U ovom ću članku iznijeti neke od problema vezanih uz Božje ime koje se pojavljuje preko 6800 puta u Hebrejskoj Bibliji, a prikazano je četirima hebrejskim suglasnicima yod he waw he (YHWH). Znanstvenici te suglasnike obično nazivaju Tetragram (»četiri slova«).
Neki stručnjaci smatraju da je ispravan izgovor tih slova Jahve / Jahveh. Drugi drže da je zapravo riječ o oblicima Jehovah / Jahovah ili nekom srodnom obliku, budući da vjeruju kako se sveto ime sastoji od tri sloga, a ne od dvaju. Ipak, postoje i drugi koji vjeruju da je ime najbolje izgovarati kao Jah i Jaho / Jahu.
Uzmite, na primjer, pokojnog protestantskog povjesničara Philipa Schaffa, koji nije smatrao da su Yehowah / Yahovah itd., bili/jesu ispravni oblici ili izgovor svetoga imena. Štoviše, smatrao je da je Jahve najvjerojatniji način izgovora.
Evo što je taj istaknuti povjesničar imao reći s obzirom na izgovor Božjega imena:
Masoretski oblik.
U masoretskom tekstu uobičajeni bi oblik dao izgovor Yehowah ili Yehowih kada prethodi riječ Adhonai, „moj(?) Gospodin“. Drugi oblik pokazuje vokale riječi Elohim, „Bog“: prvi oblik ima blisku vezu s izgovorom riječi Adhonai (vidi JEHOVAH). Dokazivo je, međutim, da oblik Yehowah ne reproducira izvorni izgovor. Teodoret (oko 450.) pokazao je da u njegovo vrijeme Židovi nisu izgovarali ime i da su ga već nazivali tetragramom (usp. F. Field, Hexapla, i. 90, uz Izl 6,3Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom - Jahve., London, 1871). Slično tomu Jeronim, Origen i prevoditelji Biblije prije Origena pronašli su tetragram u svojim rukopisima, čak i u grčkim prijevodima, gdje je ime bilo predstavljeno velikim slovima iota i pi, koja jako podsjećaju na hebrejski yodh i he. Čini se da je Origen prenio hebrejski četverosložni izraz u svoju kolonu transliteriranog hebrejskog, a kasniji ga je prepisivač pretvorio u grčki iota i pi, te se čini da je to bio običaj Aquile, Simmaha i Teodotiona. Filon pruža prvi siguran primjer prijevoda imena grčkim Kyrios, „Gospodin“. Ovi i drugi pokazatelji sugeriraju da je židovski običaj neizgovaranja imena (Jeronim ga naziva „neizrecivim“) vrlo star, te se taj običaj još uvijek primjenjivao kada su masoreti pridodali vokalne znakove tekstu; nije vjerojatno da su ti učenjaci namjeravali dati naslutiti kako daju ispravan izgovor. Izgovor na koji upućuje „Jehova“ (gdje se J izgovara kao Y) praćen je sve do Wessela (um. 1489.), koji je koristio Johavah i Jehovah, te Petrusa Galatinusa, ispovjednika Lava X. (1513., 1521.; vidi JEHOVAH). Uz dviju činjenica, da masoreti vjerojatno ne bi zanemarili običaj koji se tiče neizgovaranja imena te varijaciju u vokalnim znakovima navedenoj gore, pojavljuje se i treća činjenica u oblicima koje YHWH poprima kada dolazi iza prijedloga. U tom slučaju oblik koji iz toga proizlazi pokazuje da se izgovor temelji na temeljnom obliku koji počinje s aleph označenim vokalnim znakom a, a ne na onome koji počinje glasom ye. Nadalje, vokalni znak iduće riječi često označava izgovor riječi koja ne završava suglasnikom he (puki vokalni znak), već punim suglasnikom, a kratice yahu ili yah u mnogim osobnim imenima, kao i oblik Yah, ne vode natrag do izgovora koji predstavlja Yehowah (ili Jehova). Kada bi se oblik Yahowah igdje pojavio, ne bi bilo nikakve sumnje da ta dva oblika koja se doista pojavljuju predstavljaju izgovor riječi Elohim i Adhonai umjesto tetragrama. Ali slučaj je gotovo jednako uvjerljiv, s obzirom na postupanje s riječi s prefiksom prijedloga i na naviku masoreta kada je riječ koju treba izgovoriti bila zapisana na marginama. I dokazivo je da ne samo u vrijeme masoreta, nego već u Isusovo vrijeme, bio običaj izgovarati Adhonai tamo gdje se pojavljivao YHWH, običaj koji je tada bio toliko čvrsto ukorijenjen da je morao biti mnogo stariji; doista, čini se da je Septuaginta koristila Kyrios, a kasniji čistunci zamijenili su ga grčkim četverosložnim izrazom. Štoviše, oblik Yehowah ne stvara nikakve poteškoće s obzirom na babilonski židovski običaj dopuštanja da shewa predstavlja hateph pathah, dok je Yehowih vjerojatno kasniji oblik uveden kako bi se izbjeglo dvostruko čitanje „Adhonai Adhonai“kada je taj oblik neposredno prethodio tetragramu. Taj se oblik nikada nije izgovarao Yehowah (Jehova).
2. Izvorni izgovor.
Najranije svjedočanstvo o izvornom izgovoru imena dolazi iz asirskog izgovora hebrejskog u osobnim imenima kao što je Ezekija, koji je dan tako da predstavlja yahu. Iz samoga Staroga zavjeta dokazi dolaze iz Izl 3 te iz dviju skupina osobnih imena: onih u kojima je Božje ime prvi element i onih u kojima je ono posljednji element. U Izl 3 jasno je da pripovjedač povezuje ime s glagolom hayah, „biti“ili s njegovom varijantom hawah. Hebrejska imena Yehonathan ili Yonathan (Ionatan) i Hizkiyahu ili Hiskiyah (Ezekija) prilično su reprezentativna za imena složena s božanskim imenom, a asirski izgovor ukazuje na ispravnost masoretskih vokalnih znakova danih Ezekijinu imenu. To jasno i odlučno pokazuje izgovor „yah“ za prvi slog. Za završni slog analogija glagolskih oblika koji završavaju na weh i njihovo skraćivanje (ispuštanjem završnog suglasnika i njegova vokala) u u čini iznimno vjerojatnim da je izvorni izgovor bio „weh“. To je ojačano uobičajenim postupkom pretvaranja yhw u yo kada se središnje h ispusti (usp. Yonathan gore). Takav zaključak, koji daje „Jahve“ kao izgovor imena, potvrđuje svjedočanstvo Otaca i poganskih pisaca, gdje se pojavljuju oblici lao, Yaho, Yaou, Yahouai i Yaoue. Posebno je važna Teodoretova izjava u vezi s Izl 6, kada kaže: „Samaritanci ga [tetragram] nazivaju ‚Yabe‘, Židovi [ga nazivaju] ‚Aia‘“ (pri potonjem obliku koji predstavlja ‘ehyeh, „Bit ću“iz Izl 3,14“Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.”). Samaritanski izgovor nedvojbeno počiva na živoj predaji.*
(Philip Schaff, The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge, svezak XII: Trench, Zwingli https://www.ccel.org/s/schaff/encyc/encyc12/htm/ii.xxviii.ii.htm; istaknuto podebljano mojim ushićenjem)
RANA CRKVA O BOŽJEM IMENU
Schaff je bio u pravu u pogledu onoga što je pisac rane Crkve Teodoret (oko 393.) izjavio s obzirom na samaritanski izgovor svetoga imena:
Što znači „Svoje ime ‚Gospodin‘ nisam im obznanio“?a
Ovo prenosi veliku čast i dobrotom kojom se Bog odnosio prema Mojsiju. Objavljujući: „Ja sam koji jesam“b, otkrio je Mojsiju ime koje nikada nije objavio patrijarsima. Među Hebrejima to je poznato kao neizrečeno ime; zabranjeno im je izgovoriti ga naglas. Zapisano je u četirima suglasnicima, pa ga zato nazivaju „Tetragramom“. To je ime također bilo urezano na pločici od zlata koja se nosila na čelu velikog svećenika i bila svezana za njegovu glavu vrpcom.c Samaritanci ga nazivaju „Iabe“, a Židovi „Ia“ (kalousi de auto samareitai men ‘Iabe, ioudaioi de ‘Ia.).
(Teodoret Kirski, The Questions on the Octateuch, engleski prijevod s uvodom i komentarom: Robert C. Hill [Catholic University of America Press, 2007], Svezak 1. O Postanku i Izlasku, Pitanja o Izlasku, Pitanje XV, str. 250-251; isticanje u the bold moje)
I:
Teodoret je napisao u djelu Haereticarum Fabularum Compendium:
to de Saddai, ton hikanon kai dynaton semainei to de Aia ton onta. Touto kai anekphonton en gar Hebraious. Samareitai de ‘Iabai auto legousin, agnountes ten tou rhematos dynamin.
Nadalje, Saddai označava Onoga koji je dovoljan i moćan, a Aia Onoga koji jest. To se također nije smjelo izreći među Hebrejima. Ali Samaritanci ga nazivaju Iabai, ne poznajući snagu tog izraza.
(Migne P. G. lxxxiii c. 460)
Ipak, zanimljivo je primijetiti da Origen, koji je pisao mnogo ranije, navodi magijska imena Boga koja su koristile određene heretičke skupine, uključujući i ona imena koja su posuđena iz Svetoga pisma. Ipak, on ne spominje Iabe kao jedno od njih:
Poglavlje 32
Navodna velika učenost Celza, koja se međutim sastoji više od znatiželjnih sitnica i isprazna razgovora nego išta drugo, potaknula nas je da se dotaknemo ovih tema iz želje da svakomu tko čita njegov raspravu i naš odgovor pokažemo kako nam ne nedostaje obavijesti o onim predmetima iz kojih on uzima povoda da kleveta kršćane, koji s takvim stvarima nisu upoznati niti se za njih zanimaju. Jer i mi smo željeli i naučiti i iznijeti ove stvari, kako vračevi pod izlikom da znaju više nego mi ne bi obmanjivali one koje lako ponese sjaj imena. I mogao sam dati mnogo više primjera da se upoznamo s mišljenjima tih varalica, i da ih se odričemo kao tuđih našima, bezbožnih i neskladanih s naukom pravih kršćana, koje smo spremni ispovjediti čak do smrti. Valja primijetiti i to da su oni koji su složili ovaj niz izmišljotina, ne razumijevajući magiju niti razlučujući značenje svetog Pisma, sve bacili u zbrku; budući da su iz magije posudili imena Ialdabaoth, i Astaphæus, i Horæus, a iz hebrejskih pisama onoga koji se na hebrejskom naziva Iao ili Jah, i Sabaoth, i Adonæus, i Eloæus. Sada, imena preuzeta iz Pisma imena su jednoga te istog Boga; što, ne shvaćajući od strane Božjih neprijatelja, kao što i sami priznaju, dovelo ih je do toga da umišljaju da je Iao drukčiji Bog, a Sabaoth drugi, i Adonæus, kojega Pismo naziva Adonaj, treći uz njega, i da je Eloæus, kojega proroci nazivaju na hebrejskom Eloi, također drukčiji.
(Origen, Protiv Celza, KNJIGA VI.; podebljanje moje)
Kako god bilo, Teodoret pruža dokaz da su Samarijanci zaista izgovarali sveto ime kao Iabe/Iaboi.
SAMARIJANCI SU ČASTILI ZEUSA/JUPITERA
Ipak, ovo otvara problem, onaj koji su primijetili drugi autori/učenjaci koji pišu o temi izgovora svetog imena.
Ti autoriteti vjeruju da je Jahve netočan izgovor Božanskog Imena, a neki od njih čak tvrde da on zapravo potječe od samarijanske pokvarenosti Tetragrama.
Prema tim pojedincima, ime Jahve zapravo potječe od izraza Jupiter, što je latinsko ime za Zeusa. Oni se temelje na drevnim predajama koje tvrde da su Samarijanci posvetili svoj hram na gori Gerizimu bogu kojega je časti Antohije IV. Epifan kako bi izbjegli progon poput Židova. Čak su išli toliko daleko da su nijekali bilo kakvu tjelesnu srodnost sa Židovima, pretvarajući se umjesto toga da su Sidonci!
Primijetite što kanonska knjiga Makabejaca navodi u vezi sa samarijanskim hramom:
„Nedugo potom posla kralj Atenjanina Geronta da Židove prisiljava da krše zakone otaca i da se više u svom životu ne ravnaju po Božjim zakonima; pa da oskvrne jeruzalemski Hram i pridijeli ga Olimpskom Zeusu, a onaj na Gerizimu Zeusu Gostoljubivom, kako su to tražili stanovnici tog mjesta.” 2 Makabejcima 6,1-2Nedugo potom posla kralj Atenjanina Geronta da Židove prisiljava da krše zakone otaca i da se više u svom životu ne ravnaju po Božjim zakonima;
[b] 6,2 Olimpijski Zeus: izjednačen sa sirijskim Baal Šamenom („gospodar nebesa“), izrazom koji su Židovi podrugljivo prevodili kao šikus šomem, „grozozornost pustoši“ (Dn 9,27I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika.”; 11,31; 12,11; 1. Mak 1,54Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike.). New American Bible Revised Edition (NABRE; podebljanje moje)
A evo što je židovski povjesničar iz prvog stoljeća po Kristu Flavije Josip napisao s obzirom na pismo koje su Samarijanci navodno napisali poganskom tiraninu Antiohu:
5. Kada su Samarijanci vidjeli Židove u ovim patnjama, više nisu priznavali da su njihova roda, niti da hram na gori Gerizimu pripada svemogućem Bogu. To je bilo u skladu s njihovom prirodom, kao što smo već pokazali. I sada su govorili da su kolonija Medijaca i Perzijanaca. I doista su bili njihova kolonija. Stoga poslaše poslanike Antiohu, i poslanicu čiji je sadržaj sljedeći.
„Kralju Antiohu, bogu, Epifanu: spomenica od Sidonaca koji žive u Šekemu. Naši su preci, nakon određenih čestih pošasti,21 i slijedeći određeno prastaro praznovjerje, imali običaj svetkovati onaj dan koji Židovi nazivaju subotom. (26) I kad su podigli hram na gori zvanoj Gerizim, premda bez imena, prinosili su na njemu prikladne žrtve. Sada, zbog pravedna postupanja prema tim opakim Židovima, oni koji vode tvoje poslove, držeći da smo mi srodni s njima i da postupamo kao oni, izlažu nas istim optužbama: iako smo mi podrijetlom Sidonci, kao što je vidljivo iz javnih zapisa. Stoga te molimo, dobrotvorče i spasitelju naš, da zapovjediš Apoloniju, upravitelju ovoga dijela zemlje, i Nikanoru, upravitelju tvojih poslova, da nas ne uznemiruju niti da nam stavljaju na teret ono za što se optužuju Židovi, budući da smo tuđinci njihovu narodu i njihovim običajima: nego da se naš hram, koji trenutno uopće nema imena, nazove Hramom Jupitera Helenskoga. Ako se to jednom učini, nećemo više biti uznemirivani; nego ćemo se mirno više posvetiti svom poslu; i tako donositi veći prihod tebi.”
Kada su Samarijanci ovo zatražili, kralj im je poslao sljedeći odgovor u poslanici: „Kralj Antioh Nikanoru. Sidonci koji žive u Šekemu poslali su mi priloženu spomenicu. Kada smo se dakle o tome savjetovali s našim prijateljima, izaslanici koje su poslali predočili nam da ni na koji način nisu povezani s optužbama koje se tiču Židova, nego radije žive po običajima Grka. Sukladno tomu proglašavamo ih slobodnima od takvih optužbi: i naređujemo da se, u skladu s njihovom molbom, njihov hram nazove Hramom Jupitera Helenskoga.” (27) Također je poslao sličnu poslanicu Apoloniju, upravitelju ovoga dijela zemlje. Godine četrdeset šeste, osamnaestoga dana mjeseca hekatombeona. (28)
(Josip: Židovske starine, Knjiga XII., Poglavlje 5. Kako je, zbog međusobnih svađa Židova oko velikog svećenstva, Antioh poduzeo vojni pohod na Jeruzalem; zauzeo grad, opljačkao hram i unesrećio Židove. Kao i to kako su mnogi od Židova napustili zakone svoje domovine: i kako su Samarijanci slijedili običaje Grka; i nazvali svoj hram na gori Gerizimu hramom Jupitera Helenskoga.)
Pružam još jedan prijevod Josipovih izjava:
5. Kad su Samarijanci vidjeli Židove pod tim nevoljama, više nisu priznavali da su s njima u srodstvu, niti da hram na gori Gerizim pripada Svemogućem Bogu. To je bilo u skladu s njihovom naravi, kao što smo već pokazali. I sada su govorili da su kolonija Medijaca i Perzijanaca; i doista, bili su njihova kolonija. Stoga su poslali poslanike Antiohu i poslanicu čiji je sadržaj sljedeći:
„Kralju Antiohu bogu, Epifanu, spomenica od Sidonaca koji žive u Šekemu. Naši su preci, zbog određenih učestalih pošasti, a slijedeći određeno drevno praznovjerje, imali običaj svetkovati onaj dan koji Židovi nazivaju subotom.18 I kad su podigli hram na gori zvanoj Gerizim, premda bez imena, prinosili su na njemu odgovarajuće žrtve. Sada, s obzirom na pravedno postupanje prema tim zlim Židovima, oni koji upravljaju njihovim poslovima, pretpostavljajući da smo s njima u srodstvu i da postupamo kao i oni, terete nas istim optužbama, iako smo mi izvorno Sidonci, što je vidljivo iz javnih zapisa. Stoga te molimo, naš dobročinitelju i Spasitelju, da zapovjediš Apoloniju, namjesniku ovoga dijela zemlje, i Nikanoru, upravitelju tvojih poslova, da nas ne uznemiruju niti da nam stavljaju na teret ono za što se optužuju Židovi, budući da smo mi tuđinci njihovu narodu i njihovim običajima; nego da se naš hram, koji trenutačno nema nikakva imena, nazove Hramom Jupiteru Helenskom. Ako bi se to jednom učinilo, više ne bismo bili uznemirivani, nego bismo se u miru više posvetili svom poslu i tako ti donosili veći prihod.“
Kad su Samarijanci zatražili ovo, kralj im je u poslanici uzvratio sljedećim odgovorom: „Kralj Antioh Nikanoru. Sidonci koji žive u Šekemu poslali su mi priloženu spomenicu. Kada smo se stoga o tome savjetovali s našim prijateljima, izaslanici koje su poslali predočili nam su da nemaju nikakve veze s optužbama koje se odnose na Židove, nego biraju živjeti po običajima Grka. Sukladno tome, proglašavamo ih slobodnima od takvih optužbi i zapovijedamo da se, sukladno njihovoj molbi, njihov hram nazove Hramom Jupiteru Helenskom.“ Sličnu je poslanicu poslao i Apoloniju, namjesniku toga dijela zemlje, četrdeset i šeste godine, osamnaestog dana mjeseca Hekatombeona.
18 [Ova je tvrdnja Samarijanaca izvanredna: da premda nisu bili Židovi, ipak su od davnih vremena svetkovali dan subotnji, a, kako drugdje tvrde, i subotnju godinu, Antiq. B. XI. ch. 8. sect. 6.]
(Flavius Josephus, Antiquities of the Jews, POGLAVLJE 5. Kako je, zbog međusobnih svađa oko velikog svećeništva, Antioh krenuo u vojni pohod na Jeruzalem, zauzeo grad i opljačkao hramove te ucvilio Židove; kao i kako su mnogi Židovi napustili zakone svoje domovine, a Samarijanci slijedili grčke običaje i svoj hram na gori Gerizim nazvali Hramom Jupiteru Helenskom.)
JUPITER / ZEUS / JOVE
Ovdje stvar postaje prilično zanimljiva. Rimljani su Zeusa nazivali Jupiterom. Ono što ime Jupiter čini zanimljivim jest to što ono izvedeno iz Dyeus Pater, što znači „otac danjeg svjetla“„nebeski otac“.
A latinizirani oblik Jupitera zapravo je Jove, kao što svjedoči sljedeća referenca:
Latinski oblik Jupiterova imena jest jove:
Jupiter, također poznat kao Jove, bog je neba i groma, kao i kralj bogova u starorimskoj mitologiji. Jupiter je glavni bog rimskog panteona. Jupiter se smatrao vrhovnim božanstvom rimske državne religije tijekom republikanskog i carskog razdoblja sve dok kršćanstvo nije postalo dominantna religija.
Zeus je Jupiterov ekvivalent u grčkoj mitologiji. Njih dvoje dijele iste značajke i osobine.
Zbog Jupiterove popularnosti, Rimljani su po njemu nazvali najveći planet u Sunčevu sustavu.
Atributi
Jupiter je prikazan s bradom i dugom kosom. Njegovi drugi atributi uključuju žezlo, orla, rog obilja, egidu, ovna i lava.
Jupiter, planet
Drevni Babilonci prvi su poznati narod koji je zabilježio svoja viđenja planeta Jupitera. Zapisi Babilonaca datiraju iz sedmog stoljeća prije Krista. Nazvan je po Jupiteru, kralju rimskih bogova. Za Grke je planet predstavljao Zeusa, njihovog boga groma, dok su Mezopotamci Jupitera vidjeli kao svog boga, Marduka.
Zeus
Jupiter i Zeus ekvivalenti su u drevnoj mitologiji. Oni dijele iste crte i osobine.
Grčki bog Zeus bio je vrhovni olimpski bog u grčkom panteonu. Nakon što je preuzeo zasluge za spašavanje svoje braće i sestara od njihova oca Krona, Zeus je postao kralj neba, a svojoj braći Posejdonu i Hadu dodijelio je more odnosno podzemni svijet kao njihove domene.
Zeus je bio suprug Here, ali je imao mnoge afere s drugim božicama, smrtnim ženama i ženskim životinjama. Zeus se spario, između ostalih, s Eginom, Alknemom, Kaliopom, Kasiopejom, Demetrom, Dionom, Europom, Ijom, Ledom, Letom, Mnemozinom, Niobom i Semelom.
On je kralj na gori Olimp, domu grčkih bogova. Također mu se pripisuje da je otac grčkih junaka i predak mnogih drugih Grka. Zeus se spario s mnogo smrtnika i božica, ali je oženjen svojom sestrom Herom (Junonom).
Zeus je sin Titana Krona i Reje. Brat je svoje supruge Here, svojih drugih sestara Demetre i Hestije te svoje braće Hada i Posejdona.
Etimologija Zeusa i Jupitera
Korijen i „Zeusa“ i „Jupitera“ nalazi se u praindoeuropskoj riječi za često personificirane pojmove „dan / svjetlost / nebo“.
Zeus otima smrtnike
Postoje mnogi mitovi o Zeusovim djelima. Neki uključuju zahtijevanje prihvatljivog ponašanja od drugih, bilo ljudi ili božanskih bića. Zeus je bio bijesan zbog ponašanja Prometeja. Titan je prevario Zeusa da uzme dio prvotne žrtve koji nije meso kako bi čovječanstvo moglo uživati u hrani. Kao odgovor na to, kralj bogova uskratio je čovječanstvu korištenje vatre kako ne bi moglo uživati u hrani koja mu je darovana, ali Prometej je našao način da to zaobiđe te je ukrao nešto božanske vatre sakrivši je u stabljiku komorača i potom je dao čovječanstvu. Zeus je kaznio Prometeja tako da mu orao svaki dan kljuca jetru.
No sam se Zeus ponaša neprimjereno, barem prema ljudskim mjerilima. Primamljivo je reći da mu je primarno zanimanje zavođenje. Kako bi zavodio, ponekad je mijenjao svoj oblik u oblik životinje ili ptice.
Kad je oplodio Ledu, ukazao se kao labud [vidi Leda i labud].
Kad je oteo Ganimeda, ukazao se kao orao kako bi odveo Ganimeda u dom bogova gdje će zamijeniti Hebu kao točitelj pića; a kad je Zevs oteo Europu, ukazao se kao primamljivi bijeli bik, premda je razlog zašto su sredozemne žene bile toliko očarane bikovima izvan maštovitih mogućnosti ovog gradskog stanovnika, pokrenuvši potragu Kadma i naseljavanje Tabe. Potraga za Europom pruža jednu mitološku inačicu uvođenja slova u Grčku.
Olimpijske igre prvotno su se održavale u čast Zevsa. (Profil rimskog boga Jupitera, ThoughtCo)
Ironično je da su neki otišli toliko daleko da povezuju Jova s imenom Jahve!
Jove je stariji naziv koji su Rimljani imali za boga Jupitera (koji potječe od preoblikovanja riječi Jovis pater, otac Jove). Jupiter je bio rimski bog neba, vrhovno božanstvo koje je imalo moć i nad bogovima i nad ljudima (kasnije je poistovjećen s grčkim Zeusom). Ako bi mu se „zamjerili“počeo bi na vas bacati munje. U Rimu mu je bio posvećen hram na Kapitolu.
Još od srednjega vijeka izraz Jove se u engleskom jeziku koristi kao pjesnički način na koji se referira na Jupitera. Također je doveden u vezu s Jehovom, oblikom hebrejskog imena Božjeg koji se koristi u nekim prijevodima Biblije. Izraz By Jove bio je blaga kletva, uzrečica koja je označavala iznenađenje ili davala naglasak na neki komentar, a datira iz šesnaestoga stoljeća. Izvorno je to bio elegantan način zazivanja više sile bez upotrebe bogohulnog izraza by God (tako mi Boga). Shakespeare ga je upotrijebio u djelu Uzaludni ljubavni trud 1588. godine: „Tako mi Jova, uvijek sam trojke računao kao devet“.
To je vrlo britanski izraz (kao uostalom i vaš haven’t a clue, nemam pojma, te vaše upućivanje na I know a man who can, znam čovjeka koji može, trenutačni reklamni slogan Auto-kluba). Obično se povezuje s razmetljivim i srčanim muškarcima iz devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća, što se čini njegovim vrhuncem. Kao u djelu J. M. Barrieja Divni Crichton: „Tako mi Jova! Moram reći, Ivane, kakav je to pronicljiv prosjak“. Doista sam mislio da je nestao iz svijeta riječi, premda letimičan pogled uokolo pokazuje nemali broj primjera. Ipak, čini se da se oni većinom koriste u šali ili pri pozivanju na prohujala vremena.
Izraz By Joe (Tako mi Joea) čudesna je inačica, moguća samo u razdoblju u kojem je poznavanje klasičnih tema gotovo potpuno izumrlo. No, kao što je Ogden Nash rekao, svatko može pogriješiti:
Čak i Jupiter, vladar bogova i ljudi;
Sve vrijeme dok je hodao okolo s Io,
izgovarao je to kao Ten. (By Jove, World Wide Words)
A evo što je izjavio jedan poznati hebrejski leksikograf (iako se tvrdi da je kasnije povukao ovo stajalište):
Da iznesem vlastito mišljenje [Ovo je mišljenje Gesenius kasnije TEMELJITO povukao; vidi Thes. i am. prijevod u natuknici: takve usporedbe i izvođenja naziva „gubitkom vremena i truda”; kamoli da je naučio koliko je to nepoštovanje načina postupanja s takvim temama!], pretpostavljam da je ova riječ izrazito davne starosti, moda istoga podrijetla kao i Jovis, Jupiter, te da je s Egipćana prenesena na Hebreje [Kakva pomisao! Sam Bog je ovo objavio kao svoje ime; Izraelci to nikada nisu mogli primiti od Egipćana]; (usporedi što je rečeno gore, glede uporabe ovoga imena na egipatskim gemama [no ove geme nisu iz najdublje starosti; one su djelo heretika drugoga i trećega stoljeća]), te je zatim od Hebreja bila tako sklonjena da se mogla učiniti, i po obliku i po podrijetlu, feničko-semitskom…
(Gesenius’s Hebrew and Chaldee Lexicon to the Old Testament Scriptures: Translated with Additions and Corrections from the Author’s Thesaurus and Other Works, napisao Samuel Prideaux Tregelles, str. CCCXX XVII [337]; podebljani umeci moji)
Da budemo jasni, ime Jove nije povezano s imenom Jehova, nego s pojam Jahve.
Razlog zašto neki vide vezu između Jova i Jehovog jest u tome što bi se oblik jove izgovarao kao ˈjɔwɛ (jove). To je zato što latinski jezik nema slovo „J“. Izgovor slova J jest „Y“ (j). A kratki latinski „o“ također se izgovara kao glas „aw“kao u engleskim riječima „off“ ili „awe“.
U klasičnom latinskom jeziku, slovo v se izgovara kao w, čineći klasični latinski izgovor riječi jove i Jahve praktički identičnima.
j kao u engleskom yet.
ɔ kao u engleskom fort.
w kao u engleskom wit.
ɛ kao u engleskom ben.
Drugim riječima, latinska riječ za Jupitera vrlo bi se vjerojatno na grčki transkribirala kao Ιαβε (Iabe), za što neki vjeruju da se ispravno izgovara kao Jahve!
Zbog ove navodne povezanosti sa Zeusom, postoje neki kršćani koji smatraju da je Jahve neprikladno ime za korištenje pravome Bogu. Umjesto toga radije koriste ime Jehova.
Pitanje postaje malo složenije budući da drugi pisci smatraju da su Samarijanci zapravo znali ispravan izgovor i da se nisu referirali na Jupitera kada su koristili taj određeni oblik svetog imena.
Evo što jedan autor piše s tim u vezi:
Drevni pisci nisu bili nemarni u očuvanju ispravnog izgovora cijeloga svetog imena za nas. Unatoč zabranama njegove upotrebe od strane židovske i rimske Crkve, vokalizacija punog imena bila je otkrivena i očuvali su je rijetki. Tako, primjerice, Klement Aleksandrijski (drugi stoljeće po. Kr.) govori svojim čitateljima da se sveto ime izgovaralo ‘Iaoue i ‘Iaouai,85 obje riječi koje približno zvuče kao Yah-oo-ay. U raznim židovsko-egipatskim magijskim papirusima ono se najčešće pojavljuje kao Iaooune, ali se također nalazi napisano kao Iaoouni, Iaoouen, Iaooue i Iaoouea (sve približno glasi „Yah-ou-ay”).86 Ne treba proći nezapaženo da ovi pisci koriste samo grčke samoglasnike kako bi predstavili sveto ime, što opet pokazuje da imamo posla s četiri hebrejska samoglasnika.
Origen (početak trećeg stoljeća po. Kr.) daje grčki oblik ‘Iae (Yah-ay).87 YHH (Yah-ay) se također nalazi u papirusima s Elefantine.88 Čini se da je ovaj oblik izgrađen na pretpostavci da su YH (Yah) i YHW (Yahu) bili sinonimi. Stoga se smatralo da YHH jednako vrijedi kao YHWH. Na hebrejskom se smatralo da YH (Yah) nosi vrijednost YHW (Yahu).89 Ipak, kada je transliterirano u grčki, kao što je učinio Origen, ta je vrijednost izgubljena. Ipak, zadržani su i prvi i posljednji dio svetog imena (tj. „Yah” i „ay”). Stari etiopski apokrifni spisi, koje je zabilježio francuski povjesničar Basset, zadržavaju zvuk Yahoue.90
Vokalizacija svetog imena također je očuvana među drevnim Samarijancima. Neizraelski Samarijanci bili su prisiljeni od strane Asirskog Carstva tijekom posljednjeg dijela osmog i ranog sedmog stoljeća pr. Kr. da se nastane u onome što je tada bilo poznato kao dio Izraela. S vremenom su Samarijanci prihvatili židovsku religiju kao svoju.91 Pod dominacijom Židova, Samarijanci su također prihvatili nauk o neizrecivom imenu.92 Ipak, izgovor je još uvijek bio otkriven tekstualnim dokazima. Na primjer, u samarijanskoj poeziji nalazimo da YHWH seže u rimu s riječima koje imaju slične završetke i zvukove kao što nalazimo kod Yah-oo-ay.93
Došlo je do manje zabune budući da Teodoret, kojeg podržava Epifanije, navodi da su Samarijanci toga vremena (peto stoljeće po. Kr.) izgovarali sveto ime ‘IaBai i ‘IaBe (grčki tekst), Jahve na latinskom.94 Epifanije pripisuje isti izgovor jednoj ranoj kršćanskoj sekti.95 Na engleskom jeziku te bi se riječi transliterirale kao „Yabay” i „Yabe” (ili „Yabeh”). Također je poznato da je starogrčki beta (budući da je tekst najprije bio sastavljen na grčkom, a zatim kasnije preveden na latinski) imao vrijednost latinskog glasa v, a ne engleskog b.96 Na primjer, latinski naziv za poznato gotsko pleme koje je poharalo Europu tijekom kasnog četvrtog i ranog petog stoljeća po. Kr. jest Vandali.97 Ipak, u grčkim tekstovima, poput onoga što ga je napisao Prokopije, ime Vandali prikazano je kao (Bandilous).98 Zbog ovog detalja neki su tvrdili da treće slovo YHWH (tj. waw) treba čitati kao „v”. Oni stoga predlažu da se ime vokalizira kao Yahveh, Yahva, Yahve, Jahveh ili neki drugi sličan oblik.
Prijedlog da se treće slovo svetog imena čita kao „v” pogrešan je iz dvaju razloga. Prvo, latinski v nije istovjetan engleskom slovu „v.” Harper’s Latin Dictionary nam, na primjer, navodi:99
Čini se da je zvuk slova V bio isti kao i zvuk početnog engleskog glasa W... V ima najbližu srodnost sa samoglasnikom u, i stoga je tijekom složenosti i fleksije često prelazio u potonji.
Povezanost između latinskog v i početnog engleskog „w” (kao u riječi wet), što je ujedno i ranoenglesko i germansko slovo „w”, dodatno je potvrđena gore navedenim primjerom, imenom Vandali, koje u starogermanskom glasi Wandal, a u staroanglosaksonskom Wendil. U anglosaksonskim i germanskim jezicima latinski v se razumijevao kao uu ili u, stoga naš sadašnji naziv za slovo „w” znači „duplo u” („double u”). Moderno slovo „W” izvorno je nastalo spajanjem dvaju latinskih slova v (vv = w). Webster’s New World Dictionary daje sljedeće komentare o slovu „W”:100
1. dvadeset i treće slovo engleske abecede: njegov je zvuk u anglosaksonskim rukopisima bio predstavljen s uu ili u sve do 900. godine po. Kr., zatim slovom (wen) posuđenim iz runskog pisma, ili ponekad s wu, v, wo, vo, uo ili o. U 11. stoljeću normanski su pisari uveli ligaturu VV ili vv kao zamjenu za wen. 2. zvuk slova W ili w: u engleskom je to polusamoglasnik stražnjeg dijela jezika sa zaobljenim usnama nalik na brzo prekinuti oo na početku riječi; na kraju diftonga to je prijelaz u u. Prije slova r, kao u wrist, i u nekim riječima, kao answer, sword, two, je nijem.
Činjenica da grčki beta i latinski v, koji u engleski prelaze kao rani anglosaksonski „w”, jesu zapravo samoglasnički suglasnici i poput hebrejskog slova waw označavaju „duplo u” ili zvuk oo. Ovaj zaključak dodatno potvrđuje i varijantno čitanje teksta koje pripada Epifaniju. Ovdje nalazimo da se grčki izrazi ‘IaBe i ‘IaBai na latinski prevode kao IAUE,101 što još jednom pokazuje vrijednost „u” slova „Beta”.
Drugi razlog zašto su oblik Yahveh ili njegove varijante pogrešni jest činjenica da se sva četiri hebrejska slova koja čine sveto ime izgovaraju kao samoglasnici.102 Da su hebrejski pisari vjerovali da se treće slovo svetog imena izgovara kao engleski suglasnik „v”, upotrijebili bi hebrejsko slovo bet umjesto waw. Na primjer, riječ nun gimel bet (N-g-b) Židovi često transliteriraju na engleski i vokaliziraju kao „Negev.”103 Budući da se slovo bet ne koristi, a engleski „v” je suglasnik, oblik YHVH (Yahveh) ili njegove varijante su neprikladni. Ovi detalji također nam nalažu oprez u vezi s engleskim oblikom svetog imena YHWH (Yahweh). Glas „w” se ne smije izgovarati kao tvrdi suglasnik „w”, već kao samoglasnik „duplo u”.
Pokušaj transliteracije svetog imena iz drevnoga samarijanskog jezika u grčki rezultirao je oblicima ‘IaBe i ‘IaBai, za koje se razumije da znače Yah-oo-ay budući da grčki Beta ima vrijednost engleskog „duplo u”. Ovu činjenicu dodatno potvrđuje samarijansko svećenstvo, koje je stoljećima nastavilo prenositi rani izgovor svetog imena svojim sljedećim velikim svećenicima. Da su Samarijanci znali ispravan izgovor svetog imena potvrđuju i Židovi srednjega vijeka. U Gemara Yerusalemi Sanhedrin, na primjer, rečeno nam je:104
Sljedeće osobe nemaju udjela u svijetu koji će doći: Abba Saul kaže: isto vrijedi i za onoga tko izgovara ime (Yahweh) prema slovima. Rabbi Manna je rekao: Kao što čine Samarijanci kada polažu prisegu.
Da Samarijanci nisu znali ispravan izgovor, ne bi bilo razloga da ih židovski rabini, koji su zabranjivali izgovaranje svetog imena, osuđuju.
U Trećoj poslanici Samarijanaca Ludolfu iz 1689. godine, Samarijanci su i dalje tvrdili da poznaju pravi izgovor.105 Nakon toga imamo pismo samarijanskog Velikog svećenika Silvestreu de Sacyju iz 1820. godine. Napisan na arapskom jeziku, ovaj dokument sadrži blagoslovnu formu koja sveto ime navodi kao „(Yah-oo-ay).”106 Također je zabilježeno da je sin samarijanskog Velikog svećenika za vrijeme svog boravka u Svetom Gradu Jeruzalemu 1904. / 05. godine, ime YHW izgovorio kao „Yah-oo”, a puno sveto ime YHWH kao „Yah-oo-ay.”107
G. J. Thierry na temelju ovih dokaza zaključuje:108
Ali: Samarijanci su sačuvali stari izgovor Božjeg imena, koji su i Židovi koristili u starija vremena, ali su ga odbacili. Stoga Yabai i Yabe vjerojatno održavaju staru izraelsku tradiciju koju su sami Židovi izgubili.
Stoga je očito da stari samarijanski oblik svetog imena otkriven grčkim slovima (‘IaBe i ‘IaBai), umjesto stvaranja nove varijante, zapravo se slaže s drugim drevnim izvorima i s ispravnom hebrejskom vokalizacijom četiriju svetih slova kao samoglasnika.
(R. Clover, The Sacred Name [Qadesh La Yahweh Press, Četvrto izdanje, 2018.], str. 109-112; istaknuto podebljano moja je naznaka)
Imajući navedeno na umu, čitatelji mogu uočiti velike poteškoće i izazove koji okružuju ispravan izgovor svetog imena.
Na primjer, je li ime Jahve iskvaren oblik latiniziranog oblika Zeusa, tj. Jove, koji su uveli Samarijanci u želji da umire poganskog tiranina Antioha kako bi izbjegli progon?
Drugim riječima, tvrdeći da je njihov hram na gori Gerizim posvećen čašćenju Jahve (grč. Iabe), jesu li pokušali zbuniti Antioha kako bi pomislio da časte njegovog boga Jovu, tj. Zeusa?
Nadalje, je li Yahowah/Yehowah ispravan izgovor Tetragrama?
Uostalom, i grčki (Iabe) i latinski oblik (Yahve/IAUE) Božanskog imena odgovaraju obliku Yahooah, čineći izgovor Yahowah/Yehowah. To je zbog činjenice da se grčko slovo beta na latinskom prevodilo kao „v”, što na engleskom odgovara slovu „u”, dvostrukom o („oo”), pa čak i „w” (što doslovno znači „dvostruko u”), a ne slovu v.
Možda nikada nećemo saznati odgovore na ova pitanja te stoga moramo postupati s oprezom i poniznošću, da ne uvrijedimo Gospodina slave upuštajući se u stvari koje su preduboke za naše konačne, okaljane umove da ih podnesu i/ili shvate, te tako sagriješimo protiv jedinoga pravog Boga objavljenog u Osobi Isusa Krista.
Svi činimo dobro ako poslušamo upozorenja i poticaje Bogom nadahnutog Pisma:
„Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve neće [a]ostaviti nekžnjenoga tko uzme ime Njegovo uzalud.” Izlazak 20,7Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Legacy Standard Bible (LSB)
„Skrivene stvari pripadaju Jahvi, našemu Bogu, a očitovane pripadaju nama i našoj djeci uvijeke, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” Ponovljeni zakon 29,29 LSB