odgovor Kelzu kako bismo pokazali našim čitateljima da poznajemo bolje od njega, i to ne samo po čuvenju, te stvari, iako ih također ne odobravamo. Štoviše, ako se oni koji se ponose takvim stvarima bave i nekom vrstom magije i čarobnjaštva, što je po njihovu mišljenju vrhunac mudrosti, mi, s druge strane, o tome ništa ne tvrdimo, budući da nikada nismo otkrili ništa slično. Neka Kelzo, međutim, koji je već često bio osuđen za lažno svjedočenje i nerazumne optužbe, vidi nije li kriv za laž i u ovome, ili nije li izvukao i uveo u svoju raspravu tvrdnje uzete iz spisa onih koji su tuđinci i stranci našoj kršćanskoj vjeri.
Poglavlje 39.
Zatim, govoreći o onima koji se služe umijećima magije i čaranja te koji zazivaju barbarska imena demona, on primjećuje da takve osobe postupaju poput onih koji, s obzirom na iste stvari, izvode čudesa pred onima koji ne znaju da su imena demona među Grcima drugačija nego što su među Skitima. Zatim navodi odlomak iz Herodota, navodeći da se »Apolon kod Skita zove Gongosirus; Posejdon, Tagimasada; Afrodita, Argimpasan; Hestija, Tabiti«. Sada onaj tko ima sposobnosti može istražiti nisu li u tim stvarima i Kelzo i Herodot obojica u krivu; jer Skiti ne razumiju istu stvar kao Grci u onome što se odnosi na ona bića koja se smatraju bogovima. Jer kako je vjerodostojno da bi se Apolon kod Skita zvao Gongosirus? Ne pretpostavljam da Gongosirus, kada se prenese na grčki jezik, daje istu etimologiju kao Apolon; ili da Apolon, u dijalektu Skita, ima značenje Gongosirusa. Niti je ikakva takva tvrdnja do sada iznesena u pogledu drugih imena, jer su Grci iskoristili različite okolnosti i etimologije kako bi onima koje smatraju bogovima dali imena koja nose; a Skiti, opet, iz drugog niza okolnosti; a isto je bilo i s Perzijancima, ili Indijcima, ili Etiopljanima, ili Libijcima, ili s onima koji uživaju u davanju imena (po hiru) i koji se ne drže pravedne i čiste ideje o Stvoritelju svih stvari. Dovoljno je, međutim, rečeno s naše strane na prethodnim stranicama, gdje smo željeli pokazati da Sabaot i Zeus nisu isto božanstvo, i gdje smo također iznijeli neke primjedbe, izvedene iz Svetoga pisma, u pogledu različitih dijalekata. Rado, dakle, prelazimo preko ovih točaka, u kojima bi nas Kelzo natjerao da se ponavljamo. Zatim, opet, miješajući stvari koje pripadaju magiji i čaranju, i pripisujući ih možda nikome, zbog nepostojanja bilo koga tko se bavi magijom pod izlikom bogoštovlja ovoga karaktera, a ipak, možda, imajući u vidu neke koji se služe takvim praksama u prisutnosti jednostavnih (kako bi ostavili dojam da djeluju božanskom snagom), on dodaje: »Čemu nabrajati sve one koji su poučavali metodama očišćenja, ili okajničkim himnima, ili čarolijama za odvraćanje zla, ili (izradi) kipova, ili obličja demona, ili raznim vrstama protuotrova protiv otrova (koji se nalaze) u odjeći, ili u brojevima, ili kamenju, ili biljkama, ili korijenju, ili općenito u svim vrstama stvari?« U pogledu ovih stvari, razum od nas ne zahtijeva da ponudimo bilo kakvu obranu, budući da nismo ni najmanje podložni sumnjama takve naravi.
40. poglavlje
Nakon ovih stvari, čini mi se da Kelzo postupa poput onih koji, u svojoj silnoj mržnji prema kršćanima, tvrde pred onima koji su potpuno neupućeni u kršćansku vjeru, da su doista utvrdili da kršćani proždiru meso dojenčadi i da se bez suzdržavanja predaju spolnim odnosima sa svojim ženama. Sada, kao što su ove izjave osuđene kao laži izmišljene protiv kršćana, i to su priznanje dali mnoštvo i oni koji su posve strani našoj vjeri; tako bi se i sljedeće Kelzove izjave pokazale klevetama izmišljenim protiv kršćana, gdje kaže da je »vidio u rukama određenih prezbitera koji pripadaju našoj vjeri barbarske knjige, koje sadrže imena i čudesna djela demona«; tvrdeći dalje da su »ovi prezbiteri naše vjere izjavili da ne čine ništa dobro, nego sve što je sračunato da naškodi ljudskim bićima«. Kamo sreće, doista, da je sve što Kelzo kaže protiv kršćana takve naravi da ga može opovrgnuti mnoštvo, koje je iskustvom utvrdilo da su takve stvari neistinite, videći da je većina njih živjela kao susjedi s kršćanima i nije čak ni čula za postojanje bilo kakvih takvih navodnih praksi!
41. poglavlje
Zatim, kao da je zaboravio da mu je cilj bio pisati protiv kršćana, kaže da mu je, »nakon što se upoznao s jednim Dionizijem, egipatskim glazbenikom, ovaj potonji rekao, s obzirom na magijska umijeća, da ona imaju moć samo nad neobrazovanima i ljudima pokvarena morala, dok na filozofe nisu u stanju proizvesti nikakav učinak, jer oni paze na zdrav način života«. Da nam je, dakle, bila namjera raspravljati o magiji, mogli smo dodati nekoliko primjedbi uz ono što smo već rekli o ovoj temi; ali budući da su samo važnije stvari one koje moramo primijetiti u odgovoru Kelzu, reći ćemo o magiji da svatko tko želi istražiti jesu li filozofi ikada bili njome zarobljeni ili ne, može pročitati što je napisao Moiragen o memoarima maga i filozofa Apolonija iz Tijane, u kojima ovaj pojedinac, koji nije kršćanin, nego filozof, tvrdi da su neki filozofi od nemala značaja bili pridobijeni magijskom moći koju je posjedovao Apolonije i da su mu se obraćali kao čarobnjaku; a među njima, mislim, posebno je spomenuo Eufrata i nekog epikurejca. Mi, s druge strane, potvrđujemo i naučili smo iz iskustva da oni koji štuju Boga svega u skladu s kršćanstvom koje dolazi po Isusu, i koji žive po njegovu evanđelju, koristeći danju i noću, neprestano i dolično, propisane molitve, nisu zaneseni ni magijom ni demonima. Jer uistinu »anđeo Gospodnji taboruje oko onih koji ga se boje i izbavlja ih« od svakoga zla; a za anđele malenih u Crkvi, koji su određeni da bdiju nad njima, kaže se da uvijek gledaju lice svoga Oca koji je na nebesima, što god značilo »lice« ili »gledati«.
42. poglavlje
Nakon ovih stvari, Kelzo iznosi protiv nas sljedeće optužbe s druge strane: »Oni čine određene najbezbožnije pogreške«, kaže on, »zbog svog krajnjeg neznanja, u kojem su odlutali od značenja božanskih zagonetki, stvarajući protivnika Bogu, đavla, i nazivajući ga na hebrejskom jeziku Sotona. Sada, uistinu, takve su izjave posve ljudska izmišljotina i nije ih čak ni dolično ponavljati, naime da moćni Bog, u svojoj želji da ljudima podari dobro, ipak ima nekoga tko mu se suprotstavlja i da je bespomoćan. Slijedi da je Sin Božji pobijeđen od đavla; i budući da je od njega kažnjen, uči i nas da preziremo kazne koje on nanosi, govoreći nam unaprijed da će Sotona, nakon što se pojavi ljudima kao što se on sam pojavio, pokazati velika i čudesna djela, prisvajajući za sebe slavu Božju, ali da oni koji ga žele držati na udaljenosti ne smiju obraćati pažnju na ta Sotonina djela, nego položiti svoju vjeru samo u njega. Takve su izjave očito riječi obmanjivača, koji planira i manevrira protiv onih koji se protive njegovim stavovima i koji se svrstavaju protiv njih.« Zatim, želeći ukazati na »zagonetke«, čije nas pogrešno razumijevanje vodi do uvođenja naših stavova o Sotoni, on nastavlja: »Stari narodi nejasno aludiraju na određeni rat među bogovima, o čemu Heraklit ovako govori: ‘Ako se mora reći da postoji opći rat i nesloga, i da se sve stvari čine i njima se upravlja u sukobu.’ Ferekid, opet, koji je mnogo stariji od Heraklita, pripovijeda mit o jednoj vojsci postrojenoj u neprijateljski stroj protiv druge, i imenuje Krona kao vođu jedne, a Ofioneja druge, i prepričava njihove izazove i borbe, i spominje da su među njima sklopljeni sporazumi, s ciljem da se ona strana koja padne u ocean smatra pobijeđenom, dok oni koji su ih protjerali i pobijedili trebaju imati posjed nad nebom. Misteriji koji se odnose na titane i gigante također su imali neko takvo (simboličko) značenje, kao i egipatski misteriji o Tifonu, i Horusu, i Ozirisu.« Nakon što je iznio takve tvrdnje, i ne svladavši poteškoću oko toga na koji način ti izvještaji sadrže viši pogled na stvari, dok su naši izvještaji njihove pogrešne kopije, on nastavlja s vrijeđanjem nas, primjećujući da »to nije poput priča koje se pričaju o đavlu, ili demonu, ili, kako on s više istine primjećuje, o čovjeku koji je varalica, koji želi uspostaviti suprotno učenje«. I na isti način on razumije Homera, kao da on nejasno upućuje na stvari slične onima koje spominju Heraklit i Ferekid, i začetnici misterija o titanima i gigantima, u onim riječima kojima se Hefest obraća Heri kako slijedi:
»Jednom sam zbog tebe osjetio njegovu neusporedivu moć,
Strmoglavljen dolje s eterske visine.«
I u onima Zeusa Heri:
»Zar si zaboravila, kad si, svezana i učvršćena visoko,
S golemog svoda zvjezdanog neba,
Vjesila dršćući u zlatnom lancu,
I svi se gnjevni bogovi uzalud protivili?
Strmoglavce sam ih bacio iz olimpijske dvorane,
Ošamućene u vrtlogu i bez daha od pada.«
Tumačeći, štoviše, Homerove riječi, on dodaje: »Zeusove riječi upućene Heri riječi su Boga upućene materiji; a riječi upućene materiji nejasno označavaju da je materiju koja je u početku bila u stanju nesloge (s Bogom), on uzeo, i povezao, i uredio pod zakonima, koji se analogno mogu usporediti s lancima; i da on, kažnjavajući demone koji u njoj stvaraju nered, strmoglavljuje ih dolje u ovaj donji svijet.« Ove Homerove riječi, on tvrdi, tako je razumio Ferekid, kada je rekao da se ispod te regije nalazi regija Tartara, koju čuvaju Harpije i Oluja, kćeri Boreja, i u koju Zeus izgoni svakoga od bogova koji postane neuredan. S istim idejama također je usko povezan Atenin peplos, koji svi vide u procesiji Panateneja. Jer iz toga je očito, nastavlja on, da demon bez majke i neokaljan ima vlast nad drskošću giganata. Prihvaćajući, štoviše, izmišljotine Grka, on nastavlja gomilati protiv nas takve optužbe kao što su sljedeće, naime da je »Sin Božji kažnjen od đavla, i uči nas da i mi, kada nas on kazni, moramo to izdržati. Sada su ove izjave posve smiješne. Jer đavao je taj, mislim, koji bi radije trebao biti kažnjen, a onim ljudskim bićima koja on kleveta ne bi se trebalo prijetiti kaznom.«
43. poglavlje
Primijetite sada nije li onaj tko nas optužuje da smo počinili pogreške najbezbožnije vrste i da smo odlutali od (pravog značenja) božanskih zagonetki, i sam jasno u zabludi, jer ne primjećuje da se u Mojsijevim spisima, koji su mnogo stariji ne samo od Heraklita i Ferekida, nego čak i od Homera, spominje ovaj zli i njegov pad s neba. Jer zmija, od koje potječe Ofionej o kojem govori Ferekid, postavši uzrokom čovjekova izgona iz božanskog raja, nejasno nagovještava nešto slično, prevarivši ženu obećanjem božanstva i većih blagoslova; a kaže se da je njezin primjer slijedio i muškarac. I, nadalje, tko bi drugi mogao biti anđeo zatornik spomenut u Mojsijevu Izlasku, nego onaj koji je bio začetnik uništenja onima koji su mu se pokoravali, i nisu se oduprli njegovim zlim djelima, niti se borili protiv njih? Štoviše (jarac), koji se u knjizi Levitskog zakonika otprema (u pustinju), i koji se na hebrejskom jeziku zove Azazel, nije bio nitko drugi nego ovaj; i bilo ga je potrebno otpremiti u pustinju i tretirati ga kao okajničku žrtvu, jer je na njega pao ždrijeb. Jer svi koji pripadaju »gorem« dijelu, zbog svoje zloće, budući da se protive onima koji su Božja baština, bivaju napušteni od Boga. Štoviše, s obzirom na sinove Belijalove u knjizi o Sucima, čijim se sinovima kaže da jesu, osim njegovim, zbog njihove zloće? I uz sve ove primjere, u knjizi o Jobu, koja je starija čak i od samoga Mojsija, đavao je jasno opisan kako se pojavljuje pred Bogom i traži moć protiv Joba, kako bi ga uvukao u iskušenja najteže vrste; od kojih se prvo sastojalo u gubitku svih njegovih dobara i njegove djece, a drugo u pogađanju cijeloga Jobova tijela takozvanom bolešću elefantijazom. Prelazim preko onoga što bi se moglo navesti iz evanđelja o đavlu koji je iskušavao Spasitelja, kako se ne bi činilo da u odgovoru Kelzu navodim iz novijih spisa o ovom pitanju. U posljednjem (poglavlju) također o Jobu, u kojem Gospodin govori Jobu usred oluje i oblaka ono što je zapisano u knjizi koja nosi njegovo ime, nema malo stvari koje se odnose na zmiju. Nisam još spomenuo odlomke u Ezekielu, gdje on govori, tako reći, o faraonu, ili Nabukodonozoru, ili knezu tirskom; ili one u Izaiji, gdje se jadikuje nad kraljem babilonskim, iz kojih bi se moglo naučiti nemalo o zlu, o naravi njegova podrijetla i nastanka, te o tome kako je izvelo svoje postojanje od nekih koji su izgubili svoja krila i koji su slijedili onoga koji je prvi izgubio svoja.
44. poglavlje
Jer nemoguće je da dobro koje je rezultat slučaja, ili priopćavanja, bude poput onoga dobra koje dolazi po naravi; a ipak, potonje nikada neće izgubiti onaj tko, tako reći, blaguje »živi« kruh s ciljem vlastita očuvanja. Ali ako bi ikome ponestalo, to mora biti njegovom vlastitom krivnjom, jer je bio trom u blagovanju ovoga »živoga kruha« i »pravoga pića«, pomoću kojih se krila, hranjena i natapana, osposobljavaju za svoju svrhu, upravo prema riječima Salomona, najmudrijeg od ljudi, o uistinu bogatom čovjeku, da je »načinio sebi krila poput orla i vraća se u kuću svoga pokrovitelja«. Jer dolikovalo je Bogu, koji zna kako pravilno iskoristiti čak i one koji su u svojoj zloći otpali od njega, da postavi zloću ove vrste u neki dio svemira i da odredi školu vježbanja vrline, u kojoj se moraju vježbati oni koji bi željeli povratiti na »zakonit način« posjed (koji su izgubili); kako bi, bivajući iskušani, poput zlata u vatri, zloćom ovih, i uloživši najveće napore da spriječe bilo što podlo da naškodi njihovoj razumnoj naravi, mogli izgledati dostojni uspona k božanskim stvarima i mogli biti uzdignuti Riječju do blaženstva koje je iznad svih stvari, i tako reći, do samoga vrhunca dobrote. Sada onaj koji se na hebrejskom jeziku zove Sotona, a od nekih Satanas, kao što je više u skladu s duhom grčkoga jezika, označava, kada se prevede na grčki, »protivnika«. Ali svatko tko više voli porok i poročan život, jest (jer postupa na način suprotan vrlini) Satanas, to jest ›protivnik‹ Sinu Božjemu, koji je pravednost, i istina, i mudrost. S više se, međutim, prava naziva »protivnikom« onaj koji je prvi među onima koji su živjeli mirnim i sretnim životom izgubio svoja krila i pao iz blaženstva; onaj koji je, prema Ezekielu, hodio besprijekorno na svim svojim putovima, »dok se ne nađe u njemu bezakonje«, i koji bivajući »pečat sličnosti« i »vijenac ljepote« u raju Božjem, bivajući ispunjen tako reći dobrim stvarima, pade u propast, u skladu s riječju koja mu je rekla u mističnom smislu: »Pao si u propast i nećeš ostati dovijeka.« Usudili smo se pomalo nepromišljeno iznijeti ovih nekoliko primjedbi, iako time nismo dodali ništa važno ovoj raspravi. Ako bi, međutim, itko tko ima vremena za ispitivanje svetih spisa, sakupio sa svih strana i oblikovao u jedno tijelo nauka ono što je zabilježeno o podrijetlu zla i načinu njegova uništenja, vidio bi da o stavovima Mojsija i proroka u pogledu Sotone nisu ni sanjali ni Kelzo ni itko od onih čiju je dušu ovaj zli demon odvukao dolje i otrgnuo od Boga, i od ispravnih pogleda na njega, i od njegove riječi.
45. poglavlje
No budući da Kelzo odbacuje izjave o Antikristu, kako se naziva, ne pročitavši ni ono što je o njemu rečeno u knjizi proroka Daniela ni u Pavlovim spisima, niti ono što je Spasitelj u evanđeljima prorekao o njegovu dolasku, moramo iznijeti nekoliko primjedbi i o ovoj temi; jer, »kao što lica ne nalikuju licima«, tako ni ljudska »srca« ne nalikuju jedna drugima. Sigurno je, dakle, da će postojati raznolikosti među srcima ljudi, pri čemu ona koja su sklonija vrlini neće sva biti oblikovana i uobličena prema njoj u istom ili sličnom stupnju; dok drugi, zanemarivanjem vrline, jure u suprotnu krajnost. A među potonjima ima onih u kojima je zlo duboko ukorijenjeno, i drugih u kojima je manje duboko ukorijenjeno. Gdje je onda apsurd u tvrdnji da među ljudima postoje, tako reći, dvije krajnosti, jedna vrline, a druga njezine suprotnosti; tako da savršenstvo vrline prebiva u čovjeku koji ostvaruje ideal dan u Isusu, od kojega je ljudskom rodu poteklo tako veliko obraćenje, i iscjeljenje, i poboljšanje, dok je suprotna krajnost u čovjeku koji utjelovljuje pojam onoga koji se zove Antikrist? Jer Bog, obuhvaćajući sve stvari svojim predznanjem i predviđajući kakve će posljedice proizaći iz obiju ovih krajnosti, želio je to obznaniti čovječanstvu preko svojih proroka, kako bi se oni koji razumiju njihove riječi upoznali s dobrim i bili na oprezu protiv njegove suprotnosti. Bilo je prikladno, štoviše, da se jedna od ovih krajnosti, i bolja od njih dvije, nazove Sinom Božjim, zbog njegove uzvišenosti; a druga, koja je dijametralno suprotna, nazove sinom zloga demona, i Sotone, i đavla. I, zatim, budući da je zlo posebno karakterizirano svojim širenjem, i dostiže svoju najveću visinu kada simulira izgled dobra, iz tog razloga se znakovi, i čudesa, i lažna čudesa nalaze kako prate zlo, uz suradnju njegova oca đavla. Jer, daleko nadmašujući pomoć koju ovi demoni daju opsjenarima (koji varaju ljude u najniže svrhe), jest pomoć koju sam đavao pruža kako bi prevario ljudski rod. Pavao, doista, govori o onome koji se zove Antikrist, opisujući, iako s određenom rezervom, i način, i vrijeme, i uzrok njegova dolaska ljudskome rodu. I primijetite nije li njegov jezik o ovoj temi najprikladniji i nezaslužan da se prema njemu odnosi čak i s najmanjim stupnjem ismijavanja.
46. poglavlje
Tako se naime izražava apostol: »Zaklinjemo vas, braćo, dolaskom Gospodina našega Isusa Krista i našim okupljanjem oko njega: ne dajte se brzo pokolebati u svojem shvaćanju niti uznemiriti, bilo duhom, bilo riječju, bilo pismom tobože od nas poslanim, kao da je već tu dan Gospodnji. Neka vas nitko ne zavede ni na koji način: jer taj dan neće doći ako prije ne dođe otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji se uzvisuje iznad svega što se zove Bog ili što se štuje, tako da sjedne u hram Božji praveći se da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam to govorio dok sam još bio kod vas? I sada znate što ga zadržava da se otkrije tek u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već djeluje, samo neka se ukloni onaj koji ga sada zadržava. I tada će se otkriti Bezakonik, kojega će Gospodin usmrtiti dahom svojih usta i uništiti sjajem svoga dolaska: njega, čiji je dolazak po djelovanju Sotone sa svakom silom, lažnim znamenjima i čudesima, te sa svakim grešnim zavođenjem za one koji propadaju, jer nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili. Zato im Bog šalje zabludu djelotvornu, da povjeruju laži, te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su pristali uz nepravednost.« Potanko tumačiti sve što je ovdje spomenuto ne spada u našu sadašnju svrhu. Proroštvo o Antikristu izneseno je i u knjizi proroka Daniela, te je kadro razumnom i poštenom čitatelju uliti divljenje prema tim riječima kao doista božanskim i proročkim; jer u njima se spominje ono što se odnosi na buduće kraljevstvo, počevši od vremena Daniela pa sve do propasti svijeta. I tko god želi, može to pročitati. Pazi, dakle, ne glasi li proroštvo o Antikristu ovako: »A potkraj njihova kraljevanja, kad bezakonici navrše mjeru grijeha, ustat će kralj drska lica i vješt spletkama. Njegova će moć biti silna, i pustošit će na čudesan način, i uspijevat će i djelovati; i zatirat će moćnike i narod svetih. I uspijevat će jaram njegova okova: prijevara je u njegovoj ruci, i uzvisit će se u svom srcu, i prijevarom će mnoge upropastiti; i ustat će na propast mnogih, te će ih u svojoj ruci smrviti kao jaja.« Ono što Pavao navodi riječima: »tako da sjedne u hram Božji praveći se da je Bog«, u Daniela se spominje na ovaj način: »I na hramu će biti grozota pustoši, i na svršetku vremena dokrajčit će se pustošenje.« Smatrao sam ispravnim navesti toliko, od još većega broja ulomaka, kako bi slušatelj barem donekle razumio smisao Svetoga pisma kada nas poučava o đavlu i Antikristu; a budući da smo zadovoljni onim što smo u tu svrhu naveli, pogledajmo drugu Kelzovu optužbu i odgovorimo na nju najbolje što možemo.
47. poglavlje
Kelzo nakon onoga što je rekao nastavlja ovako: »Mogu reći kako je došlo do same te stvari, to jest da ga nazovu ›Sinom Božjim‹. Drevni su ljudi ovaj svijet, budući da je rođen od Boga, nazivali i njegovim djetetom i njegovim sinom. I jedan i drugi ›Sin Božji‹, dakle, uvelike su sličili jedan drugome.« On dakle smatra da smo mi upotrijebili izraz »Sin Božji« izokrenuvši ono što se govori o svijetu, kao rođenome od Boga, te kao njegovu »Sinu« i »Bogu«. Nije naime bio kadar tako promotriti doba Mojsija i prorokâ da uočio kako su židovski proroci općenito navijestili da postoji »Sin Božji« mnogo prije Grka i onih drevnih ljudi o kojima Kelzo govori. Štoviše, nije htio navesti ni odlomak iz Platonovih pisama, koji smo spomenuli na prethodnim stranicama, o Onome koji je tako lijepo uredio ovaj svijet, kao o Sinu Božjem; kako ne bi i sam bio primoran od Platona, kojega često sa štovanjem spominje, priznati da je graditelj ovoga svijeta Sin Božji, a da je njegov Otac prvi Bog i Vrhovni Vladar nad svime. Niti je uopće čudno ako tvrdimo da je Isusova duša sjedinjena s tako velikim Sinom Božjim po najvišem jedinstvu s njime, ne nalazeći se više u stanju odvojenosti od njega. Jer posvećeni jezik Svetoga pisma poznaje i druge stvari koje se, premda su po svojoj naravi »dvostruke«, smatraju i doista jesu »jedno« u odnosu jedna prema drugoj. O mužu i ženi rečeno je: »Nisu više dvoje, nego jedno tijelo«; a o savršenom čovjeku i onome tko je sjedinjen s pravim Gospodinom, Riječju, Mudrošću i Istinom, da je »onaj tko prianja uz Gospodina jedan duh«. A ako je onaj tko »prianja uz Gospodina jedan duh«, tko je prionuo uz Gospodina, samu Riječ, Mudrost, Istinu i Pravednost, u prisnijem jedinstvu ili uopće na način koji bi se tome približio doli Isusova duša? Ako je pak tako, onda Isusova duša i Bog Riječ, prvorođenac svakog stvorenja, nisu više dvoje, nego jedno.
48. poglavlje
Nadalje, kada stoički filozofi, koji tvrde da je vrlina Boga i čovjeka ista, naučavaju da Bog koji je nad svime nije sretniji od njihova mudraca, nego da je sreća obojice jednaka, Kelzo se njihovu mišljenju niti ruga niti mu se podsmijeva. Međutim, ako Sveto pismo kaže da je savršeni čovjek po vrlini sjedinjen i postao jedno sa samom Riječju, tako da zaključujemo kako Isusova duša nije odvojena od prvorođenca svega stvorenja, on se smije tome što se Isusa naziva »Sinom Božjim«, ne primjećujući što se o njemu sa skrivenim i mističnim značenjem govori u Svetome pismu. No kako bismo pridobili za prihvaćanje naših stavova one koji su voljni prihvatiti zaključke što proizlaze iz naših nauka i od toga imati koristi, kažemo da Sveto pismo proglašava tijelom Kristovim, koje oživljuje Sin Božji, čitavu Crkvu Božju, a udovima toga tijela, promatranima kao cjelina, one koji vjeruju; jer kao što duša oživljuje i pokreće tijelo, koje samo po sebi nema naravnu snagu kretanja poput živoga bića, tako i Riječ, potičući i pokrećući cijelo tijelo, Crkvu, na prikladno djelovanje, usto budi i svakog pojedinog člana koji pripada Crkvi, tako da ništa ne čine odvojeno od Riječi. Budući da sve to slijedi iz slijeda dokazivanja koji se ne smije podcijeniti, gdje je poteškoća u tvrdnji da, kao što je Isusova duša na savršen i neizreciv način sjedinjena sa samom Riječju, tako ni Isusova osoba, općenito govoreći, nije odvojena od jedinorođenca i prvorođenca svega stvorenja, te nije biće različito od njega? No o toj temi ovdje je dovoljno.
49. poglavlje
Pogledajmo sada što slijedi, gdje izražavajući jednom jedinom riječju svoje mišljenje o Mojsijevu postanku svijeta, ne ponudivši pritom nijedan dokaz u prilog tome, nalazi manu govoreći: »Štoviše, njihovo je postanje svijeta krajnje blesavo.« Da je iznio neke vjerodostojne dokaze o njegovoj blesavosti, nastojali bismo na njih odgovoriti; no ne čini mi se razumnim da se od mene traži kako bih, kao odgovor na njegovu puku tvrdnju, dokazivao da to nije »blesavo«. Ako pak netko želi vidjeti razloge koji su nas naveli da prihvatimo Mojsijev izvještaj i dokaze kojima se on može braniti, neka pročita ono što smo napisali o Knjizi Postanka, od početka knjige pa sve do retka: »Ovo je knjiga o podrijetlu čovjeka«, gdje smo iz samoga Svetog pisma pokušali pokazati što je bilo »nebo« koje je stvoreno u početku; i što je »zemlja«, i »nevidljivi dio zemlje«, i ono što je bilo »pusto«; i što je bio »bezdan«, i »tama« koja bijaše nad njim; i što je bila »voda«, i »Duh Božji« koji je »lebdio nad njom«; i što je »svjetlost« koja je bila stvorena, i što je »svod«, različit od »neba« koje je stvoreno u početku; i tako dalje s ostalim temama koje slijede. Kelzo je također iznio svoje mišljenje da je pripovijest o stvaranju čovjeka »iznimno blesava«, ne navodeći nikakve dokaze niti se trudeći odgovoriti na naše argumente; jer po mome sudu nije imao nikakvih dokaza prikladnih za obaranje tvrdnje da je »čovjek stvoren na sliku Božju«. On čak ne razumije ni značenje »raja« što ga je Bog zasadio, niti života koji je čovjek u početku u njemu vodio; kao ni onoga što je proizišlo iz nesreće kada je čovjek bio izbačen zbog svoga grijeha i nastanjen nasuprot raju naslade. Budući da on tvrdi kako su to blesave tvrdnje, neka usmjeri svoju pažnju ne samo na svaku od njih općenito, nego na ovu napose: »Postavi kerubine i plameni mač što se okretao na sve strane, da straže nad putem k stablu života«, pa neka kaže je li Mojsije te riječi napisao bez ozbiljne namjere, nego u duhu pisaca stare komedije, koji su šaljivo pripovijedali da je »Pret ubio Belerofonta« i da je »Pegaz došao iz Arkadije«. Njihov je cilj naime bio izazvati smijeh sastavljanjem takvih priča; dok je nevjerojatno da bi onaj tko je ostavio zakone za čitav narod, u pogledu kojih je želio uvjeriti svoje podanike da ih je dao Bog, napisao riječi tako malo svrhovite i bez ikakva smisla rekao: »Postavi kerubine i plameni mač što se okretao na sve strane, da straže nad putem k stablu života«, ili iznio bilo koju drugu tvrdnju o stvaranju čovjeka, što je predmet filozofskoga istraživanja hebrejskih mudraca.
50. poglavlje
Nadalje, Kelzo, nagomilavši kao puke tvrdnje različita mišljenja nekih od drevnih pisaca o svijetu i o podrijetlu čovjeka, tvrdi da su »Mojsije i proroci, koji su nam ostavili naše knjige, ne znajući uopće kakva je narav svijeta i čovjeka, istkali tkanje čiste besmislice«. Da je pokazao kako se njemu činilo da Sveto pismo sadrži »čistu besmislicu«, nastojali bismo srušiti razloge koji su po njegovu mišljenju potvrđivali njegovu besmislenost; no ovom prigodom, slijedeći njegov vlastiti primjer, i mi u šali iznosimo svoje mišljenje da je Kelzo, ne znajući uopće ništa o naravi smisla i jezika prorokâ, sastavio djelo koje sadrži »čistu besmislicu« te mu hvalisavo dao naslov »Istinita riječ«. I budući da tvrdnje o »danima stvaranja« uzima kao temelj za optužbu, kao da ih jasno i ispravno razumije, od kojih su neki protekli prije stvaranja svjetlosti, neba, sunca, mjeseca i zvijezda, a neki nakon njihova stvaranja, samo ćemo primijetiti ovo: Mojsije je zacijelo tada zaboravio da je malo prije rekao kako je »u šest dana stvaranje svijeta bilo dovršeno«, te je zbog te zaboravnosti tim riječima pridodao sljedeće: »Ovo je knjiga o stvaranju čovjeka, u dan kad Bog načini nebo i zemlju!« No nipošto nije vjerojatno da bi Mojsije nakon onoga što je rekao o šest dana smjesta bez posebnoga značenja dodao riječi: »u dan kad Bog načini nebo i zemlju«; a ako itko misli da se te riječi mogu odnositi na tvrdnju: »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, neka primijeti da je prije riječi: »Neka bude svjetlost, i bi svjetlost«, i onih: »Bog nazva svjetlost dan«, rečeno kako »u početku stvori Bog nebo i zemlju«.
51. poglavlje
Ovom prigodom, međutim, naš cilj nije ulaziti u tumačenje predmeta umnih i osjetilnih bića, niti u način na koji su različite vrste dana bile dodijeljene objema vrstama, niti istraživati pojedinosti koje pripadaju toj temi, jer bi nam za tumačenje Mojsijeva postanka svijeta bile potrebne cijele rasprave; a taj smo posao već obavili, po svojoj najboljoj moći, prilično dugo prije početka ovoga odgovora Kelzu, kada smo raspravljali, s onolikom mjerom sposobnosti kojom smo tada raspolagali, o pitanju Mojsijeva šestodnevnoga postanka svijeta. Moramo međutim imati na umu da Riječ pravednicima preko Izaijinih usta obećava kako će doći dani kada im sunce više neće biti svjetlost, nego sam Gospodin bit će njihovo vječno svjetlo, i Bog će biti njihova slika i slava. Smatram da je upravo zbog pogrešnoga shvaćanja nekoga pogubnog krivovjerja, koje je dalo iskrivljeno tumačenje riječima »Neka bude svjetlost«, kao da su one bile tek izraz želje od strane Stvoritelja, Kelzo primijetio: »Stvoritelj nije posudio svjetlost odozgo, poput onih ljudi koji pale svoje svjetiljke na svjetiljkama svojih susjeda.« Pogrešno shvativši, nadalje, jedno drugo bezbožno krivovjerje, rekao je: »Ako je doista postojao prokleti bog suprotstavljen velikome Bogu, koji je to učinio protiv njegova odobrenja, zašto mu je posudio svjetlost?« Toliko smo daleko od obrane takvih djetinjarija da, naprotiv, želimo jasno optužiti tvrdnje tih krivovjernika kao zablude, te se prihvatiti pobijanja, ne onih njihovih mišljenja koja ne poznajemo, kako to čini Kelzo, nego onih o kojima smo stekli točnu spoznaju, proizišlu dijelom iz izjava njihovih vlastitih pristaša, a dijelom iz pažljivoga čitanja njihovih spisa.
52. poglavlje
Kelzo nastavlja ovako: »Što se tiče podrijetla svijeta i njegova uništenja, treba li ga smatrati nestvorenim i neuništivim, ili doista stvorenim, ali ne i uništivim, ili obrnuto, o tome za sada ne govorim ništa.« Iz toga razloga i mi o tim točkama ne govorimo ništa, jer posao koji imamo pred sobom to ne zahtijeva. Niti tvrdimo da se Duh sveopćega Boga pomiješao sa stvarima ovdje dolje kao sa stvarima koje su mu tuđe, kako bi se moglo činiti iz izraza: »Duh Božji lebdio je nad vodom«; niti tvrdimo da je neke opake naume usmjerene protiv njegova Duha, kao od nekoga stvoritelja različitog od velikoga Boga, a koje je Vrhovno Božanstvo podnosilo, trebalo posve osujetiti. I stoga nemam više što reći onima koji izgovaraju takve apsurdnosti; a ni Kelzu, koji ih ne pobija s umješnošću. Jer trebao je ili uopće ne spominjati takva pitanja, ili ih pak, u skladu s onim čovjekoljubljem kojim se razmeće, pažljivo izložiti i potom nastojati oboriti te bezbožne tvrdnje. Niti smo ikada čuli da veliki Bog, nakon što je dao svoj duh stvoritelju, traži taj duh natrag. Nastavljajući potom ludo napadati te bezbožne tvrdnje, pita: »Koji bog daje bilo što s nakanom da to traži natrag? Jer obilježje je potrebitoga tražiti natrag ono što je dao, dok Bogu ništa nije potrebno.« Tomu dodaje, kao da govori nešto mudro protiv određenih skupina: »Zašto je, kada je posudio svoj duh, bio u neznanju da ga posuđuje zlome biću?« Pita nadalje: »Zašto prelazi bez pažnje preko opakoga stvoritelja koji je radio protiv njegovih nauma?«
53. poglavlje
Nadalje, miješajući zajedno različita krivovjerja i ne uočavajući da su neke tvrdnje izričaji jedne krivovjerne sljedbe, a druge sasvim druge, iznosi prigovore koje smo mi podigli protiv Marciona. I vjerojatno, čuvši ih od nekih bezvrijednih i neukih pojedinaca, napada same argumente koji se bore protiv njih, ali ne na način koji bi pokazao mnogo razuma. Navodeći dakle naše argumente protiv Marciona i ne uočavajući da govori protiv Marciona, pita: »Zašto šalje potajno i uništava djela koja je stvorio? Zašto potajno primjenjuje silu, uvjeravanje i prijevaru? Zašto mami one koje je, kako tvrdite, sam osudio ili optužio, i odvodi ih poput trgovca robljem? Zašto ih uči da kradom pobjegnu od svoga Gospodara? Zašto da bježe od svoga oca? Zašto ih prisvaja za sebe protiv očeve volje? Zašto se izdaje za oca tuđe djece?« Tim pitanjima dodaje sljedeću primjedbu, kao da izražava svoje čuđenje: »Častan je uistinu bog koji želi biti otac onim grešnicima koje je osudio drugi bog, i potrebitima, i, kako sami kažu, samom otpadu ljudi, a nije kadar uhvatiti i kazniti svoga glasnika koji mu je pobjegao!« Nakon toga, kao da se obraća nama koji priznajemo da ovaj svijet nije djelo nekoga drugoga i stranoga boga, nastavlja u ovome tonu: »Ako su to njegova djela, kako to da je Bog stvorio zlo? I kako to da ne može uvjeriti i opomenuti ljude? I kako to da se kaje zbog nezahvalnosti i zloće ljudi? Kudi, štoviše, djelo vlastitih ruku, te mrzi, prijeti i uništava vlastito potomstvo? Kamo ih može preseliti iz ovoga svijeta koji je sam načinio?« Meni se pak ne čini da ovim primjedbama on razjašnjava što je »zlo«; i premda je među Grcima bilo mnogo sljedbi koje su se razilazile u pogledu naravi dobra i zla, on brzopleto zaključuje, kao da je to posljedica naše tvrdnje da je i ovaj svijet djelo sveopćega Boga, da je po našem sudu Bog začetnik zla. Bilo kako bilo sa zlom, bilo da ga je Bog stvorio ili ne, ono ipak slijedi samo kao posljedica kada se usporedi s glavnim naumom. I veoma se čudim ako zaključak o tome da je Bog začetnik zla, za koji on misli da slijedi iz naše tvrdnje kako je i ovaj svijet djelo sveopćega Boga, ne slijedi jednako tako i iz njegovih vlastitih tvrdnji. Jer netko bi mogao reći Kelzu: »Ako su to njegova djela, kako to da je Bog stvorio zlo? I kako to da ne može uvjeriti i opomenuti ljude?« Doista je najveća pogreška u prosuđivanju optuživati one koji su drukčijega mišljenja da drže nezdrave nauke, kada je sam tužitelj mnogo podložniji istoj optužbi s obzirom na vlastite stavove.
54. poglavlje
Pogledajmo dakle ukratko što sveto Pismo ima reći o dobru i zlu, i kakav odgovor treba dati na pitanja: »Kako to da je Bog stvorio zlo?« i »Kako to da je nemoćan uvjeriti i opomenuti ljude?« Prema svetom Pismu, naime, strogo uzevši, krposti i kreposna djela jesu dobra, kao što su, strogo uzevši, njihove suprotnosti zla. Ovom ćemo prigodom biti zadovoljni ako navedemo nekoliko redaka iz trideset i četvrtoga psalma, u ovom smislu: »Onima koji traže Gospodina ne manjka nikakva dobra. Dođite, djeco, poslušajte me, naučit ću vas strahu Gospodnjem! Koji je čovjek taj što želi život, što dane ljubi da bi vidio dobro? Jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevornih! Uklanjaj se oda zla i čini dobro!« Zapovijedi pak da se »uklanja oda zla i čini dobro« ne odnose se na tjelesna zla ili tjelesna dobra, kako ih neki nazivaju, niti uopće na izvanjske stvari, nego na dobra i zla duhovne naravi; jer onaj tko se uklanja od takvih zala i čini takva kreposna djela, kao onaj koji želi istinski život, prispjet će k njegovu uživanju; i kao onaj koji ljubi vidjeti »dobre dane«, u kojima će riječ pravednosti biti Sunce, on će ih vidjeti, budući da ga Bog izbavlja iz ovoga »sadašnjega pokvarenog svijeta« i od onih zlih dana o kojima Pavao reče: »Iskupljujte vrijeme, jer dani su zli!«
Poglavlje 55
Mogu se, doista, naći mjesta gdje se tjelesna i vanjska dobra nepravo nazivaju »dobrima«, naime one stvari koje pridonose naravnomu životu, dok se ono što čini suprotno naziva »zlom«. U tom smislu Job govori svojoj ženi: »Ako smo dobro primili iz ruke Gospodnje, zar i zlo nećemo primiti?« Budući da se dakle u Svetom pismu, na jednome mjestu, nalazi ova izjava stavljena u usta Božja: »Ja tvorim mir i stvaram zlo«; a opet na drugome, gdje se o njemu kaže da je »zlo sišlo od Gospodina k vratima jeruzalemskim, buka bojnih kola i konjanika«, mjesta koja su zbunila mnoge čitatelje Pisma koji ne mogu uvidjeti što Pismo misli pod »dobrom« i »zlom«, vjerojatno je da je Kelzo, time smeten, postavio pitanje: »Kako to da je Bog stvorio zlo?«, ili je možda, čuvši nekoga kako o stvarima vezanima uz to neuko raspravlja, izrekao ovu tvrdnju koju smo spomenuli. Mi pak, naprotiv, tvrdimo da »zlo« ili »zloća«, i djela koja iz nje proizlaze, nisu stvoreni od Boga. Jer ako je Bog stvorio ono što je doista zlo, kako je bilo moguće s pouzdanjem naviještati proglas o posljednjem sudu, koji nas poučava da zli imaju biti kažnjeni za svoja zla djela razmjerno svojoj zloći, dok će oni koji su živjeli kreposnim životom ili činili kreposna djela uživati u blaženstvu i primiti nagradu od Boga? Dobro mi je poznato da će oni koji se usuđuju tvrditi da je ta zla stvorio Bog navoditi određene izraze Pisma u svoju korist, zato što nismo u stanju pokazati jedan posve ujednačen niz mjesta; jer premda Pismo općenito kori zle a odobrava pravedne, ono ipak sadrži neke izjave koje, iako ih je razmjerno malo, naizgled uznemiruju umove neukih čitatelja svetoga Pisma. Ipak nisam smatrao prikladnim za ovu svoju raspravu ovom prigodom navoditi te nesuglasne izjave, kojih ima mnogo, i njihova tumačenja, koja bi iziskivala dugi niz dokaza. Zla dakle, ako se misli na ona koja se s pravom tako zovu, nije stvorio Bog; no neka su, premda malobrojna u usporedbi s poretkom cijeloga svijeta, proizišla iz njegovih glavnih djela, kao što iz glavnih tesarovih djela nastaju stvari poput spiralnih strugotina i piljevine, ili kao što bi se za graditelje moglo činiti da su uzrok smeću koje leži oko njihovih zgrada u obliku otpadaka što padaju s kamenja i žbuke.
Poglavlje 56
Ako pak govorimo o takozvanim »tjelesnim« i »vanjskim« zlima, koja se nepravo tako nazivaju, onda se može dopustiti da ima prilika kada je neka od njih Bog pozvao u postojanje kako bi se po njima postiglo obraćenje pojedinaca. I kakva bi besmislica proizišla iz takva postupanja? Jer kao što ne bismo pripisali nikakvu krivnju očevima, učiteljima i odgojiteljima kada bi se nevolje što ih oni nanose onima koji su im povjereni nepravo nazvale »zlima«, ili liječnicima kada operiraju ili pale bolesnike radi ozdravljenja, pa kada bismo rekli da otac zlostavlja svoga sina, ili odgojitelji i učitelji svoje učenike, ili liječnici svoje bolesnike; tako isto, ako se kaže da Bog nanosi ljudima takva zla radi obraćenja i ozdravljenja onih kojima je potrebna takva stega, u tome shvaćanju ne bi bilo nikakve besmislice; niti bi »zla sišla od Gospodina na vrata jeruzalemska«, koja se zla sastoje od kazni što ih neprijatelji nanose Izraelcima radi njihova obraćenja; niti bi tko pohodio »šibom prijestupe onih koji napuštaju zakon Gospodnji, a bezakonja njihova udarcima«; niti bi se moglo reći: »Imaš živo ugljevlje da ga staviš na njih; oni će ti biti na pomoć«. Na isti način tumačimo i izraze: »Ja koji tvorim mir i stvaram zlo«; jer on poziva u postojanje »tjelesna« ili »vanjska« zla dok čisti i odgaja one koji se ne daju poučiti riječju i zdravim naukom. To je dakle naš odgovor na pitanje: »Kako to da je Bog stvorio zlo?«
Poglavlje 57
Što se tiče pitanja: »Kako to da je on nemoćan uvjeriti i opomenuti ljude?«, već je rečeno da bi se, kada bi takav prigovor doista bio opravdana optužba, taj Kelzov prigovor mogao uputiti protiv svih koji prihvaćaju nauk o providnosti. Svatko bi mogao odgovoriti na optužbu da je Bog nemoćan opominjati ljude; jer on upućuje svoje opomene kroz čitavo Pismo i po onim osobama koje su, po Božjoj milosnoj odredbi, učitelji svojih slušatelja. Osim ako se pod riječju »opomenuti« ne podrazumijeva neko posebno značenje, kao da ona označava i prodrijeti u um opominjane osobe i učiniti da ona posluša riječi svoga učitelja, što se protivi uobičajenom značenju te riječi. Na prigovor pak: »Kako to da je nemoćan uvjeriti?«, koji bi se također mogao uputiti protiv svih koji vjeruju u providnost, imamo primijetiti sljedeće. Budući da izraz »biti uvjeren« pripada onim riječima koje se nazivaju, da tako kažemo, »uzajamnima« (usporedi izraz »brijati čovjeka«, kada se on sam trudi prepustiti brijaču), iz toga razloga nije potreban samo napor onoga koji uvjerava, nego i podložnost, da tako kažemo, koja se ima iskazati onome koji uvjerava, ili prihvaćanje onoga što on govori. I stoga se ne smije reći da ljudi nisu uvjereni zato što je Bog nemoćan uvjeriti ljude, nego zato što oni ne žele prihvatiti vjerne riječi Božje. I kada bi tko primijenio taj izraz na ljude koji su »majstori uvjeravanja«, ne bi pogriješio; jer moguće je da čovjek koji je temeljito naučio načela govorništva i koji ih pravilno primjenjuje dade sve od sebe kako bi uvjerio, a ipak se čini da ne uspijeva, jer ne može nadvladati volju onoga koji bi se trebao prikloniti njegovim vještinama uvjeravanja. Štoviše, da uvjerenost ne dolazi od Boga, premda on može izreći uvjerljive riječi, jasno uči Pavao kada kaže: »To uvjerenje nije od onoga koji vas zove!« Takvo je shvaćanje naznačeno i ovim riječima: »Ako budete voljni i poslušni, jest ćete dobra zemaljska; ali ako odbijete i pobunite se, mač će vas proždrijeti«. Jer da bi tko doista poželio ono što mu govori onaj koji ga opominje, i da bi postao dostojan onih Božjih obećanja koja sluša, potrebno je pridobiti volju slušatelja i njegovu naklonost prema onome što mu se govori. I zato mi se čini da se u Ponovljenom zakonu s osobitim naglaskom izgovaraju ove riječi: »A sada, Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj, osim da se bojiš Gospodina, Boga svoga, i da hodiš svim putovima njegovim, i da ga ljubiš, i da čuvaš zapovijedi njegove?«
Poglavlje 58
Zatim valja odgovoriti na sljedeće pitanje: »I kako to da se kaje kada ljudi postanu nezahvalni i zli, te prigovara vlastitome djelu ruku, i mrzi, i prijeti, i zatire vlastito potomstvo?« Kelzo ovdje naime kleveće i izvrće ono što je napisano u Knjizi Postanka u ovom smislu: »A Gospodin Bog, videći da zloća ljudi na zemlji raste i da svatko u svom srcu pomno smišlja činiti zlo bez prestanka, ražalosti se što je načinio čovjeka na zemlji. I promisli Bog u svom srcu te reče: Zatrt ću čovjeka kojega sam stvorio s lica zemlje, i čovjeka i stoku i gmizavce i ptice nebeske, jer se kajem što sam ih načinio«; navodeći riječi koje nisu napisane u Pismu kao da prenose smisao onoga što je doista napisano. Jer u tim riječima nema spomena o Božjem pokajanju, niti o njegovu prigovaranju i mržnji prema djelu vlastitih ruku. I ako se čini da Bog prijeti propašću općega potopa i tako u njemu uništava vlastitu djecu, imamo odgovoriti da, budući da je čovjekova duša besmrtna, to tobožnje prijetnje ima za svrhu obraćenje slušatelja, dok je zatiranje ljudi potopom očišćenje zemlje, kako su i neki među grčkim filozofima nemala ugleda naznačili izrazom: »Kada bogovi čiste zemlju«. A glede prenošenja tih antropopatskih izraza na Boga, nešto smo već rekli na prethodnim stranicama.
Poglavlje 59
Kelzo, nadalje, sluteći ili možda sasvim jasno uviđajući odgovor koji bi mogli dati oni koji brane uništenje ljudi potopom, nastavlja: »Ali ako ne uništava svoje potomstvo, kamo ga odvodi s ovoga svijeta koji je sam stvorio?« Na to odgovaramo da Bog nipošto ne uklanja iz cijeloga svijeta, koji se sastoji od neba i zemlje, one koji su pretrpjeli smrt u potopu, nego ih uklanja iz života u tijelu te ih, oslobodivši ih od njihovih tijela, oslobađa ujedno i od postojanja na zemlji, koje se na mnogim mjestima u Pismu obično naziva »svijetom«. Osobito u Evanđelju po Ivanu možemo često naći da se zemaljski krajevi nazivaju »svijetom«, kao u retku: »Bijaše to istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet«, kao i u ovome: »U svijetu imate tjeskobu; ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!« Ako dakle pod »uklanjanjem s ovoga svijeta« razumijemo premještanje iz »zemaljskih krajeva«, u tome izrazu nema ničega besmislenog. Ako se pak, naprotiv, cjelokupni sustav stvari koji se sastoji od neba i zemlje naziva »svijetom«, onda oni koji su izginuli u potopu nipošto nisu uklonjeni iz takozvanoga »svijeta«. Pa ipak, ako obratimo pozornost na riječi: »Ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi«, kao i na ove: »Jer ono nevidljivo njegovo od stvaranja svijeta jasno se vidi, umom se spoznaje po onome što je načinjeno«, mogli bismo reći da je onaj tko prebiva među »nevidljivim« stvarima i onim što se općenito naziva »neviđenim stvarima« izišao iz svijeta, jer ga je Riječ uklonila odavde i prenijela u nebeske predjele kako bi promatrao sve ljepote.
Poglavlje 60
No nakon ovoga ispitivanja svojih tvrdnji, kao da mu je cilj mnogim riječima povećati svoju knjigu, on drukčijim riječima ponavlja iste optužbe koje smo maloprije razmotrili, govoreći: »Daleko je najgluplja stvar raspodjela stvaranja svijeta na pojedine dane, prije nego što su dani postojali: jer budući da nebo još nije bilo stvoreno, niti je položen temelj zemlje, niti je sunce još kružilo, kako je moglo biti dana?« A kakva je razlika između ovih riječi i sljedećih: »Nadalje, uzimajući i promatrajući te stvari od početka, zar ne bi bilo besmisleno da prvi i najveći Bog izda zapovijed: Neka nastane ova prva stvar, i ova druga, i ova treća; pa nakon što je toliko toga izvršio prvoga dana, učini opet toliko toga drugoga, i trećega, i četvrtoga, i petoga, i šestoga?« Na taj prigovor Božjem »zapovijedanju da se stvori ova prva, druga i treća stvar« odgovorili smo po svojim najboljim silama kada smo naveli riječi: »On reče i postade; on zapovjedi i sve posta čvrsto«, napominjući da je neposredni Stvoritelj i takoreći sam Tvorac svijeta bila Riječ, Sin Božji; dok je Otac Riječi, zapovijedajući svome vlastitom Sinu, Riječi, da stvori svijet, u prvotnom smislu Stvoritelj. A glede stvaranja svjetlosti prvoga dana, i svoda drugoga, i sabiranja voda pod nebom na njihova pojedina stjecišta trećega (pri čemu zemlja tako daje proklijati onim plodovima koji su pod vlašću same naravi), i velikih svjetlila i zvijezda četvrtoga, i vodenih životinja petoga, i kopnenih životinja i čovjeka šestoga dana, raspravili smo po svojim najboljim silama u našim bilješkama o Knjizi Postanka, kao i na prethodnim stranicama, kada smo prigovorili onima koji su, shvaćajući riječi u njihovu doslovnom smislu, rekli da je vrijeme od šest dana utrošeno na stvaranje svijeta, te naveli riječi: »To je rodoslovlje nebesa i zemlje kada su stvoreni, u onaj dan kad Gospodin Bog načini zemlju i nebesa«.
Poglavlje 61
Opet, ne shvaćajući smisao riječi: »I dovrši Bog šestoga dana svoja djela što ih učini, i počinu sedmoga dana od svih svojih djela što ih učini: i blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u njemu počinu od svih svojih djela što ih poče činiti«; i zamišljajući da je izraz »počinu sedmoga dana« isto što i »odmori se sedmoga dana«, on primjećuje: »Nakon ovoga je, doista, umoran, poput vrlo lošega radnika kojemu je potreban počinak da se osvježi!« Jer on ništa ne zna o danu subotnjem i Božjem počinku, koji slijedi nakon dovršetka stvaranja svijeta, i koji traje dokle traje svijet, i u kojem će svi oni svetkovati s Bogom koji su dovršili sva svoja djela u svojih šest dana, i koji će se, jer nisu propustili nijednu od svojih dužnosti, uzdići k motrenju nebeskih stvari i k zboru pravednih i blaženih bića. Zatim, kao da Pismo donosi takvu izjavu, ili kao da mi sami tako govorimo o Bogu da se odmorio od umora, on nastavlja: »Nije u skladu s doličnošću stvari da prvi Bog osjeća umor, ili radi svojim rukama, ili izdaje zapovijedi«. Kelzo kaže da »nije u skladu s doličnošću stvari da prvi Bog osjeća umor«. Mi bismo pak rekli da ni Bog Riječ ne osjeća umor, niti ijedno od onih bića koja pripadaju boljem i božanskijem redu stvari, jer je osjećaj umora svojstven onima koji su u tijelu. Može se ispitati je li to točno za one koji posjeduju tijelo bilo koje vrste, ili za one koji imaju zemaljsko tijelo, ili malo bolje od njega. Ali »nije u skladu s doličnošću stvari ni to da prvi Bog radi vlastitim rukama«. Shvatite li riječi »raditi vlastitim rukama« doslovno, tada one nisu primjenjive ni na drugoga Boga, niti na bilo koje drugo biće koje ima udjela u božanstvu. Ali pretpostavimo da su izrečene u nepravom i prenesenom smislu, tako da možemo prenijeti sljedeće izraze: »I nebeski svod navješćuje djelo ruku njegovih«, i »nebesa su djelo ruku tvojih«, i bilo koje druge slične izraze, na prenesen način, u pogledu Božjih »ruku« i »udova«, gdje je tu besmislica u riječima: »Bog tako radi vlastitim rukama«? I kao što nema nikakve besmislice u tome da Bog tako radi, tako je nema ni u tome što on izdaje »zapovijedi«; tako da ono što biva učinjeno na njegov nalog bude lijepo i hvale vrijedno, jer je Bog zapovjedio da se to izvrši.
Poglavlje 62
Kelzo nadalje, možda pogrešno shvativši riječi: »Jer usta Gospodnja to rekoše«, ili možda stoga što su se neki neupućeni pojedinci lakomisleno upustili u tumačenje takvih stvari, a uz to ne shvaćajući po kojim se načelima dijelovi nazvani imenima tjelesnih udova pripisuju Božjim svojstvima, tvrdi: »On nema ni usta ni glasa.« Uistinu, Bog doista ne može imati glasa ako je glas udar zraka, ili potres zraka, ili vrsta zraka, ili bilo koja druga definicija koju bi glasu mogli dati oni koji su vješti u takvim stvarima; ali za ono što se naziva »glasom Božjim« kaže se da ga je narod vidio kao »Božji glas« u ulomku: »I sav narod vidje glas Božji«; pri čemu se riječ »vidje«, sukladno običaju Pisma, uzima u duhovnom smislu. Štoviše, on navodi da »Bog ne posjeduje ništa drugo o čemu bismo imali ikakve spoznaje«; ali o kojim stvarima imamo spoznaju, ne daje nikakve naznake. Ako misli na »udove«, slažemo se s njim, shvaćajući da su stvari »o kojima imamo spoznaju« one koje se nazivaju tjelesnima i prilično se općenito tako označuju. No ako riječi »o kojima imamo spoznaju« trebamo shvatiti u sveopćem smislu, tada ima mnogo stvari o kojima imamo spoznaju i koje se mogu pripisati Bogu; jer On posjeduje krepost, i blaženstvo, i božanstvo. Ako pak pridamo uzvišenije značenje riječima »o kojima imamo spoznaju«, budući da je sve što spoznajemo manje od Boga, nema nikakve nesuvislosti u tome da i mi priznamo kako Bog ne posjeduje ništa od onih stvari »o kojima imamo spoznaju«. Jer svojstva koja pripadaju Bogu daleko nadilaze sve stvari koje poznaje ne samo ljudska narav, nego čak i narav onih koji su se uzdigli daleko iznad nje. A da je čitao spise proroka, Davida s jedne strane koji govori: »Ti si pak isti«, i Malahiju s druge: »Ja sam Gospodin i ne mijenjam se«, uočio bi da nitko od nas ne tvrdi da u Bogu ima ikakve promjene, bilo u djelu bilo u misli. Jer ostajući isti, On upravlja promjenjivim stvarima prema njihovoj naravi, a Njegova Riječ izabire preuzeti upravljanje njima.
Poglavlje 63.
Kelzo, ne uočavajući razliku između »na sliku Božju« i »slika Božja«, zatim tvrdi da je »Prvorođenac svakoga stvorenja« slika Božja, sama Riječ i Istina, a ujedno i sama Mudrost, budući da je slika Njegove dobrote, dok je čovjek stvoren na sliku Božju; štoviše, da je svaki čovjek kojemu je glava Krist slika i slava Božja; i nadalje, ne uočavajući kojoj od ljudskih odlika pripada izraz »na sliku Božju«, i da se on sastoji u naravi koja nikada nije imala niti više ima »staroga čovjeka s njegovim djelima«, nazivajući se »po slici Onoga koji ga je stvorio«, po tome što ne posjeduje ta svojstva, on tvrdi: »Niti je čovjeka učinio svojom slikom; jer Bog nije takav, niti je sličan bilo kojoj drugoj vrsti vidljivoga bića.« Je li moguće pretpostaviti da bi ono što je »na sliku Božju« postojalo u nižem dijelu, mislim na tijelo, složenoga bića poput čovjeka, zato što je Kelzo protumačio da je to načinjeno na sliku Božju? Jer ako je ono što je »na sliku Božju« samo u tijelu, bolji dio, duša, lišen je onoga što je »na Njegovu sliku«, pa to razlikovanje postoji u raspadljivu tijelu, što je tvrdnja koju nitko od nas ne iznosi. No ako je ono što je »na sliku Božju« u oboma zajedno, tada bi Bog nužno morao biti složeno biće, i sastojati se, takoreći, od duše i tijela, kako bi ono što je »na Božju sliku«, bolji dio, bilo u duši; dok bi niži dio, i ono što »je po tijelu«, bilo u tijelu, što je opet tvrdnja koju nitko od nas ne iznosi. Preostaje, dakle, da se ono što je »na sliku Božju« mora razumjeti kao da je u našem »nutarnjem čovjeku«, koji se i obnavlja, i čija je narav biti »po slici Onoga koji ga stvori«, kad čovjek postane »savršen« kao što je »savršen Otac naš nebeski«, i kad čuje zapovijed: »Budite sveti jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš«, te naučivši propis: »Nasljedujte Boga«, u svoju kreposnu dušu prima crte Božje slike. Tijelo, štoviše, onoga tko posjeduje takvu dušu hram je Božji; a u duši Bog prebiva jer je načinjena na Njegovu sliku.
Poglavlje 64.
Kelzo opet okuplja niz tvrdnji koje navodi kao naša priznanja, ali koje nijedan razuman kršćanin ne bi dopustio. Jer nitko od nas ne tvrdi da »Bog ima udjela u obličju ili boji«. Niti On uopće ima udjela u »gibanju«, jer On stoji postojano, i Njegova je narav neprolazna, te On poziva i pravednika da čini isto, govoreći: »A ti stoj ovdje uza me.« I ako pojedini izrazi upućuju na neku vrstu gibanja s Njegove strane, kao što je ovaj: »Začuju korak Gospodina Boga koji je šetao vrtom za dnevnoga povjetarca«, moramo ih razumjeti na taj način da grešnici shvaćaju Boga kao onoga koji se giba, ili kako shvaćamo Božji »san«, koji se uzima u prenesenom smislu, ili Njegov »gnjev«, ili bilo koje drugo slično svojstvo. Ali »Bog nema udjela čak ni u biti«. Jer u Njemu drugi imaju udjela radije nego što On sam ima udjela u njima, a u Njemu imaju udjela oni koji imaju Duha Božjega. Naš Spasitelj također nema udjela u pravednosti; nego budući da je On sam »pravednost«, u Njemu imaju udjela pravednici. Rasprava o »biti« bila bi opsežna i teška, osobito ako bi se postavilo pitanje je li ono što je trajno i netjelesno »bit« u pravom smislu riječi, tako da bi se pokazalo kako je Bog onkraj »biti«, udjeljujući od svoje »biti«, posredstvom službe i moći, onima kojima samoga sebe priopćuje po svojoj Riječi, kao što to čini i samoj Riječi; ili čak ako i jest »bit«, ipak se kaže da je po svojoj naravi »nevidljiv«, u ovim riječima koje se odnose na našega Spasitelja, za koga se kaže da je »slika Boga nevidljivoga«, dok se pojmom »nevidljiv« naznačuje da je »netjelesan«. Također je pitanje za istraživanje treba li »Jedinorođenca« i »Prvorođenca svakoga stvorenja« nazivati »biti nad bitima«, i »idejom nad idejama«, i »počelom svih stvari«, dok je iznad svega Njegov Otac i Bog.
Poglavlje 65.
Kelzo dalje govori o Bogu da je »od Njega sve«, napuštajući tako govoreći, ne znam kako, sva svoja načela; dok naš Pavao izjavljuje da je »od Njega i po Njemu i za Njega sve«, pokazujući riječima »od Njega« da je On početak biti svih stvari, izrazom »po Njemu« svezu njihova opstanka, a izrazima »za Njega« njihovu konačnu svrhu. Uistinu, Bog nije ni od čega. No kad Kelzo dodaje da se »do Njega ne može doprijeti riječju«, pravim razliku i kažem: ako misli na riječ koja je u nama, bilo riječ začetu u umu bilo riječ koja je izgovorena, i ja priznajem da se do Boga ne može doprijeti riječju. Ako pak obratimo pozornost na ulomak: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog«, mišljenja smo da se po toj Riječi može doprijeti do Boga, te da Ga ne shvaća samo On, nego i svatko komu god On objavi Oca; i tako ćemo dokazati neistinitost Kelzove tvrdnje kad kaže: »Niti se do Boga može doprijeti riječju.« Izjava nadalje da se »On ne može izreći imenom« zahtijeva da se uzme s razlikovanjem. Ako doista misli da nema riječi ili znaka koji bi mogli prikazati Božja svojstva, ta je izjava istinita, budući da ima mnogo svojstava koja se ne mogu naznačiti riječima. Tko bi, na primjer, mogao riječima opisati razliku između kakvoće slatkoće u datulji i one u smokvi? I tko bi mogao razlikovati i izložiti riječima osobita svojstva svake pojedine stvari? Nije dakle čudo ako se na taj način Bog ne može opisati imenom. No ako taj izraz shvatite u smislu da je moguće riječima prikazati nešto od Božjih svojstava kako bi se slušatelja takoreći povelo za ruku i tako mu se omogućilo da shvati nešto o Bogu, koliko je to dostižno ljudskoj naravi, tada nema nikakve nesuvislosti u tvrdnji da se »On može opisati imenom«. Sličnu razliku pravimo i s obzirom na izraz: »jer nije podnio nikakvu patnju koja bi se mogla prenijeti riječima«. Istina je da je Božanstvo onkraj svake patnje. I toliko o toj točki.
Poglavlje 66.
Pogledajmo i njegovu sljedeću tvrdnju, u kojoj uvodi, takoreći, nekoga čovjeka koji se, nakon što je čuo što je rečeno, izražava na sljedeći način: »Kako ću onda spoznati Boga? I kako ću naučiti put koji vodi k Njemu? I kako ćeš mi Ga pokazati? Jer sada mi doista bacaš tamu pred oči i ne vidim ništa razgovijetno.« On tada odgovara, takoreći, pojedincu koji je tako smeten, i misli da navodi razlog zašto je tama izlivena na oči onoga koji je izgovorio prethodne riječi, kada tvrdi da »onima koje bi netko izveo iz tame na sjaj svjetla, budući da ne mogu podnijeti njegov sjaj, biva narušen i oštećen vid, pa umišljaju da su pogođeni sljepoćom«. U odgovor na to rekli bismo da svi oni doista sjede u tami i ukorijenjeni su u njoj koji upiru svoj pogled u zlotvorni rad slikara, kipara i rezbara, i koji ne žele pogledati gore i uzdići se u mislima od svih vidljivih i osjetilnih stvari k Stvoritelju svega, koji je svjetlo; dok je, s druge strane, svatko u svjetlu tko je slijedio sjaj Riječi, koja je pokazala uslijed kakva su se neznanja, bezbožnosti i pomanjkanja spoznaje o božanskim stvarima ti predmeti štovali umjesto Boga, i koja je povela dušu onoga koji želi biti spašen prema nestvorenom Bogu, koji je nad svime. Jer »narod što je sjedio u tami, pogani, svjetlost vidje veliku; onima što sjeđahu u predjelu i sjeni smrti svjetlost ogranu«, Bog Isus. Nijedan kršćanin, dakle, ne bi dao Kelzu, niti bilo kojem tužitelju božanske Riječi, odgovor: »Kako ću spoznati Boga?«, jer svaki od njih poznaje Boga prema svojoj mjeri. I nitko ne pita: »Kako ću naučiti put koji vodi k Njemu?«, jer je čuo Onoga koji kaže: »Ja sam put, i istina, i život«, i okusio je na tom putovanju sreću koja iz njega proizlazi. I niti jedan jedini kršćanin ne bi rekao Kelzu: »Kako ćeš mi pokazati Boga?«
Poglavlje 67.
Doista je bila istinita primjedba koju je Kelzo iznio, da bi svatko, čuvši njegove riječi, odgovorio, budući da su njegove riječi riječi tame: »Izlijevaš tamu pred moje oči.« Kelzo uistinu, i oni njemu slični, žele izliti tamu pred naše oči; mi pak, pomoću svjetla Riječi, raspršujemo tamu njihovih bezbožnih mišljenja. Kršćanin bi doista mogao uzvratiti Kelzu, koji ne govori ništa što je razgovijetno ili istinito: »Ne vidim ništa razgovijetno među svim tvojim tvrdnjama.« Ne izvodi nas, dakle, Kelzo »iz tame« u »sjaj svjetla«; on nas, naprotiv, želi premjestiti iz svjetla u tamu, praveći tamu svjetlom, a svjetlo tamom, i izlažući se jarmu što ga je prorok Izaija dobro opisao na sljedeći način: »Jao onima koji tamu zovu svjetlom, a svjetlo tamom.« Ali mi, kojima je Riječ otvorila oči duše i koji vidimo razliku između svjetla i tame, nadasve volimo zauzeti svoje stajalište »u svjetlu«, i ne želimo imati nikakva posla s tamom. Istinito svjetlo, štoviše, budući obdareno životom, zna komu se ima očitovati njegov puni sjaj, a komu njegovo svjetlo; jer ono ne pokazuje svoj bljesak zbog još uvijek prisutne slabosti u očima primatelja. A ako uopće moramo govoriti o tome da je »vid narušen i oštećen«, za koje ćemo druge oči reći da su u tom stanju doli za oči onoga tko je zapleten u neznanje o Bogu i koga njegove strasti sprečavaju da vidi istinu? Kršćani, međutim, nipošto ne smatraju da su oslijepljeni Kelzovim riječima ili riječima bilo koga drugoga tko se protivi štovanju Boga. Nego oni koji opažaju da su oslijepljeni slijedeći mnoštva koja su u zabludi i plemena onih koji slave svetkovine u čast zlodusima, neka pristupe Riječi, koja može podariti dar vida, kako bi, poput onih siromaha i slijepaca koji su sjedili pokraj puta i koje je Isus ozdravio jer su mu rekli: »Sine Davidov, smiluj mi se«, i oni primili milosrđe i povratili svoj vid, svjež i lijep, kakvim ga Riječ Božja može stvoriti.
Poglavlje 68.
Prema tome, ako bi nas Kelzo upitao kako mislimo da poznajemo Boga i kako ćemo po Njemu biti spašeni, odgovorili bismo da je Riječ Božja, koja je ušla u one koji Ga traže ili koji Ga prihvaćaju kad se pojavi, kadra obznaniti i objaviti Oca, koga nitko nije vidio prije pojave Riječi. I tko bi drugi bio kadar spasiti i povesti dušu čovjeka k Bogu svega, osim Bog Riječ, koji, »budući u početku kod Boga«, postade tijelom radi onih koji su prionuli uz tijelo i postali kao tijelo, kako bi Ga mogli primiti oni koji Ga nisu mogli promatrati utoliko što bijaše Riječ, i bijaše kod Boga, i bijaše Bog? I zboreći u ljudskome obličju, te navješćujući sebe kao tijelo, On doziva k sebi one koji su tijelo, kako bi najprije učinio da se preobraze sukladno Riječi koja je tijelom postala, a poslije ih poveo prema gore da Ga promatraju onakvim kakav bijaše prije nego što je postao tijelom; tako da oni, primajući to dobročinstvo i uzdižući se od svoga velikoga upoznavanja s Njim, koje bijaše po tijelu, kažu: »Ako smo i poznavali Krista po tijelu, sada Ga više tako ne poznajemo.« Stoga je postao tijelom, i postavši tijelom, »nastani se među nama«, ne boraveći izvan nas; a nakon što se nastanio i počeo prebivati u nama, nije ostao u obličju u kojem se najprije prikazao, nego je učinio da se uspemo na visoku goru Njegove riječi, i pokazao nam svoje slavno obličje i sjaj svojih haljina; i to ne samo svoje obličje, nego i obličje duhovnoga Zakona, a to je Mojsije, viđen u slavi zajedno s Isusom. Pokazao nam je, štoviše, svekoliko proroštvo, koje nije propalo ni nakon Njegova utjelovljenja, nego je uzeto na nebo, a čiji je znak bio Ilija. I onaj tko je promatrao te stvari mogao je reći: »I vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.« Kelzo je, dakle, pokazao znatno neznanje u izmišljenom odgovoru na svoje pitanje što nam ga stavlja u usta: »Kako mislimo da možemo spoznati Boga? I kako znamo da ćemo po Njemu biti spašeni?«, jer naš je odgovor upravo ono što smo iznijeli.
Poglavlje 69.
Kelzo, međutim, tvrdi da se odgovor koji dajemo temelji na vjerojatnom nagađanju, dopuštajući da naš odgovor opisuje sljedećim riječima: »Budući da je Bog velik i teško Ga je vidjeti, položio je svoga vlastitoga Duha u tijelo nalik našemu i poslao ga dolje k nama, kako bismo mogli čuti Ga i upoznati Ga.« Ali Bog i Otac svega nije jedino biće koje je veliko po našem sudu; jer On je udijelio dio sebe i svoje veličine svome Jedinorođencu i Prvorođencu svakoga stvorenja, kako bi On, budući slika Boga nevidljivoga, sačuvao, čak i u svojoj veličini, sliku Očevu. Jer nije bilo moguće da postoji, takoreći, skladna i lijepa slika nevidljivoga Boga koja ujedno ne bi čuvala i sliku Njegove veličine. Bog je, nadalje, po našem sudu nevidljiv jer nije tijelo, dok Ga mogu vidjeti oni koji gledaju srcem, to jest razumom; doduše ne bilo kakvim srcem, nego onim koje je čisto. Jer oprečno je prikladnosti stvari da onečišćeno srce gleda Boga; jer mora i samo biti čisto ono što bi dostojno promatralo ono što je čisto. Neka se doista dopusti da je Boga »teško vidjeti«, no On nije jedino biće koje je takvo; jer i Njegova je Jedinorođenca »teško vidjeti«. Jer Boga Riječ je »teško vidjeti«, a tako i Njegovu mudrost po kojoj je Bog sve stvorio. Jer tko je kadar vidjeti mudrost koja se očituje u svakom pojedinom dijelu cjelokupnoga ustroja stvari i po kojoj je Bog stvorio svaku pojedinu stvar? Nije dakle poslao Boga svoga Sina da bude biće »koje je lako vidjeti« zato što je Boga bilo »teško vidjeti«. A zato što Kelzo to ne razumije, prikazao nas je kao da govorimo: »Budući da je Boga bilo 'teško vidjeti', On je položio svoga vlastitoga Duha u tijelo nalik našemu i poslao ga dolje k nama, kako bismo mogli čuti Ga i upoznati Ga.« No, kako smo naveli, i Sina je »teško vidjeti«, jer On je Bog Riječ, po kome je sve stvoreno i koji se »nastani među nama«.
Poglavlje 70.
Da je Kelzo uistinu razumio naš nauk o Duhu Božjemu i da je znao kako su »oni koje vodi Duh Božji sinovi Božji«, ne bi sam sebi uzvratio onim odgovorom što ga prikazuje kao da dolazi od nas, naime da je »Bog položio vlastitoga Duha u tijelo i poslao ga dolje k nama«; jer Bog neprestano udjeljuje od svoga vlastitoga Duha onima koji su ga kadri primiti, premda ne prebiva u srcima zaslužnih putem diobe i odvajanja. Niti je Duh, po našemu mišljenju, »tijelo«, ništa više negoli što je vatra »tijelo«, a za Boga je rečeno u onome ulomku: »Bog je naš oganj što proždire.« Sve su to naime slikoviti izrazi, upotrijebljeni da označe narav »umnih bića« pomoću bliskih i tjelesnih pojmova. Na isti način, ako se grijesi nazivaju »drvom, sijenom i slamom«, nećemo tvrditi da su grijesi tjelesni; i ako se blagoslovi nazivaju »zlatom, srebrom i dragim kamenjem«, nećemo tvrditi da su blagoslovi »tjelesni«; isto tako, ako se za Boga kaže da je oganj koji proždire drvo, slamu, strnjiku i svu tvar grijeha, nećemo ga shvatiti kao »tijelo«, pa ga tako ne shvaćamo kao tijelo ni ako se naziva »ognjem«. Na taj način, ako se Bog naziva »duhom«, time ne mislimo da je On »tijelo«. Jer običaj je Pisma da »umnim bićima« daje imena »duhova« i »duhovnih stvarnosti«, kako bi ih razlikovalo od onih koje su predmeti »osjetila«; kao kada Pavao kaže: »Naša je dostatnost od Boga; on nas i osposobi za poslužitelje Novoga saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje«, gdje pod »slovom« podrazumijeva ono »tumačenje Pisma koje je zamjetljivo osjetilima«, dok pod »duhom« ono što je predmet »razuma«. Isto je tako i s izrazom: »Bog je duh.« I budući da su i Samarijanci i Židovi opsluživali propise Zakona na tjelesan i doslovan način, naš je Spasitelj rekao Samarijanki: »Dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Tim je riječima poučio ljude da se Bogu ne smije klanjati u tijelu i tjelesnim žrtvama, nego u duhu. I On će se shvaćati kao Duh u onoj mjeri u kojoj mu se klanjanje iskazuje u duhu i s razumijevanjem. Ocu se, naime, ne klanjamo pomoću slika, nego »u istini«, koja »postade po Isusu Kristu«, nakon što je Mojsije predao Zakon. Jer kada se obratimo Gospodinu, a Gospodin je Duh, On uklanja koprenu koja leži na srcu dok se čita Mojsije.
Poglavlje 71.
Kelzo dakle, budući da ne razumije nauk koji se odnosi na Duha Božjega (»jer naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega, njemu je to ludost; i ne može to spoznati jer se to duhovno prosuđuje«), plete takvu pređu kako mu se prohtije, zamišljajući da se mi, nazivajući Boga Duhom, u tome pogledu nimalo ne razlikujemo od stoičkih filozofa među Grcima, koji tvrde da je »Bog Duh rasprostrt kroz sve stvari, koji sve stvari u sebi sadrži«. No Božje se nadgledanje i providnost uistinu proteže kroz sve stvari, ali ne onako kako se proteže duh po mišljenju stoika. Providnost doista sadrži sve stvari koje su njezini predmeti i sve ih obuhvaća, ali ne kao što tijelo koje obuhvaća uključuje svoje sadržaje, jer su i oni »tijelo«, nego božanska moć obuhvaća ono što sadrži. Prema filozofima Trijema, naime, koji tvrde da su počela »tjelesna« te stoga sve stvari čine propadljivima i usuđuju se čak i Boga svega stvorenoga učiniti podložnim propadanju, sama Riječ Božja, koja silazi i do najnižih među ljudima, bila bi, kad im se to ne bi činilo previše grubim neskladom, ništa drugo doli »tjelesni« duh; dok bi, po našemu mišljenju, koji nastojimo dokazati da je razumna duša uzvišenija od svake »tjelesne« naravi te da je nevidljiva i netjelesna stvarnost, Bog Riječ, po kojemu je sve stvoreno, koji je došao da po Riječi sve postane, ne samo k ljudima, nego i k onome što se smatra najnižim stvarima pod vlašću same naravi, nipošto ne bio tijelo. Neka dakle stoici sve stvari prepuste uništenju vatrom; mi pak ne znamo ni za kakvu netjelesnu stvarnost koja bi bila uništiva vatrom, niti vjerujemo da bi ljudska duša, ili bît »anđela«, ili »prijestolja«, ili »gospodstava«, ili »vrhovništava«, ili »vlasti«, mogla biti rastvorena vatrom.
Poglavlje 72.
Stoga uzalud Kelzo tvrdi, kao netko tko ne poznaje narav Duha Božjega, da »budući da je Sin Božji, koji je postojao u ljudskome tijelu, Duh, taj isti Sin Božji ne bi bio besmrtan«. Zatim se zapliće u vlastitim tvrdnjama, kao da ima nekih među nama koji ne priznaju da je Bog Duh, nego to tvrde samo s obzirom na njegova Sina, te misli da nam može odgovoriti govoreći kako »nema te vrste duha koja traje zauvijek«. To je otprilike isto kao kad bismo mi nazvali Boga »ognjem što proždire«, a on rekao da »nema te vrste ognja koja traje zauvijek«; ne uviđajući u kojemu smislu kažemo da je naš Bog oganj i koje su to stvari koje On proždire, naime grijehe i opačinu. Jer dolikuje Bogu dobrote da, nakon što svaki pojedinac svojim naporima pokaže kakav je borac bio, proždre porok ognjem svojih kazni. Zatim nastavlja pretpostavljati ono što mi ne tvrdimo, naime da je »Bog nužno morao izdahnuti«; iz čega također slijedi da Isus nije mogao ponovno uskrsnuti sa svojim tijelom. Jer Bog ne bi primio natrag duha kojega je predao nakon što se okaljao dodirom s tijelom. Ludost je, međutim, da odgovaramo na tvrdnje prikazane kao naše, a koje mi nikada nismo izrekli.
Poglavlje 73.
On se dalje ponavlja, pa nakon što je izrekao mnogo toga što je već prije rekao i ismijao rođenje Boga od djevice, na što smo već odgovorili najbolje što smo mogli, dodaje sljedeće: »Ako je Bog želio poslati dolje svoga Duha od sebe samoga, kakva je potreba bila udahnuti ga u utrobu žene? Jer kao onaj koji je već znao oblikovati ljude, mogao je sazdati tijelo i za ovu osobu, bez bacanja vlastitoga Duha u toliku nečistoću; i na taj način On ne bi bio dočekan s nevjericom, da je svoje postojanje primio izravno odozgo.« Ove je opaske iznio zato što ne poznaje čisto i djevičansko rođenje, bez ikakve pokvarenosti, onoga tijela koje je imalo poslužiti spasenju ljudi. Jer navodeći izreke stoika i pretvarajući se da ne poznaje nauk o »srednjim stvarima« [adiafora], misli da je božanska narav bila bačena usred nečistoće te da se okaljala bilo time što je bila u tijelu žene dok se oko nje nije oblikovalo tijelo, bilo time što je uzela tijelo. I u tome postupa poput onih koji zamišljaju da se sunčeve zrake onečišćuju gnojem i smrdljivim tijelima, te da ne ostaju čiste usred takvih stvari. Ako je međutim, prema Kelzovu mišljenju, Isusovo tijelo bilo sazdano bez rađanja, oni koji su promatrali to tijelo odmah bi povjerovali da nije nastalo rađanjem; a ipak predmet, kada ga se gleda, ne pokazuje ujedno i narav onoga od čega je primio svoje podrijetlo. Na primjer, pretpostavimo da je pred koga stavljen med koji nisu proizvele pčele, nitko po okusu ili izgledu ne bi mogao reći da to nije njihovo djelo, jer med koji potječe od pčela ne objavljuje svoje podrijetlo osjetilima, nego jedino iskustvo može reći da ne potječe od njih. Na isti način i iskustvo uči da vino potječe od trsa, jer nam okus ne omogućuje razlikovati vino koje potječe od trsa. Na jednak dakle način vidljivo tijelo ne objavljuje način svoga postojanja. I bit ćete potaknuti prihvatiti ovo gledište promatrajući nebeska tijela, čije postojanje i sjaj zamjećujemo dok ih promatramo; pa ipak, držim, njihov nam izgled ne govori jesu li stvorena ili nestvorena; stoga su o tim pitanjima postojala različita mišljenja. Pa ipak se ni oni koji kažu da su stvorena ne slažu u pogledu načina njihova stvaranja, jer im to izgled ne kazuje, premda je snaga razuma mogla otkriti da su stvorena i kako je njihovo stvaranje izvršeno.
Poglavlje 74.
Nakon toga vraća se na predmet Marcionovih mišljenja (o kojima je već često govorio) te neka od njih iznosi ispravno, dok je druga pogrešno shvatio; na njih, međutim, nije nužno da odgovaramo ili ih pobijamo. Potom opet iznosi različite dokaze koji se mogu navesti u Marcionovu korist, a isto tako i protiv njega, nabrajajući koja su to mišljenja što ga oslobađaju od optužbi, a koja ga njima izvrgavaju; i kada želi poduprijeti tvrdnju koja izjavljuje da je Isus bio predmet proroštva, kako bi utemeljio optužbu protiv Marciona i njegovih sljedbenika, izrijekom pita: »Kako se onaj koji je bio na takav način kažnjen mogao pokazati Sinom Božjim, osim ako to nije bilo o njemu prorečeno?« Zatim prelazi na šalu te, po svome običaju, izlijeva porugu na taj predmet, uvodeći »dva sina Božja, jednoga sina Stvoritelja, a drugoga sina Marcionova Boga; i opisuje njihove pojedinačne dvoboje, govoreći da su teomahije Otaca poput borbi među prepelicama; ili da Oci, postajući beskorisni zbog starosti i padajući u djetinjarije, uopće ne zadiru jedan u drugoga, nego prepuštaju svojim sinovima da se bore do kraja«. Opasku koju je prije izrekao okrenut ćemo protiv njega samoga: »Koja se starica ne bi sramila uspavljivati dijete takvim pričama kakve je on umetnuo u djelo koje naslovljava Istiniti nauk? Jer kada bi se trebao ozbiljno posvetiti dokazivanju, on ostavlja ozbiljno dokazivanje po strani i utječe se šali i lakrdijaštvu, zamišljajući da piše igrokaze ili podrugljive stihove; ne uviđajući da takav postupak poništava njegovu svrhu, a to je da nas navede da napustimo kršćanstvo i priklonimo se njegovim mišljenjima; a ona bi se, da su bila iznesena s određenom mjerom ozbiljnosti, možda činila vjerojatnijima da uvjere; dok ovako, budući da se on nastavlja rugati, ismijavati i izigravati lakrdijaša, mi odgovaramo da se takvu naklapanju utekao zato što nema nikakva valjana dokaza, jer ga niti ima niti ga može razumjeti.«
Poglavlje 75.
Prethodnim opaskama dodaje sljedeće: »Budući da je božanski Duh nastavao tijelo Isusovo, ono se zacijelo moralo razlikovati od tijela drugih bića s obzirom na veličajnost, ili ljepotu, ili snagu, ili glas, ili dojmljivost, ili uvjerljivost. Jer nemoguće je da se Onaj kojemu je bila udijeljena neka božanska odlika iznad drugih bića ne bi razlikovao od ostalih; dok se ovaj čovjek ni u kojem pogledu nije razlikovao od drugoga, nego je bio, kako izvješćuju, malen, neugledna lica i neplemenit.« Očito je dakle iz ovih riječi da Kelzo, kada želi iznijeti optužbu protiv Isusa, navodi Sveta pisma kao netko tko vjeruje da su to spisi očito prikladni pružiti povod za optužbu protiv Njega; no gdje god se u istim spisima čini da su iznesene tvrdnje suprotne onim optužbama koje navodi, pretvara se da ih uopće ne poznaje. Doduše, priznaje se da su zabilježene neke izjave o tome da je Isusovo tijelo bilo »neugledno«; no nipošto »neplemenito«, kako je rečeno, niti ima ikakva pouzdana dokaza da je bio »malen«. Izaijine riječi glase ovako, prorokujući o Njemu da će doći i pohoditi mnoštvo, ne u ljepoti obličja niti u kakvoj izvanrednoj krasoti: »Gospodine, tko povjerova našoj poruci i komu se objavi ruka Gospodnja? Izraste pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem obličja ni sjaja, i vidjesmo ga, a ne imađaše ni lika ni ljepote; nego mu obličje bijaše bez časti i manje od sinova ljudskih.« Te je dakle odlomke Kelzo poslušao jer je mislio da su mu od koristi za podizanje optužbe protiv Isusa; ali nije obratio pažnju na riječi četrdeset i petoga psalma i na to zašto se ondje kaže: »Pripaši mač uz bedro, o silni, s ljepotom svojom i krasotom; i nastupaj, pobjeđuj i kraljuj.«
Poglavlje 76.
Pretpostavimo ipak da nije pročitao to proroštvo, ili da ga je pročitao, ali su ga odvratili oni koji su ga krivo protumačili kao da se ne odnosi na Isusa Krista. Što ima reći o Evanđelju, u čijim se izvještajima Isus uspeo na goru visoku i preobrazio se pred učenicima, te se pokazao u slavi, kada su i Mojsije i Ilija, »pokazavši se u slavi, govorili o njegovu izlasku što ga je imao dovršiti u Jeruzalemu«? Ili kada prorok kaže: »Vidjesmo ga, a ne imađaše ni lika ni ljepote«, i tako dalje? I Kelzo prihvaća to proroštvo kao da se odnosi na Isusa, bivajući zaslijepljen u tome prihvaćanju i ne videći da je to velik dokaz kako je Isus, koji se činio »bez obličja«, bio Sin Božji, to što je sam njegov izgled bio predmet proroštva mnogo godina prije njegova rođenja. No ako drugi prorok govori o njegovoj krasoti i ljepoti, on više neće prihvatiti to proroštvo kao da se odnosi na Krista. A kad bi se iz Evanđelja jasno utvrdilo da »nije imao obličja ni ljepote, nego da mu je pojava bila bez časti i manja od sinova ljudskih«, moglo bi se reći da Kelzo svoje opaske nije iznio s obzirom na proročke spise, nego na Evanđelja. No kako ni Evanđelja ni apostolski spisi ne naznačuju da »nije imao obličja ni ljepote«, očito je da moramo prihvatiti proročku izjavu kao istinitu o Kristu, a to će spriječiti podizanje optužbe protiv Isusa.
Poglavlje 77.
No nadalje, kako onaj koji je rekao: »Budući da je božanski Duh nastavao tijelo Isusovo, ono se zacijelo moralo razlikovati od tijela drugih bića s obzirom na veličajnost, ili glas, ili snagu, ili dojmljivost, ili uvjerljivost«, nije opazio promjenjivi odnos njegova tijela prema sposobnosti gledatelja, a stoga i njegovu odgovarajuću korist, utoliko što se svakome pojedincu ukazivalo u onakvoj naravi u kakvoj mu je bilo potrebno promatrati ga? Uostalom, nije predmet čuđenja da tvar, koja je po naravi podložna mijenjanju i preoblikovanju, i preoblikovanju u sve što Stvoritelj izabere, te je kadra primiti sva svojstva koja Tvorac želi, u jedno vrijeme posjeduje svojstvo sukladno kojemu se kaže: »Nije imao obličja ni ljepote«, a u drugo vrijeme tako slavno, veličanstveno i čudesno, da su promatrači takve izvanredne ljepote, trojica učenika koji su se popeli na goru s Isusom, pali na svoja lica. On će doduše reći da su to izmišljotine koje se ni u čemu ne razlikuju od mitova, kao što su i druga čudesa ispripovijedana o Isusu; na koji smo prigovor opširnije odgovorili u onome što prethodi. No ima i nešto otajstveno u ovome nauku, koji naviješta da se različita Isusova ukazivanja imaju pripisati naravi božanske Riječi, koja se ne pokazuje na isti način mnoštvu kao onima koji su je kadri slijediti na visoku goru koju smo spomenuli; jer onima koji još uvijek ostaju dolje i još nisu pripravni uspeti se, Riječ »nema ni obličja ni ljepote«, jer je takvim osobama njezino obličje »bez časti« i manje od riječi koje izgovaraju ljudi, a koje se slikovito nazivaju »sinovima ljudskim«. Mogli bismo naime reći da se riječi filozofa, koji su »sinovi ljudski«, čine daleko ljepšima od Riječi Božje, koja se navješćuje mnoštvu i koja također očituje takozvanu »ludost propovijedanja«; i zbog te prividne »ludosti propovijedanja« oni koji gledaju samo to kažu: »Vidjesmo ga, ali ne imađaše ni lika ni ljepote.« Onima pak koji su primili moć slijediti ga, kako bi ga pratili čak i kada se uspinje na »visoku goru«, On ima božanskiji izgled, koji oni promatraju ako se među njima nađe kakav Petar, koji je u sebi primio zdanje Crkve utemeljeno na Riječi i koji je stekao takvu naviku dobra da ga nijedna vrata podzemlja neće nadvladati, budući da ga je Riječ uzvisila od vrata smrti kako bi »naviještao hvale Božje na vratima kćeri sionske«, i svi drugi koji su svoje rođenje primili od dojmljiva propovijedanja te nimalo ne zaostaju za »sinovima groma«. No kako mogu Kelzo i neprijatelji božanske Riječi, i oni koji nisu istražili kršćanski nauk u duhu istine, spoznati značenje različitih Isusovih pojava? A pri tome mislim i na različita razdoblja njegova života, i na sva djela koja je učinio prije svoje muke i nakon svoga uskrsnuća od mrtvih.
Poglavlje 78.
Kelzo zatim iznosi stanovite opaske sljedeće naravi: »Nadalje, ako je Bog, poput Jupitera u komediji, probudivši se iz duga sna, poželio izbaviti ljudski rod od zla, zašto je poslaooga Duha o kojemu govorite u samo jedan kutak zemlje? Trebao ga je jednako udahnuti u mnoga tijela i razaslati ih po svem svijetu. Komediograf je, da izazove smijeh u kazalištu, napisao kako je Jupiter, probudivši se, poslao Merkura Atenjanima i Lakedemonjanima; no zar ne mislite da ste Sina Božjega učinili još smješnijim poslavši ga Židovima?« Promotrite u takvim riječima Kelzovo nepoštovanje, jer on, posve nefilozofski, uzima pisca komedije, kojemu je posao izazivati smijeh, te uspoređuje našega Boga, Stvoritelja svega, s likom koji u predstavi, probudivši se, šalje Merkura u ophodnju. Mi smo već u prethodnome naveli da Bog nije poslao Isusa ljudskome rodu kao da se budi iz duga sna; Isus je sada, iz valjanih razloga, ispunio naum svoga utjelovljenja, no On je oduvijek činio dobročinstva ljudskome rodu. Nikada među ljudima nije učinjeno nikakvo plemenito djelo a da božanska Riječ nije pohodila duše onih koji su bili kadri, makar i nakratko, prihvatiti takva djelovanja božanske Riječi. Usto, dolazak Isusov naizgled u samo jedan kutak zemlje počivao je na valjanim razlozima, jer je bilo nužno da se Onaj koji je bio predmet proroštva pojavi među onima koji su upoznali nauk o jednome Bogu, koji su čitali spise Njegovih proroka i koji su spoznali navještaj o Kristu, te da dođe k njima u vrijeme kada se Riječ imala iz jednoga kutka proširiti po svem svijetu.
Poglavlje 79
Stoga nije bilo nikakve potrebe da posvuda postoji mnoštvo tijela i mnoštvo duhova poput Isusa kako bi cijeli ljudski svijet bio prosvijetljen Riječju Božjom. Bilo je naime dovoljno da jedna Riječ, uzdignuvši se kao »Sunce pravde«, pošalje iz Judeje svoje zrake u dušu svakoga tko ju je bio voljan primiti. No ako tko želi vidjeti mnoga tijela ispunjena božanskim Duhom, slična jednome Kristu, kako posvuda poslužuju spasenju ljudi, neka promotri one koji u svim zemljama navješćuju Isusovo evanđelje u čistoći nauka i čestitosti života, a koje samo Sveto pismo naziva »pomazanicima« u ulomku: »Ne dirajte u moje pomazanike, i ne činite zla mojim prorocima.« Jer kao što smo čuli da dolazi Antikrist, a ipak smo spoznali da su mnogi antikristi u svijetu, na isti način, znajući da je Krist došao, vidimo da zahvaljujući Njemu u svijetu ima mnogo pomazanika koji su, poput Njega, ljubili pravednost i mrzili bezakonje; stoga je i njih Bog, Bog Kristov, pomazao »uljem radosti«. No budući da je On ljubio pravednost i mrzio bezakonje više nego Njegovi drugovi, On je zadobio i prvine svoga pomazanja, i, ako se tako smije reći, potpuno pomazanje uljem radosti, dok su Njegovi drugovi također imali udjela u Njegovu pomazanju, razmjerno svojoj osobnoj mjeri. Budući da je Krist Glava Crkve, tako da Krist i Crkva tvore jedno tijelo, ulje je sišlo s glave na bradu Aronovu, što je slika savršena čovjeka, a to se ulje u svom silasku spustilo sve do obruba njegovih haljina. To je moj odgovor na Kelzove bezobzirne riječi kada kaže: »Trebao je udahnuti svoga Duha jednako u mnoga tijela i razaslati ga po svem svijetu.« Komediograf je doista, da izazove smijeh, prikazao Jupitera kako spava i budi se iz sna te šalje Merkura Grcima; no Riječ, znajući da narav Božja ne podliježe snu, može nas poučiti da Bog upravlja zbivanjima svijeta u pravo vrijeme i kako zahtijeva pravi razum. Nije međutim nikakvo čudo što zbog veličine i neshvatljivosti božanskih sudova neupućeni ljudi griješe, a među njima i Kelzo. Nema dakle ničega smiješnoga u tome što je Sin Božji poslan Židovima, među kojima su se pojavili proroci, kako bi, započevši među njima u tjelesnome obličju, ustao sa silom i snagom nad svijetom duša koje više nisu željele ostati napuštene od Boga.
Poglavlje 80
Nakon toga Kelzo je našao prikladnim nazvati Kaldejce narodom koji je od najranijih vremena bio najviše božanski nadahnut, od kojih se varavi sustav astrologije proširio među ljudima. Štoviše, u isti red ubraja i Mage, po kojima je magijsko umijeće dobilo ime i prenijelo se drugim narodima, na pokvarenost i propast onih koji se njime služe. U prethodnome dijelu ovoga djela spomenuli smo da su, čak i po Kelzovu mišljenju, i Egipćani bili krivi za zabludu, jer su doduše imali svečane ograde oko onoga što su smatrali svojim hramovima, dok u njima nije bilo ničega osim majmuna, krokodila, jaraca, guja ili kakve druge životinje; no ovom mu se prigodom svidjelo i egipatski narod nazvati najviše božanski nadahnutim, i to od najranijih vremena, možda zato što su od davnine ratovali protiv Židova. Perzijanci, nadalje, koji se žene vlastitim majkama i opće s vlastitim kćerima, prema Kelzovu su mišljenju nadahnut rod; štoviše, takvi su čak i Indijci, za koje je u prethodnome dijelu spomenuo da jedu ljudsko meso. Židovima pak, osobito onima iz drevnih vremena, koji se nisu predavali nijednome od tih običaja, on ne samo da je uskratio ime nadahnutih, nego je ustvrdio da će smjesta propasti. To je proroštvo izrekao o njima kao da je zacijelo obdaren proročkom moći, ne uviđajući da je cjelokupnom poviješću Židova i njihovim drevnim i časnim uređenjem upravljao Bog; te da je po njihovu posrtaju spasenje došlo poganima, i da je »njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane«, sve dok ne uđe punina pogana, kako bi se nakon toga spasio sav Izrael, koga Kelzo ne poznaje.
Poglavlje 81
Ne razumijem pak kako može reći o Bogu da On, premda »sve zna, nije bio svjestan ovoga: da šalje svoga Sina među opake ljude, koji će i sagriješiti i kazniti Ga«. Doista se čini da je u ovom slučaju zaboravio kako je sve muke koje je Isus trebao pretrpjeti Duh Božji predvidio i Njegovi proroci prorekli; iz čega ne slijedi da »Bog nije znao kako šalje svoga Sina među opake i grješne ljude, koji će Ga također kazniti«. No on odmah dodaje da je »naša obrana u tome što su sve te stvari bile prorečene«. Ali kako je naša šesta knjiga već dostigla dovoljan opseg, ovdje ćemo se zaustaviti i započeti, ako Bog da, raspravu u sedmoj, u kojoj ćemo razmotriti razloge za koje on smatra da daju odgovor na našu tvrdnju kako su proroci prorekli sve o Isusu; a budući da su ti prigovori brojni i zahtijevaju opširan odgovor, nismo željeli ni skratiti raspravu zbog veličine ove knjige, niti, da bismo to izbjegli, povećati ovu šestu knjigu preko njezine prave mjere.